Evidentno je da živimo u svijetu u kojem postoje razne inteligencije i bića, mada su nama većina njih nevidljiva. To se ipak objašnjava time da naša osjetila i mozak obrađuju beskonačno mali broj frekvencija koje do nas dolaze. Čak i ovo što vidimo jeste samo slika koje je složena u mozgu

Po vedama postoji kozmička hijerarhija bića.

Neki kažu da u sferu nevidljivog spadaju fenomeni otmica i izvanzemaljaca.

Vjerovali li ne, Island ima ministricu za elementarna bića! Nju konzultiraju ako ih zanima da li će npr. trasa nekog novog puta narušiti neko postojeće stanište elementarnih bića.

To su sve znanstveno nedokazane teze. Neki to zovu suptilnom energijom, subjektivnim osjećajima ili izmjerenim parametrima koji se mogu različito protumačiti.

O ovakvim i sličnim fenomenima pričao je dr Hank Wesselman, antropolog. On je često bio u kontaktu s afričkim urođenicima što mu je omogućilo da živi u okruženju gdje rijetko borave ljudi izvana.

Tijekom jednog terenskog istraživanja u južnoj Etiopiji doživio je neke čudne stvari:

“Sedamdesetih godina počeo sam spontano doživljavati proširena stanja svijesti dok sam boravio u divljini, u Etiopiji. Tada o njima nisam znao ništa, nisam uzimao droge, nisam bio član nikakvih parapsiholoških klubova.

Bio sam vrlo konzervativan i vodio istraživačke ekspedicije. To je iskustvo imalo formu osjećaja da me netko promatra. Tamo, u Africi, bilo je lavova, hijena, leoparda, bivola …

Ovi poslijednji najviše su nas zabrinjavali jer su vrlo opasni i ne vole ljude. Ali taj osjećaj da me netko motri veoma me uznemirivao.

Usred bijela dana iznenada bih zastao u radu i počeo se pažljivo ogledavati ne bih li koga vidio, ali nikada nisam vidio ništa.”

Pokušavajući shvatiti što se događa, on je uspostavio izravan kontakt s pripadnicima afričkih plemena i njihovim drevnim metodama za postizanje promijenjenog stanja svijesti:

“Bio sam na terenu s trojicom Afrikanaca. Nijedan od njih nije znao engleski. Jedan je od njih bio iz plemena s toga područja i zvao se Atiko. Atiko je bio šaman. Ja tada baš nisam znao što su šamani. Znao sam da su to plemenski vidovnjaci i vračevi.

Sjećam se kako sam ustao iz čučnja i gledao naokolo ispod oboda šešira, a zatim sam pogledao prema Atiku, koji je gledao u nešto na mojoj lijevoj strani. Skliznuo sam pogledom u tome smjeru i odjednom ugledao nešto veliko, oko dva metra iznad zemlje. Pogledao sam u šamana, a on me motrio.

Znao sam da je on to vidio. On nije znao engleski, ali ja sam znao nekoliko riječi svahilija. Pitao sam ga: Atika, što je to bilo? A on je rekao: Duh. Na njegovom jeziku: šitani.”

Ubrzo zatim, doživio je klasično iskustvo napuštanja tijela koje šamani još nazivaju “letenje duše”:

“Usred noći zatekao bih se kako se uzdižem iz tijela. Na svoje sam čuđenje otkrio da mogu proći kroz šatorsko platno, a da uopće ne povlačim patentni zatvarač. Imao sam neobične doživljaje poput sna, kao da noću letim iznad kampa.

I mogao sam gledati dolje i vidjeti šatore svojih kolega, šakale kako kopaju po jami s otpacima, vojnike u patroli uz vatru.

Mislio sam da sanjam dok mi sljedeći dan nije došao Afrikanac Kambulu, pogledao me i rekao mi: Dr. Hank, zašto ste prošle noći letjeli iznad moga šatora? To mi je privuklo pozornost.”

Ovo je zaintrigiralo doktora da se temeljitije pozabavi ovim fenomenom:

“U svojoj trilogiji ‘Šetnje duhom’ opisujem doživljaje kad sam se osjećao uvučenim u nešto potpuno neobično. Bila je to klasična šamanska inicijacija, pri kojoj su očito duhovi vladali situacijom.

Riječ ekstaza je za mene odjednom poprimila neko potpuno novo značenje. Kad se osvrnem unatrag, mislim da se dogodilo ovo: kad sam došao u dodir s onim duhovnim bićem, ono je u meni aktiviralo neki program. To je nevjerojatan program, koji se u nama razvijao tijekom evolucije.

Šamani su prvi otkrili taj program u sebi. Kad kažem šaman, većina ljudi na Zapadu sklona je zamisliti maskiranog, kostimiranog pripadnika plemena koji u mraku pleše oko vatre, sudjelujući u nekom tajanstvenom ritualu.”

Znanstvenik u njemu je pokušao naći odgovor na ono što se dogodilo:

“Moguće je da izloženost snažnom promijenjenom stanju svijesti može pokrenuti kaskadu elektrona u središnjem živčanom sustavu. Materijalizam je dominantna paradigma na Zapadu već dobrih tristo godina.

Mi težimo tome da se bavimo vanjskim prostorom, a ne unutarnjim. A unutarnji je prostor ogromno neistraženo područje o kojem čovjek još uvijek vrlo malo zna.

Ali šaman zna jer to je područje u kojem on obavlja većinu svog posla. Obavlja ga u unutarnjem prostoru. Oni rade svoj posao u prostoru što ga urođenici nazivaju svijetom duhova. Govoreći o tome, mogli bismo reći da pripadnici primitivnih društava poznaju okolinu koja ih okružuje.

Primjerice, ima li negdje blizu psihotropnih biljaka? Ritualna upotreba halucinogena, koji se dobivaju od tih takozvanih biljnih učitelja, katkad se primjenjuje za postizanje širenja svijesti u pristupanju svijetom carstvu. “

Danas ima sasvim dovoljno literature o halucinogenima koje pokazuju djelovanja prirodnih supstanci na ljudsku svijest u različitim kulturama.

Wesselman je krenuo dalje:

“Na primjer, to obuhvaća sposobnost kanaliziranja svemirske energije, otkrivanje najdubljih tajni prirode kao i stjecanje mudrosti koja se može upotrijebiti u magijske, medicinske i religijske svrhe.

Tu su i tehnike poput posta, lišavanja sna, tjelesnog iscrpljivanja, hiperventilacije, čak i iskustvo ekstremnih temperatura tijekom rituala pročišćavanja.

Poznato je da snažno tjelesno stimuliranje jednoličnim bubnjanjem i čegrtanjem u kombinaciji s nekim korisnim obredom dotične kulture – molitvom, pjevanjem, plesanjem – može čovjeka osposobiti za usmjeravanje svijesti prema mističnom opažanju. Zato ne iznenađuje što se gotovo svi izvođači rituala diljem svijeta služe bubnjevima i čegrtaljke.

Obično bi se dovodili u ono što oni nazivaju ples u transu. Žene bi tada sjedile u sredini kruga oko vatre, pjevale bi i udarale dlanovima u jednoličnom ritmu, a muškarci bi plesali oko njih, s vanjske strane kruga, s čegrtaljkama oko nožnih zglobova, u specifičnom ritmu toptanja.

Te plesove izvode kako bi se povezali s onim što oni nazivaju num. To je ono što Polinežani nazivaju mana. To je snaga, sila. Kinezima je to chi, a Japancima ki. Mozak u suštini prati zvuk bubnja.

Bubanj se udara u nižim područjima frekvencije theta valova i mozak prati taj ritam. Prateći taj zvuk, mozak se doslovce spušta iz područja beta valova, preko alfa, do theta valova.”

On je na tim valovima zaplovio u druge svjetove koji su tu oko nas, ali ne možemo ih vidjeti niti čuti.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(webtribune.rs,youtube.com/uredio i preveo:nsp)

Oni koji koriste tvari ili biljke koje imaju halucinogena svojstva opisuju svoje “tripove” kao iskustva širenja svijesti, a prema nekim novim istraživanjima, ova iskustva imaju i znanstvenu podlogu

Korišteći fMRI snimke mozga kod zdravih ispitanika koji su konzumirali psilocibin, aktivni sastojak halucinogenih gljiva, znanstvenici s Imperial koledža u Londonu su otkrili da je ova tvar izazvala komunikaciju između područja mozga koja obično nisu povezana.

U normalnom stanju mozga, malo je unakrsnih veza između različitih mreža. No, znanstvenici su otkrili da se pod djelovanjem psilocibina, mreže počinju povezivati i te nove veze nisu slučajne. Paul Expert, voditelj studije izjavljuje da nije stvar u tome da se samo povećao broj veza, nego je i uzorak povezanosti sasvim drugačiji kod mozga na psilocibinu.

Ovo potvrđuje izjave korisnika o učincima psilocibina, poput novih spoznaja i realizacija, sinestezije i nelinearnog razmišljanja, odnosno, pojačanog stanja svijesti.

Znanstvenici su koristili novu tehniku za modeliranje mreže u mozgu, koja je osmišljena kako bi se vidjela povezanost u mozgu, umjesto izoliranih sustava ili tvari. Istraživači su usporedili fMRI skenove ljudi koji su uzimali psilocibin s fMRI skenovima osoba koje su uzimale placebo.

Tražili su funkcionalnu povezanost, odnosno komunikaciju između različitih regija mozga koje dijele funkcionalna svojstva.

Stručnjaci izjavljuju da iako bi jednostavno čitanje podataka značilo da psilocibin jednostavno opušta ograničenja funkcije mozga i poboljšava kognitivnu fleksibilnost, to je ipak malo više složeno.

Naime, nakon uzimanja psilocibina, mozak zadržava neke organizacijske značajke, iako se razlikuje od normalnog stanja. Funkcionalne veze podržavaju cikluse koji su posebno stabilni i koji su prisutni samo u psihodeličnom stanju.

Ovo istraživanje može dovesti do razvoja terapija baziranih na halucinogenim tvarima, a kakvo im je moguće djelovanje navodi Expert u svojoj izjavi: “Jedna od karakteristika mozga u depresiji je to da on biva zaglavljen u petlji, zaključan je u ponavljajućim i negativnim mislima. Ideja je da se pomoću psilocibina može pomoći razbiti petlja, promijeniti obrasci funkcionalnog povezivanja u mozgu”.

Kao zaključak, znanstvenici su naveli: “Smatramo da je psihodelično stanje povezano s manje ograničenja i više interkomunikativnim načinom funkcije mozga, što je u skladu s opisima stanja svijesti u psihodeličnom stanju”.

Prethodna istraživanja psihodelika s ovog londonskog koledža otkrila su da su ljudi na psilocibinu imali uzorke moždane aktivnosti češće povezane sa sanjanjem i pojačanim emocionalnim djelovanjem. To je objašnjeno time što kada se aktivira sustav emocija, “ego sustav” u mozgu, iz kojeg dobivamo osjećaj o sebi, se utišava.

Voditelj ovog prethodnog istraživanja, Robin Carhart-Harris izjavljuje: “Dokazi iz ove studije, kao i preliminarni podaci iz studije mozga na LSD-u, podržavaju načelo da psihodelična stanja počivaju na neuređenoj aktivnosti u ego sustavu, što dopušta neinhibiranu aktivnost u sustavu emocija.

Ovaj učinak može objasniti zašto se psihodelici smatraju korisnim u pojedinim oblicima psihoterapije”.

Ovo novo istraživanje je samo jedan od rastućeg broja dokaza kako se psihodelici itekako mogu koristiti u liječenju. Istraživanje iz 2012. je pokazalo da psilocibin može biti učinkovita intervencija kod depresivnog razmišljanja, dok je istraživanje iz 2014. godine pronašlo da LSD psihoterapija može biti učinkovita u ublažavanju tjeskobe kod pacijenta koji pate od terminalne bolesti. Trenutno se provode i istraživanja o ayahuasci kao potencijalnom tretmanu za PTSP, ovisnosti i druga stanja.

Svi ovi znanstveni dokazi koji su stalno u porastu, trebali bi voditi ne samo k novim istraživanjima, već i dekriminalizaciji tvari prisutnih u prirodi za koje je odavno poznato da liječe svojim pozitivnim učincima. Vrijeme je za razbijanje predrasuda!
 
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda*

 
(nexux-svjetlost,youtube.com/uredio:nsp)

Petina ukupnog pučanstva Sjedinjenih Država uzima barem jedan psihofarmak, a mnogi i više njih

Psihofarmacima su pokrivene sve dobne skupine od preživahne djece do nemirnih staraca u gerijatrijskim ustanovama, a predominantno psihofarmake uzimaju osobe ženskog spola. Veći je broj smrti zbog predoziranja psihofarmacima nego ilegalnim drogama.

Psihofarmaci se u većoj mjeri uzimaju u razvijenim, nego u nerazvijenim zemljama, više u gradovima, nego po selima, više među osobama mlađe i srednje, nego starije životne dobi, više među osobama s više, nego s manje školskih godina.

Hrvati su postali ovisnici o lijekovima za smirenje?!

I u Hrvatskoj je potrošnja psihofarmaka vrtoglavo narasla u zadnjih 20 godina, no stopa mentalnih poremećaja i psihijatrijske invalidnosti nije se nimalo smanjila. Štoviše, ona je i dalje isto tako vrtoglavo rasla.

Ispada da smo psihijatrijski bolesniji što se više liječimo (i tu, nažalost, slijedimo trendove zapadnog zdravstva). Sigurno da su pojedini psihički poremećaji ranije bili neotkriveni i podijagnosticirani, ali njihova realna zastupljenost je daleko premala da bi opravdala eksponencijalni rast psihijatrijskih poremećaja.

Sa svih strana zasipaju nas studije pojavnosti koje agresivno traže i “prepoznaju” psihičke poremećaje među pučanstvom. Marketinški se kreira “senzibilizacija” javnosti za pojedini poremećaj, a tko ga “prepozna” u sebe ili u bližnjeg, “osviješteno” promovira potražnju za psihofarmakom koji ga “liječi”.

Proširenjem dijagnostičkih kategorija i sniženjem praga za one koji imaju “poremećaj” preko noći je u ravan psihijatrijskih poremećaja ušao značajan udio osoba, praktički više od četvrtine odraslog pučanstva postalo je psihijatrizirano. Prvi put u povijesti pod povećalo psihijatrijske struke podvode se osobe koje do jučer nisu bile predmet psihijatrijskog interesa.

Kako je počela cijela priča

A cijela priča se ozbiljno počinje pričati početkom osamdesetih godina u Sjedinjenim Državama, otkad se sustavno javnosti plasira koncept o “psihičkim poremećajima kao bolestima mozga”.

Krovno državno stručno tijelo, Američka psihijatrijska asocijacija (APA), vodeći kliničari i sveučilišni profesori psihijatrije angažirano i korumpirano konceptu daju stručni legitimitet. Farmaceutske tvrtke financirale su plasman koncepta, Federalni nacionalni institut za mentalno zdravlje (NIMH) pruža mu podršku vlade Sjedinjenih država, a Nacionalna alijansa za mentalne bolesti (NAMD) osigurala mu je moralni autoritet.

I time je složena shema za planetarno osvajanje psihofarmacima prvo Sjedinjenih Država, a potom i za njihov izvoz, prvo u zemlje prvog, razvijenog zapada, pa u zemlje drugog, nerazvijenog zapada, a na koncu i u tehnološki nerazvijene zemlje Trećeg svijeta.

Nažalost, sada već to otvoreno možemo reći, nakon više od tri desetljeća medijskog bombardiranja pučanstva o neurobiokemijskoj zasnovanosti ljudskog životnog funkcioniranja napravljena je nepopravljiva šteta načinu ljudskog razumijevanja vlastitog psihičkog i životnog funkcioniranja. U tu neuroznanstvenu fikciju kao svojevrsnu “emancipiranu predrasudu” povjerovale su prvo društvene elite s više školskih godina, a potom su one počele prosvjetiteljski širiti predrasudu prema nižim društvenim slojevima.

Antidepresivi riješavaju probleme?

Umišljaj da pozitivističkim redukcionizmom biomedicinskog psihijatrijskog pristupa modelski možemo rješavati naše životne probleme medijska promidžba farmaceutskih tvrtki upucala je u svijest ljudi kao samorazumljivu činjenicu.

A ona je pak onda počela u značajnoj mjeri oblikovati naše samorazumijevanje: razumijevanje sebe i emocionalnih stanja u koja zapadamo. Agresivna promidžba psihofarmaka konceptualno zagovara primjenu antipsihotika, antidepresiva i stabilizatora raspoloženja kao “konačnog rješenja” za takorekući psihičke poremećaje u cjelini.

 No, kako onda da se sukladno eksponencijalnom porastu potrošnje psihofarmaka istodobno dogodio epidemijski porast psihijatrijskih poremećaja, eksponencijalni porast invalidnosti zbog psihičkih poremećaja, do mjere da je stopa psihičkih poremećaja i invalidnosti zbog psihičkih poremećaja veća nego ikada u povijesti.

Jer, primjerice, i prije pojave nove generacije antidepresiva, ondašnji psihijatri su dakako davali jednako učinkovite stare antidepresive, no bitno rjeđe, bitno manjem broju osoba i u bitno užem indikacijskom području. Zapravo, indikacija za primjenu antidepresiva bila je tek psihotična depresija i tada tek kao adjuvatni psihofarmak.

U prošlosti puno manje depresivnih poremećaja

Prije eksponencijalnog porasta potrošnje SSRI antidepresiva, dakle prije konca osamdesetih godina, stručna literatura smatrala je depresivne poremećaje daleko rjeđima nego što se to utvrđuje danas. Depresivne poremećaje držalo se rijetkim, epizodičnim, dakle jednokratnim poremećajima dobre prognoze, koji se spontano razgrađuju liječili ih mi ili ne. Psihijatri su držali da depresija prolazi temeljeno sama od sebe, a od ondašnjih antidepresiva očekivalo se da njeno trajanje dodatno skrate.

No, otkad se na tržištu pojavila cijela paleta novih SSRI antidepresiva, uočeni su posvema novi trendovi u pojavnosti depresivnih poremećaja. Pojavnost depresivnih poremećaja počela je vrtoglavo rasti, depresivni poremećaji odjednom su postali poremećaji koji se tendiraju opetovati i kronificirati. Navedeno je pogodovalo distribuciji antidepresiva, tako da je u Sjedinjenim Državama 2008. godine antidepresive uzimalo 4% žena i 10% muškaraca starijih od 14 godina.

A Centar za prevenciju i kontrolu bolesti Sjedinjenih Država u izvještaju iz 2011. g. bilježi rast upotrebe antidepresiva za 400% u zadnja dva desetljeća. Antidepresivi su time postali najčešće korištena skupina lijekova među građanima Sjedinjenih Država u dobi od 18. do 44. godine. U 2008. godini je 23% žena u dobi od 40 do 59 godina koristilo antidepresive.

Marketing i reklama “pilule sreće”

Budući da su marketinški pronicljivo promovirani kao “pilule sreće”, postojalo je predočekivanje da oni otklanjaju depresivna stanja poput alkohola ili psihostimulansnih droga. Nažalost, oni koji su ih uzimali ubrzo su bili razočarani izostankom bilo kakvog pozitivnog djelovanja.

Kao učinke SSRI antidepresiva osobe koje su ih uzimale navode: letargičnost, gubitak libida, emocionalnu poharanost, tupilo, no u značajnog broja osoba antidepresivi uopće nemaju nikakvog psihoaktivnog učinka. Ako im je do instant-sreće, to jest ako zaista žele uzeti “pilulu sreće”, onda su to prije amfetaminski psihostimulansi (droge tipa “ecstasy-speed”).

A antidepresivi kao lijekovi ne samo da ništa ne liječe nego ne djeluju ni psihotropno. Za stare, nepravično odbačene, tricikličke antidepresive, znali smo da djeluju barem po nuspojavama, a ovim modernima bi prije od “pilule sreće” pristajao naziv “sveta voda”, koja nit’ odmaže, nit’ pomaže. Sukladno istraživanjima antidepresivi u nešto većoj mjeri od placeba otklanjaju simptome depresije (iako se osobno kroz godine kliničkog rada ni u to nisam uvjerio), ali za razliku od placeba imaju svoje nuspojave. Postavke koje su godinama prodavale antidepresive: da oni djeluju preventivno, sprječavajući nove epizode depresije, pa čak i stopu samoubojstava u osoba koje ih uzimaju; pokazale su se pukim marketinškim trikom i definitivno neutemeljenima.

Eksponencijalni porast potrošnje antidepresiva koincidira i pogodovao je eksponencijalnom porastu depresivnih poremećaja i njihovom prognostičkom pogoršanju. Naime, ispalo je da u osoba liječenih SSRI antidepresivima kratkoročno poboljšanje rezultira dugoročnim pogoršanjem, kronifikacijom i pogoršanjem depresivnih epizoda. Osobe s depresivnim poremećajima imaju puno bolju prognozu i ishod po pitanju psihosocijalne rehabilitacije ako nisu liječene antidepresivima, nego ako su liječene i bolje ishode ako nisu, nego ako jesu psihijatrijski liječene. Ispada da što više liječenja depresije i antidepresiva, to više depresije.

Osobno, nisam kliničkog dojma da antidepresivi štete, ali niti da koriste. Izbjegavam ih propisivati gdjegod mogu, osim kad osoba u problemu baš na njima inzistira. Zato, ako patite od depresije, a niste potraživali psihijatrijsku pomoć i uzimali antidepresive, još imate sasvim solidne izglede da se depresija sama od sebe razgradi po tipu “kako došla, tako o’šla“. No, ako nam se obratite za pomoć, značajno vam se umanjuju izgledi da dođete k sebi.

S rastom standarda i porast psihotičnih poremećaja

Da li se u zemljama razvijenog zapada unatrag 20 godina dogodio i događa epidemijski porast psihotičnih poremećaja? Odnosno, banalnije rečeno, da li s rastom standarda raste i broj ozbiljno psihijatrijski poremećenih osoba?

Sudeći po porastu potrošnje antipsihotika, to je više nego nedvojbeno. Naime, istovrsni porast potrošnje, recimo, antiepileptika sugerirao bi epidemijski porast epileptičnih poremećaja među pučanstvom. No, bit će naprosto jednostavnije i istinitije da smo mi, kao psihijatri, počeli antipsihotike prepisivati uvijek i svuda, i gdje treba i gdje ne treba.

Stopa psihijatrijske invalidnosti u Sjedinjenim Državama je u 1955., dakle u godini koja je prethodila pojavi prve generacije antipsihotika i antidepresiva i koja zapravo bilježi prethodno stanje, iznosila 213 osoba na 100.000 stanovnika.

Do 1987., dakle do godine pojave druge generacije antipsihotika i antidepresiva, dakle opet godine koja mjeri prethodno stanje, stopa umirovljenja zbog psihijatrijskih poremećaja narasla je na 543 osobe na 100.000 stanovnika. Budući da je potom upotreba novih antipsihotika i antidepresiva eksponencijalno rasla, rasla je i stopa psihijatrijske invalidnosti i umirovljenja, te je ona 2007. godine u Sjedinjenim Državama iznosila 1315 osoba na 100.000 stanovnika.

Dakle, riječ je o ukupno šesterostrukom porastu otkako smo počeli osobe s psihičkim poremećajima liječiti antipsihoticima i antidepresivima. Naravno da je za taj porast moguće zaslužno sve i sva, ali ne možemo se oteti dojmu da je i psihijatrijska praksa nemilog propisivanja tih farmaka u značajnom dijelu sukriva za taj porast psihičkog i socijalnog oštećenja ljudstva zemalja razvijenog zapada.

Studija oporavka pacijenata razvijenih i nerazvijenih zemalja

Prvu ozbiljniju planetarnu longitudinalnu anterogradnu studiju usporedbe ishoda tretmana shizofrenih poremećaja između razvijenih i nerazvijenih zemalja provela je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), naslovljenu “Internacionalna pilot-studija shizofrenije”, unutar koje su praćeni ishodi bolesti 12.012 pacijenata kroz petogodišnje razdoblje u devet baš po svemu različitih zemalja svijeta.

Rezultati su začudo nedvojbeno pokazali da su shizofrenici iz nerazvijenih zemalja imali bitno bolji stupanj kako kliničkog tako i socijalno-psihološkog oporavka. Primjerice, dvije trećine bolesnika iz Indije i Nigerije bile su bez klinički zamjetnih znakova bolesti nakon petogodišnjeg praćenja. Tako da su brojni psihijatrijski epidemiolozi zaključili da je život i tretman u okviru psihijatrijskog zdravstvenog sustava država razvijenog zapada prognostički nepovoljan čimbenik za oboljele od shizofrenije.

Sljedeća slična studija Svjetske zdravstvene organizacije pod naslovom “Determinante ishoda ozbiljnih psihijatrijskih poremećaja”, provedena na nešto manje od 1400 pacijenata iz deset različitih zemalja svijeta, bila je dizajnirana kao kontrolna “follow up” studija ranije spomenute “Pilot-studije shizofrenije” Svjetske zdravstvene organizacije. Praćeni je ishod oporavka nakon dvije godine u bolesnika s prvom epizodom shizofrenog poremećaja koja je u 86% slučajeva bila kraća od godinu dana.

Nalazi studije bili su suglasni s onima iz prethodne: značajno bolju stopu oporavka imali su pacijenti iz manje razvijenih zemalja. Naime, 63,7% pacijenata iz nerazvijenih zemalja nakon dvije godine bilo je dobro oporavljeno u kompletnoj remisiji, dok je to stanje doseglo tek 36,9% pacijenta iz zemalja razvijenog zapada. Uz spomenuti nalaz istraživači su utvrdili i činjenicu da je tek 15,9% pacijenata iz nerazvijenih zemalja kontinuirano uzimalo antipsihotike, a taj je postotak u zemljama razvijenog zapada iznosio 61%.

Na kratke staze bolju prognozu akutnog psihotičnog poremećaja imaju osobe liječene antipsihoticima, no sukladno cijelom nizu anterogradnih longitudinalnih istraživanja ispada da dugoročno životno bolje prolaze osobe koje psihotični poremećaj nisu liječile višegodišnjim uzimanjem antipsihotika. Iste supstance koje kratkoročno pomažu i liječe psihu, dugoročno je pustoše i prazne.

A svakako da eksponencijalni porast potrošnje antipsihotika koji se dogodio posljednjih dvadesetak godina na sreću nije posljedica epidemijskog rasta psihotičnih poremećaja, ali nažalost jeste posljedica činjenice da se na tržištu pojavila ta nova generacija tzv. atipičnih antipsihotika.

Početkom devedesetih farmaceutske tvrtke na tržište izbacuju novu generaciju tzv. atipičnih antipsihotika, marketinški promoviranih u ciljnom djelovanju kao bitno učinkovitijih, a u profilu nuspojava manje štetnih lijekova. Trebalo je proći 20 godina da bi se trend rasta njihova propisivanja zaustavio, da bi se potrošila marketinška snaga upucana u njihovo brendiranje, da bi kao struka shvatili da su oni u odnosu na dotadašnje “konvencionalne” antipsihotike “atipični” samo po cijeni (koja je, dakako, veća).

Liječnici i stručnjaci kao narkodileri

I što sada, e pa ništa, opet izio vuk magare: uvaženi stručnjaci koji su promovirali blagodati tih lijekova i za to, dakako, bili nagrađeni pokrili su se ušima, bave se drugim stvarima i čekaju umirovljenje. A farmaceutske tvrtke u čijoj se režiji spomenuti proces planetarno događao sada šute i prave se blesave, pravdajući se retorikom uličnih narkodilera: da su antipsihotike proizvodili jer je za njima postojala stručna potražnja (kao da upravo oni tu potražnju nisu više nego pronicljivo marketinški kreirali).

Tu već koje desetljeće stručno uvriježenu predrasudu o doživotnom uzimanju antipsihotika u osoba s ozbiljnijim psihotičnim poremećajem nalazi skorašnjih istraživanja ne potvrđuju. Na sreću, recentna istraživanja pokazuju da većina osoba s psihotičnim poremećajem ne mora, značajan dio mora antipsihotike uzimati godinama, a tek mali dio njih ih mora uzimati doslovce doživotno.

Nažalost, opća uvriježenost te predrasude, koja se pretvorila u samorazumljivu psihijatrijsku mantru o doživotnom liječenju, imala je za posljedicu prognostičko pogoršanje ishoda psihotičnih poremećaja, dakle jatrogeno izazvano pogoršanje kvalitete života osoba s psihotičnim poremećajima.

Dakako da su do zaključaka sličnih ovima intuitivno dolazili i sami psihijatrijski pacijenti. Na kraju krajeva, budući da su svakodnevno uzimali psihofarmake, znali su iz prve ruke kako oni djeluju i što im rade. No, o tome nerado svjedoče jer su u inferiornoj poziciji ako odbiju suradnju s psihijatrijom kao agenturom socijalne kontrole, te mogu ostati bez svog rentnog interesa: bolovanja, invalidnosti, invalidnine, socijalne pomoći i sl.

Osobe s psihotičnim poremećajem imaju bolju prognozu i višu razinu psihosocijalne rehabilitacije ako ne uzimaju antipsihotike na duge staze. S druge strane, ne samo da dugotrajna upotreba neuroleptika izaziva atrofije mozga, već i druge tjelesne nuspojave poput kardiovaskularnih bolesti i dijabetesa, do porazne činjenice da osobe koje dulji niz godina uzimaju antipsihotike žive i do petnaestak godina kraće od ostatka pučanstva.

Zapravo, poprilično je razumljivo da dugoročno, višemjesečno, pa i višegodišnje bombardiranje mozga bilo kojim od psihoaktivnih lijekova izaziva nepopravljiva oštećenja mentalnog funkcioniranja, barem u dijela, ako ne i u većine osoba koje ih uzimaju.

Psihofarmaci, baš kao droge i alkohol, kada na pojavnoj razini olakšavaju i ugađaju mentalnom funkcioniranju, to zapravo čine na način da ga oštećuju. Psihofarmaci umanjuju emocionalnu patnju u pravilu na način da zatupljuju mentalno funkcioniranje u cjelini. Za sada nije otkrivena psihoaktivna supstanca koja bi popravljala ili još bolje poboljšavala funkcioniranje mozga. Dakako da je marketing psihofarmaka povremeno pričao svašta, to jest tvrdio da bi neke supstance mogle na neurone mozga djelovati “neuroprotektivno” ili, štoviše, “neuroplastično”, no to se ipak pokazalo kao puka tlapnja (no bitno je da su farmako-tvrtke prodale koji farmak više).
 
Psihiatrija: Recept za nasilje

 
(Robert Torre, ugledni psihijatar iz KBC-a Sestre milosrdnica,jutarnji, youtube.com/uredio: nsp)

• Izraelski znanstvenici pronašli da Facebook može izazvati ‘povredu i iznevjeru’
  

• Nitko od onih pacjenata na kojima su proučavalo nema povijest bilo psihoze ili zloupotrebe droga
• Jedan pacijent je mislio da ga njegov virtualni prijatelj dodiruje iz ekrana
  

Facebook i druge stranice socijalnih mreža zapravo vas mogu napraviti ludima, smatraju znanstvenici u Izraelu.

Istraživači sa sveučilišta u Tel Avivu su povezali psihotične epizode kod bolesnika do ovisnosti o internetu i iluzija uzrokovanih virtualnim odnosima kultiviranim na društvenim mrežama.

Iako su svi sudionici imali temeljni problem samoće, niti jedan nije imao nikakvu povijest psihoze ili zloupotrebe droga, rekao je tim znanstvenika.
Studije slučaja pacijenata u Izraelu su otkrili da koriste Facebook i druge socijalne mreže, mogu dovesti do psihotičnih slučajeva  i zabluda. Usamljeni ljudi su više vjerojatni da će se osloniti na virtualne odnose, a to može dovesti do boli i izdaje

Voditelj istraživanja doktor Uri Nitzan sa Sveučilišta Tel Aviv Sackler Medicinski fakultet i Shalvata Centar Mentalnog Zdravlja  je rekao: “Kako je internet postao sve prisutniji, tako je postao sve više vezan za psihopatologiju.

Kompjutorska komunikacija, kao što je Facebook i chat grupe su važan dio ove priče”.

Slabo obrazovani će najvjerojatnije biti ovisnici o Facebooku

Studija sa Sveučilišta u Gothenberg utvrdila je da osobe s niskim prihodima i nisko obrazovani ljudi provode najviše vremena na Facebooku.

I u ovu skupinu, oni koji su proveli najviše vremena na web stranici su bili manje sretni i manje zadovoljni svojim životima.

Do 85% posto anketiranih korisnika Facebooka prijavljuje se na stranice za društveno umrežavanje na dnevnoj bazi.

A 26% posto njih se osjeća “nelagodno” ako se nisu prijavili redovito.

Žene u prosjeku potroše 81 minutu dnevno na Facebook-u.

Dok muškarci troše 64 minuta dnevno na Facebook-u.

Studija je napravila dubinski pogled na tri pacijenta dr. Nitzana.

Istraživanje je našlo izravnu vezu između psihotičnog ponašanja i njihove internet ili Facebook komunikacije.

Sva trojica pacijenata dr. Nitzan je sklono osamljenom životu i nalaze utjehu u intenzivnim virtualnim odnosima.

Iako su ti odnosi bili pozitivni na prvi pogled, kasnije su doveli do osjećaja povrijeđenosti, izdaje, i zadiranja u privatnost.

Dr. Nitzan naglašava:

“Pacijenti dijeli neke ključne karakteristike, uključujući osamljenosti ili osjetljivosti na gubitak ili odvajanje od voljene osobe, pomanjkanje iskustva s tehnologijom, i to bez prethodne povijesti psihoze ili zlouporabe droga.”

“U svakom slučaju, veza postoji između postupnog razvoja i pogoršanja psihotičnih simptoma, uključujući deluzije, tjeskobe, zbunjenosti, i povećanog korištenja računalnih komunikacija.”

“Dobra vijest je da bi svi pacijenti, koji su svojevoljno potražili liječničku pomoć, mogli biti potpuno oporavljeni uz pravilno liječenje i njegu.”

Istraživanjem u 2012. je utvrđeno da žene troše najviše vremena na Facebooku – 81 minute po danu – u usporedbi s 64 minute za muškarce. Slabo obrazovani će se najvjerojatnije zakačiti na ovisnost o Facebook-u

Dr. Nitzan je dalje naglasio:

“Svi pacijenati su razvili psihotičke simptome koji su povezani na situaciju, uključujući i zablude u svezi osobu iza ekrana i njihove veze putem računala.”

“Dva pacijenta su se počela osjećati ranjivo kao rezultat dijeljenja privatnih podataka, a jedan čak doživio taktilne halucinacije, vjerujući da je osoba iza ekrana fizički dira.”

“Neke od problematičnih značajki interneta odnose na pitanja geografskog i prostornog izobličenja, izostanak neverbalnih znakova, i težnje prema idealizaciji osobe s kojom se komunicira, postajući intimnim bez susreta licem u lice”.

On je dodao da stručnjaci za mentalno zdravlje ne bi trebali zanemariti utjecaj interneta kad razgovaraju sa pacijentima.

“Kada pitate nekoga o njegovom društvenom životu, vrlo je osjetljivo pitati o navikama na Facebook-u i društvenim mrežama, kao i korištenju interneta.”

Jeste li zakačeni? Jednostavna ljestvica od šest stupnjeva koja odvaja zdravog korisnika od FACEBOOK OVISNIKA – Ovo su šest osnovnih izjava. Odaberite sljedeće: 1 = vrlo rijetko, 2 = rijetko, 3 = ponekad, 4 = često i 5 = vrlo često.

• Trošite puno vremena razmišljajući o Facebook-u ili planu korištenja Facebooka?
• Osjećate potrebu da koriste Facebook sve više i više?
• Koristite Facebook kako bi zaboravili osobne probleme?
• Pokušali ste smanjiti korištenje Facebooka bez uspjeha?
• Postajete nemirni ili uznemiri ako vam je zabranjeno korištenje Facebooka?
• Koristite Facebook toliko da ima negativan utjecaj na vaš posao / studij?
• Ako ste odgovorili 4 (često) ili 5 (uvijek) na najmanje četiri od šest pitanja, onda biste mogli biti ovisni o Facebooku.

“Kako se ljudi ponašaju na internetu je vrlo važno kod psihijatara, koji ne bi trebali ignorirati tu dimenziju obrazaca ponašanja svojih pacijenata.”

Dr. Nitzan na kraju kaže:

“Naše istraživanje pokazuje da, dok tehnologija kao što je Facebook ima brojne prednosti, neki pacijenti će biti oštećeni na društvenim mrežama, čime se privlači one koji su usamljeni ili ugrožene u svojim svakodnevnom životu ili djelovati kao platforma za cyber-mobbing i druga agresivna ponašanja.

“Svi ovi čimbenici mogu pridonijeti da pacijent prekine doticaj sa stvarnošću, te razvije psihotično stanje”.

Rad je objavljen u časopisu Israel Journal of Psychiatry and Related Sciences.

Autori planiraju učiniti više dubinskih istraživanja na Facebook-u, proučavajući značajke i aplikacije koje imaju potencijal da naškode emocionalno ili izazvati emocionalnu štetu drugima.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(infowars.com,dailymail.co.uk/uredio: nsp)

O institutu Tavistock sam planirao pisati još davnih dana, zbog njegove važnosti i enormnog utjecaja na svijet i ljude koji toga uopće nisu svjesni. No, trebalo je vremena da se prevede knjiga Daniel Estulin-a ´Institut Tavistock´, referentna literatura i samom Davidu Icke-u, koja se bavi isključivo ovim institutom u engleskoj pokrajini Sussex. To je svjetski centar za masovno pranje mozga i aktivnosti socijalnog inženjeringa, od pomalo nezgrapnih početaka u Wellington Houseu izrasla je sofisticirana organizacija koja će odrediti sudbinu cijelog planeta i usput promijeniti paradigmu suvremenog društva.

Za ne povjerovati, velika većina informacija koje će ovdje biti izrečene, uopće ne spadaju u nikakve teorije zavjera, već su i same transparentne na službenim Tavistock stranicama kao i na drugim izvorima na internetu. Sve možete i sami istražiti. No, postoje istraživači koji su razotkrili da institut koji se bavi socijalnim inženjeringom ovog tipa i iza kojega stoje isti financijeri koji su vlasnici najvećih svjetskih banaka i kompanija, ima puno dublju svrhu od onoga što mnogi ljudi površinski zapažaju (ako uopće zapažaju išta). U ovom postu ću govoriti o Institutu Tavistock i organizacijama koje usko surađuju s ovim trustom mozgova, te ujedno služe kao njegovi ogranci. Kako je prostor u postu ograničen, za dodatne informacije preporučam knjigu spomenutog autora, literaturu prepunu informacija dobivenih na temelju dugogodišnjih analizi djelovanja i poslova ovog instituta.
U kratkim crtama, Tavistock istražuje međuljudske odnose uz primjenu socijalne psihijatrije kojeg je osnovao Kraljevski institut za međunarodne odnose (isti koji je osnovao NATO). Nadzire ga i njime upravlja  patokratska marva koja se nalazi u Bildenberg grupi.  Tavistock je zadužen za kreiranje javnog mišljenja. Dok mislite da ste dobro informirani,  i dok mislite da su mišljenja vaša vlastita, zapravo su stvorena u ovakvim znanstvenim institucijama uz splet trustova mozgova tako da nitko ne bi imao slobodu vlastitog mišljenja.

Tavistock – institut za proučavanje međuljudskih odnosa, ispostava za psihološko ratovanje britanske kraljevske obitelji, smještena je u predgrađu Londona. To je najvažnija svjetska ustanova za manipulaciju stanovništva. Prema službenom historijatu Klinike Tavistok: Tijekom 1920-ih pod vodstvom njenog osnivača dr. Hugha Crichton-Millera Klinika je imala  značajan doprinos razumijevanju traumatskih efekata – šoka od bombardiranja. Tijekom 1930  institut je razvio simbolički odnos s Frankfurtskim institutom za društvena istraživanja. Njihova suradnja potaknula je da analiziraju kulturu određenog stanovništva s neofrojdovskog stajališta. Nacizam je bio tek jedan od njegovih pacijenata na psihijatrijskom kauču.

Ukratko rečeno, Hitler je bio prototip jungovskog čovjeka koje je svoj razum predao svojoj podsvijesti, i koji je spremno prihvaćao božansko ludilo, što je savjetovao i sam Jung. Junga se jako dojmio hitlerov meteorski uspon te je primijetio da je taj diktator zacijelo crpio neku izvanrednu energiju iz podsvjesnog. Na primjer, u ožujku 1934. Jung je pisao o silovitoj pojavi nacionalsocijalizma koji čitav svijet zapanjeno promatra.

Tijekom razdoblja od pola stoljeća vlada SAD-a, uz tajnu pomoć trustova mozgova i zaklada povezanih s Tavistockom, odvojila je desetke milijardi dolara za financiranje rada tih skupina. Svaki aspekt mentalnog i psihološkog života ljudi na ovom planetu obrađen je, zabilježen i pohranjen u računalne sustave. Iznad skupina socijalnih znanstvenika, psihologa, psihijatara, antropologa, trustova mozgova i zaklada koji međusobno tijesno surađuju stoluje elita moćnih pripadnika oligarhije, sastavljena uglavnom od starog venecijanskog crnog plemstva.

Možda ćete zapitati zašto bi to itko činio? Koja je svrha tih modifikacija ponašanja? Čine to zato što mogu, a svrha je ova: unijeti prisilne promijene u naš način života, bez našeg pristanka ili ikakvog pojma o onome što nam se događa. Krajnji je cilj potpuno zatiranje čovjekovog unutarnjeg osjećaja identiteta, čupanje i izbacivanje same čovjekova duše i umetanje, na ispražnjeno mjesto, jedne umjetne, sintetičke pseudoduše. Da bi promijenili čovjekovo ponašanje, vukući ga od industrijskog proizvoda do spiritualizma, i doveli nas samovoljno u svijet postindustrijske ere nultog rasta i nultog poretka, moraju najprije nametnuti promijene čovjekove slike o samome sebi, njegove temeljne predodžbe o vlastitom identitetu. Dakle, moraju potražiti sliku čovjeka prikladnu za novo doba, sintetiziranu, a potom usađenu u čovjekov mozak.

Kontrarevolucija – izazov za početak eksperimenata

Kako bi dobili uvid u samo početke psiholoških manipulacija, potrebno je shvatiti činjenicu da su tehnike za takvu manipulaciju društva stare gotovo kao i samo čovječanstvo. Da bi sačuvali i učvrstili svoju moć, feudalci su se uvijek služili mučenjem i kažnjavanjem kao metodama za odvraćanje od promijene, od želje za pobunom. Unatoč tome što mnogi misle da danas živimo u mnogo civiliziranijem društvu, te metode i dan danas postoje, samo su postale mnogo sofisticiranije i skrivenije od ljudi samih.

Protu-pobunjeničko djelovanje ne može se zasnivati samo na strahotama, ono zahtjeva svjesnu i sustavnu primjenu od strane vladajućeg staleža ili njegovih zavedenih poslušnika. Upravo se to postiglo preobrazbom psihologije i psihijatrije tijekom 1930tih.
Prva masovna primjena psihologije kao svjesnog oružja dogodila se u nacističkoj Njemačkoj, posebice kroz eugeniku koja je igrala na kartu najnazadnijih arijevskih iluzija koje su gajile šire mase i koje su njima samima bile nametnute. Iako su uzrok i razvoj nacističkog mesarenja u cijelosti ljudi pripisali svjetskom gospodarskom kolapsu, njegov specifični oblik – eugeniku osmislili su omiljeni nacistički teoretičari i tehničari – psihijatri. Ova preobrazba znanosti o umu odista je oblikovana ratom – mentalnim genocidom koji je provodila buržoazija protiv radničke klase.

Tako je Istraživanje uma ubrzo uznapredovalo pod fašistima u Njemačkoj i italiji koji su sprovodili pokuse nad tisućama logoraša što je izrodilo programom MK-ULTRA (MK predstavlja kontrolu uma, eng.´mind control´). Kasnije su u tom projektu sudjelovali najmanje 85 znanstvenika, 80 američkih ustanova, uključujući zatvore, farmaceutske kompanije i bolnice te 44 medicinska fakulteta i sveučilišta. Da bi proizveli svoje ´ljudske robote´, ovi znanstvenici su u svojim opitima koristili oko 700 različitih droga. Droge su od davnina korištene za kontrolu uma i drogama se, osim toga, može slomiti um i volja i time omogućiti ono što se naziva ´opsjednutost demonima´. CIA i britanske obavještajne mreže oduvijek  financiraju istraživanje droga kako bi pronašli najdjelotvornije načine za svladavanje svijesti i volje.
Poslije rata te su tehnike vraćene u društvo, gdje su primjenjivane na konkretne ljude. Tavistock je zatim shvatio da je obitelj najmoćnije psihoaktivno sredstvo. Jedna od njegovih tvorevina, terapeutske skupine, pružale su priliku da se iskoristi moć obitelji.

Dr.John Rawlings Rees, veliki meštar kontrarevolucionarnog psihološkog ratovanja, pozivao je na razvoj psihijatrijskih ´udarnih jedinica´ kako bi se razvile metode političke kontrole zasnovane na tjeranju većine stanovništva ka psihozi kroz postupke programiranja promijene ponašanja. Sve to u razdoblju oko 1945. godine. Predlagao je kako bi se u poratnom ekonomskom svjetskom poretku postigla pokornost masa. Knjige koje je on pisao bile su osnovno štivo za tamošnje perače mozgova.

Tavistock i misticizam

Religijske i mistične priče o Tavistocku vrlo su bitne za istraživanje poratnih interesa američke vlade jer objašnjavaju na koji način psihologija i parapsihologija mogu služiti obavještajnim agencijama. Dovoljno je podsjetiti se ubojstva Kennedy-a oko kojega se okupila ljepljiva magla puna okultista, lutajućih biskupa, američkih obavještajnih službi i nacističkih znanstvenika. Svi su oni bili na stisak ruke ili dva daleko od navodnog JFK-jevog ubojice Lee Harvey Oswald-a. Svi su oni razgovarali s duhovima, prakticirali ritualnu magiju, držali se za ruke oko stola tijekom seansi ili su žrtvovali piliće u nekom stanu u New Orleansu. A, u nekim slučajevima bili su i pripadnici američke vladajuće elite, najbogatijih i najbolje povezanih obitelji u toj zemlji.

CIA je bila prva organizacija koja se latila ispitivanja ljudskog uma. Operacija Plava ptica, Artičoka i MK-ULTRA bile su reakcije na slične prakse Sovjetskog Saveza i Kine što popularno zovemo – pranjem mozga. CIA-ine ljude je plašila ali i uzbuđivala mogućnost postojanja neke tajne metode pomućivanja ljudskog uma. Kako bi što brže naučili, psihijatrija, znanstvenicima, zdravstvenim djelatnicima dali su zadatak da ustanove kako funkcionira um, ponajprije pamćenje. U tom procesu nailazili su na okultne prakse, manifestacije paranormalnih sposobnosti i tehnike kontrole uma jogija, šamana i vračeva. U kombinaciji s radom Lewina, trista i Reesa u Tavistocku, ti lijekovi, duhovne tehnike i laboratorijski testovi otvorili su Pandorinu kutiju nasilja i patnje. U tome je Tavistock i ne znajući slijedio stope čarobnjaka, vračeva, gurua i vođa raznih kultova diljem svijeta.

CIA i sotonistički kultovi; mitologija kasnog dvadesetog stoljeća iznenađujuće je usklađena bez obzira što se maske mijenjaju od slučaja do slučaja. Od žrtve do navodne žrtve. CIA dakako, doista postoji; njihovi programi kontrole uma, od Plave ptice i Artičoke pa do MK-ULTRA, javnosti su poznati. Poznata je i njihova upletenost u politička ubojstva i svrgavanje raznih stranih vlada. Postoje i okultna tajna društva (sotonistički kultovi), koja su također poznata javnosti; njihovi pokušaji kontaktiranja duhova putem ezoterijskih rituala također su dobro dokumentirani i dobro poznati.

Trebamo spojiti samo dva i dva kako bi shvatili čemu toliko povezanost obavještajnih službi s okultnim i magijskim. Obavještajci i pripadnici kulta imaju štošta toga zajedničkoga. Tajnost je način života ne samo špijuna nego i čarobnjaka; obojica koriste kodove i kodirana imena; obojica se pretvaraju da imaju pristup misterijima nedostižnima široj javnosti; obojica tvrde da mogu utjecati na događaje na daljinu, svojim posebnim sposobnostima i moćima. Obojica su specijalizirana za manipulaciju stvarnosti; obojica su svjesni da stvari nisu onakve kakve izgledaju i obojica su bezobzirni, izopačeni, često amoralni, u ostvarivanju svojih ciljeva. Takva kontrola percepcije stvarnosti i stvaranje dogovorne stvarnosti moćno je političko sredstvo, kao što je bilo u drevnim vremenima kada su poslovični čarobnjaci i vračevi naizgled mogli izazivati pomrčine Sunca. Oni su zapravo znali vrijeme nastupanja sljedeće pomrčine te su u skladu s time i postupali.

Za kontrolu i manipulaciju stvarnosti masa koristi se tzv. psihološko ratovanje. A samo je jedan korak od kontrole nečije percepcije stvarnosti do navođenja te osobe da sukladno tome i djeluje. Ovo je ujedno jedan od razloga zašto se vladari oduvijek zanimaju za crnu magiju, kultove i zašto su opsjednuti ezoterijom. Isto vrijedi i za tajne organizacije poput CIA-e koje rade za iste i postoje zbog njih. To je upravo onaj segment nadljudskog kojih ih podsjeća na to da vladaju višim sferama svijesti i postojanja, da su više od prosječnog izjelice (čovjeka).

CIA i Tavistock otvarali su Pandorinu kutiju demonskih sila: ´crnu kutiju svijesti´. To su tehnike koje zadiru duboko u ljudsku svijest, koja nije ni približno plitka i jednostavna. Tehnike s kojima su to postizali su uključivale korištenje raznih droga, raznih oblika hipnoze pa još i ekstremne mjere poput onih koje je razvio dr. Ewen Cameron u Montrealu, postupaka poznatih pod nazivom psihička vožnja koja obuhvaća epizode drastičnog isključivanja osjetila u pokušaju potpunog brisanja svijesti i ubacivanja nove svijesti preko stare (poput snimanja novih materijala na kasetu, preko postojećih). Način rada i način razmišljanja ovih trustova mozgova je potpuno smiješan prosječnoj spavalici (prosječnom čovjeku) i to je upravo tako jer su oni to htjeli. Vaša inercija je ostvarenje njihovog cilja. To je način da oni nesmetano rade na svojim projektima ispitivanja ljudskog uma stvarajući Frankestaine koji lutaju ulicama gradova. Možemo se samo pitati kakvi sve okidači postoje u našem okruženju – na televiziji, u novinama, pa čak i na internetu – koji sugeriraju načine ponašanja koji su opasni sami po sebi pa i po nas.

Istražujući um i razvijajući tehnike za otključavanje njegovih tajni, agencije poput MK-ULTRA nesvjesno su kročile na područja koja su tisućama godina bila domena religije i misticizma. Kada je CIA u program ubacila droge i bizarne tehnike isključivanja osjetila imali su sve elemente ozbiljnog okultnog iskustva. Bavili su se posve različitim kultovima, kao što su elezuitski kult u grčkoj, tantra u indiji, taoizam u kini, židovska Kabala, pa čak i relativno nova pojava ceremonijalne magije koju su u 20. predstavljali Zlatna zora, OTO (Ordo Templi Orientis iliti Red Orijentalnih templara) na čelu s pojedincima poput Aleistera Crowleya, koji je sveprisutni lik u mnogim knjigama i svjedočanstvima prisutnosti magije i okultnoga u politici, znanosti i istraživanju svemira (NASA-ine misije) pa nadalje. Sve te ezoterijske prakse prikazuju vlastita podneblja i vremenski kontekst. Upravo magijska praksa o kojoj govorimo sada, koje prakticiraju ovi trustovi mozgova i pomno probrana elita ´perača mozgova´, pripada suvremenom, zapadnjačkom misticizmu. To predstavlja misticizam zapadnjačke kulture u kojoj i mi sami živimo. 

Operacija spajalica (pepperclip)

Oduvijek je postojala razina u američkoj politici koja je sama sebe poistovjećivala sa nacistima i divili im se. Postoje kutovi gledanja na zločine Holokausta kao na rezultat nesmotrenosti, nekakvom gnjavažom u svezi odnosa s javnošću, koju je zasjenjivao glamur Trećeg Reicha. Možda je to nevjerojatno, ali na nadnacionalnoj razini, na kojoj obitavaju ovi elitisti, ovo je perspektiva s koje se promatra i promišlja o fenomenu nacizma i Hitlerove ideologije, koja je i sama bazirana na teškom misticizmu i okultnome. Današnji svjetski vladari (pripadnici bogataških elita, bankari, političari) svakako dijele ovaj stav. Imajući to na umu, vrlo lako shvatiti stvari koje su se zbivale krajem Drugog svjetskog rata. Stvari koje se bez zadrške mogu smatrati ratnim zločinima, u kojima nitko nije kažnjen, niti će biti.

´Donositelji odluka´ u Washingtonu znali su unaprijed da će sljedeći veći sukob biti vođen između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza. Stoga im je od presudne važnosti bilo da vrhunski njemački znanstvenici, koji su radili na super-tajnim projektima V-1 i V-2, kao i na tehnologiji nuklearnog oružja, budu dovedeni do američkih obala, izvan dosega Rusa i, što je možda najvažnije, da budu prisiljeni raditi u korist Sjedinjenih Država.

U tu svrhu pokrenuto je nekoliko ratnodopskih obavještajnih operacija. Najpoznatija je bila Operacija spajalica (papperclip). Većina ljudi koji su čuli za Spajalicu misli da je to bio program dovođenja nacista u SAD kako bi pomogli u razvoju svemirskog programa. Međutim, kod Spajalice, i kasnijeg novačenja nacista, bilo je posrijedi nešto mnogo dublje od puke znanosti o raketnom pogonu. Unovačeno je i nacističko medicinsko osoblje, kao i stručnjaci za psihološko ratovanje, u slučaju Gehlenove organizacije, špijuni, ubojice i saboteri.

Priča o spajalici je duga i vrlo složena: uključuje abecednu juhu obavještajnih agencija i programa, od CROWCASS-a (Središnjeg registra osumnjičenika za ratne zločine i ugrožavanje sigurnosti) do CSC-a, SIS-a, OSS-a, CIA-e, JIOA-e i mnogih drugih. U priču su upleteni desetci država, njihove obavještajne agencije, vojske, političke stranke, Rimokatolička crkva i kaznenopravni sustav. Kada je Operacija spajalica dovršena čitava divizija ukrajinskog Waffen SS-a, tisuću nacističkih znanstvenika (mnogi od njih osuđeni ratni zločinci koji su sudjelovali u najgorim ratnim strahotama) uspjeli su pronaći siguran dom u Sjedinjenim Državama, Južnoj Americi i Bliskom istoku.

Kakva god bila moralnost (ili nemoralnost) ovih unovačenih nacističkih monstruma, ti su eksperimenti imali još jednu dimenziju koja je od strane istraživača prošla praktički neopaženo zbog gotovo potpune nedostupnosti dokumentacije i nepostojanja živih svjedoka. Dokazi koji pak postoje mogu se pronaći u odjeljcima s zaplijenjenim njemačkim dokumentima u Državnom arhivu, te ih se može usporediti s kasnijim svjedočanstvima koja se pojavljuju i memoarima, biografijama te opisima ratnih godina i posljedicama rata.

Prvi dokaz da je unutar Trećeg Reich-a postojao program kontrole uma su memoari Himmlerovog astrologa Wuffla koji govori o želji nacista da unutar Trećeg Reicha da kreiraju program kojim bi se oponašalo mentalno stanje japanskih vojnika, ljudskih bića koja su voljna bespogovorno riskirati svoj život za domovinu, te mentalno stanje komunističkim kineskih jurišnika u ljudskom valu koji su spontano ulijetali u sigurnu smrt. Tako su znanstvenici iz Spajalice bili uključeni u vojne i CIA-ine programe kontrole uma, a jedan od njih je i Friedrich Hoffmann, nacistički kemičar koji je savjetovao CIA-u o stvarima povezanim s upotrebom psihoaktivnih tvari kod ispiranja mozga.

Nijemci su među prvima koji su istraživali primjenu psihološkog ratovanja, da bi se na kraju psihološko ratovanje istraživalo na načine potpuno sukladne terorističkim taktikama – ubojstva, sabotaže, mučenja i ispitivanja – a to je domena Tavistocka – instituta za proučavanje međuljudskih odnosa. Sada, kada se ponovno vraćamo na Tavistock, bitno je reći da su ovi trustovi mozgova shvaćali da su načini psihološkog ratovanja sve raznovrsniji, a tajne službe su istovremeno postajale sve kreativnije i zahtjevnije, razvijajući sve ozakonjenije nove tehnike. Sve te tehnike imaju jednu zajedničku stvar: manipuliranje percepcijom i ponovno stvaranje zbilje. Sada kada je Pandorina kutija otvorena,  više se nije mogla zatvoriti. Iskušenje je bilo preveliko. Onima koji su se htjeli igrati Boga na raspolaganju im je bilo apsolutno sve, s elementima istovremenog svijeta mogli su se igrati na način da dođe do magičnih preobrazbi. Kad su se pripadnici OSS-a , CIa-e, vojne obavještajne službe uz nadzor Tavistocka, razvili iz salonskih učenjaka (kakvi su većina njih bili prije ratnih godina) u vojnike koji se bore na svim frontama hladnog rata, oni su postali, u vrlo stvarnom smislu, čarobnjaci/opsjenari. Sami CIA-ini projekti kontrole uma predstavljali su napad na svijest i stvarnost kakav u povijesti nije bio viđen od doba kraljeva-filozofa i njihovih dvorskih alkemičara.

Danas, uz sve spomenute aktivnosti Tavistocka, ovaj trust mozgova se ponajviše bavi i filmskom i glazbenom industrijom. Strogo nadzire i određuje što će se, kome i kada prikazivati. Isprazna i bezlična industrija pop glazbe je samo jedna od Tavistokovih produkata, ali i produkata MK-ULTRE, organizaciji kojoj ću posvetiti zaseban post. S televizijom i znanjem kako zavesti gledatelje, na temelju proučavanja nacističkih metoda pranja mozga, osmišljeno je postmodernističko stajalište da masa konzumenata popularne kulture najbolje probavlja jednostavne, a nimalo filozofske glazbene i filmske sadržaje. Uistinu, to je pravi način uklanjanja svake mogućnosti za kritičko razmišljanje.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(duh-vremena.bloger.hr, youtube.com/uredio: nsp)
banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata