VODA – Esencija života (Flow: For Love of Water)

Predstavljamo vam dokumentarac američke redateljice Irene Salina „Voda – esencija života“ (Flow: For Love of Water) iz 2008. koja tu problematiku propituje iz drugačijeg kuta.

Ratovi za vodu, koja je osnova života na Zemlji, već odavno traju – prvo su ih ekonomski pokrenule najmoćnije kompanije koje su u businessu s vodom, a kroz svoje ‘poslovanje’ su ugrozile na stotine tisuća života. Osim što je pohlepa i želja za profitom u pojedinim dijelovima svijeta ograničila ili u potpunosti onemogućila pristup izvorima vode, privatizacija vode dovodi do apsurdnih situacija kada se polaže pravo na kišnicu, odnosno sve vode u nekom području gdje je došlo do privatizacije ili je dodjeljena ‘koncesija’.

Uz sve to naš odnos prema vodama u svijetu donosi i stalno zagađenje i uništavanje izvora pitke vode, a sve to dodatno pogoduje businessu oko vode, koji sada prodaje nevjerojatne količne flaširane i navodno čiste i zdrave vode. No, film ‘VODA – Esencija života’ otkriva kako je tu riječ o zabludi te da flaširana voda nije ništa bolja ili zdravija od one iz one iz vodovoda.

Na takvu politiku kompanija i država, lokalne zajednice u različitim dijelovima svijeta odgovorile su svojim rješenjima, prikupljanjem i filtriranjem vode, izgradnjom komunalne infrastrukture i borbom za život. Odgovor države i kompanija je bio da to ne smiju raditi jer ‘voda nije njihovo vlasništvo’. Može li voda uopće biti nečije vlasništvo? Može li to sutra biti zrak?

O dokumentarnom filmu

Predstavljamo vam dokumentarac američke redateljice Irene Salina „Voda – esencija života“ (Flow: For Love of Water) iz 2008. koja tu problematiku propituje iz drugačijeg kuta.

Nagrađivani dokumentarac Irene Saline istražuje ono što stručnjaci smatraju najvažnijim političkim i ekološkim problemom 21. stoljeća – svjetskom krizom vode. Salina daje argumente protiv rastuće privatizacije pitke vode u svijetu, nepokolebljivo se usredotočujući na politiku, zagađenje, ljudska prava i sve dominantniji svjetski vodeni kartel. Razgovori sa znanstvenicima i aktivistima na inteligentan način razotkrivaju sve veću krizu, kako na globalnoj, tako i na individualnoj razini, a film prikazuje mnoge državne i korporacijske zločince koji stoje iza otimačine vode, pitajući se može li itko doista posjedovati vodu. Osim isticanja tog problema, ovaj uzbudljivi dokumentarac upoznaje gledatelje s ljudima i institucijama koje pronalaze praktična rješenja za krizu vode.

O redateljici: Irena Salina rođena je u Francuskoj, gdje je započela karijeru kao radijska novinarka u Parizu. Radila je kao producentica brojnih filmova u SAD-u, a zatim se fokusirala na prvi kratki film See You on Monday. Njezin dokumentarac Ghost Bird: The Life and Art of Judith Deim iz 2000. godine dobitnik je brojnih nagrada na filmskim festivalima širom svijeta, kao što su Sundance Film Festival, Fort Lauderdale Film Festival i Ajijic Film Festival.

Danas uvelike shvaćamo kako situacija s vodom nije blistava i da već predstavlja veliki problem diljem svijeta, no nismo niti približno svjesni koliko je to zaista velik i kompleksan problem. A brojke su već sada porazne.

Više od dva milijuna ljudi godišnje umire u svijetu zbog zagađenosti ili nedostatka vode, a većina njih su djeca mlađa od pet godina.

O bolestima se i ne vodi evidencija pa se tako u SAD-u smatra da godišnje od tih bolesti, povezanih s vodom, oboli između 500.000 i 7,000.000 ljudi. To nije problem samo nerazvijenih i siromašnih zemalja, jer voda predstavlja krvotok cjelokupnog planeta i u biti povezuje cijeli planet u jedan živi organizam. Zbog toga se zagađivanje vode bilo gdje u svijetu tiče i svih nas ostalih. A tu je situacija, nakon uvođenja kemije u poljoprivredu (tj. industrijalizacije iste) gotovo tragična.

Zbog velike uporabe pesticida plodnost tla je u padu diljem EU, a petogodišnje istraživanje Seine u Francuskoj pokazuje kako ribe mijenjaju spol tj. većinom su ženke. U Teksasu pak toksikolozi nalaze visoke razine Prozaca u tkivu svake ispitane ribe, a industrijski otrovi rasprostiru se kroz sve vodotoke i oceane te su nađeni u tuljanima, kitovima, polarnim medvjedima, pa čak i u majčinu mlijeku Inuita. Sve se to događa zato jer danas u industrijskoj poljoprivredi trošimo 5 do 10 puta više vode za istu količinu hrane nego prije industrijalizacije, a 70% ukupne potrošnje vode odnosi se na tu poljoprivredu, 20% na ostatak industrije, a 10% na osobnu uporabu.

Na cijelu tu količinu industrijskog zagađenja nadovezuje se nebriga vladinih organizacija prema tome koliko velike korporacije pretjerano iskorištavaju vodu i prema upravljanju vlastitim resursima u pojedinim zemljama. Uz to, čak i Svjetska banka ima svoju ulogu jer je, na primjer, bolivijsku vladu prisilila na privatizaciju vode zaprijetivši ukidanjem financijske pomoći 1997. godine, što je dovelo do demonstracija, pa čak i fizičkih obračuna u La Pazu i Cochabambi, što se smatra prvim ratom za vodu, koji su u ovom slučaju vodili bolivijska vojska i policija protiv vlastita naroda (2007. godine bolivijska vlada prekinula je ugovor s Bechtelom i vratila vodoprivredu ljudima).

Diljem svijeta, od Južne Afrike, Indije, Tajlanda pa sve do SAD-a zabilježeni su katastrofalni učinci privatizacije vodoprivrede te je svugdje došlo do istog rezultata – uskraćivanja slobodnog pristupa vodi, pretjeranog iscrpljivanja izvora i ostavljanja industrijskog otpada lokalnim zajednicama.

Istodobno, svjetska organizacija za upravljanje vodnim resursima – WWC (World Water Council), osnovan 1997. godine, nalazi se pod direktnom kontrolom istih korporacija koje diljem svijeta iskorištavaju i ostvaruju ogromne profite na pretjeranom iscrpljivanju vodnih resursa. Na taj način, nastoje vodu i politiku vodoprivrede svesti isključivo na tržišna načela te pretvoriti vodu u običnu robu.

U filmu se također prikazuje neprilično

U filmu se također prikazuje nepriličnost rješavanja problema zaliha vode putem velikih brana i akumulacijskih jezera, koje potiče Svjetska banka, jer stvaraju više problema nego što donose koristi. O raseljavanju lokalnih zajednica i da ne govorimo. Na kraju, ta ista voda ne dolazi do onih zbog kojih su te brane i jezera napravljena.
Iz filma se jasno vidi da se riješenje problema vode nalazi večinom u solidarnosti, razumijevanju i znanju lokalnih zajednica o upravljanju vodom.

Najviše od svega, bitno je shvaćanje vode kao javnog dobra, a privatizacija ne smije i ne može biti riješenje ni u jednom pogledu.

Mi u Hrvatskoj bi ovo morali ozbiljno shvatiti, kako ne bi morali izlaziti na ulice kao u nekim zemljama svijeta ( Tajland, Meksiko, Ekvador, Argentina itd). Ozbiljnost ovog upozorenja možemo podkrijepiti i činjenicom da je vodoprivreda u ovome trenutku, treća industrijska grana u svijetu iza nafte i elektroprivrede. Velike svjetske korporacije nemaju namjeru prepustiti upravljanje vodnim resursima narodu i vladama.
 
VODA – Esencija života (Flow: For Love of Water)

 
 
(mag. spec. Alfred Bošković,youtube.com/uredio:nsp)