ZAPAD JE DANAS U SITUACIJI U KOJOJ JE BIO SSSR: Ruši se Iznutra

Danas možemo vidjeti kako se ponaša Zapad nalazeći se u situaciji u kojoj je bio SSSR otprilike krajem 70-ih godina. Zasad ne znamo kako će se sve završiti, ali je dobro to što se nemaju gdje bacati atomske bombe. Zapad se ruši iznutra, a ne izvana.

Za početak, podsjetimo se da je pad učinkovitosti kapitala – kriza povezana s činjenicom da se rizici proizvođača uvećavaju produbljivanjem podjele rada i dostižu vrijednosti pri kojima daljnje investicije postaju nerentabilne, a njihovo vraćanje neostvarivo.

Pri tom, ako je ekonomija tržišna – kriza postupno utječe na jednu po jednu privrednu granu, a ista situacija je i sa raznim regijama. Iz tog razloga se dosta dugo stvara dojam da postoje razni “zeleni izdanci”.

U SSSR-u je privreda bila izgrađena na principu velike korporacije, odnosno na planskoj preraspodjeli resursa (u svjetskoj ekonomiji ona je i nastupala kao država – korporacija), ali se od toga ukupna reproduktivna kontura nije mogla principijelno izmijeniti iako je učinkovitost njene primjene bila veća nego u zemljama s tržišnom ekonomijom.

Ovdje postoji vrlo važan momenat. Sovjetski sustav podjele rada u početku je bio manji od zapadnog. Iz tog razloga se ne može izravno usporediti njihova ekonomska učinkovitost – treba uzimati u obzir razliku, koja se negdje do kraja 70-ih godina smanjivala, što i govori o većoj učinkovitosti planske privrede. Ipak, s padom učinkovitosti kapitala ta prednost je nivelirana.

Posljednje vrijeme kada je sovjetsko gospodarstvo bila potpuno izbalansirano najvjerojatnije su bile 1959-1960 godine. Naravno, to je procjena, ali u SSSR-u su upravo početkom 60-ih godina počele prve reforme povezane s promjenom gospodarskih modela. Sa čime su te reforme bile povezane?

Budući da se kriza pada efikasnosti kapitala izražava različitom brzinom u raznim gospodarskim granama, a u planskoj ekonomiji kriza se najprije prikaže u smanjenju učinkovitosti proizvodnih fondova, stvoren je dojam da su problemi ne toliko u ekonomiji (u tom momentu jednostavno nije bilo odgovarajuće teorije), koliko u upravljanju.

Prema tome, početkom 60-ih godina riješavan je glavni zadatak, kad je tempo gospodarskog rasta još bio vrlo visok, a svi problemi izgledali ne baš principijelni. Upravo iz tog razloga je u programu stranke za 80. godinu bila predviđena izgradnja komunizma – jednostavno je tempo rasta iz 50-ih bio produžen na 60-70 godine.

Reforme su bile usmjerene na povećanje efikasnosti upravljanja gospodarstvom. I podjela regionalnih komiteta na industrijske i poljoprivredne, te osnivanje savjeta narodnog gospodarstva, sve je bilo u istom smjeru – smanjivanje i pojednostavljivanje birokratske vertikale.

Rezultata nije bilo, situacija se pogoršavala i postalo je jasno da su potrebni ozbiljni i promišljeni koraci. Hruščov-a, koji očito nije bio spreman za sistemski rad, zamijenio je Brežnjev kada je i otpočela priprema za novu reformu pod nazivom “Kosigin”.

Neću sada analizirati političke uzroke neuspjeha te reforme (konfrontacija Vijeća ministara i partijskog aparata, koja je trajala još od vremena “poznog Staljina”), samo ću naglasiti da je ta reforma bila usmjerena na obnavljanje aktivnosti “odozdo” (nasuprot planskoj vertikali koja je očito “šepala”).

Treba istaknuti da je do tada 50-ih godina, nakon Staljinove smrti, vlast strogo proganjala svaku samostalnu aktivnost privatnih lica (pored ostalog bio je praktički eliminiran poljoprivredni sektor sovjetskog gospodarstva), tako da je u izvjesnom smislu to bio pokušaj da se vrati natrag, u razdoblje visokog rasta.

Danas, potkrijepljeni teorijom, mi razumijemo da je sa stanovišta ekonomskog uspjeha (odnosno utemeljenja znanstveno – tehničkog progresa) ta reforma bila beznadna (u svakom slučaju do raspada zapadnog sustava podjele rada, što se zamalo nije dogodilo početkom 70-ih), a najviše što bi se moglo postići je pojavljivanje velikog broja bogatih ljudi koji bi iskoristili slaba mjesta u sustavu raspodjele resursa socijalističkog tipa. Drugim riječima, ma kako to čudno zvučalo, partijski aparat je bio u pravu tako da nostalgija za tom reformom skoro da ničim posebno nije osnovana.

Kriza se nastavljala, ali, budući da planski znak gospodarstva nitko nije ukidao, onda su grane gospodarstva i regije koje su propadale, dotirane i podržavane na račun onih koji su se manje ili više razvijali normalno, što je i njih dovodilo do stanja zastoja. U tom trenutku desio se nagli skok cijena nafte na svjetskom tržištu, što je omogućilo dobivanje ozbiljnog resursa za kompenzaciju usporenog gospodarstva.

To je odložilo krizu za najmanje 10 godina i stvorilo čuveni efekt “gerontološkog rukovodstva”, kada je osnovna misao vlasti bila “ništa ne dirati da bi se još makar godinu-dvije normalno živjelo”.

U svemu ovome postojao je još jedan aspekt.

Čitav sustav socijalnog odgoja u zemlji također je bio usmjeren na konstantan porast, a kao rezultat toga do 70-ih godina stasala je prilično brojna generacija koja je bila naučena i pripremljena, te računala na brzi porast i mogućnosti karijere, a takve mogućnosti više nije bilo . Pokazalo se da je ta generacija, vrlo razočarana i ljuta na vlast, smatrala da joj namjerno nije dana mogućnost za razvoj i uspjeh.

Takvo mišljenje vlast je podržavala i odbijala priznati krizu pošto je ona u tom momentu bila u suprotnosti sa općeprihvaćenom teorijom. U prvo vrijeme i kriza se kretala polako, a mogućnosti za njezino maskiranje bilo je u izobilju. Kasnije je ona poletjela kao strijela, ali više nije bilo ljudi spremnih da na sebe preuzmu odgovornost za situaciju u zemlji. Oni, ili nisu bili spremni, ili su se već prestrojili za potpuno osobne interese koji su bili u suprotnosti s interesima države. (Hrvatski primjer 2007.- , skrivanje krize od očiju javnosti, te iznenadni udar prpadanja)

Uopće, u potpunosti se realizirala situacija o kojoj je poslije rata govorio Staljin: “Nama je potrebna dobra teorija, inače će nas slomiti!”. I slomili su se.

Ostaje poslijednje pitanje. Teorijski preduvjeti za razvoj nove ekonomije bili su spremni već 20-ih godina prošloga stoljeća, tako da je već u vrijeme Staljina bilo moguće pripremiti odgovarajuću teoriju. Da li se mogla izbjeći kriza? Odgovor na ovo pitanje je pozitivan.

Da je SSSR mogao u svojoj orbiti zadržati Kinu i uključiti je u sovjetski sustav podjele rada, najvjerojatnije je da bi sigurno pobijedio u natjecanju dva sustava. Uostalom, nije isključeno da je to Staljin shvaćao (ili osjećao), u svakom slučaju postoji informacija da su odnosi s Kinom za njega bili prioritet, čak i u odnosu na kontrolu nad Istočnom Europom. Druga stvar je što Zapad ne umije gubiti, a u tom slučaju – vjerojatno bismo dobili nuklearni rat.

Međutim, povijest nema suprotni smjer. Zato, danas možemo vidjeti kako se ponaša Zapad nalazeći se u situaciji u kojoj je bio SSSR otprilike krajem 70-ih godina.

Zasad ne znamo kako će se sve završiti, makar je dobro to što se nemaju gdje bacati atomske bombe – Zapad se ruši iznutra, a ne izvana.

Bar jedna dobra vijest.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(vestinet.rs/uredio: nsp)