Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » GLOBALNA KRIZA » EKONOMSKA KRIZA: Zašto su neoliberalne ideje toliko otporne?

EKONOMSKA KRIZA: Zašto su neoliberalne ideje toliko otporne?

neoliberalizam-kapitalizam-kriza-novi-svjetski-poredakI pored ekonomske krize koja je punom snagom pogodila SAD i Europu 2008, politički lideri se nisu mnogo trudili da preispitaju neoliberalne ideje koje su u velikoj mjeri zaslužne za balone i njihovo pucanje, a kamoli da se pomire s time koliko je “Velika umjerenost” zapravo bila neumjerena.

Naprotiv, neoliberalne ideje su i dalje jedine ideje na raspolaganju. Na financijskim burzama, gdje je kriza počela, regulacija je i dalje žalosno nedovoljna, dok su neoliberalne ideje jedine u igri – bilo one za “tržišno poboljšanu” regulaciju ili za veći laissez-faire.

Najčudnije je, međutim, kako su na krizu odgovorile zemlje eurozone, prihvaćajući “tržišnu disciplinu” putem štednje, osuđujući time sebe na usporen ili nikakav rast. Ovo je potpuno obrnuto od slučaja Sjedinjenih država, koje su postigle bolje ekonomske rezultate iako su bile rastrgane između republikanskih fundamentalista koji zagovaraju štednju i pragmatičnije državno rukovodstvo usmjerenog na rast.

Naše je pitanje, dakle, sljedeće: kako objasniti otpornost neoliberalnih ekonomskih ideja? Kako to da su takve ideje od osamdesetih godina ne samo preživjele već i postale dominantne?

Neoliberalizam podrazumijeva vjeru u konkurentska tržišta, uz potporu globalne slobodne trgovine i pokretljivog kapitala, utemeljenu u tržišno orijentiranoj, ograničenoj državi, koja promovira fleksibilnost tržišta radne snage i nastoji smanjiti oslanjanje na socijalnu pomoć dok privatizira javna dobra.

Slogani na koje treba motriti kod takvog neoliberalizma su liberalizacija, privatizacija, deregulacija i delegiranje odgovornosti nevećinskim institucijama poput “nezavisnih” regulatornih agencija i središnjih banaka. Ističe se značaj individualne odgovornosti, prednost konkurencije i centralnosti tržišne alokacije. Neoliberalna mantra predstavlja državu kao vječiti problem, tržište kao rješenje – čak i danas, unatoč činjenici da je krizu izazvalo upravo tržište, a ne država.

Zašto onda, u svjetlu krize, nije bilo većih promjena u idejama, bilo kroz povratak u neokejnezijanizam, zaslužan za poslijeratno “Zlatno doba” ili kroz pokušaj s nečim novim? Kako objasniti činjenicu da neoliberalizam i dalje dominira govorom i razmišljanjem o državi i tržištu?

Mi predlažemo pet linija analize u objašnjavanju takve izdržljivosti: fleksibilnost osnovnih neoliberalnih principa; raskorak između neoliberalne retorike i stvarnosti, snagu neoliberalnog diskursa u raspravama; moć interesa u strateškoj uporabi ideja; i silu institucija u utemeljivanju neoliberalnih ideja.

Prvo, uopćenost osnovnih neoliberalnih principa, usmjerenih na konkurentna tržišta i ograničenu državu, čini neoliberalizam iznimno prilagodljivim različitim okolnostima i potrebama. Tako se neoliberalizam mogao kretati od ideje “povlačenja” države radi oslobađanja tržišta tijekom osamdesetih pod konzervativnim liderima, do “ispravljanja” da bi slobodno tržište bolje funkcioniralo pod progresivnim rukovodstvom devedesetih. Pri tom je neoliberalizam uspio apsorbirati naizgled kontradiktorne ideje, kao u slučaju socijalne države, gdje je poslije prvobitnog obračuna sa socijaldemokratskim idejama, preko pokušaja pasivnog smanjenja socijalnih izdataka i ukidanja zaštite radnih mjesta, inkorporirao takve ideje koje zahtijevaju aktivnu uporabu socijalne države u pospješivanju tržišta kroz “aktivne mjere na tržištu radne snage”.

Konačno, isto tako je uspio proći takvu metamorfozu da se ideje diskreditirane u prethodnim razdobljima uvijek iznova pojavljuju pod novim maskama, kao što se diskurs o “zdravom novcu” iz dvadesetih godina prošlog stoljeća ponovno javlja sedamdesetih u obliku monetarizma, kao i krajem 2000-ih u vidu “održivog duga”.

Drugo, neoliberalizam često funkcionira samo u retorici, ali ne i kad se provodi u stvarnosti. Naime, mnoge neoliberalne mjere – kao što su smanjenje javne potrošnje, reforma socijalne pomoći i smanjenje regulatorne zaštite – nije lako provesti, a politički su izuzetno nepopularne.

Ovo objašnjava zašto su se obećanja o kresanju države uglavnom pokazivala kao prazna, pogotovo kako restrukturiranje države nije dovodilo do smanjenja njenog obima, niti je nužno snižavala javnu potrošnju. Deregulacija je umjesto kresanja države, jednostavno dovodila do druge vrste reregulacije. Ali umjesto kao slabost, ovo se može shvatiti kao prednost, pošto nedosljedno provođenje može poslužiti neoliberalnim političarima i kao poziv na akciju, apel za više neoliberalizma.

Treće, neoliberalne ideje su uglavnom bile uspješnije u političkim debatama i diskursu, odnoseći pobjedu u “borbi ideja” protiv slabijih alternativa. U nekim slučajevima, ta snaga dolazi iz naizgled zdravorazumske prirode neoliberalnih argumenata. Na primjer, apeliranje na “valjanost” zdravih financija pomoću metafore o domaćinskoj ekonomiji – usporedba kućnog proračuna s državnim proračunom – može imati više odjeka među običnim građanima nego nelogičan kejnzijanski prijedlog da se u vrijeme visokih deficita i zaduženosti više troši.

U drugim slučajevima, neoliberalni uspjeh može se pripisati redefiniranju postojećih problema – recimo, kriza javnog duga umjesto krize banaka; preko narativa – kako je javno rasipništvo problem, a stezanje remena rješenje; do mitova – za Nijemce, da je stezanje remena jedini način da se izbjegne rizik hiperinflacije iz ranih 1920-ih godina, čime se ignorira rizik deflacije i nezaposlenosti s početka 1930-ih, što je dovelo do uspona Hitlera. Jednako je važno da neoliberali možda nisu toliko jaki koliko su njihovi protivnici slabi. Gdje su se, na kraju krajeva, partije lijevog centra nalazile sve ovo vrijeme, posebno u Europi, tijekom krize eurozone? Naime, tek su nedavno europski socijaldemokratski lideri se počeli zalagati za rast, čak i dok istovremeno i dalje nameću mjere štednje.

Četvrto, moćne interesne koalicije često preuzimaju neoliberalne ideje za ostvarenje svojih strateških ciljeva, bilo da vjeruju u njih ili ne. Ekonomski subjekti mogu imati materijalne koristi, prije svega kroz niže poreze ili kroz nove mogućnosti koje otvaraju “deregulacija” i privatizacija. Političari također mogu imati koristi od neoliberalnih ideja u stjecanju ili zadržavanju političke moći, dok institucionalni akteri – regulatori, guverneri i slični – stječu samostalnost i veću vlast.

Pri tom, postoji tendencija samoosnaživanja, jer što se neoliberalizam više utemeljuje, utoliko je veća vjerojatnost da će takvi akteri postati još privrženiji neoliberalnim idejama, ili zauzeti stav “ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se”, kao što je lijevi centar prihvaćao neoliberalne ideje od devedesetih godina na ovamo.

Peto, neoliberalne ideje crpe snagu iz svoje institucionalizacije pravila i propisa, kao i u organizacijama, uključujući i “nevećinska” neovisna regulatorna tijela, kao što su neovisne središnje banke, međunarodne bonitetne agencije, i tijela za postavljanje standarda izvan kontrole nacionalnih država.

Pri tom, u Europskoj uniji sukcesivni paktovi za stabilnost u eurozoni – Od Pakta za stabilnosti i rast koji je devedesetih blagoslovio mastrihtske kriterije za monetarnu uniju, do različitih paktova tijekom krize eurozone – trude se otežati preokretanje neoliberalnih ideja o fiskalnoj konsolidaciji, bez obzira na njihov neuspjeh u rješavanju krize.

Ovih pet linija analiza dovode nas do jednog konačnog pitanja: imajući u vidu svu ovu žilavost, postoji li izlaz iz neoliberalizma? Jedan smjer može biti unutarnji kolaps, kako proturječnosti svojstvene neoliberalizmu postaju sve jasnije – poput one između ideala ograničene države i prakse gdje država igra važnu ulogu u poticanju tržišta.

Drugi bi mogao biti odbacivanje izvana, kako prekršena obećanja, zapravo promašaji neoliberalizma postaju građanima sve očigledniji. Još jedan mogući izlaz je jačanje idejnih alternativa neoliberalizmu, na primjer, s novim pristupima ekonomskoj politici koji stavljaju građane iznad, a ne poslije ekonomije.

Također je moguće da neoliberalizam izgubi podršku moćnih interesnih skupina, ili da se pojave nove koalicije. Možda će se socijaldemokrati početi okupljati oko novog niza ideja. Na kraju, možda će se dogoditi to da se institucije neoliberalizma razbiju, zamjene, ili evoluiraju kao rezultat novih interesnih koalicija s novim idejama za rješavanje problema. Ali za bilo koje od ovih rješenja, situacija će se vjerojatno morati još mnogo pogoršati prije nego što ugledamo bilo kakvo novo svjetlo na kraju tunela.
 
(pescanik.net/uredio: nsp)

Filed under: GLOBALNA KRIZA · Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , ,