Kambodža se pridružila skupini azijskih zemalja koje su odlučile vraćati natrag pošiljke plastičnog smeća koje su im poslale zapadne kompanije, javlja CNN

Dužnosnici te zemlje priopćili su u srijedu kako će Sjedinjenim Državama i Kanadi poslati natrag njihovih 1600 tona smeća.

“Kambodža nije kanta za smeće“

Neth Pheaktra, državni tajnik i glasnogovornik Ministarstva okoliša, izjavio je kako su u utorak u glavnoj jugozapadnoj luci Sihanoukville nađena 83 kontejnera plastičnog otpada. Bili su označeni kao “proizvodi koji se mogu reciklirati” te nisu imali oznaku da sadrže plastični otpad.

“Kambodža nije kanta za smeće u koju strane zemlje mogu bacati svoj otpad. Dodatno, vlada se oštro protivi svakom pokušaju uvoza plastičnog otpada i maziva za recikliranje”, rekao je Pheaktra.

Ovo je samo posljednji u nizu incidenata u globalnoj krizi rješavanja smeća, pri kojoj se iz zapadnih zemalja pokušava u jugoistočnu Aziju poslati elektronički otpad i plastika.

Azija se bori za čišći okoliš

Kina je 2018., u sklopu inicijative za čišći okoliš, zabranila uvoz plastičnog otpada, nakon čega su svjetski opskrbni lanci usmjerili svoj otpad prema Maleziji ili Filipinima.

U svibnju ove godine Malezija je vratila 450 tona plastičnog otpada u Veliku Britaniju, Kanadu, SAD, Japan i Nizozemsku.

(index.hr)

Uznemirujuće videozapise i fotografije nevjerojatno mišićnih svinja koje se uzgajaju na farmi svinja u Kambodži izazvale su bijes na internetu

Najviše zloglasan je videozapis koji prikazuje svinje normalne veličine koje dijele hranu sa svinjama prekrivenim grotesknim mišićima. Neke od jadnih svinja se mogu vidjeti kako se trude kretati pod težinom svojih mišića.

Drugi videozapisi i fotografije otkrivaju više šokantnih pojedinosti. Nekoliko fotografija prikazuje svinje sa prevelikim leđnim mišićima, i čudesno velikih stražnjica i testisa.

Prema DailyMail.co.uk, videozapisi i fotografije su skinute sa Facebook stranice Duroc Cambodia, farme svinja u kambodžanskoj pokrajini Beanteay Meanchey. Uz uzgoj svinja za meso, čini se da tvrtka nudi brojne druge proizvode i usluge vezane uz svinje.

Na primjer, osoba koja vodi Facebook stranicu tvrtke postavila je objave kojima se prodaju metode i setovi proizvodnje drugim poslovnim ljudima zainteresiranim za pokretanje vlastitih farmi svinja. U metode i setove su uključeni prostetički penisi i sjeme za umjetno osjemenjivanje.

Duroc Cambodia, čini se da se bavi drugim oblicima zlostavljanja životinja, a ne samo uzgojem malih svinja. Na jednoj fotografiji, nekoliko svinja je zaključano u sitnim kavezima dok se poljoprivrednici pripremaju da ih vuku sa stražnjim dijelom kamiona.

Fotografije i videozapise su od tada proširili korisnici društvenih medija. Jedan od takvih primjera je korisnik Ric Tucker koji je ovo objavio na stranici tvrtke: “Što pokušavate pokazati ovdje? Koliko mesa možete proizvesti ili kako se te životinje tretiraju? Tko god da ovo radi bi trebao završiti u zatvoru.”

Organizacija za zaštitu životinja People for the Ethical Treatment of Animals (PETA) oštro su kritizirali tvrtku, navodeći: “Svinje nalik na Hulka su stvari iz noćne more, a ne hrana, i oni koji su genetički projektirani također će vjerojatno biti rođeni sa mnogim zdravstvenim problemima.

Organizacija je nadalje zabilježila da se svinje namjerno uzgajaju kako bi narasle do enormnih veličina za profit. Isto se radi s piletinom, u Americi – pilići su uzgajani tako da imaju prsa tako ogromna da ne mogu stajati, jer to je ono što tržište želi.

Činjenica da Duroc Cambodia potiče ljude da započnu proizvodnju na vlastitim farmama koristeći njihove metode, jasno govori da je genetska modifikacija doista u tijeku. Uostalom, što čini svinje Duroc Cambodia tako posebnima, osim što su njihovi svinje namjerno pumpane sa genetskim materijalom? Nešto se sigurno događa kod svinja, a to je nešto što rade ljudske ruke.

Svijet je već bio upoznat sa sličnim incidentom u 2015. godini, kada su kineski i južnokorejski znanstvenici genetski modificirali 32 prašćića. Gotovo sva prasad je umrla prije prvog rođendana, sve zbog zdravstvenih komplikacija.

Tko će reći da se isto ne događa u Kambodži? Iako biste mogli tvrditi da je to još gore, jer te jadne životinje žive kratkim životima u agoniji neposredno prije nego što ih zakolju za ljudsku prehranu.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik CC” i odaberite “Prijevod titla”*

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Najveće priznanje 21. stoljeća koji je izgovorio “filantrop” David Rockefeller, bankar i poduzetnik, židov iz Amerike. Izjave Rockefellera su zapravo povijesne činjenice koje više ili manje svi znamo … (veliki intervju za turski haberiumturk.com)

“Turci su se dugi niz godina borili protiv komunizma. 1950. godine u Turskoj je na vlast, zahvaljujući našoj pomoći, došao premijer Adnan Menderes. Zapravo, na samom početku Menderes je s nama uspostavio vrlo dobar dijalog. Zauzvrat, pomoć koju smo mu dali tijekom izborne kampanje uzimao je redovito zaduženje zvano Marshall i ulagao u određene investicije u državi.”

Ali, on je tako neplanski ulagao posuđeni novac, pa, kada dođe dan naplate, umjesto da plati dug on bi bio primoran da se ponovno zadužuje, i tako svaki put iznova. Zauzvrat, mi smo od njega tražili da dozvoli ulazak stranog kapitala i da našim firmam dodijeli posebne koncesije i povlastice, drugim riječima tražili smo od Menderesa prihvatiti slične programe koji su doveli do kapitulacije Osmanskog carstva na što nam je odgovorio da to nikada neće prihvatiti i počeo se udaljavati od nas.

Mada nismo htjeli, ali ipak smo organizirali državni udar i u tom naletu Menderes je zajedno sa svojim radnim kolegama pogubljen. Od te skupine preživio je samo Celal (Dželal) Bajar, zato što je bio mason i zato što je Papa Roncalli (John XXIII) tako zahtijevao.

Državni udar 1980 napravljen je po našem računu

Državni udar 1980., koji se desio u Turskoj, napravljen je po našem naređenju. U to vrijeme na vlast su dolazili čas ljevičari, čas desničari i oni su vodili državnu ekonomsku politiku onako kako smo mi htjeli. Međutim, američko i europsko razvijeno tržište se zasitilo i mi smo došli u poziciju da ne možemo prodati dovoljno robe. Na sve ovo mi smo i nad Turcima, kao i drugim zemljama trećeg svijeta, dakle nerazvijenim zemljama, počeli s primjenom našeg plana i od njih smo tražili takozvanu slobodnu trgovinu i slobodan uvoz roba. Naizgled su prihvatili naš prijedlog, ali u stvarnosti su razvlačili s konkretnim koracima.

Na tisuće mladih Turaka dalo je živote za lažne ideologije

Na kraju ovaj problem smo riješili na nama poznat način, rješili smo to po principu Ordo Ab Chaos (divide et impera). Dakle, prvo stvorimo kaos, a onda uspostavimo red. Naši provokatori započeli su sukob između desničarske i ljevičarske ideologije. Zapravo, nakon što smo prividno odobrili rat na Cipru, uveli smo embargo tako je narodu prelila kap strpljenja, država je zapala u krizu i nije se pošteno moglo kupiti ulja i soli.

I dok su se profiteri i trgovci na crno bogatili narod je zapao u veliku bijedu. Tako da provokatori koje smo poslali nisu imali težak zadatak da zavade narod. Narod se podijelio na desničare i ljevičare i započeli su sukobi. Nemiri su se u tolikoj mjeri proširili da je svakim danom na ulicama ginulo 50-60 ljudi u međusobnim sukobima. Cijela država živjela je u strahu od terorizma. Uveden je policijski sat i ljudi nisu smjeli navečer izlaziti vani.

U svakom trenu neki luđak te mogao uzeti na nišan i ubiti. Na tisuće mladih Turaka dalo je život za lažnu ideologiju. Vlast se mijenjala kao na traci, ali nitko od njih nije mogao zaustaviti nemire. Nakon toga, desio se državni udar i nemiri su kao rukom odneseni. Jadni narod je vidio spas u ovom uspješno urađenom udaru. Zato što je došao kraj teroru i spokoj se vratio u državu. Zapravo, zadatak naših provokatora je zvaršen i oni su maknuti sa scene. Igra koju smo ovdje igrali jeste, zapravo, dovesti narod u bezizlaznu situaciju iu beznađe te im ponuditi “spasioca”, nakon toga taj spasioc što god da uradi narod će to objeručke prihvatiti.

Özal je na naš zahtjev kapije širom otvorio

Vojna vlast je još neko vrijeme vodila državu i predala je vlast osobi koju smo im mi predložili. Ta osoba bio je Turgut Özal. Özal je točno onako kako smo zahtijevali širom otvorio državne kapije. Naše firme su poput vukova navalile na ovo nevino tržište. Prvo su s niskim cijenama potukli domaću konkurenciju. Država se vrlo brzo napunila američkim i europskim proizvodima. I dok su naše industrijske tvrtke trošile zadnje zalihe da bi država uspjela namiriti uvoz, naše financijske tvrtke (banke) polako su uvlačile državu u dužnički krevet s visokim kamatnim stopama.

Na ovaj naćin, mi smo 80-tih godina, skoro sve države u razvoju, s ovim projektom ugušili. Osim što su bogatili naše tvornice kupujući naše proizvode, oni su, da bi platili te proizvode uzimali od nas pozajmice s visokim kamatnim stopama i tako smo ih iz godine u godinu uvlačili u dužničko ropstvo.

U Turskoj je novac stekao ugled, pojmovi kao što su obitelj i prijatelj su zaboravljeni

U međuvremenu, da bi se sve ovo ostvarilo Özal je korak po korak donosio potrebne zakone. Ova država se tako brzo uklopila u sustav divljeg kapitalizma. Nismo mogli ni sanjati da će vrlo brzo otkriti agresivni naćin izvoza. Narod je počeo baviti prijevarama s ciljem da što kraćim i bržim putem dođe do bogatstva. Mito i korupcija, raznorazne intrige državnih banaka, imamo na desetine bankarskih skandala. Pojmovi kao što su obitelj i prijatelji su odavno zaboravljeni i ugledni su postali samo oni koji imaju novac. U svom ovom procesu domaća proizvodnja je na izdisaju, počevši od malih tvrtki do velikih, zahvatio ih je val bankrota koji se velikom brzinom širio. U državna poduzeća na rukovodeća mjesta postavljeni su oni koje smo mi preporučili i koji su tamo samo štetu donosili. Na koncu, te firme ili su ugašene ili su pod isprikom privatizacije po jeftinim cijenama preuzete od strane naših tvrtki.

Prvo smo stvorili pokret kako bi smo oživili projekt kurdske države

Özal, kojem smo isprali mozak, u posao je ušao sa svježim snovima, na poslijetku, kada je uvidio stvarnost ovog sustava i sam se prepustio strastima u vrtlogu kapitalizma. Počeo je bogati svoju obitelj i bliske prijatelje. Došao je u takav položaj da su se pored Ozala počele rađati prinčevi i princeze, a mi smo se zabrinuli da državu ponovno ne vrača u monarhiju.

Zapravo, sve je to bila jedna prava komedija. Kako god, da bi smo ispitali reakciju države tražili smo od njega da govori o ideji o stvaranju kurdske države. Ali, ta ideja skupo ga je koštala. Mi smo, da bismo oživjeli projekt osnivanja kurdske države stvorili pokret pod nazivom PKK. I dok su se oni pozabavili s ovim pokretom država je zapala u velike ekonomske gubitke i sada, kada pogledamo na ostatak Osmanskog carstva ostala je samo šaka zemlje na kojoj danas Turska živi, ​​tako da su došli u poziciju da sve što tražimo to i urade.

Turska je za nas veoma bitna … jedan dio važnih vodenih izvora je ovdje

Rockefeller nastavlja sa svojim govorom; Želim se još malo zadržati na Turskoj, zato što ta zemlja ima najvažniji strateški položaj u svijetu i zbog toga je nama vrlo važna. Ako ćemo gledati razloge onda ću reći slijedeće: Kao prvo, važan dio vodenih rezervi velike izraelske države regiji Turskoj. Drugi razlog je da je Turska kao većinski muslimanska država prethodnica demokracije. Ukoliko želimo uništiti islam onda moramo krenuti od Turske. I kao treći razlog je da je Turska most između Europe i Azije.

Ukoliko želimo držati pod kontrolom naftu, prirodni plin, rude i druga prirodna bogatstva onda ova zemlja mora biti u našem vlasništvu. Bliski istok je manje više u našem vlasništvu. U bliskoj budućnosti Kavkaz i druge turske zemlje srednje Azije će se početi gušiti u neredima i sukobima te će tako nama u naručje pasti. Kada bi se ovi Turci ujedinili ne bi postajala sila koja bi ih zaustavila. Zbog te prijetnje naši agenti su konstantno na oprezu. Čim Turci započnu proces zbližavanja, naši ljudi koji se nalaze na ključnim položajima u turskim zemljama istovremeno reagiraju i stvaraju nerede i tako ih sprječavamo u njihovoj namjeri.

Najvažnije od svega jest da su Turci kolijevka civilizacije i da njihovi korijeni potječu od Sumerana

Kao četvrti razlog slobodno ću reći da je Turska najbogatija zemlja na svijetu rudama bora i ova ruda će u bliskoj budućnosti biti važnija od nafte.

Peto i najvažnije je da su Turci kolijevka civilizacije. Turci su 4.000 godina prije nove ere živjeli na području srednje Azije te su nakon velike katastrofe napustili to područje i jedni su otišli u Mezopotamiju dok su drugi preko Rusije stigli u Europu tadašnji Arijevci. Dakle, današnji svijet opće prihvaća činjenicu da su Arijevci prva civilizacija i da Finci i Mađari i drugi narodi Europe vuku korijene od Turaka. Pored toga, velika je vjerojatnost da su civilizacije poput Asiraca i Hitita na prostorima Anadolije u krvnoj vezi s Turcima.

3.500 p.n.e Sumerani koji su živjeli na području Mezopotamije su prvi narod koji je izumio pismo, prvi narod koji je da bi uspostavio pravdu u narodu osnovao sud, prvi narod koji je izmislio novac i koji je prikupljao porez, prvu školu su oni otvorili i oni su izumitelji kotača: dakle, prema povjesničarima i istraživačima, oni su polazna točka civilizacije i to je civilizacija čije korijene nose Turci. Zašto?

Zato što Sumerci nisi bili domaći narod Mezopotamije; prema istraživanjima došli smo do saznanja da mnoge riječi turskog jezika vuku korijen od jezika Sumerana, tako smo došli do brojke od 1000 zajedničkih riječi, a pored toga, Turci danas koriste na stotine poslovica / izreka koje su izvorno naslijeđene od Sumerana. “Polumjesec” bio je simbol Sumerana a danas vidimo da Turci na svojoj zastavi isto imaju simbol polumjeseca. Grci i Rimljani su se u mnogo ćemu okoristili o sumerskoj civilizaciji; primjera radi, ukrasi na njihovim građevinama i božanstva proizlaze iz sumerskih božanstava.

Ali, da bismo ovo sakrili, 2.000 godina p.n.e, dakle i pored činjenice da je 1.500 godina poslije Sumerana oživjela Grčka civilizacija, mi smo istu svijetu predstavili kao prvu svjetsku civilizaciju. Još interesantnija je činjenica da je Egipatska civilizacija starija od Grčke; ali, i Egipćani su tek 1.000 godina poslije Sumerana došli na razinu civilizacije koja je mogla početi s gradnjom piramida. Maje i Inke su također 2.000 godina poslije Sumerana došli na razinu civilizacije koja je mogla početi s gradnjom njihovih piramida.

Nismo mogli prihvatiti Turke kao kolijevku civilizacija, morali smo to spriječiti

Nismo mogli prihvatiti Turke kao kolijevku civilizacija, zapravo, učinili smo sasvim suprotno, njihovo historijsko i kuluturno naslijeđe smo ukrali i svijetu smo ih perdstavili kao barbare, narod koji ne poznaju pravo i pravdu iu tome smo vrlo dobro uspjeli. Sumerski kraljevi Urukagina i Urnammu stvorili su narod s mnogoboške vjerom, te su, da bi uspostavili red i spriječili nepravdu osnovali zakone, tako su oni bili preci današnjice, dok današnja Turska je nacija s vjerom u jednog Boga, ali u njoj danas zahvaljujući našim nastojanjima prevladava prostitucija, mito i korupcija, lopovluk, nepravda, nepošteno stjecanje imovine i ogromna razlika u društvu.

Zapravo, da čovjek pročita historijske knjige vidio bi pravu istinu, ali današnjem čovjeku je mrsko čitati i vjeruje u sve ono što čuje.

Čak sam i ja sve do tog momenta vjerovao da su Englezi najcivilizovanija nacija. Htjeo sam promjeniti temu nakon što mi se nije svidjelo ono što sam čuo.

Nije bilo teško srušiti Osmansko carstvo

Pitao sam “Kako mislite preuzeti zemlje svijeta?” Rothschild je sigurnijim stavom od mog započeo govor.

Rothschild: Želim ti pokazati našu snagu tako što ću navesti primjere iz povijesti; u Prvom Svjetskom ratu, mi smo htjeli uništiti carstva koja su bila protiv nas, a najvažnije od svih je bilo da uništimo i rasparčamo Osmansko carstvo kako bismo dobili vlast nad rezervama nafte na Bliskom Istoku i čime bismo otvorili put stvaranja izraelske države.

Osnivač izraelske države Theodor Herlz je otišao tadašnjem sultanu Abdülhamitu II te je uz financijsku potporu naše obitelji ponudio novac u zamjenu za palestinsku zemlju. Ali, sultan nas je odbio. Nama nije bilo teško uništiti Osmansko carstvo. Zato što su se osmanski sultani, umjesto s Turkinjama ženili s djevojkama iz mjesta koja su osvajali, a koje su bile druge vjere i nacije. Naravno, poput sultanije Hurem bilo je sultanija koje su vodile glavnu riječ u državi i one su kao stranci zajedno s drugim strancima vodili rušilačku politiku u državi baš onako kako smo mi htjeli. A sultani su vjerovali da je država u sigurnim rukama i odavali su se raskošu i rahatluku.

Ovako je počelo propadanje Osmanskog carstva. Osmanlije su počele s gubljenjem teritorija nakon što su naše masonske organizacije dizale narod na ustanak. Riznica se neplanski potrošila. Nakon rata bili smo vrlo blizu ostvarenja cilja, ali ispred nas se pojavio lider zvani Ataturk te smo naše planove morali nakratko prolongirati. Dakako, da su desetorostruko ojačali našu financijsku stabilnost i bogatstvo u vojnoj industriji. Krajem Prvog svjetskog rata monarhija kao teza dobila je demokraciju kao antitezu te se ovom sintezom rodio komunizam.

Hitler je uz našu pomoć došao na vlast jer ovdašnji židovi nisu pomogli u stvaranju izraelske države

Glavni razlog za početak Drugog svjetskog rata je, baš kao i sada, svjetska ekonomska kriza dok, s druge strane važno je naglasiti da naša dijaspora, dakle židov koji ne žive na svetoj zemlji nisu pomagali u stvaranju nove izraelske države i nisu se htjeli vratiti u svoju zemlju.

Pozicija na kojoj se našao Hitler i većina njemačke nacije dakako da se dogodilo uz našu financijsku pomoć. Američki financijski giganti poput Harrimana i Guaranty Trusta, uz robnu pomoć njemačkog kralja čelika Thyssen i pomoć organizacije Thule Hitler je dostigao moć da započne svjetski rat. Za ovaj posao odabrali smo Hitlera, zato što je on mrzio židove.

Razlog njegove mržnje jeste da je njegova baka bila služavka kod jednog bogatog židova koja je s ovim gazdom židovom ostala trudna, da bi nakon što je gazdarica kuće to saznala ona bila izbačena iz kuće. Hitlerova nbaka s bebom u naručju, dakle Hitlerovim ocem, nakon što nije našla neki drugi posao vratila se u konzervativno katoličko naselje svome ocu.

Hitler je na vrijeme saznao za ovu priču, te je zbog toga osjećao veliku mržnju prema židovima. Židove koji su odbili da se vrate u svoju domovinu smo žrtvovali s ciljem da ih uplašimo te smo dozvolili nekoliko manjih genocida nad njima, ne u onoj mjeri gdje smo svijetu plasirali priču o milijunima poginulih židova, taj scenarij smo mi smislili. Sada, sa istim scenarijem genocida optužujemo Tursku za genocid nad Armenima. Ova glupa optužba za genocid se svalila na Turke i primorat ćemo Turke platiti odštetu vrijednu milijarde dolara. To će svakako biti težak udarac za tursku ekonomiju.

Atomska bomba nije smjela biti bačena u Njemačku gdje žive židovi, zbog toga je isprovociran Japan

Tadašanje cionistički predsjednik Einstein poslao je pismo predsjedniku Amerike Roosvelt s namjerom da pod nazivom Projekt Manhattan napravi atomsku bombu što je za kratko vrijeme polučilo rezultat. Ali, postojao je jedan problem, ova bomba je vrlo jaka i da bi se probala njena snaga Amerika mora da se uključi u rat.

Međutim, u Njemačkim gradovima živi mnogo židova, tako da tu nismo mogli baciti atomsku bombu. Japan je isporovociran i prije nego li smo proširili vijest o tome, poigrali smo se s emocijama američkog naroda i time smo u smrt poslali stotine tisuća Amerikanaca koji su izginuli, ali na sve ovo smo zažmirili i riješili problem atomske bombe.

Izraelska država se osnovala zahvaljujući velikodušnoj pomoći obitelji Rothschild

I tako je udaren temelj izraelske države 1948. godine koja je preteča za osnivanje Velikog izraelskog carstva, a koja je osnovana od velikodušne financijske pomoći obitelji Rotschild. Ordo Ab Chaos ponovo je bio djelotvoran. U međuvremenu, države koje su bankrotirale u ratu počele su uzimati pozajmice od financijskih organizacija Harriman, Rockefeller, Vanderblit i Rotschild.

Sovjetskom Savezu dodijeljeno je dovoljno zemalja, dali smo im i financijsku potporu

Sovjetski Savez, kao prema Hegelovoj dijalektici stvoren je kao protu sila. Američka International Barnsdall korporacija dala je potrebnu opremu, i opet američka WA Harriman Company i Guaranty Trust dali su financijsku potporu kako bi se istražile rezerve nafte i drugih ruda, i time poboljšala ekonomija. U međuvremenu, svijet je počeo birati strane između kapitalizma i komunizma, mi smo kao braonici kapitalizma Sovjetskom Savezu, kao protu sili, dodjelili dovoljno zemalja i kako bismo ovu igru ​​mogli nastaviti.

Kina još uvijek nije pod našom kontrolom, ali njen doprinos ekonimije Amerike je ogroman

Kina je zahvaljujući tehnologiji i moći mozga koju joj je poklonila američka Bechtel Corporation danas svjetska super sila. Ova država je jedina država svijeta koja nije pod našom kontrolom. Ali, oni su vrlo prisutni u američkoj ekonomiji, zato što je radna snaga jeftina, radnici koji rade za plaću od 30 dolara su slatki san svakog našeg bogataša.

Ratovi u Vijetnamu, Koreji, Kambodži, Tajlandu, Indoneziji, Afganistanu, Iran – Irak, Jugoslaviji pomogli su u usavršavanju i testiranju vojne industrije

Nastavit ću svoj govor tako što ću vam dati kratke primjere iz cijelog svijeta;

Rat u Vijetnamu poslužio je da Sjedinjene Države i Sovjetski Savez testiraju svoje novo vojno oružje koje su proizveli, to je bila prilika koja se ne propušta, a istovremeno smo se rješili starog naoružanja. Kemijsko oružje pod nazivom “Agent Orange” imalo je smrtonosne posljedice na testiranju na biljkama. Ono je jednu državu gurnulo u ekonomsku propast.

Korejski rat je podjelio državu na dva dijela i san o napretku je pao u vodu. Na ovaj naćin državna ekonomija je razorena. Pored toga, u ovoj zemlji smo testirali klica bombe i razne otrovne vrste poput dioksina zajedno s drugim biološkim napravama.

1970. godine Kambodžanski lider Sihanuk odbio je trgovačku suradnju s Amerikom i on je državnim udarom smijenjen i na čelo države, koja se borila s kaosom, došao je Pol Pot i Crveni Kmeri. Na Tajlandu smo također srušili vladu i uveli smo im diktatorski režim. Tajland je godinama radio za nas.

1957-1958. godine predsjednik Indonezije Suharto je nakon što je dobio pomoć u naoružanju od Sjedinjenih Američkih Država okupirao Istočni Timor i dugi niz godina provodio je kaos, na tisuće ljudi je poginulo.

Rat u Afganistanu bio je velika prilika za Rusiju da usavrši svoju vojnu industriju. A i mi smo također dobili ogormnu priliku da vidimo djelovanje našeg oružja. Također, ova zemlja posjeduje ogromna prirodna bogatstva. Vlast u Afganistanu je u cjelosti pod našom kontrolom.

Rat između Irana i Iraka je započeo tako što smo Sadamu dali velika obećanja. Prvi zadatak je bio da jedni drugima bombardiraju naftna postrojenja. Svaka od ove dvije naftom bogate zemlje, da bi dobile rat, počele su s kupnjom našeg oružja čime su doveli svoje države do samog bankrota. Na kraju svi gradovi i naftna postrojenja će biti ponovno sagrađeni s naše strane. To je dakako otvorilo put da se oni ponovno zaduže kod nas.

1990. godine Sadama smo “bocnuli” i započeli rat u Zaljevu, Iračka ekonomija još jednom je doživjela krah. Da bi se Kuvajt obnovio skopljen su ugovori vrijedni milijarde, a američka vojska se zauvjek smjestila u ovo područje. U ovom ratu s ciljem testiranja korištene su bombe s umanjenim uranom. Ove bombe i nakon rata zahvaljujući raširenoj radijaciji po području su ubile na tisuće ljudi, dakako među žrtvama ima i naših vojnika, i dan danas ljudi umiru od utjecaja ovih bombi.

1990-tih godina u ratu u Jugoslaviji koristili smo kasetne bombe. Ovo tehnološko čudo od bombe prije nego li padne na zemlju rasprsne se na stotine malih bombi od kojih svaka ne eksplodira i one uvijek aktivno i spremno čekaju na svoje žrtve.

Rotthschild kže: “Ove države sada su u potpunosti pod našom kontrolom i vjerujem da vam to ne moram detaljno objašnjavati” te napravi pauzu.

Sve države držimo pod kontrolom, inače organizujemo terorističke napade

U europskim zemljama imamo obavještajne organizacije kao na primjer Gladio u Italiji, te zahvaljujući takvim organizacijma i postrojbama cijelu državu držimo pod kontrolom. Napadi na sinagoge u Istanbulu i napadi na željeznice u Madridu mala su prijetnja tim zemljama za njihov neposluh. Rušenje Twin Towers u New Yorku, napad na Pentagon, bombardiranje Kenije i Saudijske Arabije su izvršeni striktno po našem računu i planu. Na kraju sam se zapitao “postoji li zemlja na svijetu u kojoj nisu upleli svoje prste“. Rockefeller me onako, na moje opće iznenađenje pogledao i na iskap popio svoje piće dovrši svoje riječi;

U svijetu nijedna mafija niti ijedan ilegalni posao ne može raditi bez naše dozvole

Između ostalog, sve naše organizacije imaju visoke troškove. Izvor njihovog financiranja jeste novac koji se bez poreza skuplja zahvaljujući donacijama i našim kontaktima s mafijom. Nigdje u svijetu niti jedna mafija ne može djelovati i poslovati u ilegali a da zato država ne zna ili da im država ne dozvoli njihovo djelovanje.

Da bi djelovali jednostavno moraju surađivati ​​s ljudima iz samog vrha države. Takvi državnici su posebno izabrani i to su ljudi koji su gladni novca, i kada se jednom u ove poslove upetljaju više im izlaza nema. U cijelom svijetu mafija radi pod našom kontrolom, posebno pratimo zaradu prodajom droge i oružja, zato što je to najslađe zarađeni novac. S ovim zarađenim novcem mi financiramo naše organizacije koje su naizgled nevine i njihovim djelovanjem mi financiramo naše suradnike i druge vrste korupcije.

Zašto Sjeverna Amerika i zapadna Europa žive u bogatstvu dok ostatak svijeta, njih 5 milijardi radi za 1 milijardu našeg društva

Ovi primjeri su vjerujte mi samo vrh ledenog brijega koji se izvana daju vidjeti. Kao što smo rekli, mi imamo kontrolu u svakom dijelu svijeta. Dakle, uvjerili ste se koliko je samo koristan i uspješan naš cilj vođen Hegelovom dijalektikom. Jeste li se ikada zapitali, zašto stanovnici Sjeverne Amerike i zapadne Europe žive u bogatstvu i obilju dok se ostatak svijeta bori s bijedom, neimaštinom i nemirima?

Zato što je naša rasa odabrana rasa, ostali su samo naši robovi. Ukoliko žele živjeti, cijeli svoj život moraju raditi samo za nas. 5 milijardi ljudi na svijetu radi za 1 milijardu naših ljudi. Sva bogatstva slijevaju se u naše tvrtke i zbog toga su naše zemlje napredne. I dok naše napredne zemlje, svakim danom se sve više i više bogate, u zemljama trećeg svijeta ekonomije propadaju, stanovništvo se bori u izmišljenim ratovima i zapali su u jamu bijede iz koje izlaza nema, dok naši suradnici uživaju u raskoši i bogatstvu i čekaju na naša naređenja.

Naši suradnici će u bliskoj budućnosti pod našim patronatom i upravom voditi novu svjetsku vlast. Stanovništvo zemalja trećeg svijeta će ovisno o statusu obrazovanja raditi za nas kao obični radnici, a razvijeni narodi poput nas će biti iznad njih i upravljat će njima u jednom hijerarhijskom sustavu. Ljudi koji spadaju u ovu klasu će raditi tijekom cijele godine i imat će samo slobodnu subotu dok će svi drugi blagdani biti ukinuti i raditi će za plaću kojom će imati samo za kruh. Za razliku od njih naša klasa ljudi će vrlo malo raditi u jednom danu dok će ostatak vremena provoditi u zadovoljstvu i opuštanju.

Prvobitno sam ovu reportažu shvatio kao jedan san, ipak kada mi na um padnu slike i stanje drugih zemalja svijeta shvaćam da je realizacija ovog sna uvelike počela. I zaista da i pored toga što rijetko gledam televiziju u očima mi naviru vijesti o svakodnevnim scenama ratova, sjetih se ljudi koji su godinama u bijedi i koji su gladni. Ipak sam ja samo novinar i nemam dovoljno vremena da sve ove razloge istražim …<

Ukoliko vam je stalo do mira, a ne do rata, podijelit ćete ovaj članak svakome koga poznajete!
 
(info-ks.net,saff.ba/uredio:nsp)

Priča je uvijek ista: neka nacija nesretnim spletom okolnosti postane moćna, mnogo moćnija od ostalih, čime postaje dominantna. Međutim, svemu tome u jednom trenutku dođe kraj, a u međuvremenu ista ta supersila postaje korumpirana svojom moći

Kako se kraj približava, oni koji su zaslužni za kolaps carstva pribjegavaju svim vrstama očajničkih mjera – svih osim jedne: odbit će čak i uzeti u obzir činjenicu da se njihovom carstvu bliži kraj i da se trebaju pomiriti s tim.

Približavanje kraja može se vidjeti u rezultatima carstva koji su sve gori što se carstvo više trudi. Nakon Drugog svjetskog rata, SAD je pomogla Njemačkoj i zapadnoj Europi da se ponovno izgrade.

Japan i Južna Koreja su također imale koristi od SAD. U Vijetnamu, Laosu i Kambodži, koji su ozbiljno uništeni od strane SAD, bilo je drugačije. Vijetnam je bio u potpunosti poražen, Kambodža je preživjela genocid, a neoborivi Laos, država koja je najviše bila bombardirana na cijelom svijetu, oporavio se sam od sebe.

Prvi Zaljevski rat je prošao još gore: u strahu od kopnene ofanzive u Iraku, SAD je pauzirala svoju politiku svrgavanja vlasti i instaliranja marionetskog režima, ostavljajući da sve stoji u zraku gotovo čitavo desetljeće. Kada je SAD konačno napao Irak, uspješno ubijajući brojne civile i uništile veći dio infrastrukture, ostavljajući od nekadašnje države samo leš.

Slični rezultati se mogu uočiti na mnogim mjestima gdje je SAD želio da se umiješa: Somalija, Libija, a nedavno i Jemen. Bolje da ne spominjemo Afganistan, pošto nijedno carstvo nije uspjelo ostvariti dobre rezultate tamo.

Dakle, trend je nepogrešiv: dok je na svom vrhuncu carstvo uništavalo kako bi ponovno izgradilo svijet prema sebi, pred kraj ono uništava samo radi uništenja, ostavljajući iza sebe leševe i ruševine.

Još jedan nepogrešivi trend je učinkovitost trošenja novca na “obranu” (odnosno u slučaju SAD na “napad”). Bogata vojska nekad može biti uspješna, ali i to se vremenom promijenilo. Ona poznata američka industrijska moć koja je bila evidentna za vrijeme Drugog svjetskog rata više nema. Sada je glavni cilj da se troši na vojsku, bez obzira na to što se time postiže.

Ono što se postiže jeste da najnoviji F-35 ne može letjeti. Najnoviji nosač aviona ne može lansirati zrakoplove bez da ih uništi ukoliko su opremljeni pomoćnim spremnicima potrebnim za borbene misije. Tehnološki najnaprednijeg AEGIS razarača može onesposobi nenaoružani ruski zrakoplov s opremom za elektroničko ratovanje.

Ipak, i bez obzira na to, Amerikanci vole svoje oružje i daju ga na sve strane kako bi pokazali potporu. Međutim, ova oružja često završe u pogrešnim rukama: ona koja su poklonjena Iraku su sada u rukama ISIS-a, ona koja su poklonjena ukrajinskim nacionalistima sada su prodana sirijskoj vladi, ona poklonjena Jemenu su sada u rukama Huta. Dakle, ni učinkovitost pretjeranog vojnog trošenja više nije ono što je bila.

Pošto strategija “uništavanja s ciljem stvaranja” više ne drži vodu, iako još uvijek postoji ambicija dominiranja svjetskom politikom, ono što ostaje je ubojstvo.

Glavni alat vanjske politike postao je političko ubojstvo: bilo da je u pitanju Sadam Hussein, Moamer Gadafi, ili Osama bin Laden, cilj je samo da oni budu ubijeni. Iako se obično cilja na vrh organizacije, cjelokupno stanovništvo mora snositi posljedice ubojstva.

Nedavno je general SAD u mirovini na televiziji rekao da je, radi preokreta situacije u Ukrajini, potrebno početi s ubijanjima Rusa. Rusi su u nevjerici slušali ove idiotarije, a zatim pokrenuli tužbu protiv njega. Sada ovaj general neće biti u mogućnosti putovati u mnoge države diljem svijeta jer bi mogao biti uhićen i odveden u Rusiju na suđenje.

Vidite, iako možda ne djeluje tako, ubijanje je ilegalno. Pozivanje na ubojstvo je također ilegalno. Amerikanci su sebi dali dozvolu da ubijaju iako nisu prvo pomislili da li imaju ovlasti za to. Može se očekivati ​​da će oni, kada jednom njihova moć zamre, postati deklasificirani s globalnih hegemona na proste ubojice.

Kako se carstvo urušava, oni rade svom stanovništvu isto što su činili drugima. Kada Amerikanci shvate tko je njihov pravi neprijatelj, neće im više biti potreban niti jedan drugi. Pravi “bumerang efekt”.

Međutim, to je samo početak. Sve će biše biti vojnika SAD na ulicama i u gradovima SAD, koji će širiti uništenje isto kao što su to činili u Iraku ili Afganistanu.
 
(webtribune.rs/uredio i preveo:nsp)

Jedan 90-godišnji “ratni zločinac” sudjeluje u formuliranju vanjske politike Obamine administracije. To je možda pomalo neobično. Naravno, dok ne shvatite da je taj starac Henry Kissinger, i savjetuje Bijelu kuću po pitanju koje dobro poznaje – Rusima.

Činjenica da su Amerikanci aktivno surađivali s Putinom u sirijskoj krizi i uništavanju Assadova kemijskog naoružanja predstavlja iznenađenje i dobrodošao preokret, a Kissinger je kako saznajemo bio vodeći strateg iza kulisa.

Kada su ga nedavno upitali da li Amerika može postići novi detant sa Rusijom poput onog koji je on isposlovao početkom 70-ih, Kissinger je odgovorio da će to biti “izuzetno teško, ali ako bude uspjelo, svi će imati koristi. Rusija će steći ugled, pokazati će se da je Obama bio u pravu, a Assad će biti uklonjen, što bi bio najbolji mogući ishod”. Znači, oštar kao i uvijek.

Iako ova dešavanja nisu ni približno značajna kao Kissinger-ovi pregovori o ograničenju naoružanja i sporazumi između SAD i Sovjetskog Saveza prije četrdeset godina – prvo hladnoratovsko zatopljavanje i prva značajna ograničenja nuklearne utrke – ovakav razvoj događaja daje nadu.

Pri tome se nagovještava da dvije velesile ponovno shvaćaju značaj doktrine s kojom se Kissinger povezuje – “realpolitika”, to jest shvaćanja da je tamo gdje se goli nacionalni interesi spoje kroz diplomaciju, rezultat je trajna dobit.

Kulminacija ove doktrine je Pariški mirovni sporazum iz 1973. Njime je formalno okončan rat u Vijetnamu, za koji su predsjednik Nixon i Kissinger zaključili da se ne može dobiti. Kissinger je za taj uspjeh dobio zajedničku Nobelovu nagradu. Njegov vijetnamski kolega Le Duc Tho odbio je nagradu, rekavši da sporazum ne predstavlja pravi mir – što je bilo točno.

Američki humorist Tom Lerer rekao je da Kissinger-ova nagrada predstavlja “smrt satire”. Ali ona je omogućila Americi da se počne izvlačiti iz agonije .

Upravo je Kissinger pripremio teren za Nixonovu posjetu Kini 1972. Amerika je od dolaska komunista na vlast 1949. Peking tretirala kao pariju; Nixon je otvorio diplomatske kanale i postavio temelje da se Kina ponovno priključi svjetskoj zajednici, a rezultate toga vidimo svuda oko sebe danas.

Međutim, za Kissinger-ove kritičare, njegova realpolitika predstavlja čisto zlo. Christopher Hitchens je 2001. tvrdio da je prikupio dovoljno dokaza za pokretanje suđenja za “ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i druge primjere kršenja običajnog ili međunarodnog prava, uključujući zavjeru za ubojstvo, otmicu i torturu”. Ovo je više od hiperbole: zbog iskustva generala Pinocheta, putovanja dr. Kissingera su sada bila malo rizičnija .

Optužnica je prilično obimna, imajući u vidu osam burnih godina kada je Kissinger vodio američku vanjsku politiku: on i CIA su sudjelovali u organiziranju puča protiv izabranog predsjednika Čilea, Salvador Allende-a, i njegovog ubojstva 1973; on i Nixon su naredili invaziju na neutralnu Kambodžu 1970; nasumično su bombardirali civile tijekom ovog dugog rata; pomagali su indonežansku brutalnu represiju u Istočnom Timoru; prepustili su Kurde njihovoj sudbini u rukama Sadam Huseina još 1972.; popis se nastavlja… “Ratni zločinac” i dobitnik Nobelove nagrade za mir; jedinstvena genijalnost Henry Kissinger-a.

U američkom političkom establišmentu, nema sumnje, on uživa strahopoštovanje

Početkom godine, proslava njegovog 90-og rođendana bila je glamurozan događaj, a nazočili su mu Bill i Hillary Clinton, John Kerry, James Baker, John McCai, Condoleezza Rice, George Schultz, Susan Rice, Donald Rumsfeld, Michael Bloomberg, bivši predsjednik Francuske Valery Giscard d’Estaing, David Petraeus, Barbara Walters, Vendi Deng, kao i Tina Brown i Harold Evans.

Senator McCain je to ovako prokomentirao: “Njegova ostavština je upravljanje našom zemljom u najteže vrijeme i njegov važan glas u pitanjima naše nacionalne sigurnosti. On je čovjek na jedinstvenom položaju u svijetu. Ne znam nijednog čovjeka koji je više uvažavan u svijetu od Henry Kissinger-a.”

Kissinger je neka vrsta talismana, ne vanjske politike kakvu bi Amerika voljela voditi, što ponekad pokušava – u smislu idealizma jednog Woodrow Wilsona ili Jimmy Cartera – nego onakve kakvu Amerikanci smatraju da moraju voditi, tvrdoglavu i realističnu.

Kissinger-ov doktorat – “Mir, legitimitet i ravnoteža” – bavio se politikom Meternih i Kaslrija. Ova dvojica su prakticirali politiku velikih sila kakvu će Kissinger oponašati – odnos s velikim silama toga doba u cilju dobivanja stabilne ravnoteže moći. Tada u Europi; u Henryjevo vrijeme u svijetu. Kissinger je to radio vrhunski; njegovi nasljednici s manje uspjeha.

Kissinger uživa popularnost i zato što predstavlja ostvarenje američkog sna.

Ne toliko unatoč svom njemačko-židovskom podrijetlu, nego baš zbog njega. Rođen je kao Heinz Alfred Kissinger u Bavarskoj 1923., oko 160 kilometara od mjesta gdje je Adolf Hitler pokušao izvesti “Pivnički puč”.

Prema odredbama američkog ustava, Henry nikada nije mogao postati predsjednik, ali mogao je sve drugo. Njegova obitelj je pobjegla od nacističkog progona 1938 – kao dijete u New York-u je prelazio na drugu stranu ulice čim bi vidio da se približava skupina djece, jer je u svojoj zemlji toliko puta bio pretučen.

Obitelj se doselila u New York i on je počeo živjeti američki san.

“Kada razmišljam o svom životu, tko je mogao zamisliti da ću završiti kao državni tajnik najbolje zemlje na svijetu?”, Rekao je jednom prilikom, “Mislim, nisam mogao pohađati njemačku školu … Kad pomislim da sam bio kurir u New York-u”. Onaj oštri njemački naglasak podsjetnik je na taj san. Jedini trag njegovih bavarskih korijena, osim naglaska, jeste navijanje za nogometni tim iz Firta, njegovog rodnog grada .

Mladi Henry – izbrisao je “Heinz” – ubrzo se počeo akademski isticati: njegov napredak ka Harvardu prekinulo je služenje vojnog roka: proveo je 1945. loveći pripadnike Gestapo-a. Krajem pedesetih, počeo je dugi pohod ka gornjim ešalonima akademskog svijet .

Iako je prepoznatljiv po dugogodišnjoj suradnji s Richard Nixon-om, Kissinger je zapravo bio konzultant Nacionalnog savjeta za sigurnost pod predsjednikom Kennedy, ali nije se dugo zadržao na tom položaju. Rekao je: “Ne bih prepoznao problem sa Beludžistanom ni kada bi me pogodio posred čela”, tijekom službenog posjeta Pakistanu. (Neobično za takvog diplomata, Kissinger često ne umije da se suzdrži; Bangladeš je opisao kao “ludnicu” i rekao je “šteta što ne mogu i jedni i drugi izgubiti “rekao je za iransko-irački rat ) .

Henry i Dick su se upoznali 1967. godine na glamuroznoj zabavi u New Yorku kod Claire But Lus, dramske spisateljice, političarke i bivše američke amasadorke u Italiji, u njenom stanu na Petoj aveniji. Nixona je impresionirala Kissinger-ova knjiga o politici velikih sila, “Nuclear Weapons and Foreign Policy”, što mu je i rekao.

Kissinger nije bio toliko impresioniran Nixonom: “Nije dobar predsjednički materijal”. Međutim, Kissinger je izabran da vodi Nixonovu vanjsku politiku i tako je počelo zanimljivo partnerstvo, koje se okončalo Nixonovom ostavkom 1974. U noći prije nego što je Nixon podnio ostavku, Kissinger mu se pridružio u uplakanoj molitvi. “Henry”, rekao je on, “ti nisi naročito pobožan Židov, a ja nisam pobožan kveker, ali trebamo se pomoliti.”

Pored reputacije zavodnika, Kissinger se dvaput ženio. Njegov prvi brak sa Ann Fleischer bio je buran i završio razvodom nakon 15 godina, 1964. Njegovo dvoje djece su iz tog braka. Deset godina kasnije, afrodizijak je upalio kod naočite Nancy, s kojom je još uvijek u braku. U međuvremenu je navodno bilo mnogo djevojaka.

Kako neki tvrde , njegov “zavodnički” imidž je rezultat svjesnog truda da se on humanizira i da mu se osigura mjesto u estradnm tisku. Rekao je: “Vlast je najjači afrodizijak … To su žene koje privlači isključivo moja vlast. Ali što se događa kad vlasti više ne bude? Sigurno neće sjediti sa mnom i igrati šah”. Nekim čudom, još uvijek su tu, a on je još uvijek igrač u velikoj igri.

Život u kratkim crtama

Heinz Alfred Kisinger, rođen 21. svibnja 1923, Firth , Bavarska , Njemačka. Sin učitelja i domacice, ima mlađeg brata Waltera. Prva žena Ann Fleischer, razveli su se 1964 imaju dvoje djece, Elizabeth i Davida. Trenutno je u braku s Nancy Magines.

Obrazovanje: City College u New Yorku i Harvard (magistratura i doktorat).

Karijera: Po povratku u SAD iz Drugog dolaska svjetskog rata, upisuje studij na sveučilištu Harvard, planira postati profesor. Postaje učitelj na Odjelu za državnu upravu, izabran u zvanje redovnog profesora 1959.

Njegova knjiga iz 1957. “Nuklearno oružje i vanjska politika” postala je važan udžbenik. Postaje savjetnik za nacionalnu sigurnost u Nixonovoj administraciji.

Godine 1973. dobiva Nobelovu nagradu za mir, za sporazum o prekidu vatre u Vijetnamskom ratu; nagradu dijeli s Le Duc Thoom. Imenovan za predsjednika Nacionalnog dvostranačkog odbora za Centralnu Ameriku, a zatim za šefa predsjedničkog vanjskopolitičkog odbora pod Reagan-om i Bush-om.

Njegovi memoari su visoko ocijenjeni, a prva knjiga iz trilogije, “Godine u Bijeloj kući”, dobiva Nacionalnu književnu nagradu za povijest 1980.

Napisao je 13 knjiga o vanjskoj politici. Rekao je: “Mi ne možemo biti svjetski policajac, ali možemo biti posljednja šansa svijeta”. Rekao je o njemu (Robert Kaplan, The Atlantic): “On je najveći 19.-stoljetni političar 20. stoljeća.”
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(pescanik/uredio: nsp)

Pretraga na Google pretraživaču dat će otprilike 6,8 milijuna rezultata, Amazon.com pod njegovim imenom “izbacit” će 39 knjiga. Jedan je od svjetskih sinonima pojma “političar”, sam je popularizirao riječ “realpolitika”, a njegova se strategija i doktrina vraća danas u liku i djelu nikoga drugog doli Barrack Obame pa je ponovno u žiži. Njegovo je ime Heinz Alfred Kissinger, poznatiji kao Henry, najprominentnija figura burne kasne sredine 20. stoljeća. Originalni “statesman”.

Poznati američki novinar Robert D. Kaplan napisao je nedavno u utjecajnom The Atlanticu da je on najveći političar 21. stoljeća iz 20. stoljeća u nečemu što je zapravo apologetski članak o čovjeku koga i čije ideje američka politika, izgleda, opet treba.

Ne treba stoga čuditi da se u posljednjih godinu-dvije Kissinger, čovjek koji je praktički oblikovao i današnju američku vanjsku politiku, učestalo pojavljuje u medijima i dalje promovirajući ideje koje je promicao i prije 50 godina dajući, primjerice, izjave poput: “Svi koji ne poštuju Novi Svjetski Poredak su teroristi”. U životnom intervjuu za National Geographic koji je ovih dana ponovno moguće gledati novinar Niall Ferguson ni u jednom trenutku ne postavlja pitanje o diplomatovu odnosu s David Rockefeller-om, kao ni pitanje o dokumentarcu britanskog novinara Christophera Hitchensa “Suđenja Henryju Kissingeru” u kojem ga se izravno optužuje za umiješanost u ratne zločine.

Zbog konačnih odgovora na neka povijesna pitanja koja sada Henry Kissinger može dati, ali i zbog činjenice da se razgovaralo u trenutku kada SAD ponovno prihvaća realpolitiku kao svoju doktrinu (ili je možda nikada nije ni napustio) pa je jasno da se u osnovi radi o istoj politici, što će neki Kissingerovi odgovori jasno dati do znanja.

Shakespeare za Nixona

Kao političara ne može ga se razdvojiti od Richard Nixon-a bez obzira na to što je ovako ili onako već služio pod dva američka predsjednika. – Da biste potpuno razumjeli Nixona, trebali biste biti Shakespeare. Dijelom i zbog toga što je bilo toliko Nixona. Negdje prije moralo ga je obilježiti neko odbijanje. Nije imao bliskih prijatelja niti sam ja bio taj. Da bi Nixon održao prirodan govor trebalo ga je pripremati, kao za konfrontaciju. Nakon svakog govora očekivao je da mu najbliži suradnici kažu kako je bio odličan, što je onda on sam sebi tumačio kako zapravo nije bio tako loš – kaže Kissinger o Nixonu. – Moj utjecaj ovisio je o odnosu s Nixonom. Zvao bih ga deset puta dnevno i vidio ga kad god bih mogao. Mnogo bih vremena provodio s njime u vrlo intenzivnim razgovorima.

Te 1969. SAD je bio u kompliciranoj situaciji u Vijetnamu, antiratni pokret kod kuće jačao je, nikakvih odnosa nismo imali sa Sovjetskim Savezom, a oni su gradili podmorničku bazu na Kubi. Misliti da na svijetu postoji komunistički problem nije bilo pogrešno – razmišljao je tada Kissinger. Bila je to ideološka borba dvaju sustava s inkompatibilnim sustavom vrijednosti. Sukob moći. SSSR je imao vojsku u Egiptu, dostavljao je većinu vojne opreme Vijetnamu. Sovjetska dominacija nije se mogla dopustiti.

Ali vjerovali smo da nuklearno doba stavlja i posebnu vrstu odgovornosti na vođe zemalja koje su posjedovale nuklearnu moć – objašnjava Kissinger stanje u svijetu. Priznaje da nikad sam sa sobom nije do kraja raščistio što će odgovoriti ako predsjednik od njega kao nacionalnog savjetnika za sigurnost zatraži ispaljivanje nuklearnog arsenala na Sovjete čiji bi broj raketa uskoro trebao nadmašiti broj američkih. Nakon takvog napada i pogibije 30-40 milijuna ljudi svijet više nikada ne bi bio isti.

Ipak, u Vijetnamu se radilo o suprotnoj doktrini, vrlo sličnoj onoj koja se primjenjuje i danas. Prvo treba razumjeti osnove strategije koju je primjenjivala Johnsonova administracija. Bio je to neobičan koncept ratovanja. U njega je bilo uključeno 500.000 američkih vojnika bez jasne definicije pobjede. Smisao strategije bio je da se sjevernim Vijetnamcima nanese toliko mnogo boli kako bi pristali na pregovore. Problem je bio u tome što je njihova tolerancija na bol bila puno viša nego je isprva bilo procijenjeno, tumači.

Le Duc To pristojan i drzak

Njihov je zahtjev bio bezuvjetno povlačenje američkih snaga iz Vijetnama, praktički predaja. Nije nam bilo zamislivo da čovjek koji je 20 godina gradio imidž konzervativca svoj mandat počne predajom. Najveći nam je problem bio možemo li ujediniti zemlju gdje će oni koji žele mir dobiti mir, a oni koji žele čast moći živjeti sa sobom – kaže Kissinger.

Ubrzo će upoznati čovjeka koji je prema svim zapisima iz tog vremena na njega ostavio najveći dojam. – Zaključio sam da rat ne možemo dobiti vojnim sredstvima pa sam prednost dao pregovorima. Pregovarač druge strane bio je Le Duc To. Bio je izniman čovjek. Nije imao nikakva međunarodnog iskustva, cijeli je život bio revolucionar, a sada susreće predstavnika supersile pri čemu ni u jednom trenutku ne gubi smjer, beskrajno je uporan, gotovo uvijek pristojan, istodobno je bio i drzak i besprijekoran. Njegov zadatak nije bilo pregovaranje, nego je ovdje bio da nas slomi briljantno koristeći naše domaće podjele. Izbjegavali su rat 30 godina, a ipak nikada nisu dobili vlast pregovorima. Sastanci su bili iznimno dugi i začudno neodređenih zaključaka – govori o upornom Le Duc Tou.

Neminovno se u kontekstu Vijetnama mora spomenuti bombardiranje Kambodže, što je prvi put da je Kissinger donio stratešku odluku te vrste i osjetio kakve ona posljedice može donijeti. Takozvano tajno bombardiranje Kambodže jedna je od namjerno najviše pogrešno prikazivanih epizoda cijelog tog razdoblja, odmah ističe.

Većina napada koje sam spomenuo dolazila je iz baza na teritoriju Kambodže. Nixon je bio suočen s teškom dilemom. Odlučio je, kako bi izbjegao novu erupciju prosvjeda kod kuće, da napade ne objavi. Plan je bio da poduzmemo jedan napad, a da onda netko to i objavi. Na naše čuđenje nitko nije prosvjedovao, ni kambodžanska vlada ni Sjeverni Vijetnam, nitko! Mislio sam da je ispravno napasti te baze – kaže. Ali što je s navodnih nekoliko stotina tisuća pobijenih civila? – Te su tvrdnje čista glupost! Tamo gotovo nije bilo civilnog stanovništva. Sigurno je bilo civilnih žrtava u vojnim operacijama, ovo što kažem odnosi se na ta tajna bombardiranja – tvrdi Kissinger.

Kontroverzija oko tih bombardiranja produbila je domaće podjele, ali to se moralo napraviti. Ne žalim za tim jer mislim da je Nixon u osnovi bio u pravu. No za mene je antiratni pokret bio iznimno bolno iskustvo. Djeca su mi govorila da ih u školi nisu toliko provocirala druga djeca, već učitelji koji su ih tjerali da na ploču pišu: “Molim te, reci Nixonu da se maknemo iz Vijetnama”. Svi moji prijatelji bili su uključeni u taj pokret.

Osobna prijateljstva su mi oslabila, ali ja sam morao do kraja ispratiti vlastita uvjerenja – mirno govori o osobnom iskustvu rata. Nešto se moralo poduzeti. – Predsjednik Nixon i ja od početka smo radili na strategiji koja će donijeti mir u svijetu. Otkrili smo da su Sovjeti i Kina prije protivnici nego saveznici. I tu je bilo nešto neprirodno, Kina nije bila dio svjetskog sustava. Taktika je bila uključivanje Kine kako bismo Sovjetima dali da razmišljaju o nečemu drugome. Trebalo je popraviti odnose s Kinom. Tako bismo možda postigli da Kina iskoristi svoj utjecaj i nagovori Vijetnam na stvarne pregovore. Između 1954. i 1970. nije bilo s Kinezima diplomatskih kontakata.

Šezdesetih se dogodila Kulturna revolucija koja je bila dramatična i užasna. Kina je bila upletena u vrlo nemoralno ponašanje za svaku osudu kršeći ljudska prava milijuna ljudi. Ali to nije bila tema. U situaciji kada prijeti nuklearni rat ljudska prava u raznim zemljama nisu bila temeljni princip američke politike. Odnosi s Kinom formirali su se zbog nacionalnog interesa – kaže Kissinger objašnjavajući zapravo praktičnu primjenu realpolitike. – Problem je bio kako uopće stupiti u kontakt s Kinom. Konačno, bio je jedan skup u Pakistanu gdje smo pakistanskog predsjednika zamolili da prenese poruku. Kinezi bi nam poslali poruku na bijelom čistom papiru, a mi bismo je vratili na isti način preko pakistanskih posrednika. Takva razmjena poruka trajala je najmanje šest dana, iskonska diplomacija! Nixon je imao hrabrosti otvoriti se Kini sa samo jednim savjetnikom, bez konzultacija s drugima ili drugim zemljama. Smatrao je da bi u slučaju objave cijela stvar bila nemoguća.

Ustupak za 1000 godina

Trebao je predstavnika koji je znao kako razmišlja i koji je znao kako bi se stvar mogla razviti. Otišao sam ja. Tema Nixonova dolaska u Kinu nije se pojavila prije nego što je ostalo 18 sati do mojeg odlaska. Normalno da je to bilo dio strategije jer, da sam se vratio bez rezultata, to ne bi baš jako dobro odjeknulo u Washingtonu. Morate znati da je Nixon prevalio tri godine teške vladavine pa je bilo prirodno da je želio svu pozornost skrenuti na sebe. Kada je stigao, odmah smo uočili šablonu. Prije nijednog sastanka nije nam bilo rečeno hoće li Mao doći ili ne.

Primio nas je u svojoj zapravo skromnoj rezidenciji u Zabranjenom gradu. U životu sam sreo tek nekoliko ljudi čija bi prisutnost dominirala prostorijom. Kao glumci koji dolaze na scenu i odmah njome ovladaju. Mao je jedna od tih osoba. Jednom mi je rekao: “Vidite, profesore, lako ćete sa mnom. Svaki ustupak koji napravim je za tisuću godina”.

Govorio mi je zapravo: “Ako sa mnom uđete u borbu, neće vam to tako lako završiti”. Jako nam je to trebalo jer smo pokazali američkoj javnosti da Amerika ima opcija u svijetu koje nisu kompromitirane Vijetnamom. Na pitanje o moralnosti njegove politike i suradnji s režimima poput Pinochetova 70-ih Kissinger pita novinara: – Možemo li ovo na trenutak zaustaviti? Pa nastavlja: – Bilo je straha da je Allende bio vrlo blisko povezan sa Sovjetskim Savezom i Kubom.

Bili smo zabrinuti da će u Santiagu uspostaviti komunističku vladu. Allende je bio ekstremni ljevičar, nije imao strpljenja. Njegova vlada bila bi najveći izazov za nas u zapadnoj hemisferi. I tu ću se zaustaviti, odrešito će. – Nixon je izdao izravnu zapovijed CIA-i da nešto učini. Pokušalo se utjecati na izbore. A onda nam odjednom kažu da će Allende pobijediti. I izabran je. Nixon je pobjesnio, sad imamo komunističku vlast u Santiagu. Ipak, SAD nije poduzeo ništa izravno da ga svrgne. Sve što smo učinili jest da smo davali novac medijima i organizacijama koje su se našle pod udarom – tvrdi Kissinger.

A onda je došao državni udar. – Nismo s time imali apsolutno ništa i to je pokazala svaka istraga dosad. Ali bilo je to za nas dobrodošlo – kaže. I nije vam bilo žao što je Allende otišao na takav način, ni vama ni predsjedniku, upitan je. – Ne, nije nam bilo žao – jasno kaže.

Detant uspjeh karijere

Ipak, bez obzira na to, uspostava politike detanta prema Sovjetskom Savezu jedan je od najvećih uspjeha Henryja Kissingera.

– U uvjetima stalne nuklearne prijetnje gdje je Sovjetski Savez supersila koja aktivno utječe i sudjeluje u oblikovanju svijeta, moje je mišljenje bilo da se s njima mora razgovarati. Sovjetski su vođe bili proizvod čistki gdje je Staljin nemilosrdno uklanjao čak i njihove očeve. Živjeli su u uvjetima stalnog terora. Na neki način bili su kao ugasli vulkani. Imali su potrebu da ih se prizna kao jednake, da dokažu kako mogu živjeti na ekonomskom standardu Zapada.

Brežnjev nas je pozvao na svoje imanje. Pitao me je koliko bi koštala njegova kuća tamo. Rekao sam 400.000 dolara, što mi se učinilo puno. Ali Brežnjev se snuždio. Prevoditelj mi je tada rekao: “Zašto mu ne biste rekli da bi cijeli kompleks stajao nekoliko milijuna?” Odmah se razveselio. Znao je da ne funkcionira kako treba. Znao je da treba mir sa Sjedinjenim Državama. To je bio temelj za sazivanje summita na kojem je prvi put dogovoreno ograničenje nuklearnog arsenala. Plan je bio sazivanje skupa o kontroli naoružanja gdje bi se Rusi iscrpljivali u nadmetanju s Kinezima. Pristali su, a onda doznali da sam ja bio u Pekingu. Konačan je dogovor bio rezultat četverogodišnjeg nastojanja, jedan od onih trenutaka koji vas ispunjava – govori o najvažnijem sporazumu svoje karijere.

O ŽENAMA

Molim, bez afrodizijaka na epitafu

U vrijeme kad sam bio neoženjen slikali su me s nekoliko atraktivnih žena. Tako su se ljudi počeli pitati kako on to stigne, kaže o svom privatnom životu. Jednom je prilikom rekao: “Nakon večere s Indirom Gandhi sigurno ne želite večer provesti s Goldom Meir.”

Upitan je da komentira svojedobnu izjavu da je moć nenadmašan afrodizijak. Pa, rekao je, ne bih baš želio da mi to piše na nadgrobnom spomeniku. Jednom mu je prilikom prišla mlađa žena i pitala ga je li možda svinger. Odgovorio je da nema naviku izvoditi bilo kakvo svinganje u javnosti jer je prezaposlen. Pa neka onda ona pretpostavi da je on tajni svinger.
 
(vecernji.hr/uredio: nsp)

Za vrijeme rata u Vijetnamu, jednu od vojnih baza SAD krasio je natpis: “Ubijati je naš biznis, a biznis – to je dobro”.

I zaista, veoma dobar biznis je bio u Vijetnamu (kao iu Kambodži, Laosu i Koreji), gdje se broj žrtava među civilnim stanovništvom brojao milijunima.

U godinama koje su uslijedile nakon Vijetnama, taj biznis je ostao vrlo cijenjen. Ubojstva su se dešavala kako izravno, tako i tuđim rukama, kojih je bilo na svakom kontinentu, pošto je “nacionalna sigurnost” SAD svuda zahtijevala baze, garnizone, naručena ubojstva, invazije, bombardiranja, pokroviteljstva režimima ubojica, prave terorističke mreže i programe kao odgovor na terorističke prijetnje i izazove “patetičnom džinu” (izraz, koji je 1970. iskoristio predsjednik Nixon kao izgovor za invaziju u Kambodžu).

Prije nekoliko godina, Jan Knipers Blake u svojoj sjajnoj knjizi skrenula je pozornost na to da je “nacionalna sigurnost” u stvari vrlo rastegljiv pojam, koji se širi ovisno o tome “šta treba sadržavati sukladno mišljenju države, klase ili institucije” .

Rezultat je da baš oni kojima bogatstvo i vlast, čini se, daju maksimalnu sigurnost, u stvari najviše pate od paranoje i svojim bijesnim pokušajima da osiguraju sigurnost izazivaju svoje vlastito uništenje. (Ona je razmatrala opasnost socijalne demokracije u Brazilu 1960-ih godina i njenu likvidaciju kao rezultat podržane od strane SAD kontrarevolucije i diktature koja je uslijedila).

Dodajte na to traganje utjecajnih predstavnika vojno-industrijske mašinerije za misijama koje će opravdati povećanje proračuna i svestranu suradnju medija u tom traženju, i dobićete zastrašujuću realnost.

U stvari, gorostas koji se pravi paranoičan primoran je da čini herojske napore, kako bi donosio svijetu manje-više vjerodostojne prijetnje, osobito nakon pada “Imperije zla”, koju je ova zemlja “kao” dugo “suzdržavala”.

Hvala Bogu što je nakon relativno kratkih valova pažnje, usmjerenih na narkoterorizam, a zatim i na Sadamovo oružje za masovno uništenje, uistinu, kao đavo iz lampe, iskočio islamski terorizam kako bi naslijedio ulogu izvora prijetnji, koje, izvan svake sumnje, nastaju uslijed neprijateljstva prema američkim slobodama, kao i uslijed odbijanja islamskog svijeta dopustiti Izraelu da pronađe partnera u pregovorima i da mirno riješi sporove s Palestincima.

Međutim, uz uvođenje na najvišoj razini biznisa ubojstava i vezane za njega prodaje oružja, Sjedinjene Države su osvojile “proizvodnju defektnih država” u industrijskim razmjerima.

Pod defektnom državom ima se u vidu takva država koja je bila srušena vojnim sredstvima, ili pretvorena u nekontroliranu, putem političke i (ili) ekonomske destabilizacije i kaosa, i koja je za dug period lišena sposobnosti (ili prava) da se obnovi i da se brine o potrebama svojih građana.

Naravno, Sjedinjene Države su takvi proizvođači odavno, o čemu govore primjeri Haitija, Dominikanske Republike, Salvadora, Gvatemale i država Indokine, gdje je bilo tako dobro za ubijanje.

Ali, mi smo postali svjedoci znatnog oživljavanja te proizvodnje u skorije vrijeme, kao što se to događalo u slučaju postsovjetske Rusije i niza istočno-europskih država. Opadanje prihoda stanovništva i nagli porast razine mortaliteta u tim zemljama bili su rezultat šok-terapije i elitnih poluzakonitih krađa, masovnih i izvršenih uz potporu Zapada, ali djelomično organiziranih i podržanih na lokalnoj razini (odnosno privatizacija, izvedenih u uvjetima koji su krajnje povoljni za korupciju) . (Hrvatski scenario ?!)

Međutim, nakon raspada Sovjetskog Saveza (i, naravno, prestanka djelovanja bitnog, mada ograničenog, faktora “obuzdavanja”) stigao je svjež val defektnih država, koje su produkt “humanitarnih intervencija” i smjene režima, koje su izveli SAD i NATO s još većom agresivnošću.

Kao obrazac bila je uzeta humanitarna intervencija u Jugoslaviji, nakon koje su Hrvatska, Bosna, Srbija i Kosovo pretvorene u defektne države, dok su neke druge zemlje-beskralježnjaci izbjegle tu sudbinu, pri čemu su sve počele opsluživati interese Zapada ili tražiti od njega milostinju. Čitav taj konglomerat, koji je sobom zamijenio ranije nezavisnu državu (Jugoslaviju), uvenčala je gigantska vojna baza SAD-a na Kosovu.

Ova očevidna demonstracija jakih strana imperijalne intervencije pripremila je tlo za daljnje napore u proizvodnji defektnih država u Afganistanu, Pakistanu, Somaliji, Iraku, Demokratskoj Republici Kongo i Libiji. Sličan program se danas realizira, ne bez uspjeha, prema Siriji i Iranu – prema posljednjem slobodnom svijetu primjenjuje politiku zastrašivanja, koja je zamijenila bezbrižne odnose sa šahova diktaturom, nametnutom Zapadom.

Ovi, industrijski stvoreni, slučajevi defektnih država imaju zajedničke crte koje ukazuju na njihov zajednički izvor – imperijalnu politiku i projekciju imperijalne moći. Često sve ide preko službenog priznanja etničkih pobunjeničkih grupa, koje prijavljuju svoj status žrtve, vode borbu sa svojom vladom uz pomoć terorističkih akata (često s ciljem da se isprovocira država da uzvrati) i redovito pozivaju imperijalne zemlje da im priteknu u pomoć.

Ponekad se radi pružanja potpore pobunjenicima u određenu zemlju šalju strani plaćenici, pri čemu im imperijalne zemlje često daju oružje, pripremu i logistiku.

Imperijalne zemlje ohrabruju djelovanje tih pobunjenika, jer vide u njima dobar izgovor za opravdanje destabilizacije, bombardiranja i na kraju, svrgavanja izabranog kao metu, režima. Ovaj proces je bio na površini tijekom čitavog razdoblja demontaže Jugoslavije radi dobivanja skupa defektnih država. Zemljama NATO je zato bio potreban raspad Jugoslavije.

Oni su ohrabrivali nacionalističke elemente u drugim republikama na ustanak. (Primjer Hrvatskog proljeća 1990.). Ti elementi su otpočeli rat jer su shvaćali da će ih NATO podržati i da će ih, na kraju krajeva, braniti. Ova je činjenica potpomogla odugovlačenju vojnih aktivnosti i etničkog čišćenja, ali zadatak rušenja Jugoslavije i stvaranja na njenom mjestu defektnih država bio je, zahvaljujući tome, ispunjen.

Zanjimljivo je da su članove Al Qaeda-e i najmnike uvozili u Bosnu i na Kosovo s ciljem borbe sa republikom Srbijom  i Hrvatskom uz znanje i suradnju s administracijom Clintona, kao i sa Iranom.

Al Qaeda je bila zastupljena među “borcima za slobodu”, koji su sudjelovali u libijskoj kampanji, a sada, mada sa zakašnjenjem, priznata je od strane New York Times kao pokretačka snaga programa za smjenu režima u Siriji.

I naravno, ona je bila središnji element prilikom smjene režima u Afganistanu i osnova “efekta bumeranga” 9/11 (Bin Laden je bio bitan sudionik pobunjeničke djelatnosti pod američko-saudijskim nadzorom, da bi kasnije bio napušten od strane svojih mentora, koji su ga nakon terorističkih napada demonizirali i ubili).

Ovi programi uvijek podrazumijevaju najozbiljniji odnos prema “upravljanju zvjerstvima”, kad se vlada koja se nalazi na udaru optužuje za nasilje protiv pobunjenika i njihovih pristalica, a još se s uspjehom ocrnjuje i podmeće joj se tijekom procesa kako bi se povećale dimenzije miješanja u tuđu politiku.

Ovaj zahvat je igrao bitnu ulogu u ratovima s ciljem razjedinjenja Jugoslavije, a možda još i veću u Libiji i Siriji. Neprocjenjivu pomoć procesu pruža mobilizacija međunarodnih organizacija koje uzimaju učešća u demonizaciji putem razotkrivanja zvjerstava, a ponekad i izlaganjem optužbi za zločine koje se pripisuju osobama određenim za tu ulogu.

U slučaju Jugoslavije, osnovani od strane UN Međunarodni tribunal za bivšu Jugoslaviju (MTBJ) prilikom organizacije sudskog gonjenja hrvatske i srpske vlsti, radio je u tijesnoj suradnji sa zemljama članicama NATO.

Na isti način, kada je NATO bio spreman napasti Libiju, tužitelj Međunarodnog kaznenog suda je operativno podigao optužnicu protiv Moamera Gadafija, bez bilo kakve neovisne istrage.

Ovaj način “upravljanja zakonom” je neprocjenjiv za imperiju i doprinosi procesu smjene režima i proizvodnji defektnih država.

Postoje također naizgled neovisne organizacije koje “pospješuju demokraciju”, udruge poput Human Rights Watch, Međunarodna krizna grupa, Institut otvoreno društvo. Te organizacije sa zavidnom revnošću nastupaju uz imperijalnu većinu, režirajući zlodjela režima i njihovih vođa, koji su određeni za smjenu.

Postoje ozbiljni argumenti koji potvrđuju da su i same Sjedinjene Države – defektna ili država koja tone u defektnost.

Razumije se, SAD nisu pretrpjele katastrofalni vojni poraz od neke strane države, ali njihov sustav konstantnog ratovanja nanio je veliku štetu stanovništvu, koje čini temelje države.

Sav višak proizvoda se troši za potrebe sustava vođenja konstantnog rata, potrošnje i bogaćenja manjine …

Zaista, u svojoj državnoj defektnosti, kao i u mnogome drugom, Sjedinjene Države su izuzetna država!
 
 
(vestinet.rs / uredio: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11364"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Dulje od stoljeća nafta je jedan od najznačajnijih svjetskih strateških proizvoda, a moderno svjetsko gospodarstvo gotovo je nemoguće zamisliti bez nje. Nafta je, uz ugljen i zemni plin, bila osnovni pokretač razvoja modernog industrijskog društva, globalne ekonomije i tržišne dinamike. Stoga je svjetsko gospodarstvo iznimno osjetljivo na promjene uvjeta na tržištu energenata, odnosno na povećanje cijena i smanjenje ponude.

[mp3player config=fmp_jw_widget_config.xml playlist=radio-101.xml]

Ne bi li osigurali monopol nad svjetskim zalihama nafte, a zajedno s time i koncentraciju najveće političke moći, mala skupina britanskih i američkih kompanija – koje podupiru njihove vlade – stvorila je jedan od najvećih mitova moderne znanosti. Izmislili su mit o ograničenosti zaliha nafte, tvrdeći da je riječ o izvoru energije koji se brzo troši i koji je nekako nastao od bioloških naslaga prije nekoliko stotina milijuna godina procesom koji je u zapadnim knjigama o geologiji opisan vrlo nejasno. No svejedno se uzima kao nepogrešiva, znanstveno dokazana činjenica.
Nova knjiga Williama Engdahla opisuje upravo začetak tog mita i njegovu ulogu u dvama velikim i razornim svjetskim ratovima, kao i u beskonačnim međunarodnim sukobima, od Hladnog rata do regionalnih ratova u Africi pa do Bliskog istoka i dalje, koje je poticala anglo-američka elita kako bi zadržala nadmoć nad naftom te kontrolirala dotok nafte i dolara koji su s time usko povezani. No, ta kontrola leži u rukama nekoliko američkih i britanskih naftnih divova koji su se nekoć nazivali „sedam sestara”, ali sada su samo četiri: ExxonMobil, Chevron, BP i Shell.

Frederick William Engdhal, Amerikanac s njemačkom adresom, geopolitički je i ekonomski stručnjak i istraživač, novinar i publicist. Autor je bestselleara “Stoljeće rata; Anglo- američka naftna politika i novi svjetski poredak” te “Sjeme uništenja; geopolitika genetski modificirane hrane i globalno carstvo.”

Povod dolaska je izdavanje knjige “Mitovi, laži i ratovi za naftu” U knjizi se provlači teza kako nafta nije ograničeni resurs, kako nam naftni lobiji žele prikazati. Ta teza je već više puta iznesena od strane naftnih stručnjaka u formulaciji kako postoje ogromni izvori nafte, ali nekonvencionalne, koja je mnogo skuplja za preradu pa samim time nije upotrebljiva, barem ne u obliku kojeg znamo. Što je temelj te teze?

“Rusi i Sovjetski Savez imali su timove fizičara i kemičara koji su radili od Rusije energetski neovisnu zemlju. To je bila tajna za vrijeme Hladnog rata kako Zapad ne bi izgubio monopol nad energentima.“

“Otkrili su da nafta ne dolazi od mrtvih dinosaure već da dolazi duboko iz unutrašnjosti zemlje pomoću eksplozija. Teorija da su se dinosauri stacionirali na poziciji Saudijske Arabije bila je apsurdna.”

Prva knjiga “Stoljeće rata; Anglo- američka naftna politika i novi svjetski poredak” polučila je golemi uspjeh. Ona je dopadljiva široj javnosti, no zar nije malo pojednostavljeno ili čak zavjernički o svjetskom odnosu moći kroz povijest govoriti samo kroz pitanje nafte? Nije li to ipak malo kompleksnija priča?

KNJIGU, Stoljeće rata, možete skinuti OVDJE

KNJIGU, Sjeme uništenja, možete skinuti OVDJE

“Povijest nafte u zadnjih 100 godina je u kontroli između svega 4 do 7 korporacija koje dirigiraju svjetskom energijom.”

Zašto se onda ratovalo u Bosni, Kambodži, Vijetnamu; zašto se uopće ratovalo i prije nego što je nafta ikome išta značila?

“Ratovi u bivšoj Jugoslaviji bila je strategija Pentagona kako bi se strateški pozicionirao u odnosu na Bliski istok, ali i u odnosu na Sovjetski Savez. A konflikti kroz povijest uvijek su bili oko pitanja moći, osiguravanja resursa i stvaranja carstva.“

Druga knjiga “Sjeme uništenja; geopolitika genetski modificirane hrane i globalno carstvo” okrenuta je na kartele proizvođača hrane. Više je nego jasno da nam velike korporacije prodaju “junk food”. Vidite li tu možda interes farmaceutskih industrija? Uostalom, nije li čudno da ta industrija još nije našla efikasan lijek protiv rata?

“Postoje lijekovi za liječenje raka, samo što se ne daju u optok. A današnja hrana koja se proizvodi, u odnosu na hranu koju smo jeli prije 40-ak godina, radi od nas bolesne i slabe ljude kako bi koristili lijekove koji će nas učiniti još bolesnijima.“

Što bi bilo kada bi se sutra zabranila GMO hrana? Svijet ima sada 7 milijardi ljudi i većina bi pomrla od gladi kada bi se koristili samo tradicionalnom ekološkom poljoprivredom?

“Smatram da bi se tradicionalnom poljoprivredom trenutačno moglo uzdržavati 12 milijardi ljudi. Glad dolazi samo zbog loše upotrebe zemlje.“

Zašto se, usprkos svemu ovome što kažete, životna dob ljudi produljuje?

“Statistički je to možda i tako ali kvaliteta života se sve više pogoršava. Rak, dijabetes i ostale bolesti pojavile su se, a nije ih bilo prije 40-ak godina.“

Europska unija se navodno priprema na scenarij izlaska Grčke iz Eurozone. Problema ima i u Italiji i u Španjolskoj. Kako vidite rasplet krize? Može li EU opstati u sadašnjem obliku?

“Sam europski model je baziran na pogrešnom i neučinkovitom modelu. Centralizirani porezni sustav ne postoji. Što se tiče stotina milijarda namijenjenih da spase grčko gospodarstvo radilo se samo da se spasi Eurozona i njemačke i europske banke koje su vezane uz grčki dug. Nije ništa učinjeno za spas same ekonomije. Europska vlada trebala bi učiniti isto što i u Švedskoj 1992. kada je bila bankarska kriza. Treba se nacionalizirati banke koje su prekršile zakone, zaplijeniti im imovinu i lagano izvući ekonomiju.

Eurozona će i dalje postojati u nekom obliku jer je učinkoviti način poslovanja. Za Grčku je kasno, a Španjolska mora što prije nacionalizirati banke.“

U knjizi stoljeće rata govorite o medijski ratnom propagandnom stroju. Što je to točno?

“U SAD-u i VB postoji dio medija koji blisko surađuje sa vladom. Novinari postaju ukomponirani dio ratnog stroja, gube svoju objektivnost. Mediji nisu zainteresirani da govore istine već se drže svoje zadane agende. U svijetu je sve manje i manje nezavisnih medija… Internet je još uvijek zadnji izvor nezavisnih informacija no i on je danas pod sve većom prijetnjom.“

Kako vidite mogućnost prosperitet Hrvatske s obzirom na njen skori ulazak u EU?

“Ne mislim da će Hrvatskoj pomoći članstvo u EU. Problem je što Unija nije demokratska struktura i njezini zakoni su samo u interesu banaka i korporacija. Iluzija je da će Hrvatska primiti bilo kakav novac za pomoć. Više nema besplatnih sredstava u Bruxellesu, što bi u konačnici moglo jako loše utjecati na vaše gospodarstvo”, završava William Engdhal.
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9006"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]