ESEJ: Politika detanta i Novi Svjetski Poredak !

Većina ljudi je čula nešto o Novom svjetskom poretku. Neki su čak pročitali čitave knjige o tome. Ali malo ljudi koje srećemo, mogu sažeto objasniti šta je to. Često nailazim na ljude koji koriste termin “Novi svjetski poredak” ali ne mogu objasniti što je to. Ako ih upitate da objasne obično počnu zamuckivati, “to je … hm … znate … ah … zar nije to nešto što je dobro započelo, a ispalo loše?”

Pa, na neki način jeste. Kao primjerice Hitlerov Treći Reich. On je također obečavao da će donijeti Novi svjetski poredak. Bukvalno tako. Ako sumnjate, samo provjerite neke od postera po Zagrebu i Beogradu (1941). A Hitlerov Novi svjetski poredak je također dobro započeo – za podjarmljeni njemački narod, koji je gladovao i bio ponižen od strane pobjedničkih i arogantnih saveznika iz Prvog svjetskog rata. Ali se loše završio, i njemačkog narod i za milijune drugih ljudi diljem svijeta.

Boljševici su također pokušali izgraditi svoju verziju “Novog svjetskog poretka,” koji je globalno reklamiran kao Komunistička internacionala, i koristili su slogane poput “proleteri cijelog svijeta – ujedinite se”.

Ali traganje za “novim svjetskim poretkom” datira mnogo prije Hitlera, Lenjina ili Staljina. U stvari, ide čak toliko unazad u prošlost koliko i čovjekova ambicija da vlada životom drugog čovjeka. Nikolo Makijaveli, primjerice, napisao je u svojoj knjizi “Vladar”: “Nista nije teže isplanirati, ništa nije problematično što se tice uspjeha, niti opasnije da se kontrolira, od kreiranja novog poretka stvari.”

Ali svjetski vladari u usponu, gladni moći – počev od Džingis Kana, preko Attile Hunskog, Napoleona – rijetko obraćaju pažnju na riječi mudrosti, i ne trude se da nauče nešto iz povijesti. Oni se umjesto toga ponavljaju. Obično na svoju štetu. Zbog čega svaka varijanta “novog svjetskog poretka” ima tendenciju da se na kraju raspadne i neminovno završava u košu za smeće povijesti.

Zato Novi svjetski poredak (NWO) 1990-ih nije ništa više nego najnovija marketinška maska ​​koja koristi pozitivne riječi da zamaskira zle planove zapadnih arhitekata novog svjetskog poretka. Riječi “Novi svjetski poredak” prvi put je izgovorio u suvremenom kontekstu američki predsjednik George Bush 1990. godine, kada je likovao zbog navodne pobjede Zapada u Hladnom ratu nad Sovjetskim Savezom. Njegove riječi su nudile nadu (“novu”) u bolji život (“svijet”) koji je pred nama; život koji bi se temeljio na (zakonu i) “redu / poretku”,a ne na sirovoj primjeni sile, koju je “Banda sa Istočne strane “, iz Kremlja, koristila u svojim sferama utjecaja i kontrole.

Umjesto toga, posljednje izdanje Novog svjetskog poretka dalo je istu staru “diplomaciju oružja” koju su koristili i Sovjeti, s tim što se sada koriste veca oružja i više diplomacije da se maskira grabljenje vlasti Bande sa Zapadne strane.

Novi svjetski poredak ili novi totalitarizam

Na samom kraju dvadesetog stoljeća i na pragu novog tisućljeća svijet je zbunjen i zabrinut zbog onoga što se događa na svim meridijanima našeg planeta. lako je cijeli vijek koji ostaje za nama bio ispunjen sukobima naroda, mržnjom, masovnim stradanjima, egzodusima, glađu, ali i tehnološkim napretkom, kulturnim i društvenim preobržajima naroda i zemalja – posljednjih desetljeća, u vrijeme kada su ljudi i narodi očekivali više blagostanja, pravde i slobodnog života za sve, došlo je do novih snažnih tektonskih poremećaja čija erupcija izaziva mnoge nedoumice i pitanja: kuda svijet ide, da li se nalazimo na pragu nove civilizacije i kakve, kakva je budućnost naroda i novih generacija koje dolaze, kakvo breme nosi vrijeme koje dolazi, je li svijet krenuo novim putevima progresa, blagostanja i jednakosti ili se ponovo suočava sa starim opasnostima zavijenim u novo ruho: s nasiljem, vladavinom sile, uništavanjem tradicije, kulture i svih vrijednosti jednih, i dominacije, narnetanja vrijednosti drugih naroda, unisonošcu, i konačno, da li se stvara jedna nova, bezbojna i silovana civilizacija, da li se radi novi totalitarizam pod firmom novog svjetskog poretka u ime koga je i srušen jedan sustav čiji su dometi bili manji od dometa ovoga koji nastupa.

Ova tema nema ni mogućnosti ni ambicije da nudi odgovore na ova pitanja; to će biti u mogućnosti da učini vrijeme koje dolazi. Ovdje će moći se moći naći neki element za razmišljanje o prošlom i sadašnjem vremenu i da sa zebnjom očekujemo novo doba koje nastupa. U tom kontekstu važno mjesto u knjizi imaju naše bivše i naša sadašnja državna zajednica naroda koji žive na ovom prostoru i njihova neizvjesna sudbina pred kojom su se našli kao “slamka u vihoru”.

Porijeklo ideje i povijest svjetskog poretka

Ideja o svjetskom poretku ima duboke korijene u povijesti osvajanja zemalja i potčinjavanja naroda od strane moćnih i velikih sila. Tom idejom zanosili su se u dalekoj i bližoj prošlosti kao i u današnje vrijeme mnogi carevi, diktatori, državnici i vojskovođe cije su ambicije bile da što veći dio svijeta i po mogućnosti sve zemaljske prostore osvoje, da narode na tim prostorima učine robovima, jeftinom radnom snagom ili poslušnim gradanima njihovih imperija.

San da vladaju svijetom pokretao je vojne pljačkaške horde, kolonijalne vojske i emisare, i druge oružane sile i armade koje su stoljećima harale svijetom i narodima donosile zlo i patnju, nadajući se da će ih pokoriti, uništiti, asimilirati, prevesti ih u tuđu vjeru da bi poslušno služili jednom narodu i jednom gospodaru. Oni su u tome uspijevali na dulje ili kraće vrijeme ali su, kako povijest pokazuje, ipak propadali i nestajali, mada su njihove ideje preživjele stoljećima.

Takvu su sudbinu doživjeli rimski i perzijski kraljevi, Aleksandar Makedonski, Džingis Kan i Napoleon, i kolonijalni osvajači Afrike i Azije, i Hitler, tako je završila ideja Petra Velikog i Staljinova nada da će pobijediti njegov “model svijeta”.
Zamisao o uređenju svijeta po pravilima utvrđenim od strane neke društvene elite okupljene u tajnim i mističnim organizacijama, prisutna je već više od dva stoljeća. To je, u stvari, preteča ideja mondijalisti o svjetskom poretku kojim bi upravljala jedna “svjetska vlada” izabrana ne od naroda, već od skupina privatnih ličnosti koje raspolažu ekonomskom, intelektualnom, političkom ili nekom drugom vrstom moći.

U istraživanju korijena mondijalizma i ideja o svjetskom poretku u kome će vladati zakoni elite, svi putevi vode ka svjetskoj masoneriji i organizaciji iluminata kao njenoj produženoj ruci. Iluminati su tajni sotonistički red koji je osnovao istaknuti mason Adam Weishaupt 1. svibnja 1776. godine u Ingolstadtu u Bavarskoj.

Ova organizacija, kako navodi Geri Ka, bila je produžena ruka visoke prosvijetljene (ilumanizirane) masonerije i postojala je kao posebni red unutar reda. Njezina djelatnost bila je tijesno povezana sa moćnom francuskom masonskom lozom Grand Orient.

Cilj iluminata bio je da “izvršavaju planove visoke masonerije u uspostavljanju novog svjetskog poretka” putem stvaranja uporišta u ključnim krugovima europskih vlada u kojima je krojena politika i kroz nastojanje da se utječe na odluke europskih lidera iznutra, sa tih savjetodavnih položaja “.

Meta iluminata predstavljali su predstavnici vlada na koje je trebalo utjecati. Govoreći o njima, osnivač iluminata Weishaupt je, kako je pisao Won Robinson jos davne 1798. godine, rekao: “Stoga je naša dužnost da ih okruže njihovim (iluminatskim) članovima. Moramo dati sve od sebe, govorio je on, da omogućimo postavljanje iluminata na sve važne državne položaje. Pomoću toga plana, mi ćemo upravljati cijelim čovječanstvom … “

Iluministicka masonerija “uvela je u igru” ideju i termin novi svjetski poredak još od Weishauptovog vremena da bi označila dolazeću svjetsku vladu “preko koje će kada bude uspostavljena, zavladati Antikrist”. Kako piše Geri Ka, ova poruka predstavlja tajni simbol masona koji je postao zvanično naličje Velikog pečata SAD još 1782. godine.

Javnost to nije znala niti je taj simbol dešifrirala čitavih 150 godina kada se on pojavio na poleđini od jednog dolara za vrijeme vladavine Franklina Roosevelta početkom 30-ih godina ovoga stoljeća. Predsjednik Roosevelt je inače bio mason 33 stupnja. Taj masonski simbol sastoji se od piramide sa svevidećim okom Ozirisa ili Beal iznad nje. Ispod piramide je napisano: “Novus ordo Seclorum”, što na latinskom znači “Novi poredak stoljeća”, odnosno “Novi svjetski poredak”.

Visoka masonerija je preko velikih loža Grand Orient u 18. i 19., stoljeću nastojala ostvarivati ​​svoje planove za uspostavljanje novog svjetskog poretka. Iluministička masonerija je djelovala u 18. i 19. stoljeću preko raznih organizacija i osoba. Prvo njezino značajnije djelovanje bilo je poticanje Francuske revolucije preko jakobinskog društva i Napoleona Bonaparte koji je “bio njihov čovek”. Kako tvrdi Geri Ka, iluministicka masonerija je dobivala pomoc od Waltera, Robespierrea, Dantona koji su bili istaknuti masoni. Dio novca iz Amerike išao je europskim iluminatima, a kasnije za financiranje Vijeća za inozemne odnose (SIO).

Jedan od ljudi koji je uočio opasnosti od iluminističke masonerije i njezinih aktivnosti bio je George Washington. On je još 1798. godine upozorio američki narod na opasnost od utjecaja “subverzivnih sila i stranih utjecaja”. Ovakvim i sličnim izjavama i praktičnom politikom nositelja vlasti u Sjedinjenim Državama, ova zemlja se skoro čitava dva stoljeća nalazila u zoni samoizolacije i bez značajnijeg utjecaja na svjetske poslove. Ali, unatoč tome u Americi je sve više vršen prodor mondijalističkih tendencija koje su u Europi imale glavno uporište u organizacijama izraslim na strategiji iluministicke masonerije.

Pod tim utjecajima nikle su i ideje poslije Prvog svjetskog rata o osnivanju Društva naroda. Na stvaranju ove mondijalističke organizacije aktivno je radio americki pukovnik Eduard Mandel Hans, poznati agent kartela Rothschild-Warburg-Rockefeller, i kasnije savjetnik američkog predsjednika Wilsona. Društvo naroda je financirano Rockefellerovim novcem i trebalo je “poslužiti kao prvi korak u stvaranju svjetske vlade”.
Sjedinjene Države, međutim, nisu nikada ušle u Društvo naroda jer su osnovne snage političke i društvene moći opirale globalizaciji svijeta.

Sličnosti Hitlerovog projekta i novog poretka u EU

Iako su bili veliki protivnici i progonitelji Židova i svjetske masonerije, Hitler i njegovi nacisticki vizionari uređenja Europe i svijeta. “Veoma aktivno su radili na izradi i praktičnom provođenju projekta” o ujedinjenju Europe pod njemačkom čizmom. Europi i svijetu je isuviše dobro poznato kako su Hitler i njegovi saveznici zamišljali nacističku, prosvijećenu i pročišćenu “Europu i još neke dijelove našeg planeta.”

Medjutim, vrijedna su zapažanja pojedinih analitičara kao što je, primjerice, britanski autor Rodney Atkinson koji se u svojoj studiji “Začarani Europski krug” bavio problemima prošlih i sadašnjih europskih integracija opirući se snažno postojećim planovima ujedinjavanja europskih država pod dominaciju Njemacke i njezinog francuskog saveznika, Atkinson upozorava na opasnost od nestanka nacionalnog suvereniteta, identiteta, samosvjesnosti i takvih zemalja s takvom tradicijom kakvu ima i njegova zemlja.

Posebno su interesantna zapažanja Atkinson-a o planovima integracije suvremene Europe na nekim načelima na kojima se zasnivao Hitlerov plan “za federalno uređenje Europe” o kome se govori u jednom zvaničnom njemačkom dokumentu. Taj plan je, prema Atkinsonu, zasnovan na uređenju Njemačke iz 1914. godine i njime se predviđaju različiti stupnjevi povezivanja europskih država i Reicha.

Prema tom planu:

- Češka, Slovačka i Poljska postale bi protektorati, tj. dijelovi njemačkog ekonomskog sustava,
- Zatim, tzv. konfederativne ili “ovisne” zemlje: Litva, Letonija, Estonija, Slovenija, Hrvatska i Srbija, s kojima bi Reich sklopio sporazume o kretanju stanovništva,
- Grupa savezničkih zemalja: Finska, Grčka, Bjelorusija i Ukrajina koje bi sa Reichom bile povezane sporazurnima o vojnoj i trgovinskoj suradnji,
- Sve spomenute zemlje, uključujući jos i Švedsku, Dansku, Švicarsku i Italiju – sačinjavale bi Europsku uniju.

To je bila njemačka vizija Europe kao “skup koncentricnih krugova” od prije skoro 60 godina. Po nacistickom shvaćanju nacionalnog suvereniteta, kaže Atkinson, državama bi vladale marionete ill diktatori kao u Španjolskoj i Italiji. Iznoseći dijelove ovog Hitlerovog projekta Atkinson nalazi sličnosti sa planovima ujedinjenja današnje Europe. On tvrdi da projekt suvremene “europske super države” sadrži 11 načela prenesenih iz “Hitlerovog plana iz 1943. godine.

Kao oštar kritičar zapadno-europskih integracija u kojima vide zapostavljenu, stoviše poniženu i u povijesnom smislu prikraćenu velicinu i tradiciju Velike Britanije, Atkinson kaze:
“Mondijalističko sjeme koje je Hitleru toliko olakšalo posao, danas se provodi u djelo, često pod plaštom starih klišea poput “europskih integracija” , “novi svjetski poredak” , “međunarodna solidarnost”. Teško da se može naći aspekt Europske unije, ističe Atkinson, koji 1942. godine nije bio zacrtan od strane nacista, i teško da je moguće naci nacisticku optužbu na račun slobodne trgovine i anglosaksonskog sustava, koji se danas, doduše, sotto voce, ne ponavlja u Bruxellesu, Bonnu i Parizu.

U svojoj studiji “Začarani europski krug” Atkinson veoma oštro i precizno izražava kritičke stavove onog dijela suvremenog britanskog društva koje se odlučno protivi potčinjavanju Velike Britanije i minorizaciji njene uloge u Europi i svijetu, kritizirajući nemilosrdno britanske “europljane” i “njemačko-francusku spregu” u Europskoj Uniji. “Dokle god njemački i francuski političari, kaže Atkinson, u rukama drže uzde Europske unije, oni se zalažu za jačanje nadnacionalnih i globalnih struktura moći.
Onog momenta kada im se one istrgnu iz ruke zahvaljujući nacionalnim aspiracijama, demokratskim odgovornostima i slobodnoj trgovini, oni se vraćaju agresivnom nacionalizmu koji karakterizira njihovu povijest, i koji će karakterizirati novu superdržavu zvanu Europa.

Suština doktrine i praksa novog svjetskog poretka

Završetkom Drugog svjetskog rata pokopane su nade svjetskih moćnika da se svijet može osvojiti silom oružja, kako su to neki u prošlosti pokušavali. Ta saznanja i novo vrijeme donijeli su nova razmišljanja o tome kako realizirati staru ideju o osvajanju svijeta, o dominaciji i hegemoniji na svjetskim prostorima, kako od svijeta stvoriti jednosmjernu ulicu kojom ce se kretati svi narodi svijeta. Fizičkim nestankom posljednjeg diktatora koji je bio na putu da osvoji Stari kontinent i da krene u prekomorske zemlje – Hitlera, nestala je i velika ratna vojna alijansa Istoka i Zapada stvorena radi obrane čovječanstva od zajedničke opasnosti od diktature i “novog poretka” koji je pripremala “nadljudska rasa”.

U jednom od svojih govora Hitler je izjavio: “ne radi se samo o vojnom konfliktu između država (nisli na II. svjetski rat), vec o džinovskoj bici između naroda i rasa u kojoj će pobijediti jedan pogled na svijet, a bez milosti biti uništen drugi”. Međutim, propašću ove teorije istovremeno je oživjela stara ideja o novom ruhu, sa novom vanjskom fasadom. Strategija s kojom se nastupalo predviđala je osvajanje svijeta više idejama nego silom mada se ni sila nekoliko desetljeća nije isključivala, makar kao “pomoćno sredstvo”. Zanešeni ratnim pobjedama nad hitlerizmom i ohrabreni učinkom novog oružja nad japanskim gradovima, neki državnici iz zemlje Novog svijeta objavili su neoružani – “hladni rat” dojučerašnjem savezniku Sovjetskom Savezu.

Oživjele su stare, predratne suprotnosti različitih ideoloških sustava – tzv. građanske demokracije “slobodnog svijeta” i komunističke ideologije – marksizma. Povučeni su i drugi “argumenti”: ukazivano je na “rusku agresivnost” u vrijeme carizma, na sovjetski “ekspanzionizam” uoci Drugog svjetskog rata, dok je engleski vojni pisac V. Rutersord objašnjavao uzroke Drugog svjetskog rata u “agresivnošću” Sovjeta.

U zborniku radova zapadnonjemačkih stručnjaka “Svjetski rat, uzroci i povod”, piše da je “današnja opasnost, koja slobodnom svijetu dolazi s Istoka, prijetila i Hitleru. On je bio prinuđen reagirati na nju. Rat protiv Rusije bio je od njega iznuden” . Sve je to počelo stvarati u svijetu antikomunistički klimu i osecanje opasnosti od Trećeg svjetskog rata koji “priželjkuje ruski ekspanzionizam”. Istovremeno u Njemačkoj se obnavlja težnja za revanšom zbog poraza koji je ta zemlja doživjela.

“Hladni rat” i njegova “mekša” taktička varijanta specijalni rat bili su žestoki i dugotrajni. To je bio “četrdesetogodišnji rat” izmedju dvije svjetske supersile i satelita. Taj rat je upravo završen trijumfom i pobjedom koja nije očekivana tako brzo i tako spektakularno, takoreći bezbolno, gotovo bez krvi i opće konfrontacije. Hladni, odnosno specijalni rat, makar dugotrajni, bili su učinkovitiji od bilo kakvih drugih oblika borbe. Oni su “raščistili” teren i stvorili uvjete za nove strateške poteze, za novi način ostvarivanja ideja o “novom svjetskom poretku”. Najvažniji rezultat specijalnog rata bez; sumnje predstavlja rušenje tzv. istočnog bloka i nestanka Sovjetskog Saveza kao države i svjetske supersile, kao i nestanak realsocijalističkog sustava nazvanog na Zapadu “komunističkim režimom”.

Sve drugo što se desilo prije svega na teritoriju bivše Jugoslavije koja nikada nije bila u istočnom bloku, ali je smatrana “komunističkom” zemljom, bilo da je popratna pojava sa stanovišta globalne politike SAD i nove zajednice država – Europske unije.
Sve je to stvorilo novu situaciju u kojoj je bilo moguće afirmirati i praktično početi realizirati novo-staru ideju o jednom svjetskom poretku na čijem tronu bi bila jedina svjetska supersila – Sjedinjene Američke Države.

Ta situacija i ukupne svjetske prilike ojačale su ideju i težnju SAD da postane vodeća svjetska sila. Amerika vec odavno sanja da dobije tu vodeću ulogu. Ona vec pedeset godina ima kompleks od primata Europe i europskih sila. I taj kompleks nastoji jacanjem kompleksa svoje veličine i snage. Prilika za to se ukazala upravo padom i raspadom Sovjetskog Saveza. Još davne 1947. godine, prilikom donošenja Trumanove doktrine, njen idejni tvorac i prvi poslijeratni americki predsjednik je rekao: “Nema jače zemlje od Sjedinjenih Država. Posjedujući takvu moć, mi smo dužni preuzeti rukovođenje čitavim svijetom”.

Na valu tih misli bili su i autori knjige “Američka vanjska politika” – C. Kegli i. J. Wittkopf: “Ma sta se događalo u prošlosti i sada – pisali su oni – američka politika polazi od glavne pretpostavke – dominirati u svijetu, izboriti se za neosporno svjetsko liderstvo, oslanjajući se, prije svega, na svoju vojnu moć”. Opsesija da SAD imaju primat i vodeću ulogu u svijetu, predstavljala je konstantu u ukupnoj američkoj strategiji poslije Drugog svjetskog rata do danas.
Truman je svoju politiku nazivao “pravednim tečajem”, Kennedy je označavao kao “nove granice”, Johnson je to izražavao kao težnju za “put u veliko društvo”, Nixon je za cilj njegove globalne politike proglasio “zakon i red “, dok je Reagan proklamirao “tečaj obnavljanja snažne Amerike”. Na toj liniji je ostao i novi, mladi, ne tako iskusni u svjetskim poslovima kao njegovi prethodnici – Clinton koji je u jednoj izjavi rekao: “Amerika mora nastaviti voditi svijet za čije je stvaranje učinila tako mnogo”.
I upravo ta ideja o državi-vodilji sa svim postulatima sustava koji u njoj postoji, nalazi se u središtu borbe za “novi svjetski poredak”. U stvaranje mita o “vodećoj zemlji” aktivno sudjeluju mnogi znanstveni radnici i apologeti teorija o “američkom snu” i “američkoj izuzetnosti”. Tako poznati američki profesor J. Robertson u knjizi “Americki mit” piše da se unutrašnji politički život Sjedinjenih Američkih Država “odavno oslanja na mit koji uporno u svijesti nacije održavaju svi predsjednici, čitava rukovodeća elita države”.

Prema Robertson-u, “to je mit koji kaže da Amerika ujedinjuje naciju koja ima iskljucivo mjesto u ljudskoj civilizaciji, i koje joj daje neosporno pravo na ekspanziju, na ulogu prve države, u svjetskom liderstvu”.
Koncept o novom svjetskom poretku na čelu sa Sjedinjenih Americkim Državama cjelovito je formulirao još prije skoro četrdeset godina jedan od osnivača američke znanosti o međunarodnim odnosima i šef Instituta za istraživanja vanjske politike Robert Strausz Hupe. Ovaj znanstvenik i dugogodišnji američki diplomat izložio je u svojoj knjizi “Ravnoteže sutrašnjice” viziju budućeg svijeta i odnosa snaga u njemu, afirmirajući ideju o vodećoj ulozi Amerike kao jedine supersile. Tako RS Hupe ističe da je za Sjedinjene Američke Države najvažnije pitanje “unifikacije globusa pod vodstvom te zemlje tijekom ove generacije”. Ukoliko SAD bude “djelotvorno i brzo radila na izvršenju ovog zadatka, od toga će, po misljenju Hupe, ovisiti preživljavanje SAD kao vodeće sile”, a “vjerojatno i preživljavanje zapadne kulture u cjelini, a moguće i preživljavanje čovječanstva”.

Na hitnost ostvarivanja tog cilja Hupe upozorava zbog “političkog jačanja azijskih naroda, koji, ako se ima u vidu njihov veoma veliki demografski rast, može izmijeniti globalnu i regionalnu ravnotežu snaga i dovesti do većih ili manjih konflikata i ratova, kao i zbog činjenice da će se značajnije povećati broj tzv. srednjih zemalja koje će biti u stanju da pribave nuklearno oružje i druga sredstva za masovno uništavanje. Zbog toga Hupe smatra da treba ići na “uspostavu jedinstvene svjetske vladavine”.
Zato je po Hupe-u jedno i jedino pitanje: “koji će narod uspostaviti univerzalni poredak po svojim idejama i pod svojom dominacijom”.

Duh je konačno izašao iz boce i počeo kružiti svijetom kao bauk novog svjetskog poretka.

Pobjednik u “trećem svjetskom Ratu” – u specijalnom ratu, dobio bi praktično neograničene mogućnosti za ostvarivanje davno začetih ideja o “novom svjetskom poretku”. U svjetskoj javnosti u posljednje vrijeme vode se rasprave o tome: što je to novi poredak, šta je njegova suština i da li on uopće postoji.
Strategija tzv. novog svjetskog poretka, istaknuta prije nekoliko desetljeća više kao zamisao i ideja o svemoći i premoći jednog sustava i hegemoniji jedne ili skupine zemalja, nije formulirana kao cjelovit koncept i doktrina. Ona je godinama dopunjavana i dograđivana da bi se uobličavala kao pogled na svijet. Ideja o “novom svjetskom poretku” nastala je kao rezultat težnji o svjetskoj hegemoniji bilo u sferi političkih i ekonomskih odnosa ili u domeni vojne sile.
Ova stara ideja je postala posebno aktuelna početkom 80-ih godina kada je nakon višegodišnje psihološke propagandne pripreme, ekonomskih iscrpljivanja i uslijed stjecanja drugih okolnosti, bio na vidiku početak kraja “komunistickog sustava”.

Novi međunarodni poredak je tema o kojoj se dosta raspravlja i razmišlja na svim zemljinim meridijanima, bez obzira na manja ili veća (loše) iskustva koje je dala povijest. Interesantna su posebno razmišljanja o tome kineskih analitičara svjetskih prilika i međunarodnih odnosa. Oni podsjećaju na povijesna iskustva koja pokazuju kako je nekoliko moćnika svojim odlukama podijelilo svijet prema sferama svojih interesa i opredijelilo sudbine mnogih naroda poslije Drugog svjetskog rata.

Nakon raspada poretka stvorenog na Jalti, intenzivirana su nastojanja da novi akteri i vodstvo svijeta po svojoj mjeri stvaraju novi poredak. “Što se tiče sadržaja i cilja – piše potpredsjednik Kineskog narodnog instituta za međunarodne odnose Ma Xusheng – međunarodni poredak je do sada bivao zasnovan na vodstvu i politici sile uz dominaciju nekoliko velikih sila koje su nametale svoja viđenja narodima svijeta.

Povijest je pokazala da jedan takav poredak ne može donijeti svjetski mir. Ovaj kineski naučnik upozorava da narodi svijeta “moraju ozbiljno proučiti ovu povijesna lekciju” i da “novi međunarodni poredak mora imati za cilj konsolidiranja svjetskog mira i unapređivanje zajedničkog razvoja, a pogreške nametanja razarajućih ratova čovječanstvo ne smije nikada ponoviti”.

Kineski analitičar iznosi mišljenje da se nekoliko velikih sila, u ime zaštite ljudskih prava i “demokracije i prosperiteta, miješaju u unutarnje stvari drugih zemalja”, pa novi svjetski poredak naziva planom “dominacije velikih sila”. “Sama srž stvari je, dodaje on, dozvoliti ili ne dozvoliti miješanje u unutarnje stvari suverenih država”.
Taj plan po njemu sadrži ograničavanje suvereniteta nezavisnih država i postavljanje pitanja ljudskih prava iznad državnog suvereniteta, nametanje svoje ideologije i miješanje u unutarnjih pitanja država koje odbacuju vrijednosti zapadnih demokracija. “

Mnogi površni promatrači onoga što se događa nisu bili u stanju razumijeti i shvatiti suštinu takve strategije tihog potcinjavanja naroda i država. Štoviše, nekima je to izgledalo kao početak nastanka jednog novog svijeta i bolje budućnosti za cijelo čovječanstvo. Razumljivo je što su plaćene institucije i ideolozi “veliki” i “mali” seljak, objašnjavali i hvalili ideje i političku praksu nastanka jednog novog poretka. On su svakako znatno doprinijeli da te ideje postanu privlačne, pažljivo skrivajući njihovu pravu suštinu, i da stvore mnoge zablude i iluzije u svoj javnosti glede karaktera “novog svjetskog poretka” i načina njegovog stvaranja. Ono što iznenađuje jest podrška ideja i praksa novog poretka dobiva od onih ljudi za čiji se obrazovni i intelektualni nivo ne bi moglo reći da nije u stanju dokučiti suštinu stvari, da dublje pronikne u društvene i političke procese, da u tim procesima vidi interese svog naroda kome pripadaju i predviđaju njegovu sudbinu i budućnost.

Mnogi među njima su dobrovoljno pristali da budu pozitivni tumači i apologeti jedne političke strategije čiji dosadašnji rezultati i opća usmjerenost s razlogom izazivaju nevjerice i zebnje diljem naše planete. Da li će se i kada probuditi savjesti umnih ljudi našega doba i da li će oni biti u stanju da narodima svijeta na vrijeme kažu pravu istinu o “novom svjetskom poretku” – to će pokazati vrijeme koje ubrzano prolazi.

Institucionalni oslonci “novog poretka” su:

- Ujedinjeni narodi
- Europska unija
- NATO
- Svjetska banka i MMF

Svjetska banka i MMF – ekonomski stupovi novog svjetskog poretka

U strategiji stvaranja novog svjetskog poretka bitno mjesto imaju Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond . Ove dvije najmoćnije svjetske institucije u sferi kapitala dobile su takvu snagu da bitno utječu na globalna ekonomska, pa i politička kretanja u suvremenom svijetu. Bez njihovog prisustva i sudjelovanja ne može se više ni zamisliti skoro ni jedna nacionalna ekonomija. One svojom ekonomskom, odnosno snagom ogromnog udruženog financijskog kapitala, predstavljaju glavni generator gospodarskih i financijskih integracija, usmjeravaju globalne i regionalne gospodarske i tehnološke procese.

Njihova ekonomska funkcija izražena je prije svega u uvjetima usmjeravanja i korištenja financijskog kapitala ogromnih razmjera, i svakako, u uvjetima i načinu dodjeljivanja kredita i drugih oblika financiranja nacionalnih i međunarodnih projekata, uticuci na strukturu i ukupnu usmjerenost gospodarskih tokova pojedinih ili skupina zemalja. medjunarodni kapital koji se transponira preko Svjetske banke i MMF-a nalazi se u funkciji multinacionalnih kompanija, financijskih magnata i mnogih anonimnih vlasnika kapitala, koji posredstvom ovih institucije plasiraju u velike svjetske projekte. Neke od njih, kao, primjerice, Svjetska banka, osnovane su sa zadatkom da pomažu ekonomski razvoj mnogih zemalja koje zaostaju za svjetskim procesima ili se nalaze na najnižem stupnju ekonomske razvijenosti. Ona tu funkciju vrši dodjeljivanjem kredita i tzv. pomoći.

Ali financijski kapital koji plasira ova kao i sve druge banke, daje se pod određenim teškim uvjetima koje su primatelji prisiljeni prihvaćati, dok stvarni vlasnici kapitala ubiru visoke profite i njegove suradnike drže u manjoj ili većoj ekonomskoj, pa i političkoj ovisnosti.

Tako je međunarodni financijski kapital uvukao u svoju mrežu stotine zemalja u svijetu, čineći ih ovisnima, politicki poslušnim, nesamostalnim i često bez svog stvarnog suvereniteta. I upravo na taj način, Svjetska banks i MMF, i ne samo oni, čine ekonomske stupove u projektima uređivanja svijeta po modelima arhitekata novog svjetskog poretka. Ta sprega koncentriranog financijskog kapitala sa planovima novog poretka daje onim financijskim institucijama dodatnu moć i toliku snagu da se mnogi danas a svijetu pitaju gdje se nalaze stvarne poluge mondijalistički vlasti.
Postavlja se, naime, pitanje: tko stvarno upravlja svjetskim procesima: vlade ili ove moćne institucije financijskog kapitala u sprezi sa međunarodnom političkom elitom i oligarhijom.

Ono što karakterizira metode rada Svjetske banke, posebice MMF-a jest činjenica da su uvjeti suradnje nacionalnih država i financijskih institucija većine zemalja, izrazito politički obojeni. Rijetki su primjeri da su ove međunarodne financijske institucije posljednjih godina davale kredite ili tzv. pomoći nerazvijenim ili zemljama u razvoju, a da nisu kao prethodne uvjete zahtijevli “demokratske reforme”.

Postavljeni su izravno zahtjevi u pogledu ne samo monetarnog sustava i gospodarskih reformi, uz obavezno slobodno tržište, već su često traženi i određivani modeli društvenog sustava i državne organizacije. Sve je to, naravno, u funkciji prinudnog organiziranja pojedinih društava i država po zamišljenom modelu mondijalizma, konačno, sve je to usmjereno na potčinjavanje naroda i država, prisilno, a ne dobrovoljno povezivanje u šire zajednice, da bi se ponašale po jednoj shemi i po diktatu najmoćnijih.

Ko ustvari vlada svijetom?

Suvremeni svijet našao se u kliještima vlastitih suprotnosti i sapleo se toliko u mrežu institucija stvorenih na osnovama opipljivih ali često i nevidljivih društvenih grupa, financijskog kapitala, političke oligarhije i raznih drugih od čoveka, naroda i nacionalnih država, otuđenih interesa da se sve glasnije postavlja pitanje: tko u stvari, danas vlada svijetom, ili još preciznije: tko vuče konce iza kulisa svjetske političke pozornice, tko vlada formalno, a u čijim su rukama poluge vlasti koja upravlja pojedinim državama, regionalnim i drugim međunarodnim organizacijama i institucijama.

U traženju odgovora na ovo pitanje, većina mogućih i stručnih analitičara globalnih društvenih procesa u suvremenom svijetu, suglasna je u jednom: da je sve veći broj država i međunarodnih političkih, ekonomskih, vojnih struktura i asocijacija na čijem se čelu nalaze ličnosti, vlade i organi koji vrše vlast i upravljaju, ali često samo prividno u ime onih koji su ih formalno birali, dok se stvarni nosioci političke i društvene moći nalaze u dubokoj pozadini iz koje suptilnim metodama i razvijenim mehanizmom utjecaja vrše destrukciju stvarne vlasti i ostvaruju svoje konkretne interese i strateške ciljeve.

Analitičari koji se bave ovim problemima jos nisu uspeli potpuno otkriti sve strane zamršenijeg klupka i odgovoriti na pitanja: tko stvarno vlada, na primjer, Amerikom ili Rusijom, koje snage diktiraju ponašanje takvih organizacija kao što su Ujedinjeni narodi, Europska unija, NATO pakt, OEBS ili razne internacionalne organizacije u Aziji, ili na drugim kontinentima. Ali dugogodišnji analiticari, ipak su uspjeli da “pohvataju neke konce”, i da slože dio mozaika sila, odnosno institucija iz kojih “zrači” stvarna moć vladanja i upravljanja političkim procesima, i vojnim snagama, i koji pomoću kapitala i novih tehnologija usmeravaju svijet ka ostvarivanju davnih i aktualnih ideja mondijalizma.

Prema saznanjima mnogih istraživača danas u svijetu postoji nekoliko organizacija i institucija u kojima se nalaze “ad personam” pripadnici svetskog establishmenta koji vrše suštinski uticaj na nacionalne i svjetske poslove i na donošenje svih bitnih odluka od značaja za život ljudi, naroda i država.

Poznato je da se ta koncentrirana moć nalazi u nekoliko takvih organizacija kao sto su: Savjet za medjunarodne odnose u Sjedinjenim Državama, Trilateralna komisija, zatim Rimski klub i grupa Bilderberg.
U njihovom članstvu se nalaze najistaknutiji predstavnici svjetske elite čija je strateška orijentacija stvaranje novog svetskog poretka na čelu sa tzv. svjetskom vladom, bez nacionalnih država i njihovog suvereniteta, bez granica i ograničenja za kretanje financijskog kapitala i proizvoda multinacionalnih kompanija, za slobodni pristup, informacijama, kulturnih i duhovnih vrednosti. U pitanju je borba otudenih društvenih grupa za vlast i bogatstvo i to je težnja za privatizacijom moći – političke, ekonomske, kulturne.

Osnovni temelj i kadrovsku jezgru ovih mondijalistickih društava predstavlja tajnovita i nadasve moćna masonerija, odnosno članovi njenih tajnih loža. Iz masonerije, na njenih osnova i po njenim idejama stvorene su ove organizacije čiji je legitimitet pokriven imenima raznih tzv. “nevladinih”, neformalnih udruženja i klubova u kojima se okupljaju tzv. “pojedinci od ugleda i prestiža” i čija je aktivnost uglavnom od javnosti dobro skrivena, ali čija “mišljenja” ne rijetko bivaju ugrađena u odluke i zvaničnih vlada i organa koje nerijetko potresaju svijet i utječu na život ljudi, naroda i država.

Princip djelovanja ovih organizacija je identičan onome na kome radi i masonerija. Naime, njihovi članovi se ugrađuju u legalne nacionalne državne i međunarodne organe i tako iznutra utječu na njihovu politiku. Iz prakse je poznato, da je članstvo u masonskim ložama i u njihovim izdancima – savjetima, komisijama i klubovima, najčešce uvjet “izbora” za ključne funkcije u državnim administracijama. O tome ilistrativno govori podatak da su svi američki predsednici posijle II. svjetskog rata bili masoni ili članovi Saveza za medjunarodne odnose ili Trilateralne komisije.
Tako su članovi masonske lože bili Franklin, Rosewelt, Harry Truman, Lyndon Johnson, Gerald Ford – Mladi, Ronald Reagan. George Bush je bio član lože “Mrtvačka glava” – tajnog društva na sveučilištu Yale, dok su masoni bili kandidati za potpredsednike SAD – Godwater i McGovern.

Predsednik Kennedy, Nixon, Ford, Carter i Bush nalazili su se u članstvu Savjeta za međunarodne odnose i trilateralne komisije, dok je Bush dvije godine vršio dužnost predsjednika SIO.
Pripadnost ovim organizacijama, kako kaže Geri Ka, postala je preduvjet za predsjedničku kandidaturu i za najveće položaje u administraciji: “Nije netočno, kaze Geri Ka, da SIO i Trilateralna komisija vladaju našom vladom”.

Kuda se svijet kreće?

Nakon završetka klasičnog hladnog rata i intenziviranja njegove “mekše” i više rafinirane varijante – specijalnog rata, odnosno nakon nestanka realsocijalističkog sistema i razbijanja Sovjetskog Saveza, Jugoslavije i Čehoslovacke u više državica, na svjetskoj političkoj pozornici kao jedina super sila i trenutni “svjetski lider” ostale su Sjedinjene Americke Države praćene, takoreći satelitski, od njegovih zapadnih saveznica i nekih udaljenijih, ekonomski moćnih dalekoistočnih zemalja.

Poslije nestanka jednog bloka i svjetske ravnoteže snaga, svijet se našao u vrtlogu društvenih (izabranih ili nametnutih modela) i ekonomskih promjena, traženja novih saveza i političkih i vojnih oslonaca. Pobjednici u prvoj velikoj povijesnoj rundi traže nove puteve ujedinjavanja svijeta po svom modelu i pod svojim tutorstvom i apsolutnim utjecajem.
Stratezima novog svjetskog poretka postojeći politički, ekonomski, vojni i kulturni osvojeni prostori postali su isuviše tijesni za ostvarivanje njihovih ideja i ciljeva. Oni su napravili i hoće oživiti europsku varijantu povezivanja država u jednu nadnacionalnu asocijaciju i da je kao model primjene na širim svjetskim prostorima.

Zaključak

Zvalo se to novi svjetski poredak ili nekako drugačije, na djelu je jedna nova volja čijoj milosti su izručeni podanici nekadašnjeg poretka sretne budućnosti.
Tehničari novog svijeta objavili su kraj povijesti. Vidio sam svijet u kojem je rođena ideja završetka ljudske povijesti. Taj svijet se uglavnom iskazuje svakodnevnim strahom od smrti. Njime dominiraju ideje zdravlja, sportskog, ispravnog i higijenskog života. Ljudi tamo trče propisanim ritmom (jogging); trce da bi živjeli i žive da bi trčali. U tom svijetu ne postoji prošlost, a o budućnosti se misli kao o osobnoj svojini, pa ona otuda mora biti unapred sređena i umivena.

Moguće je da je unutarnji motiv projektanata novog poretka jednak ili sličan motivu projektanata sretne buducnosti: i jedni i drugi krili su ili kriju želju da poraze ljudsku biologiju poražavajući neupitnost povijesti.
Procedura prema kojoj se budućnost a priori uređuje predstavlja jednu vrstu fantastičnog perpetuiranja poznate i kontrolirane svakodnevice. Danas onih što dolaze ne smije puno da se razlikuje od danas onih što sada uređuju svijet. Čovječanstvo vjerojatno ulazi u period kada se budućnost već danas predviđa, dozira i kontrolira.
Možda se time ispunjava neka viša pravda za potomstvo naraštaja koji su bili žrtve ili svjedoci revolucionarnog terora.

Njima sasvim sigurno nitko neće odlagati ni sretnu ni nesretnu budućnost: oni ce živjeti svakodnevno, sa manjim ili većim napetostima, ali uglavnom u poravnatoj, predvidljivoj i stereotipnoj svakodnevici.
Prema dosadašnjem iskustvu prakse otvorenog drustva, vrli novi svijet ne bi trebalo da donese više tragedije nego što su je već okusili stanovnici komunističkog dijela planete. Ostaje pitanje da li će oni još za izvjesno vrijeme stjeći pravo i slobodu učiniti svoj život jednako vrijednim i ravnopravnim životima gradana otvorenog društva. Konačno, poslije pakla čistilista koji još uvek traje, mora da dođe i zasada nepoznat, ali po svim indicijama mučan period prilagođavanja.

Za one koji ne polože ispit prilagodljivosti – za nove disidente i heretike – uvek ostaju usamljene stanice u pustinji novog poretka. Njih, vjerojatno, neće čuvati naoružani stražari. Ali će te usamljene i razbacane sjemenke, sigurno, biti nadzirane iz nebeskih crkava novog poretka – iz letećih tanjura.

 
 
(besplatniseminarskiradovi.com/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11024"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]