STVARI IZGLEDAJU DOBRO, ALI VIDIMO DA JE ZEMLJA KRENULA NA PUT BEZ POVRATKA

Kako stvari mogu izgledati tako dobre, a ipak biti tako loše? “Civilizacija je pod zavjerom … Suvremeni život je predstavljen tihom gomilom komotnog naroda koji se ne prestaje zavaravati” (John Buchan 1875-1940)

Postoje dva načina kako stvari mogu izgledati dobro, iako cijela civilizacija ide u propast.

1. Ne treba “odmah platiti” – možeš živjeti od svog “početnog kapitala”

Početkom 1980-ih, osnovana je tvrtka u SAD koja je započela raditi na prodaji računalnih programa. Četvorica mladih ljudih su skupili oko 170.000 dolara koje su zaradili, uštedjeli ili su njihovi roditelji uštedjeli i uložili zajedno s njima. Njihov plan je bio razviti i reklamiraju novi program za obradu teksta koji će biti bolji od tada popularnog programa WordStar, i da će tako postati bogati.

Sa svojih početnih 170.000 dolara oni su iznajmili drugi kat jedne male zgrade s uredima. Imali su pet privatnih ured, salu za konferencije i zajednički dio za pomoćnike koje će zaposliti. Angažirali su dizajnersku tvrtku koja će napraviti zaštitni znak, memorandum za pisma i veliki znak na ulaznim vratima.

Uzeli su u zakup četiri automobila marke Saab, kao automobile poduzeća, kupili su stolove od hrastovine i kožne direktorske stolice. Angažirali su lokalnog cvjećara da postavi i održava lončanice, i lokalnog prodavača ribica da postavi i održava akvarij. Isplaćivali su sebi plate po 30.000 dolara godišnje i pozvali su određene ljude da rade kod njih i obećali im dobru plaću.

Ovi momci su bili dobri programeri i znali su sve o kompjuterima. Nije bilo sumnje da oni mogu napraviti pristupačan i vrlo profitabilan kompjuterski program za obradu teksta. Oni koji su prvi put došli kod njih bili su impresionirani – oni i njihove prostorije odisali su ljepotom i ukazivali na uspješan i napredan biznis.

Mlada djevojka u prijemnoj kancelariji bila je vedra i učinkovita, četiri osnivača su bila lijepo obučena u luksuzna odijela s kravatama, a njihov tepih je pokazivao lijepe plave linije od čišćenja vakumskim usisavačem. Imali su kvalitetni kopirni stroj, aparat za uništavanje iskorištenih povjerljivih dokumenata, stroj za pripremu pisama i dobre kompjutere – sve po mjeri uspješnog biznisa. Sve prvoklasno i najbolje.

Oni su sjedili u sali za konferencije, oko njihovog hrastovog stola u udobnim kožnim foteljama, i samouvjereno su govorili kao su naumili da postanu multimilijunaši, i svatko tko investira u njihov biznis također će postati milijunaš. Njihov plan je bio da polovicu svoje pažnje usmjere na dobivanje novca od investitora, a pola na stvaranje i reklamiranje njihovog novog proizvoda. Oni su sebi postavili rok od 12 mjeseci da iznesu svoj novi program na tržište.

Neki klijenti su odbili sudjelovati u tom projektu jer su vidjeli da će se ova nesretna priča završiti i sa drugim nazovi preduzimačima, i bili su sigurni kuda sve to ide.

Šest mjeseci kasnije, imali su 20 zaposlenih ljudi i svi su bili u akciji. Njihov proizvod će uskoro biti gotov i oni su već oštampali pozivnice za predstojeću svečanu najavu. Osigurali su zaposlenje za građane i prostorije gdje će oni raditi, povećali su broj automobila na šest, i dovoljno su povećali svoj početni kapital u banci koji je sada iznosio četvrt milijuna dolara. Oni još uvijek nisu ništa proizveli niti prodali, ali su izgledali vrlo uspješno. Stvari su izgledale odlično, a život je bio dobar.

Nakon još šest mjeseci, pročulo se da zatvaraju firmu. Četiri vlasnika su povisila svoje plaće za pet puta i tvrtka je ostala bez novca prije nego što je iznijela svoj proizvod na tržište. Tvrtka i ureda su izgledali sjajno, blještavo i moćno sve do dana kada su zaposlenici dobili obavijest da se firma zatvara u roku od 24 sata. Investitori su izgubili sve što su uložili jer su vlasnici potrošili njihov ulog prije nego što su počeli bilo što zarađivati.

2. “Ponzijeva shema”

Ponzijeva shema je još jedan način u kojoj se stvari odvijaju dobro za svakoga, sve do dana kada se desi iznenadni i katastrofalan kolaps. Priča o američkom poduzetniku Ponziju je i fascinantna i poučna.

Godine 1917., Charles Ponzi je bio putujući moler na Floridi. Prvi svjetski rat je upravo završio, a financijski sustavi Europe su bili razoreni. Ponzi, naslutivši mogućnost da se obogati na poslijeratnoj financijskoj konfuziji, došao je na ideju kako postati milijunaš, iako će uništiti živote milijune ljudi.

Krajem 1919. godine, Ponzi je otišao u Boston i iznajmio ured na Pie Alley, gdje je otvorio tvrtku koju je nazvao “Sigurna mjenjačnica” (Securities Exchange Company). Njegova tvrtka, kako je tvrdio, osnovana je da otkupljuje međunarodne poštanske kupone u Francuskoj i Njemačkoj (čije su valute tada bile uvelike obezvrijeđene) i da ih prodaje u SAD za američku valutu, i tako ostvaruje profit u razlici između vrijednosti propalih francuskih i njemačkih valuta i dolara. Takva shema je, u stvari, bila nemoguća, ali Ponzi je imao sreću, kao i njegovi prvi ulagači.

Ponzi je nudio 50% zarade za ulaganja u roku od samo 45 dana, i više od 40.000 ljudi u Bostonu je uložilo svoj novac kod njega. Prvih nekoliko tisuća ljudi koji su izvršili ulaganje dobili su nazad veliki novac, uključujući i obećani profit, a Ponzi je uzimao novac od novih ulagača da bi isplaćivao zarade.

Prvi ulagači su rekli svojim prijateljima o brzom načinu stjecanja zarade i ta vijest se brzo širila. U jednom trenutku, Ponzi je imao nekoliko desetaka zaposlenih službenika na Pie Alley koji su radili do kasno u noć brojeći gomile novca koji se skupljao – više od 15 milijuna dolara za manje od 6 mjeseci.

Charles Ponzi

Na vrhuncu svog uspješnog poslovanja, Charles Ponzi je bio pozdravljen od jednog novinskog reportera kao najveći Talijan koji je ikada živio.

“Niste u pravu”, odgovorio je s neobičnom skromnošću. “To je bio Kolumbo koji je otkrio Ameriku, i Marconi koji je otkrio radio.”

Kasniji nepovoljni izvještaji u istom bostonskom listu konačno su uzrokovali da prestane priljev novih ulagača. Bez novog novca koji bi dolazio, on nije mogao isplaćivati “profit” svojim prethodnim ulagačima, tako da je zatvorio tvrtku, odnoseći sa sobom posljednju paru tisuća naivnih ulagača.

Sličan događaj se desio u Albaniji 1996. godine, što je zamalo dovelo do pada državne vlade. Više od četvrtine stanovnika Albanije stavilo je svoju ušteđevinu u jednu od nekoliko velikih Ponzijevih shema pokrenutih od lokalnih kriminalaca. Prethodni predsjednik Albanije, Sali Berisha, kazao je da vlada nije željela zaustaviti primjenu Ponzijeva sheme jer su smatrali da su takve stvari normalne na jednom slobodnom tržištu i vlada nije željela miješati u funkcioniranju kapitalizma.

Albanci su demonstrirali i protestvovali, ali nije bilo koristi. Njihov novac im se nikada neće vratiti. Slične stvari su se događale u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni….u kompanijama pod nazivom Amway ili Diamond, multilevel marketing, koji je zapravo Ponzijeva shema vezana za proizvode koji su skupi ili s druge strane, koji nemaju preveliku vrijednost

Izvori našeg fosilnog goriva: početni kapital ili Ponzijeva shema?

Današnji svijet momentalno živi i raste na temelju svog “akumuliranog izvora” energije (sunčeve svjetlosti) pohranjene u fosilnom gorivu (nafta, ugljen, plin). Je li svijet funkcionira kao Ponzijeva shema ili kao “uspješna” računalna tvrtka? Naše je mišljenje da smo bliži kompjuterskoj tvrtki, iako postoje elementi oba koncepta.

Naša Zemlja sadrži ograničene količine fosilnih goriva. Iako postoje različiti podaci kada će se oni potrošiti, nitko ne negira da će se to dogoditi i mi imamo jasan osjećaj što to znači. Ova goriva omogućuju veliku svjetsku aktivnost koja naizgled ima svrhu i važnost, a ta aktivnost uzrokuje trajne i nepovratne promjene na uvjete za život na ovoj planeti i na ljude.

Kada će ova goriva nestati?

Oni koji su zaradili veliki novac u prethodnom razdoblju prosperiteta možda misle da imaju dobre šanse preživjeti, i ako ne dođe do svjetskih epidemija ili nuklearnog rata, oni su možda u pravu. Oni mogu čak i povući sa sobom jedan mali dio preostale populacije, u slučaju da se takve stvari dese u svijetu gdje postoji ekonomija u kojoj bogatstvo najimućnijih polako prelazi na niže klase ljudi. Manje sretnima mogu preostati imanja s hranom i ekvivalent energije koju su ulagači dobili u Ponzijevoj shemi i od računalne tvrtke – malo ili ništa.

Kada su momci iz računalne tvrtke zatvorili svoje poduzeće, oni su jednostavno otišli i započeli novi posao od koga su zarađivali. Ali, kada naša svjetska ekonomija počne zatvara izvore nafte, mi jednostavno ne možemo zatvoriti vrata i otići “uzeti drugi izvor energije”. Sa jedne strane, kroz tisućljetnu povijest mogli smo vidjeti da kada nestaju izvori goriva, dolazi do pojave ratova. (Više o tome u narednim poglavljima). Sa druge strane, naši “drugi izvori energije” još nisu dovoljno razvijeni.

Ali, postoji dobra vijest u ovom trenutku: ne-fosilni izvori energije postoje i njihovo korištenje je sve veće. Na žalost, dobitnik Pulitzerove nagrade (Pulitzer Price) Ross Gelbspan u svojoj knjizi “Toplina je oslobođena” (The Heat Is On) iz 1997. godine, pokazuje da američka naftna industrija i industrija ugljena sprječavaju razvoj takvih tehnologija. Kao što Gelbspan to jasno pokazuje, mi trebamo proširiti razvoj alternativnih izvora energije, tako da kad nafta iščezne bude nešto što će naša djeca moći koristiti.

Možemo li pronaći izlaz iz ove situacije?

U međuvremenu, mi smo ohrabreni od strane stručnjaka i ekonomista kako “izađemo iz ovih problema”. Rješenje je prvi put predloženo u Engleskoj 1954. godine od strane R.A. Butler-a, britanskog ministra financija, koji je predožio da umjesto da uspostavljamo specifične ciljeve vezano za porast stanovništva, kao što je izgradnja određenog broja stanova ili novih željezničkih pruga, vlada treba jednostavno da se fokusira na jednoj čvrstoj stopi rasta populacije od 3 %. Sa tom stopom, on je izračunao, do 1980. godine svaki čovjek u Britaniji će biti dva puta bogatiji.

U stvari, taj scenarij se završio upravo onako kako je Butler predvidio, na temelju jedne studije iz 1989. godine napravljene od strane irskog ekonomiste Richard Douthwaithe-a. Međutim, problem je bio da je također svaki drugi indeks bio udvostručen. Udvostručilo se bogatstvo ljudi koji se nalaze na vrhu piramide primanja.

Dakle, to znači da kada su u pitanju primanja najsiromašnijih, da osoba koja je primala 10 milijuna britanskih funti godišnje sada prima 20 milijuna, a osoba koja je primala tisuću funti sada prima 2 tisuće … je u stvari slijepa ulica u kome se nalaze siromašni, iako se njihov “životni standard” neznatno poboljšao.

U tom procesu desila se “društvena i ekološka katastrofa”, da citiramo Douthwaithe-a. Kriminal se povećao 8 puta, nezaposlenost se povećala, kronična oboljenja i mentalne bolesti su skočile, a stopa razvoda brakova je eksplodirala. Sve to je bilo ono što je Douthwaithe najprije predvidio, a kasnije bilo zabilježeno.

Na sličan način, život se promijenio na gore u SAD. Svakog dana u prosjeku 100.000 američke djece nosi pištolje, i 40 njih biva ubijeno ili ozlijeđeno tim pištoljima, iako se većina toga događa nesretnim slučajem ili kao samoubojstvo. Jedna nedavna naljepnica na automobilima kaže: “Naoružano društvo je učtivo društvo”. Neki se čude da proizvođač ovakve naljepnice misli da su današnje škole mnogo bolje od onih iz prošle generacije. San o stabilnoj obitelji zamijenjen je realnošću o armiji naoružane djece s jednim roditeljem – takvih je više od jedne polovice u američkom narodu.

Širom svijeta vidimo da rapidni rast stanovništva pritišće sve nacije i da najveću bol doživljavaju ljudi i obitelji koji nisu povezani sa vladajućom društvenom elitom koja kontrolira ekstremnu moć i bogatstvo (bilo da je ta elita ekonomska, politička ili vojna).

Tehnologija, ako ništa drugo, ubrzava taj proces. Na primjer, na početku 20. stoljeća 90% svih ratnih gubitaka bilo je među vojnicima, a na kraju tog stoljeća imamo da je visoko razvijeno oružje s daljinskim upravljanjem (koje uništava mnogo učinkovitije i štiti vojnike od izravnih ratnih djelovanja), i naširoko umnožavanje visoko učinkovitog oružja, preokrenulo taj odnos: 90 posto smrtnih slučajeva u svim današnjim ratovima je na strani civila. Više od 20 milijuna ljudi je poginulo u ratovima od Drugog svjetskog rata, a od ta 82 poznata rata 79 njih su bili unutarnji sukobi koji su najteže pogodili civile.

I najveći dio tih ratova je vođen da bi se ostvarila kontrola nad izvorima kao što su šume, obradivo zemljište, nafta, ugljen i minerali.

Na mitingu svjetskih bankara u Hong Kongu 25. rujna 1977. godine, predsjednik Svjetske banke, James D. Wolfenson je istaknuo da više od 3 milijarde ljudi – što predstavlja više od pola ljudske populacije na Zemlji, i tri puta više nego cjelokupna ljudska populacija na Zemlji 1800. godine – se bori danas za život s manje od dva dolara dnevno.

“Mi živimo u vrijeme tempirane bombe, i ako nešto odmah ne poduzmemo, ona će eksplodirati u lice naše djece”, kazao je Wolfensohn. Otprilike u to vrijeme Populacioni Institut (Population Institute) iz Washingtona objavio je izvješće da su 82 nacije (više od polovice svjetskih država) sada dostigle kritično stanje kada ne mogu proizvesti dovoljno hrane, niti imaju izvore platiti uvoz hrane da bi adekvatno zadovoljile potrebe svog stanovništva.

Kriza u oceanima

Najgušće ljudske populacije su uvijek bile blizu morskih obala, djelomično zbog lakog prijevoza, ali uglavnom jer je more povijesni izvor ljudske prehrane. Morska hrana ne predstavlja samo tradicionalnu hranu za veliki dio svijeta – to je sirovina za preživljavanje, osobito za otoke kao što su Japan ili Tajvan koja nemaju dovoljno kopnene površine za rast potrebne količine hrane neophodne kopnenim životinjama ili ljudima koji se hrane biljkama.

Godine 1994, organizacija za poljoprivredu i prehranu pri Ujedinjenim Nacijama (UN Food and Agriculture Organization) objavila je izvještaj koji kaže da je 70% posto zaliha ribe iz oceana potpuno iskorišteno ili “prekomjerno iskorišteno”. Ovaj izvještaj je bio osporavan od strane korporacija koje love ribu u velikim količinama, koje su vršile pritisak (uz pomoć velikog novca) na političare, tako da je izvještaj bio uvelike ignoriran diljem svijeta.

Ali, 15. svibnja 2003, u poznatom znanstvenom časopisu “Nature” morski biolozi Ransom A. Myers i Boris Worm objavili su detaljnu i temeljitu analizu podataka skupljnih tijekom 50 godina, šokirajući svijet i sa aspekta politike i sa aspekta znanosti:

“Analize podataka iz pet oceanskih bazena otkriva dramatično smanjenje broja krupnih grabežljivih riba (tuna, morski psi, sabljarke i druge) od napretka industrijskog ribarenja”, kaže zaključak ove analize. Dalje se kaže kako su “oceani izgubili više od 90 posto velikih grabežljivih riba, s potencijalno ogromnim posljedicama za ekosustav”.

Autori ukazuju kako su Ujedinjeni Narodi u pravu kada “tvrde da tri četvrtine svjetskih ribnih rezervi je iskorišteno do njihovih granica opstanka ili iznad toga”, i ističu da su njihovi podaci točniji nego prethodne informacije temeljene na podacima dobivenim od trgovaca ribom, koji mogu biti nerealni “.

Dodatne informacije stižu od izvještaja samih ribolovaca, kažu oni. Neposredno nakon Drugog svjetskog rata, japanski ribolovci su duboko u Pacifičkom oceanu obično hvatali 10 krupnih riba na svakih 100 mamaca postavljenih na udice poredane u nizu (koji bi bio često dug 1,5 kilometar ili više). Danas samo jedna od sto udica donosi ribu.

Naše zemljište postaje manje plodno, bolesti biljaka se šire i šume nestaju, geni od genetski modificiranih biljaka (GMO) prelaze u prirodu s nepredvidljivim konsekvencama, a sada otkrivamo da su naša odstupnica – oceani – skoro istrošeni.

Drevne bolesti se ponovno pojavljuju

Ali, naš gusto naseljeni svijet nije samo pod udarom rata, siromaštva i gladi. Mnogi znanstvenici upozoravaju na mogućnost širenja velikih zaraznih bolesti nastalih našim velikim brojem i naglom pokretljivošću diljem svijeta. 21. kolovoza 1997. godine, Associated Press je izvijestio da je trogodišnji dječak iz Hong Konga umro prije sedam dana od posljedica jedne vrste gripe koji nikada ranije nije viđen među ljudima.

Ova gripa je vjerojatno preskočila barijeru s jedne vrste ptica (što se očito dogodilo s gripom koja je ubila 20 milijuna ljudi diljem svijeta 1918. godine), i bio je smrtonosan, a identificiran je u laboratorijima SAD-a i Nizozemske kao vrsta gripe H4N1 tip-A , za koji ne postoji cjepivo.

Sljedećeg dana, ista agencija je objavila da je jedan čovjek iz Michigana nedavno zaražen novom vrstom sveprisutne bakterije Staphylococcus aureus, koja je otporna na sve poznate antibiotike, uključujući najnoviji i najjači antibiotik ikad razvijen – vankomicin.

Jedan medicinski epidemiolog iz Centra za kontrolu bolesti (The Center for Disease Control) u Atlanti, Dr. William Jarvis, kazao je za ovo prvo otkriće smrti od bakterije stafilokoke u SAD da je sada “vrijeme odbrojano”.

Tri dana kasnije, časopis “Wall Street Journal” je izvijestio o drugom slučaju bakterije stafilokoka otpornog na vankomicin u SAD, kod pacijenta u bolnici u New Jerseyu. Od tada, ovaj slučaj se pojavljuje diljem svijeta.

U 5. Knjizi Mojsijevoj 28:22 tekst spominje “suhu bolest”, ime najčešće korišteno za tuberkulozu do prije oko 50 godina. “Suha bolest”? Iako neki mogu to odbaciti kao zlu slutnju – konačno, tuberkuloza se ne spominje na naslovnim stranama u američkim novinama ili na TV-u ovih dana – ipak, razmotrimo sljedeće činjenice koje ukazuju na iznenađujuće novu realnost po pitanju tuberkuloze u svijetu:

Jedan nedavni izvještaj pripremljen od strane vlade SAD kaže: “Među zaraznim bolestima, tuberkuloza je vodeći ubojica odraslih ljudi u današnjem svijetu i predstavlja ozbiljan izazov međunarodnom javnom medicinskom radu, prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO – World Health Organization).

Briga o svjetskim razmjerima zaraze tuberkulozom je tako velika da je u travnju 1993. godine Svjetska zdravstvena organizacija proglasila tuberkulozu kao ‘globalnu opasnost’ – što predstavlja prvu deklaraciju takve vrste u povijesti svjetske zdravstvene organizacije.^“

Ovaj izvještaj nastavlja ulazeći u detalje o razmjerima postojeće situacije: “Ljudi se danas u svijetu zaraze tuberkulozom doslovno na svaki otkucaj kazaljke – jedan čovjek u sekundi.

CIJELA TREĆINA CELOKUPNE SVJETSKE POPULACIJE JE DANAS ZARAŽENA BACILOM TUBERKULOZE. (Naglasak je naš: imajmo na umu da samo 5-10% “zaraženih” ljudi postaje “aktivno bolesno”).

… Tuberkuloza ubija momentalno više odraslih ljudi svake godine nego sida, malarija i tropske bolesti zajedno.”

Jedan od problema s tuberkulozom je što se ona vrlo lako širi. Kao što američko ministarstvo zdravlja ističe: “Kao i prehlada, a suprotno od side, ova bolest (tuberkuloza) se širi putem zraka i putem slučajnog kontakta.

Kada zaraženi ljudi kašlju, kišu, govore ili pljuju, bacili tuberkuloze iz njihovih pluća se izbacuju u zrak gdje mogu ostati letiti satima i da budu udahnuti od strane drugih ljudi. Ako se ne izliječi, osoba s aktivnom tuberkulozom će obično zaraziti 10-15 drugih ljudi u razdoblju od jedne godine. “

Ali, zar nas znanost ne može spasiti? Na žalost, ispostavlja se da je suvremena medicinska znanost ono što UZROKUJE veći dio problema. Dok se tuberkuloza širi tako rapidno, naročito u onom dijelu svijeta koji je u razvoju, gdje je gustoća stanovništva velika, pojavljuju se novi i skoro neizlječivi oblici tuberkuloze kao rezultat neadekvatnog korištenja anti-tuberkuloznih lijekova od strane liječnika i bolnica.

Označeni kao “tipovi tuberkuloze koji su otporni na više vrsta lijekova” (multi-drug-resistant ili MDR-TB), ovi tipovi bacila tuberkuloze gotovo uvijek dovode do bolnih smrti u agonijama.

Kako je američko ministarstvo zdravlja istaklo: “Ne postoji lijek za neke tipove tuberkuloze koje su otporne na više vrsta lijekova i postoji zabrinutost da se oni mogu brzo proširiti diljem svijeta. Iako su čvrsti podaci oskudni, istraživači procjenjuju da je više od 50 milijuna ljudi zaraženo tipovima tuberkuloze koji su otporni na barem jedan od lijekova protiv tuberkuloze. “

Mislite li da je to možda problem sa zemljama Trećeg svijeta? Jedan tekst u časopisu “Nature” ističe da je ova bolest već “osobito opasna” u New York Cityju i Los Angelesu, i da se širi preko cijele SAD. Tuberkuloza putuje tako brzo kao čovjek koji kašlje u zrakoplovu, autobusu ili vlaku.

U medicinskom časopisu za kirurge uključene u operaciju prsnog kođa “Chest”, autori ističu da u SAD-u postoji “alarmantno vraćanje negativnog trenda u slučajevima tuberkuloze” koje je počelo oko 1984. godine. Oni otvoreno tvrde:

“Tijekom prošlog desetljeća, slučajevi zaraze sidom i tuberkulozom popeli su se do proporcija epidemije u nekoliko glavnih gradova SAD-a.

U bolničkom centru Bellevue na Manhattanu, slučajevi tipova tuberkuloze koji su otporni na više vrsta lijekova povećali su se 7 puta u 1991. godini, ako se usporede sa bilo kojom od prethodnih 20 godina.”

A to je, naravno, samo jedna bolest. Druge bolesti koje zabrinjavaju uključuju hantavirus, encefalitis, koronavirus koji uzrokuje SARS, smrtonosni gripu iz 1918. godine koji se danas ponavlja (ovaj virus je bio “pažljivo” izoliran od strane istraživača krajem 1997. godine tako da se mogao “proučavati” – oni su pronašli nekoliko žrtava koji su bili zaleđeni ispod slojeva vječitog leda u sjevernoj Europi), Pfisteria piscicida koja je desetkovala rukavce i vodene puteve na istočnoj obali SAD-a, sida i desetke drugih bolesti.

Postoje čak problemi za one koji jedu meso sa “zaraženim” proteinima (poznati kao prioni), otkriće za koje je jedan znanstvenik dobio Nobelovu nagradu 1997. godine. Iako je ovo otkriće u obliku bolesti ludih krava u Velikoj Britaniji tijekom 1980-ih izazvalo svjetsku zabrinutost zbog te naročite manifestacije priona, postoje i mnoge druge, i one se šire i među životinjama koje čovjek hrani i među svjetskom ljudskom populacijom.

Čak i u svjetlu ovih i drugih činjenica o potencijalnim opasnostima i postojećim nesrećama izazvanih našim eksplozivnim rastom, oni koji ukazuju da bi trebalo razmotriti i druge nepovoljne trendove ušutkavaju se kao da su ludi ili ekološki fanatici, ili se odbacuju kao oni koji ignoriraju osnove ekonomije … ili kao da su “protiv rasta” stanovništva. Međutim, zapazimo da ušutkivanje provode uglavnom oni na vrhu rastuće piramide “bogatstva”, koji prijete uništavanju naše planete.

Stvari mogu izgledati dobro jednostavno zato što mi ne vidimo ili ne čujemo što se događa

Sljedeći razlog zbog koga stvari mogu izgledati dobro je to, što općenito, ljudi su vrlo neinformirani o stanju ostalog dijela svijeta. Knjiga objavljena u Americi pod nazivom “Svjetski almanah i knjiga činjenica” (World Almanac and Book of Facts) čak ni ne navodi glad ili siromaštvo kao kategoriju. Međutim, ona sadrži iscrpan popis američkih kompanija, sveučilišnih profesora, glumaca, članova američkog kongresa i sportaša.

Kako je moguće da najprosperitetnija nacija na Zemlji, s daleko najrazvijenijim medijima, bude tako neinformirana? To je jedno važno pitanje.

U svakodnevnim vijestima često se reklamiraju velike multinacionalne kompanije koje prednjače u uništenju okoliša, a također među sto najvećih korporacija u Americi pet njih su vlasnici televizijskih mreža koje emitiraju večernje vijesti, što nije mali razlog zašto su Amerikanci loše informirani.

Mi moramo plaćati pretplatu na televiziju, ali ona sada nije adekvatan način da saznamo što se događa.

Također, nije suprotno zakonu da novinske organizacije lažu stanovništvo. 14. veljače 2003. godine, prizivni sud drugog distrikta na Floridi odlučio je da TV program Fox nije izvršio kazneno djelo kada je ova televizijska korporacija angažirala novinarku Jane Akre da objavi lažnu informaciju o onome što zna.

Ona i njezin producent (muž) Steve Wilson napravili su istraživački izvještaj koji je postavio pitanje o tome kako mliječne tvrtke na Floridi tajno ubacuju u krave hormon rBGH, koji je produkt genetskog inženjeringa napravljen od strane tvrtke Monsanto.

“Svaki urednik ima pravo da sakrije istinu”, kazao je Wilson, “i svaki reporter će vam reći da se to događa s vremena na vrijeme kada sebični interes TV kompanija nadvlada interes javnog mnijenja. Ali, kada televizijski menadžeri, koji nisu novinari, imaju tako malo poštovanja za javnu istinu da oni angažiraju reportere da emitiraju lažnu informaciju i izvrću istinu da bi se ulagivali nekome ili da bi izbjegli neugodnu informaciju od posebnog interesa koja objašnjava što se tu dogodilo, to je trenutak da svaki odgvorni novinar ustane i kaže: ‘Ne želim u tome sudjelovati.’ To je ono što smo Jane i ja kazali na suđenju. “

Međutim, oni su izgubili parnicu, a sud na Floridi je sada učinio službenim transformaciju ranije poštovane profesije novinarstva u profitabilno propagandno sredstvo bogatih korporacija.

Nakon presude, Wilson je rekao:

“Željeli smo da kažemo istinu potrošačima na Floridi o jednoj velikoj kemijskoj tvrtki i jednom moćnom lobiju proizvođača mliječnih proizvoda koju su oni željeli sakriti od javnosti. To je trebao biti izvještaj za koji bi se dobila nagrada.

Mi smo naučili tešku lekciju, a to znači da vi danas možete biti spaljeni kadgod TV kompanije stave veću pozornost na reklamu koja ide tijekom vijesti nego na objavljivanje istinitih informacija. “

Iako su Walter Cronkite i Ralph Nader svjedočili na suđenju Akreovom o važnosti poštenog izvještavanja u demokratskom društvu, sud je odlučio da je TV kanal Fox imao pravo naruči da njihovi reporteri lažu ili dobiju otkaz. Reporteri diljem svijeta gledali su ovo suđenje sa zabrinutošću, i kada je presuda donesena, uređivači programa “PR Watch” Sheldon Rampton i John Strauber su rekli: “Novinari će analizirati ovaj slučaj i njegove implikacije. Ako su TV program Fox i kompanija Monsanto mogli uništiti karijeru dvoje reportera, isto se može dogoditi svakom drugom. “

Također, u svojoj nekorektnoj produkciji vijesti, ovaj medij nam pokazuje idealizuranu realnost, a ne istinu o životu na ovom svijetu. Na primjer, ljudi beskućnici se rijetko viđaju na televizijskim programima. Međutim, ta realnost je ono što polako, ali uočljivo, kao dio SAD-a počinje nalikovati posljedice siromaštva u Bombaju.
 
(vestinet.rs/uredio: nsp)