Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » GLOBALNA KRIZA, Novi Svjetski Poredak, VIJESTI IZ SVIJETA » NEOLIBERALNI KAPITALIZAM: Ovako dalje ne ide! Dobrodošli u socijalizam 21. stoljeća

NEOLIBERALNI KAPITALIZAM: Ovako dalje ne ide! Dobrodošli u socijalizam 21. stoljeća

neoliberalni-kapitalizam-barkodDržavi je potrebno, ako pravilno tumačim njeno raspoloženje, i ona zahtjeva hrabro, uporno eksperimentiranje. Zdrav razum nalaže da izaberemo jednu metodu i da ju isprobamo; ako ne uspije, to pošteno priznamo i probamo drugu. Ali prije svega, da nešto probamo.
Franklin Roosevelt, 22. svibnja 1932.

Pet godina je prošlo od kolapsa banke Lehman Brothers, 15. rujna 2008. Od tada je doveden u pitanje legitimitet kapitalizma kao načina društvenog organiziranja; obećanje kapitalizma o prosperitetu, društvenoj pokretljivosti i demokraciji izgubila su kredibilitet.

Ali nije nastupila radikalna promjena. Sustav je redovito primao udarce, ali je preživio. Dio cijene za nedostatke kapitalizma plaćen je ukidanjem nekih socijalnih prednosti koje su od njega ranije izvojevane. “Tržišni fundamentalisti su promašili u svakom pogledu – pa ipak potpuno dominiraju političkom scenom, više nego ikad ranije”, piše američki ekonomist Paul Krugman. Sustav se još uvijek drži , iako je na režimu automatskog upravljanja, a to nije zasluga njegovih protivnika. Što se dogodilo? Što se može učiniti?

Antikapitalistička ljevica odbacuje ideju ekonomske neizbježnosti jer razumije da ekonomiju oblikuju političke sile. Trebalo je shvatiti da financijska katastrofa 2007.- 2008. neće prokrčiti put ka njenim ciljevima.

Presedan iz tridesetih godina prošlog stoljeća ukazao je na sljedeće: ovisno od nacionalnih okolnosti, društvenih saveza i političkih strategija, ista ekonomska kriza proizvela je takve različite ishode kao što su dolazak Hitlera na vlast u Njemačkoj, američki New Deal, Front populaire u Francuskoj i praktički ništa u Britaniji. Osamdesetih godina, u samo nekliko mjeseci razlike, Ronald Reagan je ušao u Bijelu kuću, a Francois Mitterand u Elizejsku palaču; 2010. je Barack Obama je uspio osvojiti drugi mandat, dok Nicolas Sarkozy nije. Ovo nam govori da sreća, talent i politička strategija nisu dodatne varijable koje mogu biti potisnute društvenom strukturom određene države ili stanjem njenog gospodarstva.

Pomicanje svjetske osovine nakon financijske krize obilježilo je i ulazak proizvođača i potrošača iz Kine, Indije i Brazila u kapitalističku igru. Oni su poslužili kao rezervisti upravo u trenutku kada se činilo da sustav umire. U proteklih 10 godina, udio glavnih zemalja u razvoju u globalnoj proizvodnji porastao je sa 38% na 50%. Nove svjetske radionice postale su ujedno i neka od najvažnijih svjetskih tržišta: od 2009, Njemačka izvozi više robe u Kinu nego u SAD.

Postojanje nacionalnih srednjih klasa i implementacija nacionalnih rješenja sada nailazi na prepreku u vidu svjetskih vladajućih klasa koje nastupaju u sprezi. Osim u slučaju da još uvijek vjerujete u antiimperijalizam šezdesetih, teško je računati na političku elitu Kine, Rusije i Indije za progresivna rješenja današnjih problema, jer su one jednako grabežljive i pokvarene poput svojih zapadnih kolega.

Međutim, obnova kapitalizma nije bila univerzalna. Sociolog Immanuel Wallerstein piše: “Latinska Amerika je bila prvak svjetske ljevice u prvom desetljeću 21.stoljeća … stranke ljevice ili lijevog centra dobile su nevjerojatan niz izbora u ovom desetljeću. I kolektivno, latinoameričke vlade su prvi put napravile značajnu distancu prema SAD. Latinska Amerika je postala relativno samostalna geopolitička sila.”

Krčenje puta za tržišta

U svakom slučaju, regionalnu integraciju, koju smjeliji mislioci smatraju uvertirom za “socijalizam 21. stoljeća”, drugi vide kao još samo jedan korak ka stvaranju jednog od najvećih svjetskih tržišta. Ova igra je još uvijek otvorenija u bivšem američkom dvorištu nego unutar dezorijentirane Europske unije. Latinska Amerika je preživjela šest pokušaja puča za manje od 10 godina, u Venecueli, Haitiju, Boliviji, Hondurasu, Ekvadoru i Paragvaju, možda zato što su političke promjene koje donosi ljevica zaista poljuljale društveni poredak i transformirale svakodnevni život.

Ove promjene su pri tom pokazale da alternativa stvarno postoji, da nije sve izgubljeno, ali da su za stvaranje uvjeta za uspjeh neophodne strukturne, političke i ekonomske reforme. Takve reforme bi probudile radničku klasu, koja je uslijed nedostatka mogućnosti svedena na apatiju, misticizam ili puko preživljavanje, i također bi mogle ponuditi način za borbu protiv ekstremne desnice.

Koje strukturne transformacije bi bile prave? Neoliberali su toliko uspješno usadili ideju da alternativa ne postoji da su u nekim slučajevima uvjerili protivnike da izgube iz vida vlastite prijedloge. Idemo pretresti neke od njih, imajući na umu činjenicu da što su ambicioznije utoliko je važnije priviknuti se na njih što prije, kao i činjenicu da njihovu moguću oštrinu treba usporediti s brutalnošću društvenog poretka koji bi trebali zamijeniti.

Kako se postojeći poredak može obuzdati, pa zatim preokrenuti? Proširenje neprofitnih i no-cost sektora moglo bi brzo odgovoriti na ovaj izazov. Ekonomist Andre Orlean ističe da u 16. stoljeću “zemljište nije bilo trgovačka roba, nego zajedničko dobro o kome se nije pregovaralo, što objašnjava silinu otpora zakonima o ograđivanju pomoću kojih je izvršena aproprijacija zajedničkih pašnjaka … Ista stvar se danas događa s komercijalizacijom ljudskih bića. Ljudski organ ili krv nisu roba, ali da li će postati ?”

Da bismo provjerili ovu tendenciju, trebalo bi definirati osnovne potrebe – smještaj, hranu, kulturu, komunikaciju, prijevoz – demokratski, da ih financiramo kolektivno i osiguramo svima. Sociolog Alen Akordo preporučuje “proširivanje javnih usluga brzo i kontinuirano, do one točke kada one obuhvaćaju sve osnovne potrebe ‘besplatno’, u skladu s njihovom povijesnom evolucijom, što je ekonomski zamislivo samo ukoliko se svi resursi i bogatstva korišteni i proizvedeni kolektivnim trudom vrate u zajedničko vlasništvo”. Umjesto da pretvaramo zahtjeve u gotovinu značajnim podizanjem nadnica, ponuda bi bila socijalizirana i nove pogodnosti garantirane svima.

Kako izbjeći zamjenu tržišne tiranije državnim apsolutizmom? Sociolog Bernard Frio predlaže izbor iz modela narodnih postignuća za koja znamo da funkcioniraju: socijalno osiguranje, na primjer, na koje se vlade svih boja sada obrušavaju. Ovaj “već postojeći osloboditelj” , zahvaljujući principu doprinosa, redistribuira značajan dio bogatstva, financira mirovine i liječenje i nadoknadu za nezaposlene. Doprinosi za socijalno osiguranje razlikuju se od poreza koje prikuplja i troši država, i ne dovode do akumulacije kapitala; u početku su ga organizirali sami poslodavci. Zašto ne otići dalje?

Tri prednosti

Takav svjesno agresivni program donio bi neke prednosti: politički, ne bi ga mogli kooptirati neoliberali ili ekstremna desnica, iako bi ujedinio vrlo široku društvenu koaliciju; ekološki, izbjeglo bi se kejnzijansko resetiranje, koje bi produžilo postojeći model i dovelo do “ubrizgavanja novca u bankovne račune, samo da bi ga reklamna policija preusmjerila u tržišnu potrošnju”. Također bi za prioritete postavilo potrebe koje nisu zadovoljene proizvodnjom robe u zemljama s niskim nadnicama. Donijelo bi i jednu demokratsku prednost: obrana kolektivnih prioriteta (što je besplatno a što nije) više neće biti isključivo pravo političara, dioničara i intelektualaca iz istog društvenog staleža .

Pristup ove vrste urgentno je potreban. U današnjem uređenju globalnih političkih odnosa, ubrzavanje automatizacije industrijskog rada i usluga stvara rizik nastanka novog oblika profita od kapitala (kroz snižavanje troškova rada) i masovne nezaposlenosti sa smanjenim beneficijama za nezaposlene.

psihologija ciklus dionice tržište marketAmazon i veliki pretraživači svakodnevno pokazuju kako stotine milijuna potrošača spremno prepuštaju robotima da im izaberu slobodne aktivnosti, odmore, lektiru i glazbu. Knjižari, novine i turističke agencije plaćaju cijenu. Dominic Barton, generalni direktor tvrtke McKinsey, ističe da su “10 najvećih kompanija na internetu, uključujući Google , Facebook i Amazon otvorile jedva 200.000 radnih mjesta” , ali su zaradile “stotine milijardi dolara u tržišnoj kapitalizaciji”.

Da bi riješila nezaposlenost, vladajuća klasa povećava rizik scenarija na koji je upozoravao filozof Andre Gorc – uporna uzurpacija područja u kojima još ne vlada profitni motiv: “Gdje će transformacija svih aktivnosti u profitno orijentirane aktivnosti – koje postoje zbog njihovog profita, s ciljem maksimalnog prihoda – prestati? Koliko još krhke barijere mogu izdržati protiv profesionalizacije roditeljstva, komercijalne oplodnje, prodaje djece i trgovine organima ?”

Pitanje duga zahtijeva razotkrivanje njegove političke i socijalne pozadine. U povijesti je česta pojava država koju vjerovnici drže u ropstvu, a ona se oslobađa da bi izbjegla nametanje beskonačne štednje svom narodu. Sovjetska republika je odbila priznati dugove svojih carskih prethodnika. Remon Poincaré je spasio franak devalvacijom od 80 posto, krešući dužničko opterećenje Francuske, koje je zatim moglo da se isplati u pojeftinjenoj valuti. Poslije rata , SAD i Britanija nisu uvele štednju; pustile su inflaciju i skoro prepolovile svoje javne dugove.

Od tada, kroz dominaciju monetarizma, bankrot je postao himna, inflacija (čak i kad se približi nuli) zlo protiv kojeg se treba boriti, a devalvacija ne dolazi u obzir. Zajmodavci su oslobođeni rizika neplaćanja, pa ipak i dalje naplaćuju svoje “kreditne premije”. “U povijesnim situacijama prezaduženosti” , pisao je ekonomista Frederick Lordon, “izbor se svodi na strukturno prilagođavanje u korist vjerovnika ili njihovu propast”. Djelomično ili potpuno otpisivanje duga lišilo bi imovine rentijere i financijere, bez obzira na njihovu nacionalnost, nakon što im je sve bilo predano .

Omča oko vrata društva brže bi se olabavila kada bi se mogli povratiti porezi koje je razorila 30 – godišnja vladavina neoliberalizma – ne samo podrivanjem progresivnog oporezivanja i povećanjem utaja, nego i kroz stvaranje strukture gdje se polovica međunarodne trgovine dobara i usluga odvija preko poreznih utočišta. U korisnike ovog uređenja ne ubrajaju se samo ruski oligarsi i bivši francuski ministar ekonomije, nego i tvrtke s državnom zaštitom ( i utjecajem u medijima ) kao što su Total, Apple, Google, Citigroup i BNP Paribas.

Izgubljeni prihod

U Europskoj uniji, gubitak koji pogađa društvo u cjelini – kao rezultat pravnih aktivnosti poput porezne optimizacije, “transfernih cijena” (koje omogućavaju lokalizaciju profita podružnica u niskoporeznim područjima), i iseljenja sjedišta tvrtki – dostiže možda i 1.000 milijardi eura. U nekim zemljama , izgubljeni prihod je veći od nacionalnog duga.

U Francuskoj, kako mnogi ekonomisti tvrde, “čak i kad bi se povratila samo polovica te svote, proračun bi bio uravnotežen bez žrtvovanja mirovina, radnih mjesta u javnom sektoru, ili budućih ekoloških investicija”. Povrat ovog novca, redovito najavljivan i odlagan (a vrijedi mnogo više od “prijevare socijalnog”), bio bi popularan i egalitaran, jer obični porezni obveznici ne mogu smanjiti svoj ​​oporezivi prihod plaćanjem fiktivnih naknada filijalama na Kajmanskim otocima.

Mnoge opcije predložene u listu Le Monde diplomatique mogle bi se dodati na popis prioriteta: zamrzavanje visokih plaća, zatvaranje burze, nacionalizacija banaka, problematiziranje slobodne trgovine, napuštanje eura, kontrola kapitala. Zašto se onda fokusirati na no-cost sektor, preuređenje javnog duga i obnovu poreza? Zato što je, da bi se razradila strategija, utvrdila njena društvena baza kao i uvjeti u kojoj se može politički realizirati, bolje izabrati mali broj prioriteta nego sastaviti popis zahtjeva za izvođenje gnjevne rulje na ulicu, koja bi se razbježala poslije prve oluje.

Napuštanje eura sigurno zaslužuje se naći na popisu (vidi Frédéric Lordon, No currency without democracy). Svi su svjesni činjenice da zajednička valuta i institucionalna i pravna rješenja koja je podržavaju (neovisna središnja banka, pakt za stabilnost) isključuju svaku mjeru borbe protiv rastućih nejednakosti i podrivanja suverenosti od strane vladajuće klase podređene zahtjevima financijskih krugova.

Problematiziranje zajedničke valute, koliko god neophodno, ne jamči uspjeh u tim područjima, što pokazuju ekonomske i socijalne mjere u Velikoj Britaniji i Švicarskoj. Napuštanje eura, poput protekcionizma, ovisilo bi od političke koalicije u kojoj bi se našli i najbolji i najgori, a trenutno najgori prevladavaju. Univerzalna naknada, veliko rezanje javnog duga i obnova poreza omogućili bi postizanje velikih ili većih rezultata, dok bi se izbjeglo stvaranje nepoželjnih saveza.

Bilo bi besmisleno tvrditi da bi takav “program” osvojio većinsku potporu u bilo kojem parlamentu na svijetu. Njegova radikalna odstupanja od statusa quo krše mnoge propise koji se smatraju nepovredivim. Međutim, neoliberalima nije manjkalo hrabrosti kada je trebalo da se spašava njihov sustav. Nisu ustuknuli ispred mogućnosti značajnog porasta duga, za koji su ranije upozoravali da će podići kamatne stope; niti pred snažnim fiskalnim stimulansom, za koji su tvrdili da će raspiriti inflaciju; niti pred podizanjem poreza, nacionalizacijom propalih banaka, obaveznim podizanjem rezervi na štednju ili ponovnim uvođenjem kontrole kapitala na Cipru.

Ono što vrijedi za njih trebalo bi vrijediti i za nas, ali mi patimo od prevelike skromnosti … Ni fantazije o povratku u prošlost kao ni nade u ublažavanje katastrofa neće obnoviti samouvjerenost niti se izboriti s rezignacijom nad nedostatkom drugog izbora osim smjenjivanja desnice i ljevice koje jednako provode praktično isti program.

Hrabrost je potrebna

Dakle, jeste – hrabrost je potrebna. Pišući o životnoj sredini 1974 Andre Gorc je pozvao na “politički napad na raznim razinama za preotimanje kontrole (od kapitalizma) i suprotstavljanje potpuno drugačijim planiranjem društva i civilizacije”.

Objasnio je da je važno izbjeći ekološku reformu na račun socijalnih uvjeta: “Ekološka borba će možda kapitalizmu stvoriti probleme i primorati ga na promjenu; ali kada, nakon dugog opiranja silom i lukavstvom, konačno popusti jer je ekološka točka bez povratka neizbježna, on će inkorporirati ova ograničenja kao što je inkorporirao nekadašnja ograničenja … kupovna moć ljudi će se smanjivati ​​i sve će se odigrati tako da se račun za borbu protiv zagađenja podenese ljudima koji su morali kuppovati proizvode”.

Od tada, sustav je pokazao otpornost u stvaranju tržišta za borbu protiv zagađenja. U Shenzhenu, mali zagađivači prodaju drugim tvrtkama pravo na prekoračenje propisane kvote. Za to vrijeme, zagađeni zrak ubija preko milijun Kineza godišnje.

Ideja za preusmjeravanje svijeta na dobar kolosijek ima na pretek, ali kako izbjeći da se one ne pretvore u još neke neostvarene mogućnosti? U skorije vrijeme, društveni poredak je pretrpio mnoge izazove, od arapskih ustanaka do pokreta “Indignados”. Od velikih demonstracija protiv rata u Iraku 2003 desetine milijuna prosvjednika izašlo je na ulice, od Španjolske do Izraela i od SAD, do Turske i Brazila. Oni su privukli pažnju, ali nisu mnogo postigli. Njihov strateški neuspjeh može nam pomoći u budućim planovima.

Velike protestne koalicije moraju učvrstiti brojnost i izbjeći razdiruće pitanja. Svi znaju koje će teme vjerojatno pokidati saveze, koji često nemaju čvršću osnovu od dobronamjernih ali maglovitih ciljeva, kao što je bolja raspodjela bogatstva, manje štetni oblik demokracije i ukidanje diskriminacije i autoritarizma.

Kako se društvena baza pristalica neoliberalne politike smanjuje, a srednja klasa sada plaća cijenu kroz nesigurnost, slobodnu trgovinu i skupo visoko obrazovanje, sastavljanje velike koalicije postaje lakše.

Ali kada se ona jednom sastavi, što može učiniti? Zahtjeve koji su previše uopćeni ili previše brojni teško je pretočiti u politiku i uklopiti u bilo kakav dugoročan plan. “Na sastanku svih vođa socijalnih pokreta”, rekao nam je Artur Enrique, bivši predsjednik Ujedinjene radničke centrale, najvećeg brazilskog sindikata, “sakupio sam od svih papire. Plan sindikalnih organizacija imao je 230 točaka, seljačkih 77 … Kad sam ih sve sabrao, imali smo preko 900 stavki. I postavio sam pitanje: što zapravo možemo učiniti sa svim ovim?

“U Egiptu, vojska je dala odgovor. Većina Egipćana bila je protiv predsjednika Morsija iz dobrih razloga, ali kako nisu imali zajednički cilj osim njegovog obaranja, prepustili su vlast vojsci, uz rizik da će sada postati njezini taoci, a kasnije možda i njene žrtve. Kad nemate kartu, to često znači da se oslanjate na one koji je imaju.

Spontanost i improvizacija mogu proizvesti revolucionarni trenutak, ali ne jamčiti revoluciju. Društvene mreže su potaknule horizontalnu organizaciju demonstracija, a odsustvo formalne organizacije im je omogućilo da izbjegnu policijski nadzor, bar privremeno. Ali vlast se još uvijek osvaja kroz piramidalne strukture, novac, aktiviste, izbornu mašineriju i strategiju: koji društveni blok i koji savez za koji projekt? Akardova metafora je relevanta: “Svi dijelovi satova poredani na stolu neće omogućiti nekom tko nema uputstvo da napravi sat. Uputstvo za sklapanje je strategija. U politici možete vikati ili možete razmišljati kako da spojite dijelove”

Odnos prema vlasti

Satna strategija bilo bi definiranje glavnih prioriteta, rekonstruiranje debate o njima i prestanak kompliciranja stvari da bi se dokazala nečija pamet. “Revolucija po modelu Wikipedije, gdje svako dodaje sadržaj” neće popraviti sat. Posljednjih godina, lokalne difuzne grozničave akcije proizvele su opoziciju zaljubljenu u sebe, nestrpljiv i nemoćan spektar, i razočaranja. Budući da je srednja klasa često noseći stup ovih pokreta, takva nepouzdanost nije iznenađujuća: ona sklapa savez s radničkom klasom samo u krajnjoj nuždi, i to pod uvjetom da brzo ponovno preuzme kontrolu.”

Postavlja se i pitanje odnosa prema vlasti, sve češće. Sada kad više nitko ne zamišlja da će velike partije i postojeće institucije promijeniti neoliberalni poredak, javlja se iskušenje da se u fokus stavi promjena uma umjesto promjene struktura i propisa i da se napusti nacionalni teren, preusmjeravanjem na lokalnu razinu za stvaranje probnog područja za buduće pobjede. “Jedna skupina računa na (društvene) pokrete, na raznovrsnost bez centralne organizacije” , piše Volerstin. “Druga tvrdi da bez promjene političke vlasti ne možete promijeniti ništa. Sve vlade u Latinskoj Americi vode ovu raspravu”.

Poteškoće u prvoj strategijom su znatne. Postoji povezana vladajuća klasa, svjesna svojih interesa, koja gospodari terenom i raspolaže silom, dok su na drugoj strani mnoga udruženja, sindikati i partije, gdje svatko brani svoju stranu, svoju jedinstvenost i samostalnost, jer se boje da će ih progutati politička vlast.

Možda i boluju od internetskih iluzija, uslijed kojih zamišljaju da su značajni jer imaju web – stranica. Ono što nazivaj “mrežnom organizacijom” postaje teorijska maska ​​za odsustvo organizacije i strateške misli, budući da mreža nema nikakvu realnost izvan cirkuliranja elektroničkih poruka koje svi prosljeđuju ali ih nitko ne čita.

Veza između društvenih pokreta i institucionalnih kanala, protuteža vlastima i partijama, oduvijek je bila problematična. Sada kad više ne postoji glavni cilj, opća linija – i manje nego ikad partija ili skupina koja je oličava – neophodno je da se “razmisli o tome kako stvoriti globalno počevši od partikularnog”.

Definiranje prioriteta koji se izravno opiru vlasti kapitala omogućilo bi da se naoružaju osjećaja , da se napadne centralni sustav i da se identificiraju političke snage koje to mogu izvesti.

S druge strane, uvijek će biti važno zahtijevati od njih da birači mogu, putem referenduma, izbaciti svoje predstavnike prije nego što im istekne mandat; od 1999. u ustavu Venecuele zapisana je takva odredba. Mnogi šefovi država su donosili krupne odluke (granica za umirovljenje, vojna obveza, ustavni ugovori) bez narodnog mandata. Tako bi ljudi stekli pravo kazniti vlastodršce, a da to ne bude samo vraćanje na vlast klonova onih koji su već izigrali povjerenje naroda.

Da li je dovoljno čekati pravi trenutak? “Početkom 2011 bilo je samo šestero ljudi koji su još uvijek bili u CPR [Kongres za republiku]“, prisjeća se predsjednik Tunisa Monsef Marzuki. “Ali to nije spriječilo ovu partiju da osvoji drugo mjesto na demokratskim izborima u Tunisu nekoliko mjeseci kasnije. “U današnjem kontekstu, rizik od pasivnog idealističkog čekanja jeste da bi oni manje strpljivi, manje kolebljivi i opasniji mogli iskoristiti trenutak i zlouporabe, za svoju korist, gnjev koji traži metu, ne nužno pravu. Pošto se posao društvenog razbijanja nikad ne završava sam od sebe, čvorišta i centri otpora (neprofitne aktivnosti, javne službe, demokratska prava) koji bi mogli biti nositelji mogućeg trijumfa, riskiraju da u međuvremenu budu uništeni, umanjujući time šanse za kasniju pobjedu.

Igra nije završena. Neoliberalni san je izgubio status apsoluta i ideala, bez kojeg će njegovi društveni projekti venuti i nestati. Sada može jedino proizvoditi privilegije i hladna, mrtva tijela. Promjena će doći. Svatko od nas može pridonijeti njenom ubrzanju.
 
(pescanik.net/uredio:nsp)

HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 9.dio - Budućnost je u Invalidima?!
NAPAD NA WTC: Istina o 9/11

Filed under: GLOBALNA KRIZA, Novi Svjetski Poredak, VIJESTI IZ SVIJETA · Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

 
reklama