Vrhovni savjetnik američkog predsjednika Donalda Trumpa John Bolton čini se kako je mrtav hladan u namjerama da nastavi višedesetljetni zastoj u borbi sa predsjednikom Nikaragve Danielom Ortegom, navješćujući kako bi promjena režima koju podupire Washington mogla biti u tijeku

“Režim Ortege osudio je tri vođe na 550 godina zatvora zbog njihovih uloga u prosvjedima 2018. godine, gdje su policijske snage Ortege navodno ubile 300 aktivista. Kako je predsjednik Trump izjavio u ponedjeljak, Ortegini dani su odbrojani, a građani Nikaragve će uskoro biti slobodni“ – izjavio je u srijedu savjetnik američke predsjednice za nacionalnu sigurnost.

Čelnici protesta protiv Ortege dobili su zatvorske kazne ovog tjedna, nakon što su bili umiješani u smrt četvorice policajaca i učitelja tijekom pucnjave u srpnju prošle godine.

Zemlju Srednje Amerike potresali su nemiri od travnja prošle godine, dok su prosvjednici zahtijevali ostavku čelnika sandinističke stranke Ortege, koji je predsjednik od 2007. godine, i koji je uvjerljivo osvojio još jedan petogodišnji mandat u 2016. godini.

SAD su u više navrata podupirale ustanak protiv ljevičarske vlade u Nikaragvi, a prošlog studenog Bolton je održao javni govor pozivajući na “raspadanje” onoga što je on nazvao “Trojne tiranije” – Venecuela, Nikaragva i Kuba – rekavši da su te države „prljave kolijevke komunizma u zapadnoj hemisferi.”

Trump je u ponedjeljak imenovao iste tri zemlje, rekavši kako će njihov “veliki potencijal” biti otključan slomom socijalizma.

Kako bi ubrzao proces, Kongres je prošle godine nametnuo financijske mjere koje su trebale otežati ekonomski pogođenu Nikaragvi u dobivanju međunarodnih zajmova, kao i sankcioniranje najviših dužnosnika u zemlji. Priča koja je vrlo slična sa Venezuelom.

Boltonova povijest sa predsjendikom Ortegom seže u osamdesete. Baš kao i sada, Ortega je bio vođa Nikaragve, najprije kao predvodnik revolucije 1979. godine i kada je bio izabran za predsjednika 1985. godine.

Administracija Ronalda Reagana potrošila je značajna financijska sredstva za potporu desničarskih pobunjenika Contre tijekom građanskog rata, koji je trajao gotovo cijelo desetljeće.

Bolton je u to vrijeme bio pravni stručnjak i bio je na višim položajima u Bijeloj kući za vrijeme Reagana i bio je više nego svjedok njihovih tajnih shema potpomognutih CIA-om kako bi zaobišao zabranu Demokratskog kongresa koji su izrekli zabranu pomaganja opozicijskim militantima.

Nakon što se vratio u istaknutu poziciju pod Georgeom W. Bushom u još jednom poglavlju nepotopive karijere, Bolton nije uspio zbaciti predsjednika Venezuele Huga Chaveza, kubanskog predsjednika Fidela Castra (u jednom trenutku optužio je Havanu za razvoj biološkog oružja, bez čvrstih dokaza.).

No, kao čovjek koji naizgled ima dozvolu od Donalda Trumpa da upravlja američkom vanjskom politikom kroz desetke ključnih pitanja, Bolton ima više resursa nego ikad prije za rješavanje svojih ideoloških zamjerki.
 

The Ortega regime has sentenced three farm leaders to 550 years in prison for their roles in protests in 2018, where Ortega’s police forces reportedly killed 300 activists. As President Trump said Monday, Ortega’s days are numbered and the Nicaraguan people will soon be free.

— John Bolton (@AmbJohnBolton) February 20, 2019

 
Novi-Svjetski-Poredak.com

VRATILA IM MILO ZA DRAGO ZA OPTUŽBE POVODOM UKRAJINE I PRISVAJANJE LEGALNO IZBORENOG KRIMA

Rusija je u Vijeću sigurnosti UN predstavila “ekspres pregled” najflagrantnijih slučajeva kršenja međunarodnog prava od strane SAD i Velike Britanije.

Popis koji obuhvaća događaje od sredine XX stoljeća do naših dana, pročitao je prvi zamjenik stalnog predstavnika Ruske Federacije u svjetskoj organizaciji Petr Iljičev kao odgovor na optužbe na račun Moskve koje se tiču ​​događaja u Ukrajini i prisjedinjenju Krima Rusiji.

“Neke izaslanstva su govorila o kršenju načela Povelje UN, neosnovano optužujući za to Rusiju. Da te fantazije ne bi stvarale netočan dojam, dozvolite mi da napravim jedan “ekspres pregled” najflagrantnijih slučajeva kršenja međunarodnog prava, uključujući ciljeve i načela Povelje UN posljednjih desetljeća, tim prije što se na njih, očito, malo zaboravilo”- kazao je ruski diplomat na debati posvećenoj održavanju međunarodnog mira i sigurnosti.

Između ostalog, on se osvrnuo na britansko bombardiranje jemenskog grada Haribo 1946. godine, istaknuvši da je UN osudio te poteze rezolucijom 188 “naglasivši da su represalije nespojive s ciljevima i načelima Povelje UN”.

“Godine 1983. SAD vrše invaziju na Grenadu. Opća skupština u rezoluciji 37/8 naziva dejstva SAD “grubim kršenjem međunarodnog prava”. Mnogi vjerojatno znaju za reakciju na taj dokument tadašnjeg predsjednika SAD (Ronald Reagana), da mu ta vijest nimalo nije pokvarila apetit za doručkom”- podsjetio je Iljičev.

Iljičev je podsjetio i da su SAD 1986. godine izvršile napad na Libiju, a 1989. uvele vojsku u Panamu. U oba slučaja te zločine je osudila Opća skupština UN, koja ih je okvalificirala kao kršenje međunarodnog prava.

Ruski diplomat je istaknuo da je kršenje Povelje UN konstatirao i Međunarodni sud pravde.

“Na primjer, u svom prvom procesu u povijesti u slučaju, Krfski kanal ’1946. godine sud je utvrdio da je Velika Britanija povrijedila suverenitet Albanije. Dobro je poznata i presuda u slučaju, Nikaragva protiv SAD ’1986. godine. U njoj je sud izravno ukazao da su SAD povrijedile suverenitet Nikaragve i norme o nemešanju u unutarnje stvari i nekorišćenju sile “- naglasio je Iljičev.

Kako je rekao zamjenik ruskog veleposlanika u UN, “neodgovoran odnos” SAD i njihovih saveznika prema Povelji UN nastavio se i izrodio u bombardiranje Jugoslavije 1999. godine, kao i u invaziju na Irak 2003. Uslijedila je Libija, u kojoj je “uz naizgled altruistična pomoć izvana buknuo požar, uništivši državu i ostavivši na njenom mjestu zgarište i kaos”, istaknuo je diplomat.

Po njegovim riječima, “upravo je takva nelegalna intervencija u vidu nezakonitih zračnih napada ili isporuka oružja nevladinim oružanim formacijama” dovela do porasta ekstremizma u Siriji, što se na kraju “izrodilo u pojavu i jačanje takvih strašnih pojava” kao što je teroristička organizacija Islamska država.

“Posljedice intervencije u Libiji i Siriji zapanjuju svojim razmjerima. To su i užasno stradanje civilnog stanovništva, i uništavanje kulturnog nasljeđa čovječanstva, i migrantska kriza bez presedana” – kazao je Iljičev.

On je istaknuo da 70 godina nakon okončanja Drugog svjetskog rata glavna načela koja čine osnovu sustava međunarodnih odnosa “postaju za neke neugodna smetnja i, kao posljedica toga, podvrgnuta su različitim interpretacijama ili se jednostavno zaobilaze”.

“Očito je da prezumpcija vlastite izuzetnosti daje za pravo nekim državama da odavno stavljaju sebe iznad ciljeva i načela Povelje UN” – zaključio je ruski diplomat, aludirajući na žalosnu izjavu američkog predsjednika Barack Obame o “izvrsnosti” američke nacije.
 
(fakti.org/uredio:NSP)

Nakon što je otkrio da vlada novcem od prodaje droge financira pobunjenike, za ovog je novinara počeo pakao

Gary Webb je 1988. godine došao u San Jose Mercury News, malu novinsku kuću koja je bila gotovo neprimjetna na karti američkog novinarstva, u usporedbi s velikim novinskim izdanjima kao što su New York Times, Washington Post i ostali eminentni listovi u Americi.

Web je uglavnom izvještavao o državnoj politici, i iako je radio u malim, ne toliko poznatim novinama, kolege su ga cijenile, naročito mlađe, koji su nerijetko dolazili i tražili savjet od njega.

Nakon osam godina rada u “Mercuryju”, Gary Webb je napisao priču koja je potresla temelje američkog društva, i zbog koje je osvojio brojne novinarske nagrade. Međutim, ta priča mu je ujedno i uništila život.

Te 1996. godine Webb objavljuje priču u tri dijela pod nazivom “Mračni savez” (Dark Alliance), u kojoj je dokumentirao i dokazao da je CIA dozvoljavala dilerima iz Nikaragve da prodaju ogromne količine cracka i kokaina u SAD-u osamdesetih godina, i da je od tog novca financirala pobunjenike, ”kontraše”, kojima je cilj bio rušenje ljevičarske vlade u Nikaragvi.

Webb je dokumente do kojih je došao objavio i na sajtu “Mercuryja”, kako bi svaki čitatelj na svijetu mogao pročitati njegova otkrića, jer se bojao da će ga u suprotnom vlada SAD-a diskreditirati i zataškati priču.

On je do ovih dokaza došao tako što je supruga jednog od narkodilera iskopirala sve dokumente svoga supruga i predala ih Webbu. Bila je bjesna na pravosuđe SAD-a koje je sudilo njezinom suprugu, iako je, kako je rekla “surađivao s vladom.”

Priča je izazvala prave potrese na američkoj, ali i svjetskoj političkoj sceni. Od tog trenutka za Garyja Webba počeo je pakao.

Urednici su mu pomalo počeli “smještati”, odjednom su preispitivali njegove izvore, a sve zbog pritisaka koji su dolazili “odozgo”. CIA ga je čak i saslušavala, te su mu na indirektan način poručili da su “neke stvari previše istinite da bi bile objavljene”. Na kraju te godine dobio je nagradu za “Najboljeg reportera na svijetu”, a izglasale su ga kolege.

Međutim, ogorčen stavom svojih urednika, koji su ga ostavili na cjedilu i bez podrške, Webb je dao otkaz. Nakon toga, više nije mogao dobiti posao u novinarstvu. Oni koji su se do tada skoro otimali za njega, među kojima su bili i New York Times i Washington Post više nisu htjeli čuti za Webba.

Ipak, Webbova priča nije ostala neprimjećena. Tome je najviše doprinjela afroamerička zajednica, koja je izašla na ulice i prosvjedovala zbog toga što se “crnačkoj djeci prodaju crack i kokain po smiješno niskim cijenama”, aludirajući na epidemiju ovisnosti od cracka koja je zahvatila crnačku zajednicu osamdesetih godina, baš u vrijeme rata u Nikaragvi i optužbi koje je Webb iznio na račun američke vlade i CIA-e.

U vrijeme kada je Webbova priča poprimila ogromne razmjere, i kada je nezadovoljstvo Afroamerikanaca doseglo vrhunac, napravljen je presedan kakav nikada do tada nije zabilježen u povijesti SAD-a: tadašnji direktor CIA-a John Deutch sastao se s predstavnicima crnačkih zajednica i odgovarao na njihova pitanja, a taj susret, uključujući i razgovor Deutcha i građana prenosile su televizije.

Zahtjevi svakog od predstavnika bili su da CIA omogući Garyju Webbu pristup dokumentaciji oko prodaje nikaragvanske droge u SAD-u. Mjesec dana nakon toga, John Deutch podnio je ostavku na mjesto šefa Agencije.

Webb je, pak, bio potpuno odbačen i diskreditiran. Iz vedra neba su se počele pojavljivati priče da ima ljubavnicu, da pije, da je mentalno nestabilan, te da piše priče iz izmišljenih izvora. Odbačen od svih novina, napisao je knjigu koja je kasnije i objavljena, “Mračni savez: CIA, kontraši i eksplozija crack kokaina.”

Šest godina kasnije, 10. prosinca 2004. godine Gary Webb pronađen je mrtav u svom stanu, s dva metka u glavi. Policija je istragu okončala zaključkom da je Webb počinio samoubojstvo, iako su u pitanju bila dva pucnja.

Gary Webb je stalno tragao za dobrom pričom i istinom. Ipak, svoju životnu priču možda je najbolje opisao odlomkom iz svoje knjige:

“Da ste me upoznali prije pet godina, upoznali biste najzagriženijeg borca za pravo novinske industrije… Osvajao sam nagrade, dobivao povišice, predavao na fakultetima, pojavljivao se u najgledanijim TV emisijama, i čak bio sudac na raznim natjecanjima iz novinarstva. I onda se zapitate: kako takav čovjek danas dijeli mišljenje s ljudima kao što su Noam Chomsky i Ben Bagdikian, koji uporno tvrde da sistem jednostavno ne funkcionira, da njime upravljaju posebni interesi i moćne korporacije, i da on zapravo postoji samo da bi se zaštitila bogata elita? Onda sam napisao nekoliko priča koje su me navele da shvatim u koliko velikoj i tužnoj zabludi sam živio. Razlog zbog kojeg sam bezbrižno plovio kroz život do tada, i briljirao u svom poslu bio je taj što sam bio izvanredan novinar, koji se maksimalno trudio u svom poslu. Barem sam tako mislio… do tada. A onda sam shvatio, da sam u slavi i blagostanju uživao samo zato što nisam napisao ništa važno, sve do ovog trenutka…”

Nikaragva i ‘kontraši’

Latinoamerička država Nikaragva je nakon dolaska “Sandinista” na vlast 1980. godine postala druga zemlja na američkom kontinentu s ljevičarskom vladom. Na čelu je bio Daniel Ortega, koji se Amerikancima nikada nije sviđao. Vođa sandinističke revolucije bio je trn u oku SAD-a. Nakon kratkog razdoblja tolerancije Carterove politike, dolazak republikanske administracije predsjednika Ronalda Regana u Bijelu kuću 1981. godine označio je novi zaokret politike SAD-a prema Nikaragvi.

Washington je optužio režim u Managui za poticanje ljevičarskog ustanka u susjednom Salvadoru te je, unatoč pokušajima Nikaragve da promijeni sliku o sebi u SAD-u potezima poput protjerivanja 2200 kubanskih savjetnika, u svibnju 1981. godine američka pomoć Nikaragvi bila je obustavljena. SAD su išle i korak dalje poticanjem desničarskih gerila protiv režima u Managui. U proljeće 1981. godine dva gerilska pokreta – Nikaragvanske demokratske snage (Fuerza Democratica Nicaraguense – FDN) i Revolucionarni demokratski savez (Alianza Revolucionaria Democratica – Arde) ujedinjenili su se pod zajedničkim nazivom Kontraši (skraćeno od španjolskog Contrarevolucionarios) i počeli su borbu protiv nikaragvanskog režima, uz izdašnu pomoć CIA-e.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(express.hr,youtube.com/uredio:NSP)

Prema najnovijem izvješću organizacije Germanwatch Indeks Klimatskog Rizika najavljuje u 2015. sve gore vrijeme u Hrvatskoj koja je prema Indeksu najugroženija zemlja na Balkanu

Njemački Indeks globalnog klimatskog rizika je analiza temeljena na jednom od najpouzdanijih setova dostupnih podataka utjecaja ekstremnih vremenskih prilika i povezanih društveno-ekonomskih podataka.

Njemački Indeks Klimatskog Rizika 2015. je 10. izdanje godišnje analize. Njegov cilj je da se kontekstualizira u tijeku internacionalne rasprave o klimatskoj politici – sa stvarnim učincima klime na društvo u proteklih 20 godina.

Međutim, ne smijemo zamijeniti za bodovanje sveobuhvatne klimatske ranjivosti. Indeks predstavlja jedan važan dio u ukupnom poretku, kompliciranijoj slici klimatskih utjecaja i povezanih ranjivosti klime, ali indeks na primjer, ne uzima u obzir važne aspekte kao što su: porast razine mora, topljenje ledenjaka ili više kiselih i toplih mora. Ona se temelji na povijesnim podacima i ne bi se trebala koristiti za linearne projekcije budućih klimatskih promjena.

Naime, ne previše dalekosežne zaključci će biti izvučeni kod političke rasprave oko toga koje zemlje su najosjetljiviji na klimatske promjene. Dakle, važna jeste da pojava jednog ekstremnog događaja se ne može pripisati antropogenim klimatskim promjenama.

Ipak, promjena klime je sve važniji čimbenik promjene izgleda pojave i intenziteta sinteze klimatskih događaja. Istraživanja o klimatskim promjenana sve više rastu, a odgovora nema na pragu.

INDEKS KLIMATSKOG RIZIKA time pokazuje razinu izloženosti i ranjivosti u ekstremnim događajima zemalja koje bi to morale uzeti upozorenje da se pripremiti za češće i / ili teže događaje u budućnosti.

Zbog ograničenosti raspoloživih podataka, posebice dugoročnih komparativnh podataka, uključujući socio-ekonomske podatake, neke male zemalje, poput nekih otočnih država, nisu uključene u ovu analizu.

Još više, podaci samo odraz izravnih utjecaja (izravnih materijalnih gubitaka i smrtnih slučajeva) ekstremnih vremenskih događaja, budući da, primjerice, toplinski valovi – koji su česta pojava u afričkim zemljama – često dovode do znatno jačeg neizravnog utjecaja (npr kao posljedica suša i nestašice hrane). Na kraju, index ne uključuje ukupan broj oboljelih osoba (osim smrtnih slučajeva) jer usporedivost pretraživanje podataka je vrlo ograničena.

Ekstremni vremenski uvjeti su u periodu od 1994. do 2013. godine odnijeli više od 530.000 života, navodi se u najnovijem izvješću organizacije Germanwatch.

Zemlje najpogođenije klimatskim promjenama u tom 20-godišnjem periodu bile su Honduras, Mianmar, Haiti, Nikaragva, Filipini, Bangladeš, Vijetnam, Dominikanska Republika, Gvatemala i Pakistan.

U 2013. godini klimatske promjene najviše su pogodile Filipine, gdje je tajfun Haiyan u studenom prošle godine odnio oko 6.000 života, zatim Kambodžu, Indiju, Meksiko, Sveti Vincent i Grenadini, Pakistan, Laos, Vijetnam, Argentinu i Mozambik.

Prema Indeksu klimatskog rizika (CRI) izračunatom na osnovu podataka o posljedicama ekstremnih vremenskih uvjeta (smrtni slučajevi i materijalna šteta) uzrokovanih klimatskim promjenama u periodu od 1994. do 2013. godine, Hrvatska se nalazi na 42. mjestu. (manje je lošije)

Od susjednih zemalja Italija je najugroženija – nalazi se na 14. mjestu, Slovenija je 49., Mađarska je 58., Bosna i Hercegovina je 89., a Srbija, Crna Gora i Kosovo su zajedno smješteni na 93. mjesto.

Prema CRI gledano samo za 2013. godinu Hrvatska se nalazila na 113. mjestu, Italija je 43., Mađarska 76., Crna Gora 84., Srbija 106., Slovenija 130., a BiH 132.

Znači moramo se pripremiti na buduće ekstremne vremenske uvjete, bili oni prirodni ili umjestno stvoreni, no da će u Hrvatskoj biti još puno poplava, suša, ekstremnih hladnoća i nepredvidivog vremena – može se sa sigurnošću zaključiti.

Izvještaj pročitajte OVDJE.
 
 
(index/uredio: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=19430"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Čim se spomene pojam teorija zavjere, ljudi se po nekoj automatici podsmjehuju. Neki bi mogli pomisliti da su teorije zavjere zapravo samo plod mašte pojedinaca željnih medijske pažnje ili brze slave, no donosimo devet teorija zavjere koje su se doista i dogodile.

Ljudi koji prenose teorije zavjere često nemaju mogućnost dokazati iste na bilo koji način, no s vremenom neke tajne izrone na medijsko vidjelo, vladini dokumenti gube oznaku tajnosti, a onda stvari više nisu toliko smiješne. Business Insider napravio je kompilaciju zavjera vlade SAD-a koje su se doista i dogodile – dokumentirano.

1. Trovanje američkih građana tijekom prohibicije

U siječnju 1920. godine na snagu je stupio 18. amandman američkog ustava, kojim se zabranila proizvodnja, prodaja i transport alkoholnih pića. No, unatoč nastojanjima američke vlade tada, konzumacija alkohola je skočila “u nebo”.

Kako bi držali korak s žeđi Amerikanaca za alkoholom, proizvođači ne samo da su pravili svoju verziju žestokih pića, već su krali i industrijsku verziju alkohola, koja je učinjena nepitkom dodavanjem metilnog alkohola (uglavnom). Kemičari bi takav industrijski alkohol vraćali u prirodno stanje i učinili ga ponovno sigurnim za konzumaciju, prema knjizi “The Poisoner’s Handbook: Murder and the Birth of Forensic Medicine in Jazz Age New York”, autorice Deborah Blum.

Do sredine 1927. godine američka vlada u industrijski je alkohol dodavala kudikamo smrtonosnije kemikalije, poput kerozina, klora i acetona, koje su činile alkohol težim za vraćanje u izvorno stanje. Dodatkom još 10 posto metilnog alkohola stvar je postala još i gora.

Samo u New Yorku od otrovnog alkohola je umrlo 400 osoba, dok je iduće godine od istog trovanja umrlo čak 700 građana. Charles Norris, šef medicinskih istraživanja pokušao je objaviti te podatke u javnost.

2. Američka služba za javno zdravstvo lagala je o liječenju afroameričkih muškaraca zaraženih sifilisom više od 40 godina

Godine 1932. američka Služba za javno zdravstvo surađivala je s Institutom Tuskegee kako bi napravili bilješke povijesti zaraze sifilisom kod afroameričkih muškaraca, a sve da bi istražili mogući program liječenja.

U studiju je inicijalno bilo uključeno 600 afroamerikanaca, 399 zaraženih sifilisom te 201 zdrav. Dok im je bilo obećano kako će dobiti liječenje bolesti, istraživački tim to nikad nije proveo. Čak kad je i penicilin postao najbolji lijek za sifilis, istraživački tim je tu činjenicu prešutio sudionicima studije.

Eksperiment je bio predviđen na šest mjeseci, no potrajao je punih 40 godina. Konačno, 1972. godine agencija Associated press objavila je članak o tome, na što je javnost reagirala sa zgražanjem te je pokrenuta istraga. Eksperiment je gotovo trenutno prekinut, nakon što ga je savjetodavni panel američke vlade proglasio “etički neodgovornim”.

Godine 1974. došlo je do sudske nagodbe između sudionika studije s američkom vladom u visini od 10 milijuna dolara te doživotnog zdravstvenog osiguranja za sve sudionike te studije. Posljednji sudionik te studije umro je 2004. godine.

3. Više od 100 milijuna Amerikanaca primilo je polio injekciju zaraženu virusom koji može urokovati rak

Opasan simijski virus 40 (SV 40), nekako se pojavio u injekcijama polija između 1954. i 1961. godine, prema podacima koje je prenio američki žurnal o raku. Istraživači procjenjuju kako je 98 milijuna Amerikanaca te još više ljudi u svijetu primilo tako zaražene injekcije.

Nakon desetogodišnje istrage, predsjednica Nacionalnog informacijskog centra za injekcije, Barbara Fisher, svjedočila je 2003. godine pred pred američkim Kongresom kako je tvorac cjepiva, Jonas Salk, koristio za cjepivo stanice rezuz majmuna koji su bili zaraženi virusom SV 40.

Iako je američka vlada zamijenila injekcije, liječnici su ih nastavili koristiti sve do 1963. godine.

4. Dijelovi incidenta u zaljevu Tonkin, koji su bili povod za američku intervenciju u Vijetnamu, NIKAD se nisu dogodili

Dakle, službena tadašnja verzija događaja prema Pentagonu bila je da je američki ratni Brod USS Maddox izbjegao napad torpedom te napao tri vijetnamska vojna čamca 2. i 4. kolovoza 1964. godine. To je bilo dovoljno da Kongres donese rezoluciju kojom se tadašnjem američkom predsjedniku Lyndon Johnsonu omogućilo da intervenira u Vijetnamu.

Priče o takozvanoj “false flag” operaciji u zaljevu Tonkin počele su gotovo istovremeno kad i sam incident, a posebice nakon što je američka vlada priznala da je drugi incident možda uzrokovan krivim čitanjem radara.

Godine 2005. istina je izašla na vidjelo, nakon što su deklasificirani dokumenti NSA, u kojima je jasno priznato da se drugi incident u zaljevu Tonkin nikad nije dogodio.

5. Američki vojni vrh planirao je terorističke napade po američkom tlu kako bi dobili podršku za rat protiv Kube

Operacija Northwoods naziv je tajnog plana američkog vojnog stožera, koji je bio osmišljen kako bi se dobila potpora za napad na Kubu, s ciljem svrgavanja Fidela Castra.

Dokumenti s kojih je skinuta oznaka tajnosti pokazali su kako se razmišljalo o upriličenju pogreba za “lažne žrtve”, “pokretanje brojnih glasina” te potapanje američkog ratnog broda u zaljevu Guantanamo za koji bi se okrivila Kuba. Išlo se do te mjere da se na bilo koji način eventualna smrt američkog testnog pilota i astronauta John Glenna, ako mu eksplodira raketa, prišije komunističkoj Kubi.

Planove vojonog stožera odbio je bivši američki predsjednik John F. Kennedy, a general Lyman L. Lemnitzer je smijenjen.

6. Američka vlada testirala je LSD na američkim i kanadskim građanima bez njihova znanja

Mnogi su već sigurno čuli za zloglasni istraživački program američke vlade nad ljudima, kodnog imena MKUltra, kojeg je provodio znanstveni odsjek CIA-e. Ta je agencija platila zatvorima, bolnicama i drugim institucijama da drže jezik za zubima oko tog istraživanja. Ovisnicima o heroinu nudili su besplatno i heroin, prema dokumentima zajedničkog saslušanja podsavjeta Kongresa, na kojem je govorio i bivši američki predsjednik John F. Kennedy.

Najmanje jedan sudionik je umro, nakon što je nesvjesno u tijelo unio LSD. Frank Olsen počinio je, navodno, samoubojstvo.

Godine 1973. tadašnji šef CIA-e Richard Helms, naredio je uništenje svih dokumenata povezanih s programom MKUltra. Na saslušanju pred Kongresom Helms je iskusio neobjašnjiv gubitak pamćenja oko detalja tog programa.

Čitav taj debakl bio je inspiracija za bestseller knjigu istraživačkog novinara Jona Ronsona, “Muškarci koji gledaju u koze”, prema kojoj je snimljen i istoimeni film s George Clooneyjem u glavnoj ulozi.

7. Godine 1974. CIA je potajno na površinu mora izvukla potopljenu sovjetsku podmornicu s nuklearna balistička projektila

“Projekt Azorian” bio je tajna operacija CIA-e s ciljem podizanja ruske podmornice s dna Tihog oceana, kako bi se iz nje izvukle tri nuklearne bojeve glave, svaka s bojevom glavom od jedne megatone.

Uz odobrenje predsjednika Nixona, već spomenuti šef CIA-e, Helms, sve je planove strpao u tajni dosje imena “Jennifer”, kojem su pristup imali samo odabrani vladini dužnosnici.

NSA je kasnije objavila članak iz žurnala Studies in Intelligence, unutar same CIA-e, otkrivši kako je ta organizacija uspjela u izvlačenju podmornice K-129 s morskog dna. CIA je kasnije redaktirala tekst u dokumentima tako da uspjeh njihove operacije nije do kraja razjašnjen, ali brod koji je izvlačio podmornicu, Glomar Explorer, dovukao je tad nekakav teret do Havaja na istovar.

8. Američka vlada prodavala je oružje Iranu, kršeći embargo te novac iskoristila za potporu nikaragvanskim militantima

Godine 1985. dužnosnici administracije Ronald Reagana provodili su prodaju naoružanja Iranu, koji je tad bio pod embargom. Ključan igrač u čitavoj priči bio je član vijeća za nacionalnu sigurnost, Oliver North, koji je te prihode koristio za plaćanje antikomunističkih pobunjenika Contrasa u Nikaragvi.

Sve je počelo sa sedam talaca koje je zarobila skupina u Libanonu i koja je imala poveznice s Iranom. U kompleksnoj razmjeni u koju je bio umješan i Izrael, SAD su namjeravale prodati oružje Iranu u zamjenu za aoce. Situacija je brzo pošla po zlu, iako su Libanonci pustili sve osim dva taoca.

Iduće godine jedan Iranac o svemu je obavijestio medije, a Reaganova administracija porekla je svaku povezanost s događajem. Uslijedio je 41 dan saslušanja u Kongresu oko tog skandala, no Reaganova uloga u svemu i dan danas ostaje nerazjašnjena.

Prodaja oružja Iranu nikad nije okarakterizirana kriminalnim djelom, no neki dužnosnici su zaradili tužbe zbog podupiranja Contrasa u Nikaragvi. Neki dokumenti, međutim, i dalje su ostali tajni.

9. Kako je počeo rat u Perzijskom zaljevu

Godine 1990. 15-godišnja djevojčica iz Kuvajta, identificirana samo kao Nayirah, svjedočila je pred američkim Kongresom kako je gledala iračke vojnike dok su vadili novorođenu djecu iz inkubatora u bolnici i bacali ih na tlo da umru.

Istraga provedena kasnije pokazala je kako je velika PR agencija Hill & Knowlton pripremila njezino svjedočenje za klijenta iz Kuvajta. Nadalje, Nayirah je, ni manje ni više, bila zapravo kći veleposlanika Kuvajta u SAD-u, otkrio je New York Times.

Zanimljiva je i činjenica da je Tom Lanos, zastupnik u Kongresu iz Kalifornije, koji je sudjelovao u formiranju odbora za saslušanje Nayirah, iznajmljivao prostor u spomenutoj PR ageniciji po nižoj renti.

Amnesty International isprva je u potpunosti podržavao svjedočenje djevojčice, no nakon ponovljene istrage promijenili su mišljenje, ali nisu dovodili u pitanje istinitost svjedočenja, već su smatrali da je pristrana.

Iako bi američki Kongres vjerojatno odobrio napad na Irak 1990. godine i bez njezinog svjedočenja, Nayriah je uvelike ubrzala taj proces.

Neke od poznatih teorije zavjere koje nitko nije uspio opovrgnuti

Unatoč tomu što su ponekad odgovori na pitanja puno jednostavniji nego običavamo misliti, mnoge od ovih teorija postavljaju sasvim logična pitanja na koja nitko još nije dao konkretan odgovor

Tko je omogućio ljudima iz pakistanskih pećina novac i znanje da na koljena sruše najmoćniju naciju na planetu? Je li američki predsjednik Barack Obama rođen u Keniji? Jesu li ljudi doista sletjeli na Mjesec? Ova i brojna druga pitanja svakodnevno golicaju maštu brojnih poklonika različitih teorija zavjera. Unatoč tomu što su ponekad odgovori na pitanja puno jednostavniji i dosadniji nego običavamo misliti, mnoge od ovih teorija postavljaju sasvim logična pitanja, na koja nitko još nije dao konkretan i nepobitni dokaz da su u krivu. Donosimo vam najpoznatije od njih.

Teroristički napadi 11. rujna

Oko čuvenih 9/11 napada s godinama se razvilo cijelo mnoštvo teorija zavjere, a mi ćemo spomenuti one čiji su poklonici (često nazivani i „Truthers”) podastrijeli najviše dokaza. Najveći broj ljudi koji smatraju kako kod tragedije koja je prije 10 godina zadesila SAD puno stvari ne štima tvrde da su napadi 11. rujna izašli iz radionice same Vlade Sjedinjenjih Američkih Država, a ne bijedne terorističke skupine koja obitava po pećinama Afganistana i Pakistana. Za to su podastrijeli i cijeli niz dokaza, od toga da su obitelji Bush i Bin Laden desetljećima bile blisko povezane, do brojnih mišljenja eminentnih stručnjaka koji su u službenoj „priču” američke Vlade našli golemi broj rupa i nelogičnosti.

Druga skupina Truthera ne ide toliko daleko da tvrdi kako je Vlada odgovorna za samo osmišljavanje napada, ali napominju da postoje brojni dokazi da je Vlada itekako bila svjesna da će se napadi dogoditi, a da pritom nije poduzela ama baš ništa. Štoviše, mnogi su uvjereni da je Vlada aktivno radila na onemogućavanju svojih obrambenih kapaciteta, kako bi teroristima olakšala posao.

Ubojstvo Johna F. Kennedya

22. studenog 1963. godine predsjednik SAD-a John F. Kennedy upucan je dva puta dok je iz svog automobila mahao razdraganoj gomili u Dallasu. Unatoč tomu što je službeno proglašen mrtvim po dolasku u bolnicu, liječnici su ustvrdili da ga je drugi metak u glavu na mjestu usmrtio. Američke su vlasti kao jedinog osumnjičenog prokazale Lee Harveya Oswalda, koji je navodno snajperom s obližnje zgrade knjižnice upucao nesretnog predsjednika. Dva dana poslije ubio ga je vlasnik noćnog kluba Jack Ruby.

Čak i oni koji su samo površno proučavali navode iz ove priče lako mogu primijetiti kako cijeli niz toga jednostavno ne drži vodu. Nelogičnosti i greške u istrazi oružja kojim je navodno počinjeno ubojstvo, konfliktne izjave svjedoka, krajnje neobične okolnosti oko ubojstva Harveya Oswalda te zbrzana autopsija Kennedyeva tijela „mirišu” na zataškavanje. Unatoč tomu što se teoretičari zavjere ne mogu dogovoriti stoji li iza ubojstva CIA, KGB, mafija, Federalne rezerve, Fidel Castro ili potpredsjednik Johnson (koji je kasnije postao predsjednik), svi se slažu u jednom – Lee Harvey Oswald nipošto nije radio sam.

Slijetanje na Mjesec

Unatoč tomu što nas već desetljećima u školama uče kako je misija NASA-e Appolo 11 prva letjelica koja je odvela ljude na površinu Mjeseca 20. srpnja 1969. godine, mnogi su skloni vjerovati kako slavne riječi „mali korak za čovjeka, ali veliki za čovječanstvo” nisu izrečene na površini našeg jedinog prirodnog satelita, već u holivudskom studiju. Ova je teorija zavjere jedna od najstarijih i nitko nije do sada uspio dati odgovor koji bi konačno uvjerio onu drugu stranu.

Pristaše teorije tvrde kako su SAD lažno prikazale cijelo slijetanje na Mjesec kako bi konačno ostvarili važnu pobjedu protiv Sovjeta u svemirskoj utrci i, konačno, Hladnom ratu. Kako bi uspjeli u tom naumu, napravili su iznimno vjerodostojnu snimku slijetanja na Mjesec u filmskom studiju, a za taj su posao angažirali jednog od najboljih filmskih redatelja u povijesti, Stanleya Kubricka, koji se koristio scenarijem Arthura C. Clarka.

Smrt Osame bin Ladena

Američka je administracija početkom svibnja ove godine slavodobitno objavila kako su pronašli i ubili najtraženijeg čovjeka na svijetu, talibanskog vođu Osamu bin Ladena. Prema službenim informacijama, odred američkih Navy Seal marinaca u noći su 2. svibnja 2011. godine s dva helikoptera provalili u dobro čuvani kompleks u Pakistanu te u razmjeni vatre ubili šefa al Qaide i njegove tjelohranitelje.

Ono što je i najobičnijem promatraču odmah upalo u oči jest činjenica da Vlada nije ponudila ni jedan konkretan niti nepobitan dokaz kojim bi se sa sigurnošću potvrdila Osamina smrt. Sumnju podiže nedostatak bilo kakve ozbiljnije obdukcije kojom bi se potvrdio identitet, budući da su marinci sahranili tijelo u more već nekoliko sati nakon smrti, a ulje je na vatru dodao američki predsjednik koji je odbio objaviti bilo kakve fotografije ili video cijele akcije. Unatoč tomu što je kasnije objavljen video navodno snimljen kamerom na kacigi jednog od vojnika, to nije razuvjerilo sve brojnije poklonike ideje da je i u ovom slučaju došlo do opake muljaže.

Globalno zatopljenje

Poznato i pod nazivom klimatske promjene, globalno zatopljenje označava dizanje prosječnih temperatura Zemljine atmosfere i oceana kao rezultat povećanja koncentracije stakleničkih plinova. Kao način za sprječavanje efekata globalnog zatopljenja, aktivisti i zakonodavci predlažu cijeli niz promjena, od zaustavljanja sječe šuma do potpune zabrane izgaranje fosilnih goriva.

Protivnici ovog koncepta dijele su u dvije osnovne grupe. Jedna grupa tvrdi kako ne postoji niti jedan dokaz u mjerenjima prosječnih temperatura koji bi nedvojbeno dokazao da su se one doista i podigle. Druga grupa ne niječe dizanje temperature, ali tvrdi da čovječanstvo nema nikakve veze s time, budući da se radi o sasvim normalnim i prirodnim klimatskim mijenama i razdobljima kroz koje prolazi naš planet. Nije zgorega ni spomenuti da su jedni od najvećih financijera različitih grupa koje se bore protiv globalnog zatopljenja ljudi koji predstavljaju industriju nuklearne energije. Nema sumnje, potpuna zabrana fosilnih goriva natjerala bi vlade i ekonomije da se okrenu jedinoj pravoj alternativi – nuklearnoj energiji.
 

 
(dnevnik.hr, metro-portal,youtube.com/uredio:nsp)

Unatoč katastrofalnim rezultatima privatizacije vodoopskrbe diljem svijeta, Europska komisija taj resurs i dalje ‘gura’ u privatne ruke na području cijele EU. Ekonomski ucijenjena Hrvatska, prebogata vodom, nova je meta.

Nakon što je većina zastupnika Bundestaga podigla ruku za zakon kojim je doslovno pregažena Opća Deklaracija o ljudskim pravima ( koju je još 1948. donio UN) te je pravo na vodu izbačeno s popisa temeljnih ljudskih prava,  širom su otvorena vrata multinacionalnim korporacijama da krenu s preuzimanjem tog sektora, u Njemačkoj i u cijeloj Europskoj uniji čija bi članica uskoro trebala  postati i Hrvatska.

Europska komisija objavila je naime kako želi privatizirati vodoopskrbu na području cijele Unije.

To znači da nas u skoroj budućnosti čeka poskupljenje pitke vode za 100, 200 ili 300 posto, ili koliko već privatni distributer želi i smatra ‘nužnim’ kako bi napunio svoje džepove ekstra-profitom – upozorio je povjesničar i germanist prof. Goran Jurišić na portalu Tinolovka.

Tko tu cijenu  neće moći platiti, slobodno će umrijeti od žeđi jer mu voda, kao temeljno ljudsko pravo, više neće biti zagarantirana.

Ovo je početak kraja civilizacije kakvu poznajemo. Nakon ovoga biti će svima jasno da je i u Hrvatskoj famozni Zakon o strateškim investicijama samo jedan dio dijaboličnog plana svih onih koji plaćaju veliku većinu europskih vlada, dakle svojih vazala.  Još nismo ušli u pakao iako smo prvi pred vratima – komentirali su na svome Facebook profilu pripadnici pokreta Occupy Croatia.

Sada je jasno zašto Vlada gura Zakon o strateškim investicijama

Sada je jasno da je najvjerojatnije pod pritiskom Europske komisije i ucjenom ulaska u EU, bivša Vlada krajem mandata pokušala izmjenama Zakona o vodama i financiranju vodnog gospodarstva Hrvatske vode pretvoriti u profitno društvo. Javni pritisak i gubitak izbora to je nasreću spriječio. Nova koalicijska vlada krenula je međutim istim smjerom samo zaobilaznim putem. Prema predloženom Zakonu o strateškim investicijama, Vlada bi svojom odlukom mogla jednostrano ukinuti vodnim bogatstvima status javnog dobra. Njihovim vlasnikom mogao bi postati svaki investitor koji na račun Republike Hrvatske uplati određeni iznos novca koji ne smije biti manji od 150 milijuna kuna.
Što je to nego privatizacija vodnih resursa zemlje po principu kojeg  gura Europska komisija?

- Gdje god je vodoopskrba u Europi privatizirana, građani su imali loša iskustva – kaže Hans-Joachim Reck, izvršni direktor Udruženja komunalnih poduzeća u Njemačkoj i navodi primjer Pariza, u kojem je vodoprivreda ponovo (nakon privatizacije) vraćena u sklop javnog sektora – upravo zbog manjkave kvalitete vode.

Privatizacija pa poskupljenje 30 posto

I Mathias Ladstätter, stručnjak za vodoprivredu i suradnik sindikata Verdi navodi primjer Berlina, gdje je jedan dio sektora krajem 90-tih godina privatiziran. Svi su očekivali da će privatizacija dovesti do nižih cijena. Dogodilo se potpuno suprotno, cijene su u glavnom gradu Njemačke konstantno rasle.

- Do današnjeg dana su usluge u tom sektoru poskupjele za više od 30 posto. Od toga najmanje šest do deset posto predstavlja čisti profit od privatizacije, od koje u vodoprivredi Berlina nije ostalo ništa. Umesto da vode računa o infrastrukturi vodovoda, poduzeća su brinula o profitu – upozorava  Ladstätter.

Najekstremniji slučaj neuspjele privatizacije vodovoda je prema mišljenju Evelyn Gebhardt, zastupnice Socijaldemokratske stranke u Europskom parlamentu, grad London. Tamo je oko 40 posto raspoložive vode završavalo u zemljištu, jer nadležno poduzeće nije htelo investirati u zamjenu vodovodnih cijevi.

Privatizacija vodnih resursa uvjet za financijsku pomoć

Knjiga  ‘Ratovi za vodu‘ indijske fizičarke i aktivistice Vandane Shive puna je jezivih primjera privatizacija vodoopskrbe koja je od strateške važnosti za svaku državu koja hoće biti suverena, a ne privjesak korporacija. Od Hondurasa, Gvatemale, Nikaragve i Bolivije preko Šri Lanke i drugih azijskih država pa do europskih država, u knjizi se iz stranice u stranicu nižu primjeri kriminalne privatizacije i izdaje javnog interesa.

Unatoč tome, Europska komisija članicama eurozone u dužničkim problemima davanje financijske pomoći uvjetuje privatizacijom vodnih resursa. Skupine civilnog društva pisale su povjereniku Oliju Rehnu da zahtijevaju da se zaustavi ‘daljnji pritisak za nametanjem privatizacije voda’ Grčkoj, Portugalu i drugima jer EK time krši ključne članke Ugovora o EU-u.

- Ovo pokazuje kako je Europska Komitet izgubio dodir sa stvarnošću – ocijenila je nedavno Gabriella Zanzanaini, direktorica za Europske poslove za hranu i vodu.

Pritisak Europske komisije za privatizaciju vodnih resursa zanemaruje činjenicu da privatizacija vode nije postigla rezultate u Europi i diljem svijeta. Već spomenuti Pariz i mnogi drugi gradovi su nedavno svoje vodne usluge vratili pod ovlast gradova i općina zbog negativnih iskustava s privatizacijom. Nizozemska vlada je 2004. donijela zakon kojim se zabranjuje privatizacija vodoopskrbe, a talijanski Ustavni sud donio je odluku da će svaki budući pokušaj privatizacije javnih usluga biti neustavan.

Na meti korporacija: Po vodnim zalihama Hrvatske je treća u Europi

UNESCO-vo izvješće o vodnim zalihama iz 2007., provedeno u 188 zemalja svijeta, smješta Hrvatsku na visoko treće mjesto u Europi po vodnim zalihama. Ispred naše zemlje samo su Norveška i Island. Na svjetskom nivou Hrvatska također dobro stoji. Uspjela se plasirati među 30 najbogatijih svjetskih zemalja, što se vode tiče.

Hrvatska prema tom izvješću raspolaže sa 32.818 prostornih metara godišnje obnovljive pitke vode po stanovniku, a osim toga jedna je od rijetkih zemalja koje svojim građanima osiguravaju pitku vodu sustavom javne vodoopskrbe.

Prosječna potrošnja vode iz vodovoda iznosi 138 litara po stanovniku dnevno. Po regijama, najbolja je situacija je u Istarskoj i Primorsko-goranskoj županiji, gdje mreža vodoopskrbnih sustava pokriva čak 97 posto područja.

Pomahnitali kapitalizam: Nestle tvrdi da voda nije temeljno ljudsko pravo, a EK privatizira javnu vodoopskrbu!

Riječ je o podjeli interesa – jedni bi na sebe preuzeli kompletnu proizvodnju hrane, drugi bi ljudskom rodu oduzeli vodu. Međusobno su naravno povezani gustom i složenom korporativnom mrežom, u kojoj samo oni zarađuju-tvrde aktivisti pokreta Occupy Croatia.

‘Voda nije temeljno ljudsko pravo i treba je privatizirati’ tvrde čelnici najvećih svjetskih korporacija poput Nestlea.  U biti riječ je o podjeli interesa – jedni bi na sebe preuzeli kompletnu proizvodnju  hrane, drugi bi ljudskom rodu oduzeli vodu.  Međusobno su naravno povezani gustom i složenom korporativnom mrežom, u kojoj samo oni zarađuju. Na to upozoravaju u pokretu Occupy Croatia dodajući da upravo Zakon o strateškim investicijama služi tome cilju – kako bi se i u Hrvatskoj sve s lakoćom privatiziralo, pa i voda. Pritom se pozivaju na intervju s prvim čovjekom najvećeg svjetskog dobavljač pitke vode, kompanije Nestle, koji otvoreno niječe ljudsko pravo na vodu, objašnjavajući da je takav stav ekstreman, da ljudi ne trebaju imati slobodan pristup vodi, jer to je roba na tržištu kao i sve drugo, te da ima svoju cijenu.

Korporacije su krenule  ljudima oduzeti svaku kap vode, na sve staviti svoje šape, a tko nema sredstava može slobodno umrijeti od žeđi – tvrde u pokretu Occupy Croatia.

U tome im svesrdno pomaže i političke strukture koje su u svim zemljama, kao i Hrvatskoj,  interesno povezane s korporacijskim kapitalom.

Tako je nedavno većina zastupnika Bundestaga podigla ruku za zakon kojim je doslovno pregažena UN-ova  Opća Deklaracija o ljudskim pravima (iz 1948. godine) te je pravo na vodu izbačeno s popisa temeljnih ljudskih prava. Time su širom  otvorena vrata multinacionalnim korporacijama da krenu s preuzimanjem tog sektora, u Njemačkoj i u cijeloj Europskoj uniji čija bi članica uskoro trebala postati i Hrvatska.

VIDEO: Čelnik Nestlea šokirao javnost: Voda nije ljudsko pravo, a GMO je bolji od prirodne hrane

Postoje dva različita razmišljanja – ono ekstremno gdje bi voda morala biti javno pravo, što znači da biste kao čovjek trebali imati pravo na vodu. Drugo kaže da bi voda morala biti hrana kao bilo koja druga, sa svojom tržišnom vrijednošću, tumači Brabeck.

Peter Brabeck, čelnik grupacije Nestle posljednjih sedam godina, šokirao je javnost u izlaganju od prije par mjeseci. Što je rekao pročitajte i pogledajte u videu.

‘Danas ljudi smatraju kako je sve što dolazi iz Nestlea dobro. Živimo u uvjerenju kako je sve što dolazi iz prirode dobro, a najbolji primjer je pokret organske prehrane. No, organska hrana nije najbolja! Nakon petnaest godina prehrane GMO hranom u SAD-u nije se pojavio niti jedan slučaj bolesti do današnjeg dana’, započeo je Brabeck.

‘Unatoč svim činjenicama, mi u Europi nismo još svjesni njezinih blagodati – u pitanju je licemjerje! Tu je i voda, najbitniji sirovi materijal. Postoji pitanje trebamo li privatizirati opskrbu vodom prema građanima. Postoje dva različita razmišljanja – ono ekstremno gdje bi voda morala biti javno pravo, što znači da biste kao čovjek trebali imati pravo na vodu. Drugo kaže da bi voda morala biti hrana kao bilo koja druga, sa svojom tržišnom vrijednošću’, tumači Brabeck.

‘Osobno vjerujem da je bolje vodi dati vrijednost da bi postali svjesni te vrijednosti. Društvena odgovornost svakog CEO-a je održavati i osiguravati uspješnu i profitabilnu budućnost vlastite tvrtke. Čovječanstvo nikada nije toliko dugo živjelo, nikada nismo imali tolike količine novca, nikada nismo bili zdraviji, imamo sve što smo ikada željeli, a i dalje samo kukamo’, završava svoje šokantno izlaganje Brabeck.
 

 
(dnevno.hr)

‘Preporučujemo ponovno osnivanje Judeje kao nezavisne države, i to na način da kupimo makabejska mjesta u Palestini, čime bismo zapravo započeli uspostavljanje židovske kolonije i židovskog poljoprivrednog sveučilišta u području’.

Radikalni cionisti su još 1899. godine na Konferenciji cionista s izvještajem objavljenim u NY Timesu izrazili namjeru za ‘kolonizacijom Palestine’.

U članku se objašnjava kako se na konferenciji raspravljalo o dokumentu iz Engleske Cionističke Federacije: “Preporučujemo ponovno osnivanje Judeje kao nezavisne države, i to na način da kupimo makabejska mjesta u Palestini, čime bismo zapravo započeli uspostavljanje židovske kolonije i židovskog poljoprivrednog sveučilišta u području.

To dodatno pojašnjava da “zemljište koje će biti kupljeno obuhvaća pedesetak hektara, 10 kilometara udaljeno od željezničke stanice na pruzi između Jappa i Jeruzalema i nadomak mora i palestinske obale koja se proteže.”

Daljnji planovi su uključivali područje između Jappe i Jeruzalema s većim udjelom na palestinskoj obali. Na skupu su se počele skupljati i prve donacije za tu akciju. Cijeli memorandum kasnije je proslijeđen svim židovskim društvima i pojedincima diljem svijeta, sa željom za daljnjim preinakama. Jesu li židovi kasnije ostvarili ideju, i danas je povijesno pitanje.

Naglašava se da su engleski Cionsti skupili 2500 u valuti tog vremena koliko su zahtjevali Američki Cionisti.

Jednostavan i udoban način s kojim se kolonizacija slijedila dobro je pokazala kako se, prije nego što su se bavili likom i djelom cionizma i odnosa s javnošću, cionistički vođe prikazali njihov pokret kao kolonijalnu misiju tijekom vremena u kojem su europski narodi bili kolonijalna sila.

Judaizam mrzi cionizam. Objašnjeno kroz video u nastavku.

Kako su cionisti osnovali državu Izrael? – 1948.

1948. godine proglašena je Deklaracija nezavisnosti države Izrael. Proglasio ju je David Ben-Gurion, izvršni čelnik Svjetske cionističke organizacije. Deklaracija je svečano proglašena u jednom muzeju u Tel-Avivu, pri čemu je na zidu dvorane visio veliki portret osnivača cionizma Theodora Herzla.

Deklaraciju je potpisalo 37 cionista, među njima i kasnija premijerka Golda Meir, te židovski komunist Meir Vilner. Zanimljivo je da su Sjedinjene Američke Države priznale Izrael samo 11 minuta nakon stupanja na snagu Deklaracije nezavisnosti. S priznanjima su uslijedili Iran (Muhamed Reza-šah Pahlavi), Gvatemala, Island, Nikaragva, Rumunjska, Urugvaj, pa zatim SSSR, Poljska, Čehoslovačka i Jugoslavija.

Kod sastavljanja Deklaracije nezavisnosti cionisti su morali odlučiti koje će ime dobiti nova država. Predložena su imena Cion, Judeja, Herzlija (po Herzlu), Ciona, Ivrija itd., no na kraju je prihvaćen prijedlog Davida Ben-Guriona da se uzme ime Izrael, koje se spominje kao Obećana zemlja u Starom Zavjetu. Već sljedećeg dana nakon proglašenja nezavisnosti okolne arapske države izvršile su invaziju na teritorij Izraela.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(the-tap.blogspot.co.uk, dnevno.hr, youtube.com/uredio:nsp)