MEDIJSKI PREDRATNI PLAN: Stvaranje Konsenzusa na Lažima, Strahu i Propagandi

Osobe sposobne za racionalnu analizu s podsmjehom će popratiti ultra-militarističku retoriku kao što je nedavna izjava političkog komentatora za FOX news koji tvrdi kako je Iran “zao i treba ga uništiti”.

Ipak, dok se jednima takva propaganda graniči s cirkusom, mnogi je shvaćaju iznimno ozbiljno – SAD nije izuzetak, štoviše, SAD je najbolji ogledni primjer procesa kojeg možemo nazvati “stvaranje konsenzusa”.*

* Termin je prvi popularizirao svjetski poznati autor i analitičar Noam Chomsky u svom filmu 1992. (“Manufacturing Consent: Noam Chomsky and the Media”)

Pretpostavka da SAD, ili bilo koja druga vojna sila, može pokretati vojne invazije, zračne udare i druge agresivne vojne operacije kada god dođe na takvu zamisao, je pogrešna.

Za svaku vladu ili režim podrška što šire javnosti je ključna – svaki vojni angažman duboka je trauma nad cijelim narodom – svjesno ili podsvjesno.

Ta trauma se vrlo lako može transformirati u pokret otpora koji bi mogao dovesti do destabilizacije u zemlji.

Danas je to u SAD-u već vidljivo, sve veći broj stanovnika otvoreno se protivi aktualnoj vanjskoj politici koja je sve više militaristička.

Bitno je napomenuti kako je svojevrsni “fitilj konsenzusa” doslovno dogorio za vrijeme vladavine George W. Busha.

Upravo na valu tog izraženog animoziteta američki narod je u Bijelu Kuću doveo Baracka Obamu.

Histerija vezana uz izbor, navodno, predsjednika-mirotvorca kulminirala je travestijom dodjeljivanja Nobelove “nagrade za mir”.

Ispada kao da je Nobel komisija imala interni dogovor – “ako mu damo nagradu, možda je smjesti negdje na predsjednički stol pa će ga ista svakodnevno podsjećati kako je mir u svijetu najveći prioritet”.

Ipak, uskoro dolazi naglo buđenje – Barack Obama nastavio je istim putem kao i njegov prethodnik, ali još i znatno agresivnije.

Od dolaska Obame na vlast američka vojska otvoreno se angažirala u Libiji, Afganistanu, Iraku, Pakistanu, Somaliji, Ugandi i drugdje – pritom termin “drugdje” obuhvaća još daleko veću površinu svijeta – američki vojnik prisutan je gotovo svugdje, od Kolumbije, Australije, Filipina , Južne Koreje, Kosova itd..

Sirija i Iran trenutno su visoko na listi za sljedeću potencijalnu invaziju.

Što se tiče samih vojnih angažmana, oni mogu biti šireg opsega, u tom slučaju konsenzus i stvaranje istog postaje nužnost – ili mogu biti “opskurnijeg” tipa, tada je bitan samo jedan konsenzus – onaj medijski koji jamči da će cijela operacija trajno izostati iz fokusa. Idealan aktualni primjer je Somalija, američka vojska je mjesecima bombardira tu zemlju, pridružila joj se i cijela “civilizirana” Europa, no informiranost američkih građana po pitanju sukoba na Rogu Afrike je bila minimalna.

S druge strane Iran je izravan primjer potencijalnog vojnog plana koji iziskuje široki konsenzus. Bez određenog nivoa konsenzusa do napada neće ni doći.

Takav slučaj smo imali iu Libiji, međunarodne snage mogle su odmah pokrenuti napad, ali znajući kako bi takav čin duboko traumatiziralo građane, “odobrenje” je prvo trebalo umjetno stvoriti.

U toj kombinaciji mediji služe kao sastavni dio vojnih operacije – bitno je uzastopnim ponavljanjem priča, uz tempiranu dozu senzacionalizma, stvoriti dojam da se ne napada država, režim ili stanovništvo – već neka vrsta “čistog zla” koje pobuđuje averziju kod širokih narodnih masa.

U slučaju Libije to su bili zračni napadi na mirne prosvjednike – kasnije su Amnesty International i Human Rights Watch opovrgnuli da se takvo nešto ikada dogodilo, ali tada uvijek već biva kasno, ai sam stručni demant dolazi do iznimno malog broja ljudi.

Pri demoniziranju Iraka novinari su intenzivno pisali o “zvjerskim” postupanjima iračkih vojnika koji su navodno ubijali tek rođenu djecu po inkubatorima. I ovaj slučaj je temeljito demantiran, a nekoliko godina kasnije ispostavilo se kako je cijelu priču izrežirala jedna stručna američka PR tvrtka.

Po pitanju Sirije ponovno je krenulo s osmišljavanjem što šarenije i egzotičnije propagande, tako se tjednima prenosilo “pisanje” tzv. “Homoseksualne djevojke iz Damaska”.
Pretpostavka je kako je današnja javnost, pogotovo na zapadu, jako senzibilizirana po pitanju prava homoseksualaca, pa je stoga odlučeno da ova izmišljena djevojka ujedno bude i lezbijka.

Na svom blogu, navodna Amina Abdallah, pisala je intenzivno (u razdoblju 19.2. Do 2011/6/6.) O strašno represivnom režimu koji provodi predsjednik Bashar al-Assad. Njene tekstove prenosile su sve ugledne novinske agencije koje vole isticati svoj autoritet i predanost “profesionalnom i objektivnom” novinarstvu.

Propaganda se raspala kao kula od karata kada je mlada Hrvatica, Jelena Lečić, koja živi u Londonu, vidjela vijesti – naime, radilo se o njenoj slici koju su u svrhu laži i izmišljotina ukrali s interneta, vjerojatno s Facebook-a.

Uskoro se otkrilo kako je stvarni autor zapravo Amerikanac Tom MacMaster koji je pisma objavljivao iz udobnosti svog doma u Virginiji.

Da nije igrom slučaja razbijena ova prijevara, mediji bi dan danas pozivali na vojnu akciju kako bi se zaštitila mlada lezbijka po imenu Amina Abdallah.

Dovoljno je samo prisjetiti se naslova u stranim medijima nakon što je objavljena “senzacionalna” vijest kako je Amina “oteta” – IB Times je tada pisao “Lezbijka iz Damaska je oteta: kako bi SAD trebao reagirati?”

Drugim riječima – mediji su već pozivali na američki angažman – na temelju obične laži i propagande.

Da li je razotkrivanje ovakve laži dovelo do masovnog ogorčenja? Naravno da ne, mediji su kratko izvijestili kako mlada dama zapravo ne postoji i nastavili s uobičajenom rutinom.

Utjecaj te priče, makar ona dokazano bila lažna, daleko je snažniji neko njezin demant – kroz izmišljeni lik i djelo djevojke Amine Abdallaha “ne pretjerano zainteresiranom gledatelju” predsjednik Bashar al-Assad se predstavio u medijima kao masovni ubojica i brutalni diktator.

Svakom takvom pričom, koje su sigurno – na temelju prošlih primjera – dobrim dijelom plod mašte, fikcije i organizirane propagande, podiže se razina “konsenzusa” – opće stanovništvo sve je spremnije dati zeleno svjetlo svojoj vojsci da se obračuna s “brutalnim diktatorom”.

Za nekoga su takve priče samo propaganda, i to vrlo prozirna propaganda, ali isti zaboravljaju širi aspekt svijeta u kojem trenutno živimo – velika većina stanovništva, kako u SAD-u, tako i diljem svijeta, još uvijek se povodi za teorijom “ako je rečeno na televiziji, onda vjerojatno tako i jeste”.

Stvaranje konsenzusa za napad na Iran možda je i najizraženije u ovom trenutku.

Prema istraživanjima centra Gallup poll, prošle godine 25 posto Amerikanaca je smatralo kako je Iran “najveći neprijatelj SAD-a”, u godinu dana ta brojka se popela na 32 posto.

Baš kao i osnovnih 25%, porast na 32% izravni je angažman najsnažnijih medija koji svojim radom tvore esencijalnu osnovu svakog vojnog napada.

Američko stanovništvo, čak jedna trećina, tako se danas panično boji Irana, a mnogi vjeruju kako bi Iran mogao ugroziti njihovu zemlju, pa čak i napasti teritorij SAD-a.

Isti onaj SAD koji je direktno odgovoran za svrgavanje i postavljanje podobnog režima u Iranu koji je u završnici srušen za vrijeme Islamske revolucije.

Koliki je konsenzus potreban da bi se “bez brige” izveo napad na drugu zemlju? 30%? 50%? 70%?

Naravno, nitko nije spreman u javnost izaći s egzaktnom matematičkom formulom, ali činjenica je kako se masovno podizanje “odobrenja” vrši svaki put kada se priprema vojni pohod.
U pojedinim izvanrednim situacijama taj medijski element nije ni potreban, jer je odobrenje već na dovoljno visokoj razini – ogledni primjer je napad na New York 11.9.2001.

Što se tiče Irana, očito je da će postotak konsenzusa nastaviti rasti i dalje, jer najveća medijska ofenziva po svemu sudeći tek slijedi.

Činjenica je kako trenutno prevelik dio pažnje “preuzima” Sirija i ogromna frustracija od strane zapadnih sila koje su očito imale u svom planu riješiti “sirijsko pitanje” prije nekoliko tjedana, ali ruska i kineska odluka da se uloži veto na UN-ovu rezoluciju koja je mogla dovesti do “odobrenog” rata, je propala.

Podsjetimo, UN-ov pristanak sam je vrhunac u stvaranju širokog konsenzusa – brojni stanovnici još uvijek drže UN za legitimno tijelo koje ima autoritet donositi ovakve odluke. Bez obzira koliki se ratni zločini počinili u Libiji i koliko je civila stradalo, vojne snage predvođene SAD-om, Britanijom i Francuskom uvijek mogu konstatirati “UN nam je dao za pravo” i nažalost, u pravu su.

S druge strane Rusija i Kina danas koriste libijsku žrtvu kao valjani argument za ulaganje veta na nove UN-ove rezolucije. Ali, tek ostaje da vidimo koliko je veto pred Vijećem Sigurnsoti UN-a dovoljno snažan da se zaustave novi vojni pohodi.
 
 
izvor: vestinet.rs/uredio:nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=12282"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]