CHOMSKY: 10 Strategija Manipulacije Ljudima

Siromašnijim slojevima treba onemogućiti pristup mehanizmima razumijevanje manipulacije njihovim pristankom.

Kvaliteta obrazovanja nižih društvenih slojeva treba biti što slabiji ili ispod prosjeka, da bi ponor između obrazovanja viših i nižih slojeva ostao nepremostiv.

Noam Chomsky, ugledni američki filozof, politički aktivist i profesor emeritus lingvistike na Massachusetts Institute of Technology, sastavio je listu deset najsnažnijih i najučinkovitijih strategija za kojim posežu mediji kako bi se uspostavila manipulacija nad populacijom.

Zahvaljujući medijskim rekvizitima i propagandi, stvarani su ili uništavani društveni pokreti, opravdavani su ratovi, kaljene su financijske krize, poticane su neke druge ideološke struje, pa čak i nastajane fenomena medija kao proizvođača stvarnosti u kolektivnoj psihi. Ali kako otkriti najčešće strategije za razumijevanje ovog psihosocijalnog alata u kojem, nedvojbeno i mi sudjelujemo?

Srećom Chomsky je dobio zadatak sintezirati i izložiti ovakvu praksu, od koje su neki načini više očitiji i sofisticiraniji, ali očito, svi su jednako učinkoviti i s određene točke gledišta, ponižavajući. Poticanje gluposti, promicanje osjećaja krivnje, promicanje rastrešenosti, ili stvaranje umjetnih problema i onda ih magično riješavati, samo su neke od tih taktika.

1. PREUSMJERAVANJE PAŽNJE

Ključni element društvene kontrole je strategija distrakcije ili ometanja koja će odvratiti pažnju javnosti od važnih pitanja i promjenama o kojima odlučuje politička i gospodarska elita, kroz tehniku poplava ili poplave kontinuiraih ometanja sa beznačajnim informacijama. Za strategije ometanja je također bitno da javnost zanimaju osnovna saznanja iz znanosti, ekonomije, psihologije, neurobiologije, i kibernetike.

“Držite pozornost javnosti daleko od stvarnih društvenih problema, okupirajte im misli pitanjima bez važnosti. Zadržati javnost zauzetom, zauzetom, zauzetom, tako da nema vremena za razmišljanje, vratite ih natrag na farmu među druge životinje.”

2. STVARANJE PROBLEMA

Ova metoda se također naziva “problem-reakcija-rješenje.” Ova metoda stvara problem, “situaciju” koja izaziva neke reakcije u javnosti, tako da se ponudi glavna mjera za koju “vladari” žele da javnost prihvati, ali u normalnim bi se okolnostima tome protivili.

Na primjer: Mediji razviju priču kako je došlo do pojačavanja urbanog nasilja. Javnost se uplaši, te na kraju pristaje na uvođenje novih sigurnosnih mjera i politike na štetu građanske slobode. Ili također: stvoriti gospodarsku krizu, te prihvatiti recesije kao nužno zlo i u konačnici smanjenje socijalnih prava i rastavljanje javnih službi.

3. POSTUPNA PROMJENA (vidi: “kako skuhati žabu”)

Natjerati javnost da prihvati neprihvatljivo, treba primjeniti postupno stvaranje problema, na kapaljku, ako treba i godinu ili više. Na ovaj su način uvedeni novi radikalni društveno-ekonomski uvjeti (neoliberalizam) tijekom 1980-tih i 1990-tih: privatizacija, nesigurnosti, fleksibilnost, masovna nezaposlenost – jednostavno toliko promjena koje je bi izazvle revoluciju kada bi se uvele odjednom.

4. STRATEGIJA ODGAĐANJA

Drugi način kako bi nepopularne odluke bile prihvačene jest da ih se nazove “bolnim i potrebnim” kako bi se zadobilo prihvačanje javnosti za buduće promjene štetne za pojedinca. Prema psihologiji lakše je prihvatiti buduću, nego trenutnu žrtvu. Prvo, jer se trud neće koristiti odmah. Drugo, jer javnost, mase, ima tendenciju očekivati da će se sve “sutra popraviti”, te da će se njihovo žrtvovanje vrlo vjerojatno izbjeći. To daje javnosti više vremena da se navikne na ideju promjene i da je u konačnici prihvati sa rezignacijom.

5. UPOTREBA DJEČJEG JEZIKA

Većina reklama usmjerenih na širu javnost koristi diskurs, argumente, likove, te posebno dječje intonacije, često u neposrednoj blizini slabosti, kao da su gledatelji vrlo mali ili mentalno oštećeni. Što više žele zabluditi gledatelje, to više primjenjuju infantilne tonove.

Zašto?

“Ako se obratite osobi kao da je u dobi od 12 godina ili manje, dakle, zbog sugestija, to će težiti, uz neku vjerojatnost, da će odgovor ili reakcija te osobe također biti lišena kritičkog osjećaja kao i u osobe od 12 godina ili mlađe.”

6. BUĐENJE EMOCIJA

Iskorištavanje emocionalnog aspekta gledatelja je klasična tehnika koja će uzrokovati kratki spoj kod racionalne analize. Štoviše, korištenje emocionalnog registra omogućuje otvaranje vrata za podsvjesno nametanje ideje, želje, strahova, prisila, ili izazivanja reakcije…

7. DRŽATI JAVNOST U NEZNANJU I PROSJEČNOSTI

Učiniti javnost nesposobnima da razumiju tehnologije i metode za njihovu kontrolu i ropstvo.

“Kvaliteta obrazovanja, s obzirom na niže društvene klase, treba, što je više moguće, biti osiromašena i osrednja, kako bi razlika u znanju između nižih i viših društvenih slojeva bila nepremostiva za niže slojeve društva.”

8. VELIČANJE GLUPOSTI

Javnost treba poticati u prihvaćanju prosječnosti. Potrebno je uvjeriti ljude da je (in, u modi), poželjno biti glup, vulgaran i neuk. Istovremeno treba izazivati ​​otpor prema kulturi i znanosti.

9. STVARANJE OSJEĆAJA KRIVNJE

Napraviti da pojedinac vjeruje da je on jedini krivac za vlastitu nesreću, zbog neuspjeha svoje inteligencije, svoje sposobnosti, ili svojih nedovoljnih napora. Dakle, umjesto pobune protiv gospodarskog sustava, pojedinci ne djeluju jer su sami sebi krivi, što dovodi do depresivnih stanja kojem je jedina uloga da spriječi djelovanje pojedinca. A bez djelovanja, nema revolucije!

10. ZLOUPOTREBA ZNANJA

Tijekom posljednjih 50 godina, napredak u znanosti je doveo do ubrzanog rasta “rupa” u znanju između javnosti i onih u vlasništvu vladajuće elite. Zahvaljujući primjenjenoj biologiji, neurobiologiji i psihologiji, “sustav” posjeduje napredno znanje o ljudskom biću, bilo fizički ili psihički. Sustav je u mogućnosti da bolje razumije prosječnu osoba nego što on pozna sam sebe. To znači da u većini slučajeva, sustav ima više kontrole i veliku moć nad pojedincima od samih pojedinaca.
 

 
(byka, portalsvijsti/ uredio: nsp)