Predsjednik Johnson nikada zaista nije vjerovao svojim generalima. On je duboko poštivao generala Westmorelanda, ali nije želio da tijekom rata upravljaju njegovi generali

Američka vojska je u jeku rata u Vijetnamu planirala napasti sjevernovijetnamske snage uz pomoć nuklearnog oružja, ali je predsjednik SAD Lyndon Johnson na vrijeme saznao za tu operaciju i naredio da se ona otkaže, piše „New York Times“ pozivajući se na arhivske dokumente s kojih je skinuta oznaka povjerljivosti.

Prema dokumentima, 1968. godine glavni komandant američkih snaga u Vijetnamu William Westmoreland pokrenuo je operaciju pod šifriranim nazivom „Prijelom vilice“ koja je podrazumijevala prebacivanje nuklearnog oružja u Južni Vijetnam radi napada na Sjeverni Vijetnam.

Savjetnik za sigurnost američkog predsjednika Walt Whitman Rostow saznao je za plan Westmorelanda i odmah ga prenio Johnsonu.

Američki predsjednik je naredio da se operacija otkaže.

„Kada je saznao za realizaciju plana, bio je nevjerovatno očajan i odmah je poslao Westmorelandu, mislim preko Rostova, naredbu da otkaže nuklearni napad“ – navodi list riječi mlađeg tajnika američkog predsednika Tom Johnsona.

Prema riječima tajnika, Lyndon Johnson se plašio da će rat u Vijetnamu prerasti u sukob velikih razmjera u koji će se umiješati Kina.

„Predsjednik Johnson nikada zaista nije vjerovao svojim generalima. On je duboko poštivao generala Westmorelanda, ali nije želio da tijekom rata upravljaju njegovi generali“ – naglasio je tajnik.

(sputniknews.com)

8. lipnja 1967., 34 američka vojnika su ubijena i 173 je ranjeno nakon što su izraelske snage u više navrata napale USS Liberty u međunarodnim vodama

Liberty nije bio bojni brod i bio je potpuno nesposoban da se brani kroz sate dogotrajnog napada koji se dogodio.

Već desetljećima, američka vlada prijeti preživjelima sa zatvorom ako progovore o tome, čuvajući istinu od javnosti.

Iako se Izrael ispričao zbog razornih napada i izjavio da je za napad kriva jednostavna pogreška, a zapanjujući novi dokazi koji se pojavili pobijaju izraelske tvrdnje da je ovaj napad uzrokovala pogreška i da su Izraelci bili svjesni kada su napadali američki ratni brod.

Incident sa brodom USS Liberty je bio napad na obavještajni brod američke mornarice u međunarodnim vodama oko 12,5 nautičkih milja od obale Sinajskog poluotoka, sjeverno od El Arisha, a napad su proveli izraelski borbeni zrakoplovi i torpedni čamci.

Ona se dogodila tijekom Šestodnevnog rata, sukoba između Izraela i arapskih država u Egiptu, Jordanu i Siriji. Izraelski napad je ubio 34 američka vojnika, a ranjeno je najmanje 173. Napad je bio drugi najsmrtonosniji napad protiv američke mornarice od kraja Drugog svjetskog rata i označio je jedan od najvećih gubitaka života od strane američke obavještajne zajednice.

Novi dokazi izloženi u dokumentarcu pod nazivom “Dan kada je Izrael napao Ameriku”, nagrađivanog britanskog redatelja Richard Belfielda, uključuje audio zapise koji dokazuje da su Izraelci namjerno napali američki brod. Preživjeli mornari su odavno tvrdili da je Izrael namjeravao ubiti cijelu posadu i potopiti USS Liberty, i za to sve optužiti Egipat.

“Ranije ove godine, dobio sam kopiju audio vrpce napada kako se odvijao, razgovora između izraelskih pilota HRZ-a i njihovih kontrolora natrag u bazu, u stvarnom vremenu. Audio koji nikada prije nije emitiran. Otišao sam razgovarati s Al Jazeerom, i nakon pažljivog razmatranja, mreža je naručila film.”- rekao je Richard Belfielda
 

 
Ali zašto bi Izrael želio da Amerika vjeruje da je Egipat bio odgovoran za napad, pitate se?

Odgovor bi se mogao naći u onome što je poznato kao napad pod “lažnaom zastavom”, koji je trebao prebaciti krivnju za incident kao sredstvo za uvlačenje predsjednika Lyndon Johnsona i američke javnosti u sukob, objavljujući rat Egiptu.

Napad na USS Liberty je trajao više od dva sata, ali samo šesnaest minuta nakon napada audio dokaz potvrđuje da su Izraelci znali za identitet američkog broda.

Ove snimke mogu se čuti u dokumentarcu, koje je emitirala Al Jazeera. “Kojoj državi brod pripada?” (Odgovor): “Američkoj”. Ipak, napadi su se nakon toga nastavili oko jedan sat i četrdeset pet minuta!

Pet minuta prije početka napada, izraelski piloti su se međusobno pitali da li je brod američki.

“Je li to američki brod?” “Kako to misliš američki?” “Bez komentara.”

Prvi torpedo je pogodio USS Liberty dvadeset minuta nakon što je kontrolor potvrdio izraelskim pilotima ratnog zrakoplovstva da je brod bio doista dio američke mornarici.

Prije više od jednog desetljeća, novinar po imenu Arieh O’Sullivan iz Jerusalem Posta dobio je pristup tim istim audio snimkama i objavio transkript izraelskih vojnih razgovora koji su se dogovarali o kordinaciji napada.

“Izraelske poruke koje je presrela CIA, 8. lipnja 1967. godine, ne ostavljaju nikakvu sumnju da je potonuća broda USS Liberty bio zadatak dodijeljen napadau izraelskih borbenih zrakoplova i torpednih čamaca dok je Šestodnevni rat bjesnio na Bliskom istoku. Dopustite mi da ponovim: nema sumnje da je poslanje izraelskih obrambenih snaga (IDF) bilo uništiti brod USS Liberty i ubiti njezinu cjelokupnu posadu”- bivši CIA-in analitičar Ray McGovern.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Najslavnija udovica na svijetu do kraja svog života ostala je uvjerena da je njen suprug ubijen u atentatu koji su pripremile skupine moćnika iz samog SAD-a

Audio vrpce koje je nedavno objavila televizijska kuća ABC, otkrivaju da je najslavnija udovica svih vremena Jackie Kennedy za života vjerovala da iza atentata na njenog supruga 1963. stoji potpredsjednik Lyndon B. Johnson. Vjerovala je da Johnson u uroti nije bio sam, nego da je djelovao uz pomoć skupine iznimno bogatih desničarskih teksaških tajkuna.

Ispovijest supruge američkog predsjednika na vrpce je u mjesecima nakon ubojstva Johna F. Kennedyja snimio Arthur Schlesinger Jr., jedan od renomiranijih povjesničara svog doba, te je vrpce potom spremio na sigurno, točnije u sef Kennedyjeve knjižnice u Bostonu. Prema njenoj osobnoj želji, vrpce je trebalo čuvati tajnima 50 godina nakon njene smrti i onda ih objaviti.

Njena kći Caroline odlučila je, međutim, ne poslušati svoju majku, te je vrpce objavila nekoliko godina nakon što je Jacqueline 1994. umrla od raka. Konačno, TV kompanija ABC došla je do vrpci nakon što je sklopila ugovor s Caroline koja je zauzvrat zahtijevala da ABC otkaže prikazivanje televizijske drame o Kennedyjevima koja je jako uzrujala i nju i njenu obitelj.

Slučaj ubojstva Johna F. Kennedyja, inače, daleko je od toga da su javnost i povijest o tome rekli posljednju riječ. Prije mjesec i pol Nacionalni arhiv objavio je listu dokumenata povezanih s jednim od povijesno najvažnijih, a istodobno i najtajnijih ubojstava. Riječ je o 3063 dokumenta koja će Nacionalni arhiv objavljivati do listopada 2017., što je javnost izborila prema Zakonu o slobodnom pristupu informacija.

Postoji još uvijek, doduše, mogućnost da predsjednik, bilo aktualni bilo budući, neki od dokumenata proglasi tajnim, što baš i nije previše vjerojatno s obzirom na protek vremena. Ipak, Nacionalni arhiv je priopćio da su imena i funkcije pojedinih osoba navedenih u dokumentima, trajno izbrisani, dakle praktično izgubljeni za sva vremena. Dokumenti obuhvaćaju CIA-inu studiju osobnosti Leeja Harveyja Oswalda. Sadrži i opsežnu zbirku komunikacije direktora FBI Edgara Hoovera, među kojima se ističe jedna pod nazivom “Reakcija Sovjeta i dužnosnika komunističke partije na ubojstvo JFK-a”, što je tjedan nakon atentata poslao Marvinu Watsonu, šefu ureda predsjednika Lyndona Johnsona.

Vrlo zanimljivo će biti vidjeti i što stoji u Hooverovom dopisu državnom tajniku za sigurnost, kao i navodno podužu prepisku Hoovera s vrhom Warrenove komisije o Jack Rubyju, pripadniku mafije i vlasniku noćnog kluba u Dallasu koji je ubio Oswalda dva dana nakon atentata na Kennedyja. I to na vrlo neobičnom mjestu – u podrumu dalaške policije.
 
(express.hr/uredio:NoviSvjetskiPoredak.com)

NEKI AMERIČKI MEDIJI GA VEĆ NAZVALI “ODJEL PRIPREME ZA ARMAGEDON”, A GLAVNU ULOGU NADAJMO SE DA NEĆE IGRATI BRUCE WILLIS

Američka aeronautička i svemirska agencija – NASA – formirala je poseban odjel za zaštitu Zemlje od prijetnji iz svemira.

Njegov službeni nazv je: Odjel za koordinaciju planetarne obrane (Planetary Defense Coordination Office).

Neki američki mediji su formiranje ovog odjela, odnosno samo odjel, nazvali – “odjelom za pripreme za Armagedon”.

NASA je svoje novo odjeljenje uključila u upravu za planetarne znanosti.

Njegov glavni stručnjak za obranu planeta (Planetary Defense Officer) postao je Lyndon Johnson koji je dosad rukovodio programom NASA za praćenje svemirskih objekata koji se načazi ili mogu naći u blizni Zemlje.

Zadatak Planetary Defense Coordination Office biće otkrivanje asteroida i drugih objekata koji bi se mogli sudariti s našom planetom. Plus: prprema za poduzimanje mjera za osujećivanje takvih prijetnji.

Američki mediji pišu da bi SAD za osujećivanje udara asteroida u Zemlju mogle koristiti i “usmjerene nuklearne eksplozije”.

U evidenciji NASA trenutno se nalazi preko 13.500 kozmičkih objekata “svih veličina” koji se potencijalno mogu približiti Zemlji.

Svake godine otkrije oko 1.500 novih.

Znači, amerikanci će nas ponovo spasiti od asteroida kao i u filmu “Armagedon” iz 1998. godine. Što vi mislite o tome?
 
(fakti.org/uredio:NSP)

Približivanje godišnjice smrti nekadašnjeg američkog predsjednika John Kennedyja, koji je ubijen u atentatu 22. studenog 1963. godine, ponovo otvara novu seriju teorija zavjere kako je nastradao i tko je umiješan u taj zločin

Bivši savjetnik Richard Nixona, Roger Stone (61), u svojoj knjizi “Čovjek koji je ubio Kennedyja” optužuje Kennedyjevog nasljednika, tadašnjeg potpredsjednika Lyndon Johnsona, da je organizirao ubojstvo predsjednika u Dallasu prije 50 godina.

Stone se poziva na razgovore koje je pred Nixonov smrt vodio s njim. “Johnson ga je ubio, a onda je kao novi predsjednik iskoristio moć koju je dobio da sve to zataška”, tvrdi on.

Stone navodi da je Johnson, pored organizacije ubojstva Kennedyja, naredio i ubojstva još najmanje šest ljudi, uključujući i tadašnjeg dužnosnika tajništva za poljoprivredu, koji je prema njegovim riječima, istraživao vezu jednog Johnsonovog savjetnika i njegove biseksualne sestre.

“Prije ubojstva Kennedyja, Johnson je bio na kraju svoje karijere. Doslovno pred zatvorom. Znao je da je predsjednik pred odlazak iz Washingtona rekao da će ga “šutnuti” i da na mjesto potpredsjednika postavi guvernera Sjeverne Karoline Terryja Sanforda”, kaže Stone za Daily Beast.

Bivši Nixonov savjetnik ističe da su se predsjednik Kennedy i njegov brat, tadašnji državni tužitelj Bobi Kennedy, prema Johnsonu ponašali kao prema smeću.

Kao glavni argument za svoje tvrdnje, on navodi razgovore s Nixonom. “Rekao mi je: i Johnson i ja smo željeli biti predsjednici, ali je razlika u tome što ja ne bih ubio zbog toga”, prenio je Stone navodne Nixonove riječi.

Kada ga je upitao da kaže tko misli da stoji iza ubojstva, Nixon mu je samo odgovorio: “Teksas”.

Johnson i guverner Teksasa John Konali organizirali su kolonu i isplanirali kenedijevu posjetu Dallasu, tijekom koje je Lee Harvey Oswald s prozora zgrade ustrijelio predsjednika, tvrdi Stone. Stone navodi da postoji dokumentacija koja povezuje Nixona i Johnsona s Jack Rubija, koji je ubio Osvalda u holu policijske postaje u Dallasu, ubrzo nakon atentata na Kennedyja.

Profesor Teksas Tech sveučilišta i jedan od boljih poznavatelja svih teorija zavjere o ubojstvu Kennedyja, Sean Cunningham, međutim kaže da nema dokaza koji bi ukazivali na sudjelovanje Lyndona Johnsona. On ipak dodaje da ima logike da se Kennedyev nasljednik suočio s mnogim pitanjima vezanim za to ubojstvo.

“Johnson je meta teorija zavjere i iz liberalnih i konzervativnih krugova, zato što je teško uperiti prst u nekog drugog, a ne u onog tko će učiniti sve da bude izabran na dužnost predsjednika”, rekao je teksaški profesor.

On je ukazao i da ne treba zaboraviti da je Johnson bio predsjednik tijekom čijeg mandata je ubijen još jedan Kennedy, kao i borci za prava crnaca Martin Luther King i Malcolm X, a došlo je i do eskalacije rata u Vijetnamu. Knjigu Roger Stonea o ubojstvu Kennedyja na jesen će izdati nezavisna izdavačka kuća iz New Yorka “Skyhors pablishing “, a kako sam autor kaže, tijekom promocije knjige namjerava jedan od skupova organizirati u Austinu u Teksasu, ispred Johnsonove predsjedničke knjižnice.

Stone je radio u Nixonovom Odboru za reizbor predsjednika 1972. godine, kasnije i u Niksonovoj administraciji, a danas je zagovornik legalizacije marihuane i istospolnih brakova.
 

 
(e-novine,youtube/uredio:nsp)

Globalnim financijskim sustavom upravlja obitelj Rothschild, a svoju moć održavaju krađom i eksploatacijom! Čitav njihov sustav se temelji na ogromnoj prijevari jer novac ne postoji u obliku u kojem ga mi vidimo. Papirati i kovani novac u džepu nisu ničim pokriveni. Oni vrijede samo onoliko koliko nas uvjeriti da vrijede

To su samo bezvrijedni papirići (mjenice ili jamstva da će određeni iznos biti isplaćen) i komadi metala za koje su nas prevarom naveli da ih shvatimo ozbiljno. Veći dio “novca” čak i ne možete posjedovati. To su samo znamenke na zaslonu računala. “Novac” se pušta u promet putem onoga što mi nazivamo “posudbom”, ali što zapravo znači taj pojam? To je samo sustav koji nas drži u uvjerenju da postoji.

Preskupo ništa

Banke nam ne posuđuju ništa, a mi im za to plaćamo čitavo bogatstvo. Obiteljske loze, posebno Rothschildovi, već stoljećima kontroliraju vlade i bankarski sustav i diktiraju zakone u području financija, te uvode ono što se naziva “frakcijsko posuđivanje rezervi”. Ono bankama dopušta da pozajme barem deset puta više od onoga što posjeduju u svojim rezervama.

Drugim riječima, posuđuju “novac” koji ne posjeduju i koji ne postoji – pod nazivom “kredit” – i naplaćuju kamatu na njega. Kada odete u banku posuditi novac, recimo 50.000 eura, morate im dostaviti “jamstvo”, tako što ćete staviti hipoteku na svoju kuću, zemljište, automobil ili tvrtku koja će pripasti banci ukoliko ne otplatite svoj dug. Što vam banka zauzvrat daje? Ništa. Na vaš račun upiše 50.000 eura – i to je to. Tih 50.000 zapravo nema – to je nepostojeći “kredit”.

Recimo da date nekome ček na 20.000 od tih originalnih 50.000, a primatelj položi taj novac u drugu banku. Tada ta druga banka može posuditi deset puta 20.000 eura nekim drugim klijentima, potpuno legalno, i naplati im kamatu! Ukoliko pratite tih originalnih 50.000 eura iz banke u banku, iznos “kredita” koji tako nastane cirkulirajući kroz bankarski sustav je potpuno fantastičan. Banke zarađuju, svi ostali samo plaćaju kamate!

Ovdje govorimo o samo jednoj pozajmici koja, prije svega, nastaje ni iz čega. U mojim knjigama sam predstavio dokument pod nazivom “Tiho oružje za tihi rat”. To je insajderski priručnik o tome kako kontrolirati mase uporabom “tihog oružja” mentalne i emocionalne manipulacije. Dokument posebno izdvaja Mayer Amschel Rothschilda, kao i energetski financijski sustav koji je evoluirao iz njegovih zamisli. U njemu se kaže: “Gospodin Rothschild je davao svoje mjenice (bezvrijedne “pozajmice”) pojedincima i vladama. To je dovelo do pretjeranog samopouzdanja. Tada je novac učinio nedostižnim, pooštrio kontrolu sustava i pokupio jamstva na koje je dobio ugovorno pravo. Tada je ciklus ponovljen.

Takvi pritisci su se mogli upotrijebiti da se započne rat. On bi kontrolirao dostupnost valute kako bi utjecao na to tko će u ratu pobijediti. Vlada koja bi mu dopustila da kontrolira ekonomski sustav, dobila bi njegovu podršku. Povrat pozajmice bi bio garantiran ekonomskom pomoći neprijatelju dužnika. Profit nastao ovom ekonomskom metodologijom čini gospodina Rothschilda sve bogatijim i on je u sve većoj mogućnosti proširiti svoje bogatstvo. On je shvatio da će, zbog pohlepe javnosti, vlada pristati na tiskanje novca iznad propisane razine (inflacija) pokrića plemenitim metalima ili proizvodnjom roba i usluga (bruto nacionalnog proizvoda, BDP-a).

Na taj način Rothschildovi dolaze u posjed Vlada i većeg dijela svijeta. Ključni faktor je kamata na novac. Ukoliko se novac pusti u promet bez kamate i nema kamata na novac u bilo kojem obliku, on bi se vratio u svoju pravednu ulogu jedinice razmjene energije koja nadilazi ograničenja razmjene. Čim se uvede kamata nastaje problem, jer početi zarađivati ​​od novca i on više ne služi ljudima, već ih porobljava.

Bez kamate – opasno po život

Bankarski kreditno-kamatni sustav znači da jedinica razmjene ljudskog rada od samog početka ulazi u opticaj u obliku duga. Vlade mogu doći do vlastitog novca bez kamata da bi platile javne usluge, ali umjesto toga one ga posuđuju iz bankarskog sustava, a stanovništvo je prinuđeno da ga vraća uz kamatu. Ista je situacija i kod fizičkih i pravnih osoba.

Vlade ne koriste vlastiti, beskamatni novac, jer ih kontroliraju obitelji, koje kontroliraju i banke, prije svega Rothschildi. Oni su izvršili i atentat na Abraham Lincolna onda kada je on počeo ispisivati ​​beskamatni novac pod nazivom “Greenback” kojim je želio financirati Sjever u Američkom građanskom ratu.

Rothschildi su financirali obje strane u Građanskom ratu, baš kao što to rade u svim ratovima koje započnu, ali je Lincoln na kraju odbio platiti njihove ogromne kamate. “Geenbeck” sustav je toliko dobro funkcionirao da je Lincoln razmišljao ga uvesti kao stalni način financiranja vlade. To bi, za Rothschilde, bila najveća noćna mora, te je londonski časopis “Times” koji je pod kontrolom te obitelji, objavio sljedeće:

“Ukoliko ta neprikladna financijska politika, koja porijeklo vodi iz Sjeverno-američke republike, postane trajno rješenje, tada će vlada sebi besplatno osigurati novac. Na taj način će doći do svog novca koji joj je potreban za obavljanje trgovine. Postat će prosperitetnija nego ijedna ranije u povijesti civiliziranih vlada u svijetu. Mozak čitave operacije i bogatstvo svih zemalja biti će u Sjevernoj Americi. Ta vlada mora biti uništena, jer će u protivnom ona uništiti svaku monarhiju na planeti.”

Rothschildi su organizirali atentat na Lincolna koji je izveo John Burt 1865. godine, a to je bio i kraj “Greenback” politike.

Na dan 4. lipnja 1963. godine, predsjednik John F. Kennedy potpisao je izvršnu naredbu 11110 po kojoj se Tajniku za financije SAD dozvoljava pustiti u promet 4,29 milijardi dolara beskamatnog novca, pod nazivom “srebrni certifikati” koji su isključili iz igre Rothschilde i njihovu privatnu “središnju američku banku”, Federalne rezerve.

Dana 22. studenog 1963. godine izvršen je atentat na Kennedyja i njegov sljedbenik, Lyndon Johnson, koji je nazočio atentatu, napustio je tu politiku. JFK je ubijen iz mnogo razloga, uključujući njegovo suprostavljanje izraelskom nuklearnom programu i eskalaciji rata u Vijetnamu. Lyndon Johnson, marioneta Rothschildovih, podržavao je oba.

Međutim, Kennedy je, prije svega, uklonjen zbog beskamatnog novca, a još od tada su Rothschildi u ratu sa Kenedijevima. Bobi Kennedy, brat Johna F. Kennedy-ja, i njegov sin, John Fitzerald Kennedy mlađi, bili su još neke žrtve na koje su Rothschildi izvršili atentat. Neki istraživači tvrde da je izraelska obavještajna agencija Mosad bila umiješana u atentat na Johna F. Kennedy-a i to je krajnje razumljivo. Mosad, jedna od najzlokobnijih organizacija na zemlji, ne predstavlja Izrael, već Rothschilde koji posjeduju Izrael. Možete vidjeti zbog čega predsjednici, premijeri i ostali rade sve što Rothschildi zahtijevaju od njih, jer znaju kakve ih posljedice čekaju ako se ne ponašaju tako.

Bum i krah

Postoji još jedan važan aspekt razumijevanja kamate na novac: kada uzmete kredit, banka “kreira” iznos “pozajmice” u obliku “kredita”. To zvuči očigledno i jednostavno, izuzev jedne stvari. Vi ne vraćate samo pozajmicu, već pozajmicu uvećanu za kamatu, a kamata nije “stvorena”, to je samo prosta brojka. To znači da nikada nema dovoljno “novca” u opticaju da se otplate sve postojeće pozajmice i kamata.

To je od fatalnog utjecaja na ljudsku slobodu i smišljeno je samo i jedino zbog toga da se pobrine da nekretnine i imovina nakon bankrota i gubitka zbog nemogućnosti otplate pozajmice, ostanu unutar sustava. Sve je to dio energetskog paketa Rothschildovih koji omogućava kretanje bogatstva i energije ljudi u njihovom smjeru. Fantastične sume novca koje izdvajate na ime poreza idu ravno u privatne banke da bi se isplatila kamata na “novac” kojeg vlada može sama sebi osigurati i to bez kamate.

Ono što nazivamo “privatizacijom” je prodaja državne imovine kao odgovor na dug koji stvaraju banke. Najsiromašnije zemlje u svijetu predaju kontrolu nad svojim zemljištem i resursima Rothschildovim bankama onda kada nisu u mogućnosti otplatiti pozajmice, izmišljene specijalno zbog toga da bi ih namamile u zamku. Zaduživanje je izmišljeno da zamijeni fizičku okupaciju resursima bogatih i strateški pozicioniranih zemalja.

Čim se država nađe u dužničkom odnosu prema Rothschildovim bankarima zbog nepostojećeg kredita, ona je prisiljena predati kontrolu nad njenim unutarnjim poslovima bankama, Svjetskoj banci i Međunarodnom monetarnom fondu (MMF-u).

Tada joj oni diktiraju ekonomsku i socijalnu politiku na svim razinama. Svjetska banka i MMF su “kćeri-tvrtke”, u potpunosti u rukama Rothschilda koje uvijek na čelu imaju njihove ljude. Siromašne zemlje koje su u dugovima muku muče s otplatom kredita, bivaju prinuđene da štede na socijalnim programima, zdravstvu, obrazovanju i humanitarnim projektima da bi bankama otplatile “dug”.

Svijet ne mora živjeti u siromaštvu i konfliktima. Njime se manipulira biti tako da bi bio u skladu s planom obiteljskih loza o globalnom diktatoratu. Kontrolom izdavanja “novca” putem kredita, Rothschildi kontroliraju čitavu svjetsku ekonomiju, kao što je i opisano u “Tihom oružju za tihi rat”. Po vlastitoj želji mogu je razviti ili uništiti. Depresija koja je započela 2008. godine je još jedna tvorevina Rothschilda kako bi još više centralizirala globalne financije i uvela dugoplaniranu svjetsku centralnu banku. Rothschildi već stoljećima kreiraju bumove i krahove da bi unaprijedili vlastite ciljeve, a to je vrlo jednostavno kada imate u svojim rukama kamatu na novac i kontrolirate protok “valute”.

Razlika između “bumova” i krahova je iznos “novca” u opticaju, kao i njegova percepcirana vrijednost. I jedno i drugo kontroliraju Rothschildi. Oni i njima srodne obitelji odlučuju o tome koliko će novca biti tiskano i pušteno u promet preko banaka i vlada koje oni kontroliraju. Rothschildi simuliraju “bum” tako što učine kredite dostupnim (stavljajući velike količine “novca” u promet), što populaciju dovodi u dužničko ropstvo tijekom onoga što se ekonomski može okarakterizirati kao “dobra vremena”.

Zatim oni dovode do kraha gospodarstva tako što pronalaze izgovor da povuku novac iz opticaja i učine kredite nedostupnije. Pravne i fizičke osobe ne mogu otplatiti svoje pozajmice, jer nema dovoljno novca u opticaju da bi se održala gospodarska aktivnost, a Rothschildi prikupljaju plijen u vidu kolaterala, položenih kao jamstva prilikom uzimanja pozajmica od banke. To također i dramatično smanjuje broj postojećih tvrtki, a njihove proizvode i tržište preuzimaju Rothschildove korporacije da bi dalje centralizirali svoju globalnu ekonomsku moć.

Ista je situacija i sa vladama. Kada depresija desetkuje prihode vlada one se i dalje zadužuju da bi održale potrošnju, a kontrola Rothschilda nad vladama i njihovim agencijama nastavlja rasti. Zapravo, barem u velikom broju slučajeva, vlade, uključujući i vladu SAD-a i Velike Britanije, nalaze se u dužničkom ropstvu prema Rothschildima – još od 30-ih godina prošlog stoljeća.

Tehnika Rothschilda

Ovdje sam precizno opisao što se dogodilo tijekom godina “buma” sredinom 90-ih, nakon čega je došlo do kraha u jesen 2008. godine i posljedične “kreditne krize”. Sve je to maslo Rothschilda i njihovih lakeja, kao što su Alan Greenspan, predsjedavajući Rothschildovih američkih Federalnih rezervi i njegov sljedbenik, Ben Bernanke, kojeg je, naravno, ponovno imenovao – Barack Hussein Obama.

Rothschildi već stotinama godina smjenjuju te cikluse, uključujući i krah Wall Street burze 1929. godine i Veliku depresiju 30-ih. Isuviše plaćeni ekonomisti i njihovi puleni, od koje većina nema pojma što se događa, reći će vam da su krahovi i bumova dio uobičajnog “ekonomskog ciklusa”. Kakva glupost. To je sistematična manipulacija da se pokradu svjetska bogatstva.

Rothschildi i obiteljske loze barataju sa trilionima dolara dnevno na svjetskim burzama i diktiraju da li će cijena dionica porasti ili se smanjiti, tj. hoće li burza doživjeti procvat ili krah. Krahovi burzi se ne događaju tek tako – oni se režiraju. Ukoliko znate da će se dogoditi krah, jer ćete to sami prouzročiti, znate i kako prodati dionice kada one imaju najvišu vrijednost i ponovno ih kupite onda kada do kraha dođe.

Na taj način možete značajno povećavanje svoju imovinu i dođete u posjed tvrtka za samo djelić njihove cijene prije nego što manipulacijom dovedete do kolapsa. Klasični primjer ovoga je slučaj Nathan Rothschilda tijekom bitke kod Waterlooa 1815. godine. Da je engleski vojvoda od Wellingtona dobio bitku, londonska burza bi procvjetala. Ukoliko bi francuski lider Napoleon prevagnuo, ona bi doživjela kolaps.

Rothschildi su predvodili jednu informacijsku i špijunsku operaciju, zapamćenu kao najbržu i najefektivniju u Europi s jednom širokom mrežom kontakata koji su koristili kodove i golubove-pismonoše za brzu i tajnu komunikaciju. Ta obavještajna mreža će se, na kraju, razviti u Mosad, izraelsku obavještajnu službu danas, kao i CIA i modernu verziju britanske obavještajne službe. Na najvišoj razini, oni su ista organizacija, zajedno s mnogim drugim nacionalnim sigurnosnim agencijama, kao i poštanskim i kurirskim službama, uključujući i službu “Federal Express” koja je u rukama Rothschilda. To je omogućeno putem organizacije tipa paukove mreže ili sustava piramide u piramidi, ovisno o tome koju analogiju preferirate.

Tko izaziva ratove?

Investitori na londonskoj burzi su 1815. godine znali da je obavještajni sustav Rothschilda bio bolji nego onaj koji je imala britanska vlada i to ne samo zato što su Rothschildovi kuriri bili jedini koji su imali dozvolu da prolaze i kroz britanske i kroz francuske blokade. Kako je bitka odmicala, sve su oči bile uprte u Nathan Rothschilda. Da li je pobijedio Wellington ili Napoleon? Rothschildi su dali signal svojim agentima da počnu prodavati dionice i svi su slijedili njihov primjer vjerujući da Rothschild mora imati informaciju da je Wellington izgubio. Tržište je opalo za 98% posto zbog panike, a investitori su izgubili bogatstva – ali ne i Rothschild. On je imao pravu informaciju skoro dan ranije nego što je stigla službena vijest da je Wellington odnio pobjedu.

Kada je tržište propalo, Nathan Rothschild je poslao još jedan kodiran signal svojim agentima i oni su počeli kupovati nevjerojatan broj dionica po mizerno malim cijenama. Kada je to učinio, u London je stigla službena vijest da je pobijedio Wellington. Cijene dionica skočile u nebesa i procjenjuje se da je Rothschild uvećao svoje bogatstvo i imovinu 20 puta. Od tada oni kontroliraju britansku ekonomiju, pa stoga i vladu, bez obzira na to koja partija je službeno “na vlasti”.

New York “Times” je 100 godina kasnije izvijestio da je unuk Nathan Rothschilda zatražio sudsku odluku da se iz tiska povuče knjiga u kojoj je bilo više detalja o “prijevari kod Waterlooa“, ali je njegov zahtjev odbijen.

Na taj način se manipulira i to se svakodnevno događa širom svijeta. Globalne financije, bez obzira da li su to bankarstvo, burze ili bilo što drugo, su čisti trik povjerenja. Kada ljudi imaju povjerenja, oni kupuju i investiraju i ekonomija jača. Kada izgube povjerenje, oni ne kupuju i ne investiraju i ekonomija slabi. Sve što je potrebno je neoptimistična ekonomska prognoza nekog od financijskih glasnogovornika Rothschildovih ili glasine o ekonomskim problemima i kuća od karata preko noći pada. Rothschildi su u tome stručnjaci.

Oni i njihov bankarski kartel financirali su obje strane u praktično svakom ratu od 1800. godine na ovamo – koje su oni putem svojih agenata u vladama, vojsci i obavještajnim službama i započeli. To je koštalo života najmanje stotinu milijuna ljudi (75 milijuna samo u dva svjetska rata) i dozvolilo vladama i ljudima da budu kontrolirani putem otplate dugova.

Kada ratovi unište zemlje, Rothschildov bankarski kartel im posuđuje još novca kako bi se rekonstruirale – uz kamatu, naravno. Oni, također, posjeduju i čitavu vojsku tvrtki koje izravno prodaju oružje za basnoslovne profite, a još više putem davanja zajmova vladama da isto to nabave. Kao što je Guttle Schnapper, žena Mayer Amschel Rothschilda, rekla prije nego što je umrla 1849. godine: “Da moji sinovi ne žele ratove, njih ne bi ni bilo.”

Računala – predatori

Današnji novčani sustav Rothschildovih funkcionira putem mreže super-računala koji su povezani s onima na burzama i tržištima novca i upravljaju virtualnim monopolom pod nazivom “trgovina visoke frekvencije”. Ona predstavlja 70% posto ukupne razmjene i može obraditi milijune trgovina u sekundi. Proširila je dnevni obujam trgovinske aktivnosti za 164% posto od 2005. godine i dramatično povećala brzinu po kojoj se, po njihovoj volji, svjetska bogatstva mogu prikupiti ili uništiti.

Putem sustava koji se zove “algoritmi predatori”, koji podržava umjetna inteligencija, ključni igrači su u mogućnosti da dominiraju svjetskim financijama kao nikada prije. Oni plaćaju ogromne sume za pristup računalima burze da bi imali prilike vidjeti potencijalne kupnje prije nego što se one obave i tada upotrijebe fantastičnu brzinu vlastitih super-računala da bi ih u toj kupnji pretekli. Manji trgovci nemaju šanse u tom natjecanju, jer sustav Rothschilda kontrolira sve.

Joseph Saluzzi, iz brokerske kuće Themis Trading u New Jerseyu, rekao je sljedeće: “Mi smo samo miševi koji igraju oko nogu slonova kapitala i njihovih super-računala”. Kada komentatori govore o užasnim vremenima za bankarski sektor, oni promašuju temu. Da, loše je za one koji gube svoju ušteđevinu, domove i radna mjesta. Međutim, Rothschildi i njihova pridružna mreža obiteljskih loza, posjeduju sustav i diktiraju pravila igre. Kao što sam ranije rekao, ukoliko posjedujete nogomet kao igru, nije bitno koji će tim savladati koji, jer kogod da pobijedi, vi i dalje u rukama držite konce. Tvrtka Merrill Lynch je možda propala, ali ukoliko pratite trag tajnog vlasništva, vidjet ćete da ju je apsorbirala Bank of Amerika, još jedna banka u vlasništvu Rothschilda. Igra se nastavlja samo ovaj put s manje imena na popisu.
 
(treceoko.rs)

Mnogi povijesni događaji su promijenjeni zbog tajnih misija koje je provodila vojska ili obavještajne službe na čelu sa svojim vladama.

Rezultat ovih razotkrivenih aktivnosti su: učinjene nepravde, razotkrivene zavjere, ubojstva, i promjene vlada kako bi se sve zadržalo u tajnosti.

Vojna operacija je usklađeno vojno djelovanje kao odgovor na razvoj određene situacije. To djelovanje je vojni plan kako razriješiti nastalu situaciju u korist države. Operacije mogu biti ratne ili neratne i dodjeljuje im se kodni naziv iz sigurnosnih razloga. Vojne operacije su često poznatije po tom kodnom nazivu nego po svojim stvarnim operativnim ciljevima. Vojne operacije se najčešće dijele po stupnju i razmjeru uporabe snaga i njihovom utjecaju na širi sukob, a mogu se voditi na strateškoj, operativnoj i taktičkoj razini.

Međunarodne okolnosti nakon Drugoga svjetskog rata su uvjetovale da su tajne akcije (covert actions) postale značajan instrument američke vanjske politike. Za njihovu provedbu zadužena je Središnja obavještajna agencija (ClA), koja je zbog realizacije tajnih akcija i uspješnog ostvarenja američkih nacionalnih interesa postala ne samo bitan akter američke vanjske politike, već i subjekt međunarodnih odnosa, lako vrlo efikasno sredstvo za ostvarenje nacionalnih interesa, tajne akcije su u svojoj biti intervencionistički mehanizam i gotovo sva djelovanja CIA-e iz tog spektra su protuzakonita.

U posthladnoratovskim uvjetima sadržaj tajnih akcija nije promijenjen. No, u određenoj mjeri promijenjena je njihova uloga i značaj u okviru instrumenata za ostvarenje ciljeva iz spektra američke nacionalne sigurnosti. U posthladnoratovskim uvjetima, nastojeći ojačati svoju poziciju jedine sile (unipolarni svijet), Amerikanci su promijenili pristup u ostvarenju vanjskopolitičkih ciljeva.

Tajne operacije su i dalje značajan instrument za ostvarenje ciljeva. Štoviše, potrebe za njima su nakon 1990. sve više rasle, no za razliku od prijašnjeg razdoblja, one nisu više jedino i najefikasnije sredstvo, već su bitna i vojna djelovanja koja su postala dominantna onda kada su u pitanju najvažniji američki strategijski ciljevi.

Ovo su najveće tajne vojne operacije u povijesti:

Operacija “Paperclip” (Spajalica)

Pokrenuli su je američki obavještajci poslije Drugog svjetskog rata kao prikriveni pokušaj da regrutirati nacističke znanstvenike za rad u SAD. Ispostavilo se da je misija bila vrlo uspješna.

Projekt MKULTRA

je tajni naziv istraživačkog rada vlade SAD na eksperimentima o ljudskom ponašanju (kontrola uma) uz pomoć znanstvenika obavještajne službe.

Koristeći nesvjesne građane SAD i Kanade ovaj projekt je uključivao korištenje lijekova (najviše LSD) i drugih kemikalija, hipnoza, lišavanja čula osjećaja, izolaciju, fizičko i seksualno zlostavljanje i razne oblike torture.

Operacija “Antropoide”

je šifriran naziv pokušaja atentata nacističkog časnika Reinhard Heydrich-a. Operacija je izvedena u Pragu 27. svibnja 1942. godine od strane Britanske specijalne izvršne jedinice uz suglasnost Čehoslovačke vlade u izbjeglištvu.

Iako je u napadu samo ranjen, Heydrich je umro od zadobijenih ozlijeda 04.lipnja 1942. godine.

Njegova smrt je dovela do valova nemilosrdnih odmazdi, uključujući uništavanje sela i ubijanje civila.

Invazija na Zaljev svinja

Neuspješan pokušaj vojne invazije na Kubu od strane paravojne brigade 2506 17. travnja 1961. godine.

Kontra-revolucionarna vojska obučena i financirana od strane vlade SAD i središnje obavještajne agencije CIA, bila je poražena u pokušaju invazije od strane kubanskih oružanih snaga kojim je zapovijedao premijer Fidel Castro u roku od tri dana.

Operacija “Gnjev Božji”

Tijekom Olimpijskih igara u Münchenu 1972.godine 11 članova izraelskog olimpijskog tima su ubijeni, što je potaknulo ubojstva diljem Europe.

Operacija “Gnjev Božji” koju je pokrenula izraelska premijerka Golda Meir, je isplanirana i izvršena od strane Mosada (izraelske specijalne jedinice), je uključivala sustavno istrebljenje jednog dijela članova palestinske oslobodilačke organizacije (PLO), za koje se sumnjalo da su sudjelovali u ubojstvima …

Operacija Neptunovo koplje

Pokrenuta u okviru odmazde američke vlade protiv terorističkog napada 9. studenog uključujući Al-Qaidu, operacija Neptunovo koplje je jasna akcija hvatanja ili ubijanja Osame Bin Ladena.

Nakon više od deset godina akcija je bila uspješna.

Operacija Valkyrie

Operacija Valkyrie (Valkira) tjedna Drugog Svjetskog Rata je bio plan izadaje njemačkih časnika i preuzimanje kontrole nad civilima.

Oficiri njemačke vojske general Friedrich Olbricht, general-major Henning von Tresckow i pukovnik Claus von Stauffenberg su izmijenili plan i pokušali preuzeti kontrolu nad njemačkim gradovima, razoružaju SS i uhapsiti nacističko rukovodstvo kad bi Hitler bio ubijen u zavjeri 20. lipnja.

Hitlerova smrt (ne njegovo uhićenje) je bila neophodna da bi njemačke vojnike oslobodila zakletve koju su mu dali. Nakon duže pripreme zavjera je provedena 1944. godine, ali nije uspjela.

Operacija KAOS

Bila je šifra za operaciju domaće špijunaže od strane CIA pod predsjednikom Lyndon Johnson. Cilj operacije je razotkrivanje mogućeg stranog utjecaja na studentski anti-ratni program.

Projekt 404

Je šifriran naziv za tajne operacije američke avijacije u kasnijim godinama rata u Vijetnamu. Cilj je bio opskrba i obučavanje Kraljevske Laoske avijacije.

Projekt “Azorian”

Vlada SAD-a je potrošila preko 800 milijuna dolara kako bi završila ovaj projekt, koji je uključivao popravak K-129, sovjetske podmornice potonule 1968. godine.

Misija je poduzeta u nadi da će se popraviti sve na podmornici uključujući nuklearne rakete, dokumente i tajnu opremu. “Hug Glomar Istraživač” je bio brod koji je specijalno napravljen kao glavno sredstvo za provođenja misije.

Akustična maca

CIA projekt pokrenut od strane direkcije za znanost i tehnologiju koji je imao za cilj iskorištavanje mačaka za špijunuranje Kremlja i Sovjetskih ambasada.

Baterije i mikrofoni su ugrađivani u mačke, a antene u rep. To bi omogućilo da mačka snima i prenosi zvuk iz svoje okoline. Zbog problema s odvačenjem pažnje, osjećaja gladi kod mačaka se morao obraditi u drugoj operaciji.

Zarobljavanje Abu Omara

17. veljače 2013.godine, CIA je zarobila Milanskog imama, Abu Omara, i prevezla ga u Egipat. Prema izvorima Abu Omar je mučen zbog navodnih veza s islamistima.

Nakon gnjeva javnosti, talijanski sudovi su gonili preko 26 agenata CIA i mnoge druge zbog ovog događaja.

Projekt “Fubelt”

Američka vlada predsjednika Richarda Nixon-a uz pomoć CIA-e je bio pokušaj manipuliranja čileanskom vladom s ciljrm da se spriječi jačanje Salvadora Allendea.

Projekt je uključivao atentat i vojni udar kojim bi se učvrstio položaj čileanskog predsjednika Eduardo Frei Montalva.

Operacija “Zlato”

1950. godine, američka CIA i britanska obavještajna služba se udružuju u misiji slamanja obrane sovjetske armije prisluškivanjem u njihovim redovima ne bi li došli do informacije koja bi odredila pravac njihovog djelovanja.

Ovo je omogućila “Operacija Zlato” u kojoj su prokopali tunel ispod sovjetske uprave u Berlinu pomoću koga su presretali zemaljske komunikacije. Međutim prije nego što je misija i počela, špijunska krtica George Blake je otkrio tunel i osujetio misiju.

Operacija “Merlin”

Cilj operacije je bio stvoriti lažan i manjkav nuklearni plan i da se predstavi irancima kako bio se odložilo stvaranje njihovog nuklearnog oružja.

Mada je djelovalo da sve ide prema planu, misija nije uspjela kada je ruski znanstvenik koji je predstavio plan bio previše pametan i pogrešno istaknuo nedostatke neprijatelju i tako još više ubrzao program.

Projekt “MKNaomi”

To je šifrirano ime za CIA istraživački projekt od 1950 do 1970-ih godina. Informacije koje povezuju ovaj projekt sa specijalnim operacijama su oskudne. One nas izvještavaju da je ovo nasljednik projekta MKDelta i da je fokusiran na biološke projekte i ratove, na čuvanje tvari i spojeva koje bi mogle onesposobiti ili ubiti testirani subjekt i razvijanje uređaja koji bi mogli širiti takve tvari.

Operacija “Ptica Rugalica”

Tajna kampanja CIA-e utjecati na medije koja je otpočela 1950. godine.

Operacija “Kufire”

Program koji nastoji identificirati i prati sve članove komunističke partije, koji su nagrnuli u Gvatemalu tijekom Arbenzovog režima.

Preko Kufire, CIA je bilježila sve njihove pokrete. Ova operacija je uključivala i pokret Ernesta Che Guevare.

Operacija “MAIS”

CIA je pokrenula ovu operaciju kako bi kupila natrag rakete Stinger koje su date mudžahedinima kako bi se Afganistanci borili protiv sovjetske vojske.

Na neki način ovaj projekt je stvoren kako bi očistio nered koji je napravila druga misija, Operacija Ciklon, kojom je financiran sovjetsko-afganistanski rat.

Sve u svemu, pored potrebe američke vlade da potroši 65 milijuna dolara da povrati sve projektile, on je proglašen za neuspješan zbog pratećih problema.

Operacija “Washtub”

CIA je organizirala ovu operaciju da bi lažno optužila Gvatemalu kao bliskog saveznika Moskve izgradnjom lažnog sovjetskog skladišta naoružanja u Nikaragvi, koja ako se dokaže, može zbaciti s vlasti predsjednika Gvatemale Jakob Arbenz Guzmana.

Misija je smatrana uspješnom, mada nije ispunila izvorne ciljeve. Predsjednik je svrgnut uz pomoć lažne sovjetske podmornice.

Operacija “Feniks”

CIA, američka specijalna jedinica, australski vojni tim za obučavanje i snage sigurnosti Južnog Vijetnama se udružuju u ispunjenju programa Phoenix, čiji je cilj neutraliziranje Viète-Konga.

Ali umjesto napada vojnika program je bio usmjeren na otmicu civila i prikupljanje informacija od njih. Većina civila posebno oni koji su bili osumnjičeni Vijetkongovci su otimani, mučeni i ubijani.

Projekt “MKOften”

Ministarstvo obrane i CIA se udružuju u ovoj misiji i testiraju razne lijekove na ljudima i životinjama, i provjerama utjecajnosti lijekova na ponašanje i utjecaj na toksikološki sastav žrtava.

Projekt “OTPORNOST”

Ovaj projekt je kooperacija između DOD i CIA-e koji je imao za cilj prikupiti informacije o skupinama diljem SAD koji bi mogle ugroziti objekte i ljudstvo CIA-e.

Projekt “Zvjezdana vrata”

Šifrirane ime za nekoliko podprojekata američke vlade koji se bave istraživanjem psihihičkih fenomena s vojnim i domaćim aplikacijama, posebice “daljinsko gledanje”: navodna sposobnost da se “psihički” vide događaji, područja, ili informacije s velike udaljenosti.

Operacija “Ivy Bells” 

Da bi stekle prednost u hladnom ratu, vojska SAD, NSA i CIA su radile zajedno na prisluškivanju sovjetske komunikacije radi saznavanja novih informacija o raketnoj tehnologiji, podmorničkim inovacijama i ostalih vrhunskih tajni.

Ohotsko more ima duge komunikacijske linije ispod svojih valova i otkriveno je da su povezane baze Petropavlovsk i Vladivostok.
 

 
(vestinet.rs,youtube.com/uredio i preveo:nsp)

Čim se spomene pojam teorija zavjere, ljudi se po nekoj automatici podsmjehuju. Neki bi mogli pomisliti da su teorije zavjere zapravo samo plod mašte pojedinaca željnih medijske pažnje ili brze slave, no donosimo devet teorija zavjere koje su se doista i dogodile.

Ljudi koji prenose teorije zavjere često nemaju mogućnost dokazati iste na bilo koji način, no s vremenom neke tajne izrone na medijsko vidjelo, vladini dokumenti gube oznaku tajnosti, a onda stvari više nisu toliko smiješne. Business Insider napravio je kompilaciju zavjera vlade SAD-a koje su se doista i dogodile – dokumentirano.

1. Trovanje američkih građana tijekom prohibicije

U siječnju 1920. godine na snagu je stupio 18. amandman američkog ustava, kojim se zabranila proizvodnja, prodaja i transport alkoholnih pića. No, unatoč nastojanjima američke vlade tada, konzumacija alkohola je skočila “u nebo”.

Kako bi držali korak s žeđi Amerikanaca za alkoholom, proizvođači ne samo da su pravili svoju verziju žestokih pića, već su krali i industrijsku verziju alkohola, koja je učinjena nepitkom dodavanjem metilnog alkohola (uglavnom). Kemičari bi takav industrijski alkohol vraćali u prirodno stanje i učinili ga ponovno sigurnim za konzumaciju, prema knjizi “The Poisoner’s Handbook: Murder and the Birth of Forensic Medicine in Jazz Age New York”, autorice Deborah Blum.

Do sredine 1927. godine američka vlada u industrijski je alkohol dodavala kudikamo smrtonosnije kemikalije, poput kerozina, klora i acetona, koje su činile alkohol težim za vraćanje u izvorno stanje. Dodatkom još 10 posto metilnog alkohola stvar je postala još i gora.

Samo u New Yorku od otrovnog alkohola je umrlo 400 osoba, dok je iduće godine od istog trovanja umrlo čak 700 građana. Charles Norris, šef medicinskih istraživanja pokušao je objaviti te podatke u javnost.

2. Američka služba za javno zdravstvo lagala je o liječenju afroameričkih muškaraca zaraženih sifilisom više od 40 godina

Godine 1932. američka Služba za javno zdravstvo surađivala je s Institutom Tuskegee kako bi napravili bilješke povijesti zaraze sifilisom kod afroameričkih muškaraca, a sve da bi istražili mogući program liječenja.

U studiju je inicijalno bilo uključeno 600 afroamerikanaca, 399 zaraženih sifilisom te 201 zdrav. Dok im je bilo obećano kako će dobiti liječenje bolesti, istraživački tim to nikad nije proveo. Čak kad je i penicilin postao najbolji lijek za sifilis, istraživački tim je tu činjenicu prešutio sudionicima studije.

Eksperiment je bio predviđen na šest mjeseci, no potrajao je punih 40 godina. Konačno, 1972. godine agencija Associated press objavila je članak o tome, na što je javnost reagirala sa zgražanjem te je pokrenuta istraga. Eksperiment je gotovo trenutno prekinut, nakon što ga je savjetodavni panel američke vlade proglasio “etički neodgovornim”.

Godine 1974. došlo je do sudske nagodbe između sudionika studije s američkom vladom u visini od 10 milijuna dolara te doživotnog zdravstvenog osiguranja za sve sudionike te studije. Posljednji sudionik te studije umro je 2004. godine.

3. Više od 100 milijuna Amerikanaca primilo je polio injekciju zaraženu virusom koji može urokovati rak

Opasan simijski virus 40 (SV 40), nekako se pojavio u injekcijama polija između 1954. i 1961. godine, prema podacima koje je prenio američki žurnal o raku. Istraživači procjenjuju kako je 98 milijuna Amerikanaca te još više ljudi u svijetu primilo tako zaražene injekcije.

Nakon desetogodišnje istrage, predsjednica Nacionalnog informacijskog centra za injekcije, Barbara Fisher, svjedočila je 2003. godine pred pred američkim Kongresom kako je tvorac cjepiva, Jonas Salk, koristio za cjepivo stanice rezuz majmuna koji su bili zaraženi virusom SV 40.

Iako je američka vlada zamijenila injekcije, liječnici su ih nastavili koristiti sve do 1963. godine.

4. Dijelovi incidenta u zaljevu Tonkin, koji su bili povod za američku intervenciju u Vijetnamu, NIKAD se nisu dogodili

Dakle, službena tadašnja verzija događaja prema Pentagonu bila je da je američki ratni Brod USS Maddox izbjegao napad torpedom te napao tri vijetnamska vojna čamca 2. i 4. kolovoza 1964. godine. To je bilo dovoljno da Kongres donese rezoluciju kojom se tadašnjem američkom predsjedniku Lyndon Johnsonu omogućilo da intervenira u Vijetnamu.

Priče o takozvanoj “false flag” operaciji u zaljevu Tonkin počele su gotovo istovremeno kad i sam incident, a posebice nakon što je američka vlada priznala da je drugi incident možda uzrokovan krivim čitanjem radara.

Godine 2005. istina je izašla na vidjelo, nakon što su deklasificirani dokumenti NSA, u kojima je jasno priznato da se drugi incident u zaljevu Tonkin nikad nije dogodio.

5. Američki vojni vrh planirao je terorističke napade po američkom tlu kako bi dobili podršku za rat protiv Kube

Operacija Northwoods naziv je tajnog plana američkog vojnog stožera, koji je bio osmišljen kako bi se dobila potpora za napad na Kubu, s ciljem svrgavanja Fidela Castra.

Dokumenti s kojih je skinuta oznaka tajnosti pokazali su kako se razmišljalo o upriličenju pogreba za “lažne žrtve”, “pokretanje brojnih glasina” te potapanje američkog ratnog broda u zaljevu Guantanamo za koji bi se okrivila Kuba. Išlo se do te mjere da se na bilo koji način eventualna smrt američkog testnog pilota i astronauta John Glenna, ako mu eksplodira raketa, prišije komunističkoj Kubi.

Planove vojonog stožera odbio je bivši američki predsjednik John F. Kennedy, a general Lyman L. Lemnitzer je smijenjen.

6. Američka vlada testirala je LSD na američkim i kanadskim građanima bez njihova znanja

Mnogi su već sigurno čuli za zloglasni istraživački program američke vlade nad ljudima, kodnog imena MKUltra, kojeg je provodio znanstveni odsjek CIA-e. Ta je agencija platila zatvorima, bolnicama i drugim institucijama da drže jezik za zubima oko tog istraživanja. Ovisnicima o heroinu nudili su besplatno i heroin, prema dokumentima zajedničkog saslušanja podsavjeta Kongresa, na kojem je govorio i bivši američki predsjednik John F. Kennedy.

Najmanje jedan sudionik je umro, nakon što je nesvjesno u tijelo unio LSD. Frank Olsen počinio je, navodno, samoubojstvo.

Godine 1973. tadašnji šef CIA-e Richard Helms, naredio je uništenje svih dokumenata povezanih s programom MKUltra. Na saslušanju pred Kongresom Helms je iskusio neobjašnjiv gubitak pamćenja oko detalja tog programa.

Čitav taj debakl bio je inspiracija za bestseller knjigu istraživačkog novinara Jona Ronsona, “Muškarci koji gledaju u koze”, prema kojoj je snimljen i istoimeni film s George Clooneyjem u glavnoj ulozi.

7. Godine 1974. CIA je potajno na površinu mora izvukla potopljenu sovjetsku podmornicu s nuklearna balistička projektila

“Projekt Azorian” bio je tajna operacija CIA-e s ciljem podizanja ruske podmornice s dna Tihog oceana, kako bi se iz nje izvukle tri nuklearne bojeve glave, svaka s bojevom glavom od jedne megatone.

Uz odobrenje predsjednika Nixona, već spomenuti šef CIA-e, Helms, sve je planove strpao u tajni dosje imena “Jennifer”, kojem su pristup imali samo odabrani vladini dužnosnici.

NSA je kasnije objavila članak iz žurnala Studies in Intelligence, unutar same CIA-e, otkrivši kako je ta organizacija uspjela u izvlačenju podmornice K-129 s morskog dna. CIA je kasnije redaktirala tekst u dokumentima tako da uspjeh njihove operacije nije do kraja razjašnjen, ali brod koji je izvlačio podmornicu, Glomar Explorer, dovukao je tad nekakav teret do Havaja na istovar.

8. Američka vlada prodavala je oružje Iranu, kršeći embargo te novac iskoristila za potporu nikaragvanskim militantima

Godine 1985. dužnosnici administracije Ronald Reagana provodili su prodaju naoružanja Iranu, koji je tad bio pod embargom. Ključan igrač u čitavoj priči bio je član vijeća za nacionalnu sigurnost, Oliver North, koji je te prihode koristio za plaćanje antikomunističkih pobunjenika Contrasa u Nikaragvi.

Sve je počelo sa sedam talaca koje je zarobila skupina u Libanonu i koja je imala poveznice s Iranom. U kompleksnoj razmjeni u koju je bio umješan i Izrael, SAD su namjeravale prodati oružje Iranu u zamjenu za aoce. Situacija je brzo pošla po zlu, iako su Libanonci pustili sve osim dva taoca.

Iduće godine jedan Iranac o svemu je obavijestio medije, a Reaganova administracija porekla je svaku povezanost s događajem. Uslijedio je 41 dan saslušanja u Kongresu oko tog skandala, no Reaganova uloga u svemu i dan danas ostaje nerazjašnjena.

Prodaja oružja Iranu nikad nije okarakterizirana kriminalnim djelom, no neki dužnosnici su zaradili tužbe zbog podupiranja Contrasa u Nikaragvi. Neki dokumenti, međutim, i dalje su ostali tajni.

9. Kako je počeo rat u Perzijskom zaljevu

Godine 1990. 15-godišnja djevojčica iz Kuvajta, identificirana samo kao Nayirah, svjedočila je pred američkim Kongresom kako je gledala iračke vojnike dok su vadili novorođenu djecu iz inkubatora u bolnici i bacali ih na tlo da umru.

Istraga provedena kasnije pokazala je kako je velika PR agencija Hill & Knowlton pripremila njezino svjedočenje za klijenta iz Kuvajta. Nadalje, Nayirah je, ni manje ni više, bila zapravo kći veleposlanika Kuvajta u SAD-u, otkrio je New York Times.

Zanimljiva je i činjenica da je Tom Lanos, zastupnik u Kongresu iz Kalifornije, koji je sudjelovao u formiranju odbora za saslušanje Nayirah, iznajmljivao prostor u spomenutoj PR ageniciji po nižoj renti.

Amnesty International isprva je u potpunosti podržavao svjedočenje djevojčice, no nakon ponovljene istrage promijenili su mišljenje, ali nisu dovodili u pitanje istinitost svjedočenja, već su smatrali da je pristrana.

Iako bi američki Kongres vjerojatno odobrio napad na Irak 1990. godine i bez njezinog svjedočenja, Nayriah je uvelike ubrzala taj proces.

Neke od poznatih teorije zavjere koje nitko nije uspio opovrgnuti

Unatoč tomu što su ponekad odgovori na pitanja puno jednostavniji nego običavamo misliti, mnoge od ovih teorija postavljaju sasvim logična pitanja na koja nitko još nije dao konkretan odgovor

Tko je omogućio ljudima iz pakistanskih pećina novac i znanje da na koljena sruše najmoćniju naciju na planetu? Je li američki predsjednik Barack Obama rođen u Keniji? Jesu li ljudi doista sletjeli na Mjesec? Ova i brojna druga pitanja svakodnevno golicaju maštu brojnih poklonika različitih teorija zavjera. Unatoč tomu što su ponekad odgovori na pitanja puno jednostavniji i dosadniji nego običavamo misliti, mnoge od ovih teorija postavljaju sasvim logična pitanja, na koja nitko još nije dao konkretan i nepobitni dokaz da su u krivu. Donosimo vam najpoznatije od njih.

Teroristički napadi 11. rujna

Oko čuvenih 9/11 napada s godinama se razvilo cijelo mnoštvo teorija zavjere, a mi ćemo spomenuti one čiji su poklonici (često nazivani i „Truthers”) podastrijeli najviše dokaza. Najveći broj ljudi koji smatraju kako kod tragedije koja je prije 10 godina zadesila SAD puno stvari ne štima tvrde da su napadi 11. rujna izašli iz radionice same Vlade Sjedinjenjih Američkih Država, a ne bijedne terorističke skupine koja obitava po pećinama Afganistana i Pakistana. Za to su podastrijeli i cijeli niz dokaza, od toga da su obitelji Bush i Bin Laden desetljećima bile blisko povezane, do brojnih mišljenja eminentnih stručnjaka koji su u službenoj „priču” američke Vlade našli golemi broj rupa i nelogičnosti.

Druga skupina Truthera ne ide toliko daleko da tvrdi kako je Vlada odgovorna za samo osmišljavanje napada, ali napominju da postoje brojni dokazi da je Vlada itekako bila svjesna da će se napadi dogoditi, a da pritom nije poduzela ama baš ništa. Štoviše, mnogi su uvjereni da je Vlada aktivno radila na onemogućavanju svojih obrambenih kapaciteta, kako bi teroristima olakšala posao.

Ubojstvo Johna F. Kennedya

22. studenog 1963. godine predsjednik SAD-a John F. Kennedy upucan je dva puta dok je iz svog automobila mahao razdraganoj gomili u Dallasu. Unatoč tomu što je službeno proglašen mrtvim po dolasku u bolnicu, liječnici su ustvrdili da ga je drugi metak u glavu na mjestu usmrtio. Američke su vlasti kao jedinog osumnjičenog prokazale Lee Harveya Oswalda, koji je navodno snajperom s obližnje zgrade knjižnice upucao nesretnog predsjednika. Dva dana poslije ubio ga je vlasnik noćnog kluba Jack Ruby.

Čak i oni koji su samo površno proučavali navode iz ove priče lako mogu primijetiti kako cijeli niz toga jednostavno ne drži vodu. Nelogičnosti i greške u istrazi oružja kojim je navodno počinjeno ubojstvo, konfliktne izjave svjedoka, krajnje neobične okolnosti oko ubojstva Harveya Oswalda te zbrzana autopsija Kennedyeva tijela „mirišu” na zataškavanje. Unatoč tomu što se teoretičari zavjere ne mogu dogovoriti stoji li iza ubojstva CIA, KGB, mafija, Federalne rezerve, Fidel Castro ili potpredsjednik Johnson (koji je kasnije postao predsjednik), svi se slažu u jednom – Lee Harvey Oswald nipošto nije radio sam.

Slijetanje na Mjesec

Unatoč tomu što nas već desetljećima u školama uče kako je misija NASA-e Appolo 11 prva letjelica koja je odvela ljude na površinu Mjeseca 20. srpnja 1969. godine, mnogi su skloni vjerovati kako slavne riječi „mali korak za čovjeka, ali veliki za čovječanstvo” nisu izrečene na površini našeg jedinog prirodnog satelita, već u holivudskom studiju. Ova je teorija zavjere jedna od najstarijih i nitko nije do sada uspio dati odgovor koji bi konačno uvjerio onu drugu stranu.

Pristaše teorije tvrde kako su SAD lažno prikazale cijelo slijetanje na Mjesec kako bi konačno ostvarili važnu pobjedu protiv Sovjeta u svemirskoj utrci i, konačno, Hladnom ratu. Kako bi uspjeli u tom naumu, napravili su iznimno vjerodostojnu snimku slijetanja na Mjesec u filmskom studiju, a za taj su posao angažirali jednog od najboljih filmskih redatelja u povijesti, Stanleya Kubricka, koji se koristio scenarijem Arthura C. Clarka.

Smrt Osame bin Ladena

Američka je administracija početkom svibnja ove godine slavodobitno objavila kako su pronašli i ubili najtraženijeg čovjeka na svijetu, talibanskog vođu Osamu bin Ladena. Prema službenim informacijama, odred američkih Navy Seal marinaca u noći su 2. svibnja 2011. godine s dva helikoptera provalili u dobro čuvani kompleks u Pakistanu te u razmjeni vatre ubili šefa al Qaide i njegove tjelohranitelje.

Ono što je i najobičnijem promatraču odmah upalo u oči jest činjenica da Vlada nije ponudila ni jedan konkretan niti nepobitan dokaz kojim bi se sa sigurnošću potvrdila Osamina smrt. Sumnju podiže nedostatak bilo kakve ozbiljnije obdukcije kojom bi se potvrdio identitet, budući da su marinci sahranili tijelo u more već nekoliko sati nakon smrti, a ulje je na vatru dodao američki predsjednik koji je odbio objaviti bilo kakve fotografije ili video cijele akcije. Unatoč tomu što je kasnije objavljen video navodno snimljen kamerom na kacigi jednog od vojnika, to nije razuvjerilo sve brojnije poklonike ideje da je i u ovom slučaju došlo do opake muljaže.

Globalno zatopljenje

Poznato i pod nazivom klimatske promjene, globalno zatopljenje označava dizanje prosječnih temperatura Zemljine atmosfere i oceana kao rezultat povećanja koncentracije stakleničkih plinova. Kao način za sprječavanje efekata globalnog zatopljenja, aktivisti i zakonodavci predlažu cijeli niz promjena, od zaustavljanja sječe šuma do potpune zabrane izgaranje fosilnih goriva.

Protivnici ovog koncepta dijele su u dvije osnovne grupe. Jedna grupa tvrdi kako ne postoji niti jedan dokaz u mjerenjima prosječnih temperatura koji bi nedvojbeno dokazao da su se one doista i podigle. Druga grupa ne niječe dizanje temperature, ali tvrdi da čovječanstvo nema nikakve veze s time, budući da se radi o sasvim normalnim i prirodnim klimatskim mijenama i razdobljima kroz koje prolazi naš planet. Nije zgorega ni spomenuti da su jedni od najvećih financijera različitih grupa koje se bore protiv globalnog zatopljenja ljudi koji predstavljaju industriju nuklearne energije. Nema sumnje, potpuna zabrana fosilnih goriva natjerala bi vlade i ekonomije da se okrenu jedinoj pravoj alternativi – nuklearnoj energiji.
 

 
(dnevnik.hr, metro-portal,youtube.com/uredio:nsp)

Ljudi iz Titovog osiguranja su poslije atentata na Kennedy-a napravili probu kako bi ispitali da li su dva metka mogla pogoditi John Kennedy-a, a jedan guvernera Teksasa John Connelly-a.

Dan žalosti, otkazane nogometne utakmice i kazališne predstave – tako je izgledala Jugoslavija na dan poslije ubojstva Johna Kennedy-a 1963. u Dallasu. Samo četiri tjedna prije toga Bijelu kuću je posjetio Josip Broz Tito, a godinu poslije ubojstva, Titova služba osiguranja je rekonstruirala atentat do najsitnijih detalja. Utvrdili su da je službena verzija ubojstva nemoguća, kaže dugogodišnji Titov prevoditelj Ivan Ivanji.

Jedan snimak, bezbroj tumačenja i vrlo malo onih koji poslije pola stoljeća vjeruju u službenu verziju ubojstva. To je danas dojam o onome što se na ulicama Dallasa desilo 22. studenog 1963. godine. Gotovo svaki od scenarija ubojstva 35. američkog predsjednika Johna Kennedy-a može poslužiti kao dobra osnova za film.

Dugogodišnji Titov prevoditelj Ivan Ivanji ovih dana je javnost podsjetio na jedan zanimljiv sigurnosni detalj.

“Kad smo sjedili u istočnom Berlinu, ljudi iz Titove službe sigurnosti su mi ispričali da su poslije atentata na Kennedy-a napravili probu kako bi ispitali da li su dva metka mogla pogoditi John Kennedy-a, a jedan guvernera Teksasa Johna Connelly-a. Tako kaže službena verzija “, kaže Ivanji.

 Istaknuo je da su probali sa iste visine pogoditi sličnu metu i da su konstatirali da je nemoguće.

“Jedan metak bi mogao sasvim slučajno pogoditi, ali da tri metka pogode metu, ne dolazi u obzir”, kaže književnik Ivanji.

Jugoslavenske službe siguranosti su do tih zaključaka došli godinu dana poslije ubojstva Kennedy-a, ali je pitanje – zašto su uopće to isprobavali?

“Mislim da te službe sigurnosti moraju nakon svakog atentata ili pokušaja atentata provjeriti sve mogućnosti, ali vjerojatno je to bilo i zbog znatiželje, kako bi utvrdili gdje su to američke kolege pogriješile”, objašnjava Ivanji.

Samo četiri tjedna prije ubojstva u Dallasu, Josip Broz Tito je sa suprugom Jovankom boravio u Bijeloj kući. Neobično je bilo da kod susreta nije bilo Jacqueline Kennedy. A iz današnje perspektive, neobična je bila i reakcija jedne socijalističke zemlje na ubojstvo jednog američkog predsjednika.

“Bio sam tada umjetnički direktor Suvremenog kazališta na Crvenom križu i za vrijeme predstave ‘Laku noć, Betina’, glumac Verber je uletio u upravničku ložu i rekao da su ubili Kennedy-a, da li da prekinemo predstavu. Ja kažem – ne pada mi na pamet, zašto da prekidamo predstavu, ja nisam bio toliko potresen”, kaže Ivanji.

Bivši dopisnik Politike iz Washingtona M. Pantelić 22. studenog 1963. godine imao je 16 godina.

“Ja sam to doživio kao zaista neobičan fenomen koji je potresao Jugoslaviju na jedan način koji do tada nije bio poznat – da zbog smrti jednog lidera mi doživljavamo emotivni udar”, kaže Pantelić.

Sljedećih nekoliko dana na naslovnicama novina nalazila su se dva imena – Kennedy i Lee Harvey Oswald. U Jugoslaviji je nakon ubojstva proglašen dan žalosti, otkazane su sve utakmice i kazališne predstave. Tito je tih dana rekao da je Kennedy na njega ostavio dojam i kao državnik i kao čovjek.

“Glavni je dojam moje generacije, i mislim da je to bio dojam i u svijetu, da je to bio prvi predsjednički par na koji smo svi željeli ličiti”, navodi Pantelić.

DA SE PODSJETIMO:

Lee Harvey Oswald (Slidell, Louisiana, 18. listopada 1939. – Dallas, Teksas, 24. studenog 1963.) je navodni ubojica JFK-a.

Optužen je da izvršio atentat na predsjednika Sjedinjenih Država John F. Kennedya 1963. godine u Dallasu u saveznoj državi Teksas. Nakon navodno počinjenog zločina Oswald je uhićen 22. studenog 1963. godine, ali je ubijen prije nego što je izveden pred sud. Lee Harvey Oswald rođen je u New Orelansu u američkoj saveznoj državi Louisiani, dva mjeseca nakon smrti svoga oca. Kao dijete Oswald je često zapadao u nevolje, jer je prema tvrdnji psihijatra bio emocionalno poremećena osoba. Oswald je izbačen iz škole i u dobi od 17 godina pridružio se Marinskom Korpusu Sjedinjenih Država. Nakon toga je prebjegao u SSSR gdje je zatražio državljanstvo ali je odbijen.

Godine 1962. vratio se u Sjedinjene Američke Države sa suprugom Marinom, rođenom sovjetskom državljankom i njihovom kćerkom. U lipnju 1962. Oswaldovi se sele u Forth Worth u Teksasu. U listopadu te godine Oswald se zapošljava u Teksaškom skladištu knjiga u Dallasu. Dana 22. studenoga 1963. godine snajperist sa šestog kata spomenute zgrade ispaljuje tri hica na kolonu automobila u kojoj je bio američki presjednik Kennedy, pri tome smrtno ranivši Kennedya i ozljedivši guvernera Texasa Johna B. Connallya.

Sat vremena kasnije Oswald je uhićen u kino dvorani lokalnog kina. Oswald je također optužen da je ubio policajca J.D. Tippita, koji je ubijen vrlo kratko nakon Kennedyeva umorstva. Dana 24. studenog, kada ga je policija vodila iz gradskog zatvora u okružni zatvor Oswalda je, pred TV kamerama, smrtno ranio Jack Ruby i to usred gomile policajaca i novinara. Ruby, vlasnik noćnog kluba u Dallasu, tvrdio je kako je bio izbezumljen predsjednikovim ubojstvom.

Kako bi istražila Kennedyevo ubojstvo osnovana je posebna komisija, predvođena predsjednikom Vrhovnog suda Earl Warrenom. Unatoč mnogobrojnim teorijama zavjere komisija je u svom zaključku 1964. godine ustvrdila da je Oswald djelovao sam. Godine 1979. povjerenstvo američkog Kongresa priznalo je da postoji mogućnost zavjere i izjavilo kako također postoji mogućnosti da je u ubojstvo umiješana još jedna osoba. O ovom atentatu napisano je dosta knjiga, novinskih članaka, a snimljene su i brojne dokumentarne serije.(hr.wikipedia.org)
 

 
Razne kronike govore da je Tito imao poseban afinitet prema John Kennedy-u i njegovom stilu, navodi Pantelić i dodaje da su Titu odgovarale i početne vodilje Kennedy-eve politike koje su među konzervativcima u Americi doživljavane kao neke klice neosocijalizma.

Ivan Ivanji ističe da je to bio trenutak kada se Jugoslavija približavala Sjedinjenim Državama, kad se Tito upravo bio vratio iz te posjete, kada su i naši mediji počeli drugačije pisati.

Film o Kennedy-u dobivao je nevjerojatni zaplet i scenario. Dok su Lee Harvey Oswald-a vodili u sigurniji zatvor, pred televizijskim kamerama ubio ga je vlasnik noćnog kluba Jack Ruby. Jedan od najčuvenijih novinara Politike M. Radojčić, koji je tada bio dopisnik iz Amerike, navodno tri dana nije spavao kako bi u zemlju poslao sve detalje filmske drame iz Dallasa.

Ivan Ivanji kaže da su tada ubili atentatora, “pa je atentator atentatora na čudan način kasnije umro od raka, i 18 ljudi koji su bili u vezi s tim atentatom poginulo je ili na čudan način umrlo sljedećih mjeseci i godinu dana”.

Zbog svega toga nastalo je bezbroj različitih verzija atentata – da je Kennedy-a ubio Lyndon Johnson, Nikita Hruščov, Fidel Castro, CIA, mafija. Politika je prenijela stavove ruskih medija da Kennedy-a nije mogao ubiti fanatik poput Oswalda.

Ivan Ivanji iznosi podatak Spiegl-a da je o ubojstvu Kennedy-a napisano 28 tisuća knjiga, a da ankete pokazuju da bar 60% posto Amerikanaca i dalje ne vjeruje u službenu verziju ubojstva Kennedy-a.

“Njima se priključio ovih dana i šef diplomacije John Kerry, koji je rekao da mu ne izgleda vjerojatno da je Lee Harvey Oswald bio jedini sudionik atentata”.

Kennedy-em će se baviti i budući američki predsjednik. Naime, u listopadu 2017. godine trebalo bi biti objavljeno još 1.000 novih dokumenata o ubojstvu iz Dallasa, ali će novi predsjednik moći sakriti neke dijelove od javnosti, zbog nacionalne sigurnosti.

Preneseno nam je samo dio onoga što su imale Titove tajne službe. Što tek imaju njihove američke kolege?
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(vestinet.rs, youtube.com/uredio: nsp)

Većina ljudi je čula nešto o Novom svjetskom poretku. Neki su čak pročitali čitave knjige o tome. Ali malo ljudi koje srećemo, mogu sažeto objasniti šta je to. Često nailazim na ljude koji koriste termin “Novi svjetski poredak” ali ne mogu objasniti što je to. Ako ih upitate da objasne obično počnu zamuckivati, “to je … hm … znate … ah … zar nije to nešto što je dobro započelo, a ispalo loše?”

Pa, na neki način jeste. Kao primjerice Hitlerov Treći Reich. On je također obečavao da će donijeti Novi svjetski poredak. Bukvalno tako. Ako sumnjate, samo provjerite neke od postera po Zagrebu i Beogradu (1941). A Hitlerov Novi svjetski poredak je također dobro započeo – za podjarmljeni njemački narod, koji je gladovao i bio ponižen od strane pobjedničkih i arogantnih saveznika iz Prvog svjetskog rata. Ali se loše završio, i njemačkog narod i za milijune drugih ljudi diljem svijeta.

Boljševici su također pokušali izgraditi svoju verziju “Novog svjetskog poretka,” koji je globalno reklamiran kao Komunistička internacionala, i koristili su slogane poput “proleteri cijelog svijeta – ujedinite se”.

Ali traganje za “novim svjetskim poretkom” datira mnogo prije Hitlera, Lenjina ili Staljina. U stvari, ide čak toliko unazad u prošlost koliko i čovjekova ambicija da vlada životom drugog čovjeka. Nikolo Makijaveli, primjerice, napisao je u svojoj knjizi “Vladar”: “Nista nije teže isplanirati, ništa nije problematično što se tice uspjeha, niti opasnije da se kontrolira, od kreiranja novog poretka stvari.”

Ali svjetski vladari u usponu, gladni moći – počev od Džingis Kana, preko Attile Hunskog, Napoleona – rijetko obraćaju pažnju na riječi mudrosti, i ne trude se da nauče nešto iz povijesti. Oni se umjesto toga ponavljaju. Obično na svoju štetu. Zbog čega svaka varijanta “novog svjetskog poretka” ima tendenciju da se na kraju raspadne i neminovno završava u košu za smeće povijesti.

Zato Novi svjetski poredak (NWO) 1990-ih nije ništa više nego najnovija marketinška maska ​​koja koristi pozitivne riječi da zamaskira zle planove zapadnih arhitekata novog svjetskog poretka. Riječi “Novi svjetski poredak” prvi put je izgovorio u suvremenom kontekstu američki predsjednik George Bush 1990. godine, kada je likovao zbog navodne pobjede Zapada u Hladnom ratu nad Sovjetskim Savezom. Njegove riječi su nudile nadu (“novu”) u bolji život (“svijet”) koji je pred nama; život koji bi se temeljio na (zakonu i) “redu / poretku”,a ne na sirovoj primjeni sile, koju je “Banda sa Istočne strane “, iz Kremlja, koristila u svojim sferama utjecaja i kontrole.

Umjesto toga, posljednje izdanje Novog svjetskog poretka dalo je istu staru “diplomaciju oružja” koju su koristili i Sovjeti, s tim što se sada koriste veca oružja i više diplomacije da se maskira grabljenje vlasti Bande sa Zapadne strane.

Novi svjetski poredak ili novi totalitarizam

Na samom kraju dvadesetog stoljeća i na pragu novog tisućljeća svijet je zbunjen i zabrinut zbog onoga što se događa na svim meridijanima našeg planeta. lako je cijeli vijek koji ostaje za nama bio ispunjen sukobima naroda, mržnjom, masovnim stradanjima, egzodusima, glađu, ali i tehnološkim napretkom, kulturnim i društvenim preobržajima naroda i zemalja – posljednjih desetljeća, u vrijeme kada su ljudi i narodi očekivali više blagostanja, pravde i slobodnog života za sve, došlo je do novih snažnih tektonskih poremećaja čija erupcija izaziva mnoge nedoumice i pitanja: kuda svijet ide, da li se nalazimo na pragu nove civilizacije i kakve, kakva je budućnost naroda i novih generacija koje dolaze, kakvo breme nosi vrijeme koje dolazi, je li svijet krenuo novim putevima progresa, blagostanja i jednakosti ili se ponovo suočava sa starim opasnostima zavijenim u novo ruho: s nasiljem, vladavinom sile, uništavanjem tradicije, kulture i svih vrijednosti jednih, i dominacije, narnetanja vrijednosti drugih naroda, unisonošcu, i konačno, da li se stvara jedna nova, bezbojna i silovana civilizacija, da li se radi novi totalitarizam pod firmom novog svjetskog poretka u ime koga je i srušen jedan sustav čiji su dometi bili manji od dometa ovoga koji nastupa.

Ova tema nema ni mogućnosti ni ambicije da nudi odgovore na ova pitanja; to će biti u mogućnosti da učini vrijeme koje dolazi. Ovdje će moći se moći naći neki element za razmišljanje o prošlom i sadašnjem vremenu i da sa zebnjom očekujemo novo doba koje nastupa. U tom kontekstu važno mjesto u knjizi imaju naše bivše i naša sadašnja državna zajednica naroda koji žive na ovom prostoru i njihova neizvjesna sudbina pred kojom su se našli kao “slamka u vihoru”.

Porijeklo ideje i povijest svjetskog poretka

Ideja o svjetskom poretku ima duboke korijene u povijesti osvajanja zemalja i potčinjavanja naroda od strane moćnih i velikih sila. Tom idejom zanosili su se u dalekoj i bližoj prošlosti kao i u današnje vrijeme mnogi carevi, diktatori, državnici i vojskovođe cije su ambicije bile da što veći dio svijeta i po mogućnosti sve zemaljske prostore osvoje, da narode na tim prostorima učine robovima, jeftinom radnom snagom ili poslušnim gradanima njihovih imperija.

San da vladaju svijetom pokretao je vojne pljačkaške horde, kolonijalne vojske i emisare, i druge oružane sile i armade koje su stoljećima harale svijetom i narodima donosile zlo i patnju, nadajući se da će ih pokoriti, uništiti, asimilirati, prevesti ih u tuđu vjeru da bi poslušno služili jednom narodu i jednom gospodaru. Oni su u tome uspijevali na dulje ili kraće vrijeme ali su, kako povijest pokazuje, ipak propadali i nestajali, mada su njihove ideje preživjele stoljećima.

Takvu su sudbinu doživjeli rimski i perzijski kraljevi, Aleksandar Makedonski, Džingis Kan i Napoleon, i kolonijalni osvajači Afrike i Azije, i Hitler, tako je završila ideja Petra Velikog i Staljinova nada da će pobijediti njegov “model svijeta”.
Zamisao o uređenju svijeta po pravilima utvrđenim od strane neke društvene elite okupljene u tajnim i mističnim organizacijama, prisutna je već više od dva stoljeća. To je, u stvari, preteča ideja mondijalisti o svjetskom poretku kojim bi upravljala jedna “svjetska vlada” izabrana ne od naroda, već od skupina privatnih ličnosti koje raspolažu ekonomskom, intelektualnom, političkom ili nekom drugom vrstom moći.

U istraživanju korijena mondijalizma i ideja o svjetskom poretku u kome će vladati zakoni elite, svi putevi vode ka svjetskoj masoneriji i organizaciji iluminata kao njenoj produženoj ruci. Iluminati su tajni sotonistički red koji je osnovao istaknuti mason Adam Weishaupt 1. svibnja 1776. godine u Ingolstadtu u Bavarskoj.

Ova organizacija, kako navodi Geri Ka, bila je produžena ruka visoke prosvijetljene (ilumanizirane) masonerije i postojala je kao posebni red unutar reda. Njezina djelatnost bila je tijesno povezana sa moćnom francuskom masonskom lozom Grand Orient.

Cilj iluminata bio je da “izvršavaju planove visoke masonerije u uspostavljanju novog svjetskog poretka” putem stvaranja uporišta u ključnim krugovima europskih vlada u kojima je krojena politika i kroz nastojanje da se utječe na odluke europskih lidera iznutra, sa tih savjetodavnih položaja “.

Meta iluminata predstavljali su predstavnici vlada na koje je trebalo utjecati. Govoreći o njima, osnivač iluminata Weishaupt je, kako je pisao Won Robinson jos davne 1798. godine, rekao: “Stoga je naša dužnost da ih okruže njihovim (iluminatskim) članovima. Moramo dati sve od sebe, govorio je on, da omogućimo postavljanje iluminata na sve važne državne položaje. Pomoću toga plana, mi ćemo upravljati cijelim čovječanstvom … “

Iluministicka masonerija “uvela je u igru” ideju i termin novi svjetski poredak još od Weishauptovog vremena da bi označila dolazeću svjetsku vladu “preko koje će kada bude uspostavljena, zavladati Antikrist”. Kako piše Geri Ka, ova poruka predstavlja tajni simbol masona koji je postao zvanično naličje Velikog pečata SAD još 1782. godine.

Javnost to nije znala niti je taj simbol dešifrirala čitavih 150 godina kada se on pojavio na poleđini od jednog dolara za vrijeme vladavine Franklina Roosevelta početkom 30-ih godina ovoga stoljeća. Predsjednik Roosevelt je inače bio mason 33 stupnja. Taj masonski simbol sastoji se od piramide sa svevidećim okom Ozirisa ili Beal iznad nje. Ispod piramide je napisano: “Novus ordo Seclorum”, što na latinskom znači “Novi poredak stoljeća”, odnosno “Novi svjetski poredak”.

Visoka masonerija je preko velikih loža Grand Orient u 18. i 19., stoljeću nastojala ostvarivati ​​svoje planove za uspostavljanje novog svjetskog poretka. Iluministička masonerija je djelovala u 18. i 19. stoljeću preko raznih organizacija i osoba. Prvo njezino značajnije djelovanje bilo je poticanje Francuske revolucije preko jakobinskog društva i Napoleona Bonaparte koji je “bio njihov čovek”. Kako tvrdi Geri Ka, iluministicka masonerija je dobivala pomoc od Waltera, Robespierrea, Dantona koji su bili istaknuti masoni. Dio novca iz Amerike išao je europskim iluminatima, a kasnije za financiranje Vijeća za inozemne odnose (SIO).

Jedan od ljudi koji je uočio opasnosti od iluminističke masonerije i njezinih aktivnosti bio je George Washington. On je još 1798. godine upozorio američki narod na opasnost od utjecaja “subverzivnih sila i stranih utjecaja”. Ovakvim i sličnim izjavama i praktičnom politikom nositelja vlasti u Sjedinjenim Državama, ova zemlja se skoro čitava dva stoljeća nalazila u zoni samoizolacije i bez značajnijeg utjecaja na svjetske poslove. Ali, unatoč tome u Americi je sve više vršen prodor mondijalističkih tendencija koje su u Europi imale glavno uporište u organizacijama izraslim na strategiji iluministicke masonerije.

Pod tim utjecajima nikle su i ideje poslije Prvog svjetskog rata o osnivanju Društva naroda. Na stvaranju ove mondijalističke organizacije aktivno je radio americki pukovnik Eduard Mandel Hans, poznati agent kartela Rothschild-Warburg-Rockefeller, i kasnije savjetnik američkog predsjednika Wilsona. Društvo naroda je financirano Rockefellerovim novcem i trebalo je “poslužiti kao prvi korak u stvaranju svjetske vlade”.
Sjedinjene Države, međutim, nisu nikada ušle u Društvo naroda jer su osnovne snage političke i društvene moći opirale globalizaciji svijeta.

Sličnosti Hitlerovog projekta i novog poretka u EU

Iako su bili veliki protivnici i progonitelji Židova i svjetske masonerije, Hitler i njegovi nacisticki vizionari uređenja Europe i svijeta. “Veoma aktivno su radili na izradi i praktičnom provođenju projekta” o ujedinjenju Europe pod njemačkom čizmom. Europi i svijetu je isuviše dobro poznato kako su Hitler i njegovi saveznici zamišljali nacističku, prosvijećenu i pročišćenu “Europu i još neke dijelove našeg planeta.”

Medjutim, vrijedna su zapažanja pojedinih analitičara kao što je, primjerice, britanski autor Rodney Atkinson koji se u svojoj studiji “Začarani Europski krug” bavio problemima prošlih i sadašnjih europskih integracija opirući se snažno postojećim planovima ujedinjavanja europskih država pod dominaciju Njemacke i njezinog francuskog saveznika, Atkinson upozorava na opasnost od nestanka nacionalnog suvereniteta, identiteta, samosvjesnosti i takvih zemalja s takvom tradicijom kakvu ima i njegova zemlja.

Posebno su interesantna zapažanja Atkinson-a o planovima integracije suvremene Europe na nekim načelima na kojima se zasnivao Hitlerov plan “za federalno uređenje Europe” o kome se govori u jednom zvaničnom njemačkom dokumentu. Taj plan je, prema Atkinsonu, zasnovan na uređenju Njemačke iz 1914. godine i njime se predviđaju različiti stupnjevi povezivanja europskih država i Reicha.

Prema tom planu:

- Češka, Slovačka i Poljska postale bi protektorati, tj. dijelovi njemačkog ekonomskog sustava,
- Zatim, tzv. konfederativne ili “ovisne” zemlje: Litva, Letonija, Estonija, Slovenija, Hrvatska i Srbija, s kojima bi Reich sklopio sporazume o kretanju stanovništva,
- Grupa savezničkih zemalja: Finska, Grčka, Bjelorusija i Ukrajina koje bi sa Reichom bile povezane sporazurnima o vojnoj i trgovinskoj suradnji,
- Sve spomenute zemlje, uključujući jos i Švedsku, Dansku, Švicarsku i Italiju – sačinjavale bi Europsku uniju.

To je bila njemačka vizija Europe kao “skup koncentricnih krugova” od prije skoro 60 godina. Po nacistickom shvaćanju nacionalnog suvereniteta, kaže Atkinson, državama bi vladale marionete ill diktatori kao u Španjolskoj i Italiji. Iznoseći dijelove ovog Hitlerovog projekta Atkinson nalazi sličnosti sa planovima ujedinjenja današnje Europe. On tvrdi da projekt suvremene “europske super države” sadrži 11 načela prenesenih iz “Hitlerovog plana iz 1943. godine.

Kao oštar kritičar zapadno-europskih integracija u kojima vide zapostavljenu, stoviše poniženu i u povijesnom smislu prikraćenu velicinu i tradiciju Velike Britanije, Atkinson kaze:
“Mondijalističko sjeme koje je Hitleru toliko olakšalo posao, danas se provodi u djelo, često pod plaštom starih klišea poput “europskih integracija” , “novi svjetski poredak” , “međunarodna solidarnost”. Teško da se može naći aspekt Europske unije, ističe Atkinson, koji 1942. godine nije bio zacrtan od strane nacista, i teško da je moguće naci nacisticku optužbu na račun slobodne trgovine i anglosaksonskog sustava, koji se danas, doduše, sotto voce, ne ponavlja u Bruxellesu, Bonnu i Parizu.

U svojoj studiji “Začarani europski krug” Atkinson veoma oštro i precizno izražava kritičke stavove onog dijela suvremenog britanskog društva koje se odlučno protivi potčinjavanju Velike Britanije i minorizaciji njene uloge u Europi i svijetu, kritizirajući nemilosrdno britanske “europljane” i “njemačko-francusku spregu” u Europskoj Uniji. “Dokle god njemački i francuski političari, kaže Atkinson, u rukama drže uzde Europske unije, oni se zalažu za jačanje nadnacionalnih i globalnih struktura moći.
Onog momenta kada im se one istrgnu iz ruke zahvaljujući nacionalnim aspiracijama, demokratskim odgovornostima i slobodnoj trgovini, oni se vraćaju agresivnom nacionalizmu koji karakterizira njihovu povijest, i koji će karakterizirati novu superdržavu zvanu Europa.

Suština doktrine i praksa novog svjetskog poretka

Završetkom Drugog svjetskog rata pokopane su nade svjetskih moćnika da se svijet može osvojiti silom oružja, kako su to neki u prošlosti pokušavali. Ta saznanja i novo vrijeme donijeli su nova razmišljanja o tome kako realizirati staru ideju o osvajanju svijeta, o dominaciji i hegemoniji na svjetskim prostorima, kako od svijeta stvoriti jednosmjernu ulicu kojom ce se kretati svi narodi svijeta. Fizičkim nestankom posljednjeg diktatora koji je bio na putu da osvoji Stari kontinent i da krene u prekomorske zemlje – Hitlera, nestala je i velika ratna vojna alijansa Istoka i Zapada stvorena radi obrane čovječanstva od zajedničke opasnosti od diktature i “novog poretka” koji je pripremala “nadljudska rasa”.

U jednom od svojih govora Hitler je izjavio: “ne radi se samo o vojnom konfliktu između država (nisli na II. svjetski rat), vec o džinovskoj bici između naroda i rasa u kojoj će pobijediti jedan pogled na svijet, a bez milosti biti uništen drugi”. Međutim, propašću ove teorije istovremeno je oživjela stara ideja o novom ruhu, sa novom vanjskom fasadom. Strategija s kojom se nastupalo predviđala je osvajanje svijeta više idejama nego silom mada se ni sila nekoliko desetljeća nije isključivala, makar kao “pomoćno sredstvo”. Zanešeni ratnim pobjedama nad hitlerizmom i ohrabreni učinkom novog oružja nad japanskim gradovima, neki državnici iz zemlje Novog svijeta objavili su neoružani – “hladni rat” dojučerašnjem savezniku Sovjetskom Savezu.

Oživjele su stare, predratne suprotnosti različitih ideoloških sustava – tzv. građanske demokracije “slobodnog svijeta” i komunističke ideologije – marksizma. Povučeni su i drugi “argumenti”: ukazivano je na “rusku agresivnost” u vrijeme carizma, na sovjetski “ekspanzionizam” uoci Drugog svjetskog rata, dok je engleski vojni pisac V. Rutersord objašnjavao uzroke Drugog svjetskog rata u “agresivnošću” Sovjeta.

U zborniku radova zapadnonjemačkih stručnjaka “Svjetski rat, uzroci i povod”, piše da je “današnja opasnost, koja slobodnom svijetu dolazi s Istoka, prijetila i Hitleru. On je bio prinuđen reagirati na nju. Rat protiv Rusije bio je od njega iznuden” . Sve je to počelo stvarati u svijetu antikomunistički klimu i osecanje opasnosti od Trećeg svjetskog rata koji “priželjkuje ruski ekspanzionizam”. Istovremeno u Njemačkoj se obnavlja težnja za revanšom zbog poraza koji je ta zemlja doživjela.

“Hladni rat” i njegova “mekša” taktička varijanta specijalni rat bili su žestoki i dugotrajni. To je bio “četrdesetogodišnji rat” izmedju dvije svjetske supersile i satelita. Taj rat je upravo završen trijumfom i pobjedom koja nije očekivana tako brzo i tako spektakularno, takoreći bezbolno, gotovo bez krvi i opće konfrontacije. Hladni, odnosno specijalni rat, makar dugotrajni, bili su učinkovitiji od bilo kakvih drugih oblika borbe. Oni su “raščistili” teren i stvorili uvjete za nove strateške poteze, za novi način ostvarivanja ideja o “novom svjetskom poretku”. Najvažniji rezultat specijalnog rata bez; sumnje predstavlja rušenje tzv. istočnog bloka i nestanka Sovjetskog Saveza kao države i svjetske supersile, kao i nestanak realsocijalističkog sustava nazvanog na Zapadu “komunističkim režimom”.

Sve drugo što se desilo prije svega na teritoriju bivše Jugoslavije koja nikada nije bila u istočnom bloku, ali je smatrana “komunističkom” zemljom, bilo da je popratna pojava sa stanovišta globalne politike SAD i nove zajednice država – Europske unije.
Sve je to stvorilo novu situaciju u kojoj je bilo moguće afirmirati i praktično početi realizirati novo-staru ideju o jednom svjetskom poretku na čijem tronu bi bila jedina svjetska supersila – Sjedinjene Američke Države.

Ta situacija i ukupne svjetske prilike ojačale su ideju i težnju SAD da postane vodeća svjetska sila. Amerika vec odavno sanja da dobije tu vodeću ulogu. Ona vec pedeset godina ima kompleks od primata Europe i europskih sila. I taj kompleks nastoji jacanjem kompleksa svoje veličine i snage. Prilika za to se ukazala upravo padom i raspadom Sovjetskog Saveza. Još davne 1947. godine, prilikom donošenja Trumanove doktrine, njen idejni tvorac i prvi poslijeratni americki predsjednik je rekao: “Nema jače zemlje od Sjedinjenih Država. Posjedujući takvu moć, mi smo dužni preuzeti rukovođenje čitavim svijetom”.

Na valu tih misli bili su i autori knjige “Američka vanjska politika” – C. Kegli i. J. Wittkopf: “Ma sta se događalo u prošlosti i sada – pisali su oni – američka politika polazi od glavne pretpostavke – dominirati u svijetu, izboriti se za neosporno svjetsko liderstvo, oslanjajući se, prije svega, na svoju vojnu moć”. Opsesija da SAD imaju primat i vodeću ulogu u svijetu, predstavljala je konstantu u ukupnoj američkoj strategiji poslije Drugog svjetskog rata do danas.
Truman je svoju politiku nazivao “pravednim tečajem”, Kennedy je označavao kao “nove granice”, Johnson je to izražavao kao težnju za “put u veliko društvo”, Nixon je za cilj njegove globalne politike proglasio “zakon i red “, dok je Reagan proklamirao “tečaj obnavljanja snažne Amerike”. Na toj liniji je ostao i novi, mladi, ne tako iskusni u svjetskim poslovima kao njegovi prethodnici – Clinton koji je u jednoj izjavi rekao: “Amerika mora nastaviti voditi svijet za čije je stvaranje učinila tako mnogo”.
I upravo ta ideja o državi-vodilji sa svim postulatima sustava koji u njoj postoji, nalazi se u središtu borbe za “novi svjetski poredak”. U stvaranje mita o “vodećoj zemlji” aktivno sudjeluju mnogi znanstveni radnici i apologeti teorija o “američkom snu” i “američkoj izuzetnosti”. Tako poznati američki profesor J. Robertson u knjizi “Americki mit” piše da se unutrašnji politički život Sjedinjenih Američkih Država “odavno oslanja na mit koji uporno u svijesti nacije održavaju svi predsjednici, čitava rukovodeća elita države”.

Prema Robertson-u, “to je mit koji kaže da Amerika ujedinjuje naciju koja ima iskljucivo mjesto u ljudskoj civilizaciji, i koje joj daje neosporno pravo na ekspanziju, na ulogu prve države, u svjetskom liderstvu”.
Koncept o novom svjetskom poretku na čelu sa Sjedinjenih Americkim Državama cjelovito je formulirao još prije skoro četrdeset godina jedan od osnivača američke znanosti o međunarodnim odnosima i šef Instituta za istraživanja vanjske politike Robert Strausz Hupe. Ovaj znanstvenik i dugogodišnji američki diplomat izložio je u svojoj knjizi “Ravnoteže sutrašnjice” viziju budućeg svijeta i odnosa snaga u njemu, afirmirajući ideju o vodećoj ulozi Amerike kao jedine supersile. Tako RS Hupe ističe da je za Sjedinjene Američke Države najvažnije pitanje “unifikacije globusa pod vodstvom te zemlje tijekom ove generacije”. Ukoliko SAD bude “djelotvorno i brzo radila na izvršenju ovog zadatka, od toga će, po misljenju Hupe, ovisiti preživljavanje SAD kao vodeće sile”, a “vjerojatno i preživljavanje zapadne kulture u cjelini, a moguće i preživljavanje čovječanstva”.

Na hitnost ostvarivanja tog cilja Hupe upozorava zbog “političkog jačanja azijskih naroda, koji, ako se ima u vidu njihov veoma veliki demografski rast, može izmijeniti globalnu i regionalnu ravnotežu snaga i dovesti do većih ili manjih konflikata i ratova, kao i zbog činjenice da će se značajnije povećati broj tzv. srednjih zemalja koje će biti u stanju da pribave nuklearno oružje i druga sredstva za masovno uništavanje. Zbog toga Hupe smatra da treba ići na “uspostavu jedinstvene svjetske vladavine”.
Zato je po Hupe-u jedno i jedino pitanje: “koji će narod uspostaviti univerzalni poredak po svojim idejama i pod svojom dominacijom”.

Duh je konačno izašao iz boce i počeo kružiti svijetom kao bauk novog svjetskog poretka.

Pobjednik u “trećem svjetskom Ratu” – u specijalnom ratu, dobio bi praktično neograničene mogućnosti za ostvarivanje davno začetih ideja o “novom svjetskom poretku”. U svjetskoj javnosti u posljednje vrijeme vode se rasprave o tome: što je to novi poredak, šta je njegova suština i da li on uopće postoji.
Strategija tzv. novog svjetskog poretka, istaknuta prije nekoliko desetljeća više kao zamisao i ideja o svemoći i premoći jednog sustava i hegemoniji jedne ili skupine zemalja, nije formulirana kao cjelovit koncept i doktrina. Ona je godinama dopunjavana i dograđivana da bi se uobličavala kao pogled na svijet. Ideja o “novom svjetskom poretku” nastala je kao rezultat težnji o svjetskoj hegemoniji bilo u sferi političkih i ekonomskih odnosa ili u domeni vojne sile.
Ova stara ideja je postala posebno aktuelna početkom 80-ih godina kada je nakon višegodišnje psihološke propagandne pripreme, ekonomskih iscrpljivanja i uslijed stjecanja drugih okolnosti, bio na vidiku početak kraja “komunistickog sustava”.

Novi međunarodni poredak je tema o kojoj se dosta raspravlja i razmišlja na svim zemljinim meridijanima, bez obzira na manja ili veća (loše) iskustva koje je dala povijest. Interesantna su posebno razmišljanja o tome kineskih analitičara svjetskih prilika i međunarodnih odnosa. Oni podsjećaju na povijesna iskustva koja pokazuju kako je nekoliko moćnika svojim odlukama podijelilo svijet prema sferama svojih interesa i opredijelilo sudbine mnogih naroda poslije Drugog svjetskog rata.

Nakon raspada poretka stvorenog na Jalti, intenzivirana su nastojanja da novi akteri i vodstvo svijeta po svojoj mjeri stvaraju novi poredak. “Što se tiče sadržaja i cilja – piše potpredsjednik Kineskog narodnog instituta za međunarodne odnose Ma Xusheng – međunarodni poredak je do sada bivao zasnovan na vodstvu i politici sile uz dominaciju nekoliko velikih sila koje su nametale svoja viđenja narodima svijeta.

Povijest je pokazala da jedan takav poredak ne može donijeti svjetski mir. Ovaj kineski naučnik upozorava da narodi svijeta “moraju ozbiljno proučiti ovu povijesna lekciju” i da “novi međunarodni poredak mora imati za cilj konsolidiranja svjetskog mira i unapređivanje zajedničkog razvoja, a pogreške nametanja razarajućih ratova čovječanstvo ne smije nikada ponoviti”.

Kineski analitičar iznosi mišljenje da se nekoliko velikih sila, u ime zaštite ljudskih prava i “demokracije i prosperiteta, miješaju u unutarnje stvari drugih zemalja”, pa novi svjetski poredak naziva planom “dominacije velikih sila”. “Sama srž stvari je, dodaje on, dozvoliti ili ne dozvoliti miješanje u unutarnje stvari suverenih država”.
Taj plan po njemu sadrži ograničavanje suvereniteta nezavisnih država i postavljanje pitanja ljudskih prava iznad državnog suvereniteta, nametanje svoje ideologije i miješanje u unutarnjih pitanja država koje odbacuju vrijednosti zapadnih demokracija. “

Mnogi površni promatrači onoga što se događa nisu bili u stanju razumijeti i shvatiti suštinu takve strategije tihog potcinjavanja naroda i država. Štoviše, nekima je to izgledalo kao početak nastanka jednog novog svijeta i bolje budućnosti za cijelo čovječanstvo. Razumljivo je što su plaćene institucije i ideolozi “veliki” i “mali” seljak, objašnjavali i hvalili ideje i političku praksu nastanka jednog novog poretka. On su svakako znatno doprinijeli da te ideje postanu privlačne, pažljivo skrivajući njihovu pravu suštinu, i da stvore mnoge zablude i iluzije u svoj javnosti glede karaktera “novog svjetskog poretka” i načina njegovog stvaranja. Ono što iznenađuje jest podrška ideja i praksa novog poretka dobiva od onih ljudi za čiji se obrazovni i intelektualni nivo ne bi moglo reći da nije u stanju dokučiti suštinu stvari, da dublje pronikne u društvene i političke procese, da u tim procesima vidi interese svog naroda kome pripadaju i predviđaju njegovu sudbinu i budućnost.

Mnogi među njima su dobrovoljno pristali da budu pozitivni tumači i apologeti jedne političke strategije čiji dosadašnji rezultati i opća usmjerenost s razlogom izazivaju nevjerice i zebnje diljem naše planete. Da li će se i kada probuditi savjesti umnih ljudi našega doba i da li će oni biti u stanju da narodima svijeta na vrijeme kažu pravu istinu o “novom svjetskom poretku” – to će pokazati vrijeme koje ubrzano prolazi.

Institucionalni oslonci “novog poretka” su:

- Ujedinjeni narodi
- Europska unija
- NATO
- Svjetska banka i MMF

Svjetska banka i MMF – ekonomski stupovi novog svjetskog poretka

U strategiji stvaranja novog svjetskog poretka bitno mjesto imaju Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond . Ove dvije najmoćnije svjetske institucije u sferi kapitala dobile su takvu snagu da bitno utječu na globalna ekonomska, pa i politička kretanja u suvremenom svijetu. Bez njihovog prisustva i sudjelovanja ne može se više ni zamisliti skoro ni jedna nacionalna ekonomija. One svojom ekonomskom, odnosno snagom ogromnog udruženog financijskog kapitala, predstavljaju glavni generator gospodarskih i financijskih integracija, usmjeravaju globalne i regionalne gospodarske i tehnološke procese.

Njihova ekonomska funkcija izražena je prije svega u uvjetima usmjeravanja i korištenja financijskog kapitala ogromnih razmjera, i svakako, u uvjetima i načinu dodjeljivanja kredita i drugih oblika financiranja nacionalnih i međunarodnih projekata, uticuci na strukturu i ukupnu usmjerenost gospodarskih tokova pojedinih ili skupina zemalja. medjunarodni kapital koji se transponira preko Svjetske banke i MMF-a nalazi se u funkciji multinacionalnih kompanija, financijskih magnata i mnogih anonimnih vlasnika kapitala, koji posredstvom ovih institucije plasiraju u velike svjetske projekte. Neke od njih, kao, primjerice, Svjetska banka, osnovane su sa zadatkom da pomažu ekonomski razvoj mnogih zemalja koje zaostaju za svjetskim procesima ili se nalaze na najnižem stupnju ekonomske razvijenosti. Ona tu funkciju vrši dodjeljivanjem kredita i tzv. pomoći.

Ali financijski kapital koji plasira ova kao i sve druge banke, daje se pod određenim teškim uvjetima koje su primatelji prisiljeni prihvaćati, dok stvarni vlasnici kapitala ubiru visoke profite i njegove suradnike drže u manjoj ili većoj ekonomskoj, pa i političkoj ovisnosti.

Tako je međunarodni financijski kapital uvukao u svoju mrežu stotine zemalja u svijetu, čineći ih ovisnima, politicki poslušnim, nesamostalnim i često bez svog stvarnog suvereniteta. I upravo na taj način, Svjetska banks i MMF, i ne samo oni, čine ekonomske stupove u projektima uređivanja svijeta po modelima arhitekata novog svjetskog poretka. Ta sprega koncentriranog financijskog kapitala sa planovima novog poretka daje onim financijskim institucijama dodatnu moć i toliku snagu da se mnogi danas a svijetu pitaju gdje se nalaze stvarne poluge mondijalistički vlasti.
Postavlja se, naime, pitanje: tko stvarno upravlja svjetskim procesima: vlade ili ove moćne institucije financijskog kapitala u sprezi sa međunarodnom političkom elitom i oligarhijom.

Ono što karakterizira metode rada Svjetske banke, posebice MMF-a jest činjenica da su uvjeti suradnje nacionalnih država i financijskih institucija većine zemalja, izrazito politički obojeni. Rijetki su primjeri da su ove međunarodne financijske institucije posljednjih godina davale kredite ili tzv. pomoći nerazvijenim ili zemljama u razvoju, a da nisu kao prethodne uvjete zahtijevli “demokratske reforme”.

Postavljeni su izravno zahtjevi u pogledu ne samo monetarnog sustava i gospodarskih reformi, uz obavezno slobodno tržište, već su često traženi i određivani modeli društvenog sustava i državne organizacije. Sve je to, naravno, u funkciji prinudnog organiziranja pojedinih društava i država po zamišljenom modelu mondijalizma, konačno, sve je to usmjereno na potčinjavanje naroda i država, prisilno, a ne dobrovoljno povezivanje u šire zajednice, da bi se ponašale po jednoj shemi i po diktatu najmoćnijih.

Ko ustvari vlada svijetom?

Suvremeni svijet našao se u kliještima vlastitih suprotnosti i sapleo se toliko u mrežu institucija stvorenih na osnovama opipljivih ali često i nevidljivih društvenih grupa, financijskog kapitala, političke oligarhije i raznih drugih od čoveka, naroda i nacionalnih država, otuđenih interesa da se sve glasnije postavlja pitanje: tko u stvari, danas vlada svijetom, ili još preciznije: tko vuče konce iza kulisa svjetske političke pozornice, tko vlada formalno, a u čijim su rukama poluge vlasti koja upravlja pojedinim državama, regionalnim i drugim međunarodnim organizacijama i institucijama.

U traženju odgovora na ovo pitanje, većina mogućih i stručnih analitičara globalnih društvenih procesa u suvremenom svijetu, suglasna je u jednom: da je sve veći broj država i međunarodnih političkih, ekonomskih, vojnih struktura i asocijacija na čijem se čelu nalaze ličnosti, vlade i organi koji vrše vlast i upravljaju, ali često samo prividno u ime onih koji su ih formalno birali, dok se stvarni nosioci političke i društvene moći nalaze u dubokoj pozadini iz koje suptilnim metodama i razvijenim mehanizmom utjecaja vrše destrukciju stvarne vlasti i ostvaruju svoje konkretne interese i strateške ciljeve.

Analitičari koji se bave ovim problemima jos nisu uspeli potpuno otkriti sve strane zamršenijeg klupka i odgovoriti na pitanja: tko stvarno vlada, na primjer, Amerikom ili Rusijom, koje snage diktiraju ponašanje takvih organizacija kao što su Ujedinjeni narodi, Europska unija, NATO pakt, OEBS ili razne internacionalne organizacije u Aziji, ili na drugim kontinentima. Ali dugogodišnji analiticari, ipak su uspjeli da “pohvataju neke konce”, i da slože dio mozaika sila, odnosno institucija iz kojih “zrači” stvarna moć vladanja i upravljanja političkim procesima, i vojnim snagama, i koji pomoću kapitala i novih tehnologija usmeravaju svijet ka ostvarivanju davnih i aktualnih ideja mondijalizma.

Prema saznanjima mnogih istraživača danas u svijetu postoji nekoliko organizacija i institucija u kojima se nalaze “ad personam” pripadnici svetskog establishmenta koji vrše suštinski uticaj na nacionalne i svjetske poslove i na donošenje svih bitnih odluka od značaja za život ljudi, naroda i država.

Poznato je da se ta koncentrirana moć nalazi u nekoliko takvih organizacija kao sto su: Savjet za medjunarodne odnose u Sjedinjenim Državama, Trilateralna komisija, zatim Rimski klub i grupa Bilderberg.
U njihovom članstvu se nalaze najistaknutiji predstavnici svjetske elite čija je strateška orijentacija stvaranje novog svetskog poretka na čelu sa tzv. svjetskom vladom, bez nacionalnih država i njihovog suvereniteta, bez granica i ograničenja za kretanje financijskog kapitala i proizvoda multinacionalnih kompanija, za slobodni pristup, informacijama, kulturnih i duhovnih vrednosti. U pitanju je borba otudenih društvenih grupa za vlast i bogatstvo i to je težnja za privatizacijom moći – političke, ekonomske, kulturne.

Osnovni temelj i kadrovsku jezgru ovih mondijalistickih društava predstavlja tajnovita i nadasve moćna masonerija, odnosno članovi njenih tajnih loža. Iz masonerije, na njenih osnova i po njenim idejama stvorene su ove organizacije čiji je legitimitet pokriven imenima raznih tzv. “nevladinih”, neformalnih udruženja i klubova u kojima se okupljaju tzv. “pojedinci od ugleda i prestiža” i čija je aktivnost uglavnom od javnosti dobro skrivena, ali čija “mišljenja” ne rijetko bivaju ugrađena u odluke i zvaničnih vlada i organa koje nerijetko potresaju svijet i utječu na život ljudi, naroda i država.

Princip djelovanja ovih organizacija je identičan onome na kome radi i masonerija. Naime, njihovi članovi se ugrađuju u legalne nacionalne državne i međunarodne organe i tako iznutra utječu na njihovu politiku. Iz prakse je poznato, da je članstvo u masonskim ložama i u njihovim izdancima – savjetima, komisijama i klubovima, najčešce uvjet “izbora” za ključne funkcije u državnim administracijama. O tome ilistrativno govori podatak da su svi američki predsednici posijle II. svjetskog rata bili masoni ili članovi Saveza za medjunarodne odnose ili Trilateralne komisije.
Tako su članovi masonske lože bili Franklin, Rosewelt, Harry Truman, Lyndon Johnson, Gerald Ford – Mladi, Ronald Reagan. George Bush je bio član lože “Mrtvačka glava” – tajnog društva na sveučilištu Yale, dok su masoni bili kandidati za potpredsednike SAD – Godwater i McGovern.

Predsednik Kennedy, Nixon, Ford, Carter i Bush nalazili su se u članstvu Savjeta za međunarodne odnose i trilateralne komisije, dok je Bush dvije godine vršio dužnost predsjednika SIO.
Pripadnost ovim organizacijama, kako kaže Geri Ka, postala je preduvjet za predsjedničku kandidaturu i za najveće položaje u administraciji: “Nije netočno, kaze Geri Ka, da SIO i Trilateralna komisija vladaju našom vladom”.

Kuda se svijet kreće?

Nakon završetka klasičnog hladnog rata i intenziviranja njegove “mekše” i više rafinirane varijante – specijalnog rata, odnosno nakon nestanka realsocijalističkog sistema i razbijanja Sovjetskog Saveza, Jugoslavije i Čehoslovacke u više državica, na svjetskoj političkoj pozornici kao jedina super sila i trenutni “svjetski lider” ostale su Sjedinjene Americke Države praćene, takoreći satelitski, od njegovih zapadnih saveznica i nekih udaljenijih, ekonomski moćnih dalekoistočnih zemalja.

Poslije nestanka jednog bloka i svjetske ravnoteže snaga, svijet se našao u vrtlogu društvenih (izabranih ili nametnutih modela) i ekonomskih promjena, traženja novih saveza i političkih i vojnih oslonaca. Pobjednici u prvoj velikoj povijesnoj rundi traže nove puteve ujedinjavanja svijeta po svom modelu i pod svojim tutorstvom i apsolutnim utjecajem.
Stratezima novog svjetskog poretka postojeći politički, ekonomski, vojni i kulturni osvojeni prostori postali su isuviše tijesni za ostvarivanje njihovih ideja i ciljeva. Oni su napravili i hoće oživiti europsku varijantu povezivanja država u jednu nadnacionalnu asocijaciju i da je kao model primjene na širim svjetskim prostorima.

Zaključak

Zvalo se to novi svjetski poredak ili nekako drugačije, na djelu je jedna nova volja čijoj milosti su izručeni podanici nekadašnjeg poretka sretne budućnosti.
Tehničari novog svijeta objavili su kraj povijesti. Vidio sam svijet u kojem je rođena ideja završetka ljudske povijesti. Taj svijet se uglavnom iskazuje svakodnevnim strahom od smrti. Njime dominiraju ideje zdravlja, sportskog, ispravnog i higijenskog života. Ljudi tamo trče propisanim ritmom (jogging); trce da bi živjeli i žive da bi trčali. U tom svijetu ne postoji prošlost, a o budućnosti se misli kao o osobnoj svojini, pa ona otuda mora biti unapred sređena i umivena.

Moguće je da je unutarnji motiv projektanata novog poretka jednak ili sličan motivu projektanata sretne buducnosti: i jedni i drugi krili su ili kriju želju da poraze ljudsku biologiju poražavajući neupitnost povijesti.
Procedura prema kojoj se budućnost a priori uređuje predstavlja jednu vrstu fantastičnog perpetuiranja poznate i kontrolirane svakodnevice. Danas onih što dolaze ne smije puno da se razlikuje od danas onih što sada uređuju svijet. Čovječanstvo vjerojatno ulazi u period kada se budućnost već danas predviđa, dozira i kontrolira.
Možda se time ispunjava neka viša pravda za potomstvo naraštaja koji su bili žrtve ili svjedoci revolucionarnog terora.

Njima sasvim sigurno nitko neće odlagati ni sretnu ni nesretnu budućnost: oni ce živjeti svakodnevno, sa manjim ili većim napetostima, ali uglavnom u poravnatoj, predvidljivoj i stereotipnoj svakodnevici.
Prema dosadašnjem iskustvu prakse otvorenog drustva, vrli novi svijet ne bi trebalo da donese više tragedije nego što su je već okusili stanovnici komunističkog dijela planete. Ostaje pitanje da li će oni još za izvjesno vrijeme stjeći pravo i slobodu učiniti svoj život jednako vrijednim i ravnopravnim životima gradana otvorenog društva. Konačno, poslije pakla čistilista koji još uvek traje, mora da dođe i zasada nepoznat, ali po svim indicijama mučan period prilagođavanja.

Za one koji ne polože ispit prilagodljivosti – za nove disidente i heretike – uvek ostaju usamljene stanice u pustinji novog poretka. Njih, vjerojatno, neće čuvati naoružani stražari. Ali će te usamljene i razbacane sjemenke, sigurno, biti nadzirane iz nebeskih crkava novog poretka – iz letećih tanjura.

 
 
(besplatniseminarskiradovi.com/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11024"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]