Skupi razdjelnici topline su obična prevara: Uvijek se netko grije na tuđi račun

Ugradnjom razdjelnika topline je još jedna stvar koju nam je nametnula EU, a time se ostvaruje se obračun grijanja po stvarnoj potrošnji, čime se stanara motiviraju na racionalno korištenje toplinske energije i postizanje energetskih i financijskih ušteda. Da li je to prava istina?

U poslijednje vrijeme više sam puta, i na više mjesta, pisao o problemima koje je izmjenom formule za obračun grijanja prouzročilo Ministarstvo gospodarstva (i nadležna regulatorna agencija, HERA). Iskreno, tema je iz perspektive prosječnog čitatelja prilično složena i nerazumljiva – pogotovo ako se detaljnije uđe u matematičko objašnjavanje što službenu formulu čini lošom, odnosno po čemu bi formula koju ja nudim trebala biti bolja. Lako je reći, „moja je formula pravednija“, no što to zapravo znači prosječnom čitatelju? Kako argumentirati da je jedan izračun loš ili nepošten, a drugi nije?

Najbolji, i najrazumljiviji način je prezentirati učinke formula na jednostavnom i svima razumljivom primjeru. Primjeru, na kojemu će svima biti jasno što bi formula trebala dati kao rezultat, i što rezultat, tj. raspodjelu računa čini nepravednom. Zato ću danas prezentirati jedan takav jednostavan primjer.

Usporedit ću četiri izračuna. Prvo, prikazati ću kakav bi trebao biti izračun da je mjerenje potpuno, tj. koliki bi bili računi da se svakom stanu mjeri točna količina potrošnje. To će nam biti referentna točka – za sve ćemo ostale izračune promotriti koliko odstupaju od ovoga.

Drugo, prikazat ću koliki su računi prema formuli Ministarstva gospodarstva koja je bila u upotrebi do ožujka ove godine. Treće, prikazati ću kako račune na istom primjeru raspoređuje posljednja formula Ministarstva koja je na snazi od ožujka. Konačno, četvrto, prikazati ću kakve bi račune za grijanje raspodijelila formula koju ja predlažem.

Promotrimo sljedeću situaciju. U zgradi imamo deset (10) stanova jednakih površina. Od njih, jedan (1) nema razdjelnike, a ostalih devet (imaju). Stan bez razdjelnika i jedan od stanova sa razdjelnicima troše maksimum energije, dok ostalih 8 stanova imaju u potpunosti zatvorene radijatore. Također, neka je ukupni mjesečni trošak za grijanje u toj zgradi tisuću (1000) kuna.

Čemu zapravo služe razdjelnici?

Da vidimo kako sada koja od formula raspoređuje račune za grijanje?

Prvo, što bi bila potpuno pravedna raspodjela? Svi bi stanovi trebali jednim dijelom sudjelovati u podjeli troškova, budući se dio energije gubi u sustavu, cijevi grijanja prolaze kroz sve stanove i jedan dio topline uistinu treba rasporediti na sve stanove. Recimo da se tako rasporedi 10% ukupne energije (taj postotak inače ovisi o odluci suvlasnika zgrade, no prema formuli na snazi me može biti manji od 10%). Ostatak cijene grijanja pak jednako rasporedimo između dva stana koja jedina troše energiju. Tako dobivamo da bi stan bez razdjelnika (u grafičkom prikazu označen s 1) i stan sa razdjelnicima (u prikazu označen s 2) koji troše svu raspoloživu energiju trebali platiti račune od 460 kn, dok svi ostali stanovi sa razdjelnicima i zatvorenim radijatorima (označeni sa 3-10) trebaju platiti po 10 kn. To je raspodjela s kojom ćemo usporediti rezultate svih ostalih formula.

Pogledajmo sada na koji način su se računi za grijanje raspoređivali proteklih godina, tj. prema formuli HERA-e (odnosno Ministarstva gospodarstva) koja je bila na snazi do ožujka 2015. godine. Prema toj formuli, stan bez razdjelnika dobiva račun od 150 kuna, stan sa razdjelnicima koji troši jednaku količinu energije plaća račun od 775 kuna, dok ostali stanovi sa razdjelnicima plaćaju po devet i pol kuna.

Jasno da je raspodjela izrazito nepravedna prema stanu sa razdjelnicima koji, iako troši istu količinu energije kao i stan bez razdjelnika, plaća čak pet puta veći račun! I pri tome, upravo taj stan sa razdjelnicima plaća cijelu svoju potrošnju, i većinu potrošnje stana bez razdjelnika!

Nakon ožujka promijenjena je formula. Cilj je očigledno bio eliminirati ovakve anomalije. No da vidimo čime je promjena rezultirala. Nakon ožujka, stan bez razdjelnika dobiva račun od 200 kuna, a stan sa razdjelnicima koji troši istu količinu energije, račun od 168 kuna. No oba stana sada dobivaju dva do tri puta manji račun od onoga koji bi uistinu trebali platiti. Tu razliku sada pokrivaju svi ostali stanovi sa razdjelnicima – koji usprkos zatvorenim radijatorima dobivaju račune od 80 kuna! Je li to pravedno? I čemu onda zapravo služe razdjelnici?

Konačno, pogledajmo kako bi račune raspodijelila formula čiju upotrebu ja predlažem. Prema njoj, stan bez razdjelnika bi platio račun od 480 kuna, stan sa razdjelnicima koji se grije 440 kuna, dok svi ostali stanovi dobivaju račune od 10 kuna.

Istina, ni ta formula ne daje potpuno točnu (i pravednu) raspodjelu troškova – stan bez razdjelnika plaća određeni iznos više nego što bi trebao, a stan sa razdjelnicima nešto manje. No mislim da je jasno da je od tri uspoređene raspodjele troškova, upravo ta najbliža pravednoj. Štoviše, na neki je način ipak pravedno da stanovi bez razdjelnika budu i novčano stimulirani (u razumnoj mjeri) na uvođenje razdjelnika.

Mislim da ova mala prezentacija obračuna grijanja jasno pokazuje što rade službeno propisane formule, i da je taj rezultat – na ovaj ili onaj način – duboko nepravedan. Utoliko više čudi birokratska tvrdoglavost kojom nadležna tijela (HERA i Ministarstvo gospodarstva) godinama forsiraju nepravedne i neracionalne obračune raspodijele troškova grijanja, po kojima se uvijek netko grije na – tuđi račun.

Dokle tako?
 

 
(index.hr,youtube/uredio:nsp)