Alexander Dugin – RAT PROTIV RUSIJE I NJEGOVA IDEOLOŠKA DIMENZIJA – u svjetlu Četvrte političke teorije - Nadolazeći rat kao koncept

Rat protiv Rusije danas je pitanje o kojemu se na Zapadu najviše raspravlja. Zasad je on još namisao i mogućnost. No, on može postati stvarnost ovisno o odlukama koje će donijeti sve strane uključene u ukrajinski sukob – Moskva, Washington, Kijev i Bruxelles.

Ne želim ovdje raspravljati o svim aspektima tog sukoba niti o njegovoj povijesti. Umjesto toga predlažem analizu njegovih dubokih ideoloških korijena. Moje viđenje glavnih događaja zasniva se na Četvrtoj političkoj teoriji, a njezina načela opisao sam u svojoj knjizi istog naslova koju je na engleskome jeziku objavila izdavačka kuća Arktos prije nekoliko godina.

Neću, dakle, ovdje proučavati rat Zapada s Rusijom procjenjujući njegove rizike, opasnosti, probleme, troškove ni posljedice, nego ću proučiti njegovo ideološko značenje na globalnoj razini. Promišljat ću o smislu takvog rata, a ne o samome ratu (stvarnom ili virtualnom).

Srž liberalizma

Na modernome Zapadu postoji jedna glavna i vladajuća ideologija – liberalizam. On ima mnogo tipova,verzija i oblika, mnogo nijansi, no srž je uvijek jedna te ista. Liberalizam u svojoj unutrašnjoj fundamentalnoj strukturi sadrži sljedeća aksiomatska načela:

• antropološki individualizam (individuum je mjera svih stvari);
• progresizam (svijet se kreće prema boljoj budućnosti, prošlost je uvijek gora od sadašnjosti);
• tehnokracija (tehnološki razvitak i učinkovitost izvedbe smatraju se najvažnijima u prosudbi naravi nekog društva);
• eurocentrizam (euro-američka društva uzima se kao mjerilo i standard za ostatak čovječanstva);
• ekonomija je presudna (ekonomija slobodnog tržišta jedini je oblik normativnog ekonomskog sustava – sve ostale tipove ekonomije potrebno je ili reformirati ili uništiti);
• demokracija je vladavina manjina (njihova obrana protiv većine, uvijek sklona izroditi se u totalitarizam, ”populizam”);
• srednja klasa je jedini stvarno postojeći društveni akter i univerzalna norma (neovisno o činjenici je li neka osoba već dosegnula taj status ili je tek na putu postati stvarnom srednjom klasom, pa trenutno predstavlja srednju klasu koja to tek želi postati);
• jedan svijet, globalizam (ljudska bića u svojoj osnovi su ista, samo s jednom razlikom – onom individualnom – pa stoga svijet treba biti integriran na individualnoj osnovi, kozmopolitizam – građanin svijeta);

To su sržne vrijednosti liberalizma, koji je manifestacija jedne od triju tendencija što potječu iz prosvjetiteljstva, skupa s komunizmom i fašizmom, a koje predstavljaju alternativne interpretacije samog duha moderne. Tijekom XX. st. liberalizam je pobijedio svoje suparnike i nakon 1991. g. postao je jedinom i prevladavajućom ideologijom na svjetskoj razini.

Jedina sloboda izbora u carstvu globalnog liberalizma bila je između desnog liberalizma, lijevog liberalizma i radikalnog liberalizma, uključujući i ultradesni liberalizam, ultralijevi liberalizam te vrlo radikalni liberalizam. Dakle, liberalizam je bio instaliran kao operativni sustav zapadnih društava i svih drugih društava koja su se našla u zapadnoj zoni utjecaja. U jednom trenutku postao je zajedničkim nazivnikom za svaki politički korektan govor, oznaka onih koje glavna politička struja prihvaća, odnosno odbacuje kao marginalne. Liberalnom je postala i sama konvencionalna mudrost.

Geopolitički, liberalizam je ucrtan u model kojemu je SAD središte, etnička jezgra su anglosaksonci, a atlantističko euroameričko partnerstvo, NATO, predstavlja stratešku jezgru svjetskog sustava sigurnosti. Svjetska sigurnost izjednačena je sa sigurnošću Zapada te, u krajnjoj liniji, sa sigurnošću Amerike. Liberalizam, dakle, nije samo ideološka sila nego je i politička, vojna i streteška sila. NATO je liberalan u svojim korijenima. On brani liberalna društva, boreći se za libralizam.

Liberalizam kao nihilizam

U liberalnoj ideologiji ima jedna točka koja je odgovorna za njegovu današnju krizu. Liberalizam je u svom središtu duboko niholistički. Sklop vrijednosti koje liberalizam brani bitno je povezan s glavnom tezom – sloboda, oslobođenje. No, sloboda je u liberalnom viđenju u biti negativna kategorija: ona želi biti slobodna od (J.S. Mill) a ne biti slobodna za. To nije tek sekundarno, to je srž problema.

Liberalizam se bori protiv svih oblika kolektivnog identiteta, protiv bilo kojeg tipa vrijednosti, projekata, strategija, ciljeva, svrha, itd., koje bi bile kolektivne, odnosno barem ne-individualističke. To je i razlog što jedan među najvažnijim teoretičarima liberalizma, Karl Popper (na tragu F. v. Hayeka) u svojoj knjizi Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji ( a koju G. Soros smatra svojom osobnom Biblijom) tvrdi da se liberali trebaju boriti protiv svake idologije ili političke filozofije (od Platona i Aristotela pa do Marxa i Hegela) koja bi ljudskom društvu postavljala neki zajednički cilj, zajedničku vrijednost, zajednički smisao. Bilo koji cilj, vrijednost, smisao, u liberalnom društvu (‘otvorenom društvu’) trebaju biti strogo individualni.

Tako su neprijatelji otvorenog društva (a upravo je taj liberalni model otvorenoga društva na snazi u zapadnome društvu nakon 1991. g te se smatra globalnom normom za ostatak svijeta) vrlo konkretni. Glavni neprijatelji su komunizam i fašizam ( oba potječu iz iste filozofije prosvjetiteljstva i središnji su im ne-individualni koncepti – klase u marksizmu, rase u nacionalsocijalizmu te nacionalna država u fašizmu). Stoga je smisao borbe liberalizma na frontu postojeće moderne alternative (fašizam ili komunizam) posve očigledan. Liberali tvrde da osobađaju društvo od fašizma i komunizma, od dvije glavne moderne verzije izričito ne-individualističkog totalitarizma.

Borba liberalizma u procesu likvidacije ne-liberalnih društava posve je smislena: svoje značenje ona zadobiva iz same činjenice postojanja ideologija koje izričito ne prihvaćaju i niječu individuuma kao najvišu vrijednost. Posve je jasno protiv čega se vodi bitka. Oslobođenje od onog što je označeno kao meta. No, činjenica da je sloboda (onako kako je shvaćaju liberali) u biti negativna kategorija, ovdje nije jasno zapaženo. Neprijatelj je ovdje i on je konkretan. Upravo ta činjenica daje liberalizmu konkretan sadržaj. Činjenica da postoji društvo koje nije otvoreno – dovoljna je da opravda proces oslobađanja.

Unipolarno razdoblje: prijetnja od implozije

Kada je 1991. g. pao Sovjetski Savez koji je bio posljednji protivnik zapadnjačkom liberalimu, neki zapadnjaci (npr. F. Fukuyama) proglasili su kraj povijesti. Posve logično: više nije bilo eksplicitnog neprijatelja otvorenog društva – pa tako ni povijesti koja je tijekom moderne bila upravo bitka između tri političke ideologije (liberalizma, komunizma i fašizma) za naslijeđe prosvjetiteljstva. Strateški rečeno, bio je to unipolarni trenutak (Ch. Krauthammer). To razdoblje od 1991. – 2014. godine usred kojega se dogodio napad Bin Ladena na WTC – bilo je doista razdoblje globalne dominacije liberalizma. Aksiome liberalizma prihvatili su glavni geopolitički akteri – uključujući Kinu (u ekonomiji) i Rusiju (( u ideologiji, ekonomiji, političkom sustavu). Postojali su liberali i oni koji bi to željeli biti, zatim još-ne-liberali, ne – dostatno-liberali, i tako dalje. Pravih i istinskih iznimaka bilo je tek nekoliko (Iran, Sjeverna Koreja). Svijet je postao liberalnim po ideološkoj aksiomatici.

Upravo to je bio najvažniji trenutak u povijesti liberalizma. On je pobijedio svoje neprijatelje ali ih je u isto vrijeme i izgubio. Liberalizam je u svojoj biti oslobađanje, borba protiv onoga što nije liberalno (još nije ili nije uopće). Stoga upravo od neprijatelja liberalizam zadobiva svoje stvarno značenje, svoj sadržaj. Dokle god postoji ne-liberalno društvo, liberalizam je pozitivan. On počinje pokazivati svoju negativnu bit tek nakon pobjede.

Nakon pobjede 1991. g. liberalizam je stupio u svoju implozivnu fazu. Nakon što je porazio i komunizam i fašizam, liberalizam je ostao sam. Bez neprijatelja i bez borbe. I to je bio trenutak za početak unutrašnje borbe, liberalno čišćenje liberalnih društava u nastojanju da se zatru posljednji neliberalni elementi – seksizam, politička nekorektnost, nejednakost spolova, ma koji ostatci neindividualne dimenzije institucija poput države, crkve, itd. Liberalizam, dakle, treba neprijatelja kojega će osloboditi. Inače on gubi svoj sadržaj, njegov implicitni nihilizam postaje preupadljiv. Apsolutni trijumf liberalizma je njegova smrt.

To je ideološko značenje financijske krize početkom 2000.-te u 2008. godini. Upravo uspjesi, a ne neuspjesi nove, čisto financijske ekonomije (turbokapitalizma, prema G. Lytwaku), odgovorni su za njegov kolaps. Sloboda da svatko čini što god hoće, ali samo na individualnoj razini, izazvat će imploziju osobnosti. Čovjek prelazi u područje ispod –ljudskog, u sub-individualne domene. I tu se on suočava s virtualnim. Poput sub-individualnog sna, sloboda od bilo čega. To je iščezavanje čovjeka. Carstvo ničega kao posljednja riječ totalne pobjede liberalizma. Postmodernizam priprema teren za to poslije-povijesno, samo sebi upućeno, recikliranje besmisla.

Zapad u potrebi za neprijateljem

Možda ćete ovdje upitati: pa kakve veze ima to sve s (pretpostavljenim) ratom do kojega će doći s Rusijom? Odmah ću na to odgovoriti.

Liberalizam je dobio na globalnoj razini. To je činjenica 1991. godine. Neposredno potom on je počeo implodirati. Stigao je do posljednje točke i počeo je sam sebe likvidirati. Masovne migracije, sudari kultura i civilizacija, financijske krize, stvarni terorizam, porast etnizma, znaci su nadolazećeg kaosa. A taj kaos ugrožava Poredak. Bilo koji poredak uključujući i sam liberalni poredak. Što je liberalizam uspješniji to je bliže svome kraju. I kraju današnjega svijeta. Tu imamo posla s nihilističkom srži liberalne filozofije, s Ništa kao unutrašnjim ontološkim načelom ”slobode od”. Arnold Gehlen, njemački antropolog s pravom je definirao čovjeka kao ”biće nedostatka” (Mangelwesen).

Čovjek sam u sebi je ništa. Sve što čini njegov identitet on uzima iz društva, povijesti, naroda, politike. Stoga ako se okrene svojoj čistoj biti tamo će prepoznati ništa. Taj ponor skriven je iza raspršenih krhotina osjećaja, nejasnih misli, mutnih želja. Virtualnost podljudskih emocija tanki je veo iza kojega se nalazi čista tama. Razotkrivanje te nihilističke osnove ljudske naravi posljednje je postignuće liberalizma. No, to je kraj. A kraj je isto tako i za one koji upotrebljavaju liberalizam za vlastite svrhe, koji imaju koristi od liberalne ekspanzije, za gospodare globalizacije. Svaki poredak pada u takvoj krajnjoj nužnosti nihilizma. I liberalni poredak također.

Tako, da bi se spasilo vladavinu onih koji imaju koristi od nihilizma, oni moraju načiniti korak unatrag. Liberalizam će svoj smisao zadobiti samo ako se opet bude bavio neliberalim društvom. Korak natrag jedini je način da se spase ostatci tog poretka, da se liberalizam spasi od njega samoga. Pa se tako na obzoru pojavljuje Putinova Rusija. Niti je ona antiliberalna, niti je totalitarna, niti je nacionalistička, niti komunistička. Prije bi se reklo, još ne preliberalna, ne potpuno liberalno-demokratska, još ne dostatno kozmopolitska, ne tako radikalno antikomunistička. Ali na putu da postane liberalnom. Korak po korak. U procesu gramscijevskog prilagođavanja na hegemoniju, transformismo.

No, u globalnoj agendi liberalizma (SAD, NATO), potreban je drugi akter, druga Rusija koja bi opravdala Poredak na polju liberalnog tabora, pomogla mobilizirati Zapad koji se raspada od unutrašnjih problema, koja bi dala neizbježnoj provali unutrašnjeg nihilizma stanovitu odgodu i tako spasila liberalizam od njegovog logičnog sve bližeg kraja. Stoga oni grčevito trebaju Putina, Rusiju, rat. To je jedino rješenje da bi se preduhitilo kaos na Zapadu i spasilo ostatke poretka. Rusija bi u toj ideološkoj igri trebala opravdati samo postojanje liberalizma, jer je neprijatelj taj koji daje značenje borbi otvorenoga društva, koji tom društvu pomaže da se konsolidira i nastavi se globalno potvrđivati.

Radikalni islam (al-Kaida) bio je drugi kanditat za ovu ulogu, ali mu je kao neprijatelju za to nedostajala veličina. Zato je, međutim, bio upotrebljen na lokalnoj razini. Opravdao je intervencije u Afganistanu, okupaciju Iraka, pomogao u svrgavanju Gadafija, u započinjanju građanskog rata u Siriji. No, bio je preslab i ideološki primitivan da bi predstavljao pravi izazov potreban libralima.

Rusija – tradicionalni geopolitički neprijatelj Anglosaksonaca – mnogo je ozbiljnija kao protivnik. Ona odlično odgovara svim zahtjevima – još su živa povijesna sjećanja i uspomene na hladni rat. Mržnju prema Rusiji najlakše je izazvati, s relativno malim sredstvima. Stoga mislim da je rat s Rusijom moguć. On je ideološki nužan kao posljednje sredstvo kako bi se odgodila konačna implozija liberalnog Zapada. Jedan korak unatrag.

Spasiti liberalni poredak

S obzirom na više različitih slojeva koncepta ”rat s Rusijom”, predlažem ovdje nekoliko točaka:

1. Rat s Rusijom pomoći će odgoditi opći nered na globalnoj razini. Većina zemalja koje su uključene u liberalnu ekonomiju, koje imaju udjela u aksiomima i institucijama liberalne ekonomije i koje su ovisne ili su izravno pod kontrolom SAD-a i NATO-a, konsolidirat će se još jednom na strani liberalnog Zapada u njegovoj potjeri protiv neliberalnog Putina. Rat može poslužiti za reafirmaciju liberalizma kao pozitivnog identiteta, u trenutku kada se taj identitet raspada zbog svoje nihilističke biti.

2. Rat s Rusijom ojačao bi NATO, a ponajviše njegove europske dijelove koji bi još jednom bili dužni gledati na američku supermoć kao na nešto pozitivno i korisno, zastarjeli ostatak hladnoga rata. U strahu od dolaska zlih Rusa Europljani bi se ponovno mogli osjetiti lojalnima SAD-u, njihovom spasitelju. Tako bi vodeća uloga SAD-a i NATO bila ponovno potvrđena.

3. Europska unija se raspada. Zajednička prijetnja koja dolazi od Rusa mogla bi spriječiti konačni rascjep, mobilizacijom društva tako što će potaknuti narode još jednom na žestoku obranu njihovih sloboda i vrijednosti pod pritiskom Putinova imperija.

4. Ukrajina i kijevska hunta trebaju rat kako bi opravdali i prikrili sva zlodjela počinjena na Majdanu na pravnoj i ustavnoj razini, kako bi suspendirali demokraciju (koja bi zaustavila njihovu vlast u jugoistočnim pretežno proruskim područjima) i kako bi uspostavili vlast i nacionalistički poredak izvanrednim sredstvima.

Jedina zemlja koja ne želi rat u ovom trenutku je Rusija. No, Putin ne može pustiti jednu radikalnu proturusku vladu da vodi zemlju u kojoj je pola stanovništva rusko i u kojoj postoje mnoge proruske zone. Ako to dopusti gotov je na međunarodnoj i na domaćoj razini. S mnogo oklijevanja, dakle, on prihvaća rat. A jednom kada u njega uđe onda neće biti druge solucije za Rusiju nego da u njemu i pobijedi.

Ne bih se upuštao u spekuliranje o strateškim aspektima toga rata. Prepuštam to drugim kvalificiranim analitičarima. Želio bih, međutim, formulirati neke ideje koje se tiču ideološke dimenzije toga rata.

Putina staviti u zadane okvire

Značenje tog rata na Rusiju jest posljednji pokušaj da se spasi liberalizam od implozije. Ako je to tako, onda liberali imaju potrebu definirati Putinovu Rusiju ideološki – očito poistovjećujući je s neprijateljem otvorenoga društva. No, u riznicama modernih ideologija postoje samo tri glavne verzije. Liberalizam, komunizam i fašizam (nacizam). Posve je jasno da liberalizam predstavljaju svi, osim Rusije (SAD, NATO, Euromajdan, kijevska hunta). Ostaju, dakle, komunizam i fašizam. Putin je, tako, sovjet, KGB komunist. Ovu sliku prodavat će se najglupljoj vrsti zapadnjačke publike. No, neki aspekti patriotske reakcije od strane proruskog i protubanderovskog stanovništva (obrana Lenjinovih spomenika, Staljinovih portreta i spomenika iz 2. svjetskog rata) mogli bi potvrditi tu zamisao.

Nacizam i fašizam predaleko su od Putina i suvremene Rusije, no u konstrukciji slike velikog Zla evocirat će se ruski nacionalizam i ruski imperijalizam. Putin, dakle, je nacionalist, fašist i imperijalist. To će djelovati na druge Zapadnjake. Putin može biti oboje – komunist i boljševik u isto vrijeme, dakle, prikazat će ga se kao nacional-boljševika (no, to će biti malo teže prodati posve neupućenoj postmodernoj zapadnjačkoj publici). Očito je da u stvarnosti Putin nije ništa od toga – ni komunist, ni fašist. On je politički realist (u smislu međunarodnih odnosa – zato on voli Kissingera i Kissinger voli njega). On nema nikakve posebne ideologije. No, bit će obavezan slijediti ideološki okvir. To nije njegov izbor. takva su pravila igre. U tijeku rata na Rusiju, Putina će se stavljati u zadane okvire i to je najzanimljiviji i najžešći aspekt te situacije.

Glavna zamisao kojom će liberali nastojati ideološki definirati Putina bit će da je on sjenka iz prošlosti, nešto poput vampira, ”oni se katkad vraćaju”. Pravi, pak, razlog koraka nazad je spriječiti konačnu imploziju liberalizma. Glavna poruka je, liberalizam je živ živcat i pun snage zato što u svijetu postoji nešto od čega svi moramo biti slobodni. Rusija postaje objekt tog oslobađanja. Cilj je osoboditi Ukrajinu (Europu, čovječanstvo) od Rusije, i na koncu osloboditi i samu Rusiju od njezina neliberalnog identiteta. Eto, imamo neprijatelja.

Takav neprijatelj daje liberalizmu razlog za ponovno postojanje. Rusija je izazov predliberalne prošlosti bačen u liberalnu sadašnjost. Bez tog izazova u liberalizmu više nema života, više u svijetu nema Poretka, sve se raspada i implodira. S takvim, pak, izazovom, div globalizma koji se ruši zadobiva novu energiju. Rusija je tu kako bi spasila liberale. No, da bi to učinila, Rusija mora biti ideološki uokvirena kao nešto predliberalno. Mora biti komunistička, fašistička ili barem nacional-boljševička. To je ideološko pravilo. Boriti se s Rusijom ili samo razmatrati boriti se ili ne, ima i dublju zadaću – staviti Rusiju u ideološki okvir. To će se činiti kako iznutra tako i izvana. Oni će pokušati obvezati Rusiju da prihvati bilo komunizam bilo nacionalizam, odnosno, tretirat će Rusiju kao da je komunistička ili nacionalistička. To je ta igra zadavanja okvira.

Poslijeliberalna Rusija: prvi rat u smislu ”četvrte političke teorije” (4PT)

Ono što predlažem kao zaključak je sljedeće:

Potrebno je da svjesno suzbijemo sve pokušaje da se Rusiju stavi u okvire predliberalne sile. Potrebno je da nipošto ne dopustimo da se liberali spase od dolaska sudbonosnog kraja. Ne smijemo to odgađati nego trebamo to ubrzati. Da bismo to učinili potrebno je da predstavimo Rusiju ne kao nešto predliberalno nego kao poslijeliberalnu Revolucionarnu silu koja se bori za alternativnu budućnost za sve narode na planeti. Ruski rat neće biti rat za ruske nacionalne interese nego za pravedan multipolarni svijet , za istinsko dostojanstvo i istinski pozitivnu slobodu – ne slobodu ”od”, nego slobodu ”za”. Rusija će u tom ratu postati primjerom obrane Tradicije, konzervativnih organskih vrijednosti, stvarno oslobođenje upravo od otvorenog društva i njegovih pokrovitelja – globalne financijske oligarhije. Taj rat nije protiv Ukrajine niti protiv dijela Ukrajinaca. Nije ni protiv Europe. On je protiv (ne)reda liberalnoga svijeta i mi nećemo spašavati liberalizam, mi ćemo ga dotući jednom i zauvijek. Modernizam je bio bitno u krivu. Mi se nalazimo na samrtnoj točki modernizma. Za one koji su od modernizma načinili vlastitu sudbinu ili su dopustili da se to dogodi nesvjesno, to će značiti stvarni kraj. Ali za one koji su na strani vječne istine Tradicije, Vjere, duhovne i besmrtne ljudske biti, to će biti novi Početak.

Najvažnija bitka danas je bitka za Četvrtu političku teoriju. To je naše oružje s kojim ćemo spriječiti da se Putinu postave okviri kakve žele liberali te s kojim ćemo reafirmirati Rusiju kao prvu poslijeliberanu ideološku silu koja se bori protiv nihilističkog liberalizma , a u ime otvorene multipolarne i doista slobodne budućnosti.

Prev. na hrv., M.K., Zadruga Eneagram, Zagreb
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=17189"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

O institutu Tavistock sam planirao pisati još davnih dana, zbog njegove važnosti i enormnog utjecaja na svijet i ljude koji toga uopće nisu svjesni. No, trebalo je vremena da se prevede knjiga Daniel Estulin-a ´Institut Tavistock´, referentna literatura i samom Davidu Icke-u, koja se bavi isključivo ovim institutom u engleskoj pokrajini Sussex. To je svjetski centar za masovno pranje mozga i aktivnosti socijalnog inženjeringa, od pomalo nezgrapnih početaka u Wellington Houseu izrasla je sofisticirana organizacija koja će odrediti sudbinu cijelog planeta i usput promijeniti paradigmu suvremenog društva.

Za ne povjerovati, velika većina informacija koje će ovdje biti izrečene, uopće ne spadaju u nikakve teorije zavjera, već su i same transparentne na službenim Tavistock stranicama kao i na drugim izvorima na internetu. Sve možete i sami istražiti. No, postoje istraživači koji su razotkrili da institut koji se bavi socijalnim inženjeringom ovog tipa i iza kojega stoje isti financijeri koji su vlasnici najvećih svjetskih banaka i kompanija, ima puno dublju svrhu od onoga što mnogi ljudi površinski zapažaju (ako uopće zapažaju išta). U ovom postu ću govoriti o Institutu Tavistock i organizacijama koje usko surađuju s ovim trustom mozgova, te ujedno služe kao njegovi ogranci. Kako je prostor u postu ograničen, za dodatne informacije preporučam knjigu spomenutog autora, literaturu prepunu informacija dobivenih na temelju dugogodišnjih analizi djelovanja i poslova ovog instituta.
U kratkim crtama, Tavistock istražuje međuljudske odnose uz primjenu socijalne psihijatrije kojeg je osnovao Kraljevski institut za međunarodne odnose (isti koji je osnovao NATO). Nadzire ga i njime upravlja  patokratska marva koja se nalazi u Bildenberg grupi.  Tavistock je zadužen za kreiranje javnog mišljenja. Dok mislite da ste dobro informirani,  i dok mislite da su mišljenja vaša vlastita, zapravo su stvorena u ovakvim znanstvenim institucijama uz splet trustova mozgova tako da nitko ne bi imao slobodu vlastitog mišljenja.

Tavistock – institut za proučavanje međuljudskih odnosa, ispostava za psihološko ratovanje britanske kraljevske obitelji, smještena je u predgrađu Londona. To je najvažnija svjetska ustanova za manipulaciju stanovništva. Prema službenom historijatu Klinike Tavistok: Tijekom 1920-ih pod vodstvom njenog osnivača dr. Hugha Crichton-Millera Klinika je imala  značajan doprinos razumijevanju traumatskih efekata – šoka od bombardiranja. Tijekom 1930  institut je razvio simbolički odnos s Frankfurtskim institutom za društvena istraživanja. Njihova suradnja potaknula je da analiziraju kulturu određenog stanovništva s neofrojdovskog stajališta. Nacizam je bio tek jedan od njegovih pacijenata na psihijatrijskom kauču.

Ukratko rečeno, Hitler je bio prototip jungovskog čovjeka koje je svoj razum predao svojoj podsvijesti, i koji je spremno prihvaćao božansko ludilo, što je savjetovao i sam Jung. Junga se jako dojmio hitlerov meteorski uspon te je primijetio da je taj diktator zacijelo crpio neku izvanrednu energiju iz podsvjesnog. Na primjer, u ožujku 1934. Jung je pisao o silovitoj pojavi nacionalsocijalizma koji čitav svijet zapanjeno promatra.

Tijekom razdoblja od pola stoljeća vlada SAD-a, uz tajnu pomoć trustova mozgova i zaklada povezanih s Tavistockom, odvojila je desetke milijardi dolara za financiranje rada tih skupina. Svaki aspekt mentalnog i psihološkog života ljudi na ovom planetu obrađen je, zabilježen i pohranjen u računalne sustave. Iznad skupina socijalnih znanstvenika, psihologa, psihijatara, antropologa, trustova mozgova i zaklada koji međusobno tijesno surađuju stoluje elita moćnih pripadnika oligarhije, sastavljena uglavnom od starog venecijanskog crnog plemstva.

Možda ćete zapitati zašto bi to itko činio? Koja je svrha tih modifikacija ponašanja? Čine to zato što mogu, a svrha je ova: unijeti prisilne promijene u naš način života, bez našeg pristanka ili ikakvog pojma o onome što nam se događa. Krajnji je cilj potpuno zatiranje čovjekovog unutarnjeg osjećaja identiteta, čupanje i izbacivanje same čovjekova duše i umetanje, na ispražnjeno mjesto, jedne umjetne, sintetičke pseudoduše. Da bi promijenili čovjekovo ponašanje, vukući ga od industrijskog proizvoda do spiritualizma, i doveli nas samovoljno u svijet postindustrijske ere nultog rasta i nultog poretka, moraju najprije nametnuti promijene čovjekove slike o samome sebi, njegove temeljne predodžbe o vlastitom identitetu. Dakle, moraju potražiti sliku čovjeka prikladnu za novo doba, sintetiziranu, a potom usađenu u čovjekov mozak.

Kontrarevolucija – izazov za početak eksperimenata

Kako bi dobili uvid u samo početke psiholoških manipulacija, potrebno je shvatiti činjenicu da su tehnike za takvu manipulaciju društva stare gotovo kao i samo čovječanstvo. Da bi sačuvali i učvrstili svoju moć, feudalci su se uvijek služili mučenjem i kažnjavanjem kao metodama za odvraćanje od promijene, od želje za pobunom. Unatoč tome što mnogi misle da danas živimo u mnogo civiliziranijem društvu, te metode i dan danas postoje, samo su postale mnogo sofisticiranije i skrivenije od ljudi samih.

Protu-pobunjeničko djelovanje ne može se zasnivati samo na strahotama, ono zahtjeva svjesnu i sustavnu primjenu od strane vladajućeg staleža ili njegovih zavedenih poslušnika. Upravo se to postiglo preobrazbom psihologije i psihijatrije tijekom 1930tih.
Prva masovna primjena psihologije kao svjesnog oružja dogodila se u nacističkoj Njemačkoj, posebice kroz eugeniku koja je igrala na kartu najnazadnijih arijevskih iluzija koje su gajile šire mase i koje su njima samima bile nametnute. Iako su uzrok i razvoj nacističkog mesarenja u cijelosti ljudi pripisali svjetskom gospodarskom kolapsu, njegov specifični oblik – eugeniku osmislili su omiljeni nacistički teoretičari i tehničari – psihijatri. Ova preobrazba znanosti o umu odista je oblikovana ratom – mentalnim genocidom koji je provodila buržoazija protiv radničke klase.

Tako je Istraživanje uma ubrzo uznapredovalo pod fašistima u Njemačkoj i italiji koji su sprovodili pokuse nad tisućama logoraša što je izrodilo programom MK-ULTRA (MK predstavlja kontrolu uma, eng.´mind control´). Kasnije su u tom projektu sudjelovali najmanje 85 znanstvenika, 80 američkih ustanova, uključujući zatvore, farmaceutske kompanije i bolnice te 44 medicinska fakulteta i sveučilišta. Da bi proizveli svoje ´ljudske robote´, ovi znanstvenici su u svojim opitima koristili oko 700 različitih droga. Droge su od davnina korištene za kontrolu uma i drogama se, osim toga, može slomiti um i volja i time omogućiti ono što se naziva ´opsjednutost demonima´. CIA i britanske obavještajne mreže oduvijek  financiraju istraživanje droga kako bi pronašli najdjelotvornije načine za svladavanje svijesti i volje.
Poslije rata te su tehnike vraćene u društvo, gdje su primjenjivane na konkretne ljude. Tavistock je zatim shvatio da je obitelj najmoćnije psihoaktivno sredstvo. Jedna od njegovih tvorevina, terapeutske skupine, pružale su priliku da se iskoristi moć obitelji.

Dr.John Rawlings Rees, veliki meštar kontrarevolucionarnog psihološkog ratovanja, pozivao je na razvoj psihijatrijskih ´udarnih jedinica´ kako bi se razvile metode političke kontrole zasnovane na tjeranju većine stanovništva ka psihozi kroz postupke programiranja promijene ponašanja. Sve to u razdoblju oko 1945. godine. Predlagao je kako bi se u poratnom ekonomskom svjetskom poretku postigla pokornost masa. Knjige koje je on pisao bile su osnovno štivo za tamošnje perače mozgova.

Tavistock i misticizam

Religijske i mistične priče o Tavistocku vrlo su bitne za istraživanje poratnih interesa američke vlade jer objašnjavaju na koji način psihologija i parapsihologija mogu služiti obavještajnim agencijama. Dovoljno je podsjetiti se ubojstva Kennedy-a oko kojega se okupila ljepljiva magla puna okultista, lutajućih biskupa, američkih obavještajnih službi i nacističkih znanstvenika. Svi su oni bili na stisak ruke ili dva daleko od navodnog JFK-jevog ubojice Lee Harvey Oswald-a. Svi su oni razgovarali s duhovima, prakticirali ritualnu magiju, držali se za ruke oko stola tijekom seansi ili su žrtvovali piliće u nekom stanu u New Orleansu. A, u nekim slučajevima bili su i pripadnici američke vladajuće elite, najbogatijih i najbolje povezanih obitelji u toj zemlji.

CIA je bila prva organizacija koja se latila ispitivanja ljudskog uma. Operacija Plava ptica, Artičoka i MK-ULTRA bile su reakcije na slične prakse Sovjetskog Saveza i Kine što popularno zovemo – pranjem mozga. CIA-ine ljude je plašila ali i uzbuđivala mogućnost postojanja neke tajne metode pomućivanja ljudskog uma. Kako bi što brže naučili, psihijatrija, znanstvenicima, zdravstvenim djelatnicima dali su zadatak da ustanove kako funkcionira um, ponajprije pamćenje. U tom procesu nailazili su na okultne prakse, manifestacije paranormalnih sposobnosti i tehnike kontrole uma jogija, šamana i vračeva. U kombinaciji s radom Lewina, trista i Reesa u Tavistocku, ti lijekovi, duhovne tehnike i laboratorijski testovi otvorili su Pandorinu kutiju nasilja i patnje. U tome je Tavistock i ne znajući slijedio stope čarobnjaka, vračeva, gurua i vođa raznih kultova diljem svijeta.

CIA i sotonistički kultovi; mitologija kasnog dvadesetog stoljeća iznenađujuće je usklađena bez obzira što se maske mijenjaju od slučaja do slučaja. Od žrtve do navodne žrtve. CIA dakako, doista postoji; njihovi programi kontrole uma, od Plave ptice i Artičoke pa do MK-ULTRA, javnosti su poznati. Poznata je i njihova upletenost u politička ubojstva i svrgavanje raznih stranih vlada. Postoje i okultna tajna društva (sotonistički kultovi), koja su također poznata javnosti; njihovi pokušaji kontaktiranja duhova putem ezoterijskih rituala također su dobro dokumentirani i dobro poznati.

Trebamo spojiti samo dva i dva kako bi shvatili čemu toliko povezanost obavještajnih službi s okultnim i magijskim. Obavještajci i pripadnici kulta imaju štošta toga zajedničkoga. Tajnost je način života ne samo špijuna nego i čarobnjaka; obojica koriste kodove i kodirana imena; obojica se pretvaraju da imaju pristup misterijima nedostižnima široj javnosti; obojica tvrde da mogu utjecati na događaje na daljinu, svojim posebnim sposobnostima i moćima. Obojica su specijalizirana za manipulaciju stvarnosti; obojica su svjesni da stvari nisu onakve kakve izgledaju i obojica su bezobzirni, izopačeni, često amoralni, u ostvarivanju svojih ciljeva. Takva kontrola percepcije stvarnosti i stvaranje dogovorne stvarnosti moćno je političko sredstvo, kao što je bilo u drevnim vremenima kada su poslovični čarobnjaci i vračevi naizgled mogli izazivati pomrčine Sunca. Oni su zapravo znali vrijeme nastupanja sljedeće pomrčine te su u skladu s time i postupali.

Za kontrolu i manipulaciju stvarnosti masa koristi se tzv. psihološko ratovanje. A samo je jedan korak od kontrole nečije percepcije stvarnosti do navođenja te osobe da sukladno tome i djeluje. Ovo je ujedno jedan od razloga zašto se vladari oduvijek zanimaju za crnu magiju, kultove i zašto su opsjednuti ezoterijom. Isto vrijedi i za tajne organizacije poput CIA-e koje rade za iste i postoje zbog njih. To je upravo onaj segment nadljudskog kojih ih podsjeća na to da vladaju višim sferama svijesti i postojanja, da su više od prosječnog izjelice (čovjeka).

CIA i Tavistock otvarali su Pandorinu kutiju demonskih sila: ´crnu kutiju svijesti´. To su tehnike koje zadiru duboko u ljudsku svijest, koja nije ni približno plitka i jednostavna. Tehnike s kojima su to postizali su uključivale korištenje raznih droga, raznih oblika hipnoze pa još i ekstremne mjere poput onih koje je razvio dr. Ewen Cameron u Montrealu, postupaka poznatih pod nazivom psihička vožnja koja obuhvaća epizode drastičnog isključivanja osjetila u pokušaju potpunog brisanja svijesti i ubacivanja nove svijesti preko stare (poput snimanja novih materijala na kasetu, preko postojećih). Način rada i način razmišljanja ovih trustova mozgova je potpuno smiješan prosječnoj spavalici (prosječnom čovjeku) i to je upravo tako jer su oni to htjeli. Vaša inercija je ostvarenje njihovog cilja. To je način da oni nesmetano rade na svojim projektima ispitivanja ljudskog uma stvarajući Frankestaine koji lutaju ulicama gradova. Možemo se samo pitati kakvi sve okidači postoje u našem okruženju – na televiziji, u novinama, pa čak i na internetu – koji sugeriraju načine ponašanja koji su opasni sami po sebi pa i po nas.

Istražujući um i razvijajući tehnike za otključavanje njegovih tajni, agencije poput MK-ULTRA nesvjesno su kročile na područja koja su tisućama godina bila domena religije i misticizma. Kada je CIA u program ubacila droge i bizarne tehnike isključivanja osjetila imali su sve elemente ozbiljnog okultnog iskustva. Bavili su se posve različitim kultovima, kao što su elezuitski kult u grčkoj, tantra u indiji, taoizam u kini, židovska Kabala, pa čak i relativno nova pojava ceremonijalne magije koju su u 20. predstavljali Zlatna zora, OTO (Ordo Templi Orientis iliti Red Orijentalnih templara) na čelu s pojedincima poput Aleistera Crowleya, koji je sveprisutni lik u mnogim knjigama i svjedočanstvima prisutnosti magije i okultnoga u politici, znanosti i istraživanju svemira (NASA-ine misije) pa nadalje. Sve te ezoterijske prakse prikazuju vlastita podneblja i vremenski kontekst. Upravo magijska praksa o kojoj govorimo sada, koje prakticiraju ovi trustovi mozgova i pomno probrana elita ´perača mozgova´, pripada suvremenom, zapadnjačkom misticizmu. To predstavlja misticizam zapadnjačke kulture u kojoj i mi sami živimo. 

Operacija spajalica (pepperclip)

Oduvijek je postojala razina u američkoj politici koja je sama sebe poistovjećivala sa nacistima i divili im se. Postoje kutovi gledanja na zločine Holokausta kao na rezultat nesmotrenosti, nekakvom gnjavažom u svezi odnosa s javnošću, koju je zasjenjivao glamur Trećeg Reicha. Možda je to nevjerojatno, ali na nadnacionalnoj razini, na kojoj obitavaju ovi elitisti, ovo je perspektiva s koje se promatra i promišlja o fenomenu nacizma i Hitlerove ideologije, koja je i sama bazirana na teškom misticizmu i okultnome. Današnji svjetski vladari (pripadnici bogataških elita, bankari, političari) svakako dijele ovaj stav. Imajući to na umu, vrlo lako shvatiti stvari koje su se zbivale krajem Drugog svjetskog rata. Stvari koje se bez zadrške mogu smatrati ratnim zločinima, u kojima nitko nije kažnjen, niti će biti.

´Donositelji odluka´ u Washingtonu znali su unaprijed da će sljedeći veći sukob biti vođen između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza. Stoga im je od presudne važnosti bilo da vrhunski njemački znanstvenici, koji su radili na super-tajnim projektima V-1 i V-2, kao i na tehnologiji nuklearnog oružja, budu dovedeni do američkih obala, izvan dosega Rusa i, što je možda najvažnije, da budu prisiljeni raditi u korist Sjedinjenih Država.

U tu svrhu pokrenuto je nekoliko ratnodopskih obavještajnih operacija. Najpoznatija je bila Operacija spajalica (papperclip). Većina ljudi koji su čuli za Spajalicu misli da je to bio program dovođenja nacista u SAD kako bi pomogli u razvoju svemirskog programa. Međutim, kod Spajalice, i kasnijeg novačenja nacista, bilo je posrijedi nešto mnogo dublje od puke znanosti o raketnom pogonu. Unovačeno je i nacističko medicinsko osoblje, kao i stručnjaci za psihološko ratovanje, u slučaju Gehlenove organizacije, špijuni, ubojice i saboteri.

Priča o spajalici je duga i vrlo složena: uključuje abecednu juhu obavještajnih agencija i programa, od CROWCASS-a (Središnjeg registra osumnjičenika za ratne zločine i ugrožavanje sigurnosti) do CSC-a, SIS-a, OSS-a, CIA-e, JIOA-e i mnogih drugih. U priču su upleteni desetci država, njihove obavještajne agencije, vojske, političke stranke, Rimokatolička crkva i kaznenopravni sustav. Kada je Operacija spajalica dovršena čitava divizija ukrajinskog Waffen SS-a, tisuću nacističkih znanstvenika (mnogi od njih osuđeni ratni zločinci koji su sudjelovali u najgorim ratnim strahotama) uspjeli su pronaći siguran dom u Sjedinjenim Državama, Južnoj Americi i Bliskom istoku.

Kakva god bila moralnost (ili nemoralnost) ovih unovačenih nacističkih monstruma, ti su eksperimenti imali još jednu dimenziju koja je od strane istraživača prošla praktički neopaženo zbog gotovo potpune nedostupnosti dokumentacije i nepostojanja živih svjedoka. Dokazi koji pak postoje mogu se pronaći u odjeljcima s zaplijenjenim njemačkim dokumentima u Državnom arhivu, te ih se može usporediti s kasnijim svjedočanstvima koja se pojavljuju i memoarima, biografijama te opisima ratnih godina i posljedicama rata.

Prvi dokaz da je unutar Trećeg Reich-a postojao program kontrole uma su memoari Himmlerovog astrologa Wuffla koji govori o želji nacista da unutar Trećeg Reicha da kreiraju program kojim bi se oponašalo mentalno stanje japanskih vojnika, ljudskih bića koja su voljna bespogovorno riskirati svoj život za domovinu, te mentalno stanje komunističkim kineskih jurišnika u ljudskom valu koji su spontano ulijetali u sigurnu smrt. Tako su znanstvenici iz Spajalice bili uključeni u vojne i CIA-ine programe kontrole uma, a jedan od njih je i Friedrich Hoffmann, nacistički kemičar koji je savjetovao CIA-u o stvarima povezanim s upotrebom psihoaktivnih tvari kod ispiranja mozga.

Nijemci su među prvima koji su istraživali primjenu psihološkog ratovanja, da bi se na kraju psihološko ratovanje istraživalo na načine potpuno sukladne terorističkim taktikama – ubojstva, sabotaže, mučenja i ispitivanja – a to je domena Tavistocka – instituta za proučavanje međuljudskih odnosa. Sada, kada se ponovno vraćamo na Tavistock, bitno je reći da su ovi trustovi mozgova shvaćali da su načini psihološkog ratovanja sve raznovrsniji, a tajne službe su istovremeno postajale sve kreativnije i zahtjevnije, razvijajući sve ozakonjenije nove tehnike. Sve te tehnike imaju jednu zajedničku stvar: manipuliranje percepcijom i ponovno stvaranje zbilje. Sada kada je Pandorina kutija otvorena,  više se nije mogla zatvoriti. Iskušenje je bilo preveliko. Onima koji su se htjeli igrati Boga na raspolaganju im je bilo apsolutno sve, s elementima istovremenog svijeta mogli su se igrati na način da dođe do magičnih preobrazbi. Kad su se pripadnici OSS-a , CIa-e, vojne obavještajne službe uz nadzor Tavistocka, razvili iz salonskih učenjaka (kakvi su većina njih bili prije ratnih godina) u vojnike koji se bore na svim frontama hladnog rata, oni su postali, u vrlo stvarnom smislu, čarobnjaci/opsjenari. Sami CIA-ini projekti kontrole uma predstavljali su napad na svijest i stvarnost kakav u povijesti nije bio viđen od doba kraljeva-filozofa i njihovih dvorskih alkemičara.

Danas, uz sve spomenute aktivnosti Tavistocka, ovaj trust mozgova se ponajviše bavi i filmskom i glazbenom industrijom. Strogo nadzire i određuje što će se, kome i kada prikazivati. Isprazna i bezlična industrija pop glazbe je samo jedna od Tavistokovih produkata, ali i produkata MK-ULTRE, organizaciji kojoj ću posvetiti zaseban post. S televizijom i znanjem kako zavesti gledatelje, na temelju proučavanja nacističkih metoda pranja mozga, osmišljeno je postmodernističko stajalište da masa konzumenata popularne kulture najbolje probavlja jednostavne, a nimalo filozofske glazbene i filmske sadržaje. Uistinu, to je pravi način uklanjanja svake mogućnosti za kritičko razmišljanje.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(duh-vremena.bloger.hr, youtube.com/uredio: nsp)
banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata