Kraj “Novog svjetskog poretka” i svijet nakon njega !?

Kraj “Novog svjetskog poretka”, naslov je članka Seumas Milnea, uvaženog kolumnista britanskog The Guardiana. Milne je godinama izvještavao za The Guardian iz Bliskog istoka, Istočne Europe, Rusije, Južne Azije i Latinske Amerike. Prije toga je radio za The Economist, a autor je i bestselera “The Enemy Within: The Secret War Against the Miners”.

Seumas Milne, svoju analizu započinje povratkom u kasno ljeto 2008. godine, kada su dva događaja u brzom slijedu signalizirala kraj Novog svjetskog poretka. U kolovozu je Gruzija, američki saveznik na Kavkazu, slomljena u kratkom, ali krvavom ratu, nakon što je napala ruske trupe u spornoj pokrajini Južnoj Osetiji. Bivša sovjetska republika bila je miljenik američkih neokonzervativaca. Njezin autoritativni predsjednik bio je glasan zagovornik ulaska Gruzije u NATO.

Usprkos američkoj invaziji na Irak, George Bush tvrdio je, da je neprihvatljiv ovakav napad na suverenu državu u 21. stoljeću. Dvostruki standardi Sjedinjenih Američkih Država postajali su sve bolje vidljivi. Kad je sukob završio, George Bush upozorio je Rusiju da ne priznaje Abhaziju i Južnu Osetiju. Rusija je učinila suprotno i priznala ih.

Milne smatra da taj sukob predstavlja prekretnicu u međunarodnim odnosima. Američko obmanjivanje je završilo, njezin vojni utjecaj potkopan je u ratu protiv terorizma, u Iraku i Afganistanu. Nakon dva desetljeća u kojima je opkoračila svijet poput Kolosusa, godine neosporne američke moći su završene.

Tri tjedna nakon rata, drugi, dalekosežniji događaj, zaprijetio je središtu dominantno američkom globalnom financijskom sustavu. Sredinom rujna izbila je kreditna kriza kolapsom četvrte najveće američke investicijske banke Lehman Brothers, što je bacilo zapadni svijet u najdublju ekonomsku krizu još od 1930-tih.

Milne zaključuje da je prvo desetljeće 21. stoljeća uzdrmalo međunarodni poredak, dok je 2008. godina bila prekretnica. Sa završetkom hladnog rata, rečeno nam je da su sva velika politička i gospodarska pitanja riješena. Liberalna demokracija i slobodno tržište su trijumfirali, te su predodređeni čovječanstvo odvesti u novu eru mira, slobode i prosperiteta.
Proročanstvo se nije ispunilo. Govorili su da je socijalizam poslan u ropotarnicu povijesti, no niti to se nije dogodilo.

George Bush stariji je 1990. godine inaugurirao “Novi svjetski poredak” utemeljen na neprijepornoj američkoj vojnoj supremaciji i zapadnoj ekonomskoj dominaciji. To je trebao biti početak jednopolarnog svijeta bez suparnika. Regionalne sile, trebale su savijati koljena pred novom svjetskom imperijom. Sama povijest, kako su rekli, trebala je doći do kraja. Ništa se od toga nije dogodilo, Sjedinjene Američke Države su proširile svoj utjecaj, no ostale su daleko od ostvarivanja krajnjih ciljeva.

Između napada 11. rujna 2001. i pada Lehman Brothersa, došlo je do raspada globalnog poretka. Milne zaključuje da su dva faktora bila presudna. Tokom desetljeća kontinuiranog ratovanja, Sjedinjene Američke Države uspjele su otkriti svoje limite, a ne snagu svoje vojne moći. Kao drugo, srušio se neoliberalni kapitalistički model koji je vladao generacijama.

Davno prije 2008. model “slobodnog tržišta” bio je pod žestokim napadom: neoliberalizam je predao vlast neodgovornim bankama i korporacijama, protivnici korporacijske globalizacije upozoravali su na rastuće siromaštvo i socijalnu nepravdu, na sustav koji je ekonomski i ekološki neodrživ. Velik broj ekonomista je predviđao kolaps neoliberalnog modela.

Udaljimo se od Milnea, do poznatog američkog geopolitičara Zbigniew Brzezinskog. On je u članku “Nakon Amerike” napisao: “Jer ako Amerika posrne, svijetom vjerojatno neće dominirati jedan nadmoćan nasljednik – čak niti Kina”. Pokušajmo analizirati što to znači.

Nakon dvopolarnog, ideološki suprotstavljenog svijeta od 1945.-1991., te jednopolarnog svijeta koji je uslijedio padom Sovjetskog Saveza, krećemo se prema mnogopolarnosti. Rusija i Kina su još 1997. godine potpisale sporazum o mnogopolarnosti osjećajući se ugrožene američkom snagom. Međunarodna nesigurnost, povećanje tenzija među globalnim konkurentima, učestalost gerilskih i građanskih ratova, nestabilnost, kaos i revolucije – sve su to znaci slabljenja jednopolarnog svijeta.

Američka dominacija nad svjetskim financijskim sustavom, dolar kao rezervna svjetska valuta, te američka kontrola pomorskih putova i dalje drže Sjedinjene Američke Države na poziciji broj jedan. Potezi Rusije i Kine, zatim Indije i Brazila, pa i Irana – potezi su država koje predstavljaju avangardu u uspostavi mnogopolarnog svijeta. Nijedna od ovih država ne može se sama suprotstaviti Sjedinjenim Američkim Državama, pa to rade skupno.

Mogli bismo to nazvati suradnjom civilizacija koje se bore protiv dominantnog američkog imperijalizma. “Trijumf imperijalizma vodi uništenju civilizacija”, kao što je napisala Rosa Luxemburg. To je u isto vrijeme borba za što veću političku nezavisnost, kulturnu posebnost i ekonomski prosperitet tih civilizacija.

I Sjedinjene Američke Države sve više teže svoju strategiju prikazati mnogopolarnom. Oni i Europsku Uniju vide kao zaseban pol, iako u njoj drže razmještene nuklearne bojeve glave. Američki potpredsjednik John Biden, tako je u Ukrajini 2009. godine održao govor u kojem spominje mnogopolarnost: “Sjedinjene Američke Države ne traže sferu utjecaja. Mi se trudimo izgraditi mnogopolaran svijet, u kom nacije s istim mišljenjem stvaraju zajednički povod za naše zajedničke izazove – što su jači naši partneri, učinkovitije je naše partnerstvo.”

U osnovi ovo ne predstavlja istinsku mnogopolarnost, jer je za nju potrebna različitost, a ne istost ili bliskost. Radi se čisto o retoričkoj promjeni, kojom Sjedinjene Američke Države nastoje svoje saveznike od Europe, Turske, Japana ili Australije prikazati kao nezavisne polove, dok bi u stvarnosti te civilizacije služile za suprotstavljanje onim civilizacijama koje istinski teže postati polovima u mnogopolarnom svijetu.

To pokazuju i posljednji trendovi: Europa protiv Arapa u Libiji, Turska protiv Arapa u Siriji, pro-američki blok na Dalekom istoku kao protuteža Kini, Europa i Turska kao protuteža Rusiji. Sukobi civilizacija u interesu Sjedinjenih Američkih Država.

Istinska mnogopolarnost znači istinsku suradnju i izbjegavanje bilo kakvih civilizacijskih sukoba. Recimo na primjeru Europe ovo znači političku nezavisnost, kako od Amerike, tako i od Rusije, ali znači i poštenu suradnju sa Sjevernom Afrikom – a ne eksploataciju. Sama Europa ne slijedi ovu političku liniju, već upravo dijametralno suprotnu – politička ovisnost o SAD-u, suprotstavljanje Rusiji, eksploatacija Sjeverne Afrike.

Jačanje mnogopolarnosti donosi sa sobom mnoge pozitivne i negativne mogućnosti. Od izgradnje paralelnog financijskih sustava, do jačanja kapitalizmu suprotstavljenih ekonomskih teorija, počevši od klasičnog socijalizma do kršćanskih ili islamskih verzija socijalizma ili ograničenog kapitalizma. Mnogopolarnost omogućuje veću nezavisnost civilizacija te sprečavanje destruktivne društvene amerikanizacije, te globalizaciju po sasvim drugačijem modelu.

Da se vratimo opet na Brzezinskog. On je postavio pitanje: “Kako će svijet izgledati u godinama slabljenja američke moći? Veoma opasno” – odgovorio je. Najgore što se svijetu može dogoditi slabljenjem Amerike, su mogući sukobi koje bi to slabljenje moglo uzrokovati. Ova sukobljavanja bi mogla poticati i sama Amerika, da na taj način dokaže nužnost svoje jače prisutnosti. Što je suradnja civilizacija na euroazijskoj kopnenoj masi veća, to je prijetnja američkog hegemonizma manja.

Zaključci Milnea slični su ovima, iako su ovdje prebačeni u jedno drugo područje. Njegov konačni zaključak glasi: “Preokreti u prvim godinama 21.stoljeća otvaraju mogućnost nove vrste globalnog poretka, i istinske društvene i ekonomske promjene”.
 
 
(advance.hr/uredio: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11324"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]