Izabrani predsjednik SAD Donald Trump će izbrisati gotovo sve što je za dva mandata na toj poziciji proveo Barack Obama

To ocjenjuje bivši predsjedavajući Predstavničkog doma SAD Newt Gingrich, uz napomenu da bi Trump mogao “okrenuti naopačke” 70 posto odluka koje je donio Obama.

“Mislim da će se to dogoditi u prvim danima Trumpovog predsjednikovanja, da će okrenuti veliki broj izravnih naredbi koje je izdao Obama jer nije želio da to radi kroz Kongres”, rekao je Gingrich.

Odlazeći predsjednik SAD je za osam godina u Bijeloj kući izdao čak 260 izvršnih naredbi, a nedavno je pozvao Trampa da ne zaobilazi Kongres u stvaranju svoje agende.

Obama je koristio svoje pravo kako bi ostvarivao reforme u sustavu rada, očuvanju klime i imigraciji, pošto se Kongres nije želio suglasiti s njegovim programima.

“Mislim da je predsjednik Obama shvatio da će sve ono što je učinio u kabinetu postati kao ona lutka na napuhavanje kad joj se izbaci zrak, malo po malo ona se skuplja i skuplja i skuplja …”, istaknuo je Gingrich.

Da podsjetimo, Barack Obama je donio u svojem mandatu oko 260 zaknskih odredbi i izvršnih ovlasti od kojih je većina protiv njegovog naroda, te stvara paniku i strah među građanima.

Među mnogobrojnim moramo istaknuti akt o obrani od vanzemaljaca, asteroida, obrani od “klimatskih promjena”, te je proglasio alternativnemedije državnim neprijateljima i to zakonski proveo.. itd.
 
(B92)

PRAKTIČKI JE PROPAO POKUŠAJ ISTOKA EUROPE DA DOBRO ŽIVI ZA RAČUN PROMJENE HEGEMONIJE – SSSR ZA EU

San istočnoeuropskih država, bivših članica Vijeća za uzajamnu ekonomsku pomoć (SEV) ući u Europsku uniju – obistinio prilično davno.

Posljednji “sretnici” bile su Bugarska i Rumunjska 2007. godine i Hrvatska 2013. Ostali, uključujući bivše baltičke republike SSSR, prihvatili su europske vrijednosti 2004. godine.

Mogu se na različite načine ocjenjivati ​​konkretni rezultati istočnoeuropskih gospodarstava postignuti tijekom europskih integracija.

Netko stavlja naglasak na nagli pad kvalitete života u većini “usrećenih” zemalja, uništavanje nacionalne industrije.

Netko tvrdi da je to danak procesu reformiranja nefunkcionalnog ekonomskog modela, i očekuje nagli gospodarski rast u bliskoj budućnosti. U slučaju Hrvatske, ta reforma traje već 25 godina i nikako da nam bude bolje. U svakom slučaju, nijedna vlada istočnoeuropskih država zasad ne razmišlja ozbiljno o izlasku iz EU.

Međutim, u Velikoj Britaniji, nakon sedmogodišnje diskusije, zakazan je referendum o svrsishodnosti ostanka u EU.

Referendum je zakazan, iako je vlada Njezinog Veličanstva tijekom višegodišnjih pregovora izdjelovala od EU ustupke po svim pitanjima značajnim za London.

Svoju ulogu oruđa za ucjenjivanje Bruxellesa, s ciljem da ga privoli na maksimalnu konstruktivnost, postavljanje javnog mnijenja je ispunilo. Ali, tijekom proteklih godina ideja je toliko zaživjela u narodu da više nije moglo da se odustane od referenduma.

Sada je, neovisno od rezultata, duh pušten iz boce. Bruxellesom su nezadovoljne mnoge “stare” članice EU, a sama ideja izlaska iz Unije prilično je popularna u zemljama siromašnog juga Europe.

One ne vide nikakvu mogućnost da se izbave od dužničkog bremena i vraćanja konkurentnosti nacionalnih gospodarstava bez, u najmanju ruku, reformiranja EU u pravcu manje centralizacije i izbavljanja od diktata briselske eurobirokratije i Europske središnje bake.

Istovremeno, Francuskoj i, naročito, Njemačkoj, koje iz postojećeg stanja stvari izvlače najveći profit, reforma EU ne da nije potrebna, već predstavlja prijetnju za nacionalne interese. Jer, da bi se negdje dodalo – mora se negdje oduzeti.

Da bi se zadovoljile potrebe Juga, za to će morati platiti sjever – samim tim Francuska i Njemačka, pošto je Velika Britanija isključena posljednjim sporazumima, a u EU nema tko drugi plaćati.

EU se našla u cugcvangu. Ne može odustati od reformi, pošto će to dovesti do daljnjeg jačanja, sve do kritičnih vrijednosti, centrifugalnog raspoloženja u zemljama siromašnog juga. Provoditi reforme na račun relativno (vrlo relativno) prosperitetnog Sjevera također je nemoguće, pošto tada Unija postaje besmislena za zemlje koje čine njegov političku i ekonomsku kralježnicu. Uglavnom, potreban je netko tko će platiti za daljnje postojanje EU, i to netko tko nije “stara članica”.

Prvobitno, prije ukrajinske krize 2014. godine i na samom njenom početku, pretpostavljalo se da će počasna misija plaćanja za bezbrižan europski život biti dodijeljena Rusiji.

Sporazum o pridruživanju Ukrajine EU, u paketu sa sporazumima o slobodnoj trgovini u Zajednici Neovisnih Država trebalo je da odigraju ulogu financijsko-ekonomskog usisavača koji osigurava prelijevanje resursa s tržišta Rusije i zemalja ZND (Zajednica nezavisnih država, ZND) u korist EU. To je trebalo omogućiti rješavanje problema siromašnih zemalja EU bez štete za pozicije bogatih.

Međutim, Rusija ne samo da nije postala dobrovoljni davatelj Europske unije, već je zahvaljujući adekvatnoj reakciji na državni prevrat u Ukrajini i na kasniju politiku sankcija EU, uspjela skoncentrirati resurse na reformiranje vlastitog gospodarstva. Uslijed toga se ukupna situacija za EU samo pogoršala – izgubljen je ozbiljan dio ruskog tržišta, a smanjenje cijena proizvoda ruskih izvoznika zbog devalvacije rublje dovelo je do jačanja konkurencije kako na tržištima trećih zemalja, tako i na unutarnjem tržištu EU.

Slobodnih izvora resursa izvan granica EU više nema, krizne pojave u njenoj ekonomiji nastavljaju se povećavaju, unutarnje razmirice, a uz njih i centrifugalno raspoloženje, rastu.

U “Staroj Europi” iz godine u godinu sve više jačaju ne europskeptici, već euronihilisti. Ako se hitno ne pronađu resursi za reformiranje EU, u određenom trenutku, koji se ne može točno predvidjeti, ali koji nije tako daleko, kvantitet može prerasti u kvalitetu i tada će biti kasno za spašavanje europskog jedinstva.

Ako izvan EU slobodnih resursa nema, a potrebni su hitno, to znači da se neophodni resursi mogu naći samo unutar EU.

I što vidimo u posljednjih godinu dana?

Pojavila se i počela sve aktivnije da se razmatra koncepcija očuvanja EU u granicama “Stare Europe” (prije širenja 2004. godine). Neki predlažu da se broj članica reducira još radikalnije, ali za sada za tim nema velike potrebe. Naravno, ne može se tek tako isključiti iz članstva dio članica. Zato se razrađuje (za sada na teoretskom nivou) složenija operacija.

Radi se o mogućem ukidanju ili značajnom smanjenju Schengenske zone i eurozone. A također o tome da jezgra EU zaključi niz separatnih bilateralnih i multilateralnih sporazuma o novom uređenju odnosa između zemalja “Stare Europe” koji faktički isključuju Istočnu Europu iz novog integriranja. Pritom se EU ne raspušta, i formalno sve u ovom trenutku postojeće članice to i ostaju.

Kao prvo, to su integracije na različitim razinama, čak i u jezgri EU. To jest, odnosi između Francuske i Njemačke biti će regulirani jednim paketom dokumenta, a njihovi odnosi, recimo, s Italijom, Španjolskom ili Grčkom – drugim (ili drugima).

Kao drugo, smanjuje se, a u idealnom slučaju neutralizira uloga eurobirokracije. Njene odluke su nevažeće za nove oblike udruživanja unutar EU. Nešto slično vidimo na postsovjetskom prostoru, gdje postoji amorfna ZND, ali se odnosi između zemalja-članica Euroazijskog ekonomskog saveza i njihovi s drugim članicama ZND zasnivaju na primatu dokumenata Euroazijskog ekonomskog saveza kao naprednijeg oblika integracijskog udruživanja.

Time se smanjuje uloga drugorazrednih članica EU, koje gube sposobnost utjecati na “Staru Europu” preko svojih europskih povjerenika, odluka Europske komisije i drugih mehanizama koji zahtijevaju sveeuropski koncenzus.

I na kraju, kao treće – i to najvažnije – obveze istočnoeuropskih država, koje su prihvatile prilikom ulaska u EU, nastavljaju važiti, jer EU nikoga nije izbacila. Ali, bonusi koje su dobivale od EU nestaju, pošto nova shema s više razine omogućuje ne samo da se neutralizira utjecaj eurobirokratije, već i da se značajno smanji zajednički proračun EU, koji osigurava financijsku pomoć istočnoeuropskim gospodarstvima.

U okviru ove koncepcije, ukoliko bude realizirana, za očuvanje iluzije europskog jedinstva morat će plaćati Istočna Europa.

Indikativno je da će ona, ukoliko odbije takvu reformu, svejedno platiti. U tom slučaju će politička i pravna formalizacija raspada EU postati neizbježna.

Istočna Europa će svejedno ostati bez zapadnoeuropske pomoći, ali s gospodarstvom preuređenom u skladu s interesima “Stare Europe”. To jest, u narednim godinama Istočna Europa će svejedno biti osuđena raditi kao resursna baza jezgre EU.

Pokušaji bivših zemalja SEV (socijalističkih zemalja SEV) i osigurati sebi političko i ekonomsko blagostanje putem promjene hegemona (sa SSSR na EU i SAD) su totalno propali.

Oni su uskočili u europski vlak kada je ovaj s glavne ceste skrenuo u ćorsokak. Sada “Stara Europa” tjera neofite da klate vagone i imitiraju trubljenje parne lokomotive kako bi se održala iluzija kretanja.
 
(fakti.org/uredio:NSP)

Europska unija u 2016. godinu ulazi sa svim dvojbama koje su je pratile tijekom 2015, a čije se rješenje ne nazire: izbjegličkom krizom i krizom Schengena, odnosno strahom od terorizma, dugoročnim problemima u eurozoni, prijetnjom izlaska Velike Britanije iz EU, krizom u odnosima s Rusijom i promijenjenom geopolitičkim slikom

Problemi su toliki da su mnogi skloni govoriti o skoroj propasti Europske unije kakvu znamo.

‘Centralno pitanje u 2016. je kako će Europa percipirati te izazove s kojima je suočena, odnosno hoće li ih percipirati kao prijetnju ili će se na njih naviknuti, prihvatiti ih kao nešto s čim se može živjeti’, tumači politolog Dejan Jović, objašnjavajući kako su prijetnje u velikoj mjeri stvar percepcije. Ako razvijemo strah od terorizma, Trećeg svjetskog rata ili od izbjeglica, onda se to pretvara u sigurnosno pitanje, nužno dolazi do sekuritizacije.

’2015. obilježila su dva događaja koja smo sekuritizirali: izbjeglička kriza i terorizam u Parizu. Jasno je da rizik ne možemo izbjeći i ključno je pitanje jesmo li u stanju živjeti s time. Po pitanju izbjeglica, što je više konzervativizma, to je više sklonosti dramatiziranju jer izbjeglice remete stabilnost i strukturu postojećih zajednica’, kaže Jović.

‘Godinu iza nas obilježio je produžetak krize koncepta liberalne Europe, naročito nakon financijske krize i sigurnosnih prijetnji koje su rezultat propasti Arapskog proljeća, koje se pretvorilo u europsku jesen’, kaže Jović, naglašavajući da umjesto da se europski koncept prenio u susjedstvo, došlo je do inputa susjedstva u Europu. Odgovor je porast nacionalizma u Europi koji se očitovao u najdramatičnijem događaju 2015. – podizanju ograda.

Alternative liberalnoj demokraciji dobivaju na popularnosti

Europska unija neće se raspasti nekim dekretom, do toga može doći postupnim slabljenjem njenih institucija i porastom naci0nalizama, konstatira Jović, naglašavajući da bi to predstavljalo veliku opasnost za mir, jer Europi treba kontrola nacionalnih država u vidu nadnacionalnog kontrolora kakav je EU.

Jezgru Europske unije predstavlja njenih šest najvećih i najmnogoljudnijih članica – Njemačka, Francuska, Velika Britanija, Italija, Španjolska i Poljska. Ako bi se bilo koja od tih članica odlučila za izlazak, to bi za opstanak Europske unije bio veliki problem, ističe Jović.

Velika Britanija je, podsjetimo, najavljivala održavanje referenduma o ostanku ili izlasku iz EU do 2017. godine, s tim da su prije nekoliko dana najavili da bi se taj referendum mogao održati još tijekom 2016. Britanski premijer David Cameron, koji je na izborima 2015. odnio značajnu većinu pa konzervativci sami mogu kreirati politiku zemlje, kao preduvjet za ostanak traži od EU reforme koje nisu do kraja definirane, ali zasnivaju se na davanju veće samostalnosti nacionalnim politikama.

Najnovija istraživanja britanskog javnog mnijenja pokazuju da je javnost podijeljena 50:50 za ostanak, odnosno izlazak iz EU. S obzirom na to da Cameronovi zahtjevi ulaze u neka od temeljnih načela EU, kao što su sloboda kretanja i sloboda rada građana EU na cijelom području Unije, bit će zanimljivo pratiti ishod tih pregovora koji će obilježiti 2016.

Ovu godinu je u Francuskoj okarakterizirao rast euroskeptične krajnje desnice u vidu Nacionalne fronte Marine Le Pen. Udruženim nastupom socijalista i republikanaca, Le Pen na kraju nije odnijela prevagu u nedavno održanim francuskim regionalnim izborima, ali ako kao pobjednik predsjedničkih izbora 2017. izađe Nicolas Sarkozy, može se očekivati njegovo prilagođavanje sve desnijem francuskom biračkom tijelu. Sarkozy tijekom svog prijašnjeg političkog djelovanja nije prezao od nasilnog uvođenja reda u pariškim doseljeničkim predgrađima, a kraj njegovog predsjedništva obilježile su vojne intervencije na Mediteranu.

Najnovija od spomenutih velikih članica EU, Poljska, zauzela je na izborima održanim krajem ove godine desni i antieuropski kurs, krećući se mađarskim stopama, prema orbanizaciji.

Španjolska prvi put od kraja Francove diktature nije izašla s jasnim pobjednikom parlamentarnih izbora. Značajan broj mjesta u parlamentu osvojio je lijevi Podemos koji se protivi europskoj politici štednje. Ako Podemos u konačnoj podjeli karata bude u prilici sudjelovati u vladajućoj koaliciji, bit će zanimljivo pratiti kako će se to odraziti na europsku ekonomsku agendu, s obzirom na to da je Španjolska puno veća i važnija ekonomija od Grčke u kojoj je Siriza osvojila vlast, ali je bila prisiljena kapitulirati pred europskim institucijama.

Za Europsku uniju bit će važan i ishod američkih predsjedničkih izbora. ‘Američki predsjednik Barack Obama tijekom zadnjih osam godina nije Europu imao u fokusu. Pitanje je kako će izgledati Amerika poslije Obame’.

U 2015, kaže Jović, došlo je i do jedne sasvim nove krize: one u odnosima Turske i Rusije, koja će svoj odraz imati i u širem susjedstvu uključujući zapadni Balkan. Iako je na početku godine izgledalo da su se Rusija i Turska približile, odnosno da će umjesto Južnog toka Rusija energetske kanale usmjeriti preko Turske, nakon rušenja ruskog vojnog zrakoplova opet je aktivan trokut: Europa, Turska, Rusija, odnosno djelovanje svih protiv svih.

Kada bi u 2016. bio i postignut trajni mir u Siriji, smatra se da time ne bi bio riješen izbjeglički problem u Europi. Skeptičan je oko ostanka, odnosno povratka izbjeglica u razrušenu Siriju.

U Europi se svi pomalo pozicioniraju za slučaj da Europska unija stvarno nestane. Kao ilustraciju toga, navodi se kako Njemačka tijekom ove godine trudila popraviti odnose s Turskom, Francuska je napravila zaokret u odnosima s Rusijom, a istočnoeuropske zemlje u strahu od Rusije samoorganiziraju se, odnosno rade na privlačenju SAD-a.

I inicijativu hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović o uspostavljanju uspravnice Jadran-Baltik-Crno more u koju bi uz Hrvatsku bile uključene Bugarska, Rumunjska, Mađarska, Austrija, Slovenija, Slovačka, Češka, Poljska, Estonija, Latvija i Litva Jović vidi kao zanimljivu ideju na tom tragu.
 
(tportal.hr/uredio:NSP)

Kao najučestaliji recepti za poboljšanje stanja u zdravstvenom sustavu javljaju se oni koji promoviraju širenje tržišnih obrazaca i privatizaciju

Ipak, kao što je još početkom 20. stoljeća upozoravao utemeljitelj sustava javnog zdravstva na ovim prostorima Andrija Štampar, zdravstveni sustav ne može ni približno optimalno funkcionirati po tržišnim principima. Čak niti prema unutarnjim kriterijima samih osnovnih uvjeta tzv. slobodnog tržišta, piše Snježana Ivčić za Bilten.org

Hrvatski zdravstveni sustav u posljednjih dvadesetak godina “proživio” je nekoliko reformi, a posljednja je najavljena sredinom travnja 2015. godine. Kroz svaku reformu sustav se pomalo privatizirao, a logika tržišnog odlučivanja sve je više postajala dijelom sustava. Ova tendencija na djelu je od vremena ekonomske krize iz 1970-ih kada dolazi do uspona politike neoliberalizma koja se odražava na funkcioniranje zdravstvenih sustava u tzv. državama blagostanja, te u periodu od 1980-ih godina do danas postaje nešto sasvim uobičajeno.

U tom periodu počinju se pojavljivati upozorenja o općoj neučinkovitosti zdravstvenih sustava, a kako bi se ona eliminirala uvode se različiti mehanizmi: povećavanje konkurencije među davateljima usluga, financijsko stimuliranje liječnika koji povećavaju uštede, racionalizacija poslovanja, uvođenje participacije za dio zdravstvenih usluga, smanjenje opsega prava na zdravstvenu zaštitu, a uz osnovno zdravstveno osiguranje uvode se dobrovoljna i dopunska osiguranja, itd.

Svi ovi mehanizmi postupno su uvođeni i u hrvatski zdravstveni sustav, pri čemu se nikada nije problematiziralo niti raspravljalo o svrsi postojanja zdravstvenog sustava – je li njegova svrha stvaranje profita ili pružanje i osiguravanje zdravstvene zaštite građanima? Također se nije raspravljalo niti propitivalo što je zdravlje – roba ili društvena vrijednost? Je li dostupnost zdravstvene zaštite i usluga pravo svih građana ili privilegija onih koji si to mogu priuštiti? A to su temeljna pitanja o kojima bi društvo trebalo raspravljati prije uvođenja bilo kakvih promjena jer odgovori na ta pitanja definiraju kakav zdravstveni sustav želimo.

Podjela zdravlja na kapitalno i potrošno dobro

U Nacionalnoj strategiji razvoja zdravstva 2012.-2020. zdravlje se razlikuje kao potrošno dobro i kao kapitalno dobro. Zdravlje kao potrošno dobro ima izravan utjecaj na pojedinca, budući da ljudi žele biti zdravi, a zdravlje kao kapitalno dobro ima utjecaj na pojedinca i na cjelokupnu ekonomiju jer se smatra da zdravi ljudi manje vremena provode na bolovanju, odnosno sposobni su za rad i obavljanje radnih aktivnosti izravno i neizravno povezanih s tržištem. Nadalje, navodi se kako je zdravlje ljudi preduvjet funkcionalnosti ekonomije, a “ljudski kapital” je povezan sa zdravljem ljudi jer zdrav pojedinac može maksimalno iskoristiti svoj radni potencijal i povećati produktivnost.

S obzirom na to da je zdravlje u Nacionalnoj strategiji definirano kao potrošno i kapitalno dobro ne treba čuditi kada se primarna zdravstvena zaštita privatizira, a bolnice rangiraju po vrlo upitnim kriterijima. Ne treba čuditi ni kontinuirano naglašavanje kako bi pacijenti trebali biti svjesni ekonomske vrijednosti zdravstvenih usluga, a ni poduzetnici koji žele zdravstvene usluge prodavati i u trgovačkim centrima.

Dobar primjer ovakvog definiranja zdravlja i očekivanja da zdravstveni sustav funkcionira po tržišnim mehanizmima ogleda se u metodi Ministarstva zdravlja pri pokušaju rješavanja problema bolnica kojima kontinuirano nedostaje financijskih sredstava za rad i neprestano su u dugovima. Očekivanja da bolnice funkcioniraju po tržišnim mehanizmima pokazuje svoje lice i naličje. Učestale sanacije i nedavna rangiranje bolnica prema popunjenosti kapaciteta, broju operacija i pregleda, obrtaju pacijenata po postelji, stopi smrtnosti tj., uvođenje kvantifikacije neophodne za tržišno funkcioniranje, negira samu bit bolnica kao ustanova koje pružaju zdravstvenu zaštitu oboljelima. Uopće se ne postavlja pitanje koja je temeljna uloga i misija bolnice – spašavanje života ili stvaranje profita? Ako je stvaranje profita misija bolnice time se negira njezina misija spašavanja ljudskih života, a zdravstvenu uslugu pretvara u nužno zlo na putu ostvarenja tog profita.

Posebne zakonitosti ponude i potražnje

U medijima se kontinuirano naglašava kako je za oporavak zdravstvenog sustava nužno uvesti tržišne mehanizme i privatizirati što veći broj djelatnosti, pri čemu se uopće ne propituje da li zdravstvo uopće može (i smije) funkcionirati po tržišnoj logici. Naime, postoji niz razloga zašto tržišni mehanizmi nisu primjenjivi u zdravstvenom sustavu. U području zdravstva vladaju posebne zakonitosti ponude i potražnje – prodavači, naručitelji i davatelji usluga ne ponašaju se kao na tipičnom tržištu.

Upravo suprotno, pacijenti kupuju robu za koju ne znaju da li im je uopće potrebna i u kojim količinama, liječnici raspisuju dijagnoze i propisuju lijekove kojima uglavnom ne znaju cijenu, a osiguravajuća društva plaćaju fakture za usluge kojima teško određuju ekonomske ili medicinske učinke. Na strani ponude problem se sastoji u tome što liječnik raspolaže sa znatno više informacija nego pacijent.

Zbog složenosti tehničkih podataka o dijagnozi i postupcima liječenja, a djelomično i zbog stanja u kojemu se nalazi, pacijent ne može prikupiti i obraditi sve potrebne informacije o svojem zdravstvenom stanju i zato se mora osloniti na liječnika i druge zdravstvene radnike da ga informiraju o bolesti i mogućim načinima liječenja. Dakle, liječnik je uvijek u “tržišno” privilegiranoj poziciji naspram pacijenta, ali načelno tu svoju poziciju ne bi smio koristiti na štetu pacijenta.

Kanadska sociologinja Cynthis Levine-Rasky navodi još nekoliko dodatnih razloga zašto zdravlje ne može biti roba, a tržišni mehanizmi ne funkcioniraju u zdravstvenim sustavima.

Levine-Rasky smatra kako zdravlje nije izbor već potreba. Preživljavanje i ozdravljenje pacijenta ovisi o pravovremenom posjetu zdravstvenoj ustanovi i brzini pružene pomoći, a u tom slučaju osoba ne može tražiti i kupiti najbolju ponudu i uslugu na tržištu jer je pomoć potrebna odmah. Nakon pružene pomoći potrebno je i platiti cijenu usluge, a pacijenti ovise o pružatelju uslugu i ne mogu utjecati na troškove kao u modelu “slobodnog” tržišta. Nadalje, prilikom “kupovanja” zdravstvene usluge pacijenti nemaju dovoljno informacija kako bi napravili informirani potrošački izbor. Liječnici imaju potrebno znanje da naprave takav izbor i pacijenti ovise o njihovoj stručnosti te moraju vjerovati da će liječnik napraviti najbolji mogući izbor za njihovo liječenje.

Pitanje povjerenja također je ključno jer pacijenti vjeruju svojim liječnicima, a ukoliko je njihov liječnik motiviran zaradom međusobni odnos povjerenja je narušen i dovodi u pitanje kvalitetu pružene zdravstvene skrbi. Pacijenti vjeruju kako je odnos liječnik – pacijent temeljen na liječnikovoj posvećenosti zdravlju i dobrobiti osobe, a ne profitu. Liječnik motiviran boljom zaradom može prepisati primjerice nepotrebne lijekove ili preporučiti skuplju terapiju kako bi povećao profit, što nije uvijek na korist i dobrobit pacijenta.

Nedavni slučaj sa liječnicima opće prakse koji su primali mito od farmaceutske kompanije te zlorabili svoj položaj i ovlasti pokazuje kakve šire društvene posljedice može imati takvo ponašanje. Liječnici motivirani profitom mogu biti u iskušenju da biraju pacijente koji zahtijevaju skuplje intervencije, dok pacijenti s druge strane očekuju da im liječnici žele pomoći jer su zainteresirani za njihovu dobrobit, a ne zato što im možda netko plaća više nego netko drugi koji će kao rezultat dobiti inferiorniju uslugu.

Lekcije s početka 20. stoljeća

Brojni su razlozi zašto zdravstveni sustavi ne bi smjeli funkcionirati po tržišnoj logici te zašto na zdravlje trebamo gledati kao na društvenu vrijednost i ljudsko pravo, a ne robu i privilegiju koju si mogu priuštiti imućniji slojevi. Zaboravlja se i izvrće činjenica da zdravlje i zdravstveni sustav ne postoje kako bi pokretali ekonomiju, već bi trebalo biti suprotno; briga za zdravlje i funkcioniranje zdravstvenog sustava trebali biti ciljevi uspješne ekonomije.

Na odnos ekonomije i zdravlja upozorio je i Andrija Štampar, liječnik i utemeljitelj sustava javnog zdravstva na ovim prostorima, u svom tekstu O zdravstvenoj politici iz 1919. godine.

Štampar već tada uočava negativni utjecaj kapitalističke ekonomije na ljudsko zdravlje i navodi kako se: “cijelo narodno gospodarstvo vodi i obogaćuje na račun narodnog zdravlja tako da nam se opći zdravstveni budžet stalno guši u deficitu.” Sličnu situaciju imamo i danas kada se gotovo svakodnevno govori o dugovima u zdravstvu, a zdravstveni sustav se predstavlja kao rupa bez dna.

Štampar upozorava na još jednu vrlo važnu činjenicu – kapitalizam samog čovjeka svodi isključivo na radnu snagu, koji se prodaje kao roba, a samim time i njegovo zdravlje ne predstavlja vrijednost po sebi već potrošno dobro. U jednoj rečenici sažeo je bit problema koji je i danas, gotovo sto godina nakon, jednako aktualan: “U kapitalističkom gospodarstvu čovjek posjeduje neku gospodarsku vrijednost, ali on sam nije nikakva gospodarska vrijednost; ako ne upotrebljuje svoju radnu snagu, ili je izgubi, onda je on poput vode i zraka.”

Zdravlje je vrijednost koju društvo treba štiti od upliva tržišta, a kako bi je štitilo potrebno je osvijestiti činjenicu da primarna funkcija zdravstvenog sustava nije akumulacija profita već osiguravanje i pružanje zdravstvene zaštite građanima. Poimanje zdravlja kao potrošnog i kapitalnog dobra kako je predstavljeno u Nacionalnoj strategiji neizostavno pokazuje svoje mane; opseg prava na zdravstvenu zaštitu sve se više smanjuje, zdravstveni sustav sve se više prilagođava tržišnoj logici, a oni koji nisu “sposobni” funkcionirati na tržištu ostaju uskraćeni za fundamentalna ljudska prava.
 
(bilten.org/uredio:nsp)

Papa Franjo svojim je stavovima o istospolnim zajednicama, izbjeglicama, klimatskim promjenama, pobačaju i drugim, za crkvu kontroverznim temama, zaradio brojne simpatizere u neočekivanim krugovima svjetske javnosti. No, istodobno je unutar samog Vatikana stekao i opasne neprijatelje

Konzervativni crkveni dužnosnici sve se glasnije bune protiv pape, kojem osim izjava koje smatraju pretjerano liberalnima, kako piše The Washington Post, zamjeraju i pokušaje da uvede reda u skandalima i korupcijskim aferama okaljanu Vatikansku banku, koja je i dalje predmet istrage zbog optužbi za pranje novca.

Upravo je afera oko Vatikanske banke sjajan primjer otpora s kojim se papa Franjo suočava u vatikanskim kuloarima; netom nakon što je 2013. godine, uz papin blagoslov, na čelo banke postavljen Battista Mario Salvatore Ricca, u talijanskim medijima pojavile su se optužbe u kojima ga se optužuje da je homoseksualac. Ricca je zbog skandala ponudio i ostavku, koju papa Franjo nije prihvatio. Smatra se da su optužbe podmetnute upravo iz konzervativnih krugova koji se protive papinim reformama.

Na meti se ove godine našao i australski kardinal George Pell, kojeg je papa Franjo imenovao prefektom Sekreterijata za ekonomiju, odnosno čovjekom koji bi trebao provesti fiskalnu reformu u Vatikanu. Pell je putem australskih medija optužen da se bahato razbacuje financijama crkve. Svakako je zanimljivo spomenuti da Pell ni ranije nije bio omiljen među dijelom vatikanske kurije, s obzirom da je u Australiji predvodio borbu protiv seksualnog zlostavljanja djece od strane klera, a spadao je i među kritičare bivšeg pape Benedikta XVI.

“Barem više ne stavljamo otrove jedni drugima u šalice”

Jedan od najžešćih otvorenih napada na papu nedavno je pred kamerama priredio američki kardinal Raymond Burke. On je papi Franji praktički poslao otvoreno upozorenje, kazavši da neće dopustiti nikakve liberalne reforme u crkvi.

“Potrebno je biti vrlo pažljiv kada je u pitanju papinska moć. Moć pape nije apsolutna. Papa nema moć da promijeni crkvena učenja ili doktrine”, kazao je Burke, jedan od istaknutijih konzervativaca u samom vrhu katoličke crkve, te crkvu pod vodstvom aktualnog pape opisao kao “brod bez kobilice”.

Reporter The Washington Posta Anthony Faiola razgovarao je s, kako piše, sedam visokih crkvenih dužnosnika, koji su svi željeli ostati anonimni, a koji se redom slažu da Vatikan nije bio ovako polariziran još od reformi provedenih 60-ih godina prošlog stoljeća. Pobuna crkvenih konzervativaca vidljiva je ne samo iz izjava njegovih protivnika (među kojima se mnogi i ne usuđuju otvoreno napasti papu), već prvenstveno u stavovima usmjerenih protiv pape kakve šire konzervativni katolički mediji.

“Barem više ne stavljamo otrove jedni drugima u šalice”, šali se Timothy Radcliffe, britanski svećenik kojeg smatraju važnim savjetnikom pape Franje. Radcliffe kaže da pozdravlja svaku javnu raspravu, ali dodaje i da ga je “strah nekih stvari kojima svjedočimo”.

Napadi sve češći

Otvoreni napadi na papu Franju sve su češći. Američki biskup Thomas Tobin u otvorenom pismu svojoj biskupiji poručio je da crkva “pokušavajući se prilagoditi zahtjevima vremena, kao što predlaže papa Franjo, riskira da će ostati bez svog hrabrog, kontrakulturnog, proročanskog glasa kojeg svijet treba čuti”. S druge strane Atlantika, 500 britanskih svećenika sastavilo je otvoreno pismo u kojem optužuju papu da je unio “konfuziju” u crkvena učenja.

Petero kardinala, među kojima već spomenuti Burke i utjecajni konzervativac Carlo Caffarra iz Bologne, sastavili su manifest protiv papinog prijedloga da se razvedenim katolicima dopusti primanje pričesti na misi. U istu svrhu poslužio je i promotivni DVD koji se ranije ove godine dijelio crkvama u Europi i Australiji.

No, neki papini saveznici usprkos svemu tvrde da je Franjo upravo želio potaknuti javnu raspravu.

“Mislim da ljudi govore što misle zato što čvrsto i strastveno brane poziciju. Ne vjerujem da Sveta stolica to doživljava kao osobni napad. Sveti otac otvorio je vrata mogućnosti da se o tim stvarima otvoreno razgovara, nije unaprijed odredio u kojem će smjeru rasprava ići”, kaže nadbiskup iz Chicaga Blase J. Cupich, kojeg se smatra bliskim saveznikom pape Franje.
 
(index.hr/uredio:nsp)

Da li je Zapad raspadom Jugoslavije htio nametnuti neoliberalizam, i kako žive današnje bivše republike? Samostalnost država plaćena neoliberalnim ropstvom! Isti scenario viđen već bezbroj puta – Doktrina šoka!

Nakon isključenja SFR Jugoslavije iz tabora socijalističkih zemalja, odnosno Informbiroa, ona je postala vrlo popularna na Zapadu, a posebno u SAD. Zbog toga ona je dugo dobivala znatnu materijalnu i nematerijalnu pomoć. Preko Fordove, Fulbright i drugih institucija vrlo veliki broj intelektualaca je odlazio na usavršavanje u razvijene zemlje Zapada, a posebno u SAD [1] i nakon povratka u zemlju su ta nova znanja primjenjivana u proizvodnji i drugim djelatnostima, što se u izvjesnoj mjeri povoljno odražavalo na ukupne gospodarske performanse.

Zbog originalnog društvenog i gospodarskog sustava i vrlo dinamičnog rasta gospodarstva, SFRJ je stekla velike simpatije u ogromnom broju zemalja u razvoju, pa je, zahvaljujući tome, postala jedan od lidera Pokreta nesvrstanih zemalja. Međutim, kada je taj pokret ojačao i kada je svojim djelovanjem u Ujedinjenim narodima i drugim međunarodnim institucijama i forumima se počeo suprotstavljati razvijenim zemljama, a prije svega SAD-u, simpatije u tim zemljama prema SFRJ su znatno smanjene, a u nekima od njih (prije svih u SAD) počinju se stvarati strategije kojima bi se stvorila ekonomska ili financijska kriza i tako smanjio njen ugled i veliki utjecaj u Pokretu nesvrtanih zemalja.

ZАDUŽIVАNјЕ ZА „ОМЕKŠАVАNJЕ“

Kao ilustraciju, navedimo da je na XI svjetskom kongresu sociologa tada vrlo utjecajni savjetnik američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost Zbigniew Brzezinski poručio “da treba ohrabriti zemlje Europske zajednice povećati odobravanje kredita Jugoslaviji, jer će povećanje njene vanjske zaduženosti u određenom trenutku poslužiti kao sredstvo gospodarskog i političkog pritiska, što je samo kratkoročno gledano štetno za zajmodavce, a dugoročno korisno za opću stvar i politiku “omekšavanja” Jugoslavije “. [2]

Ima osnova da se vjeruje da je ta preporuke prihvaćena i da je, pored ostalog, i to pridonijelo da je vanjski dug SFRJ povećan sa 5,356 (1974) na čak 20,265 milijardi dolara (1982), pa je ona u 1983. godini zapala u dužničku krizu.

Od sredine 80-tih godina ekonomska kriza u Jugoslaviji dobiva vrlo ozbiljne razmjere, a posebno se ubrzavala inflacija. I to je, pored ostalog, doprinijelo jačanju političke krize i raspadu SFRJ što je, po svemu sudeći, bilo u intersu nekih razvijenih zemalja i međunarodnih financijskih institucija. Navedimo, samo neke dokaze u prilog ove tvrdnje.

Nakon sve izraženije destabilizacije i sve jače inflacije, do čega je došlo dokom 1989. godine, neočekivano se krajem te godine, na sva zvona, a posebno preko teatralnog nastupa premijera savezne vlade Ante Markovića objavljuje “Program stabilizacije”, koji je koncipiran uz angažiranje tada mega zvijezde Jeffrey Sachsa, koji je svojim angažiranjem prije toga suzbio inflaciju u Boliviji.

Ostala je misterija kako, na čiju inicijativu i uz čiju financijsku potporu je angažiran tadašnji “čudotvorac” Sachs. Dva dana nakon objave tog Programa, na savjetovanju ekonomista u Opatiji desetak sudionika, a među njima su posebno bili zapaženi Davor Kračun, Žarko Papić, Branislav Šoškić, Žarko Mrkušić, Slobodan Komazec, Davor Savin, Miodrag Zec, Bogomir Kovač i Mlađen Kovačević, [3] uputili su niz vrlo ozbiljnih kritika na račun nekih elemenata tog Programa.

EKONOMSKA REFORMA IZAZVALA KRIZU

Kritike ovih i niza drugih ekonomista, pa i moje, koja su nakon usvajanja tog Programa uslijedile, pokazale su se potpuno opravdane. Naime, izvoz je sve više malaksao, uvozna roba je preplavila domaće tržište, pa je BDP u 1990. bio smanjen za 7,5 posto, u 1991. za novih 15 posto, za godinu i po industrijska proizvodnja je bila smanjena za čak 25 posto, stopa nezaposlenosti dosegla rekordnu razinu od 18 posto, a devizne rezerve su smanjene s 9,1 na samo 2,8 milijardi dolara (detaljnije u Dušanić, J. 2013; 84). I to je pridonijelo dramatičnom pogoršanju društvene i političke krize, pa je i to doprinijelo raspadu zemlje. I Jože Mencinger je potpuno u pravu kada zaključuje da je Sloveniji najveći ekonomski problem stvorila ekonomska reforma za vrijeme Ante Markovića [4].

Međutim, pobornici neoliberalizma SAD, MMF i druge međunarodne financijske institucije, a naravno i Jeffrey Sachs su tada i kasnije isticali da taj Program bio dobar, ali da je propao zbog političkih kriza.

S druge strane, niz vrlo ozbiljnih ekonomista dokazuje da su SAD i međunarodne financijske institucije, prije svih Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka (koje su bile pod ogromnim utjecajem te najmoćnije zemlje), poduzele sve što je bilo u njihovoj moći da dođe do što veće ekonomske i društvene krize u SFRJ i da se ona i preko toga rasturi, pogotovu da se što prije s političke i ekonomske scene ukloni specifičan, po mnogima uspješan jugoslavenski samoupravni socijalizam jer je on, po mišljenju američke administracije, predstavljao opasan virus koji bi mogao zahvatiti i druge zemlje koje su napuštale socijalizam.

Podsjetimo da je Mihail Gorbačov, prilikom dobivanja Nobelove nagrade najavio da će SSSR izgrađivati ​​društveno-ekonomski sustav sličan socijaldemokratskom sustavu skandinavskih zemalja, a sustav koji je bio primjenjivan u SFRJ bio je znatno bliži tom sustavu nego neoliberalnom kapitalizmu, koji su SAD, Velika Britanija i međunarodne financijske institucije, po pravilu vojnom silom, nametale zemljama Južne i Srednje Amerike i nekim zemaljama Afrike, i koji su željele, zbog vlastitih ekonomskih pohlepnih interesa, nametnuti i zemljama Istočne Europe, pa i SFRJ. O tome vrlo uvjerljivo piše poznati istraživač – ekonomist iz područja geopolitike [5] (William F. Engdahl) u svojoj knjizi A Century of War: Anglo-American Oil Politics and the New World Order, koja je u prethodnih deset godina prevedena na desetak jezika.

On u toj knjizi ističe da je SFRJ postala predmet vrlo ozbiljne pažnje američke administracije. I od tada ona sve izraženije izržava interes da se uništi jugosloveski ekonomski model. U tom cilju 1988.godine, uz dobru financijsku naknadu, šalje u Jugoslaviju tzv. “Savjetnike” iz Nacionalnog fonda za demokraciju (National Endowment for Democracy – NED). Nakon toga ova organizacija, po sugestiji “savjetnika”, troši znatna financijska sredstva, financirajući po svim dijelovima Jugoslavije razne oporbene skupine, nevladine organizacije, pa čak i neke profašističke i ekstremno nacionalističke organizacije, kao i one ekonomiste koji su podržavali mjere MMF (detaljnije u : Dušanić 2013; 88-89). Potpuno je bila ista funkcija Fonda za otvoreno društvo George Sorosa. Vrlo je vjerojatno da je po toj osnovu i Jeffrey Sachs postao savjetnik Ante Markovića.

ZАHТJЕV SАD ZА ОDCJЕPLJЕNJЕ ЈUGОSLОVЕNSKIH RЕPUBLIKА

Ima osnova za tvrdnju ovog istraživača da je sredinom 1989. godine MMF zahtijevao od premijera Markovića da što prije poduzme radikalne ekonomske mjere, do čega je došlo na samom kraju 1989. Ovaj autor dalje ističe da je nakon toga MMF diktirao vladi A. Makovića, što smije, a što ne smije činiti. U studenom 1990. Kongres SAD je usvojio Zakon po kome se obustavlja financijska podrška bilo kojem dijelu Jugoslavije koji ne proglasi neovisnost (u roku od narednih šest mjeseci). Ovim zakonom je bilo predviđeno da se svaka pomoć SAD upućuje izravno republikama, a ne saveznim institucijama. U tim godinama SAD je forsirao financijsku potporu izrazito nacionalističkim, pa i profašističkim organizacijama i to je, uz sve ostalo, dovelo do razbijanja SFRJ. (“Ukrajinski scenario”)

Kada je stvorena SR Jugoslavija, SAD je u Ujedinjenim narodima isforsirao ekonomski embargo, što je imalo katastrofalne gospodarske i socijalne posljedice, a među njima se ističu drastičan pad BDP, izvoza robe i usluga i dramatičan pad životnog standarda. Nekoliko dana nakon uvođenja sankcija, na savjetovanju koje su u Bečićima organizirali Znanstveno društvo ekonomista i Savez ekonomista Jugoslavije u zaključcima je istaknuto da su te sankcije bile uvedene bez ikakve osnove [6].

U jednom javnom istupanju tadašnji predsjednik Bill Clinton je “izjavio da je Kosovo za SAD vrlo važno strateško područje”, i to je tada izgledalo smiješno, ali je tek formiranjem moćne vojne baze SAD u Bondsteelu postalo jasno da je sve ono tragično što se dešavalo na području bivše SFRJ, osim Slovenije, bilo režirano iz SAD, a da su MMF, Svjetska banka i druge zemlje i institucije samo bili izvršioci naloga i želja te moćne ali ekstremno pohlepne zemlje i njenih ekstremno pohlepnih transnacionalnih kompanija.

U političkim krugovima Hrvatske i BiH zna se da je krajem kolovoza 1994. Alija Izetbegović donio Franji Tuđmanu “poruku” iz Washingtona da Hrvatska i BiH moraju stvoriti savez protiv Srba, u kojoj se ističe da su oni ruski saveznici (Dušanić 2013: 139). I naravno da su one prihvatile tu “preporuku”.

U 1995. godini iz tiska se pojavila knjiga profesora Susan Woodward (Susanna Woodward) Balkanska tragedija (Balcan Tragedy), u kojoj je ustanovila da je jedan od glavnih krivaca raspada SFR Jugoslavije i početak građanskog rata – Međunarodni monetarni fond (MMF). Ma da je ona potcenjivana, naročito u SAD, kasniji događaji i nalazi su potvrdili potpunu opravdanost tih njenih nalaza.

Prema pouzdanom američkom izvoru, samo u aktiviste i aktivnosti kontroverzne organizacije Otpor Zapad je uložio preko 70 milijuna dolara. Ako se tim sredstvima dodaju ona koje je uložio Soros, ukupna suma uložena za “demokratsko” rušenje gospodarskog i društvenog sustava SR Jugoslavije je vrlo vjerojatno prešlo 100 milijuna.

NAMETANJE KONCEPTA EKONOMSKIH REFORMI

Ako se sve prethodno navedeno ima u vidu, s pravom se postavlja pitanje da li su, osim u Sloveniji (u razdoblju 1991-2004), političari i dužnosnici u vladama, resornim ministarstvima i raznim agencijama u bilo kojoj od pet zemalja nastalih na području bivše SFRJ imali ikakvu ozbiljnu ulogu pri koncipiranju strategije i najvažnijih mjera tranzicije i ekonomske politike ili su bili “izvršitelji radova” u realizaciji dobivenih zapovijedi iz inozemstva, prije svega iz najmoćnijih zemalja i međunarodnih financijskih institucija. Da je to pitanje opravdano, postaje jasnije ako se, pored ranije istaknutog, zna sljedeće:

► Kada je u Argentini došlo do vojnog puča, dolaskom na vlast vojne hunte, relativno brzo se pojavio program ekonomskih reformi – na čak 1.400 stranica (!!!) koji su, kako se tada isticalo, učinili argentinski ekonomisti na čelu s čuvenim Domingom Kavalom [10]. Tek nakon četvrt stoljeća, nepobitno je utvrđeno da doslovno ni jedno slovo tog programa nisu napisali argentinski ekonomisti, već stručnjaci dvije američke banke (koje su imale svoje podružnice u Argentini) i naravno da realizacija te strategije nije bila u interesu naroda Argentine, već stranih, prije svega američkih transnacionalnih kompanija i banaka;

► Imajući u vidu tvrdnju nobelovca Stiglica, iznesenu u knjizi protuvrijednosti globalizacije , da su međunarodne financijske institucije, a prije svega Svjetska banka, “ohrabrivale” Argentinu održavati fiksni valutni tečaj, nameće se zaključak da je fiksiranje valutnog tečaja u svim novonastalim državama, osim Slovenije, na području SFRJ, a ta politika je imala katastrofalne gospodarske i socijalne posljedice – nametnuta od strane MMF i Svjetske banke;

► Ako su se u Hrvatskoj u državnim ustanovama našli strani “stručnjaci” [11], ako su se u nizu ustanova, a posebno u Narodnoj banci SRJ našli strani savjetnici iz međunarodnih financijskih institucija (prije svega iz MMF), vrlo je vjerojatno da je tako bilo i u drugim (osim Slovenije) novonastalim državama, a oni su, vrlo vjerojatno, nametali rješenja sukladno Washingtonskim sporazumom, odnosno neoliberalizmom;

► Ako najugledniji ekonomista SFRJ prof. dr Branko Horvat pri koncipiranju gospodarskih reformi u Hrvatskoj bio potpuno eliminiran, a njegovi radovi u Hrvatskoj u 90-tim godinama bili čak i zabranjivani, može se pretpostaviti da su i ugledni ekonomisti iz Hrvatske, Srbije, BiH, Crne Gore i Makedonije također bili potpuno marginalizirani, dok su međunarodne financijske institucije i najmoćnije zemlje Zapada iz “naftalina” izvlačile uglavnom anonimce ili tzv. “Segedinske kursadžije”, koji su postali “izvršioci dobivenih sugestija”, često su te “strategije” i mjere ekonomske politike proglašavali svojim “vizijama” i djelima, kojima se još uvijek se službeno – ponose;

► Ako Hrvatskoj, po brojnim dokazima prof. dr Branka Horvata, od strane MMF, Svjetske banke i Svjetske trgovinske organizacije nametnut koncept što brže stabilizacije, privatizacije, liberalizacije vanjske trgovine (posebno uvoza, liberalizacije tzv. stranih izravnih investicija i stranog kapitala, čak i špekulativnog) i uravnoteženje proračunske bilance (Horvat, 2002), možemo biti uvjereni da se to, osim Slovenije, dogodilo i sa Makedonijom, odnosno Srbijom i Crnom Gorom;

► Ako glavni kreator ekonomskih reformi u Sloveniji prof. dr Jože Mencinger kaže da su im strani stručnjaci, predstavnici međunarodnih financijskih institucija sugerirali da fiksiraju vrijednost slovenskog tolara (a oni su to odbili), vrlo je vjerojatno da su iste “sugestije” uputile i drugim državama nastalim na području SFRJ i one su ih silom prilika, zbog nužnosti dobivanja kredita, ili iz uvjerenja, prihvatili i do današnjeg dana vode politiku precijenjene vrijednosti nacionalnih valuta, što je imalo katastrofalne gospodarske i socijalne posljedice;

► Ako se ima u vidu tvrdnja prof. dr Horvata koja glasi “strani konzultanti sjede u našim državnim ustanovama kao što su 1945. godine sjedili sovjetski stručnjaci. Očito se radi o srozavanju zemlje na kolonijalnu razinu “(Horvat, 2002, str. 5) i ako se zna da su u prostorijama Narodne banke SR Jugoslavije i nekim drugim državnim ustanovama bili locirali strani” stručnjaci “, kao i” stručnjaci “porijeklom iz SFRJ koji su desetljećima bili na radu u inozemstvu, prije svega u MMF i Svjetskoj banci, a neki od njih su čak postali ministri ili guverneri, vrlo je vjerojatno da je tako bilo iu Makedoniji, a posebno u Bosni i Hercegovini (koja je bila i još uvijek je pod nekom vrstom protektorata). Moguće je da je među njima bilo i patriota i da su oni iz vlastitog uvjerenja forsirali mjere koje su bile u ingerenciji ustanova u kojima su bili postavljeni. Ali je vjerojatnije da su oni, prije svega, ispunjavali “sugestije” i “preporuke” međunarodnih financijskih institucija i razvijenih zemalja iz kojih su došli;

Konkretnije govoreći, koncept spržene zemlje, prije svega spržene industrije, ispoljio se preko više ili manje precijenjene vrijednosti nacionalnih valuta, nagle i pretjerane liberalizacije uvoza, brzoplete, pljačkaške privatizacije, nagle i pretjerane liberalizacije tzv. stranih izravnih investicija, visokih kamatnih stopa na uzete kredite itd., o čemu sam od 2001. godine detaljno kritički pisao u brojnim radovima, pa o tome ovdje neću ponovo pisati. Poznato je da je također vrlo kritički o tome u slučaju Hrvatske pisao prof. dr Branko Horvat, a posebno u knjizi Kakvu državu imamo a kakvu državu trebamo (Prometej, Zagreb, 2002).

SILОМ UVEDEN NЕОLIBЕRАLIZАМ

Bivša Jugoslavija, bivša SR Jugoslavija nije jedina i prva zemlja gdje se pod ogromnim utjecajem stranih faktora stvara teška ekonomska i društvena kriza s ciljem da se nametne neoliberalizam.

Trebalo bi imati u vidu da su gurui neoliberalizma Milton Friedman i tzv. “Čikaški dečki” već početkom 70-tih godina prošlog stoljeća prihvatili njegovu “teoriju krize”, po kojoj se ta ideologija može uvesti i primijeniti samo u zemljama zahvaćenih teškim društvenim i ekonomskim krizama, pa su, zajedno s vojnim osobama, nekim domaćim političarima i domaćim ekonomistima školovanim na Čikaškoj ekonomskoj školi ili su se eksponirali kao pobornici neoliberalizma, činili sve što je bilo u njihovoj moći da u nekoj zemlji dođe do što jače krize, pa i do vojnih pučeva kako bi se odmah nakon toga taj sustav, bolje reći religija, silom nametnuo. I do toga je prvo došlo u Čileu (1973) a zatim Argentini (1976) i nizu drugih zemalja.

Vojnim pučem u Čileu, uz ubojstvo preko 3.000 ljudi, ali uz znatnu pomoć američke administracije, američkih transnacionalnih kompanija i banaka i čuvene Čikaške ekonomske škole na čelu s tada čuvenim rodonačelnikom neoliberalizma, nobelovcem Milton Friedman, uveden je neoliberalizam uz primjenu tzv. “Šok-terapije”.

Prilikom posjeta Čileu i generalu Pinocheta, guru novog ekonomskog poretka, budući dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Fridman je tom zločincu i “čileanskim čikaškim momcima” – koji su bili na svim najvažnijim funkcijama koje su se odnosile na gospodarstvo, financije i vanjsku trgovinu – više puta ponovio da je “nužno odmah primijeniti ‘šok terapiju’, jer je ona jedini lijek – apsolutno. Ne postoji drugi. Ne postoji drugo dugoročno rješenje “(navedeno prema I. Klajn, s; 95, a originalni izvor: Juan Gabriel Valdes (1995), The Chicago School in Chile, Combridge University Press ).

I nakon primijenjene “šok terapije” i neoliberalizma, tj. od 1973. pa zaključno sa 1988. godinom, rasta BDP-a praktički nije bilo, veći dio resursa je otišao u ruke stranaca, nezaposlenost i pad životnog standarda ogromnog dijela stanovništva dostigli su enormne razmjere. I Čile je doživio pozitivan preokret kada je napustio neoliberalnu ideologiju i počeo prakticira neku varijantu socijaldemokracije. I američke priče o nekakvom “čileanskom gospodarskom čudu” u razdoblju 1973-1989. bile su krajnje nemoralne i bile su političko-propagandnog karaktera kako bi bile primijenjene i u drugim zemljama koje su odmah ili nešto kasnije došle na dnevni red.

U 1976. godini i u Argentini je, uz vojni puč i ubojstvo oko 30.000 ljudi, također uz maksimalnu “pomoć” američkih institucija, stranih kompanija, banaka i Čikaške ekonomske škole, silom uveden neoliberalizam, i on je, pored dužničke krize, donio katastrofalne ekonomske i socijalne posljedice. Argentina je, na primjer, odmah zapala u tešku dužničku krizu, a per capita dohodak (u stalnim cijenama) je u 1989. godini je bio za 18 posto niži nego 1973. godine ( A. Maddison 1995: 93). S druge strane, zemlje koje su u to vrijeme stvarno ostvarivale svoja prava gospodarska čuda forsirale su ekonomske reforme i mjere ekonomske politike koje su bile u potpunoj suprotnosti s religijom neoliberalizma.

Kao ilustraciju navedimo da je realna razina BDP-a J. Koreje u 1989. bio čak 2,75 a Tajvana 2,58 puta veći nego 1973. godine ( A. Maddison 1995: 95). Ili, u 1973. godini Argentina je imala za preko 51 posto veći per capita dohodak od J. Koreje i za oko 44 posto veći nego Tajvan, a u 1989. situacija je bila potpuno obrnuta: Argentina je imala per capita dohodak koji je iznosio samo 62 posto dohotka j. Koreje, odnosno samo 56 posto per capita dohotka Tajvana ( A. Maddison, Ibidem ). I zaista je bio čistI cinizam da je sve do kraja prošlog stoljeća na Zapadu, posebno u SAD, pisano o nekakvom “argentinskom gospodarskom čudu”.

Od kraja 70-tih godina prošlog stoljeća u MMF i Svjetskoj banci, pod ogromnim utjecajem SAD i Velike Britanije, na svim važnijim funkcijama našli su se stručnjaci neoliberalne orijentacije, i oni u ime tih institucija svim zemljama u razvoju koje su zapale u teške devizne probleme i koje su bile prinuđene da se za “pomoć” obrate tim institucijama – nametali brutalne neoliberalne mjere i obećavali su svijetle perspektive svim onim koji su bespogovorno primjenjivali te “recepte”, odnosno “deset božjih zapovijedi” danih u Washingtonskom sporazumu.

POVIJESNO ОKUPLJАNJЕ NЕОLIBЕRАLNOG PLЕМЕNА

Kada je postalo jasno da je socijalistički sustav zemalja Istočne Europe doživio kolaps, a zbog interesa razvijenih zemalja i njihovih transnacionalnih kompanija i banaka, ponovno se aktualizira teza da je korisno da dođe do što jače ekonomske i društvene krize u nekim, za Zapad važnijim i zanimljivijim zemaljama s tog područja kako bi se njima nametnuo surovi neoliberalizam.

Kao ilustraciju navodimo da je početkom siječnja 1993. godine u Washingtonu održan skup, koji je osmislio tada moćan ekonomist John Williamson ( John Williamson ), koji je četiri godine prije toga bitno utjecao na formulaciji i koji je bio kum pojma “Vašingtonski sporazum”. On je često oblikovao misije Banke i Fonda, a ovaj skup je tretirao kao “povijesno okupljanje neoliberalističkog plemena” (N. Klein: s. 286). Osim poznatog ekonomiste Dany Rodricka, koji je u svojim radovima dokazivao da su sve zemlje koje su primjenjivale šok terapiju u katastrofalnom stanju, svi ostali sudionici su bili akteri i zagovornici neoliberalizma. Williamson je želio da ovaj skup testira i prihvati, kako je on nazvao “hipotezu krize”.

Za razliku od Jeffrey Sachsa, koji je u to vrijeme bio savjetnik Jeljcina i koji sa svojim timom primjenjivao šok terapiju u Rusiji, koja je, prije svega zbog toga, bila zahvaćena užasnom krizom, pa se on na tom skupu zalagao za financijsku pomoć Zapada toj zemlji, Williamson je dokazivao da postoje nepobitni dokazi da zemlje pristaju primiti “šok terapiju” tek kada se nađu u užasnoj, kataklizmičkoj situaciji, pa je zaključio da se samo u tako strašnim vremenima pruža najbolja prilika onima koji razumiju potrebu i korist poduzimanja fundamentalnih ekonomskih reformi.

S obzirom na činjenicu da su na ovom skupu bili uglavnom ostrašćeni neoliberali i zagovornici šok terapije, normalno je što je Sachs, iako je tada bio megazvijezda među ekonomistima, ostao usamljen, tj. nitko nije podržao njegov prijedlog da se Rusija financijski pomogne iako se ona nalazila u užasnoj deviznoj krizi. Samo se ekonomist John Toye sa Sveučilišta Sussex ogradio od te Williamsonove “mudrosti”.

Njemačka je, čak i bez zajedničkog stava EU, jednostrano donijela odluku da prizna neovisnost Hrvatske, što je razumljivo ako se zna da su te dvije zemlje u oba svjetska rata bile na istoj (gubitničkoj) strani. To priznanje je pojačalo političku i društvenu, a potom i ekonomsku krizu u samoj Hrvatskoj, ali i u BiH i SR Jugoslaviji.

NЕОLIBЕRАLIZАМ NАЈVЕĆА МUDRОSТ

Tada se u SAD i međunarodnim financijskim institucijama vjerovalo da će neoliberalizam, koji je u to vrijeme bio glavna ideologija, bolje reći religija, i koji je bio u interesu razvijenih zemalja, njihovih kompanija i banaka, biti moguće nametnuti i zemljama nastalim na području bivše SFRJ samo ako u njima kriza dobije enormne razmjere. Navedimo nekoliko dokaza.

Postoji i niz drugih ilustracija i dokaza da međunarodne financijske institucije nisu samo kroz medije stvarale privid krize nego da su poduzimale skup konkretnih mjera kako bi proizvele ozbiljne krize u nizu zemalja i tako njima nametnule neoliberalnu ideologiju.

Navedimo da je glavni ekonomist u sektoru posvećenom gospodarskom razvoju u Svjetskoj banci Michael Bruno u uvodnom izlaganju na Međunarodnom gospodarskom udruženju ( International Economic Association ) 1995. godine, na kome je bilo prisutno oko 500 ekonomista iz 68 zemalja, istaknuo da je prisutan rastući konsenzus “da velika kriza može trgnuti inače neodlučne kreatore politike i natjerati ih da uvedu reforme koje će potaknuti produktivnost”. I, što je apsurdno i tragikomično, on je naveo zemlje Latinske Amerike kao “vrhunski primjer očito korisne duboke krize” (navedeno prema N. Klein, s.292).

I, kao “najilustrativniji primjer” te konstatacije, naveo je, vjerovali ili ne -  Argentinu, u kojoj, kako on kaže, njezin predsjednik Carlos Menem i ministar financija Domingo kava “odlično koriste atmosferu izvanrednih okolnosti, pa nameću masovnu privatizaciju” (sličnost. poznata Hrvatska privtizacija). I našao je za shodno da kaže: “Naglašavam – politička ekonomija dubokih kriza sklona je da urodi radikalnim reformama s pozitivnim ishodima” (isto). Sukladno tome, on je naglasio da “međunarodne agencije moraju činiti i više osim da naprosto iskorištavaju postojeće ekonomske krize da bi nametnule Washingtonski konsenzus – potrebno je da unaprijed uskrate pomoć kako bi se dodatno kriza pojačala … Ideja da se situacija mora pogoršati prije no što se poboljša javlja se sasvim prirodno … Štoviše, produbljivanjem krize vlada bi se mogla postupno ugušiti “(citirano prema N. Klein, str. 293).

Sukladno tome, međunarodne financijske organizacije, a posebno MMF (pogotovo kad je na njegovom čelu bio ostrašćeni neoliberal Michelle Kemdesi) svojim mjerama i akcijama su dovodile mnoge zemlje Afrike i Latinske Amerike u dramatične krize. To je osobito došlo do izražaja kada je u MMF bila zaposlena masa tzv. “Čikaških momaka”, a to se dogodilo tijekom 80-tih godina prošlog stoljeća, tj. u vrijeme Ronald Reagana i Margaret Thatcher, kada se sve više ispoljilo vjerovanje da je neoliberalizam najveća mudrost koju je svijet izmislio i kada je Fukujamino djelo Kraj povijesti (u kojoj je neoliberalizam bio vrlo važan sastavni dio) bio pravi hit, ekstremno veličan u razvijenim zemljama , a posebno u SAD.

O tome kako je MMF utjecao na pospješivanja, pa i izmišlja kriza u nekim zemljama u razvoju u pismu upućenom Kemdesiju vrlo uvjerljivo je pisao bivši činovnik MMF Davidson Budhau ( Davidson L. Budhoo ). U tom pismu [12] on dokazuje da su službenici Fonda često zloupotrebljavali podatke, odnosno bez osnove “dokazivali” da je ekonomsko, financijsko i devizno stanje nekih, sa stanovišta transnacionalnih kompanija, važnih zemalja, mnogo težim nego što je ono stvarno bilo i na taj način su pojačali krizu u njima i tako ih prisiljavali da uvedu “šok terapiju”, tj. brzu privatizaciju, liberalizaciju i deregulaciju, što ih je dovelo do statusa kolonije ili “banana države”.

O uzrocima teške ekonomske krize u Meksiku (do koje je došlo sredinom 90-tih godina prošlog stoljeća), a posebno krize u zemljama Azije (do čega je došlo 1997. i 1998. godine) i doprinosu međunarodnih financijskih organizacija i SAD tim krizama, detaljno su pisali J. Stiglitz u dijelu Protivrečnosti globalizacije i Naomi Klein u knjizi Doktrina šoka , pa o tome ovdje neću pisati.

PОHVАLЕ „АRGЕNТINSKОМ GOSPODARSKOM ČUDU“

Ono što bi trebalo istaknuti je činjenica da razvijene zemlje, prije svega SAD i Velika Britanija, moćne transnacionalne tvrtke i transnacionalne banke, ne biraju sredstva da bi se u nekoj zemlji, pogotovu zemljama bogatim prirodnim resursima, nametnuo neoliberalizam, preko koga one postaju vlasnici najvrednije imovine u tim zemljama.

Podsjećam da se nakon vojnog puča u Argentini (1976) pojavio program ekonomskih reformi na čak 1.400 stranica, koji su navodno učinili argentinski ekonomisti na čelu s Domingom Kavalom koji je, po nekom američkom časopisu svrstan među 100 najpoznatijih ekonomista svijeta u drugoj polovici prošlog stoljeća. Četvrt stoljeća nakon toga utvrđeno je da nijedno slovo tog programa nisu napisali argentinski ekonomisti, već činovnici dvije američke banke koje su imale podružnice u Argentini. I, naravno, da je brzo postalo jasno da američke priče o “argentinskom gospodarskom čudu” nemaju nikakvu realnu osnovu.

Po beskrupuloznosti u pohvalama na račun gospodarskih performansi Argentine posebno se isticao tadašnji predsjednik MMF Kemdesi, kada je na godišnjoj skupštini te institucije 2000. godine izjavio da slučaj Argentine treba ući u sve makroekonomske udžbenike kao ilustrativan primjer kako se gospodarstvo jedne zemlje uspješno razvija kada primjenjuje recepte MMF (a oni su bili u punom skladu s ideologijama neoliberalizma i sukladno geslom: stabilizacija, privatizacija i deregulacija). Na njegovu – ali prije svega, na žalost argentinskog naroda – ta država je iduće godine doživjela gospodarski, financijski i devizni kolaps.

____________________

Uputnice i napomene:

[1] I sam sam bio korisnik Fordove stipendije, i po tom osnovu sam proveo jednu akademsku godinu na Harvardu.

[2] Citirano prema prof. dr Predrag Jovanović-Gavrilović “Teret vanjske zaduženosti Srbije”, Ekonomski anali, tematski broj, svibanj 2005, s. 19.

[3] Detaljnije u časopisu Economist, 1-2 (1990, ss.37-95).

[4] On je to napisao u odgovorima dr Arseniju J. Dušaniću, a to je objavljeno u vrlo solidnoj knjizi Vlasnička struktura banaka, izdanje Bankarska akademija, Beograd, 2011.

[5] On je rođen u Minisoti, završio visoko obrazovanje na Princetonu, živio i radio u Stockholmu, a nakon toga u Frankfurtu na Majni.

[6] Detaljnije u Ekonomist 1-2 / 1992,

[7] Detaljnije u Jovan D. Dušanić 2013, U zagrljaju neoliberalne hobotnice, Beograd, 2013.

[8] Izvodi iz impozantne knjige Wolfganga Efenberga i Vilija Vinera (Povratak hazardera ( Wiederkehr Hasardere ) a preuzeto iz Pečata, 343/2014, str.12-13.

[9] Ibid., Str.13.

[10] On je kasnije postao profesor na nekom Američkom sveučilištu i uvršten je među 100 najpoznatijih ekonomista svijeta u prošlom stoljeću.

[11] B. Horvat (2002: 5).

[12] To njegovo pismo je 1990. god. objavljeno pod naslovom Enough is Enough: Dear Mr. Camdessus – Open Letter of Resignation to the Mananaging Director of International Monetary Fund “New York: New Horizons Press 1990, op. 2-27.

____________________

* Pod naslovom “Doprinos eksternih faktora krizi u državama nastalim na području SFRJ”, ovo je dio referata dr Mlađena Kovačevića “Dimenzije i uzroci teške ekonomske krize u državama s područja bivše SFR Jugoslavije”, Zbornik, Ekonomija i kriza, Ekonomski fakultet, Andrićgrad, Pale , 2014.
 

 
(Balkanmagazin,youtube.com/uredio i preveo:nsp)

Multietnička socijalistička Jugoslavija je nekada bila regionalna industrijska sila, država ekonomskog uspjeha.

Tijekom dva desetljeća prije 1980. godine godišnji bruto proizvod je u Jugoslaviji bilježio rast od 6.1 posto. Zdravstvena zaštita je bila besplatna, bilo je pismeno preko 90 posto populacije, a prosječni životni vijek stanovništva se popeo na 71 godinu. Ali nakon desetljeća zapadne ekonomske pomoći i petogodišnje dezintegracije, ratova, embarga i bojkota, gospodarstvo bivše Jugoslavije je bilo uništeno, a nekada moćni industrijski sektor razoren.

Jugoslovenska implozija je dijelom rezultat američkih makinacija. Unatoč političkom kursu nesvrstavanja i bogatim trgovačkim odnosima s Europskom zajednicom i Sjedinjenim Državama, administracija Ronalda Reagana je naciljala jugoslavensku ekonomiju u tajnoj direktivi Nacionalne sigurnosti iz 1984. godine, koja je postala osnova za buduću politiku Sjedinjenih Država prema Jugoslaviji. Cenzurirana verzija ovog dokumenta je objavljena 1990. godine i iz nje se vidi da je američka politika prema Istočnoj Europi, uključujući i Jugoslaviju, zapravo skup širokih mjera za promociju “tihe revolucije” u cilju rušenja komunističkih vlasti i stranaka i potonje reintegriranje “oslobođenih” istočnoeuropskih zemalja u tržišno orijentirane ekonomije.

Što se tiče Jugoslavije, ovaj proces je iniciran nametanjem zapadnih, na čelu s američkim kreditorima, makroekonomskih reformi čija je prva runda počela odmah poslije smrti maršala Tita 1980. godine. Tijekom tog desetljeća “Međunarodni monetarni fond” i “Svjetska banka” su periodično prepisivali nove doze njihovog gorkog ekonomskog eliksira s kojim je Jugoslavija lagano dovedena u komatozno stanje.

Od samog početka ovog procesa programi koje je nametao MMF su ubrzavali dezintegraciju jugoslavenske privrede, što je dovelo do negativnog gospodarskog rasta od čak deset posto u 1990. godini. Dotadašnja država blagostanja je konačno razorena sa svim predvidljivim socijalnim posljedicama. U međuvremenu je drastično narastao strani dug države, što je dovelo do pritiska na tečaj domaće valute i srozavanje standarda građana. Krajem 1989. godine jugoslavenski premijer Ante Marković se u Washingtonu sastaje s predsjednikom Bushom, kako bi okončao pregovore oko nove financijske pomoći Jugoslaviji. Zauzvrat je Jugoslavija  morala pristati na još drastičnije ekonomske reforme, na devalvaciju, zamrzavanje plaća, oštre rezove u državnoj potrošnji i eliminaciju državnog i radničkog upravljanja poduzećima.

Masivne reforme koje su naložene izvana ubrzo su bile primijenjene, uključujući i onu za Zapad najvažniju – liberalizaciju zakonodavstva, posebno kada su u pitanju strana ulaganja. Ekonomska šok terapija je počela siječnja 1990. godine i to je, pored ostalog, dovelo do realnog pada vrijednosti plaća od preko četrdeset posto. MMF je u potpunosti držao pod kontrolom jugoslavensku “Centralnu banku”, što je značajno smanjilo mogućnost socijalnog davanja i realizaciju gospodarskih programa. Reformatori su naprečac uspostavili sve neophodne uvjete za konačni slom Jugoslavije koja u tom momentu više nije imala federalnu fiskalnu strukturu, a sve federalne političke institucije su bile smrtno ranjene.

Presijecanjem financijskih arterija između Beograda i republika, ove reforme su zapravo dale energiju secionističkim tendencijama koje su se hranile ne samo etničkim podjelama, već i ekonomskim faktorima. Proračunska kriza stvorena intervencijom MMF-a je osigurala de facto otcjepljenje republika, najprije Slovenije i Hrvatske …

Od Zapada nametnuta neoliberalna makroekonomska rekonstrukcija privrede je odigrala ključnu ulogu u uništavanju Jugoslavije. Ipak, od početka rata 1991. godine svjetski mediji su brižno previdjeli ili porekli svoju ulogu u ovom procesu. Odnosno, upravo suprotno, pridružili su se horu hvalospjeva na račun slobodnog tržišta, kao baze za izgradnju razorene privrede. Socijalni i politički utjecaj ove ekonomske rekonstrukcije u Jugoslaviji je pažljivo izbrisan iz kolektivne svijesti svih nas. Stvaratelji javnoga mnijenja su uspostavili dogmu da su za raspad Jugoslavije krive etničke i religijske podjele, iako su u stvarnosti te podjele bile samo posljedica daleko dubljih procesa i političkih lomova. Ta lažna svijest nametnuta od moćnih kampanja medija nas je sve onemogućila da shvatimo značaj povijesnih zbivanja i promjena, kao i prave uzroke socijalnih konflikta.

Kada je riječ o bivšoj Jugoslaviji, ovakve laži su potpuno zamutile osnove južnoslovenskog ujedinjenja, solidarnost i jedinstvo ovih naroda. Ali, takva lažna i izvitoperena svijest postoji diljem svijeta, svuda gdje su uništene tvornice, radnici bez posla i raskomadani socijalni programi i gdje je jedini mogući recept “gorka ekonomska tebleta” …

Ono što se dogodilo Jugoslaviji i potom nastavilo se događa njenim nejakim državicama proizišlim iz njenog raspada, sigurno odzvanja daleko izvan Balkana. Jugoslavija je ogledalo za slične gospodarske programe rekonstrukcije i to ne samo u nerazvijenom svijetu, već i u Sjedinjenim Državama, Kanadi i cijeloj zapadnoj Europi. Jugoslavenske reforme su okrutna refleksija modela destruktivne ekonomije u svom najekstremnijem izdanju.

(Ovo su dijelovi teksta profesora doktora Michel Chossudovsky-og koji je proslijedio Projektu “Drugo lice Europe”, alternativni forum Europskog summita, u Madridu 1995. godine)
 

 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9094"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]