Sve samo da se uništi kršćane, Ujedinjeni narodi priznali i javno!

Danima mediji bruje o muslimanima koji naseljavaju Europu! Predstavlja se to onako propagandno, kao egzodus ‘jadnog’ i napačenog naroda koji bježi od kaosa! I to je djelomično točno! To je jadni napačeni narod koji bježi od kaosa ali potpuno nesvjestan da njihovu, kao i europsku sudbinu u rukama drži netko drugi! Ne, to nije Rothschild i Rockefeller obitelj, koji su samo instrumenti (vanjski) vlade u sjeni!

Oni koji to čine, nazivaju se “Crno plemstvo”. Jedna od najvećih zabluda na koju često nasjedamo je to da obitelj Rotschild vlada čitavim bankarskim sustavom preko kojeg ova, uz još par obitelji vlada svijetom!

No, oni su samo sluge, sluge koji ne vladaju, nego su planski u javnosti predstavljeni kao vladari. A vladaju majstori iz sjene. Jer nisu Rothschildi izmislili bankarstvo. Moderno bankarstvo izmišljeno je još u Babilonu a u Europu su ga doveli Templari.

Tadašnje, kao i sadašnje najmoćnije obitelji nazivaju se Crno plemstvo ili gvelfi, i oni su ti koji povlače konce povijesti i budućnosti, koji vladaju svim institucijama i medijima, a novac i moć apsolutno je u njihovim rukama! Istina je, mi danas ne znamo nabrojati ni 5 obitelji crnog plemstva (možemo samo nagađati) a upravo tu se skriva njihova moć!

Elita koja se danas predstavlja kao da su vladari svijeta, to naravno nisu, već je njima dana moć propagande i manipulacije, kako bi Crno plemstvo ostalo skriveno! Rothschildi i Rockefelleri su samo instrumenti preko kojeg crno plemstvo vlada, svime, svim ratovima povijesti pa i i ovim migracijama!

No, sigurno se pitate kakve veze to ima s izbjeglicama? Pa, povijest se ponavlja! Prije 500 godina Venecijanske obitelji, tzv Crno plemstvo, financirale su i poticale ‘Osvajanje Turaka, odnosno pomuslimavanje svijeta’. Danas, se događa upravo to. I ne, to nije teorija zavjere, to je činjenica koju su Ujedinjeni narodi javno obznanili na svojim SLUŽBENIM stranicama! Pogledajte! (LINK)

Ovdje jasno piše sljedeće:

Projekcije Ujedinjenih naroda pokazuju da će se u idućih 50 godina, sve zemlje Europe kao i Japan suočiti s depopulacijom kao i starenjem stanovništva!

Taj pad i starenje EU stanovništva zahtjeva sveobuhvatno mjenjanje politike i programa, pogotovo onih koji se tiču međunarodnih migracija. U izviješću se razmatra ‘zamjenska migracija’ plodnosti u zemljama (Francuska, Njemačka, Italija, Japan, Republika Koreja, Rusija, Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države) te u dvije regije (Europa i Europska unija). Zamjena migracija odnosi se na međunarodne migracije kako bi se nadoknadio pad broja stanovnika i starenje stanovništva.

Drugim riječima, Ujedinjeni narodi priznaju kako su masovne migracije planski smišljene, i to za ništa drugo nego za ‘popunjavanje’ planate muslimanskim stanovništvom (Europe i SAD-a)!

Na službenim stranicama UN-a, OVDJE, možete čitati cijeli program u UN-a koji kaže da je glavni cilj dovesti muslimanske obitelji na tlo Europe kako bi se nadopunilo stanovništvo Europe, muslimanima i miješanjem muslimana i kršćana, te postepeno gašenje kršćanstva!

Oni javno i direktno priznaju kako kontroliraju egzodus naroda, i kako je glavni cilj, a što drugo nego islamizacija Europe i to u pravom smislu riječi, onom istom smislu od prije 500 godina kada su muslimani ‘osvajali’ svijet, a vođeni Crnim plemstvom, kojemu je onda, kao i danas jedini cilj, apsolutna kontrola, RAT i uništenje KATOLIČKE CRKVE, u ovom slučaju kršćanske Europe! U scenarijima za svaku pojedinu zemlju, koji se nalaze u PDF-ovima na gore navedenom linku, spominju se milijuni migranata koji će naseliti Europu, i preko noći promijeniti lice Europe! Nevjerojatno, ali baš to piše UN!

Naime, taj isti UN godinama širi paniku o ‘prevelikom’ broju stanovništva, kao i o prijeko potrebitoj depopulaciji stanovništva! UN je taj koji potiče abortuse, masovna procijepljenja i to kroz program koji se naziva kontrola stanovništva! Odjednom taj isti UN, kada je zapad, doslovce već poubijan metodama depopulacije, objavljuje da su potrebne migracije kako bi se nadopunio zapad! I to s kime? S muslimanima s istoka?

Tko ima oči neka vidi, ovdje se radi o isplaniranom pustošenju kršćanstva i kršćanskih ljudi, a sve kao priprema za dolazak Novog svjetskog poretka kao i vladavine Antikrista!
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(dnevno.hr,youtube/uredio:nsp)

O institutu Tavistock sam planirao pisati još davnih dana, zbog njegove važnosti i enormnog utjecaja na svijet i ljude koji toga uopće nisu svjesni. No, trebalo je vremena da se prevede knjiga Daniel Estulin-a ´Institut Tavistock´, referentna literatura i samom Davidu Icke-u, koja se bavi isključivo ovim institutom u engleskoj pokrajini Sussex. To je svjetski centar za masovno pranje mozga i aktivnosti socijalnog inženjeringa, od pomalo nezgrapnih početaka u Wellington Houseu izrasla je sofisticirana organizacija koja će odrediti sudbinu cijelog planeta i usput promijeniti paradigmu suvremenog društva.

Za ne povjerovati, velika većina informacija koje će ovdje biti izrečene, uopće ne spadaju u nikakve teorije zavjera, već su i same transparentne na službenim Tavistock stranicama kao i na drugim izvorima na internetu. Sve možete i sami istražiti. No, postoje istraživači koji su razotkrili da institut koji se bavi socijalnim inženjeringom ovog tipa i iza kojega stoje isti financijeri koji su vlasnici najvećih svjetskih banaka i kompanija, ima puno dublju svrhu od onoga što mnogi ljudi površinski zapažaju (ako uopće zapažaju išta). U ovom postu ću govoriti o Institutu Tavistock i organizacijama koje usko surađuju s ovim trustom mozgova, te ujedno služe kao njegovi ogranci. Kako je prostor u postu ograničen, za dodatne informacije preporučam knjigu spomenutog autora, literaturu prepunu informacija dobivenih na temelju dugogodišnjih analizi djelovanja i poslova ovog instituta.
U kratkim crtama, Tavistock istražuje međuljudske odnose uz primjenu socijalne psihijatrije kojeg je osnovao Kraljevski institut za međunarodne odnose (isti koji je osnovao NATO). Nadzire ga i njime upravlja  patokratska marva koja se nalazi u Bildenberg grupi.  Tavistock je zadužen za kreiranje javnog mišljenja. Dok mislite da ste dobro informirani,  i dok mislite da su mišljenja vaša vlastita, zapravo su stvorena u ovakvim znanstvenim institucijama uz splet trustova mozgova tako da nitko ne bi imao slobodu vlastitog mišljenja.

Tavistock – institut za proučavanje međuljudskih odnosa, ispostava za psihološko ratovanje britanske kraljevske obitelji, smještena je u predgrađu Londona. To je najvažnija svjetska ustanova za manipulaciju stanovništva. Prema službenom historijatu Klinike Tavistok: Tijekom 1920-ih pod vodstvom njenog osnivača dr. Hugha Crichton-Millera Klinika je imala  značajan doprinos razumijevanju traumatskih efekata – šoka od bombardiranja. Tijekom 1930  institut je razvio simbolički odnos s Frankfurtskim institutom za društvena istraživanja. Njihova suradnja potaknula je da analiziraju kulturu određenog stanovništva s neofrojdovskog stajališta. Nacizam je bio tek jedan od njegovih pacijenata na psihijatrijskom kauču.

Ukratko rečeno, Hitler je bio prototip jungovskog čovjeka koje je svoj razum predao svojoj podsvijesti, i koji je spremno prihvaćao božansko ludilo, što je savjetovao i sam Jung. Junga se jako dojmio hitlerov meteorski uspon te je primijetio da je taj diktator zacijelo crpio neku izvanrednu energiju iz podsvjesnog. Na primjer, u ožujku 1934. Jung je pisao o silovitoj pojavi nacionalsocijalizma koji čitav svijet zapanjeno promatra.

Tijekom razdoblja od pola stoljeća vlada SAD-a, uz tajnu pomoć trustova mozgova i zaklada povezanih s Tavistockom, odvojila je desetke milijardi dolara za financiranje rada tih skupina. Svaki aspekt mentalnog i psihološkog života ljudi na ovom planetu obrađen je, zabilježen i pohranjen u računalne sustave. Iznad skupina socijalnih znanstvenika, psihologa, psihijatara, antropologa, trustova mozgova i zaklada koji međusobno tijesno surađuju stoluje elita moćnih pripadnika oligarhije, sastavljena uglavnom od starog venecijanskog crnog plemstva.

Možda ćete zapitati zašto bi to itko činio? Koja je svrha tih modifikacija ponašanja? Čine to zato što mogu, a svrha je ova: unijeti prisilne promijene u naš način života, bez našeg pristanka ili ikakvog pojma o onome što nam se događa. Krajnji je cilj potpuno zatiranje čovjekovog unutarnjeg osjećaja identiteta, čupanje i izbacivanje same čovjekova duše i umetanje, na ispražnjeno mjesto, jedne umjetne, sintetičke pseudoduše. Da bi promijenili čovjekovo ponašanje, vukući ga od industrijskog proizvoda do spiritualizma, i doveli nas samovoljno u svijet postindustrijske ere nultog rasta i nultog poretka, moraju najprije nametnuti promijene čovjekove slike o samome sebi, njegove temeljne predodžbe o vlastitom identitetu. Dakle, moraju potražiti sliku čovjeka prikladnu za novo doba, sintetiziranu, a potom usađenu u čovjekov mozak.

Kontrarevolucija – izazov za početak eksperimenata

Kako bi dobili uvid u samo početke psiholoških manipulacija, potrebno je shvatiti činjenicu da su tehnike za takvu manipulaciju društva stare gotovo kao i samo čovječanstvo. Da bi sačuvali i učvrstili svoju moć, feudalci su se uvijek služili mučenjem i kažnjavanjem kao metodama za odvraćanje od promijene, od želje za pobunom. Unatoč tome što mnogi misle da danas živimo u mnogo civiliziranijem društvu, te metode i dan danas postoje, samo su postale mnogo sofisticiranije i skrivenije od ljudi samih.

Protu-pobunjeničko djelovanje ne može se zasnivati samo na strahotama, ono zahtjeva svjesnu i sustavnu primjenu od strane vladajućeg staleža ili njegovih zavedenih poslušnika. Upravo se to postiglo preobrazbom psihologije i psihijatrije tijekom 1930tih.
Prva masovna primjena psihologije kao svjesnog oružja dogodila se u nacističkoj Njemačkoj, posebice kroz eugeniku koja je igrala na kartu najnazadnijih arijevskih iluzija koje su gajile šire mase i koje su njima samima bile nametnute. Iako su uzrok i razvoj nacističkog mesarenja u cijelosti ljudi pripisali svjetskom gospodarskom kolapsu, njegov specifični oblik – eugeniku osmislili su omiljeni nacistički teoretičari i tehničari – psihijatri. Ova preobrazba znanosti o umu odista je oblikovana ratom – mentalnim genocidom koji je provodila buržoazija protiv radničke klase.

Tako je Istraživanje uma ubrzo uznapredovalo pod fašistima u Njemačkoj i italiji koji su sprovodili pokuse nad tisućama logoraša što je izrodilo programom MK-ULTRA (MK predstavlja kontrolu uma, eng.´mind control´). Kasnije su u tom projektu sudjelovali najmanje 85 znanstvenika, 80 američkih ustanova, uključujući zatvore, farmaceutske kompanije i bolnice te 44 medicinska fakulteta i sveučilišta. Da bi proizveli svoje ´ljudske robote´, ovi znanstvenici su u svojim opitima koristili oko 700 različitih droga. Droge su od davnina korištene za kontrolu uma i drogama se, osim toga, može slomiti um i volja i time omogućiti ono što se naziva ´opsjednutost demonima´. CIA i britanske obavještajne mreže oduvijek  financiraju istraživanje droga kako bi pronašli najdjelotvornije načine za svladavanje svijesti i volje.
Poslije rata te su tehnike vraćene u društvo, gdje su primjenjivane na konkretne ljude. Tavistock je zatim shvatio da je obitelj najmoćnije psihoaktivno sredstvo. Jedna od njegovih tvorevina, terapeutske skupine, pružale su priliku da se iskoristi moć obitelji.

Dr.John Rawlings Rees, veliki meštar kontrarevolucionarnog psihološkog ratovanja, pozivao je na razvoj psihijatrijskih ´udarnih jedinica´ kako bi se razvile metode političke kontrole zasnovane na tjeranju većine stanovništva ka psihozi kroz postupke programiranja promijene ponašanja. Sve to u razdoblju oko 1945. godine. Predlagao je kako bi se u poratnom ekonomskom svjetskom poretku postigla pokornost masa. Knjige koje je on pisao bile su osnovno štivo za tamošnje perače mozgova.

Tavistock i misticizam

Religijske i mistične priče o Tavistocku vrlo su bitne za istraživanje poratnih interesa američke vlade jer objašnjavaju na koji način psihologija i parapsihologija mogu služiti obavještajnim agencijama. Dovoljno je podsjetiti se ubojstva Kennedy-a oko kojega se okupila ljepljiva magla puna okultista, lutajućih biskupa, američkih obavještajnih službi i nacističkih znanstvenika. Svi su oni bili na stisak ruke ili dva daleko od navodnog JFK-jevog ubojice Lee Harvey Oswald-a. Svi su oni razgovarali s duhovima, prakticirali ritualnu magiju, držali se za ruke oko stola tijekom seansi ili su žrtvovali piliće u nekom stanu u New Orleansu. A, u nekim slučajevima bili su i pripadnici američke vladajuće elite, najbogatijih i najbolje povezanih obitelji u toj zemlji.

CIA je bila prva organizacija koja se latila ispitivanja ljudskog uma. Operacija Plava ptica, Artičoka i MK-ULTRA bile su reakcije na slične prakse Sovjetskog Saveza i Kine što popularno zovemo – pranjem mozga. CIA-ine ljude je plašila ali i uzbuđivala mogućnost postojanja neke tajne metode pomućivanja ljudskog uma. Kako bi što brže naučili, psihijatrija, znanstvenicima, zdravstvenim djelatnicima dali su zadatak da ustanove kako funkcionira um, ponajprije pamćenje. U tom procesu nailazili su na okultne prakse, manifestacije paranormalnih sposobnosti i tehnike kontrole uma jogija, šamana i vračeva. U kombinaciji s radom Lewina, trista i Reesa u Tavistocku, ti lijekovi, duhovne tehnike i laboratorijski testovi otvorili su Pandorinu kutiju nasilja i patnje. U tome je Tavistock i ne znajući slijedio stope čarobnjaka, vračeva, gurua i vođa raznih kultova diljem svijeta.

CIA i sotonistički kultovi; mitologija kasnog dvadesetog stoljeća iznenađujuće je usklađena bez obzira što se maske mijenjaju od slučaja do slučaja. Od žrtve do navodne žrtve. CIA dakako, doista postoji; njihovi programi kontrole uma, od Plave ptice i Artičoke pa do MK-ULTRA, javnosti su poznati. Poznata je i njihova upletenost u politička ubojstva i svrgavanje raznih stranih vlada. Postoje i okultna tajna društva (sotonistički kultovi), koja su također poznata javnosti; njihovi pokušaji kontaktiranja duhova putem ezoterijskih rituala također su dobro dokumentirani i dobro poznati.

Trebamo spojiti samo dva i dva kako bi shvatili čemu toliko povezanost obavještajnih službi s okultnim i magijskim. Obavještajci i pripadnici kulta imaju štošta toga zajedničkoga. Tajnost je način života ne samo špijuna nego i čarobnjaka; obojica koriste kodove i kodirana imena; obojica se pretvaraju da imaju pristup misterijima nedostižnima široj javnosti; obojica tvrde da mogu utjecati na događaje na daljinu, svojim posebnim sposobnostima i moćima. Obojica su specijalizirana za manipulaciju stvarnosti; obojica su svjesni da stvari nisu onakve kakve izgledaju i obojica su bezobzirni, izopačeni, često amoralni, u ostvarivanju svojih ciljeva. Takva kontrola percepcije stvarnosti i stvaranje dogovorne stvarnosti moćno je političko sredstvo, kao što je bilo u drevnim vremenima kada su poslovični čarobnjaci i vračevi naizgled mogli izazivati pomrčine Sunca. Oni su zapravo znali vrijeme nastupanja sljedeće pomrčine te su u skladu s time i postupali.

Za kontrolu i manipulaciju stvarnosti masa koristi se tzv. psihološko ratovanje. A samo je jedan korak od kontrole nečije percepcije stvarnosti do navođenja te osobe da sukladno tome i djeluje. Ovo je ujedno jedan od razloga zašto se vladari oduvijek zanimaju za crnu magiju, kultove i zašto su opsjednuti ezoterijom. Isto vrijedi i za tajne organizacije poput CIA-e koje rade za iste i postoje zbog njih. To je upravo onaj segment nadljudskog kojih ih podsjeća na to da vladaju višim sferama svijesti i postojanja, da su više od prosječnog izjelice (čovjeka).

CIA i Tavistock otvarali su Pandorinu kutiju demonskih sila: ´crnu kutiju svijesti´. To su tehnike koje zadiru duboko u ljudsku svijest, koja nije ni približno plitka i jednostavna. Tehnike s kojima su to postizali su uključivale korištenje raznih droga, raznih oblika hipnoze pa još i ekstremne mjere poput onih koje je razvio dr. Ewen Cameron u Montrealu, postupaka poznatih pod nazivom psihička vožnja koja obuhvaća epizode drastičnog isključivanja osjetila u pokušaju potpunog brisanja svijesti i ubacivanja nove svijesti preko stare (poput snimanja novih materijala na kasetu, preko postojećih). Način rada i način razmišljanja ovih trustova mozgova je potpuno smiješan prosječnoj spavalici (prosječnom čovjeku) i to je upravo tako jer su oni to htjeli. Vaša inercija je ostvarenje njihovog cilja. To je način da oni nesmetano rade na svojim projektima ispitivanja ljudskog uma stvarajući Frankestaine koji lutaju ulicama gradova. Možemo se samo pitati kakvi sve okidači postoje u našem okruženju – na televiziji, u novinama, pa čak i na internetu – koji sugeriraju načine ponašanja koji su opasni sami po sebi pa i po nas.

Istražujući um i razvijajući tehnike za otključavanje njegovih tajni, agencije poput MK-ULTRA nesvjesno su kročile na područja koja su tisućama godina bila domena religije i misticizma. Kada je CIA u program ubacila droge i bizarne tehnike isključivanja osjetila imali su sve elemente ozbiljnog okultnog iskustva. Bavili su se posve različitim kultovima, kao što su elezuitski kult u grčkoj, tantra u indiji, taoizam u kini, židovska Kabala, pa čak i relativno nova pojava ceremonijalne magije koju su u 20. predstavljali Zlatna zora, OTO (Ordo Templi Orientis iliti Red Orijentalnih templara) na čelu s pojedincima poput Aleistera Crowleya, koji je sveprisutni lik u mnogim knjigama i svjedočanstvima prisutnosti magije i okultnoga u politici, znanosti i istraživanju svemira (NASA-ine misije) pa nadalje. Sve te ezoterijske prakse prikazuju vlastita podneblja i vremenski kontekst. Upravo magijska praksa o kojoj govorimo sada, koje prakticiraju ovi trustovi mozgova i pomno probrana elita ´perača mozgova´, pripada suvremenom, zapadnjačkom misticizmu. To predstavlja misticizam zapadnjačke kulture u kojoj i mi sami živimo. 

Operacija spajalica (pepperclip)

Oduvijek je postojala razina u američkoj politici koja je sama sebe poistovjećivala sa nacistima i divili im se. Postoje kutovi gledanja na zločine Holokausta kao na rezultat nesmotrenosti, nekakvom gnjavažom u svezi odnosa s javnošću, koju je zasjenjivao glamur Trećeg Reicha. Možda je to nevjerojatno, ali na nadnacionalnoj razini, na kojoj obitavaju ovi elitisti, ovo je perspektiva s koje se promatra i promišlja o fenomenu nacizma i Hitlerove ideologije, koja je i sama bazirana na teškom misticizmu i okultnome. Današnji svjetski vladari (pripadnici bogataških elita, bankari, političari) svakako dijele ovaj stav. Imajući to na umu, vrlo lako shvatiti stvari koje su se zbivale krajem Drugog svjetskog rata. Stvari koje se bez zadrške mogu smatrati ratnim zločinima, u kojima nitko nije kažnjen, niti će biti.

´Donositelji odluka´ u Washingtonu znali su unaprijed da će sljedeći veći sukob biti vođen između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza. Stoga im je od presudne važnosti bilo da vrhunski njemački znanstvenici, koji su radili na super-tajnim projektima V-1 i V-2, kao i na tehnologiji nuklearnog oružja, budu dovedeni do američkih obala, izvan dosega Rusa i, što je možda najvažnije, da budu prisiljeni raditi u korist Sjedinjenih Država.

U tu svrhu pokrenuto je nekoliko ratnodopskih obavještajnih operacija. Najpoznatija je bila Operacija spajalica (papperclip). Većina ljudi koji su čuli za Spajalicu misli da je to bio program dovođenja nacista u SAD kako bi pomogli u razvoju svemirskog programa. Međutim, kod Spajalice, i kasnijeg novačenja nacista, bilo je posrijedi nešto mnogo dublje od puke znanosti o raketnom pogonu. Unovačeno je i nacističko medicinsko osoblje, kao i stručnjaci za psihološko ratovanje, u slučaju Gehlenove organizacije, špijuni, ubojice i saboteri.

Priča o spajalici je duga i vrlo složena: uključuje abecednu juhu obavještajnih agencija i programa, od CROWCASS-a (Središnjeg registra osumnjičenika za ratne zločine i ugrožavanje sigurnosti) do CSC-a, SIS-a, OSS-a, CIA-e, JIOA-e i mnogih drugih. U priču su upleteni desetci država, njihove obavještajne agencije, vojske, političke stranke, Rimokatolička crkva i kaznenopravni sustav. Kada je Operacija spajalica dovršena čitava divizija ukrajinskog Waffen SS-a, tisuću nacističkih znanstvenika (mnogi od njih osuđeni ratni zločinci koji su sudjelovali u najgorim ratnim strahotama) uspjeli su pronaći siguran dom u Sjedinjenim Državama, Južnoj Americi i Bliskom istoku.

Kakva god bila moralnost (ili nemoralnost) ovih unovačenih nacističkih monstruma, ti su eksperimenti imali još jednu dimenziju koja je od strane istraživača prošla praktički neopaženo zbog gotovo potpune nedostupnosti dokumentacije i nepostojanja živih svjedoka. Dokazi koji pak postoje mogu se pronaći u odjeljcima s zaplijenjenim njemačkim dokumentima u Državnom arhivu, te ih se može usporediti s kasnijim svjedočanstvima koja se pojavljuju i memoarima, biografijama te opisima ratnih godina i posljedicama rata.

Prvi dokaz da je unutar Trećeg Reich-a postojao program kontrole uma su memoari Himmlerovog astrologa Wuffla koji govori o želji nacista da unutar Trećeg Reicha da kreiraju program kojim bi se oponašalo mentalno stanje japanskih vojnika, ljudskih bića koja su voljna bespogovorno riskirati svoj život za domovinu, te mentalno stanje komunističkim kineskih jurišnika u ljudskom valu koji su spontano ulijetali u sigurnu smrt. Tako su znanstvenici iz Spajalice bili uključeni u vojne i CIA-ine programe kontrole uma, a jedan od njih je i Friedrich Hoffmann, nacistički kemičar koji je savjetovao CIA-u o stvarima povezanim s upotrebom psihoaktivnih tvari kod ispiranja mozga.

Nijemci su među prvima koji su istraživali primjenu psihološkog ratovanja, da bi se na kraju psihološko ratovanje istraživalo na načine potpuno sukladne terorističkim taktikama – ubojstva, sabotaže, mučenja i ispitivanja – a to je domena Tavistocka – instituta za proučavanje međuljudskih odnosa. Sada, kada se ponovno vraćamo na Tavistock, bitno je reći da su ovi trustovi mozgova shvaćali da su načini psihološkog ratovanja sve raznovrsniji, a tajne službe su istovremeno postajale sve kreativnije i zahtjevnije, razvijajući sve ozakonjenije nove tehnike. Sve te tehnike imaju jednu zajedničku stvar: manipuliranje percepcijom i ponovno stvaranje zbilje. Sada kada je Pandorina kutija otvorena,  više se nije mogla zatvoriti. Iskušenje je bilo preveliko. Onima koji su se htjeli igrati Boga na raspolaganju im je bilo apsolutno sve, s elementima istovremenog svijeta mogli su se igrati na način da dođe do magičnih preobrazbi. Kad su se pripadnici OSS-a , CIa-e, vojne obavještajne službe uz nadzor Tavistocka, razvili iz salonskih učenjaka (kakvi su većina njih bili prije ratnih godina) u vojnike koji se bore na svim frontama hladnog rata, oni su postali, u vrlo stvarnom smislu, čarobnjaci/opsjenari. Sami CIA-ini projekti kontrole uma predstavljali su napad na svijest i stvarnost kakav u povijesti nije bio viđen od doba kraljeva-filozofa i njihovih dvorskih alkemičara.

Danas, uz sve spomenute aktivnosti Tavistocka, ovaj trust mozgova se ponajviše bavi i filmskom i glazbenom industrijom. Strogo nadzire i određuje što će se, kome i kada prikazivati. Isprazna i bezlična industrija pop glazbe je samo jedna od Tavistokovih produkata, ali i produkata MK-ULTRE, organizaciji kojoj ću posvetiti zaseban post. S televizijom i znanjem kako zavesti gledatelje, na temelju proučavanja nacističkih metoda pranja mozga, osmišljeno je postmodernističko stajalište da masa konzumenata popularne kulture najbolje probavlja jednostavne, a nimalo filozofske glazbene i filmske sadržaje. Uistinu, to je pravi način uklanjanja svake mogućnosti za kritičko razmišljanje.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(duh-vremena.bloger.hr, youtube.com/uredio: nsp)
banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata

Ugasite sve račune u bankama ako ste u mogućnosti , nemojte nikada više ići u dozvoljeni minus na tekućem računu, nemojte nikada više uzimati kredite od banke, nemojte sudjelovati u fondovima, dionicama i ostalim špekulativno-financijskim podvalama. Nije li to ispravno gospodine Rothschild, Rockefeller, Soros?

Ovo društvo, bez obzira na to mislim li sad na ovaj mali i predivni dio zemaljske kugle u kojem živimo ili na čitav svijet, boluje od teške bolesti, koja je na sebe vezala 1000 simptoma. Njihovo otklanjanje ili tek prikrivanje ne će učiniti naše živote zdravijim, možda će ponekom od nas umiranje učiniti manje bolnim. Bolest koja se kao tumor u metastazi naizgled nezaustavljivo širi svijetom, nije nastala sama.

Stvorili su ju je umovi ljudi koji će zauvijek ostati u sjeni i koji se nikada ne će kandidirati za Nobelovu nagradu. Ne postoji takva nagrada za pohlepu. Bolest se zove – dug.

Ljudi koji su prigrabili moć razmnožavanja i upravljanja, postaju gospodari života i smrti, a predsjednici država, premijeri, ministri financija, guverneri narodnih banaka i slične birokrate samo su medij prenošenja i manipulacije uzročnikom. Bit će onih čitatelja koji će se razočarati što tekst ne posvećujem nekoj od tema koje sam nazvao znakovima bolesti ili temama koje ideolozima specijalnog rata koji bijesni svijetom služe za skretanje pozornost s pravog problema.

Ne podcjenjujem teme važne za zdravo društvo, za koje se još uvijek nadam da će jednom postati okruženje mojeg života. Svjestan sam njihove važnosti, ali one na red dolaze tek kad obračunamo s bolešću, ljudima koji su ju proizveli, a ljude koji ju svjesno ili nesvjesno prenose svijetom stavimo u karantenu. Novo prekopavanje kostiju i traženje krivca u pojedincu, grupama, narodima, ideologijama, povijesnim trenucima i spletovima okolnosti pojavljuje se kao tema uvijek kada pozornost treba skrenuti s nečeg važnog.

To smo prepoznali odavno, a prepoznali smo i ljude koji kao po zadatku uvijek u “pravom trenutku” iznova pokreću temu i stvaraju paravan za neko zlodjelo prema društvu u kojem živimo. Hoće li otvaranje tema Jasenovca, Bleiburga, mnogih jama u kojima počivaju naši preci i političkih suđenja u prošlosti riješiti bilo koji problem ili će samo skrenuti pozornost i dati gospodarima zla šansu da nastave sa svojim paklenim planom? Suđenja herojima u Den Haagu ili već započeta suđenja i ona koja će uskoro doći na sudove u Hrvatskoj i nekim drugim (susjednim) zemljama za mnoge od nas su životna egzistencijalna tema, no ona danas moderatorima javnog mijenja služi samo zato da održati pozornost izvan žarišta stvarnog problema.

Prečesto je upravo dug posljednji metak u cijevi koju ranjeni i posrnuli ratnik uperi u sebe. O tome postoje stotine svjedočanstava, ali se o njima šuti. Suđenja HDZ-u, bivšem premijeru, suradnicima, ministrima i mnoge senzacionalističke vijesti koje se uz njih vežu uporno skreću našu pažnju na sebe. Kada za to dođe vrijeme pokazat će se važnost razotkrivanja tih afera i ukazati na tragove koruptivnog lanca kojemu su oni bili karike, no danas se njima služe kako bi održali privid objektivne informiranosti, a u stvari prikrili problem koji su nam upravo ti kuriri zla donijeli.

Zavrijedila je ta korumpirana grupa i njihovi jataci, koji se nalaze i u drugim partijama i svim strukturama društva posebnu pažnju, no to ćemo drugom prilikom. Bit će još afera, pokretat će se suđenja, sex skandali, rastave, pisati o brakovima celebrytija…odvlačiti će našu pažnju od najvećeg egzistencijalnog problema današnjice, dužničke ovisnosti i bezperspektivnosti koju ona izaziva. Zašto nitko nema hrabrosti otvoreno i javno uprijeti prstom u pravi problem? Kad to netko spomene javnost zašuti, nestane, pobjegnu.. Obraćamo li se ljudima ili nojevima? Sve to me silno podsjeća na dane kad smo kretali u borbu protiv pristupanja u megakoorporaciju t.zv. EU, koja je samo predgrađe pakla koji nam spremaju kreatori bolesti o kojoj pišem.

Riječ je o velikoj prijevari čiji korijeni sežu u vremena daleko prije osamostaljenja Hrvatske. Po potrebi ista se naziva prigodnim imenima poput: recesija, kriza, revolucija, rat (građanski rat, međudržavni, svjetski), privatizacija, ujedinjenja ili razvrgavanja. Puno je imena, tehnike slične, a mijenjaju se samo izvršitelji: faraoni, carevi, sultani, diktatori, revolucionari, kancelari, premijeri, predsjednici, brookeri, guverneri banaka, a sjedili oni u senatima, parlamentima, predsjedništvima ili komisijama, dođe nam na isto.

Osnovno je pravilo da generacija ili dvije stvaraju, a zatim postrojbe plaćenika smišljaju problem i pokreću spiralu koja nas usisava, prožvače, otima nam vrijednosti. Preživjeli bivaju ispljunuti, a ostaci razbacani, na način i s namjerom da iz našeg sjemena izrastu žrtve novog budućeg pustošenja. Uzrok je uvijek isti, a to je pohlepa.

Sredstva ostvarenja su slična, a zajednička karakteristika je nasilje i međusobna sprega pohlepnika – nasilnika. Prijevara sadrži i naznaku “konačnog rješenja” koje će navodno zaustaviti ciklično ponavljanje uništenja. Zvijer pohlepe treba kontinuirano hraniti, prinositi žrtve svoga rada i svojom odanošću pohlepi možda ćemo kupiti trajni mir ili barem odgoditi tornado koji uvijek prijeti. Dakako da nije tako, zvijer treba sasjeći mačem, odrubiti joj glavu, zapravo sve glave koje su iz njezinog odurnog tijela izrasle. U inačici utopije, u kojoj trenutno živimo, postoji privatno vlasništvo i njegovi vlasnici, no oni su u zbilji najobičnija fikcija.

Vlasništvo postoji, no ono je prezaduženo, opterećeno hipotekom, porezima, dodatnim nametima i tako postaje indirektno vlasništvo banaka ili države. Država i nacionalne banke su opet dužne drugim bankama, koje su opet dužne trećim i tako u nedogled.

To praktično znači da nikad i nigdje ne postoje stvarni i neotuđivi vlasnici nekretnina, dragocjenosti, intelektualnih prava ili znanja. Vlasnici su nevažni, svijetom gospodari jedna druga skupina, posjednici dugova. Posjednicima dugova ne treba vlasništvo. Oni imaju sve što vlasništvo donosi. Imaju sredstva kojima otimaju plod tuđeg rada, a ostavljaju probleme, brige i nedaće. Posjednici dugova postaju posjednicima svih vrijednosti društva. Tko su oni, gdje sjede i kako se zovu gotovo da i nije važno. I oni imaju svoju spiralu međusobnih dugovanja, a povezuje ih opet ona jedina ista zajednička osobina – pohlepa. Posjednici dugova imaju ogroman motiv da putem svojih marioneta u političkom i javnom životu zaustave svaku naznaku promjene stanja.

Privremeno akumulirana bogatstva u rukama marioneta ciklično se oduzimaju, sprječavajući tako njihov utjecaj na budućnost društava koja im omogućavaju kratkoročno kraljevski život. Cijeli svijet, a time dakako i hrvatsko društvo, nalazi se u škarama međusobnih dugovanja. Tretira nas se kao jedinke i narod sklone prezaduživanju, neradu i lagodnom životu bez pokrića. Prešućuje se da se cijeli svijet nalazi u identičnoj situaciji neizdrživog prezaduženja. Dug se plasira kao način života pojedinca, obitelji i zajednice. Tamo gdje pojedinac nema uvjete individualnog zaduživanja u njegovo će to ime učiniti netko drugi.

Puno je primjera, nije ih potrebno nabrajati, a bolest nije od jučer, no danas je metastazirala i prijeti sveopćim uništenjem zaraženog organizma. Mehanizmima stvaranja međusobnog dugovanja, banke (lokalne, narodne, međunarodne) promovirane su u egzekutore naših života putem izmišljanja “proizvoda” u obliku kredita, jamstava, baza podataka dužnika, procjena vrijednosti nekretnina i boniteta, reprograma kredita te drugih oblika parakontrole poslovanja pravnih subjekata i života pojedinca.

U procesu stvaranja neodrživog dužničko-vjerovničkog odnosa pojedinca bitnu ulogu imaju i javna poduzeća, državni nameti te pojedinci i grupe koje se zloupotrebom zakonskih mogućnosti i općenito lošeg moralnog stanja društva (privremeno) bogate, a pri tom nemilosrdno generiraju dugovanje širokih društvenih slojeva i ne dozvoljavaju zajednici ni najmanju šansu da se dovede u stanje samoodrživosti. Dug je najmoćnije oružje današnjice, daleko moćnije od svog postojećeg i potencijalno postojećeg atomskog, kemijskog i biološkog naoružanja.

Dug s lakoćom postaje vlasnik znanja, vlasnik svake puške, granate, aviona i bojnog broda. Posjednik duga postaje posjednikom radnika, seljaka, profesora, inženjera, znanstvenika, književnika, ratnika, novinara, političara. Polaže prava na ideologije, crkvu, ideje i vjere. Preuzima kontrolu nad pojedincem, obitelji i društvom. Posjednik duga postaje gospodarom prosvjete, kulture, kreiranja i tokova informacija, on je gospodar hrane, zdravlja i energije.

Postaje gospodar sadašnjosti i kreator budućnosti. Teško je danas pronaći bilo koga tko neće sebe i svoje probleme prepoznati u navodima iznesenim u ovom tekstu. Pitanje je trenutka kada će neodrživa situacija eskalirati, a problemi doći do stanja neodrživosti, te kad će nova stihija krenuti. Ako ostanemo razjedinjeni, vrtlog će nas povući i samljeti, a samo nam sreća može pomoći da preživimo. Učinimo suprotno od njihove nakane i neka zajednički problem u koji smo dovedeni obmanama o neizbježnosti življenja u dugu, postane motiv okupljanja i koordiniranog otpora.

Promjena je moguća i u biti vrlo jednostavna. Prekinuti niti kojima upravljaju društvom u cjelini i strgnuti dužničke okove kojima nas drže kao roblje. Suprotstaviti se amoralnim i interesnim grupama koje zajednički i koordinirano vrše pritisak na sve nas. Jedino moguće rješenje nalazi se u nama. Mi smo ti koji trebamo promijeniti stav prema svijetu koji nas okružuje i sebi kao aktivnim čimbenicima društva, te stvaranjem svijesti o događanjima oko nas. Slijedi nam zajednička borba za poništenje umjetno stvorenih, a zatim napumpanih i praktično nepostojećih dugova i zaduženja. Jedini efikasni način otpora je udruživanje s ciljem zajedničke i koordinirane zaštite, te stvaranje održivih financijskih i društvenih odnosa.

Šansa za stvarni otpor je u zajedništvu. Potrebno je postati dijelom skupine spremne na otpor i zajedništvo, bez obzira na svjetonazorske, vjerske, nacionalne, stranačke ili druge podjele, kojima se “gospodari života i smrti” često služe kao metodologijom manipulacije i vladanja. Naša budućnost, ali i mirna starost ovise o generacijama koje dolaze. Vjerujmo u mlade i dajmo im šansu. Njihova rješenja su često najbolja.

Jedno od njih je nasmijati se problemu u lice, a nakon toga čvrstim korakom i odlučno krenuti naprijed. Kirurški zahvat može nas riješiti metastaze, ali samo ako dobro dijagnosticiramo bolest i prepoznamo zaražena mjesta. Tumor se rješava kirurški, a zatim slijede terapije. Rez je prvi korak, nakon njega slijedi terapija cijelog društva. Banke su zločinačke organizacije koje pljačkaju, kontroliraju i ugnjetavaju ljude i države, a za to koriste bezvrijedne papiriće koje danas poznajemo kao novac! Banka je jedina institucija na svijetu koja ima legalno pravo da STVARA novac iz ničega te da pomoću njega PLJAČKA stvarna materijalna dobra od ljudi praveći od njih dužnike.

99% ljudi na svijetu ne zna odakle dolazi novac i tko ga stvara, pogrešno misleći da je centralna banka države jedina institucija koja može ‘stvarati’ novac. Banke, odnosno cijeli monetarni sustav je glavni instrument ekonomske stagnacije, krize, siromaštva i gladi u svijetu. Ako banka ikada zapadne u krizu tada ucjenjuje državu jer bi kao propast banke značila i propast države, odnosno banke prebacuju rizike poslovanja na društvo, a istovremeno ubiru enormne profite kad posao cvjeta.

Danas smo svjedoci takve politike koja se stručnim terminom zove ‘bailout’: vlada SAD-a poklanja preko triljun dolara poreznih obveznika (tisuća miljardi) bankama kako bi ih spasila od propasti. Bankrot Grčke i Irske su slični primjeri, gdje je kriza umjetno izazvana.

Krize, recesije i inflacije se periodično ponavljaju jer je to očekivani i priželjkivani rezultat (‘greška’) ovakvog trulog monetarnog sistema koji danas vlada u svijetu. Ova ‘greška’ je namjerno ugrađena u sustav, kako bi pojedincima omogućila da se bogate na leđima većine ljudi, tako da danas pola svjetske populacije doslovno gladuje, ostatak jedva spaja kraj s krajem pod teretom dugova, a samo 5% populacije posjeduje većinu svjetskog bogatstva i zemljinih resursa i uživa u blagodatima, te kreditira one ostale, iako sama planeta Zemlja ima dovoljno resursa da prehrani i deset puta više stanovnika nego što nas danas ima (7 miljardi 2010.g.)

Nakon uzaludnih prosvjeda u listopadu/studenom 2010.g. u Francuskoj i Irskoj kada je bankarska oligarhija nametnula svoje uvjete u socijalnoj politici (mirovine tek od 65.g i ostale restriktivne mjere) u jednom neobaveznom intervjuu bivši nogometaš Eric Cantona u trenutku lucidnosti izlaže odličnu ideju: umjesto prosvjeda na ulicama, banke se mogu ‘uništiti’ zatvaranjem računa. Cantona predlaže da 07.12.2010.g. svi zatvorimo naše račune kod banaka.

Ovaj intervju izaziva pravu malu revoluciju obespravljenih, nezaposlenih i očajnih ljudi koji se organiziraju u pokret Stop Banque. Ovom prilikom pozivam sve slobodnoumne, nezaposlene, ugnjetavane i obespravljene ljude da se pridruže pokretu STOP BANKAMA i da napokon shvate da je međunarodna bankarska oligarhija jedan od glavnih uzročnika naše bijede. Mislim da ovim kriminalcima treba pokazati što znači volja malog čovjeka, pa vas pozivam da uradite ono na što još imamo pravo izbora: “Realno ne očekujem da ćemo im ugroziti poslovanje, ali dovoljno je da i jedan čovjek nešto pozitivno napravi i da za sobom pokrene lavinu događaja, ako ništa drugo onda je ovo prava stvar koju radimo za sebe i našu djecu, za našu braću i sestre koji su dovedeni do ruba egzistencije pod teretom dugova, rastućih kamata, fluktuacije tečaja i ostalih lihvarskih podvala koje svakodnevno gutamo. Nadam se da im nećemo više biti robovi i doživotni dužnici i da ćemo moći s ponosom pričati našim unucima da smo se borili za pravu stvar”.

Kako bi Goran Bare rekao: OSLOBODI SE!

Ovaj članak nije usmjeren protiv ljudi koji rade u bankama, dioničara, mešetara i općenito ekonomista, već protiv sistema u kojem smo svi mi žrtve kako god okrenuli. U daljnjem tekstu ću probati posložiti i analizirati obilje materijala koji govore o kriminalnoj prirodi bankarskog sustava. Novac se desecima tisuća godina koristio u robno-novčanoj razmjeni. Novac je imao univerzalnu robnu vrijednost, odnosno predstavljao je vrijednost onog materijala od kojeg je izrađen (zlato, srebro). Tadašnje kovanice je izdavao vladar (država). Karikirano rečeno, umjesto da čuva 30 bačvi vina, čovjek je mogao pohraniti 10 zlatnika i biti siguran da će i za 100 godina oni imati jednaku ili možda veću vrijednost jer je vrijednost bila u samom zlatu od kojeg je sačinjen zlatnik bez obzira hoće li kraljevstvo/država propasti koja ih je izdala.

Pohlepni gramzivci su shvatili da mogu puno više zaraditi od običnog radnika, seljaka ili trgovca ako posuđuju novac ili ga razmjenjuju za određenu naknadu. Posluju na tržnici na tzv. stolcima (banco na talijanski) od čega kasnije nastaje naziv BANKA koja označava instituciju koja se bavi posuđivanjem (kreditiranjem), čuvanjem (depoziti) i razmjenom novca. Prvi počeci ovakvog bankarskog sustava su bili u renesansnoj Italiji u 14-tom stoljeću. U tom razdoblju je Italijom vladalo tzv. Crno Plemstvo (‘Black Nobility’) odnosno skupina plemičkih familija koje su se udružile u zločinačku organizaciju s ciljem koncentracije moći, novca i bogatstva u svojim rukama. Smatraju se začetnicima/pretečama masonskog, iluminatskog pokreta, komiteta 300, mafije, Bilderberg družbe i ostalih polutajnih parapolitičkih kriminalnih organizacija koje danas vladaju svijetom.

Banka je u početku samo posuđivala zlatnike koje je posjedovala ili od depozita onih koji su kod nje čuvali svoje zlatnike. Nakon nekog vremena, shvatilo se da su zlatne ili srebrne kovanice nezgrapne u svakodnevnom platnom prometu, pa su bankari došli na ideju da klijentu umjesto samih zlatnika izdaju komad papira – potvrdu (novac) kojeg je mogao koristiti za plaćanje, a donosioc te potvrde je uvijek mogao doći u banku i na osnovu nje tražiti isplatu u zlatu. Ovaj sistem je poznatiji kao zlatni standard (Gold Standard) i vladao je skoro sve do početka 20-tog stoljeća.

U ovom periodu inflacija, deflacija, recesija i ostali nusprodukti financijskog sistema kakvog danas znamo nisu bili poznati. Na primjer srebrni US dolar je vrijedio isto kao i prije 100 godina. Na početku 20-tog stoljeća umjesto srebrnih i zlatnih kovanica u robno-novčanim transkacijama uglavnom je u optjecaju paprini novac, a onaj tko ima novac je obeshrabren da ga promijeni u zlato, već je izdavatelj novca (država) jamčila da iza papirnog novca postoje državne zlatne rezerve u ekvivalentnoj vrijednosti. 1913.g. izvršen je državni udar u SAD-u kada je bez kvoruma i protivno Ustavu, kongres SAD-a usvojio zakon o Federalnim rezervama kojim se privatnicima omogućuje da kontroliraju Federalne Rezerve SAD-a (centralnu banku) odnosno da sami štampaju novac bez ikakve odgovornosti (više o ovom sistemu koji je danas prisutan u svakoj državi na svijetu u sljedećem poglavlju).

Direktna posljedica ovog transferiranja monetarnih ovlasti iz ruku senata/kongresa i vlade u ruke privatnih bankara je umjetno izazvana velika depresija (Great Depression) 30-tih godina 20-tog stoljeća koja je pogodovala pojedinim bankarima u uništavanju konkurencije i dodatnom osnaživanju i bogaćenju na teret ionako siromašnih građana. Nakon Drugog svjetskog rata na Bretton Woods konferenciji, većina zemalja uvodi svoj vlastiti papirni novac koji nema nikakvog pokrića u zlatnim rezervama (‘fiat money’), ali ga vezuju za US dolar koji je vezan za zlatni standard.

Odnosno US dolar se mogao promijeniti u fiksnom odnosu za istu količinu zlata. US dolar je postao svjetska rezervna valuta. 1971.g. vlada SAD-a na čelu s Nixonom i pod operativnom paskom Henry-a Kissingera ukida zlatni standard što tjera većinu država da ukinu fiksnu vezu domaće valute s US dolarom. Danas je papirni novac svake države u biti potvrda s kojim se omogućuje plaćanje robe i ostalih usluga, a čiju vrijednost garantira država. Onaj tko posjeduje papirni novac (euro, dolar, kuna) nikada ne zna da li će taj novac vrijediti isto i za mjesec dana, a kamoli i za 100 godina.

Vrijednost novca garantira država, što znači da u slučaju propasti iste, novac postaje bezvrijedan papirić. Kako papirni novac nije podržan niti jednom ekvivalentnom robnom vrijednošću (zlatom), ovo omogućava ogromne mogućnosti manipulacije novcem (i ljudima) od strane države, banaka i ostalih financijskih institucija, a onaj tko posjeduje novac je izložen hirovima (mračnim planovima) bogatih bankara i financijera.

Današnji monetarni sistem svake moderne države je prepušten privatnim bankama. Izabrana vlada i sabor ne mogu kontrolirati emisiju i raspodjelu novca odnosno nemaju nikakav ili vrlo mali utjecaj na monetarnu politiku. Samim tim, možemo izvesti zaključak da za koga glasovali na izborima, STVARNA vlast nikada nije ugrožena. Citat: “Dozvoli mi da izdajem i kontroliram nacionalni novac i onda me neće brinuti tko pravi zakone” – Mayer Amschel Rothschild.

Svaka država ima centralnu banku (Hrvatska Narodna Banka u Hrvatskoj) koja vodi monetarnu politiku neovisno o trenutnoj vladi, ali je pod kontrolom sabora. Centralna banka je odgovorna za štampanje papirnog novca i kovanica za čiju vrijednost jamči država, a može se upotrijebiti kao platežno sredstvo. Ovo se zove primarna emisija novca i ona sudjeluje s oko 5% u ukupnoj masi novca. Svaka privatna banka ima pravo na osnovu kredita koji izdaje, STVORITI na svom računu 70% novca od vrijednosti kredita.

Ovaj novac ne postoji u fizičkom obliku, već se zavodi u knjige i dodaje na račun banke odnosno na račun korisnika kredita. Ovo se zove tzv. sekundarna emisija novca i ona čini ogromni udio u ukupnoj količini novca u optjecaju (preko 95%). Pojednostavljeno rečeno, ako netko zatraži kredit od banke, od recimo 1000 US dolara, banka na svome računu mora imati samo 300 US dolara (obvezne rezerve), dok ostatak može jednostavno ‘ukucati’ na račun klijenta. Napomena: postoci su prozvoljni i različiti od države do države. Nažalost, danas je sistem još podliji jer se ne koriste apsolutni postoci obvezne rezervi, već komplicirani sistem, koji efektivno omogućava da se od 1000US dolara stvarnog depozita u banci, stvori 100.000 US dolara novog novca (100 puta više).

Ovo je nečuveno i neshvatljivo: institucija (banka) koja nije državna ima mogućnost da KREIRA novac iz NIČEGA što se ne tretira kao KRIMINALNO DJELO! Pitam se da li mogu i obični građani primjeniti isti recept: recimo kupiti auto i platiti samo trećinu ili pak stotinu cijene? Ljudi po čitav život mukotrpno rade da stvore materijalnu vrijednost, a ovdje imamo KRIMINALNE udruge (banke) koje jednim klikom kreiraju novac iz ničega. Ono što je najgore je da je to potpuno legalno (po zakonu), ali svakako nije legitimno ni pošteno.Centralna banka NEMA NIKAKVA utjecaja kome će, kada i koliko kredita banke davati.

Jedini utjecaj koji centralna banka ima na privatne banke je iznos obveznih rezervi, odnosno novca koji banke STVARNO moraju imati na svome računu, taj iznos se obično kreće oko 20-30% od ukupnog kreditnog plasmana. Banke određuju ukupnu količinu novca u optjecaju: više kredita, više novca = gospodarski rast, manje kredita, manje novca = kriza. Defacto, banke drže prst na okidaču kada treba početi ili prestati recesija. Normalno, da onaj tko zna kada dolazi kriza može vrlo dobro zaraditi na tome. U nastavku teksta ću ukazati na par primjera kako određeni pojedinci uvijek zarađuju, bez obzira jeli trenutno recesija ili ekonomski rast. Kada građanin vrati prvu ratu kredita, to se zbraja na postojeće rezerve banke te povećava kreditnu sposobnost banke Kada dužnik nije u stanju vratiti kredit od koga je 70% virtualni novac, odnosno kojega banka NIKADA nije posjedovala, tada banka PLIJENI (čitaj: pljačka) materijalna dobra dužnika u punom iznosu kredita zajedno s pripadajućim kamatama.

Monetarni sustav svake države je koncipiran da u opticaju (primarne i sekundarne emisije novca) jednostavno nema dovoljne količine novca da SVI ONI KOJI SU UZELI KREDIT imaju mogućnost da i otplate kredit zajedno s kamatama. Jednostavno je matematički nemoguće. Procjena je da jedan od četiri dužnika neće biti u stanju vratiti kredit. Što znači da svakim uzimanjem kredita imate 25% šansi da ga nikada ne vratite, odnosno da vam banka zaplijeni ono što ste stavili pod jamstvo. Ovo je vrlo izraženo kod dugoročnih kredita (stambeni) u kojima ukupne kamate možda čak dostižu i iznos glavnice.

Banke samostalno odlučuju o visini kamatnih stopa bez ikakva upliva države. Postoji zakon koji propisuje maksimalnu kamatu koja se može odrediti (14% godišnje u Hrvatskoj). Kako bi i ovaj propis zaobišli, banke uvode tzv. posebne troškove obrade kredita, interkalarne kamate i ko zna kakve mehanizme, tako da nitko nikada ne zna koja je u biti realna kamatna stopa, tako da u zadnje vrijeme koriste pojam efektivna kamatna stopa ili EKS koja je u pravilu za par postotnih poena veća od one ‘nominalne’ koja se reklamira. Kamatne stope bi trebale biti određene tržištem, ali nema zakona koji spriječava banke da se ne dogovore, iskoriste svoj monopolistički položaj i zajednički nametnu visine kamatnih stopa. To se upravo događa u Hrvatskoj gdje je prosječna kamata oko 8-10%, dok te iste banke koje su uglavnom u stranom vlasništvu na svojim domicilnim tržištima rade s duplo ili čak troduplo manjim kamatama.

Kamatne stope su uglavnom promjenjive, što znači da prilikom potpisivanja ugovora o kreditu možete pristati na jednu kamatu, a ovisno o volji banke na kraju možete plačati puno veću kamatu. Dužnik koji uzima kredit vezan za stranu valutu (CHF) je isto izložen tečajnim fluktuacijama koje su u domeni financijskih institucija odnosno banaka i njihovih vlasnika. Nažalost, dosta ljudi u Hrvatskoj je osjetilo svu moć bankarske batine na svojim leđima u obliku povećanja kamata na kredite te na sada prenapuhanom tečaju švicarskog franka (01.01.2010. CHF=4.91Kn – 01.12.2010. CHF=5.70Kn).

Dužnik je doveden u situaciju da osim glavnice mora na kraju isplatiti i kamate u skoro istom iznosu kao i glavnica. Banke mogu usmjeravati kredite u onaj smjer koji im odgovara odnosno prema gospodarstvu zemlje iz koje banka potjeće. Primjer je Hrvatska gdje su najmanje kamatne stope i najprivlačniji krediti za strane automobile dok je najteže ili čak nemoguće dobiti kredit za pokretanje vlastite proizvodnje.

Ovo je naročito izraženo u zemljama tzv. Trećeg svijeta u kojem je bankarski sustav u 90% ili 100% postotnom vlasništvu stranih banaka koji nemaju interesa podržavati domaću ekonomiju i poticati eventualnu konkurenciju stranim korporacijama u kojima i same banke imaju vlastite interese. Najbolji primjer ovakvog banakarskog neo-imperijalizma je hrvatski primjer gdje je 90% banaka u stranom vlasništvu. Kartično poslovanje i takozvani dozvoljeni minusi su zlatni rudnik za banke jer svakom kunom kojom idete u dozvoljeni minus podižete kreditnu sposobnost banke odnosno mogućnost stvaranja novca, a i sebe izlažate maksimalnim kamatama koja vam banka naplaćuje (11.99% u ZABA).

Sigurno bih mogao nabrajati cijeli dan nelogičnosti i nepoštenje ovog monetarnog sistema, ali po meni su najbitnija dva elementa: “Ovo je nepravedan sistem koji omogućuje bogaćenje bez rada pojedincima (vlasnicima banaka), stjecanje stvarnog materijalnog bogastva preko nepostojećeg virtualnog novca i stvarnu moć u pojedinoj državi bez izlaska na izbore”.

Kreditiranjem s virtualnim novcem koji nema nikakvu realnu vrijednost iza sebe, se stvara neravnoteža, odnosno dužničko ropstvo koje tjera dužnike (pojedince, poduzeća, države) da u utrci za otplatom kredita i kamata neprestano moraju povećavati svoj rad, vršiti ekspanziju odnosno ostvarivati rast koji bi pokrio dug i ostvario neku novu vrijednost. U svijetu s limitiranim resursima ovakvo što je neodrživo na duže staze, stoga čovjek čovjeku postaje neprijatelj (u potrazi za bolje plaćenim poslom), država državi postaje neprijaljatelj (u potrazi za novim resursima) i neminovno je da u ovoj ‘utrci’ samo rijetki pobjeđuju, te da je danas rezultat da je pola svjetske populacije na rubu gladi, ostatak spaja kraj s krajem, a samo 5% ljudi uživa u bogatstvu i izdaje nove kredite.

Banke i njihov virtualni bezvrijedni novac se može smatrati i kao ‘tiho oružje’ kojim se cijele nacije i države mogu pokoriti bez ispaljenog metka. Taktika je sljedeća: država se natjera ili namami da uzme ogromne kredite koje ne može vraćati, a koji se ne ulažu u proizvodnju i stvaranje novih vrijednosti, već otplatu starih dugova, krpanje proračunskih rupa ili za ulaganje u ogromne infrastrukturne projekte od kojih domaće stranovništvo ima male koristi, a na kojima rade izabrane strane kompanije odnosno one kompanije čiji su vlasnici isti kao i banka koja daje kredit. Rezultat je da novac ‘ostaje u kući’ tj. samo mijenja uknjižbu, a kreira se tzv. ‘problem država’ koja ne može vračati zastrašujuće kamate i kredit jer dobiveni novac večim dijelom nikada nije ni vidila pa nije ni imala šanse da isti uloži u proizvodnju odnosno stvaranje neke nove vrijednosti.

U ovom trenutku država je praktično kapitulirala i bez ispaljenog metka predala suverenitet kriminalnoj organizaciji odnosno stranoj banci koja u zamjenu za otpis duga traži prirodne resurse dotične zemlje na korištenje ili bilo kakve druge materijalne ili političke ustupke (koncesije, vojne baze i slično). Ukoliko predsjednik države ili vlade odbije kooperaciju, biva eliminiran. Primjer je ubojstvo predsjednika Ekvadora Jaime Roldós Aguilera i predsjednika Paname Omar Torrijosa 1981.g. koji su se ispriječili na putu bankarskoj mafiji Ovo je detaljno dokumentirano u knjizi Johna Perkinsa “Confessions of an Economic Hit Man”. Međunarodni monetarni fond MMF (International Monetary Fund) i Svjetska Banka (World Bank) su dvije krovne svjetske organizacije koje okupljaju banke koje se bave iznudom, kamataranjem, ucjenom i direktnom represijom svih država, a naročito država Trećeg svijeta odnosno država u razvoju.

Glavni cilj ovih banaka nije pomoći rastu gospodarstva i blagostanja u tim zemljama što im je kao deklarativni cilj, već uništenje bilo kakve šanse za industrijski i tehnološki razvoj, odnosno očuvanja tehnološkog i industrijskog monopola i koncentracije moći koje pojedine države (korporacije) danas imaju. Kao dokaz ove moje tvrdnje samo ću iznijeti podatak da ove dvije udruge banaka postoje od završetka Drugog Svjetskog rata, znači nekih 65 godina (danas je 2010.g.), a da NE POSTOJI NITI JEDNA DRŽAVA NA SVIJETU KOJOJ SU KREDITI OVIH BANAKA POMOGLI, odnosno u kojoj danas vlada gospodarski rast, blagostanje i prosperitet, a siromaštvo je iskorijenjeno.

Dapače, svaka država koja je primila ‘pomoć’ ovih udruga banaka je doživjela rast siromaštva, deindustralizaciju, raspad poljioprivrede, a stanovništvo je dovedeno na rub gladi. Stariji primjer je intervencija MMF-a u Argentini (Argentina’s Economic Collapse), a noviji primjeri je bankrot Grčke i Irske u kojima domicilne vlade više ne kroje nikakvu politiku, već strani bankari određuju tko će, što će i kada će proizvoditi, po kojim cijenama prodavati, kada će se ići u penziju, a tko će imati pravo na zdravstvenu skrb, a tko neće, odnosno drugim riječima vlast u ovim državama ne obnašaju demokratski izabrani predstavnici već strani bankari kojima je prvi cilj zaštitii i osigurati svoje interese, a nije im ni na kraj pameti pomoći običnom čovjeku.

Najgora stvar koja se podvaljuje ljudima je da ove institucije dolaze u ulozi spasitelja, a u stvarnosti imaju ulogu osvajača. Najbolje se to vidi na primjeru Irske: u svim medijima se navodi da će MMF i EU POMOĆI Irsku s 100 miljardi eura. Čovjek bi pomislio iz medijskih natpisa da banke možda daju nepovratnu humanitarnu pomoć, ali normalno to nije istina, oni samo daju kredite koje će kasnije masno naplatiti i to ne samo kamatama nego i politički unovčiti.

Duga je povijest tlačenja naroda u svijetu s prenapuhanim kamatama, umjetnim igrama na tržištu (naftne krize iz 70-tih) u kojem je dozovljeno da kreditor proizvoljno mijenja kamate, obračunava ogromne zatezne kamate na kašnjenje isplate duga ili prisili dužnika na tzv. reprogramiranje duga i dovede dužnika u bezizalaznu situaciju. Ogromna moć koja je koncentrirana u bankarskim krugovima, omogućava im da manipuliraju cijenom nafte, tečajem dolara, eura i ostalih važnih valuta te i na taj način umjetno napušu zaduženja svojih dužnika. Najpoznatije otimanje strateškog resursa države od iznimne važnosti je Britansko preuzimanje vlasništva nad Sueskim kanalom 1875.g. kada Isma’il Pasha pritisnut ogromnim vanjskim dugom Egipta prodaje (daje) udio u vlasništvu nad Sueskim kanalom Britancima (Suez Canal Company).

Interesantno je da se kao financijer iz sjene koji je pomogao ovaj poduhvat Britanije opet pojavljuje mafijaško-bankarska familija Rothschildovih. Povijest bilježi nekoliko uzaludnih pokušaja otpora potlačenih naroda Trećeg svijeta (u kojem živi preko 80% svjetske populacije) ovim bankarskim zločincima. Pokret nesvrstanih (Non-Aligned Movement – 85 zemalja) 1976. objavljuje Deklaraciju iz Kolomba(Šri Lanka) u kojoj se jasno ukazuje na problem prezaduženosti najnerazvijenih i najjače pogođenih država.

Cilj ove deklaracije je bio da se problem duga zemalja Trećeg svijeta podigne na političku razinu kako bi siromašne zemlje imale priliku šansu za pošteni i ravnopravan gospodarski razvoj bez tereta ogromnih dugova koji su umjetno prenapuhani tzv. naftnim šokom iz 70-ih. Predlaže se osnivanje Međunarodne banke za razvoj koja bi provodila poštenu politiku raspodjele prihoda kao alternativa MMF-u i Svjetskoj Banci.

U esenciji, ova deklaracija je predstavljala političku volju večine stanovnika Zemlje da se ukine postojeći monetarni sustav i uvede novi i pošteniji sustav na obostranu korist kako najsiromašnijih nacija, tako i u korist bogatih industrijskih zemalja.

Deklaracija je izazvala nevjerovatan šok u zapadnim bankarskim krugovima, dolar je izgubio na vrijednosti, što je izazvalo reakciju bankarskih krugova koji su pomoću glavnog operativca za ‘mračne poslove’ Henry Kissingera izvršili državne udare u tri zemlje, glavne predvodnice ove političke inicijative: u Indiji je nakon 6 mjeseci od iznošenja ove Deklaracije s vlasti ‘svrgnuta’ Indira Ghandi (raspala se njena stranka), u Šri Lanci se organiziraju masovni štrajkovi pod patronatom stranke koja je izravno financirana od strane anglo-američkih tajnih službi te premijarka Bandaranaike (drugi incijator Deklaracije i prva žena premijer na svijetu) napušta vladu 1977.g., a gvajanski ministar Frederick Wills koji je bio treći najjači nositelj ove Deklaracije mora podnijeti ostavku na svoj položaj. Na ovaj način su s scene maknuti glavni protagonisti Deklaracije i sama prijetnja bankarskom sustavu odnosno MMF-u.

Ovdje moram istaknuti da pokret nesvrstanih danas predstavlja jedinu svijetlu političku organizaciju na ovoj planeti, ukazujući na mnoge probleme koji su uzrok ratova, gladi i siromaštva na svijetu: nepravedna struktura UN-a u kojem par najvećih zemalja kroje sudbinu ostatka svijeta, nepravedan monetarni sustav koji štiti interese bogatih, a siromašne čini još siromašnijim, kršenje ljudskih prava SAD-a ratom u Afganistanu i Iraku te tzv. ratom protiv terorista. 1982.g. izbija tzv. kreditna kriza Trećeg svijeta (Third World Debt Crisis): zemlje dužnice Trećeg svijeta uhvaćene su u nemilosrdne škare sve gorih trgovinskih uvjeta za njihovu izvoznu robu, sve manjih prihoda od izvoza i strahovito većih iznosa sredstava potrebnih za servisiranje njihovih dugova.

Ova kriza je umjetno izazvana naftnim šokovima koje su prisilile zemlje da ogromne količine dolara utroše u naftni deficit. Kad je postalo jasno da će zemlje dužnice Latinske Amerike ubrzo puknuti pod nepodnošljivim novim opterećenjem otplate duga, utjecajni krugovi oko Margaret Thatcher i Reaganove vlade su počeli pripremati jedan ‘primjer’ koji će zemlje dužnice odvratiti od pomisli nevraćanja svojih dugova velikim bankama SAD-a i UK-a. Primjer je bio vojna intervencija Britanije na beznačajnim Falklandskim otocima (Falklandski rat 1982.g.).

Argentina je pod utjecajem SAD-a nakon dugogodišnjih neuspješnih pregovora s UK, proglasila svoj suverenitet nad otocima, misleći da ima punu potporu SAD-a. Međutim, ovo je samo bio izgovor za vojni pohod Ujedinjenog Kraljevstva i stvaranje od Argentine primjera za druge zemlje dužnice koje bi se eventualno pobunile i odbile vraćati dug.

Naime, Argentina je u tom razdobilju bila treći dužnik u svijetu s vanjskim dugom od oko 38 miljardi dolara i zemlja koja je bila najbliže nemogućnosti vraćanja duga.

Fascinantno je da cijele armije, tajne službe i ostala infrastruktura stoji na raspolaganju bankama kako bi zaštitile njihov interes. U očajničkom pokušaju da spasi Meksičko gospodarstvo i izbaci strani bankarski utjecaj predsjednik Meksika Lopez Portillo, 1. rujna 1982.g. objavljuje da se privatne banke u Meksiku nacionaliziraju uz plaćanje odštete vlasnicima kao dio mjera za spas nacionalne ekonomije. Ovo je bio presedan u svjetskoj povijesti, koji se naravno nikad nije ponovio. Nažalost Lopez Portillo je bio na kraju mandata tako da je ova njegova inicijativa u startu bila osuđena na propast, ali je vrijedi zabilježiti kao jedan od rijetkih pravih primjera borbe protiv banaka.

Dana 1.10.1982.g. Lopez drži povijesni govor u skupštini Ujedinjenih naroda kojim je precizno oslikao situaciju u svijetu u svezi prenapuhanih dugova zemalja Trećeg svijeta, a koja je i danas prisutna u još ekstremnijoj formi: “Postoje jedne škare koje prijete da će prerezati zamah razvitka postignut u nekim zemljama i presjeći mogućnost razvitka u ostalim zemljama.

Obustava vraćanja kredita nije ni na čiju korist i nitko je ne želi. Ali, hoće li do nje doći ili ne, to je izvan odgovornosti zemalja dužnika. Zajedničke situacije stvaraju zajedničke pozicije kojima nije potrebna konspiracija ni intriga. Meksiko i mnoge druge zemlje Trećeg svijeta ne mogu udovoljiti dogovorenom roku otplate pod jako drukčijim uvjetima koji sada prevladavaju.

Mi zemlje u razvoju ne želimo postati vazali. Mi ne možemo paralizirati svoja gospodarstva ni gurnuti svoje narode u još veću bijedu kako bismo vraćali dug čije se servisiranje utrostručilo bez našeg sudjelovanja i odgovornosti, a pod uvjetima koji su nam nametnuti.

Naša nastojanja da se razvijamo kako bismo pobijedili glad, bolest, nepismenost i ovisnost, nisu prouzročila ovu međunarodnu krizu.” Uplašeni mogućnošću bojkota i nevraćanja dugova od strane zemalja Trećeg svijeta privatne banke prvi puta u povijesti koriste propagadni spin u kojima svoje privatne kredite i rizike stavljaju na leđa društva odnosno državnih institucija izjavama da bi nevraćanje dugova moglo ugroziti međunarodni bankarski sustav. Uplašeni ovakvom mogućnošću SAD, UK i ostale države nameću MMF-u ulogu svjetskog policajca u procesu utjerivanja dugova koji je postao najusklađenija operacija organizirane pljačke u modernoj povijesti.

Danas smo svjedoci istog scenarija kada države novcem poreznih obveznika moraju pokrivati gubitke privatnih banaka pod prijetnjom da bi alternativa bio kolaps svih financijskih institucija. Danas se ovo zove Bailout. Točne brojke se ne znaju, ali procjenjuje se da je samo SAD utrošio preko trilijun dolara (tisuću miljardu) za spas privatnih banaka.

Nevjerovatno, ali istinito. 1982.g. suprotno brižljivom njegovanom dojmu u zapadnoeuropskim i američkim medijima, zemlje dužnici plaćale su svoj dug mnogostruko, doslovno krvlju i poslovičnu posljednju paru davale lihvarima modernog doba iz New Yorka i Londona. Nije bilo točno da su nakon kolovoza 1982. veliki dužnici Trećeg svijeta odbili plaćati dugove. Pištolj im je bio prislonjen na glavu pod pritsikom MMF-a da potpišu ono što su banke eufemistički nazvale reprogramiranje duga s vodećim privatnim bankama među kojima su prednjačile Citicorp i Chase Manhattan iz New Yorka. Krajnji rezultat je bilo ogromno povećanje iznosa duga, usprkos činjenici da iz tih banaka ni jedan peni novog zajma nije stigao u Latinsku Ameriku.

Ukupni se vanjski dug svih zemalja u razvoju , dugoročni i kratkoročni, stalno povećavao nakon 1982., s nešto iznad 839 miljardi dokara na skoro 1300 miljardi dolara 1987. godine. Cijelo to povećanje praktički proizlazi iz dodatnog opterećenja prouzročenog uvjetima ‘refinanciranja’ neplativog starog duga. Pod režimom MMF-a Meksiko je bio prisiljen srezati svome narodu vitalne lijekove, prehrambene namirnice, gorivo i druge potrepštine. Ljudi, a vrlo često i novorođenčad, bespotrebno su umirali zbog nedostataka najosnovnijih lijekova iz uvoza. Jednaki se proces odvijao u Argentini, Brazilu, Peruu, Venezueli i u večini zemalja Afrike, uključujući Zambiju, Zair, Egipat i velike dijelove Azije.

Prema podacima Svjetske banke, u razdoblju između 1980. i 1986. skupina od 109 zemalja dužnika platila je kreditorima samo na ime kamata na svoj inozemni dug ukupno 326 miljardi dolara. Na ime glavnice toga istoga duga otplaćeno je 332 miljarde dolara, što je ukupno s uplatama na ime kamata iznosilo 658 miljardi dolara, a sve to na ime otplate početnog iznosa duga od 430 miljardi dolara. Ali usprkos tim ogromnim otplaćenim iznosima, tih je 109 zemalja 1986. godine još uvijek dugovalo kreditorima svotu od 882 miljarde dolara. Tako je djelovala magija združenih kamata i fluktuirajučih tečajava.

Još je šokantniji aspekt ukupne dužničke krize iz 1980-ih godina bila činjenica da večina toga novca nije uopće napuštala njujorške i londonske banke. Po riječima jednog izravnog sudionika u tim procedurama, bivšeg peruanskog ministra za energiju Pedra Pabla Kuczinskog, koji je preuzeo unosan položaj u njujorško-švicarskoj banci Credit Suisse First Boston: “večina novca nikada nije vidjela Latinsku Ameriku. Od 270 miljardi dolara kredita koje je Latinska Amerika uzela između 1976. i 1981., ustanovili smo da je Latinska Amerika stvarno dobila samo 8.4% toga iznosa i to su bila jedina sredstva koja je Latinska Amerika mogla utrošiti na proizvodne investicije.

Sav je preostali novac ostao u bankama, nikad nije ni stigao u Latinsku Ameriku, samo je promjenio knjige.” Prethodni tekst je dovoljno jasan, brojke govore same za sebe, bitno je istaći da se ovakve dužničke krize i općenito ekonomski šokovi ponavljaju periodično, danas (2010.g.) upravo živimo u tzv. recesijskom periodu ili još jednoj dužničkoj krizi. Zaključak: banke su glavni instrument ekonomske stagnacije, krize, siromaštva i gladi u svijetu. Vidljivo je da one ne ugrožavaju samo ekonomije drugih zemalja (Trećeg svijeta) već svoje rizike prebacuju na leđa građana svoje domicilne zemlje koji moraju svojim novcem pokriti gubitke privatnih banaka pod prijetnjom općeg kolapsa. KRAH SE BLIŽI, A NA JEDNOJ RAZINI TO TREBA POZDRAVIT JER SADAŠNJI JE SUSTAV ZATVORSKA ĆELIJA SA SEDEM MILIJARDI LJUDI. POSTAVLJA SE PITANJE ŠTO UČINITI KADA DO TOGA DOĐE. HOČEMO LI SLIJEDITI SCENARIJ “PROBLEM – REAKCIJA – RJEŠENJE” KOJI ĆE POKUŠAVATI NAMETNUTU ROTHSCHILDI? ILI ĆEMO SE UGLEDATI NA ISLAND?

Jedna od glavnih tehnika masovne manipulacije pri pokušaju uvođenja orvelovske države može se opisati kao “nema drugog izbora” “nemamo nikakvog izbora” “jedino rješenje je …” i tome slično. Ono što želite da se dogodi, prikazujete kao jedini mogući odgovor na dana (umjetno izazvana) zbivanja. Kada je u rujunu 2008. bankovni slom opustošio svjetsko gospodarstvo vlade raznih država govorile su da “nemaju izbora” te da moraju sanirati banke i financijske institucije koje su krah i izazvale.

Nisu vođene nikakve rasprave ili razgovori o drugim načinima reagiranja, a budući da su bankarski agenti bili postavljeni na financijske položaje u pojedinoj vladi, interesi naroda nisu imali baš nikakvih izgleda. Uslijedilo je najveće prebacivanje bogatstva u poznatoj ljudskoj povijesti: od naroda bankarima, od mnoštva šačici – a nije bilo “nikakvog drugog izbora?” Posljedice tog “jedinog rješenja” mogu se vidjeti u Sjevernoj Americi i Europi gdje se tamošnja gospodarstva koprcaju u živom blatu, tražeći slamku spasa.

U osnovi isti plan ostvaruje se s obje strane Antlantika i diljem svijeta, s neznatnim razlikama, a isti projicirani ishod planiran je za svakog. Problem su sustavno osmišljavali oni koji kontroliraju bankovni i financijski sustav preko rothšildskih agenata poput Alana Greenspana, predsjednika Američkih Federalnih rezervi od 1987. do 1006., koji nastavlja provoditi takvu politiku u “Fedu” preko svog kao pas poslušnog nasljednika, posve beskorisnog Bena Bernankea. Ta proračunata pljačka javnog balaga sasvim je očita i jasna. U Europi to ide ovako: Srušiš bankovni sustav kako bi pokrenuo željeni slijed zbivanja.

Ubaciš trilijune eura u banke “da ih spasiš” i prihvatiš njihove toksične dugove kao jamstvo. Tako si u tren oka , privatni dug pretvorio u državni (javni) dug. Vlade vrtoglavo jure prema bankrotu zbog svih dugova uključenih u saniranje banaka i zato što MMF i Središnja europska banka, inače u vlasništvu istih ljudi koji i te banke posjeduju, stupaju na scenu kako bi izbavili države pomoću dodatnih zajmova (dugova). MMF i ECB primoravaju vlade da svojim građanima nametnu opake programe štednje i rasprodaju državna dobra privatnim korporacijama u vlasništvu istih ljudi koji su u vlasništvu MMF-a, ECB-a i banaka.

Europska unija zahtjeva kontrolu privreda svih svojih članica i stvaranje središnje kontroliranih “Sjedinjenih Europskih Država” kako bi riješile problem kojeg su i stvorili oni što kontroliraju Europsku uniju (isti ljudi koji posjeduju MMF, ECB i banke). Sve se to dogodilo a stotine milijuna života ozbiljno je ugroženo zbog tvrdnje da nema “drugog izbora” osim saniranja banaka koje su problem i proizvele. Ali narod Islanda je pokazao da su to besmislice.

O Islandu ste dosta slušali 2008. kada je njegov bankovni sustav pretrpio neviđen i nevjerojatan krah. Bilo je to razmjerno veličini islandskog gospodarstva, najveći bankovni slom u ekonomskoj povijesti. Danas se o islandu vrlo malo čuje zbog načina na koji se njegovo stanovništvo koje broji 320.000 ljudi pozabavilo s ogromnim izazovima s kojima se odjednom suočilo. Ne spominjite Island – Pssst! Stav o tome kako “nema drugog izbora” najviše ugrožava neka alternativa koja djeluje… prijetnja u vidu dobrog primjera. Razmjeri islandskog kraha bili su šokantni. U godinama koje su prethodile 2008.

Island je prihvatio “Greenspanovu doktrinu” privatizacije bankarskog sustava i uklanjanja sustava kočnica i ravnoteža koji se odupirao nesputanoj , raspojasanoj pohlepi. Inozemne ulagače privukle su više stope povrata u računima znanim kao “IceSave”, ali time je Islandski strani dug porastao do strahovitih , očito neodrživih razina. Godine 2003. dug je bio 200 puta veći od nacionalnog dohotka, a u 2007. je bio veći za 900 posto.

Bila je to katastrofa koja se nadvila nad Island, čije nastupanje nije trebalo dugo čekati. Pa pogledajmo što se zbilo sa Islandskim bankama. Nije bilo šanse da ta fiskalna fantazija preživi svjetski slom iz 2008. Tako su tri glavne Islandske banke: Glitnir, Landbanki i Kapthing nacionalizirane kada su propale, a vrijednost islandske krune naspram eura pala je za 85%. Ali danas, svega tri godine kasnije, islandska privreda oporavlja se od razmjerno najvećeg kraha u povijesti zato što …Islanđani te banke nisu sanirali, pustili su ih da propadnu. Oni koji su problem uzrokovali snosili su i posljedice. Do takvog je ishoda došlo zbog toga što je islandski narod odbio preuzeti odgovornost za ono što su prouzročile banke. Zbog žestokih javnih prosvjeda tadašnji premijer Geir Hilmer morao je odstupiti, a ostavku je dao 2009. postavši prvi islandski koji je optužen i kojemu se sudilo zbog nesavjesnog rada. Ovo su na prvi pogled uočljive tri temeljne razlike između onoga što se dogodilo na Islandu i država koje su provele saniranje ugroženih banaka.

Kada su na primjer, irske banke doživjele slom, zbog njihove pohlepe i korupcije, Irska vlada smiješnoga premijera sanirala ih je u tako zapanjujućem stupnju da je Irska sada u stisku oštrih mjera “štednje”, zapavši u dugove prema MMF-u i Središnjoj europskoj banci preko grla, a Irska je privreda uništena što će i ostati za mnoga nadolazeća pokoljenja. Nasuprot tome, Island je jednostavno pustio banke da propadnu. Cowen je rekao da će on odstupiti s mjesta irskog vođe, ali tek nakon što dogovori ogroman zajmovni paket s MMF-om i ECB-om sa svim popratnim uvjetima i odredbama.

Dakle, onima koji su problem i izazvali dopušteno je da nametnu “rješenje” dovodeći od još većih problema golemim povećanjem javnog duga preko vlade. Nasuprot tome, Islanđani su svrgnuli s vlasti političare koji su nadzirali financijski debakl prije nego li su uspjeli učiniti isto što i Cowen. Vođi čija je nesposobnost bilo zbog korupcije ili pak kriminala, nasukala Irsku omogućeno je da slobodno ode i nastavi sa svojim ne sumljivo lagodnim životom, dok je irskom narodu prepušteno da se nosi s posljedicama. Nasuprot tome, Islandskoj verziji Cowena sudi se zbog onoga što je učinio. I novodošla ljevičarska vlada na islandu je 2009. isprva krenula rutom “pa, nemamo izbor” ali narod ni ovaj put za tako nešto nije htio niti čuti, ključni su upornost i neprihvaćanje “ne” kao odgovora.

Nova je vlada predlagala usred prijetnji iz Britanije i drugih zemalja, da će otplatiti 3,5 milijuna eura duga privatnih banaka, plus kamate, što je ekvivalent 100 eura mjesečno po svakom Islanđaninu u sljedećih 15. godina. Prosvjedi su pojačani a šef države, predsjednik Olafur Ragnar Grimsson, odbio je svojim potpisem ozakoniti plan otplate te prihvatio zahtjeve javnosti za referendumom o tom prijedlogu. S obzirom na puls javnosti referendum se nije mogao izbjeći, pa je u proljeće 2010. otprilike 93 posto Islanđana glasalo za odbacivanje prijedloga da javnost otplaćuje dugove privatnih banaka.

Vlada je morala udovoljiti željama stanovništva te su pokrenuti kazneni procesi protiv osoba u pozadini bankarskog sloma, uključujući i bivšeg premijera. Islanđani su također tražili da Ustav zaštiti zemlju od međunarodne strukture moći te je izabrano 25 ljudi, nepovezanih s političkim strukturama, da takav dokument i sastave.

Eto što se sve može postići u koliko ljudi ne odustaju sve dok se pravda ne zadovolji. Iskod: Islandska se privreda budi iz svoje noćne more, dok one zemlje (sve ostale) koje su sanirale banke i učinile javnost odgovornom za privatne dugove upadaju u sve dublji glib. Island bi sada trebao povući svoju molbu za pristupanje Europskoj uniji jer bi pridruživanjem EU poništio sve dobro što je dosad postigao.

Zadnje ispitivanje javnog mnijenja pokazuje da 64 posto Islanđana želi pocijepati tu molbu, ali pritom moraju biti nepokolebljivi kao što su bili i kod saniranja banaka. Islandski predsjednik Olafur Ragner Grimsson također je naglasio ono na što u ovim biltenima ukazujem posljednjih nekoliko mjeseci – agencije za procjenu kreditnih sposobnosti su prava sramota i čisti hohštapleraj. Na polju kreditnog rejtinga kompanija i država vladaju tri agencije – Moodys Investors Service i Standard and Poors (koji zajedno nadziru 80% tržišta) te Fitch Investors Services (15 posto).

To su agencije koje su prije 2008. najobičnijem smeću davale trostruki A rejting., a Islandskim su bankama davale besprijekoran “zdravstveni list” netom prije negoli su propale. I svemu tome unatoč, iste te agencije sada odlučuju o sudbini čitavih naroda putem kreditnog rejtinga kojeg daju pojedinoj zemlji. One rade u dosluhu s dinastijom Rothschild tako što snižavaju rejting ciljanih zemalja, a insajderi se naveliko bogate kladeći se na sniženje kreditnog rejtinga neke države kada znaju da se to sprema.

Svjetski financijski sustav nije tek obična kockarnica koja se igra s ljudskim životima iz minute u minutu, stolovi su namješteni da ne mogu bolje, jer rotšildske mreže ne samo da kontroliraju sustav, one su ga osmislile. Za njih, sustav je kibernetička stvarnost koja određuje energetske tokove onoga što nazivamo novcem. Oni osiguravaju da rijeke novca neprestano pritječu u njihovom smjeru, i što dalje od ogromne većine ljudi. Njihovo glavno sredstvo za postizanje tog cilja je dostupnost ne postojećeg teoretskog novca pod nazivom “kredit”. Metodologija je zbilja jednostavna. Prazne državne blagajne i presahli kreditni tokovi zbog saniranja bankarskog sustava multi – trilijunskim iznosima.

Ponovni krah gospodarstva , uz nemoć vladajućih struktura da išta poduzmu. Potom se rotšildski kartel i njegova potrkala u vladi dogovore o tome kako je “jedini izbor” za rješenje problema restrukturiranje cjelokupnog bankarskog i financijskog sustava, uz uspostavu središnje svjetske banke s nadležnošću nad čitavim globalnim financijama. KRAH SE BLIŽI, A NA JEDNOJ RAZINI TO TREBA POZDRAVIT JER SADAŠNJI JE SUSTAV ZATVORSKA ĆELIJA SA SEDEM MILIJARDI LJUDI. POSTAVLJA SE PITANJE ŠTO UČINITI KADA DO TOGA DOĐE. HOČEMO LI SLIJEDITI SCENARIJ “PROBLEM-REAKCIJA-RJEŠENJE” KOJI ĆE POKUŠAVATI NAMETNUTU ROTHSCHILDI? ILI ĆEMO SE UGLEDATI NA ISLAND?

Svaki prosvjed, ili promjena, ili revolucija, u koliko nije utemeljena na popisu ispod, nema nikakve šanse da išta promijeni. Ovi stupovi sistema moraju pasti, ili će u suprotnom blokirati bilo kakvu vrstu ljudske transformacije. Kraj stvaranju novca na zaslonu računala i naplaćivanju kamata. Kraj zaduživanju vlada kod privatnih banaka nepostojećim novcem zvanim “kredit” , kraj plaćanju kamata ljudi na taj novac “koji nikada nije, niti neće postojati”. Vlade ( a taj se koncept mora radikalno promijeniti) mogu izraditi vlastitu valutu – beskamatnu Kraj privatnim bankama i izdavanju nepostojećeg novca pod nazivom “kredit” jer jedino što stvaraju je “novac” kao dug od samoga početka.

Kraj kasinima kao što je Wall Street i City of London, nemilosrdnom kockanjem sa financijskim i robnim tržištem kao i sa životima milijardama ljudi diljem svijeta. Kraj sve profesionalnijim lobističkim skupinama koje zarađuju za život kao i njihovi klijenti živjeci od korupcije. Kraj vladama bez ugovora, u kojima lažljivi političari mogu obećati ljudima da će učiniti ovo, a kada dobiju potporu i nakon što se smjeste u urede, čine upravo suprotno. Kraj centraliziranoj moći u svim područjima našeg života i početak diverifikacije moći na zajednice kako bi mogle odlučivati o vlastitom životu. Koje će dobro doći iz preraspodjele ležaljka na Titanicu? Nikakvo.

Bankovni sustav kojeg poznajemo nema potrebe da bude mijenjan, on mora u potpunosti nestati. To je kazneno djelo temeljeno na prijevari i iznudi. O njegovoj zamjeni treba biti odlučeno od strane stanovništva – ne od onih koji su ga stvorili i koji potajno žele izmanipulirati, stvoriti nove globalne strukture financijske kontrole utemeljene na “Svjetskoj Centralnoj Banci”
 
(koca111.blogspot.com/ uredio:NSP)

Jugoslaviju je trebalo podijeliti kako bi imperija Rothschild i ostale mulinacionalne kompanije u raznim oblicima i pod imenina raznih kompanija mogle “kupiti”, instalirati i kontrolirati sve profitabilne poslove na cijelom ovom prostoru.

Marksizam, globalizam, mondijalizam, novi svjetski poredak, liberalizam…sve su to eufemizmi za pojam koji predstavlja nevidljivu imperiju familije Rothschild.

Da bi otkrili pozadinu i uzroke ovih zbivanja, nužno je zaviriti u mračnu povijest hazarske dinastije Rothschild, identificirati agente, sive kardinale, polakomljene političare, kao i mehanizme njihovog djelovanja. Krenimo od Rothschilda, glavnih igrača. Oni su ti koji koji se nalaze na vrhu piramide.

TKO JE DANAŠNJI ROTHSCHILD?

Iako se još od Drugog svjetskog rata, od strane Rothschildovih odjeljenja za formiranje javnog mnijenja, širi uvjerenje da je njihova moć danas beznačajna i da će ostati upamćeni po vinarijama u Francuskoj ili vrtovima i kao filantropi u Velikoj Britaniji, stvarnost nam projicira potpuno dijametralnu sliku. Oslanjajući se na temelje koje su postavili djedovi i očevi, današnji potomci dovršavaju misiju koja traje više stoljeća. Rothschildi predstavljaju danas lokomotivu hazarskog vlaka koji ide ka Rusiji i ogromnim sibirskim prostranstvima.

Taj vlak, koji prolazi i preko Balkana, treba napuniti armijama novoprimljenih članica NATO pakta, koje će se boriti za imperiju Rothschild. Malo je poznato da su Rothschildi skriveni vlasnici američkih Federalnih rezervi, Pariškog kluba, Londonskog kluba, te kontrolori Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke.

1) Lord Jacob de Rothschild.
2) sin Nathaniel
3) Baron David de Rothschild,
4) Sir Evelyn de Rothschild
5) David Rockefeller, Sr. čiji je sin Nick (dok mu je nudio guvernersko mjesto Nevade) rekao filmskom režiseru Aaron Russo-u o 9/11, prije nego što se i desilo.
6) Nathan Warburg,
7) Herr Heinz (Henry) Kissinger,
8 ) George Soros, financijator i manipulator
9) Paul Volcker, globalist i ekonomski savjetnik Zbigniew-u Brzezinski-om
10) Larry Summers, Obamin ekonomski savjetnik
11) Lloyd Blankfein, CEO, Goldman Sachs
12) Ben Shalom Bernanke, šef Federalnih Rezervi,  bankster

CRVENI ŠTIT IZ FRANKFURTA

Da bi bolje upoznali novog kralja i njegove vojvode, pogledajmo osobnu kartu i kronologiju ove dinastije. Sve je počelo krajem 18. st.. od Meyer Amschel-a (negdje Mozes Bauer) Rothschilda.

Rothschildi (Rothschild u prijevodu znači “crveni štit”) su porijeklom iz Frankfurta, ne slučajno, najvećeg financijskog centra u EU. Ono što je vrlo indikativno, je, da se u Frankfurtu nalazi sjedište Centralne Europske Banke i svih vodećih europskih i američkih banaka, koje su većinom pod kontrolom dinastije. Frankfurtska burza (jedna od najznačajnijih u svijetu) je dio “Deutsche Börse” koja je u vlasništvu Rothschilda preko “Childrens Investment Trust” i “Atticus Capital” s jedne strane i svojih podružnica “Merrill Lynch” i “Fidelity Investments”.

O tome tko su Hazari, pisac Dejan Lučić kaže:
Od današnjih Židova 0,90% su porijeklom Hazari. To je jedno tursko-azijsko pleme, koje je primilo židovsku vjeru sredinom 8. st.. Kada im se carstvo u 10. st.. raspalo, naselili su se diljem Rusije i Europe, a kasnije i na američkom kontinentu. Oni su konvertiti i uopće nemaju semitsko porijeklo. Semitski Židovi potječu iz Palestine i njih je otprilike 7 do 10 posto.

Amschel je imao pet sinova, koje je rasporedio diljem Europe. Salomon je otišao u Beč, Karl u Napulj, Nathan u London, James u Pariz a peti sin Amschel je ostao u Frankfurtu.

Sinovi i njihovi potomci su za nepunih dvjesto godina u potpunosti pokorili i podjarmili zapad. Tako su postavljeni temelji “Pax Judaica”. Glavnu riječ vodi englesko-francuski tim Rothschilda na čelu sa Nathanom, sinom Jacoba Rothschilda. Engleski tim predvode vremešni Edmund i Evelyn sa mladim Nathanom, a francuski, Guy Rothschild sa sinovima Davidom i Eduardom.

MAYER SINOVI, ENGLESKI ROTHSCHILD

Engleski ogranak Rothschilda je osnovao Nathan Meyer, treći Amschelov sin. Tijekom 19. i 20. st.. je uspostavljeno jedinstvo britanske krune i ove familije, tako da je novija povijest Britanije neraskidivo vezana za hazarsku dinastiju. Danas, hazarski trijumfijat čine spomenuti Evelyn, Edmund i Nathan.

Edmund Rothschild (1916)
Karijeru je gradio forsiranjem britansko-hazarskih interesa u posljeratnom Japanu. U suradnji sa Winstonom Churchillom je osnovao BRINCO (British Newfoundland Development Corporation) korporaciju u Kanadi.
Edmundova kćer Katrin je žena Marcusa Agiusa, predsjednika “Barclays” globalne financijske grupe (nakon kupnje ABN-AMRO, nizozemske bankarske grupe, ove dvije Rothschildove grupacije su postale jedno tijelo). Marcus se nalazi i na čelu BBC-a.

Evelyn Rothschild (1931)
Kum Crnog plemstva, desna ruka kraljice, vođa Illuminata, vođa internacionalnih cionista, vlasnik Izraela, glavni bankar Vatikana, i kontrolor svjetske opskrbe novcem. Prema Benu Fulford nedavno je ovlasti prenio na Davida Renea De Rothschilda. Sir Evelyn De Rothschild And The Unholy Trinity …
Nakon ujedinjenja engleske i francuske Rothschild financijsko-bankarske grupacije, i ustupanju vodećih pozicija u istim, ostao je na čelu ogromne NM Rothschild & Sons, investicijske banke iz Londona.
Pod kontrolom Evelyn se nalazi štampa (list Economist, Daily Telegraph …)

Osnovao je Asocijaciju za proučavanje povijesti bankarstva i financija sa sjedištem u Frankfurtu.
Posjeduje međunarodnu korporaciju De Beers, jednu od vodećih u oblasti eksploatacije, obrade i distribucije dijamanata.

Sa suprugom Lynn Forester kontrolira “First Mark Communications International LLC”, i “Field Fresh Foods” s indijskom familijom Mittal, koja zapravo ima ulogu zastupnika Rothschildovih interesa i kapitala (velika “Bharti” grupa).

U području politike Evelyn glavni agenti (uključujući i Soroša) su Norman Lamont, Peter Mendelson, Oliver Letwin i Vernon Jordan (svi Hazari!). Lamont utječe na Konzervativnu stranku i potencijalnog premijera Michaela Howarda (Hazar). Bio je ministar financija za vrijeme mandata Margaret Tacher. Sudjelovao je na regionalnim konferencijama zajedno sa Stjepanom Mesićem i Borisom Tadićem. Peter Mendelson je aktualni ministar V.Britanije u EU i blizak je laburistima i Tonyju Blairu.

S druge strane, Vernon Jordan (Lazard banka) je veoma utjecajan u Demokratskoj stranci u SAD (bio je savjetnik Billa Clintona, vodio kampanju za Johna Kerrya 2004. godine). Supruga Lin je financirala predsjedničke kampanje Billa Clintona a takođe je bliska prijateljica Hillary Clinton. Kako Clinton uklanja protivnike …

Također, Evelyn je vrlo blizak sa Vojvodom od Yorka, princom Eduardom (sin kraljice Elizabete), što otkriva samo dio dugogodišnje sprege britanske kraljevske dinastije i familije Rothschild.

Nathan Filip Rothschild (1971)
Otac Jacob Rothschild

Mlađani Nathan je sin Jacoba Rothschilda, od koga je naslijedio bezbroj poslovođa, agenata, utjecaj na vitalne političke, ekonomske, medijske i vojne institucije diljem svijeta, pa čak i Butrint arheološko nalazište u Albaniji …

Kompanije i korporacije “RIT Capital”, “Atticus Capital”, “JNR Limited”, “NM Rothschild”, “Vanco”, “Trigranit”, “British Petroleum”, Rio Tinto su samo dio sredstava koje stoje Nathanu na raspolaganju novom kralju u pohodu na istok. Za tu svrhu, na usluzi su mu, pored zapadne nomenklature u okviru EU, NATO-a, Britanije, brojni financijski i politički operativci diljem Euroazije (Soroš, Berezovski, Đukanović, Mittala …)

FRANCUSKI ROTHSCHILD

David Rene Rothschild (1942)
Francuska dinastija Rothschild, koju je osnovao James Meyer, predstavlja bočnu podršku britanskom trijumviratu. U tom smislu, pojavljuju se David Rene i Eduard Rothschild, sinovi Guya Rothschilda. David se nalazi na čelu NM Rothschild grupacije, koja je podijeljena između engleskih i francuskih Rothschilda. Nalazi se na čelu “Rothschild & Cie Banque”, uticajne investicijske banke u Zapadnoj Europi.

Eduard Rothschild (1957)
Davidov polubrat Eduard je također član investicijske banke. Pored toga, kontrolira ugledni francuski list “Liberation”. Nalazi se na čelu “Imerys”, metalurške kompanije koja je u vlasništvu Rothschilda od 1880. godine.

Rothschild u Srbiji

Novi kralj u Srbiji nastupa u više traka, pomoću kojih nastoji zauzeti rudarske bazene, energetiku, prehrambenu industriju, medijsko tržište … U prvoj traci se nalazi, već duže vrijeme usidreni, George Soros, koji predstavlja krucijalnu polugu ekspanzije Rothschildovih ka istoku i prvi eksponent Nathana Rothschilda u Srbiji.

Rothschildi nikada ne rade bez posrednka: Ministar za infrastrukturu Velimir Ilić, Veleposlanici Kanade i Mađarske, Sandor Pap i Robert McDougal, Kanadski ekonomski savjetnik, Đurđevka Čeremić, Predsjednik TriGranit korporacije Šandor Damian, Potpredsjednik za vanjske poslove TriGranit-a Peter Lorincze, Predsjednik Upravnog odbora Srpski željeznica Pavao Popović, Generalni direktor Srpski željeznica Milanko Šarančić, Direktor CIP-a Milutin Ignjatović.

George (Schwartz) Soros, glavni agent Rothschilda

George Soroš je mađarski Židov (Hazar), rođen u Budimpešti 1930. godine kao György Schwartz (roditelji su 1936 promijenili prezime u Soros). Školovao se u Londonu i pedesetih godina odlazi u SAD. Značajnu ulogu u njegovom razvoju imao je čuveni Hazar Karl Popper, koji je amenovao projekte Soroša i bio njegov guru.

U svijetu se ovaj “sivi kardinal” prikazuje kao “Robin Hood kompjuterskog doba”, zato što, tobože, uzima novac od bogatih država i srdačno ih dijeli istočnoj Europi i Rusiji, preko svojih fondacija. Na taj način instalira “demokraciju” i “građansko društvo” u zemlje koje su napaćene i iscrpljene u komunizmu, a taj komunizam su ove zemlje ugurali upravo ti isti Rothschildi.

Karijeru je gradio financijskim špekulacijama širom svijeta, i to najviše zahvaljujući svojoj familiji investicijskih fondova “Quantum Fond”, u kome su direktori, istovremeno i njegovi agenti, talijanski i švicarski financijeri.
Veza Soroša i Rothschilda se ostvaruje preko mreže povjerljivih ljudi iz koji sjede u upravnim odborima fondova, trustova, kompanija, banaka … Jedan od takvih je bio izvjesni Richard Katch (također Hazar), član odbora “Quantum Fonda”. U isto vrijeme je bio na čelu “Rothschild Italija SpA” iu odboru komercijalne banke “NM Rothschild & Sinovi” u Londonu. Drugi bitan igrač je Niles O. Taube, također član Quantum i partner investicijske grupe “St.. James Park Capital”, koja sada pripada Nathaniel Rothschild.

Veza se ostvaruje i preko Societe Generale Banke, u kojoj se nalazi direktor Michael Cicurel, predsjedavajući menadžmenta Edmunda Rothschilda i član savjeta Rothschild & Cie Banque.Također, čest partner Soroša je bio i James Goldsmit (Hazar), rođak dinastije Rothschild.

Soroševa mreža u Srbiji

U Srbiji, ovaj sivi kardinal vrši pripremu terena za Nathaniela Rothschilda i predstavlja značajnog kreatora političke, pravne, privredno-financijske, kulturne, medijsko-informativne slike društva. Na tom putu nastoji da istisne crkvu, jezik, pismo, povijest, nacionalizam … Svoju mrežu utjecaja izgradio još tijekom devedesetih godina preko “Fonda za otvoreno društvo”, “Fonda za humanitarno pravo”, “Helsinškog odbora”, “Beogradskog kruga”, “Europskog pokreta”, “Centra za antiratnu akciju”, “NUNS-a” , “ANEM-a”, “OTPOR-a” …

Danas, sve vodeće nevladine organizacije jesu istureno odjeljenje Rothschilda, i zadužene su, ne samo da ostvare što veći politički utjecaj, već i za psihološko oblikovanje nacije. Putem permanentnog inputiranja genocidnosti, zločinačke naravi i kolektivne krivnje, ove fantomske organizacije žele stvoriti strah i sramotu u narodu, koja treba da se materijalizira u vidu indiferentnosti prema komadanju zemlje, rasrbljavanju ili bolje rečeno, kolonizaciji. To se provodi i u formi liberalizma, koji treba da metastazira u institucijama države, u obitelji, naciji, tradiciji, kulturi … te na taj način treba osigurati nesmetan prodor Rothschildovoj imperiji.

Soroš manipulira razne nevladine udruge i udruge za ljudska prava u cilju nametanja kolektivne krivnje.
Kolektivne krivnja je dijelom opravdana – gledajući na rat u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu, ali motivi Soroša i klike nisu humanitarne i humanističke prirode, već se radi o luciferijancima koje motivira jedino pohlepa.

Pored elektronskih medija, na Soroševom spisku se nalaze dnevni listovi i časopisi, izdavačke kuće. Pod istom kontrolom se nalaze info agencija Sense i dvije vodeće informativne agencije u zemlji, Beta i Fonet. Ove agencije su istovremeno i podružnice AP (Asociated press) i Reutersa, koje su u vlasništvu Rothschilda još od 19. st.. Soroš je ostvario infiltraciju iu kulturne i obrazovne institucije, kazališta, Narodnu biblioteku, Povijesni arhiv, SANU … Oko sebe je okupio veliku grupu glumaca, redatelja, dramskih pisaca, glazbenika, književnika, znanstvenika, analitičara, bivših diplomata … pomoću kojih radi na animiranju što većeg broja pristalica.

Preko dva Gorana, Markovića (čiji je mentor Bernard Levy, veliki prijatelj Bernarda Kouchnera) i Paskaljevića se vrši sotaniziranje Srba na filmskim festivalima. Valja spomenuti i sljedeće obrazovne organizacije Soroša: Univerzitet Union, Alternativna akademska obrazovna mreža (AAOM), Beogradska otvorena škola, Centar za ženske studije (nastao iz feminističke grupe “žena i društvo”) … U njima se vrši regrutacija budućih Soroševih najamnika. Centar za unapređivanje pravnih studija Human Rights Watch (HRW) je također prisutan. U istom taboru se nalazi CESID i ostale organizacije koje se bave ispitivanjem javnog mnijenja.

Politička akvizicija Rothschilda

Pored “nevladinog” sektora, Soroševe ruke se nalaze na financijama, koje se kontroliraju preko raznih “eksperata” financiranih posredstvom “Otvorenog društva”. Pored ovoga treba i istaknuti da Soroš ima učešće u “Societe Generale” banci, koja zauzima značajan prostor na financijskom tržištu. Haški tribunal je također financiran od strane Soroševih fondova.

Kakvi su interesi Rothschilda na Kosovu i u Vojvodini

Značajna poduzeća Rothschilda na ovim prostorima su “Carlyle Group” i Međunarodna krizna skupina (ICG) koja je na čelu sa Sorošem, vodi višegodišnju kampanju za neovisno Kosovo. Grupu, pored Soroša, financiraju i Rupert Murdock (Sky medijska kuća), Goldman Sachs, JP Morgan … Među članovima ove grupe se nalaze ili su se nalazili Martti Ahtisaari, James Layon, Morton Abramović, Luis Arbour, Zbigniew Brzezinski, Wesley Clark, Mihail Hodorkovski, Torwald Stoltenberg ….

Martti Ahtisaari, jedan od Rothschildovih zastupnika

Neovisnost Kosova je i interes Rothschilda, jer ono ima ogromne rezerve olova, cinka, zlata, ugljena … Neovisnost je od suštinskog interesa za Rothschildove rudarske i metalurške kompanije, koje bi u takvoj situaciji imale čist prostor za preuzimanje deficitarnog rudnog blaga i energetskih resursa.

Pored požrtvovanog zalaganja za otimanje Kosova, Soroš i MKG pažnju usmjeravaju k Vojvodini, koju, u suradnji s pokrajinskom upravom, želi staviti na stol za kojim sjede Hrvatska, Mađarska i Rumunjska kao punomoćnici Rothschildovih. U tom smislu se forsira “pandunavski projekt” iza kojeg stoje Njemačka i Austrija. Vojvodina bi se, prema toj zamisli, trebala ugurati u takvu podunavsku konfederaciju u formi “Europske regije”. Njemački veleposlanik Zobel je nedavno, ne slučajno, skrenuo pozornost na to. Na terenu se projekt provodi kupnjom poljoprivrednih kombinata, šećerana, mljekara, uljara, banaka …

Poljoprivredna zemljišta u sve većem broju kupuju Hrvati, koji su već kupili nekoliko važnih prehrambenih poduzeća. Agrokor je preuzeo Dijamant iz Zrenjanina, Frikom … Nexe Grupa je kupila Polet IGK, “Stražilovo”, ima udio u tvrtki građevinskog materijala “Toza Marković”, (također posjeduje i tvornicu za proizvodnju vapna i kamena “Jelen Do”), kupljen je Somboled …

S druge strane i Austrija i Njemačka pozicioniraju svoje kompanije u pokrajni. Njemačka kompanija “Nordzucker” je kupila šećerane u Vojvodini. Sa MK komercom je osnovala kompaniju Sunoko, i na taj način došla do desetine tisuća hektara zemljišta. “Stada” je kupila Hemofarm. VAC je kupio novosadski Dnevnik … Austrijska Erste banka je za sjedište izabrala Novi Sad, gdje su se također smjestile OTP bankarska grupa i Metals banka. Sa ovim koincidira i sve intenzivniji ulazak Mađarskih kompanija u Srbiju i regiju zajedno s političkim utjecajem mađarske vlade, iza kojih stoji Nathaniel Rothschild.

Treba reći i da su Srbi u Austriji dobili status nacionalne manjine, tako da bi to bio i položaj u budućoj konfederaciji, koja bi predstavljala realizaciju projekta “Alpe-adria”, inkarnaciju Habsburške Monarhije.

Investicioni fondovi

Drugu traku u kojoj nastupa Nathaniel Rothschild čine investicijski fondovi s Djevičanskih i drugih egzotičnih otoka, koji su u prividnom vlasništvu “ruskih Židova” (zapravo Hazara). Najmoćniji među njima je “Salford” sa Djevičanskih otoka, iza kojeg stoji Boris Berezovski (Hazar) sa kapitalom Rothschilda. Fond je osnovan 2001. godine u Londonu i danas posjeduje skoro cjelokupnu mljekarsku industriju u Srbiji (Imlek, Novosadska mljekara, Mljekara Subotica, Impaz, Zemun), Bambi koncern, Knjaz Miloš … Osnivač Salforda je Eugen Jeffy, Hazar iz Rusije, koji je karijeru gradio u Alfa banci iz Rusije koja je vezana za Borisa Berezovskog i Fridmana.

Boris Berezovski

Agent Rothschilda, zadužen za rušenje Putina član u odboru Salforda je Lord Tim Bel, nekadašnji savjetnik Margaret Thatcher, koji je vrlo blizak sa Berezovskim, Rupert Murdock, Viktorom Juščenkom, bio je u dobrim odnosima s Jeljcinom …

Osim toga, predsjednik ovog fonda je Klaus Mangel koji je sa Borisom Berezovskim vršio prodaju Mercedesovih automobila u Rusiji.

Pored Salforda, svoju poziciju jača “Ashmore” investicijski fond, koji je nedavno preuzeo “Carnex” od Midland Risorsiza. Ashmore se nalazi pod kontrolom Rothschildovog Atikusa. Naime, vlasnik Ashmorea je Michael Benson, nekadašnji član “Amvescap Plc”, kompanije u kojoj se nalazi kapital Atikusa.
“Midland Resources” je treći značajan investicioni fond kojim upravljaju Alexandar Snajder i Eduard Schifrin (obojica Hazari!). Midland grupa je vlasnik hotela Park i Kasina (najstariji beogradski hotel), te luke Pančevo.

Kraljevski nastup

Treću traku kolonizacije čine kompanije u oblasti građevinarstva, rudarstva, metalne industrije, financija, bankarstva, izdavaštva od kojih je većina izravno vezana za mlađahnog Rothschilda. Jedna od njih i istovremeno najaktivnija u regiji je “Trigranit”, sa sjedištem u Budimpešti, koja je za posljednjih nekoliko godina izrasla u regionalnog giganta i lidera u krupnim Rothschild i Trigranit investicijskim projektima.

Izgradila je niz poslovno-financijskih centara u Poljskoj, Slovačkoj, Mađarskoj, Sloveniji, Rumunjskoj, Bugarskoj …

U Hrvatskoj će graditi sportsku arenu od 20000 mjesta sa poslovnim kompleksima. U Srbiji,Trigranit-u je povjerena izgradnja željezničke stanice “Prokop” (za sada nije započeta).

Podružnica “Riotinto” (jedna od najvećih svjetskih rudarskih kompanija) je dobila koncesije da eksploatira rudu bora (koje ima još jedino u Kini i Turskoj) u okolici Baljevca na Ibru.

Prisutne su i ostale rudarske kompanije, Glencore koju kontrolira preko svog agenta Marca Richa (Hazar), Phelps Dodge u kojoj se nalazi kapital “Atikusa” (Rothschildov investicijski fond). Ove dvije kompanije konkuriraju za preostale rudarske bazene.

Preko indijske kompanije “Mittal” je kupljen Magnohrom iz Kraljeva. Inače porodica Mittal je dugogodišnji zastupnik dinastije Rothschild.

U upravi Mittala mjesto zauzima Wilbur Ross, dugogodišnji bankar Rothschilda. Pored Mittala, sa istoimenom obitelji, Rothschildi drže i “Field Fresh Foods”, kompaniju koja se bavi proizvodnjom i izvozom hrane iz Indije.

Bankarski i financijski sektor se također nalazi pod dominacijom dinastije. Vodeće banke, poput Banca Intesa, Credit Agricole, Unicredit group, Societe Generale su pod kontrolom Rothschilda.

Poluga kojom se osigurava kontrola je Anton Bernheim (Hazar), koji se nalazi na čelu Delta Generale grupe. Grčke banke “Piraeus” i “Laiki”, se nalaze pod kontrolom Marfin financijske grupe, u kojoj se nalazi Rothschildov kapital. Šandor Ganyo, jedan od “suvlasnika” Trigranita, omogućuje Rothschild širenje u oblasti bankarstva sa OTP bankarskom grupom.

OTP je u Srbiji kupio tri banke: Kulsku, Nišku i Zepter banku. Metals banka iz Novog Sada je kupljena posredstvom Rothschildovog “JNR Limited-a” (Jacob and Nathaniel Rothschild), investicijskog fonda.

Mladi Rothschild kontrolira i mađarsku naftnu kompaniju MOL, također preko Ganyia.

Anton Bernheim MOL je na srpski tržištu prisutan od 2005. godine i ozbiljan je kandidat za sudjelovanje u privatizaciji naftne industrije.

Treba reći i da jr NM Rothschild financijski savjetnik NLB Continental, slovenske bankarske grupe. Rothschildi su sudjelovali i prilikom privatizacije Mobtela. U izdavaštvu su prisutni preko slovenske “Mladinske knjige”, koja je dio “Reader ‘digest”, američke kompanije čiji je dio nedavno kupljen od strane Rothschilda Šandor Ganyo

Crna Gora, Terra Rothschildiana

Dolazak delegacije Rothschilda, neposredno po okončanju referenduma (koji je proveden u režiji istih), označio je udaranje pečata “colonized” na jednu od najstarijih srpski zemalja. Jacob Rothschild i Nathaniel Rothschild su na taj način dobili još jednu koloniju. Crna Gora je danas potpuno kupljena od hazarskih kompanija koje predvode Rothschildi. Obrazac je identičan. Kolonizaciju, kao iu regiji, predvode Rothschildi, pored njih su “ruski” biznismeni, Soros …

Treba prisvojiti luke, resurse, metalurške kombinate, turističke kapacitete …

Kao u Srbiji i ostalim državama regije, Soroš je je prethodno izgradio mrežu nevladinih organizacija. CEDEM, Helsinški komitet za ljudska prava, “Human rights action” i “Hominem querum” su samo neke od njih. Na to se nadovezuju kontrolirani mediji (ANEM), preko kojih je vodio, ispostavilo se, uspješno, antisrpsku kampanju. U suradnji sa Europskim organizacijama i venecijanskom komisijom (u kojoj je član i Vojin Dimitrijević) aktivno je pomogao projekt nezavisnosti.

Republika Srpska

U Republiku Srpsku, koja se nalazi pod konstantnim pritiskom u cilju njenog potpunog nestajanja, Rothschildi su ušli, putem Soroševih zaklada, Mittal Steel korporacije, Salforda ….

Soroš je, po ustaljenom običaju, osnovao više nevladinih organizacija sa istovjetnim ciljem kao iu Srbiji (Helsinški komitet za ljudska prava, “Lex international” …). Soroševi mediji su okupljeni oko međunarodne organizacije “Press Now” i Soroš medija centra iz Sarajeva. Neki od tih medija su “Nezavisne novine”, Alternativna televizija Banja Luka, Net novinar …

U oblasti gospodarstva, Salford je kupio banjalučku mljekaru, najveću u Republici Srpskoj. Tvrtka Stabag (Deripaska) je dobila koncesije za izgradnju mreže autoputeva.

Kompanija Mittal Steel Zenica je kupila RZR Ljubija, kompleks rudnika s velikim zalihama željezne rude. Treba napomenuti da su prisutne i ruske državne tvrtke “Južuralzoloto”, koja je postala strateški partner rudarskom kombinatu Sase iz Srebrenice, i “Zarubežnjeft”, koja je kupila rafinerije nafte i ulja (Modriča, Petrol). Na taj način je osujećen daljnji prodor MOL-a i Mittala.

Federacija BiH

U muslimansko-hrvatskom entitetu, u oblasti rudarstva i metalurgije prednjači Mittal grupa, koja je zauzela Zeničku čeličanu, jednu od najvećih na Balkanu. Mittal-u je pripojen i rudarski kompleks Ljubija iz Republike Srpska.

Oblast energetike je rezervirana za MOL, koji je kupio državnu naftnu kompaniju Energopetrol. Investicijski fond Borisa Berezovskog, Salford, je preuzeo industriju mlijeka (Mlekoprodukt – K.Dubica, Campomil – Sarajevo). Očekuje se i preuzimanje ljubljanskih mljekara koje obuhvaćaju tuzlansku mljekaru. Sektorom bankarstva i financija su zagospodarile Rothschildove banke Unicredit, Intesa …

U Federaciji je, još od 1993, prisutan Soroš sa mrežom nevladinih organizacija. Ta mreža je, kao iu ostalim državama, izrazito antisrpski nastrojena. Među viđenim članovima Soroševog otvorenog društva su bili Jakob Finci i Ivan Straus (Hazari). Pored Otvorenog društva, mogu se spomenuti “Obrazovanje gradi”, Centar Sarajevo, Helsinški komitet, “Žene Bosne” i druge nevladine organizacije. Od medija kontrolira dnevni list “Oslobođenje”, magazin “Start”, televiziju NTV Hajat, novinsku agenciju “ONASA” ..

Hrvatska

Za razliku od ostalih država Balkana, Hrvatsku Rothschildi okupiraju pretežno iz Mađarske, koja predstavlja bazu širenja hazarske dinastije. Preko Unicredit i Intesa banke preuzeli su Zagrebačku i Privrednu banku.
U Hrvatskoj je Soroš manje prisutan nego u ostalim zemljama. Najači adut iz nevladinog sektora je Žarko Puhovski.

Pored MOL-a koji je preuzeo naftnu kompaniju Inu, druga značajna Rothschildova tvrtka u hrvatskom gospodarstvu je Trigranit. Osnovan je konzorcij Ingra – Trigranit ( Ingra – na čelu je Igor Oppenheim, Hazar). Konzorcij je sagradio sportsku arenu u Zagrebu, kapaciteta 20000 mjesta. Trigranit, također, ima ambiciozne planove na hrvatskom primorju.
U području telekomunikacija je prisutan T-Mobile.

Makedonija

Bivša republika, nakon razbijanja Jugoslavije, dijeli sudbinu ostalih kolonija regije. Drugim riječima, suverenitet i neovisnost su ostali na razini teorije dok se s druge strane provodi tiho okupiranje gospodarstva i resursa uz obećanje “svijetle budućnosti” u EU. Istovremeno se forsira proalbanska opcija koja treba da zaokruži projekt Velike Albanije.

Centralno mjesto u Makedoniji zauzima Mittal Steel Skopje, dio Mittal korporacije, koji je kupio metalurški kombinat u Skopju, čime je osigurao dominaciju u regiji. U oblasti bankarstva, Ohridsku banku je preuzeo Societe Generale.

S druge strane, Soros se otvoreno zalaže za albanske interese. U tu svrhu koristi brojne utjecajne organizacije – Helsinški komitet, Centar za multikulturno razumijevanje, Asocijacija za demokratske inicijative, u kojima dominiraju Albanci. Isti je slučaj is medijima. Pod Soroševom kontrolom su televizija “Shutel”, radio stanice Vati, Life …
Soros je također kreditirao makedonsku vladu tijekom 1994. godine sa 25 milijuna dolara. Tijekom istog razdoblja ostvario veliki utjecaj na, tadašnjeg premijera, i sadašnjeg predsjednika Makedonije Branka Crvenkovskog. Branko Crvenkovski je otvoreno podržao plan Marttija Ahtisaarija za Kosovo ..

Branko Crvenkovski, Soroševa marioneta

Soros ima učešća u makedonskom mobilnom operateru MT preko “preko” Stonebridge Communications “kompanije u kojoj ima dionice. Inače, MT indirektno kontroliraju Rothschildi preko” Blackstone Group “, ogromne financijsko-investicijske grupe koju su 1985 osnovali njihovi agenti Peter George Peterson i Stefan Schwartzman (Hazar). Obojica su prethodno izgradili karijere u Rothschildovim podružnicama “Lehman Brothers” i “Kuhn Loeb Inc.” Blackstone grupa je vodeći dioničar “Deutsche Telekom” (T-Mobile), u čijem sastavu se nalazi Mađarski mobilni operater Matav, koji je vlasnik makedonskog mobilnog operatera MT. “T-Mobile” je drugi mobilni operater u Makedoniji.

Na putu do cilja Rothschildi koriste sredstva u vidu reformi, tranzicija, šok terapija, izbora, referenduma, secesija, revolucija, građanskih ratova, vojnih intervencija …

Narodima se nudi “sloboda”, “demokracija” i dobrovoljno ropstvo u zamjenu za njihovu nezavisnost i resurse!
Alternative su sankcije, izolacija i bombardiranje!

Bivša Jugoslavija je bila samo etapa u pohodu Rothschildove imperije k istoku …

 
 
(izvor: skajvok3r.blogspot.com/uredio: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9280"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Komitet 300 -  Lista

RIMSKI klub je vrhovna zavjerenička organizacija, brak između angloameričkih financijatora i starih europskih porodica crnog plemstva, posebno tzv. londonskog, venecijanskog i genovskog “plemstva”. Ključ uspješne kontrole svijeta su njihova sposobnost stvaranja divljih ekonomskih recesija i kriza, te upravljanja tim recesijama i krizama. Komitet 300 ima zadatak da potakne socijalne nemire na svjetskom nivou, posije kojih slijedi recesija kao ublažavajuća priprema za nadolazeće ozbiljnije stanje. To mu je glavna metoda stvaranja masa širom svijeta, koje će postati primaoci “pomoći” u budućnosti.

Čini se da Komitet 300 veliki dio svojih važnih odluka, koje se tiču ljudskog roda, temelji na filozofiji poljskog aristokrata Felix Dzerzhinsky-i, koji je smatrao da je ljudski rod tek malo iznad goveđeg. Kao veoma blizak prijatelj britanskog tajnog agenta Sidney Reileya (Reiley je, zapravo, bio kontrolor tokom prvih godina boljševičke revolucije) često se povjeravao Reiley-u u pijanom stanju. Dzerzhinsky je, naravno, bio zvijer koja je upravljala aparatom “crvenog terora”. Tijekom jedne pijanke rekao je Reiley-u:

- Čovjek nema nikakvu važnost. Vidi šta se dešava kada ga izgladniš. Počne jesti svog mrtvog prijatelja da bi preživio. Čovjeka zanima samo vlastito preživljavanje. Samo to je važno. Sva ta Spinozina filozofija samo je jedno veliko džubre.

RIMSKI klub ima vlastitu obavještajnu agenciju, a koristi i Rockefeller-ov Interpol. S njom vrlo tjesno surađuje svaka američka obavještajna služba, kao KGB i Mosad. Jedina obavještajna agencija koja je ostala izvan njene domene je bio istočnonjemački Stasi. Rimski klub ima i vlastite, visoko organizirane, političke i ekonomske agencije. Upravo su one predsedniku Reganu naložile da zadrži usluge Paul Walker-a, takođe važnog člana Komiteta 300. Walker je ostao na položaju predsjednika Odbora Američke narodne banke, uprkos tome što je Regan, još dok je bio predsjednički kandidat, čvrsto obećavao kako će ga otpustiti čim on, Regan, bude izabran za predsednika.

Rimski klub je, nakon što je odigrao ključnu ulogu u Kubanskoj nuklearnoj krizi, svoj program “upravljanja krizom” (preteču organizacije FEMA) pokušao prodati predsjedniku Kennedy-u. Nekoliko naučnika Instituta “Tavistok” posjetilo je predsjednika Kennedy-a s namjerom da mu objasne šta to znači, ali je Kennedy odbio njihov savjet. Iste godine u kojoj je Kennedy ubijen, Institut “Tavistok” je opet bio u Washington na razgovoru sa čelnicima NASA-e. Ovog puta razgovor je bio uspješan. NASA je “Tavistok”-u dala ugovor o procjeni utjecaja njenog budućeg svemirskog programa, američkom javnom mjenju.

UGOVOR je povjeren Institutu za istraživanje Stanford i korporaciji “Rand”. Većina materijala koju su pripremili instituti “Tavistok”, “Stanford” i “Rand” nikada nije ugledala svjetlo dana i zapečaćeno je do današnjeg dana. Nekoliko senatora, članova odbora i pododbora za nadzor tog projekta, kojima sam se obratio kako bih dobio informacije, rekli su mu da nisu “nikada čuli za to”, a nisu imali pojma ni o tome gde bih mogao pronaći to što tražim. Toliku moć i ugled su imali kod Komiteta 300.
 

 
Abdullah II King of Jordan – [link to en.wikipedia.org]
Roman Abramovich – [link to en.wikipedia.org]
Josef Ackermann – [link to en.wikipedia.org]
Edward Adeane – [link to en.wikipedia.org]
Marcus Agius – [link to en.wikipedia.org]
Martti Ahtisaari – [link to en.wikipedia.org]
Daniel Akerson – [link to en.wikipedia.org]
Albert II King of Belgium – [link to en.wikipedia.org]
Alexander Crown Prince of Yugoslavia – [link to en.wikipedia.org]
Giuliano Amato – [link to en.wikipedia.org]
Carl A. Anderson – [link to en.wikipedia.org]
Giulio Andreotti – [link to en.wikipedia.org]

Andrew Duke of York – [link to en.wikipedia.org]
Budimir Lončar – [link to en.wikipedia.org]
Anne Princess Royal – [link to en.wikipedia.org]
Nick Anstee – [link to en.wikipedia.org]
Timothy Garton Ash – [link to en.wikipedia.org]
William Waldorf Astor – [link to en.wikipedia.org]
Pyotr Aven – [link to en.wikipedia.org]
Jan Peter Balkenende – [link to en.wikipedia.org]
Steve Ballmer – [link to en.wikipedia.org]
Ed Balls – [link to en.wikipedia.org]
Jose Manuel Barroso – [link to en.wikipedia.org]
Beatrix Queen of the Netherlands – [link to en.wikipedia.org]
Marek Belka – [link to en.wikipedia.org]
C. Fred Bergsten – [link to en.wikipedia.org]
Silvio Berlusconi – [link to en.wikipedia.org]
Ben Bernanke – [link to en.wikipedia.org]
Nils Bernstein – [link to da.wikipedia.org]
Donald Berwick – [link to en.wikipedia.org]
Carl Bildt – [link to en.wikipedia.org]
Sir Winfried Bischoff – [link to en.wikipedia.org]
Tony Blair – [link to en.wikipedia.org]
Lloyd Blankfein – [link to en.wikipedia.org]
Leonard Blavatnik – [link to en.wikipedia.org]
Michael Bloomberg – [link to en.wikipedia.org]
Frits Bolkestein – [link to en.wikipedia.org]
Hassanal Bolkiah – [link to en.wikipedia.org]
Michael C Bonello – [link to en.wikipedia.org]
Emma Bonino – [link to en.wikipedia.org]
David L. Boren – [link to en.wikipedia.org]
Borwin Duke of Mecklenburg – [link to en.wikipedia.org]
Charles Bronfman – [link to en.wikipedia.org]
Edgar Bronfman Jr. – [link to en.wikipedia.org]
John Bruton – [link to en.wikipedia.org]
Zbigniew Brzezinski – [link to en.wikipedia.org]
Robin Budenberg – [link to en.wikipedia.org]
Warren Buffett – [link to en.wikipedia.org]
George HW Bush – [link to en.wikipedia.org]
David Cameron – [link to en.wikipedia.org]
Camilla Duchess of Cornwall – [link to en.wikipedia.org]
Fernando Henrique Cardoso – [link to en.wikipedia.org]
Peter Carington – [link to en.wikipedia.org]
Carl XVI Gustaf King of Sweden – [link to en.wikipedia.org]
Carlos Duke of Parma – [link to en.wikipedia.org]
Mark Carney – [link to en.wikipedia.org]
Cynthia Carroll – [link to en.wikipedia.org]
Jaime Caruana – [link to en.wikipedia.org]
Sir William Castell – [link to en.wikipedia.org]
Anson Chan – [link to en.wikipedia.org]
Margaret Chan – [link to en.wikipedia.org]
Norman Chan – [link to en.wikipedia.org]
Charles Prince of Wales – [link to en.wikipedia.org]
Richard Chartres – [link to en.wikipedia.org]
Stefano Delle Chiaie – [link to en.wikipedia.org]
Dr John Chipman – [link to en.wikipedia.org]
Patokh Chodiev – [link to en.wikipedia.org]
Christoph Prince of Schleswig-Holstein – [link to en.wikipedia.org]
Fabrizio Cicchitto – [link to en.wikipedia.org]
Wesley Clark – [link to en.wikipedia.org]
Kenneth Clarke – [link to en.wikipedia.org]
Nick Clegg – [link to en.wikipedia.org]
Bill Clinton – [link to en.wikipedia.org]
Abby Joseph Cohen – [link to en.wikipedia.org]
Ronald Cohen – [link to en.wikipedia.org]
Gary Cohn – [link to en.wikipedia.org]
Marcantonio Colonna di Paliano Duke of Paliano – [link to en.wikipedia.org]
Constantijn Prince of the Netherlands – [link to en.wikipedia.org]
Constantine II King of Greece – [link to en.wikipedia.org]
David Cooksey – [link to en.wikipedia.org]
Brian Cowen – [link to en.wikipedia.org]
Sir John Craven – [link to en.wikipedia.org]
Andrew Crockett – [link to en.wikipedia.org]
Uri Dadush – [link to en.wikipedia.org]
Tony D’Aloisio – [link to en.wikipedia.org]
Alistair Darling – [link to en.wikipedia.org]
Sir Howard Davies – [link to en.wikipedia.org]
Etienne Davignon – [link to en.wikipedia.org]
David Davis – [link to en.wikipedia.org]
Benjamin de Rothschild – [link to en.wikipedia.org]
David Rene de Rothschild – [link to en.wikipedia.org]
Evelyn de Rothschild – [link to en.wikipedia.org]
Leopold de Rothschild – [link to en.wikipedia.org]
Joseph Deiss – [link to en.wikipedia.org]
Oleg Deripaska – [link to en.wikipedia.org]
Michael Dobson – [link to en.wikipedia.org]
Mario Draghi – [link to en.wikipedia.org]
Jan Du Plessis – [link to en.wikipedia.org]
William C. Dudley – [link to en.wikipedia.org]
Wim Duisenberg – [link to en.wikipedia.org]
Edward Duke of Kent – [link to en.wikipedia.org]
Edward Earl of Wessex – [link to en.wikipedia.org]
Elizabeth II Queen of the United Kingdom – [link to en.wikipedia.org]
John Elkann – [link to en.wikipedia.org]
Vittorio Emanuele Prince of Naples – [link to en.wikipedia.org]
Ernst August Prince of Hanover – [link to en.wikipedia.org]
Martin Feldstein – [link to en.wikipedia.org]
Matthew Festing – [link to en.wikipedia.org]
François Fillon – [link to en.wikipedia.org]
Heinz Fischer – [link to en.wikipedia.org]
Joschka Fischer – [link to en.wikipedia.org]
Stanley Fischer – [link to en.wikipedia.org]
Niall FitzGerald – [link to en.wikipedia.org]
Franz Duke of Bavaria – [link to en.wikipedia.org]
Mikhail Fridman – [link to en.wikipedia.org]
Friso Prince of Orange-Nassau – [link to en.wikipedia.org]
Bill Gates – [link to en.wikipedia.org]
Christopher Geidt – [link to en.wikipedia.org]
Timothy Geithner – [link to en.wikipedia.org]
Georg Friedrich Prince of Prussia – [link to en.wikipedia.org]
Dr Chris Gibson-Smith – [link to en.wikipedia.org]
Mikhail Gorbachev – [link to en.wikipedia.org]
Al Gore – [link to en.wikipedia.org]
Allan Gotlieb – [link to en.wikipedia.org]
Stephen Green – [link to en.wikipedia.org]
Alan Greenspan – [link to en.wikipedia.org]
Gerald Grosvenor 6th Duke of Westminster – [link to en.wikipedia.org]
Jose Angel Gurria – [link to en.wikipedia.org]
William Hague – [link to en.wikipedia.org]
Sir Philip Hampton – [link to en.wikipedia.org]
Hans-Adam II Prince of Liechtenstein – [link to en.wikipedia.org]
Harald V King of Norway – [link to en.wikipedia.org]
Stephen Harper – [link to en.wikipedia.org]
François Heisbourg – [link to fr.wikipedia.org]
Henri Grand Duke of Luxembourg – [link to en.wikipedia.org]
Philipp Hildebrand – [link to en.wikipedia.org]
Carla Anderson Hills – [link to en.wikipedia.org]
Richard Holbrooke – [link to en.wikipedia.org]
Patrick Honohan – [link to en.wikipedia.org]
Alan Howard – [link to en.wikipedia.org]
Alijan Ibragimov – [link to en.wikipedia.org]
Stefan Ingves – [link to en.wikipedia.org]
Walter Isaacson – [link to en.wikipedia.org]
Juan Carlos King of Spain – [link to en.wikipedia.org]
Kenneth M. Jacobs – [link to en.wikipedia.org]
DeAnne Julius – [link to en.wikipedia.org]
Jean-Claude Juncker – [link to en.wikipedia.org]
Peter Kenen – [link to en.wikipedia.org]
John Kerry – [link to en.wikipedia.org]
Mervyn King – [link to en.wikipedia.org]
Glenys Kinnock – [link to en.wikipedia.org]
Henry Kissinger – [link to en.wikipedia.org]
Malcolm Knight – [link to en.wikipedia.org]
William H. Koon II – [link to www.knightstemplar.org]
Paul Krugman – [link to en.wikipedia.org]
John Kufuor – [link to en.wikipedia.org]
Giovanni Lajolo – [link to en.wikipedia.org]
Anthony Lake – [link to en.wikipedia.org]
Richard Lambert – [link to en.wikipedia.org]
Pascal Lamy – [link to en.wikipedia.org]
Jean-Pierre Landau – [link to en.wikipedia.org]
Timothy Laurence – [link to en.wikipedia.org]
James Leigh-Pemberton – [link to en.wikipedia.org]
Leka Crown Prince of Albania – [link to en.wikipedia.org]
Mark Leonard – [link to en.wikipedia.org]
Peter Levene – [link to en.wikipedia.org]
Lev Leviev – [link to en.wikipedia.org]
Arthur Levitt – [link to en.wikipedia.org]
Michael Levy – [link to en.wikipedia.org]
Joe Lieberman – [link to en.wikipedia.org]
Ian Livingston – [link to en.wikipedia.org]
Lee Hsien Loong – [link to en.wikipedia.org]
Lorenz of Belgium Archduke of Austria-Este – [link to en.wikipedia.org]
Louis Alphonse Duke of Anjou – [link to en.wikipedia.org]
Gerard Louis-Dreyfus – [link to en.wikipedia.org]
Mabel Princess of Orange-Nassau – [link to en.wikipedia.org]
Peter Mandelson – [link to en.wikipedia.org]
Sir David Manning – [link to en.wikipedia.org]
Margherita Archduchess of Austria-Este – [link to en.wikipedia.org]
Margrethe II Queen of Denmark – [link to en.wikipedia.org]
Guillermo Ortiz Martinez – [link to en.wikipedia.org]
Alexander Mashkevitch – [link to en.wikipedia.org]
Stefano Massimo Prince of Roccasecca dei Volsci – [link to en.wikipedia.org]
Fabrizio Massimo-Brancaccio Prince of Arsoli and Triggiano – [link to en.wikipedia.org]
William Joseph McDonough – [link to en.wikipedia.org]
Mack McLarty – [link to en.wikipedia.org]
Yves Mersch – [link to en.wikipedia.org]
Michael Prince of Kent – [link to en.wikipedia.org]
Michael King of Romania – [link to en.wikipedia.org]
David Miliband – [link to en.wikipedia.org]
Ed Miliband – [link to en.wikipedia.org]
Lakshmi Mittal – [link to en.wikipedia.org]
Glen Moreno – [link to en.wikipedia.org]
Moritz Prince and Landgrave of Hesse-Kassel – [link to en.wikipedia.org]
Rupert Murdoch – [link to en.wikipedia.org]
Charles Napoleon – [link to en.wikipedia.org]
Jacques Nasser – [link to en.wikipedia.org]
Robin Niblett – [link to en.wikipedia.org]
Vincent Nichols – [link to en.wikipedia.org]
Adolfo Nicolas – [link to en.wikipedia.org]
Christian Noyer – [link to en.wikipedia.org]
Sammy Ofer – [link to en.wikipedia.org]
Alexandra Ogilvy Lady Ogilvy – [link to en.wikipedia.org]
David Ogilvy 13th Earl of Airlie – [link to en.wikipedia.org]
Jorma Ollila – [link to en.wikipedia.org]
Nicky Oppenheimer – [link to en.wikipedia.org]
George Osborne – [link to en.wikipedia.org]
Frederic Oudea – [link to en.wikipedia.org]
Sir John Parker – [link to en.wikipedia.org]
Chris Patten – [link to en.wikipedia.org]
Michel Pebereau – [link to en.wikipedia.org]
Gareth Penny – [link to en.wikipedia.org]
Shimon Peres – [link to en.wikipedia.org]
Philip Duke of Edinburgh – [link to en.wikipedia.org]
Dom Duarte Pio Duke of Braganza – [link to en.wikipedia.org]
Karl Otto Pohl – [link to en.wikipedia.org]
Colin Powell – [link to en.wikipedia.org]
Mikhail Prokhorov – [link to en.wikipedia.org]
Guy Quaden – [link to en.wikipedia.org]
Anders Fogh Rasmussen – [link to en.wikipedia.org]
Joseph Alois Ratzinger (Pope Benedict XVI) – [link to en.wikipedia.org]
David Reuben – [link to en.wikipedia.org]
Simon Reuben – [link to en.wikipedia.org]
William R. Rhodes – [link to en.wikipedia.org]
Susan Rice – [link to en.wikipedia.org]
Richard Duke of Gloucester – [link to en.wikipedia.org]
Sir Malcolm Rifkind – [link to en.wikipedia.org]
Sir John Ritblat – [link to en.wikipedia.org]
Stephen S. Roach – [link to en.wikipedia.org]
Mary Robinson – [link to en.wikipedia.org]
David Rockefeller Jr. – [link to en.wikipedia.org]
David Rockefeller Sr. – [link to en.wikipedia.org]
Nicholas Rockefeller – [link to www.nicholasrockefeller.org]
Javier Echevarria Rodriguez – [link to en.wikipedia.org]
Kenneth Rogoff – [link to www.imf.org]
Jean-Pierre Roth – [link to en.wikipedia.org]
Jacob Rothschild – [link to en.wikipedia.org]
David Rubenstein – [link to en.wikipedia.org]
Robert Rubin – [link to en.wikipedia.org]
Francesco Ruspoli 10th Prince of Cerveteri – [link to en.wikipedia.org]
Joseph Safra – [link to en.wikipedia.org]
Moises Safra – [link to en.wikipedia.org]
Peter Sands – [link to en.wikipedia.org]
Nicolas Sarkozy – [link to en.wikipedia.org]
Isaac Sassoon – [link to en.wikipedia.org]
James Sassoon – [link to en.wikipedia.org]
Sir Robert John Sawers – [link to en.wikipedia.org]
Marjorie Scardino – [link to en.wikipedia.org]
Klaus Schwab – [link to en.wikipedia.org]
Karel Schwarzenberg – [link to en.wikipedia.org]
Stephen A. Schwarzman – [link to en.wikipedia.org]
Sidney Shapiro – [link to en.wikipedia.org]
Nigel Sheinwald – [link to en.wikipedia.org]
Sigismund Grand Duke of Tuscany Archduke of Austria – [link to en.wikipedia.org]
Simeon of Saxe-Coburg and Gotha – [link to en.wikipedia.org]
Olympia Snowe – [link to en.wikipedia.org]
Sofia Queen of Spain – [link to en.wikipedia.org]
George Soros – [link to en.wikipedia.org]
Arlen Specter – [link to en.wikipedia.org]
Ernest Stern – [link to www.sourcewatch.org]
Dennis Stevenson – [link to en.wikipedia.org]
Tom Steyer – [link to en.wikipedia.org]
Joseph Stiglitz – [link to en.wikipedia.org]
Dominique Strauss-Kahn – [link to en.wikipedia.org]
Jack Straw – [link to en.wikipedia.org]
Peter Sutherland – [link to en.wikipedia.org]
Mary Tanner – [link to en.wikipedia.org]
Ettore Gotti Tedeschi – [link to it.wikipedia.org]
Mark Thompson – [link to en.wikipedia.org]
Dr. James Thomson – [link to en.wikipedia.org]
Hans Tietmeyer – [link to en.wikipedia.org]
Jean-Claude Trichet – [link to en.wikipedia.org]
Paul Tucker – [link to en.wikipedia.org]
Herman Van Rompuy – [link to en.wikipedia.org]
Alvaro Uribe Velez – [link to en.wikipedia.org]
Alfons Verplaetse – [link to en.wikipedia.org]
Kaspar Villiger – [link to en.wikipedia.org]
Maria Vladimirovna Grand Duchess of Russia – [link to en.wikipedia.org]
Paul Volcker – [link to en.wikipedia.org]
Otto von Habsburg – [link to en.wikipedia.org]
Hassanal Bolkiah Mu’izzaddin Waddaulah Sultan of Brunei – [link to en.wikipedia.org]
Sir David Walker – [link to en.wikipedia.org]
Jacob Wallenberg – [link to en.wikipedia.org]
John Walsh – [link to en.wikipedia.org]
Max Warburg – [link to en.wikipedia.org]
Axel Alfred Weber – [link to en.wikipedia.org]
Michael David Weill – [link to en.wikipedia.org]
Nout Wellink – [link to en.wikipedia.org]
Marina von Neumann Whitman – [link to en.wikipedia.org]
Willem-Alexander Prince of Orange – [link to en.wikipedia.org]
William Prince of Wales – [link to en.wikipedia.org]
Dr Rowan Williams – [link to en.wikipedia.org]
Shirley Williams – [link to en.wikipedia.org]
David Wilson – [link to en.wikipedia.org]
James Wolfensohn – [link to en.wikipedia.org]
Neal S. Wolin – [link to en.wikipedia.org]
Harry Woolf – [link to en.wikipedia.org]
R. James Jr. Woolsey – [link to en.wikipedia.org]
Sir Robert Worcester – [link to en.wikipedia.org]
Sarah Wu
Robert Zoellick – [link to en.wikipedia.org]

 
preneseno sa chasvoice.blogspot.com,novusordosec.webs.com / uredio : nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=8207"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Banke su zločinačke organizacije koje pljačkaju, kontroliraju i ugnjetavaju ljude i države, a za to koriste bezvrijedne papiriće koje danas poznajemo kao novac! Banka je jedina institucija na svijetu koja ima legalno pravo da STVARA novac iz ničega te da pomoću njega PLJAČKA stvarna materijalna dobra od ljudi praveći od njih dužnike. 99% ljudi na svijetu ne zna odakle dolazi novac i tko ga stvara, pogrešno misleći da je centralna banka države jedina institucija koja može ‘stvarati’ novac.

Banke, odnosno cijeli monetarni sustav je glavni instrument ekonomske stagnacije, krize, siromaštva i gladi u svijetu. Ako banka ikada zapadne u krizu tada ucjenjuje državu jer bi kao propast banke značila i propast države, odnosno banke prebacuju rizike poslovanja na društvo, a istovremeno ubiru enormne profite kad posao cvjeta. Danas smo svjedoci takve politike koja se stručnim terminom zove ‘bailout’: vlada SAD-a poklanja preko triljun dolara poreznih obveznika (tisuća miljardi) bankama kako bi ih spasila od propasti. Bankrot Grčke i Irske su slični primjeri, gdje je kriza umjetno izazvana.

Krize, recesije i inflacije se periodično ponavljaju jer je to očekivani i priželjkivani rezultat (‘greška’) ovakvog trulog monetarnog sistema koji danas vlada u svijetu. Ova ‘greška’ je namjerno ugrađena u sustav, kako bi pojedincima omogućila da se bogate na leđima većine ljudi, tako da danas pola svjetske populacije doslovno gladuje, ostatak jedva spaja kraj s krajem pod teretom dugova, a samo 5% populacije posjeduje većinu svjetskog bogatstva i zemljinih resursa i uživa u blagodatima, te kreditira one ostale, iako sama planeta Zemlja ima dovoljno resursa da prehrani i deset puta više stanovnika nego što nas danas ima (7 miljardi 2010.g.)

Nakon uzaludnih prosvjeda u listopadu/studenom 2010.g. u Francuskoj i Irskoj kada je bankarska oligarhija nametnula svoje uvjete u socijalnoj politici (mirovine tek od 65.g i ostale restriktivne mjere) u jednom neobaveznom intervjuu bivši nogometaš Eric Cantona u trenutku lucidnosti izlaže odličnu ideju: umjesto prosvjeda na ulicama, banke se mogu ‘uništiti’ zatvaranjem računa. Cantona predlaže da 07.12.2010.g. svi zatvorimo naše račune kod banaka. Ovaj intervju izaziva pravu malu revoluciju obespravljenih, nezaposlenih i očajnih ljudi koji se organiziraju u pokret Stop Banque.

Ovom prilikom pozivam sve slobodnoumne, nezaposlene, ugnjetavane i obespravljene ljude da se pridruže pokretu STOP BANKAMA i da napokon shvate da je međunarodna bankarska oligarhija jedan od glavnih uzročnika naše bijede. Mislim da ovim kriminalcima treba pokazati što znači volja malog čovjeka, pa vas pozivam da uradite ono na što još imamo pravo izbora:

1. ugasite sve račune u bankama ako ste u mogućnosti
2. nemojte nikada više ići u dozvoljeni minus na tekućem
3. nemojte nikada više uzimati kredite od banke
4. nemojte sudjelovati u fondovima, dionicama i ostalim špekulativno-financijskim podvalama

Realno ne očekujem da ćemo im ugroziti poslovanje, ali dovoljno je da i jedan čovjek nešto pozitivno napravi i da za sobom pokrene lavinu događaja, ako ništa drugo onda je ovo prava stvar koju radimo za sebe i našu djecu, za našu braću i sestre koji su dovedeni do ruba egzistencije pod teretom dugova, rastućih kamata, fluktuacije tečaja i ostalih lihvarskih podvala koje svakodnevno gutamo. Nadam se da im nećemo više biti robovi i doživotni dužnici i da ćemo moći s ponosom pričati našim unucima da smo se borili za pravu stvar. Kako bi Goran Bare rekao: OSLOBODI SE!

STOP BANKAMA!

Ovaj članak nije usmjeren protiv ljudi koji rade u bankama, dioničara, mešetara i općenito ekonomista, već protiv sistema u kojem smo svi mi žrtve kako god okrenuli. U daljnjem tekstu ću probati posložiti i analizirati obilje materijala koji govore o kriminalnoj prirodi bankarskog sustava.

Najveci problem modernog svijeta – (Novac kao dug) – 1 od 4

Najveci problem modernog svijeta – (Novac kao dug) – 2 od 4

Najveci problem modernog svijeta – (Novac kao dug) – 3 od 4

Najveci problem modernog svijeta – (Novac kao dug) – 4 od 4

 

Pozadina

Novac se desecima tisuća godina koristio u robno-novčanoj razmjeni. Novac je imao univerzalnu robnu vrijednost, odnosno predstavljao je vrijednost onog materijala od kojeg je izrađen (zlato, srebro). Tadašnje kovanice je izdavao vladar (država). Karikirano rečeno, umjesto da čuva 30 bačvi vina, čovjek je mogao pohraniti 10 zlatnika i biti siguran da će i za 100 godina oni imati jednaku ili možda veću vrijednost jer je vrijednost bila u samom zlatu od kojeg je sačinjen zlatnik bez obzira hoće li kraljevstvo/država propasti koja ih je izdala.

Pohlepni gramzivci su shvatili da mogu puno više zaraditi od običnog radnika, seljaka ili trgovca ako posuđuju novac ili ga razmjenjuju za određenu naknadu. Posluju na tržnici na tzv. stolcima (banco na talijanski) od čega kasnije nastaje naziv BANKA koja označava instituciju koja se bavi posuđivanjem (kreditiranjem), čuvanjem (depoziti) i razmjenom novca. Prvi počeci ovakvog bankarskog sustava su bili u renesansnoj Italiji u 14-tom stoljeću. U tom razdoblju je Italijom vladalo tzv. Crno Plemstvo (‘Black Nobility’) odnosno skupina plemičkih familija koje su se udružile u zločinačku organizaciju s ciljem koncentracije moći, novca i bogatstva u svojim rukama. Smatraju se začetnicima/pretečama masonskog, iluminatskog pokreta, komiteta 300, mafije, Bilderberg družbe i ostalih polutajnih parapolitičkih kriminalnih organizacija koje danas vladaju svijetom.

Banka je u početku samo posuđivala zlatnike koje je posjedovala ili od depozita onih koji su kod nje čuvali svoje zlatnike. Nakon nekog vremena, shvatilo se da su zlatne ili srebrne kovanice nezgrapne u svakodnevnom platnom prometu, pa su bankari došli na ideju da klijentu umjesto samih zlatnika izdaju komad papira – potvrdu (novac) kojeg je mogao koristiti za plaćanje, a donosioc te potvrde je uvijek mogao doći u banku i na osnovu nje tražiti isplatu u zlatu. Ovaj sistem je poznatiji kao zlatni standard (Gold Standard) i vladao je skoro sve do početka 20-tog stoljeća. U ovom periodu inflacija, deflacija, recesija i ostali nusprodukti financijskog sistema kakvog danas znamo nisu bili poznati. Na primjer srebrni US dolar je vrijedio isto kao i prije 100 godina. Na početku 20-tog stoljeća umjesto srebrnih i zlatnih kovanica u robno-novčanim transkacijama uglavnom je u optjecaju paprini novac, a onaj tko ima novac je obeshrabren da ga promijeni u zlato, već je izdavatelj novca (država) jamčila da iza papirnog novca postoje državne zlatne rezerve u ekvivalentnoj vrijednosti.

1913.g. izvršen je državni udar u SAD-u kada je bez kvoruma i protivno Ustavu, kongres SAD-a usvojio zakon o Federalnim rezervama kojim se privatnicima omogućuje da kontroliraju Federalne Rezerve SAD-a (centralnu banku) odnosno da sami štampaju novac bez ikakve odgovornosti (više o ovom sistemu koji je danas prisutan u svakoj državi na svijetu u sljedećem poglavlju). Direktna posljedica ovog transferiranja monetarnih ovlasti iz ruku senata/kongresa i vlade u ruke privatnih bankara je umjetno izazvana velika depresija (Great Depression) 30-tih godina 20-tog stoljeća koja je pogodovala pojedinim bankarima u uništavanju konkurencije i dodatnom osnaživanju i bogaćenju na teret ionako siromašnih građana.

Nakon Drugog svjetskog rata na Bretton Woods konferenciji, većina zemalja uvodi svoj vlastiti papirni novac koji nema nikakvog pokrića u zlatnim rezervama (‘fiat money‘), ali ga vezuju za US dolar koji je vezan za zlatni standard. Odnosno US dolar se mogao promijeniti u fiksnom odnosu za istu količinu zlata. US dolar je postao svjetska rezervna valuta. 1971.g. vlada SAD-a na čelu s Nixonom i pod operativnom paskom Henry-a Kissingera ukida zlatni standard što tjera većinu država da ukinu fiksnu vezu domaće valute s US dolarom.

Danas je papirni novac svake države u biti potvrda s kojim se omogućuje plaćanje robe i ostalih usluga, a čiju vrijednost garantira država. Onaj tko posjeduje papirni novac (euro, dolar, kuna) nikada ne zna da li će taj novac vrijediti isto i za mjesec dana, a kamoli i za 100 godina. Vrijednost novca garantira država, što znači da u slučaju propasti iste, novac postaje bezvrijedan papirić. Kako papirni novac nije podržan niti jednom ekvivalentnom robnom vrijednošću (zlatom), ovo omogućava ogromne mogućnosti manipulacije novcem (i ljudima) od strane države, banaka i ostalih financijskih institucija, a onaj tko posjeduje novac je izložen hirovima (mračnim planovima) bogatih bankara i financijera.

“Jednom sam bio u Victoriji i vidio sam veoma veliku kuću. Rekli su mi da je to banka i da bijeli ljudi tu stavljaju svoj novac na čuvanje i da vremenom dobivaju korist. Mi Indijanci nemamo takve banke ali kada imamo mnogo novca ili pokrivača, mi ih dajemo drugim Indijancima i s vremenom to nam donosi korist i naša srca se osjećaju dobro. Naš način davanja je naša banka.”

Poglavica Maquinna, Nootka

Kako banke stvaraju novac?

Današnji monetarni sistem svake moderne države je prepušten privatnim bankama. Izabrana vlada i sabor ne mogu kontrolirati emisiju i raspodjelu novca odnosno nemaju nikakav ili vrlo mali utjecaj na monetarnu politiku. Samim tim, možemo izvesti zaključak da za koga glasovali na izborima, STVARNA vlast nikada nije ugrožena. Citat:

“Dozvoli mi da izdajem i kontroliram nacionalni novac i onda me neće brinuti tko pravi zakone” –

Mayer Amschel Rothschild

 Proces je bolno jednostavan:

1. svaka država ima centralnu banku (Hrvatska Narodna Banka u Hrvatskoj) koja vodi monetarnu politiku neovisno o trenutnoj vladi, ali je pod kontrolom sabora. Centralna banka je odgovorna za štampanje papirnog novca i kovanica za čiju vrijednost jamči država, a može se upotrijebiti kao platežno sredstvo. Ovo se zove primarna emisija novca i ona sudjeluje s oko 5% u ukupnoj masi novca.
2. svaka privatna banka ima pravo na osnovu kredita koji izdaje, STVORITI na svom računu 70% novca od vrijednosti kredita. Ovaj novac ne postoji u fizičkom obliku, već se zavodi u knjige i dodaje na račun banke odnosno na račun korisnika kredita. Ovo se zove tzv. sekundarna emisija novca i ona čini ogromni udio u ukupnoj količini novca u optjecaju (preko 95%). Pojednostavljeno rečeno, ako netko zatraži kredit od banke, od recimo 1000 US dolara, banka na svome računu mora imati samo 300 US dolara (obvezne rezerve), dok ostatak može jednostavno ‘ukucati’ na račun klijenta. Napomena: postoci su prozvoljni i različiti od države do države. Nažalost, danas je sistem još podliji jer se ne koriste apsolutni postoci obvezne rezervi, već komplicirani sistem, koji efektivno omogućava da se od 1000US dolara stvarnog depozita u banci, stvori 100.000 US dolara novog novca (100 puta više). Više o sistemu stvaranja novca u članku TAJNA MOĆI I KAPITALA.

Ovo je nečuveno i neshvatljivo: institucija (banka) koja nije državna ima mogućnost da KREIRA novac iz NIČEGA što se ne tretira kao KRIMINALNO DJELO! Pitam se da li mogu i obični građani primjeniti isti recept: recimo kupiti auto i platiti samo trećinu ili pak stotinu cijene? Ljudi po čitav život mukotrpno rade da stvore materijalnu vrijednost, a ovdje imamo KRIMINALNE udruge (banke) koje jednim klikom kreiraju novac iz ničega. Ono što je najgore je da je to potpuno legalno (po zakonu), ali svakako nije legitimno ni pošteno.

Centralna banka NEMA NIKAKVA utjecaja kome će, kada i koliko kredita banke davati. Jedini utjecaj koji centralna banka ima na privatne banke je iznos obveznih rezervi, odnosno novca koji banke STVARNO moraju imati na svome računu, taj iznos se obično kreće oko 20-30% od ukupnog kreditnog plasmana.

Direktne posljedice ove sulude samoubilačke monetarne politike su:

• banke određuju ukupnu količinu novca u optjecaju: više kredita, više novca = gospodarski rast, manje kredita, manje novca = kriza. Defacto, banke drže prst na okidaču kada treba početi ili prestati recesija. Normalno, da onaj tko zna kada dolazi kriza može vrlo dobro zaraditi na tome. U nastavku teksta ću ukazati na par primjera kako određeni pojedinci uvijek zarađuju, bez obzira jeli trenutno recesija ili ekonomski rast.
• kada građanin vrati prvu ratu kredita, to se zbraja na postojeće rezerve banke te povećava kreditnu sposobnost banke
• kada dužnik nije u stanju vratiti kredit od koga je 70% virtualni novac, odnosno kojega banka NIKADA nije posjedovala, tada banka PLIJENI (čitaj: pljačka) materijalna dobra dužnika u punom iznosu kredita zajedno s pripadajućim kamatama.
• monetarni sustav svake države je koncipiran da u optjecaju (primarne i sekundarne emisije novca) jednostavno nema dovoljne količine novca da SVI ONI KOJI SU UZELI KREDIT imaju mogućnost da i otplate kredit zajedno s kamatama. Jednostavno je matematički nemoguće. Procjena je da jedan od četiri dužnika neće biti u stanju vratiti kredit. Što znači da svakim uzimanjem kredita imate 25% šansi da ga nikada ne vratite, odnosno da vam banka zaplijeni ono što ste stavili pod jamstvo. Ovo je vrlo izraženo kod dugoročnih kredita (stambeni) u kojima ukupne kamate možda čak dostižu i iznos glavnice.
• banke samostalno odlučuju o visini kamatnih stopa bez ikakva upliva države. Postoji zakon koji propisuje maksimalnu kamatu koja se može odrediti (14% godišnje u Hrvatskoj). Kako bi i ovaj propis zaobišli, banke uvode tzv. posebne troškove obrade kredita, interkalarne kamate i ko zna kakve mehanizme, tako da nitko nikada ne zna koja je u biti realna kamatna stopa, tako da u zadnje vrijeme koriste pojam efektivna kamatna stopa ili EKS koja je u pravilu za par postotnih poena veća od one ‘nominalne’ koja se reklamira.
• kamatne stope bi trebale biti određene tržištem, ali nema zakona koji spriječava banke da se ne dogovore, iskoriste svoj monopolistički položaj i zajednički nametnu visine kamatnih stopa. To se upravo događa u Hrvatskoj gdje je prosječna kamata oko 8-10%, dok te iste banke koje su uglavnom u stranom vlasništvu na svojim domicilnim tržištima rade s duplo ili čak troduplo manjim kamatama.
• kamatne stope su uglavnom promjenjive, što znači da prilikom potpisivanja ugovora o kreditu možete pristati na jednu kamatu, a ovisno o volji banke na kraju možete plačati puno veću kamatu. Dužnik koji uzima kredit vezan za stranu valutu (CHF) je isto izložen tečajnim fluktuacijama koje su u domeni financijskih institucija odnosno banaka i njihovih vlasnika. Nažalost, dosta ljudi u Hrvatskoj je osjetilo svu moć bankarske batine na svojim leđima u obliku povećanja kamata na kredite te na sada prenapuhanom tečaju švicarskog franka (01.01.2010. CHF=4.91Kn  – 01.12.2010. CHF=5.70Kn). Dužnik je doveden u situaciju da osim glavnice mora na kraju isplatiti i kamate u skoro istom iznosu kao i glavnica.
• banke mogu usmjeravati kredite u onaj smjer koji im odgovara odnosno prema gospodarstvu zemlje iz koje banka potjeće. Primjer je Hrvatska gdje su najmanje kamatne stope i najprivlačniji krediti za strane automobile dok je najteže ili čak nemoguće dobiti kredit za pokretanje vlastite proizvodnje. Ovo je naročito izraženo u zemljama tzv. Trećeg svijeta u kojem je bankarski sustav u 90% ili 100%  postotnom vlasništvu stranih banaka koji nemaju interesa podržavati domaću ekonomiju i poticati eventualnu konkurenciju stranim korporacijama u kojima i same banke imaju vlastite interese. Najbolji primjer ovakvog banakarskog neo-imperijalizma je hrvtaski primjer gdje je 90% banaka u stranom vlasništvu. Članak na hrsvijet.net.
• kartično poslovanje i takozvani dozvoljeni minusi su zlatni rudnik za banke jer svakom kunom kojom idete u dozvoljeni minus podižete kreditnu sposobnost banke odnosno mogućnost stvaranja novca, a i sebe izlažate maksimalnim kamatama koja vam banka naplaćuje (11.99% u ZABA).

Sigurno bih mogao nabrajati cijeli dan nelogičnosti i nepoštenje ovog monetarnog sistema, ali po meni su najbitnija dva elementa:

1. ovo je nepravedan sistem koji omogućuje bogaćenje bez rada pojedincima (vlasnicima banaka), stjecanje stvarnog materijalnog bogastva preko nepostojećeg virtualnog novca i stvarnu moć u pojedinoj državi bez izlaska na izbore.
2. kreditiranjem s virtualnim novcem koji nema nikakvu realnu vrijednost iza sebe, se stvara neravnoteža, odnosno dužničko ropstvo koje tjera dužnike (pojedince, poduzeća, države) da u utrci za otplatom kredita i kamata neprestano moraju povećavati svoj rad, vršiti ekspanziju odnosno ostvarivati rast koji bi pokrio dug i ostvario neku novu vrijednost. U svijetu s limitiranim resursima ovakvo što je neodrživo na duže staze, stoga čovjek čovjeku postaje neprijatelj (u potrazi za bolje plaćenim poslom), država državi postaje neprijaljatelj (u potrazi za novim resursima) i neminovno je da u ovoj ‘utrci’ samo rijetki pobjeđuju, te da je danas rezultat da je pola svjetske populacije na rubu gladi, ostatak spaja kraj s krajem, a samo 5% ljudi uživa u bogatstvu i izdaje nove kredite.

Ekonomske ubojice

Banke i njihov virtualni bezvrijedni novac se može smatrati i kao ‘tiho oružje’ kojim se cijele nacije i države mogu pokoriti bez ispaljenog metka. Taktika je sljedeća: država se natjera ili namami da uzme ogromne kredite koje ne može vraćati, a koji se ne ulažu u proizvodnju i stvaranje novih vrijednosti, već otplatu starih dugova, krpanje proračunskih rupa ili za ulaganje u ogromne infrastrukturne projekte od kojih domaće stranovništvo ima male koristi, a na kojima rade izabrane strane kompanije odnosno one kompanije čiji su vlasnici isti kao i banka koja daje kredit. Rezultat je da novac ‘ostaje u kući’ tj. samo mijenja uknjižbu, a kreira se tzv. ‘problem država’ koja ne može vračati zastrašujuće kamate i kredit jer dobiveni novac večim dijelom nikada nije ni vidila pa nije ni imala šanse da isti uloži u proizvodnju odnosno stvaranje neke nove vrijednosti. U ovom trenutku država je praktično kapitulirala i bez ispaljenog metka predala suverenitet kriminalnoj organizaciji odnosno stranoj banci koja u zamjenu za otpis duga traži prirodne resurse dotične zemlje na korištenje ili bilo kakve druge materijalne ili političke ustupke (koncesije, vojne baze i slično). Ukoliko predsjednik države ili vlade odbije kooperaciju, biva eliminiran. Primjer je ubojstvo predsjednika Ekvadora Jaime Roldós Aguilera i predsjednika Paname Omar Torrijosa 1981.g. koji su se ispriječili na putu bankarskoj mafiji Ovo je detaljno dokumentirano u knjizi Johna Perkinsa “Confessions of an Economic Hit Man”.

Međunarodni monetarni fond MMF (International Monetary Fund) i Svjetska Banka (World Bank) su dvije krovne svjetske organizacije koje okupljaju banke koje se bave iznudom, kamataranjem, ucjenom i direktnom represijom svih država, a naročito država Trećeg svijeta odnosno država u razvoju. Glavni cilj ovih banaka nije pomoći rastu gospodarstva i blagostanja u tim zemljama što im je kao deklarativni cilj, već uništenje bilo kakve šanse za industrijski i tehnološki razvoj, odnosno očuvanja tehnološkog i industrijskog monopola i koncentracije moći koje pojedine države (korporacije) danas imaju. Kao dokaz ove moje tvrdnje samo ću iznijeti podatak da ove dvije udruge banaka postoje od završetka Drugog Svjetskog rata, znači nekih 65 godina (danas je 2010.g.), a da NE POSTOJI NITI JEDNA DRŽAVA NA SVIJETU KOJOJ SU KREDITI OVIH BANAKA POMOGLI, odnosno u kojoj danas vlada gospodarski rast, blagostanje i prosperitet, a siromaštvo je iskorijenjeno. Dapaće, svaka država koja je primila ‘pomoć’ ovih udruga banaka je doživjela rast siromaštva, deindustralizaciju, raspad  poljioprivrede, a stanovništvo je dovedeno na rub gladi. Stariji primjer je intervencija MMF-a u Argentini (Argentina’s Economic Collapse), a noviji primjeri je bankrot Grčke i Irske u kojima domicilne vlade više ne kroje nikakvu politiku, već strani bankari određuju tko će, što će i kada će proizvoditi, po kojim cijenama prodavati, kada će se ići u penziju, a tko će imati pravo na zdravstvenu skrb, a tko neće, odnosno drugim riječima vlast u ovim državama ne obnašaju demokratski izabrani predstavnici već strani bankari kojima je prvi cilj zaštitii i osigurati svoje interese, a nije im ni na kraj pameti pomoći običnom čovjeku. Najgora stvar koja se podvaljuje ljudima je da ove institucije dolaze u ulozi spasitelja, a u stvarnosti imaju ulogu osvajača. Najbolje se to vidi na primjeru Irske: u svim medijima se navodi da će MMF i EU POMOĆI Irsku s 100 miljardi eura. Čovjek bi pomislio iz medijskih natpisa da banke možda daju nepovratnu humanitarnu pomoć, ali normalno to nije istina, oni samo daju kredite koje će kasnije masno naplatiti i to ne samo kamatama nego i politički unovčiti.

Duga je povijest tlačenja naroda u svijetu s prenapuhanim kamatama, umjetnim igrama na tržištu (naftne krize iz 70-tih) u kojem je dozovljeno da kreditor proizvoljno mijenja kamate, obračunava ogromne zatezne kamate na kašnjenje isplate duga ili prisili dužnika na tzv. reprogramiranje duga i dovede dužnika u bezizalaznu situaciju. Ogromna moć koja je koncentrirana u bankarskim krugovima, omogućava im da manipuliraju cijenom nafte, tečajem dolara, eura i ostalih važnih valuta te i na taj način umjetno napušu zaduženja svojih dužnika.

Najpoznatije otimanje strateškog resursa države od iznimne važnosti je Britansko preuzimanje vlasništva nad Sueskim kanalom 1875.g. kada Isma’il Pasha pritisnut ogromnim vanjskim dugom Egipta prodaje (daje) udio u vlasništvu nad Sueskim kanalom Britancima (Suez Canal Company). Interesantno je da se kao financijer iz sjene koji je pomogao ovaj poduhvat Britanije opet pojavljuje mafijaško-bankarska familija Rothschildovih.

Neki dijelovi teksta su preuzeti iz knjige Williama Engdahla “Stoljeće Rata”:

Povijest bilježi nekoliko uzaludnih pokušaja otpora potlačenih naroda Trećeg svijeta (u kojem živi preko 80% svjetske populacije) ovim bankarskim zločincima. Pokret nesvrstanih (Non-Aligned Movement – 85 zemalja) 1976. objavljuje Deklaraciju iz Kolomba (Šri Lanka) u kojoj se jasno ukazuje na problem prezaduženosti najnerazvijenih i najjače pogođenih država. Cilj ove deklaracije je bio da se problem duga zemalja Trećeg svijeta podigne na političku razinu kako bi siromašne zemlje imale priliku šansu za pošteni i ravnopravan gospodarski razvoj bez tereta ogromnih dugova koji su umjetno prenapuhani tzv. naftnim šokom iz 70-ih. Predlaže se osnivanje Međunarodne banke za razvoj koja bi provodila poštenu politiku raspodjele prihoda kao alternativa MMF-u i Svjetskoj Banci. U esenciji, ova deklaracija je predstavljala političku volju večine stanovnika Zemlje da se ukine postojeći monetarni sustav i uvede novi i pošteniji sustav na obostranu korist kako najsiromašnijih nacija, tako i u korist bogatih industrijskih zemalja.

Deklaracija je izazvala nevjerovatan šok u zapadnim bankarskim krugovima, dolar je izgubio na vrijednosti, što je izazvalo reakciju bankarskih krugova koji su pomoću glavnog operativca za ‘mračne poslove’ Henry Kissingera izvršili državne udare u tri zemlje, glavne predvodnice ove političke inicijative: u Indiji je nakon 6 mjeseci od iznošenja ove Deklaracije s vlasti ‘svrgnuta’ Indira Ghandi (raspala se njena stranka), u Šri Lanci se organiziraju masovni štrajkovi pod patronatom stranke koja je izravno financirana od strane anglo-američkih tajnih službi te premijarka Bandaranaike (drugi incijator Deklaracije i prva žena premijer na svijetu) napušta vladu 1977.g., a gvajanski ministar Frederick Wills koji je bio treći najjači nositelj ove Deklaracije mora podnijeti ostavku na svoj položaj. Na ovaj način su s scene maknuti glavni protagonisti Deklaracije i sama prijetnja bankarskom sustavu odnosno MMF-u.

Ovdje moram istaći da pokret nesvrstanih danas predstavlja jedinu svijetlu političku organizaciju na ovoj planeti, ukazujući na mnoge probleme koji su uzrok ratova, gladi i siromaštva na svijetu: nepravedna struktura UN-a u kojem par najvećih zemalja kroje sudbinu ostatka svijeta, nepravedan monetarni sustav koji štiti interese bogatih, a siromašne čini još siromašnijim, kršenje ljudskih prava SAD-a ratom u Afganistanu i Iraku te tzv. ratom protiv terorista.

1982.g. izbija tzv. kreditna kriza Trećeg svijeta (Third World Debt Crisis): zemlje dužnice Trećeg svijeta uhvaćene su u nemilosrdne škare sve gorih trgovinskih uvjeta za njihovu izvoznu robu, sve manjih prihoda od izvoza i strahovito većih iznosa sredstava potrebnih za servisiranje njihovih dugova. Ova kriza je umjetno izazvana naftnim šokovima koje su prisilile zemlje da ogromne količine dolara utroše u naftni deficit. Kad je postalo jasno da će zemlje dužnice Latinske Amerike ubrzo puknuti pod nepodnošljivim novim opterećenjem otplate duga, utjecajni krugovi oko Margaret Thatcher i Reaganove vlade su počeli pripremati jedan ‘primjer’ koji će zemlje dužnice odvratiti od pomisli nevraćanja svojih dugova velikim bankama SAD-a i UK-a.  Primjer je bio vojna intervencija Britanije na beznačajnim Falklandskim otocima (Falklandski rat 1982.g.). Argentina je pod utjecajem SAD-a nakon dugogodišnjih neuspješnih pregovora s UK, proglasila svoj suverenitet nad otocima, misleći da ima punu potporu SAD-a. Međutim, ovo je samo bio izgovor za vojni pohod Ujedinjenog Kraljevstva i stvaranje od Argentine primjera za druge zemlje dužnice koje bi se eventualno pobunile i odbile vraćati dug. Naime, Argentina je u tom razdobilju bila treći dužnik u svijetu s vanjskim dugom od oko 38 miljardi dolara i zemlja koja je bila najbliže nemogućnosti vraćanja duga. Fascinantno je da cijele armije, tajne službe i ostala infrastruktura stoji na raspolaganju bankama kako bi zaštitile njihov interes.

U očajničkom pokušaju da spasi Meksičko gospodarstvo i izbaci strani bankarski utjecaj predsjednik Meksika Lopez Portillo, 1. rujna 1982.g. objavljuje da se privatne banke u Meksiku nacionaliziraju uz plaćanje odštete vlasnicima kao dio mjera za spas nacionalne ekonomije. Ovo je bio presedan u svjetskoj povijesti, koji se naravno nikad nije ponovio. Nažalost Lopez Portillo je bio na kraju mandata tako da je ova njegova inicijativa u startu bila osuđena na propast, ali je vrijedi zabilježiti kao jedan od rijetkih pravih primjera borbe protiv banaka. Dana 1.10.1982.g. Lopez drži povijesni govor u skupštini Ujedinjenih naroda kojim je precizno oslikao situaciju u svijetu u svezi prenapuhanih dugova zemalja Trećeg svijeta, a koja je i danas prisutna u još ekstremnijoj formi:

“Postoje jedne škare koje prijete da će prerezati zamah razvitka postignut u nekim zemljama i presjeći mogućnost razvitka u ostalim zemljama. Obustava vraćanja kredita nije ni na čiju korist i nitko je ne želi. Ali, hoće li do nje doći ili ne, to je izvan odgovornosti zemalja dužnika. Zajedničke situacije stvaraju zajedničke pozicije kojima nije potrebna konspiracija ni intriga. Meksiko i mnoge druge zemlje Trećeg svijeta ne mogu udovoljiti dogovorenom roku otplate pod jako drukčijim uvjetima koji sada prevladavaju. Mi zemlje u razvoju ne želimo postati vazali. Mi ne možemo paralizirati svoja gospodarstva ni gurnuti  svoje narode u još veću bijedu kako bismo vraćali dug čije se servisiranje utrostručilo bez našeg sudjelovanja i odgovornosti, a pod uvjetima koji su nam nametnuti. Naša nastojanja da se razvijamo kako bismo pobijedili glad, bolest, nepismenost i ovisnost, nisu prouzročila ovu međunarodnu krizu.”

Uplašeni mogućnošću bojkota i nevraćanja dugova od strane zemalja Trećeg svijeta privatne banke prvi puta u povijesti koriste propagadni spin u kojima svoje privatne kredite i rizike stavljaju na leđa društva odnosno državnih institucija izjavama da bi nevraćanje dugova moglo ugroziti međunarodni bankarski sustav. Uplašeni ovakvom mogućnošću SAD, UK i ostale države nameću MMF-u ulogu svjetskog policajca u procesu utjerivanja dugova koji je postao najusklađenija operacija organizirane pljačke u modernoj povijesti.

Danas smo svjedoci istog scenarija kada države novcem poreznih obveznika moraju pokrivati gubitke privatnih banaka pod prijetnjom da bi alternativa bio kolaps svih financijskih institucija. Danas se ovo zove Bailout. Točne brojke se ne znaju, ali procjenjuje se da je samo SAD utrošio preko trilijun dolara (tisuću miljardu) za spas privatnih banaka. Nevjerovatno, ali istinito.

1982.g. suprotno brižljivom njegovanom dojmu u zapadnoeuropskim i američkim medijima, zemlje dužnici plaćale su svoj dug mnogostruko, doslovno krvlju i poslovičnu posljednju paru davale lihvarima modernog doba iz New Yorka i Londona. Nije bilo točno da su nakon kolovoza 1982. veliki dužnici Trećeg svijeta odbili plaćati dugove. Pištolj im je bio prislonjen na glavu pod pritsikom MMF-a da potpišu ono što su banke eufemistički nazvale reprogramiranje duga s vodećim privatnim bankama među kojima su prednjačile Citicorp i Chase Manhattan iz New Yorka.

Krajnji rezultat je bilo ogromno povećanje iznosa duga, usprkos činjenici da iz tih banaka ni jedan peni novog zajma nije stigao u Latinsku Ameriku. Ukupni se vanjski dug svih zemalja u razvoju , dugoročni i kratkoročni, stalno povećavao nakon 1982., s nešto iznad 839 miljardi dokara na skoro 1300 miljardi dolara 1987. godine. Cijelo to povećanje praktički proizlazi iz dodatnog opterećenja prouzročenog uvjetima ‘refinanciranja’ neplativog starog duga. Pod režimom MMF-a Meksiko je bio prisiljen srezati svome narodu vitalne lijekove, prehrambene namirnice, gorivo i druge potrepštine. Ljudi, a vrlo često i novorođenčad, bespotrebno su umirali zbog nedostataka najosnovnijih lijekova iz uvoza. Jednaki se proces odvijao u Argentini, Brazilu, Peruu, Venezueli i u večini zemalja Afrike, uključujući Zambiju, Zair, Egipat i velike dijelove Azije.

Prema podacima Svjetske banke, u razdoblju između 1980. i 1986. skupina od 109 zemalja dužnika platila je kreditorima samo na ime kamata na svoj inozemni dug ukupno 326 miljardi dolara. Na ime glavnice toga istoga duga otplaćeno je 332 miljarde dolara, što je ukupno s uplatama na ime kamata iznosilo 658 miljardi dolara, a sve to na ime otplate početnog iznosa duga od 430 miljardi dolara. Ali usprkos tim ogromnim otplaćenim iznosima, tih je 109 zemalja 1986. godine još uvijek dugovalo kreditorima svotu od 882 miljarde dolara. Tako je djelovala magija združenih kamata i fluktuirajučih tečajava. Još je šokantniji aspekt ukupne dužničke krize iz 1980-ih godina bila činjenica da večina toga novca nije uopće napuštala njujorške i londonske banke. Po riječima jednog izravnog sudionika u tim procedurama, bivšeg peruanskog ministra za energiju Pedra Pabla Kuczinskog, koji je preuzeo unosan položaj u njujorško-švicarskoj banci Credit Suisse First Boston: “večina novca nikada nije vidjela Latinsku Ameriku. Od 270 miljardi dolara kredita koje je Latinska Amerika uzela između 1976. i 1981., ustanovili smo da je Latinska Amerika stvarno dobila samo 8.4% toga iznosa i to su bila jedina sredstva koja je Latinska Amerika mogla utrošiti na proizvodne investicije. Sav je preostali novac ostao u bankama, nikad nije ni stigao u Latinsku Ameriku, samo je promjenio knjige.”

Prethodni tekst je dovoljno jasan, brojke govore same za sebe, bitno je istaći da se ovakve dužničke krize i općenito ekonomski šokovi ponavljaju periodično, danas (2010.g.) upravo živimo u tzv. recesijskom periodu ili još jednoj dužničkoj krizi.

Zaključak: banke su glavni instrument ekonomske stagnacije, krize, siromaštva i gladi u svijetu. Vidljivo je da one ne ugrožavaju samo ekonomije drugih zemalja (Trećeg svijeta) već svoje rizike prebacuju na leđa građana svoje domicilne zemlje koji moraju svojim novcem pokriti gubitke privatnih banaka pod prijetnjom općeg kolapsa.

Banke kao pokrovitelji trgovine drogom i oružjem

Banke su svojim djelovanjem osiromašile večinu svjetske populacije iako u večini slučajeva te osiromašene zemlje imaju velike prirodne resurse kojima su mogli samostalno inicirati proizvodnju, prehraniti svoje stanovništvo pa čak i izvoziti (Argentina – poljioprivreda i stočarstvo, Nigerija – nafta, itd..). Da bi uspjele u svome naumu ‘s druge strane’ su morale imati korumpirane obnašatelje vlasti koji će pristati na sulude uvjete pod kojima su davani krediti. Predsjednici ovih država/vlada imaju samo dvije opcije: ili bivaju eliminirani (politički ili fizički) ili bivaju nagrađeni ako igraju po pravilima. Ovo je sve detaljno opisano u knjizi Johna Perkinsa “Confessions of an Economic Hit Man”

Najnoviji hrvatski primjer je bivši premijer Sanader koji je postao žrtva bankarske mafije. U njegovom mandatu, vanjski dug Hrvatske se udvostručio s 20 miljardi eura na danas preko 40 miljardi eura. Nakon naprasne ostavke na mjesto premijera 2009. godine, javnost je saznala da je Sanader dobio mjesto profesora na prestižnom Hariman Institutu univerziteta Colombia što je očigledno nagrada bankarske elite za sve napravljeno.

Ovdje se nazire jedan vrlo zastrašujući element djelovanja banaka: banke uzrokuju korupciju i kriminal onoj zemlji kojoj plasiraju kredit. Korupcija je ograničena na vladajuće strukture koji prihvaćaju nepovoljne uvjete kreditiranja za državu, a istovremeno ‘ispod stola’ kao privatne osobe primaju razne beneficije i nagrade za takvo djelovanje. Kada je vlast korumpirana onda su kriminalnim aktivnostima širom otvorena vrata jer je vlast slaba.

Zbog udovoljavanja raznim restrikcijama koje nameću banke kreditori (MMF), industrijska i poljoprivredna proizvodnja u zemlji biva uništena, a narod doveden na rub očaja i gladi. Danas smo toga svjedoci tog procesa i u Hrvatskoj kada velika armija naših sugrađana provodi dane kopajući po kontejnerima. Kada je narod doveden do očajanja i gladi, onda vrlo lako prihvaća bavljenje ilegalnim aktivnostima koje donose kakvu takvu zaradu. Prostitucija, droga i ostalo. Kao indirektna posljedica ekonomskih restrikcija nametnutih od međunarodne bankarske oligarhije, velika većina siromašnih zemalja danas proizvodi i prodaje drogu koja im čini glavnu izvoznu aktivnost (Kolumbija, Meksiko, Afganistan).

Osim ovog indirektnog utjecaja na rast kriminala i trgovine drogom, banke preuzimaju i operativne poslove vezane za pranje novca od ovakvih ilegalnih aktivnosti. Najpoznatiji je primjer Bank of Credit and Commerce International BCCI koja je osnovana 1972.g. a korištena je od strane tajnih službi SAD-a za pranje novca dobivenog od trgovine drogom iz Afganistana te za opreaciju Iran-Contra odnosno prodaju oružja Iranu za potrebe Iransko-Iračkog rata i kontrašima u Nikaragvi. Nakon istrage i suđenja odgovornim pojedincima, BCCI banka je zatvorena 1991.g.

Ovaj primjer pokazuje modus operandi večine banaka, a naročito švicarskih banaka koje su i nastale na osnovu pranja novca od trgovine drogom (kineski opijum iz 19.st.). Tijekom Drugog Svjetskog rata, američkom plaćeniku Hitleru je bilo ZABRANJENO napasti Švicarsku jer je ona bila centar pranja ilegalnog novca dobivenog svjetskom trgovinom drogom, oružjem, ljudima i ostalim ilegalnim aktivnostima. Danas kad je cijeli svijet u recesiji,  dvije najveće švicarske banke uredno posluju s ogromnom zaradom.

Da ne bi daleko odlutali, možemo uzeti primjer Hrvatske gdje je zajedničkom suradnjom srbijanske i hrvatske mafije početkom 90-tih privatizirana Zagrebačka banka koja se i dan danas koristi za pranje novca dobivenog od švercanja duhanom koji je izgleda najunosniji posao na prostoru bivše Jugoslavije, a zbog čega je i ubijen novinar Pukanić.

Neću ni spominjati afere i sudske procese vezane za Hrvatsku Poštansku Banku ili Hypo Alpe Adria banku koje su na sumnjiv način nepovratnim kreditima financirale ‘ugledne’ osobe iz političkog i mafijaškog miljea.

Mislim da ovo nisu pojedini incidenti već jasan model po kojem banke posluju u uskoj vezi s organiziranim kriminalom, prvenstveno u operaciji pranja novca dobivenog ilegalnim aktivnostima (šverc oružja, droge, duhana).

Mi kao ovce u potrazi za bogatstvom

Kad su ljudi vidjeli da pojedini ljudi preko noći postaju bogati ‘ulaganjem’ (kockanjem) u špekulativne financijske poslove kao što su dionice, obveznice, fondovi i u ostala financijska tržišta, večina ljudi se polakomila za zaradom preko noći te su cijele svoje ušteđevine ulagali na takva tržišta. Kako bi jadne ljude namamili, u medijama se reklamiraju istaknuti pojedinici koji su se obogatili na tržištu dionica. Oni izdaju knjige u kojima opisuju svoj uspjeh i svoj mukotrpni rad da bi zaradili svoj prvi miljun. Najčešća imena koja se ‘vrte’ su Warren Buffet i George Soros sve odreda lažni bogataši, lažni humanitarci i istiniti eugenisti koji se zalažu za smanjivanje svjetske populacije.

Sasvim je jasno da su njihove biografije lažne, te da su napravljene kao mamac za budale koji nasjednu na priče o tome kako se običan čovjek može obogatiti. Kao višegodišnji učesnik na tržištu dionica SAD-a i Hrvatske odgovorno tvrdim da su sva financijska tržišta (fondovi, dionice) osmišljena da uzmu i zadnji novac od nedužnih ljudi. Špekulativna cijena dionica ne ovisi o kvaliteti firme čije su dionice, već o mutnim igrama za koje samo znaju tzv. ‘insider’ igrači koji imaju prave informacije prije drugih ulagača i koji to koriste kako bi ‘izmuzli’ novac od većine ostalih ‘naivaca’ koji sanjaju o bogatstvu. Warren Buffet i George Soros su primjeri takvih muljatora koji su u biti predodređeni da se obogate tako što su uvijek opskrbljeni pravim informacijama. Ovo su tzv. lažni bogataši jer su u biti samo ‘frontmeni’ mafije koja iza njih stoji, a svoje bogatstvo su većim dijelom dužni raspodijeliti onako kako im se naredi. Najveća podvala koja se nama gura pod nos je da su ovo tzv. filantropisti koji se eto bave i humanitarnim radom, širenjem demokracije, mira, ljubavi, osnivaju fondove za pomoć Africi koji provode cijepljenje afričke djece s zatrovanim cjepivima, financiraju cijepljenje žena na Filipinima tetanus cjepiivma koji izazivaju sterilitet i slično. Mislim da nitko s IQ-om većim od 10 ne može progutati bedastoće koje su napisane u biografiji Warrena Buffeta kako je zaradio prvi miljun raznoseći novine i kad je kupovao dionice onda kad nitko nije htio kupovati po smiješnim cijenama jer je znao da će cijena narasti. Bajka za malu djecu.

Najpoznatiji povijesni primjer ‘insiderskog’ trgovanja je saznanje Nathana Mayera Rothschilda da je Napoleon izgubio bitku kod Waterloo-a 1815.g. Ovu informaciju je imao jedan dan prije službene obavijesti, proširio je glasine da je Napolen pobijedio, izazvao paniku i rasprodaju dionica, te je na ovaj nemoralni, nepošteni i nezakoniti način zgrnio ogromno bogatstvo. Noviji primjer je tzv. ‘shortanje’ dionica avionskih kompanija neposredno prije 9/11 odnosno napada ‘terorista’ na WTC u New Yorku. To su opcije na dionice United Airlinesa i drugih kompanija koje u biti donose zaradu ako vrijednost dionica padne. Zbog ovog terorističkog udara sve dionice avio kompanija su se naglo strmoglavile, a najveće avio kompanije i dan danas grcaju u gubitcima. Ovo su ‘insider’ igrači ZNALI, odnosno zločinačka udruga koju sačinjavaju Buffet, Soros, Rothschildovi, Rockfelleri i ostali ‘frontmeni’ mafije su ovo iskoristili i debelo zaradili. Najnoviji primjer je rasprodaja dionica British Petrola (BP) prije eksplozije njihove naftne platforme u Meksičkom zaljevu u aprilu 2010.g. Naime, dvije sedmice prije same eksplozije platforme, čelni ljudi BP-a i Goldman Sacha koji su bili veliki dioničari BP-a su prodali na stotine miljuna vrijedne pakete svojih dionica. ‘Oni’ jednostavno prije svih imaju informacije: kada će početi rat, kada i gdje će teroristi udariti, kada i gdje će se dogoditi eksplozija naftne bušotine, gdje će biti potres i slično.

Hrvatsko financijsko kvazi-tržište je mikroprimjer kako se mase mogu s lakoćom manipulirati. Zbog malog volumena prometa na Zagrebačkoj Burzi, malo veći ‘napad’ na dionicu (bilo prodaja ili kupnja) može poremetetiti cijelo tržište i većinu ulagača oguliti do gole kože. U nedavnoj prošlosti dosta naših ljudi je po prvi puta došla u dodir s ovim ‘financijskim modelima’ a mnogi su ostajali i bez cijele ušteđevine slijepo vjerujući kriminalcima koji su obečavali brda i doline.

Neshvatljivo je da se vrijednost (stvarna materijalna, intelektualno vlasništvo i drugo) pojedine firme određuje vrijednošću dionice koja je izložena raznoraznim špekulacijama na nestabilnom tržištu i koja omogućuje kriminalcima da bez muke preko noći preuzmu firmu i pripadajuće joj materijalne/ljudske resurse.

Zaključak: financijsko tržište nije ništa nego instrument kojim se želi ‘izmusti’ i zadnja para koja je preostala u džepu građanina. Omogućuje bogaćenje samo pojedincima koji su unaprijed ‘izabrani’ i dobro informirani dok je 99% drugih učesnika osuđeno na propast. Financijsko tržište je u biti druga strane iste medalje trulog, nepoštenog i pokvarenog monetarnog sustava koji danas vlada u svijetu, a koji omogućuje kriminalcima da pomoću bezvrijednih papirića (novca, dionica, vaučera i sl.) otimaju stvarne materijalne resurse od ljudi.

Alternativa?

Banke ne bi mogle raditi ovo što rade da nemaju okrilje i pomoć države odnosno nas samih: rade u skladu s važećim zakonima, a policija i sudovi države su po tom zakonu dužne servisirati banke i prisilno utjerivati dugove neplatišama – žrtvama bankarske mafije. Neshvatljivo je da PRIVATNE banke imaju ovlast STVARANJA državnog novca i određivanja kreditne politike čime defacto kontroliraju gospodarstvo pojedine države. Neshvatljivo je da naplaćuju kamate za svoje usluge što se nekoć nazivalo lihvarenjem, a sada se normalno prihvaća. Neshvatljivo je da ako dužnik nema novca za vraćanje glavnice i kamata da banka postaje vlasnik stvarnih dobara dužnika koja su dana pod jamstvom, a istovremeno ništa zauzvrat nije dala dužniku. Ovo je čista pljačka.

Prijedlog je jednostavan:

1. Nacionalizirati sve privatne banke (strane i domaće), štedionice i kreditne zadruge. U državi će moći djelovati samo jedna centralna banka.
2. Centralna banka će izdavati kredite samo iz sume postojećeg papirnog novca u opticaju
3. Papirne banknote postaju ekvivalent za određenu fiksnu količinu zlata ili srebra. Ovo se nikada ne mijenja. Inflacija ili deflacija ostaje stvar prošlosti.
4. Centralna banka NEĆE naplaćivati kamate na kredite
5. Centralna banka će pod kontrolom vlade (naših izabranih predstavnika) odlučivati kako usmjeravati kreditnu politiku
6. Ugasiti sve fondove i tržišta dionica i ostale financijske derivate koji stvarne materijalne vrijednosti određuju špekulacijom

Ovi prijedlozi su nerelani ili teško ostvarivi u sadašnjem sistemu koji vlada u svijetu, a koji se sastoji od globalnog tržišta i monetarnog sustava koji je u biti zatvoren i međusobno povezan sustav. Međutim, ovim ciljevima treba težiti i mislim da postaju realni ako se ostvare dva preduvjeta:

a) da gospodarstvo države bude samodostatno, odnosno da država ima dovoljno vlastitih kapaciteta, industrijskih i poljoprivrednih pogona da samostalno prehrani i uposli svoje vlastito stanovništvo. Da ima dovoljno svojih vlastitih izvora energije. Te da sve strateške industrije ostanu pod patronatom države/društva. Glavni cilj ove ekonomije nije profit već kvaliteta proizvoda, ekološka osviješćenost, maksimalna zaposlenost i na kraju maksimalna kvaliteta života građanina. Ovo se kosi s globalizacijom tržišta koji nameće otvoreni uvoz bez carina i općenito s sistemom neoliberalnog divljačkog i nehumanog kapitalizma kojemu je glavni cilj ostvariti profit bez obzira na ljudske i ekološke žrtve. Samo ispunjenje ovog preduvjeta, odnosno stvaranja samo-održivog gospodarstva bi automatski eliminiralo potrebu za trulim monetarnim sistemom i dugom kao pokretačem razvoja.

b) pošto ova politika stvaranja samoodrživog planskog gospodarstva vodi u svojevrsnu izolaciju od stranih tržišta roba, kapitala, usluga, energije jer se kosi s svime što su stoljećima bankarski oligarsi stvarali kako bi podjarmili svijet potrebno je pokazati uspješnost ovog modela gospodarstva i osnovati svojevrstan ‘nesvrstani’ blok zemalja koji će prihvatiti ovaj model gospodarstva te bilateralnom suradnjom zaobići centre moći u Londonu, Zurichu i New Yorku.

Iz današnje perspektive ovi prijedlogi su nerazumni i pomalo utopijski, ali moje osobno mišljenje je da je ovo jedini i pravi put koji dugoročno može osigurati prosperitet većini ljudi na ovoj planeti.

Završna riječ

Banke su centri moći i imaju stvarnu političku i gospodarsku moć nad svakom državom u svijetu. Svoju moć zasnivaju na bezvrijednim papirićima koje danas nazivamo novac. Banke mogu kreirati novac iz ničega, odnosno danas je novac ekvivalent dugu, dok je nekoć novac označavao stvarnu robnu vrijednost. Svakim novim zaduženjem bilo kao građanin, firma ili država, banka kreira novi novac i tako povećava svoje bogatstvo. Nevjerovatno, ali istinito.

Da bi građanin, firma ili država mogao vratiti dug zajedno s kamatama, mora non stop imati rast prihoda, tako da danas sve države u svijetu nastoje da imaju rast BDP-a od 3-5%, sve ispod toga znači bankrot države, odnosno nemogučnost vračanja dugova. Bitno je istaknuti da je ovo eksponencijalni rast, jer 3-5% rasta mora biti u odnosu na prethodnu godinu. Na planeti s limitiranim resursima, ovakav eksponencijalni rast je neodrživ i ovo je glavna ‘greška’ ovog monetarnog sustava koja je namjerno ugrađena. Ova ‘greška’ periodično izaziva krize i recesije, a u svakoj krizi sve više i više ljudi biva osiromašeno iako planeta Zemlja ima dovoljno resursa, energije i hrane da s normalno dizajniranom održivom ekonomijom udomi, nahrani i zaposli deset puta više stanovnika nego što ih danas ima na Zemlji (danas nas ima oko 7 miljardi).

Banke su glavni instrument mračnih sila za pokoravanje ljudi koje ja volim nazivati Silama Zla i Tame, a koje nastoje zavladati svijetom. Ovo nije samo isprazna tvrdnja, već utemeljena konstantacija: dovoljno je analizirati tko je začeo bankarski sustav (Crno Plemstvo – zločinačka udruga, preteča talijanske mafije iz 14. stoljeća), na kojim principima bankarski sustav operira (nemoralnim, nelegitimnim, nepoštenim, kriminalnim) i koje su posljedice takvog sustava (opće siromaštvo i bijeda).

Njima nije cilj zgrtanje bogatstva jer toga imaju u izobilju, već koncentracija moći u rukama par ljudi. Kontrola nad onim što svaki čovjek radi, gleda, sluša, oblači, pa čak i misli je njihov primarni cilj. Stoga ne čudi da je većina banaka osim svoje primarne djelatnosti koja je sama po sebi nemoralna i nepoštena uvučena i u ilegalne djelatnosti odnosno služi kao servis za pranje novca dobivenog švercom droge, duhana, oružja, ljudi. Upravo je nevjerovatno kolika je količina zla, kriminala, siromaštva, gladi, ratova i općenito ljudske bijede povezano s novcem odnosno s bankarskim sustavom kakvog danas poznajemo. Ne tvrdim da su banke krive za svo zlo na svijetu, ali svakako imaju veliki udio.

Najgora zamka je to da mi sami podržavamo taj nepošteni i pokvareni sistem, svaki put kada dignemo kredit, svaki put kad zakoračimo u minus na računu te svaki put kada vršimo bezgotovinska plaćanja. Ovdje dolazimo do tzv. ‘iluzije demokracije’ jer je matematički nemoguće ovakav sistem mijenjati iznutra. Na izborima će uvijek pobijediti kandidat koji ima najviše novca za predizbornu kampanju. A kontrolori novca su banke. One neće dopustiti dolazak na vlast političara koja će im raditi o glavi.

Jedino preostalo rješenje je rušiti ovaj bankarski sistem onime što su nam još ostavili kao mogućnost izbora: izbjegavanjem ulaska u kredit, zatvaranjem računa u banci i širenjem istine o truleži banaka kao institucija.

Danas smo svjedoci provođenja plana ekonomskog uništenja državnih gospodarstava na globalnoj razini koji je smišljen na Bilderbergovoj konferenciji u Španjoljskoj održanoj ove godine u šesti mjesec. Treći svijet je odavno ‘pokoren’ ovim ekonomskim ratom koji predvode bankari. Na redu su sada industrijalizirane zemlje: EU (Irska, Portugal, Španjolska, Francuska, Njemačka) i SAD. Cilj je potpuno osiromašiti ljudsku populaciju kako bi ju se lakše kotroliralo. Ovdje u Hrvatskoj smo odavno svjedoci kako država pod bankarskom mafijom može ‘stegnuti omču’ oko vrata hrvatskog građanina (uvođenje kriznog poreza, povećanje PDV-a, ogromni nameti na plaću, objašnjeno u Porez – Izvor ljudske bijede).

Stoga Vas ovim putem pozivam da u skladu s svojim mogućnostima probate bojkotirati i minirati rad banaka: što više plačajte gotovinom umjesto karticom, ne idite u minus, ne dižite kredite, a ako imate mogućnosti likvidirajte svoje dionice, udjele u fondovima i tekuće račune. Ne očekujem da ćemo njima poremetiti san, ali bar ćemo mi mirnije spavati.

Savjet jedne ovce na kraju 2010.

Svu trenutnu vrijednost koju posjedujete u obliku papiriča (novca, dionica, udjela) je nestvarna virtualna vrijednost, odnosno vrijednost koju danas sutra može netko dekretom (ratom ili krizom) jednostavno ukinuti ili smanjiti na desetinu vrijednosti. Sumnja se da veliki muljatori spremaju skorašnju hiperinflaciju dolara i eura. (Prema National Inflation Association – End if Liberty) Pitam se da li će eventualni rat s Sj. Korejom ili Iranom ovo ostvariti? George Soros i ostale mutikaše masovno ulažu u tržište zlata i srebra jer kad papirni novac postane bezvrijedan samo će ove plemenite kovine nešto vrijediti. Danas smo svjedoci da cijene zlata i srebra vrtoglavo skaču (do 40% u zadnjih godinu dana), nažalost večina ljudi nije svjesna ovog trenda. Osim cijene zlata i srebra, kao jedan od glavnih indikatora bijega iz dolara i eura treba gledati i švicarski franak (CHF). Logika je vrlo jednostavna: Švicarska je predodređena zemlja za sigurno utočište bogatstva svih svjetskih mafijaša, stoga kad je kriza i kad je previše opasno izlagati se nestabilnosti tečaja eura ili dolara, ulazi se u CHF. Rast tečaja CHF-a u zadnje vrijeme se može smatrati i kao indikator buduće hiperinflacije dolara i eura.

U Hrvatskoj danas postoji propagandna kampanja koja reklamira MMF kao možebitni jedini spas domaće ekonomije. Korumpirana i u kriminalu ogrezla vlast nas je NAMJERNO dovela do ruba propasti u kojem se Hrvatska danas nalazi. Dolazak MMF-a bi bio zadnji čavao u lijesu u kojem Hrvatska leži. Obespravljena, osiromašena, deindustrijalizirana s jednakim brojem nezaposlenih, umirovljenika i zaposlenih od kojih su 40% paraziti odnosno dobro uhlebljeni u ogromnom državnom administracijskom aparatu, Hrvatska je danas na koljenima u ekonomskom, ali i u svakom drugom smislu (moralnom, duhovnom). Iako mislim da je Hrvatska odavno izgubila vlastiti suverenitet i sposobnost da samostalno donosi odluke na dobrobit vlastitog naroda, dolazak MMF-a bi u biti samo formalno pravo potvrdio status Hrvatske kao kolonije, odnosno vazalne države koja se nemilosrdno iskorištava. Argentina je debelo platila ulazak MMF-a s kompletno uništenom industrijom, poljoprivredom i općim siromaštvom, a kao bonus na kraju, Argentini su nametnuli ulogu testnog kunića za razvoj masovne GMO poljoprivrede koja je još jedan primjer neokolonijalizma velikih sila. Pitam se čime će Hrvatska platiti ulazak MMF-a?

Vrlo mi je interesantna hajka u hrvatskim medijima u kojima se u zadnje vrijeme (11/2010.g.) promovira delvavacija kune, odnosno rast eura. Koliko vidim, iza ovoga opet stoje ‘veliki muljatori’ jer su ove glasine bile dovoljne da neuk narod navali na masovnu kupovinu eura što bi mogla biti fatalna greška s obzirom na svjetski trend slabljenja eura. Zdrava logika kaže da je bolje papire koje zovu novac pretvoriti u realna materijalna dobra (zemlje, zlato i ostalo) nego ih čuvati jer je neminovno da u jednom trenutku postanu samo dobar toalet papir.

Dodatni materijal

Materijal o povijesti bankarske mafije je nepregledan. Svaki dan nailazim na neke nove stvari i uviđam kako je moje znanje limitirano. Imam osjećaj da sve više ljudi postaje svjesno da su banke i monetarni sustav u cijelosti, pa i cijela današnja tzv. ‘globalna’ ekonomija u konačnici sredstvo ugnjetavanja običnih ljudi, iskorištavanja i uništavanja resursa pojedinih zemalja te transferiranja i koncentracije bogatstva u ruke par moćnika. Mislim da sam gornjim tekstom pogodio u ‘srž’ problema, ali smatram da moram navesti još nekoliko povijesnih činjenica za bolje razumijevanje problematike s napomenom da je to samo dijelić bogatog ‘opusa’.

Bank of England je bila prva državna centralna banka na svijetu. Bila je u privatnom vlasništvu iako je imala status državne banke. Osnovana je 1694.g. pod vladavinom Wiliama III koji je podlegao ucjeni bankarske mafije tražeći od njih zajam za nastavak rata s Francuskom (pitam se da li su isti bankari financirali i Francusku što im je modus operandi: financiranje obe zaraćene strane s ciljem dvostruke zarade). Bankarska mafija je tada u povijesti prvi put napravila ‘trik’ stvaranja novca iz ničega: nagovorili su Williama III da se odrekne zlatnog standarda i da na miljun funti stvarnog novca naštampaju još jedan miljun funti bez pokrića u zlatu. Do kraja 19. stoljeća Velika Britanija je najveća kolonijalna sila s posjedom od preko 70% kolonija. Ova moć je bila dovoljna da se sustav centralnih banaka raširi svugdje po svijetu i da do današnjeg dana ostane standard i temelj svake države.

Great Depression (Velika Depresija) 1930-tih godina je incirana iznenadnim padom dionica 29.11.1929.g na dan poznat kao Black Tuesday (Crni Utorak). Bankarska mafija na čelu američkim Federalnim Rezervama i britanskim Bank Of England su izvršile koordinirani udar na dva najveća svjetska gospodarstva: Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanje. Udar je bio tolike magnitude da je cijeli svijet ušao u ekonomsku krizu koja je potrajala sve do početka Drugog Svjetskog rata. U razdoblju od 1929.g. do 1932.g. industrijska proizvodnja u SAD-u je pala 46%, u UK 23%, a nezaposlenost u SAD-u je porasla za 607%, u UK 129%. Financijski sektor je jednostavno uskratio priljev novca i to prvo građevniskom sektoru, a zatim teškoj industriji (automobilska), što je zatim povuklo cijelu ekonomiju nizbrdo. Danas smo svjedoci istog scenarija kad je građevinski sektor u SAD-u jednostavno uništen  2008. tzv. hipotekarnom krizom izazvanog kolapsom Fannie Mae i Freddie Mac. Interesantno je da je Fannie Mae (Federal National Mortgage Association) osnovana 1938.g. tijekom Velike Depresije u sklopu ‘New Deal‘ programa oporavka od krize Franklina Roosevelta. 2010.g. General Motors, najveća američka automobilska kompanija je uništena (otjerana u stečaj) iako je 2009.g bio drugi svjetski proizvođač automobila. Na stotine tisuće radnika je ostalo bez posla. Po mom skromnom mišljenju ovi događaji uvelike sliče na početak Velike Depresije 1929.g. Velike industrije najvećih svjetskih gospodarstava se preko noći uništavaju. Nezaposlenost raste. Kupovna moć slabi. Još samo nedostaje veliki završni financijski udarac u obliku iznenadnog pada dionica ili hiperinflacije eura ili dolara kako bi se ova velika kriminalna operacija bankarske mafije privela svome kraju.

Naftna kriza 1970-tih godina je službeno počela 16.10.1973.g. odlukom zemalja članica OPEC-a o poskupljenju nafte za 70%. Članice OPEC-a proglašavaju embargo na prodaju nafte Sjedinjenjim Američkim Državama i Nizozemskoj. Ovo je bio odgovor arapskih zemalja na pomaganje SAD-a Izraelu u Egipatsko/Sirijskom ratu protiv Izreala (Yom Kipurski rat). Do siječnja 1974.g cijena nafte na svjetskim tržištima je porasla 400% na 11.65 US dolara po barelu. Ovaj naftni šok je izazvao ekonomsku krizu skoro jednake jačine kao i Velika Depresija. Njemačka je uvela zabranu vožne automobilima nedjeljom. Pola miljuna nijemaca je ostalo bez posla. Vladajuća stranka je izgubila na sljedećim izborima. Slični procesi su se događali i u ostalim razvijenim zemljama. Stanje u SAD-u se moglo opisati kao na rubu panike. Zemlje u razvoju su ipak pretrpile najveći udarac na svoje ekonomije. Odjednom su se našle u nemogućnosti da plaćaju velike cijene nafte kao osnovnog energenta, ali i visoke cijene umjetnih gnjojiva koji su naftni derivati, a bili su nužni za poljoprivrednu proizvodnju. Indija je 1973.g. imala pozitivnu platnu bilancu, dok je iduće godine išla u minus jer je umjesto 629 miljuna US dolara za uvoz nafte morala izdvojiti 1.241 miljuna US dolara. Bitno je istaći da se nafta jedino mogla kupovati dolarima, tzv. petrodolarima. Ovo je direktno pogodovalo SAD-u, ne samo radi dominacije dolara kao svjetske valute već radi lakoće kojim SAD može kupovati naftu što je rezultiralo da SAD i dan danas ima najjeftiniji benzin na svijetu (oko 2.3US dolara/galon, dok je u Europi oko 7US dolara/galon). Druge zemlje su jednostavno morale nekako doći do dolara da bi kupovale naftu. S obzirom da je sad dolar imao nestabilan tečaj i da je cijena nafta skočila za 400% ovo je bilo vrlo teško.

Najveći profit od ove krize su imale naftne kompanije (Exxon, Mobile, Shell i ostale) te Londonske i Newyjorške banke (Chase Manhatan,  Citibank, Barclay’s) koji su dolare dobivene od prodaje nafte (petrodolare) usmjeravale u kreditiranje. Operacija ‘Naftna kriza‘ je smišljena i pripremana nekoliko godina prije, točnije od jednostranog američkog ukidanja sporazuma iz Bretton Woodsa 1971.g. kada je Nixon objavio obustavu konvertibilnosti dolara u zlato. Ovaj potez nije išao na ruku gospodarstvu SAD-a već u korist banaka s Wall Streeta jer su sve svjetske valute ušle u proces fluktuacija i konstatne nestabilnosti što je otvaralo mjesta financijskim manipulacijama. Međutim, uz ove ‘dobre strane’, ovaj potez je uzdrmao dolar kao svjetsku rezervnu valutu zbog gubitka povjerenja stranih ulagača, stoga je bankarska mafija pripremala operaciju ‘Naftna kriza’ kojom je učvrstila dolar na međunarodnoj sceni. Operativne pripreme operacije ‘Naftna Kriza’ su dovršene na sastanku BilderBerg skupine u Saltsjobadenu u svibnju 1973.g. Pa napucima Bildeberške kriminalne bande, Henry Kissinger je na sebe preuzeo glavnu ulogu u izazivanju Egipatsko-Arapskog rata koji je počeo 06.10.1973.g. Zanimljivo je da je za ovo dobio Nobelovu nagradu za mir. Istovremeno je potajno utjecao da SAD u trenutku objave embarga na uvoz nafte iz zemalja članica ima minimalne naftne rezerve što je još više povečalo efekte krize. Istovremeno je osigurao da se petrodolari i od arapskih zemalja slijevaju u engleske i američke banke. Ovi petrodolari će kasnije biti plasirani zemljama za kreditiranje uvoza nafte čime se krug zatvara. Zemlje Trećeg Svijeta će upasti u dužničku krizu početkom 80-tih godina zbog nemogućnosti vraćanja kredita čime će defacto postati robovi stranih banaka. Ovdje na površinu isplivava cjelokupna prljava i kriminalna poltika banaka u sprezi s naftnom industrijom kojima cilj nije pomoći razvitku svjetske ekonomije, nego ostvariti dominaciju i kontrolirati svjetska gospodarstva uz pomoć tzv. petrodolara.

Nastavak priče… 2015.

Akcija povlačenja novca s računa banaka koju je inicirao Eric Cantona je imala djelomičan ili skoro nikakav uspjeh. Sam Cantona je navodno povukao svega 1500 eura s računa. Zabilježeni su aktivisti u Parizu kako kostimirani predižu novac. U Irskoj se dogodio veći odaziv građana koji je izazvao kratkotrajni raspad sustava bankomata što je rezultiralo ograničenjem svote novaca koji se mogao odjednom predignuti. Navodno je 23 miljarde eura podignuto početkom dvanaestog mjeseca u dvije vodeće irske banke: AngloIrish bank i Bank of Ireland. Svi mediji u EU dobili naputak da ne izvješćuju o ovom događaju, kako ne bi izazvali histeriju među stanovništvom. S obzirom da je večina medija strogo kontrolirana, nikada nećemo saznati da li je ova akcija imala nekog odjeka.

Ni sam nisam pomislio da bi povlaćenje novca izazvalo neke efekte na bankarski sustav, pogotovo stoga jer je danas praktično nemoguće funkcionirati bez računa u banci preko kojega većina ljudi dobiva plaće. Ovoga sam i ja svjestan, ali ipak u cilju nekog simboličnog otpora pogasio sam par računa što sam imao i sebi smanjio neke nepotrebne troškove. Kad sam htio likvidirati ono malo dionica što sam imao, saznao sam da je upravo propala brokerska kuća kod koje su bile dionice (Prva Generacija). Danas još ne znam da li uopće još imam te dionice ili su ‘nestale’, a nesretni korisnici koji su osim dionica imali i veće suma novca na računu ove brokerske kuće su još u neizvjesnosti, kada i da li će im novac ikada biti vraćen. Ovo je samo potvrda da je novac i općenito financijsko tržište čista lutrija jer svoju imovinu povjeravate lopovima (bankama i ostalim financijskim kućama).

Međutim, i dalje mislim da sam ispravno detektirao bankarski sustav kao najvećeg neprijatelja ljudskog društva. Bankarski sustav promiče nemoralne i nepoštene vrijednosti veličajući materijalno/novčano bogatstvo stečeno manipulacijama i prevarama. Sustav vrijednosti koji su stotinama godina stvarali temelji se na lažima, ratovima, robovlasništvu i općenito ljudskoj bijedi. Odgovorno tvrdim da su danas najveći bogataši svoje bogatstvo stekli gazeći po ljudskim leševima. Sve što je nastalo na trulim temeljima jednog dana će propasti kao kula od karata. Ovo nije prijetnja, niti proročanstvo, već mnogostruko dokazana činjenica.

Nažalost većina ljudi ne želi ništa poduzeti, ne zato jer im je dobro, jer jednostavno ne žele ‘talasati’. Ovo direktno ide na ruku vlastodršcima koji na svojoj stani imaju ovu takozvanu nijemu većinu i stoga se ne moraju bojati gubitka kontrole nad sustavom. Stoga mislim da su ovakve mirne akcije bojkota banaka i građanskog neposluha u Ghandijevom stilu pravi put za borbu protiv ovog trulog sistema koji će kadtad pokleknuti.

Duh borbe protiv bankarskog sustava je održan i nastavlja se u novoj grupi pod nazivom: StopBanque II pod geslom: “Ghandi je bio otac nenaslinog protesta, njegova borba nije trajala jedan dan. Prosinac 7. je dan kad je ljuska bankarskog sustava napukla!”

Svaki dan nailazim na mnoštvo materijala. Stoga ću ažurirati sekciju linkova. Posebnu pažnju skrećem na povijesne činjenice o hiperinflaciji koja je vladala Britanijom 70-ih i Jugoslavijom 80-ih godina. Osnovne potrepštine, hrana i benzin su bile luksuz. Zbog redukcija struje, na cijeni su bile voštane svijeće (šterike). Kada nastupi ozbiljna kriza prvi potez vlade je onemogučiti pristup građana bankama. To se ponavljalo u svakoj krizi. Mnogi se sjećaju fenomena tzv. ‘stare devizne štednje’ kad ljudi jednostavno nisu mogli predići svoju štednju. Ne želim širiti paniku, ali kako je sve nizbrdo krenulo, razumno se pitanje nameće: da li smo sposobni samostalno preživjeti bar dva tri mjeseca bez servisa na koje smo svakodnevno navikli (struja, plin, kruh, hrana, benzin, mobitel), da li je pametno držati novac na bankama ili smo tako ovisni o ‘tekovinama moderne civilzacije’ da bez njih jednostavno više ne možemo ni zamisliti život,
 
(mandrilo.com, youtube.com/uredio:nsp)