Najslavnija udovica na svijetu do kraja svog života ostala je uvjerena da je njen suprug ubijen u atentatu koji su pripremile skupine moćnika iz samog SAD-a

Audio vrpce koje je nedavno objavila televizijska kuća ABC, otkrivaju da je najslavnija udovica svih vremena Jackie Kennedy za života vjerovala da iza atentata na njenog supruga 1963. stoji potpredsjednik Lyndon B. Johnson. Vjerovala je da Johnson u uroti nije bio sam, nego da je djelovao uz pomoć skupine iznimno bogatih desničarskih teksaških tajkuna.

Ispovijest supruge američkog predsjednika na vrpce je u mjesecima nakon ubojstva Johna F. Kennedyja snimio Arthur Schlesinger Jr., jedan od renomiranijih povjesničara svog doba, te je vrpce potom spremio na sigurno, točnije u sef Kennedyjeve knjižnice u Bostonu. Prema njenoj osobnoj želji, vrpce je trebalo čuvati tajnima 50 godina nakon njene smrti i onda ih objaviti.

Njena kći Caroline odlučila je, međutim, ne poslušati svoju majku, te je vrpce objavila nekoliko godina nakon što je Jacqueline 1994. umrla od raka. Konačno, TV kompanija ABC došla je do vrpci nakon što je sklopila ugovor s Caroline koja je zauzvrat zahtijevala da ABC otkaže prikazivanje televizijske drame o Kennedyjevima koja je jako uzrujala i nju i njenu obitelj.

Slučaj ubojstva Johna F. Kennedyja, inače, daleko je od toga da su javnost i povijest o tome rekli posljednju riječ. Prije mjesec i pol Nacionalni arhiv objavio je listu dokumenata povezanih s jednim od povijesno najvažnijih, a istodobno i najtajnijih ubojstava. Riječ je o 3063 dokumenta koja će Nacionalni arhiv objavljivati do listopada 2017., što je javnost izborila prema Zakonu o slobodnom pristupu informacija.

Postoji još uvijek, doduše, mogućnost da predsjednik, bilo aktualni bilo budući, neki od dokumenata proglasi tajnim, što baš i nije previše vjerojatno s obzirom na protek vremena. Ipak, Nacionalni arhiv je priopćio da su imena i funkcije pojedinih osoba navedenih u dokumentima, trajno izbrisani, dakle praktično izgubljeni za sva vremena. Dokumenti obuhvaćaju CIA-inu studiju osobnosti Leeja Harveyja Oswalda. Sadrži i opsežnu zbirku komunikacije direktora FBI Edgara Hoovera, među kojima se ističe jedna pod nazivom “Reakcija Sovjeta i dužnosnika komunističke partije na ubojstvo JFK-a”, što je tjedan nakon atentata poslao Marvinu Watsonu, šefu ureda predsjednika Lyndona Johnsona.

Vrlo zanimljivo će biti vidjeti i što stoji u Hooverovom dopisu državnom tajniku za sigurnost, kao i navodno podužu prepisku Hoovera s vrhom Warrenove komisije o Jack Rubyju, pripadniku mafije i vlasniku noćnog kluba u Dallasu koji je ubio Oswalda dva dana nakon atentata na Kennedyja. I to na vrlo neobičnom mjestu – u podrumu dalaške policije.
 
(express.hr/uredio:NoviSvjetskiPoredak.com)

Na jesen 1963. godine, mržnja je dostigla svoj vrhunac. Sve tri strane – CIA, kubanski izgnanici i mafija – imalu su istu agendu i preklapajuće ciljeve

Prava uloga Lee Harvey Oswalda u ubojstvu Johna F. Kennedyja je istodobno i jednostavna i složena.

Jednostavna je zato što je Oswald u stvari bio vrlo mlad i jednostavan momak kojeg su vlada, policija i mediji pogrešno predstavili.

Složena je zato što je zbog neobično uklopljenog seta slučajnosti dospio u kombinaciju zamršenih konflikata i kompliciranih osveta.

“Nijedno dobro djelo ne prođe nekažnjeno”, izreka je koja u potpunosti opisuje priču Lee Oswalda.

Njegov naivan pristup životu gotovo da mu je osigurao okršaj u kojem se našao 24. studenog 1963. godine.

Što god da ste čuli o Lee Harvey Oswaldu je najvjerojatnije poteklo od ultra tajnog CIA-inog tima koji je nadgledao svaki aspekt ubojstva predsjednika Kennedyja.

Točnije, poteklo je od njihove propagande i gomile dezinformacija koje su raširili u cilju zataškavanja ubojstva Johna F. Kennedyja.

Dakle, prije nego što počnete čitati ovaj članak, zaboravite na predrasude i sve što ste do sada čuli o Lee Harvey Oswaldu. Svi dokazi i svjedočenja na koje ćete naići u ovom članku su izvedeni iz činjenica i pružaju direktan uvid u modus operandi tipičnog CIA-inog ubojstva i operacije False flag.

Zahvaljujući internetu, danas postoji čitavo bogatstvo informacija i podataka koji se tiču ​​ubojstva Johna Kennedyja i njegovog zataškavanja.

Događaje i sastanke su potvrdile javne bilješke. Datume i vremena su potvrdili autentični novinski izvještaji. Ključni pojedinci su identificirani informacijama iz prve ruke, pri čemu su potvrđeni i njihovi suučesnici.

Ključne veze i zavjere su također potkrijepljene činjenicama.

Lee Harvey Oswald će ostati zapamćen kao neopjevani junak kome su CIA, FBI i policijska služba Dallasa sasvim pedantno smjestili. Smjestili su mu zato što je CIA znala za njegov blizak odnos s braćom Kennedy, a John Kennedy je bio poznat po svom nezadovoljstvu CIA-inom zloupotrebom moći.

I John i Robert su imali namjeru da eliminiraju sve tajne operacije koje je CIA provodila u suradnji s mafijom i prognanicima sa Kube koji su željeli vidjeti Fidel Castra mrtvog. Tek nakon fijaska s Zaljevom svinja, John F. Kennedy je postao odlučan u svojoj namjeri da obuzda CIA-u, ako ne i da je zaustavi jednom zauvijek.

Posljedična svađa na vlasti odvijala se u isto vrijeme kada je Bobby Kennedy objavio rat protiv organiziranog zločina, posebno protiv talijanskih mafijaških obitelji u New York Cityju, Chicagu i New Orleansu.

Jedan od članova mafije, Carlos Marchelo – “Kum” mafije New Orleansa – postao je glavna meta pravnog odjela policije.

Upravo zbog izravnog dosluha CIA-e s mafijskom osobnošću i klikom kubanskih prognanika, čiji je cilj bio zbaciti Castrov režim, Oswald je naloženo od strane Roberta Kennedyja da se infiltrira u tu opasnu operaciju.

Ubojstvo još jednog šefa države – Fidel Castra, bila je posljednja stvar sa kojom su braća Kennedy željela imati veze.

Neuspjeh ubojstva Castra je izgleda samo pojačao predanost kubanskih prognanika koji su željeli svoju državu natrag po bilo koju cijenu.

CIA je također unajmila još neke plaćene ubojice – fanatike, koji će obaviti njihov prljav posao.

Ova suradnja između tri skupine je ključna za razumijevanje čitavog događaja. Svi su oni imali isti cilj: da povrate Kubu. Na kraju krajeva, Havana je postala pravo utočište za međunarodnu skupinu kockara i trgovaca iz raznih branši, osobito oružja.

Kada je Castro konačno preuzeo Kubu 1959. godine, nastao je veliki kaos. Do tada je Kuba ubrzano postajala glavna karika u rastućoj međunarodnoj ilegalnoj trgovini drogom. Kada je Castro zatvorio svaki mogući kasino u Havani, on je također zaustavio ilegalnu trgovinu droge, što je posljedično utjecalo na profitabilno kubansko tržište.

Ta 1959. godina očito nije bila dobra godina za Kubu. Kapitalistički “san” se pretvorio u komunističku “noćnu moru” s gerilskom revolucijom koja je zbacila prekomjerno korumpirani režim Fulgencija Batiste.

Ove sumnjive aktivnosti – međunarodna ilegalna trgovina drogom – bile su središnji biznis koji je povezivao CIA-u, Kubance i mafiju. Njihovi prihodi od prodaje droge su bili toliko profitabilni da su bili spremni učiniti SVE da ih povrate.

Tvrdoglavi kubanski kapitalisti se nisu namjeravali suočavati sa Kastrovim streljačkim vodom, pa su kao izgnanici prebjegli u Miami i New Orleans.

New Orleans je zatim postao magnet za fanatike koji će sudjelovati u bilo kakvoj zavjeri koja bi im omogućila da povrate kubanski raj.

Ponajviše ih je ujedinila mržnja prema Fidel Castru.

Kada je Kennedijeva administracija odbila podržati ovaj pokret, kubanski izgnanici su usmjerili svoju mržnju ka predsjedniku, umješavši mafijska obitelji i CIA-u.

Na jesen 1963. godine, mržnja je dostigla svoj ​​vrhunac. Sve tri strane – CIA, kubanski izgnanici i mafija – imalu su istu agendu i preklapajuće ciljeve.

Svi su se osjećali kao da su ih Kennedyjevi izdali, dok je administracija isto mislila za njih.

Sav bijes se nagomilavali u smjeru predsjednika Johna Kennedyja.

Oformljena je skupina s ciljem da preuzme kontrolu nad Kubom, koja je uključivala ultra-tajni tim CIA-e, mobiliziran radi smaknuća šefa države, političara, vojnih časnika i svih ostalih koji su stajali na putu promjeni režima.

Robert F. Kennedy je znao da se spremaju zavjere koje će ga smaknuti. On je bio pun života, za razliku od svog starijeg brata koji je često išao na medicinske preglede.

Njegovi instinkti za preživljavanje su se iz tih razloga prilično pooštrili, okrenuo se svom bratu kao mogućem nasljedniku, dok je njemu bilo svejedno jer je znao da može okončati svakog momenta.

Kao državni tužitelj, Bobby je bio svjesniji toga što se događa na ulicama, pogotovo u Miamiju i New Orleansu. Također je dobivao informacije iz prve ruke o organiziranom anti-Castro pokretu.

Upravo saznanja do kojeg je došao Robertov istražni aparat o anti-Castro aktivnostima, koje je financirala CIA, trebalo su kasnije biti iskorištena za gašenje CIA-e.

Alen Dals, prvi civilni direktor CIA-e, bio je duboko umiješan u promjene režima diljem svijeta.

Nakon neuspjeha u Kubi, Dals i njegovi suradnici bili su primorani da daju otkaz, što je dodatno potpalio kubanski problem.

Također se priča da su u anti-Castro pokret bili umiješani George H.W. Bush, Richard Nixon, Barry Goldwater, Edgar Hoover, Lyndon B. Johnson, ali i mnogi moćni biznismeni.

Bilo bi prilično nezgodno da se jedna komunistička država nalazi u dvorištu Amerike, a pogotovo da ista utječe na komercijalne interese u Srednjoj i Južnoj Americi.

CIA, fanatični kubanci i mafijaši su zapravo bili samo alati rata koji je bjesnio između kapitalizma i komunizma.

Međutim, povijest je bila na strani zagovarača rata, a ne mira, što je uspjeh tragičnih ubojstava šezdesetih godina i dokazao.

Kako je došla 1963. godina, sav novac i resursi, vrijeme i energija, osoblje i trening, koji su bili usmjeravani na Fidel Castra prosto su se preusmjerili na predsjednika Kennedyja.

Iz ovih, ali i drugih razloga, Bobby Kennedy je odabrao Lee Harvey Oswalda – ultra-tajnog špijuna koji je trebao infiltrirati u pokret CIA-e, kubanaca i mafije. Oswald je tako zapravo sam po sebi predstavljao protuobavjestajne operaciju.

On je rođen u New Orleansu pa se zato tamo dobro i snalazio. Također je živio i u Dallasu kada se vratio iz SSSR. Ipak, ono što ga je učinilo najpogodnijim za tu ulogu jeste njegov životni afinitet prema socijalizmu i komunizmu.

Pošto se Oswald prilično interesirao za komunizam, on je prebjegao u SSSR kao vrlo mlad, prije nego što je napunio 20 godina.

Robert F. Kennedy je znao da će Oswald biti odličan za tu ulogu i da će biti dovoljno hrabar da uskoči među tri vatre u New Orleansu.

Također je znao da može imati povjerenja u Oswalda jer je znao da će Lee Harvey Oswald biti voljan žrtvovati svoj život radi višeg cilja, što je i učinio.

Iako se nikad nije odrekao američkog državljanstva, Oswald se bez problema vratio u SAD sa svih ruskom ženom i djetetom. Smatra se da je tako nešto mogao omogućiti samo državni tužitelj SAD.

Još jedna neobična stvar je što Oswaldov povratak u SAD nije popraćen medijskom pažnjom, na njegovo razočarenje. Zaista, građanin SAD koji se ponovno doseljava iz SSSR sa svojom obitelji, kako je moguće da su mediji to propustili?

Upravo zato što je Robert Kennedy namjeravao iskoristiti Oswalda, mediji nisu smjeli biti umiješani.

Lee Harvey Oswald je bio čovjek koji je očajnički tražio svoju ulogu u životu i smatra se da je baš tada doveden u službu Robert Kennedyja.

Na Oswaldovu žalost, CIA je znala točno kome je on odan. Zamka za njega se spremala još od prvog trenutka kada se pojavio u New Orleansu.

Oswald je nakon infiltracije ubrzo postao svjestan zavjera i intriga koje su dopirale sa svih strana. Međutim, tek je u Dallasu u listopadu 1963. postao svjestan zavjere da se ubije predsjednik.

Misleći da je svojim njuškanjem došao do otkrića ovih zavjera, Oswald je ušetao ravno u zamku isplaniranu u Dallasu.

Prava ironija jest što je upravo Oswald spriječio ubojstvo Johna Kennedyja tri tjedna ranije u Chicagu, zapečativši tako svoju sudbinu.

Ne samo da Oswald nije imao ništa s ubojstvom John Kennedyja, već je zapravo radio na tome da spriječi ubojstvo Robert Kennedyja.

Nakon što je saznao za plan ubojstva u Chicagu, Oswald je dojavio FBI-u da upozori Johna Kennedyja da ne putuje u Chicago 2. studenog 1963. godine.

Tako je Kenedijevo ubojstvo nakratko odgođeno.

Upravo zbog neuspjeha ovog planiranog ubojstva, braća Kennedy su spustila gard, smatrajući da su sigurni.

Pošto ih je Oswald obavijestio o zavjeri, vjerovali su da će ih i ubuduće obavještavati o sličnim planovima.

Međutim, izgleda da je neuspjeli pokušaj ubojstva 2. studenog zapravo bio isceniran baš s tim ciljem, da Kennedija da osjećaj lažne sigurnosti.

Moguće je da je Oswald, ne znajući, iskorišten u tom događaju dostavljanja pouzdane informacije koja je bila integralni dio zavjere o ubojstvu u Dallasu.

Istovremeno, tim CIA-e se spremao za javno smaknuće u Dallasu, postavljajući pritom zamku Osvaldo, zaposlivši ga u zgradi za pohranu knjiga Teksaške škole.

Razumijevanje tradicionalne strukture i načina djelovanja CIA-inih tajnih operacija je ključno za shvaćanje načina na koji je Lee Oswald izigran.

Prvo, sve tajne operacije CIA-e su podijeljene tako da svaki pojedinačni sudionik zna samo ono što je ključno za njegovo djelovanje. Drugo, za svaku komponentu i fazu operacije bira se što je manje moguće sudionika.

Treće, postoji minimalan kontakt između plaćenih ubojica i njihovih naručitelja, između donositelja odluka i planera, između sponzora i kurira.

Zbog toga je Oswald znao samo ono što mu je rečeno povodom nadolazeće zavjere u Dallasu.

Prema raznim tvrdnjama, Oswaldov naručitelj je bio David Atlee Phillips koji je rođen u Dallasu i koji je dobro povezan s međunarodnom obavještajnom zajednicom. Njegova veza s Alfa 66 – organiizacijom anti-Castro Kubanaca – bila je trn u oku braće Kennedy.

Zbog svog ograničenog pristupa pravim CIA-inim pravilima igre, Oswald je posjedovao nepotpune i / ili lažne informacije o zavjeri koja je planirana za 22. studenog u Dallasu.

Štoviše, Oswaldov nadzornik u teksaškoj školi je pozvao policiju Dallasa da pretraži zgradu zbog “navodnog” ubojice odmah nakon što se dogodilo ubojstvo. Oswald je za to vrijeme sjedio sa šefom u sobi za stanku ne znajući da se ubojstvo uopće dogodilo.

Tada je Lee Oswald počeo paničariti. Nije mogao suočiti s gomilom događaja koji su se odjednom obmotavali oko njega. Tada je počeo shvaćati da mu je namješteno.

Upravo ta panika, koja je oslikavala njegov očaj, doprinijela je slici krivnje koju su federalci htjeli izazvati kod javnosti.

Međutim, kada je Lee Oswald na nacionalnoj televiziji rekao kako je nevin i kako ne zna ništa o zavjeri o ubojstvu, CIA-in tim za zataškavanje se našao u ozbiljnom problemu.

Zapravo, Oswald je imao toliko moćnih veza sa skupinama u New Orleansu da bi njegovo suđenje moglo izazvati katastrofu.

Lee Oswald je mogao razotkriti razne zavjere usmjerene na rušenje Kennedyjeve administracije i zbacivanje stranih vlasti.

Osvaldov svjedočenje je, međutim, moglo biti i iskorišteno od strane CIA-e protiv Roberta Kennedyja, kao navodnog suučesnika u samom ubojstvu.

Ipak, jedina sigurna opcija bila je da Lee Oswald bude ubijen, što se i dogodilo u trenutku kada je prebacivan pod policijskom zaštitom i pod svjetlima medija uživo.

Počinitelji su mislili da će eliminacija Lee Oswalda zaustaviti dalje priče i teorije o zavjerama, pri čemu je sve prosto pripisano Lee Harvey Oswald.

Međutim, afera o Oswaldovom ubojici, Jack Leon Rubyu, pokrenula je niz mogućnosti, koje su podrazumijevale i njegovu uključenost u zavjeru.

To znači da je Ruby dobio zapovijed od nekoga iznad njega i tako se cijela shema sustavno odmotavala, dio po dio, osoba po osoba, počinitelj po počinitelj. Vrh se počeo plašiti da će biti identificiran.

Naprosto je nevjerojatna činjenica koliko je ljudi poginulo ili umrlo prije vremena nakon ubojstva Johna Kennedyja. Na toj gotovo beskonačnoj listi nalazi se gomila samoubojstava, čudnih nesreća i ubojstava.

Jasno je da Lee Harvey Oswald nije poznavao sve te ljude, ali postojao je niz ljudi koji su znali točno što će se dogoditi tog sudbonosnog studenog dana.

Na njegovu nesreću, Lee Oswald je bio jedan od malobrojnih koji nisu znali da će John F. Kennedy biti ubijen u Dallasu 22. studenog 1963. godine.

Interesantno je koliko je ova priča neuništiva. To je jedina priča pored 11. rujna koja je izazvala toliko pažnje, istraživanja i energije.

Međutim, lažne operacije se danas razotkrivaju jedna za drugom, kao i žrtveni jarci upotrijebljeni za njihovo ostvarivanje.

Sada je ustanovljeno da Sirhan Sirhan nije ubio Bobby Robert Kennedyja, isto kao što James Earl Ray nije imao ništa s ubojstvom Martina Luthera Kinga. Čak je i obitelj Martina Luthera Kinga to potvrdila.

Isto tako je i Timothy McQuay namješteno bombardiranje Oklahoma Cityja.

Slično tome, sve je više dokaza i svjedočenja koji dokazuju da 19 muslimanskih terorista nije imalo veze s lažnom operacijom 11. rujna koju je implementirala federalna vlast SAD.

Očito je da je upotreba Lee Harvey Oswalda kao žrtvenog jarca postavila predložak koji se zatim ponovio nebrojeno puta u proteklih 50 godina. Kažemo nebrojeno zato što većina tih zločina koji su zahtijevali žrtvenog jarca nisu objavljeni u mainstream medijima.

Zaista, da su građani SAD zahtijevali stvarno objektivnu, nepristranu, znanstvenu istragu Lee Harvey Oswalda, dokazalo bi se da je bio nevin. Sve to zatim nameće pitanje: “Tko je kriv?” I što je još važnije “Zašto je to učinjeno?”.

Ne možemo, opet, da se ne zapitamo što je to Bobby Kennedy znao o Le Oswaldu da je mogao povjeriti ultra-tajnu i osjetljivu operaciju. Možda je to činjenica da je Oswalda službeno trenirala CIA i da je radio za Pomorsku obavještajnu ured (Office of Naval Intelligence)?

U pismu Johna McCona, direktora CIA-e, upućenom James G. Raulu, šefu Tajne službe SAD, potvrđen je važan dio Oswaldovog rezimea.

Kao bivši marinac, Oswald je posjedovao neophodne kvalifikacije koje su Kennedyjevi zahtijevali za ovu opasnu misiju.

Kao netko tko je žrtvovao svoj život za državnog tužitelja SAD i predsjednika SAD, Oswald bi se trebao posthumno odlikovati Medaljom časti i Predsjedničkom medaljom slobode.
 
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda*

 

 

 
(vestinet/uredio i preveo:nsp)

Čim se spomene pojam teorija zavjere, ljudi se po nekoj automatici podsmjehuju. Neki bi mogli pomisliti da su teorije zavjere zapravo samo plod mašte pojedinaca željnih medijske pažnje ili brze slave, no donosimo devet teorija zavjere koje su se doista i dogodile.

Ljudi koji prenose teorije zavjere često nemaju mogućnost dokazati iste na bilo koji način, no s vremenom neke tajne izrone na medijsko vidjelo, vladini dokumenti gube oznaku tajnosti, a onda stvari više nisu toliko smiješne. Business Insider napravio je kompilaciju zavjera vlade SAD-a koje su se doista i dogodile – dokumentirano.

1. Trovanje američkih građana tijekom prohibicije

U siječnju 1920. godine na snagu je stupio 18. amandman američkog ustava, kojim se zabranila proizvodnja, prodaja i transport alkoholnih pića. No, unatoč nastojanjima američke vlade tada, konzumacija alkohola je skočila “u nebo”.

Kako bi držali korak s žeđi Amerikanaca za alkoholom, proizvođači ne samo da su pravili svoju verziju žestokih pića, već su krali i industrijsku verziju alkohola, koja je učinjena nepitkom dodavanjem metilnog alkohola (uglavnom). Kemičari bi takav industrijski alkohol vraćali u prirodno stanje i učinili ga ponovno sigurnim za konzumaciju, prema knjizi “The Poisoner’s Handbook: Murder and the Birth of Forensic Medicine in Jazz Age New York”, autorice Deborah Blum.

Do sredine 1927. godine američka vlada u industrijski je alkohol dodavala kudikamo smrtonosnije kemikalije, poput kerozina, klora i acetona, koje su činile alkohol težim za vraćanje u izvorno stanje. Dodatkom još 10 posto metilnog alkohola stvar je postala još i gora.

Samo u New Yorku od otrovnog alkohola je umrlo 400 osoba, dok je iduće godine od istog trovanja umrlo čak 700 građana. Charles Norris, šef medicinskih istraživanja pokušao je objaviti te podatke u javnost.

2. Američka služba za javno zdravstvo lagala je o liječenju afroameričkih muškaraca zaraženih sifilisom više od 40 godina

Godine 1932. američka Služba za javno zdravstvo surađivala je s Institutom Tuskegee kako bi napravili bilješke povijesti zaraze sifilisom kod afroameričkih muškaraca, a sve da bi istražili mogući program liječenja.

U studiju je inicijalno bilo uključeno 600 afroamerikanaca, 399 zaraženih sifilisom te 201 zdrav. Dok im je bilo obećano kako će dobiti liječenje bolesti, istraživački tim to nikad nije proveo. Čak kad je i penicilin postao najbolji lijek za sifilis, istraživački tim je tu činjenicu prešutio sudionicima studije.

Eksperiment je bio predviđen na šest mjeseci, no potrajao je punih 40 godina. Konačno, 1972. godine agencija Associated press objavila je članak o tome, na što je javnost reagirala sa zgražanjem te je pokrenuta istraga. Eksperiment je gotovo trenutno prekinut, nakon što ga je savjetodavni panel američke vlade proglasio “etički neodgovornim”.

Godine 1974. došlo je do sudske nagodbe između sudionika studije s američkom vladom u visini od 10 milijuna dolara te doživotnog zdravstvenog osiguranja za sve sudionike te studije. Posljednji sudionik te studije umro je 2004. godine.

3. Više od 100 milijuna Amerikanaca primilo je polio injekciju zaraženu virusom koji može urokovati rak

Opasan simijski virus 40 (SV 40), nekako se pojavio u injekcijama polija između 1954. i 1961. godine, prema podacima koje je prenio američki žurnal o raku. Istraživači procjenjuju kako je 98 milijuna Amerikanaca te još više ljudi u svijetu primilo tako zaražene injekcije.

Nakon desetogodišnje istrage, predsjednica Nacionalnog informacijskog centra za injekcije, Barbara Fisher, svjedočila je 2003. godine pred pred američkim Kongresom kako je tvorac cjepiva, Jonas Salk, koristio za cjepivo stanice rezuz majmuna koji su bili zaraženi virusom SV 40.

Iako je američka vlada zamijenila injekcije, liječnici su ih nastavili koristiti sve do 1963. godine.

4. Dijelovi incidenta u zaljevu Tonkin, koji su bili povod za američku intervenciju u Vijetnamu, NIKAD se nisu dogodili

Dakle, službena tadašnja verzija događaja prema Pentagonu bila je da je američki ratni Brod USS Maddox izbjegao napad torpedom te napao tri vijetnamska vojna čamca 2. i 4. kolovoza 1964. godine. To je bilo dovoljno da Kongres donese rezoluciju kojom se tadašnjem američkom predsjedniku Lyndon Johnsonu omogućilo da intervenira u Vijetnamu.

Priče o takozvanoj “false flag” operaciji u zaljevu Tonkin počele su gotovo istovremeno kad i sam incident, a posebice nakon što je američka vlada priznala da je drugi incident možda uzrokovan krivim čitanjem radara.

Godine 2005. istina je izašla na vidjelo, nakon što su deklasificirani dokumenti NSA, u kojima je jasno priznato da se drugi incident u zaljevu Tonkin nikad nije dogodio.

5. Američki vojni vrh planirao je terorističke napade po američkom tlu kako bi dobili podršku za rat protiv Kube

Operacija Northwoods naziv je tajnog plana američkog vojnog stožera, koji je bio osmišljen kako bi se dobila potpora za napad na Kubu, s ciljem svrgavanja Fidela Castra.

Dokumenti s kojih je skinuta oznaka tajnosti pokazali su kako se razmišljalo o upriličenju pogreba za “lažne žrtve”, “pokretanje brojnih glasina” te potapanje američkog ratnog broda u zaljevu Guantanamo za koji bi se okrivila Kuba. Išlo se do te mjere da se na bilo koji način eventualna smrt američkog testnog pilota i astronauta John Glenna, ako mu eksplodira raketa, prišije komunističkoj Kubi.

Planove vojonog stožera odbio je bivši američki predsjednik John F. Kennedy, a general Lyman L. Lemnitzer je smijenjen.

6. Američka vlada testirala je LSD na američkim i kanadskim građanima bez njihova znanja

Mnogi su već sigurno čuli za zloglasni istraživački program američke vlade nad ljudima, kodnog imena MKUltra, kojeg je provodio znanstveni odsjek CIA-e. Ta je agencija platila zatvorima, bolnicama i drugim institucijama da drže jezik za zubima oko tog istraživanja. Ovisnicima o heroinu nudili su besplatno i heroin, prema dokumentima zajedničkog saslušanja podsavjeta Kongresa, na kojem je govorio i bivši američki predsjednik John F. Kennedy.

Najmanje jedan sudionik je umro, nakon što je nesvjesno u tijelo unio LSD. Frank Olsen počinio je, navodno, samoubojstvo.

Godine 1973. tadašnji šef CIA-e Richard Helms, naredio je uništenje svih dokumenata povezanih s programom MKUltra. Na saslušanju pred Kongresom Helms je iskusio neobjašnjiv gubitak pamćenja oko detalja tog programa.

Čitav taj debakl bio je inspiracija za bestseller knjigu istraživačkog novinara Jona Ronsona, “Muškarci koji gledaju u koze”, prema kojoj je snimljen i istoimeni film s George Clooneyjem u glavnoj ulozi.

7. Godine 1974. CIA je potajno na površinu mora izvukla potopljenu sovjetsku podmornicu s nuklearna balistička projektila

“Projekt Azorian” bio je tajna operacija CIA-e s ciljem podizanja ruske podmornice s dna Tihog oceana, kako bi se iz nje izvukle tri nuklearne bojeve glave, svaka s bojevom glavom od jedne megatone.

Uz odobrenje predsjednika Nixona, već spomenuti šef CIA-e, Helms, sve je planove strpao u tajni dosje imena “Jennifer”, kojem su pristup imali samo odabrani vladini dužnosnici.

NSA je kasnije objavila članak iz žurnala Studies in Intelligence, unutar same CIA-e, otkrivši kako je ta organizacija uspjela u izvlačenju podmornice K-129 s morskog dna. CIA je kasnije redaktirala tekst u dokumentima tako da uspjeh njihove operacije nije do kraja razjašnjen, ali brod koji je izvlačio podmornicu, Glomar Explorer, dovukao je tad nekakav teret do Havaja na istovar.

8. Američka vlada prodavala je oružje Iranu, kršeći embargo te novac iskoristila za potporu nikaragvanskim militantima

Godine 1985. dužnosnici administracije Ronald Reagana provodili su prodaju naoružanja Iranu, koji je tad bio pod embargom. Ključan igrač u čitavoj priči bio je član vijeća za nacionalnu sigurnost, Oliver North, koji je te prihode koristio za plaćanje antikomunističkih pobunjenika Contrasa u Nikaragvi.

Sve je počelo sa sedam talaca koje je zarobila skupina u Libanonu i koja je imala poveznice s Iranom. U kompleksnoj razmjeni u koju je bio umješan i Izrael, SAD su namjeravale prodati oružje Iranu u zamjenu za aoce. Situacija je brzo pošla po zlu, iako su Libanonci pustili sve osim dva taoca.

Iduće godine jedan Iranac o svemu je obavijestio medije, a Reaganova administracija porekla je svaku povezanost s događajem. Uslijedio je 41 dan saslušanja u Kongresu oko tog skandala, no Reaganova uloga u svemu i dan danas ostaje nerazjašnjena.

Prodaja oružja Iranu nikad nije okarakterizirana kriminalnim djelom, no neki dužnosnici su zaradili tužbe zbog podupiranja Contrasa u Nikaragvi. Neki dokumenti, međutim, i dalje su ostali tajni.

9. Kako je počeo rat u Perzijskom zaljevu

Godine 1990. 15-godišnja djevojčica iz Kuvajta, identificirana samo kao Nayirah, svjedočila je pred američkim Kongresom kako je gledala iračke vojnike dok su vadili novorođenu djecu iz inkubatora u bolnici i bacali ih na tlo da umru.

Istraga provedena kasnije pokazala je kako je velika PR agencija Hill & Knowlton pripremila njezino svjedočenje za klijenta iz Kuvajta. Nadalje, Nayirah je, ni manje ni više, bila zapravo kći veleposlanika Kuvajta u SAD-u, otkrio je New York Times.

Zanimljiva je i činjenica da je Tom Lanos, zastupnik u Kongresu iz Kalifornije, koji je sudjelovao u formiranju odbora za saslušanje Nayirah, iznajmljivao prostor u spomenutoj PR ageniciji po nižoj renti.

Amnesty International isprva je u potpunosti podržavao svjedočenje djevojčice, no nakon ponovljene istrage promijenili su mišljenje, ali nisu dovodili u pitanje istinitost svjedočenja, već su smatrali da je pristrana.

Iako bi američki Kongres vjerojatno odobrio napad na Irak 1990. godine i bez njezinog svjedočenja, Nayriah je uvelike ubrzala taj proces.

Neke od poznatih teorije zavjere koje nitko nije uspio opovrgnuti

Unatoč tomu što su ponekad odgovori na pitanja puno jednostavniji nego običavamo misliti, mnoge od ovih teorija postavljaju sasvim logična pitanja na koja nitko još nije dao konkretan odgovor

Tko je omogućio ljudima iz pakistanskih pećina novac i znanje da na koljena sruše najmoćniju naciju na planetu? Je li američki predsjednik Barack Obama rođen u Keniji? Jesu li ljudi doista sletjeli na Mjesec? Ova i brojna druga pitanja svakodnevno golicaju maštu brojnih poklonika različitih teorija zavjera. Unatoč tomu što su ponekad odgovori na pitanja puno jednostavniji i dosadniji nego običavamo misliti, mnoge od ovih teorija postavljaju sasvim logična pitanja, na koja nitko još nije dao konkretan i nepobitni dokaz da su u krivu. Donosimo vam najpoznatije od njih.

Teroristički napadi 11. rujna

Oko čuvenih 9/11 napada s godinama se razvilo cijelo mnoštvo teorija zavjere, a mi ćemo spomenuti one čiji su poklonici (često nazivani i „Truthers”) podastrijeli najviše dokaza. Najveći broj ljudi koji smatraju kako kod tragedije koja je prije 10 godina zadesila SAD puno stvari ne štima tvrde da su napadi 11. rujna izašli iz radionice same Vlade Sjedinjenjih Američkih Država, a ne bijedne terorističke skupine koja obitava po pećinama Afganistana i Pakistana. Za to su podastrijeli i cijeli niz dokaza, od toga da su obitelji Bush i Bin Laden desetljećima bile blisko povezane, do brojnih mišljenja eminentnih stručnjaka koji su u službenoj „priču” američke Vlade našli golemi broj rupa i nelogičnosti.

Druga skupina Truthera ne ide toliko daleko da tvrdi kako je Vlada odgovorna za samo osmišljavanje napada, ali napominju da postoje brojni dokazi da je Vlada itekako bila svjesna da će se napadi dogoditi, a da pritom nije poduzela ama baš ništa. Štoviše, mnogi su uvjereni da je Vlada aktivno radila na onemogućavanju svojih obrambenih kapaciteta, kako bi teroristima olakšala posao.

Ubojstvo Johna F. Kennedya

22. studenog 1963. godine predsjednik SAD-a John F. Kennedy upucan je dva puta dok je iz svog automobila mahao razdraganoj gomili u Dallasu. Unatoč tomu što je službeno proglašen mrtvim po dolasku u bolnicu, liječnici su ustvrdili da ga je drugi metak u glavu na mjestu usmrtio. Američke su vlasti kao jedinog osumnjičenog prokazale Lee Harveya Oswalda, koji je navodno snajperom s obližnje zgrade knjižnice upucao nesretnog predsjednika. Dva dana poslije ubio ga je vlasnik noćnog kluba Jack Ruby.

Čak i oni koji su samo površno proučavali navode iz ove priče lako mogu primijetiti kako cijeli niz toga jednostavno ne drži vodu. Nelogičnosti i greške u istrazi oružja kojim je navodno počinjeno ubojstvo, konfliktne izjave svjedoka, krajnje neobične okolnosti oko ubojstva Harveya Oswalda te zbrzana autopsija Kennedyeva tijela „mirišu” na zataškavanje. Unatoč tomu što se teoretičari zavjere ne mogu dogovoriti stoji li iza ubojstva CIA, KGB, mafija, Federalne rezerve, Fidel Castro ili potpredsjednik Johnson (koji je kasnije postao predsjednik), svi se slažu u jednom – Lee Harvey Oswald nipošto nije radio sam.

Slijetanje na Mjesec

Unatoč tomu što nas već desetljećima u školama uče kako je misija NASA-e Appolo 11 prva letjelica koja je odvela ljude na površinu Mjeseca 20. srpnja 1969. godine, mnogi su skloni vjerovati kako slavne riječi „mali korak za čovjeka, ali veliki za čovječanstvo” nisu izrečene na površini našeg jedinog prirodnog satelita, već u holivudskom studiju. Ova je teorija zavjere jedna od najstarijih i nitko nije do sada uspio dati odgovor koji bi konačno uvjerio onu drugu stranu.

Pristaše teorije tvrde kako su SAD lažno prikazale cijelo slijetanje na Mjesec kako bi konačno ostvarili važnu pobjedu protiv Sovjeta u svemirskoj utrci i, konačno, Hladnom ratu. Kako bi uspjeli u tom naumu, napravili su iznimno vjerodostojnu snimku slijetanja na Mjesec u filmskom studiju, a za taj su posao angažirali jednog od najboljih filmskih redatelja u povijesti, Stanleya Kubricka, koji se koristio scenarijem Arthura C. Clarka.

Smrt Osame bin Ladena

Američka je administracija početkom svibnja ove godine slavodobitno objavila kako su pronašli i ubili najtraženijeg čovjeka na svijetu, talibanskog vođu Osamu bin Ladena. Prema službenim informacijama, odred američkih Navy Seal marinaca u noći su 2. svibnja 2011. godine s dva helikoptera provalili u dobro čuvani kompleks u Pakistanu te u razmjeni vatre ubili šefa al Qaide i njegove tjelohranitelje.

Ono što je i najobičnijem promatraču odmah upalo u oči jest činjenica da Vlada nije ponudila ni jedan konkretan niti nepobitan dokaz kojim bi se sa sigurnošću potvrdila Osamina smrt. Sumnju podiže nedostatak bilo kakve ozbiljnije obdukcije kojom bi se potvrdio identitet, budući da su marinci sahranili tijelo u more već nekoliko sati nakon smrti, a ulje je na vatru dodao američki predsjednik koji je odbio objaviti bilo kakve fotografije ili video cijele akcije. Unatoč tomu što je kasnije objavljen video navodno snimljen kamerom na kacigi jednog od vojnika, to nije razuvjerilo sve brojnije poklonike ideje da je i u ovom slučaju došlo do opake muljaže.

Globalno zatopljenje

Poznato i pod nazivom klimatske promjene, globalno zatopljenje označava dizanje prosječnih temperatura Zemljine atmosfere i oceana kao rezultat povećanja koncentracije stakleničkih plinova. Kao način za sprječavanje efekata globalnog zatopljenja, aktivisti i zakonodavci predlažu cijeli niz promjena, od zaustavljanja sječe šuma do potpune zabrane izgaranje fosilnih goriva.

Protivnici ovog koncepta dijele su u dvije osnovne grupe. Jedna grupa tvrdi kako ne postoji niti jedan dokaz u mjerenjima prosječnih temperatura koji bi nedvojbeno dokazao da su se one doista i podigle. Druga grupa ne niječe dizanje temperature, ali tvrdi da čovječanstvo nema nikakve veze s time, budući da se radi o sasvim normalnim i prirodnim klimatskim mijenama i razdobljima kroz koje prolazi naš planet. Nije zgorega ni spomenuti da su jedni od najvećih financijera različitih grupa koje se bore protiv globalnog zatopljenja ljudi koji predstavljaju industriju nuklearne energije. Nema sumnje, potpuna zabrana fosilnih goriva natjerala bi vlade i ekonomije da se okrenu jedinoj pravoj alternativi – nuklearnoj energiji.
 

 
(dnevnik.hr, metro-portal,youtube.com/uredio:nsp)

Ljudi iz Titovog osiguranja su poslije atentata na Kennedy-a napravili probu kako bi ispitali da li su dva metka mogla pogoditi John Kennedy-a, a jedan guvernera Teksasa John Connelly-a.

Dan žalosti, otkazane nogometne utakmice i kazališne predstave – tako je izgledala Jugoslavija na dan poslije ubojstva Johna Kennedy-a 1963. u Dallasu. Samo četiri tjedna prije toga Bijelu kuću je posjetio Josip Broz Tito, a godinu poslije ubojstva, Titova služba osiguranja je rekonstruirala atentat do najsitnijih detalja. Utvrdili su da je službena verzija ubojstva nemoguća, kaže dugogodišnji Titov prevoditelj Ivan Ivanji.

Jedan snimak, bezbroj tumačenja i vrlo malo onih koji poslije pola stoljeća vjeruju u službenu verziju ubojstva. To je danas dojam o onome što se na ulicama Dallasa desilo 22. studenog 1963. godine. Gotovo svaki od scenarija ubojstva 35. američkog predsjednika Johna Kennedy-a može poslužiti kao dobra osnova za film.

Dugogodišnji Titov prevoditelj Ivan Ivanji ovih dana je javnost podsjetio na jedan zanimljiv sigurnosni detalj.

“Kad smo sjedili u istočnom Berlinu, ljudi iz Titove službe sigurnosti su mi ispričali da su poslije atentata na Kennedy-a napravili probu kako bi ispitali da li su dva metka mogla pogoditi John Kennedy-a, a jedan guvernera Teksasa Johna Connelly-a. Tako kaže službena verzija “, kaže Ivanji.

 Istaknuo je da su probali sa iste visine pogoditi sličnu metu i da su konstatirali da je nemoguće.

“Jedan metak bi mogao sasvim slučajno pogoditi, ali da tri metka pogode metu, ne dolazi u obzir”, kaže književnik Ivanji.

Jugoslavenske službe siguranosti su do tih zaključaka došli godinu dana poslije ubojstva Kennedy-a, ali je pitanje – zašto su uopće to isprobavali?

“Mislim da te službe sigurnosti moraju nakon svakog atentata ili pokušaja atentata provjeriti sve mogućnosti, ali vjerojatno je to bilo i zbog znatiželje, kako bi utvrdili gdje su to američke kolege pogriješile”, objašnjava Ivanji.

Samo četiri tjedna prije ubojstva u Dallasu, Josip Broz Tito je sa suprugom Jovankom boravio u Bijeloj kući. Neobično je bilo da kod susreta nije bilo Jacqueline Kennedy. A iz današnje perspektive, neobična je bila i reakcija jedne socijalističke zemlje na ubojstvo jednog američkog predsjednika.

“Bio sam tada umjetnički direktor Suvremenog kazališta na Crvenom križu i za vrijeme predstave ‘Laku noć, Betina’, glumac Verber je uletio u upravničku ložu i rekao da su ubili Kennedy-a, da li da prekinemo predstavu. Ja kažem – ne pada mi na pamet, zašto da prekidamo predstavu, ja nisam bio toliko potresen”, kaže Ivanji.

Bivši dopisnik Politike iz Washingtona M. Pantelić 22. studenog 1963. godine imao je 16 godina.

“Ja sam to doživio kao zaista neobičan fenomen koji je potresao Jugoslaviju na jedan način koji do tada nije bio poznat – da zbog smrti jednog lidera mi doživljavamo emotivni udar”, kaže Pantelić.

Sljedećih nekoliko dana na naslovnicama novina nalazila su se dva imena – Kennedy i Lee Harvey Oswald. U Jugoslaviji je nakon ubojstva proglašen dan žalosti, otkazane su sve utakmice i kazališne predstave. Tito je tih dana rekao da je Kennedy na njega ostavio dojam i kao državnik i kao čovjek.

“Glavni je dojam moje generacije, i mislim da je to bio dojam i u svijetu, da je to bio prvi predsjednički par na koji smo svi željeli ličiti”, navodi Pantelić.

DA SE PODSJETIMO:

Lee Harvey Oswald (Slidell, Louisiana, 18. listopada 1939. – Dallas, Teksas, 24. studenog 1963.) je navodni ubojica JFK-a.

Optužen je da izvršio atentat na predsjednika Sjedinjenih Država John F. Kennedya 1963. godine u Dallasu u saveznoj državi Teksas. Nakon navodno počinjenog zločina Oswald je uhićen 22. studenog 1963. godine, ali je ubijen prije nego što je izveden pred sud. Lee Harvey Oswald rođen je u New Orelansu u američkoj saveznoj državi Louisiani, dva mjeseca nakon smrti svoga oca. Kao dijete Oswald je često zapadao u nevolje, jer je prema tvrdnji psihijatra bio emocionalno poremećena osoba. Oswald je izbačen iz škole i u dobi od 17 godina pridružio se Marinskom Korpusu Sjedinjenih Država. Nakon toga je prebjegao u SSSR gdje je zatražio državljanstvo ali je odbijen.

Godine 1962. vratio se u Sjedinjene Američke Države sa suprugom Marinom, rođenom sovjetskom državljankom i njihovom kćerkom. U lipnju 1962. Oswaldovi se sele u Forth Worth u Teksasu. U listopadu te godine Oswald se zapošljava u Teksaškom skladištu knjiga u Dallasu. Dana 22. studenoga 1963. godine snajperist sa šestog kata spomenute zgrade ispaljuje tri hica na kolonu automobila u kojoj je bio američki presjednik Kennedy, pri tome smrtno ranivši Kennedya i ozljedivši guvernera Texasa Johna B. Connallya.

Sat vremena kasnije Oswald je uhićen u kino dvorani lokalnog kina. Oswald je također optužen da je ubio policajca J.D. Tippita, koji je ubijen vrlo kratko nakon Kennedyeva umorstva. Dana 24. studenog, kada ga je policija vodila iz gradskog zatvora u okružni zatvor Oswalda je, pred TV kamerama, smrtno ranio Jack Ruby i to usred gomile policajaca i novinara. Ruby, vlasnik noćnog kluba u Dallasu, tvrdio je kako je bio izbezumljen predsjednikovim ubojstvom.

Kako bi istražila Kennedyevo ubojstvo osnovana je posebna komisija, predvođena predsjednikom Vrhovnog suda Earl Warrenom. Unatoč mnogobrojnim teorijama zavjere komisija je u svom zaključku 1964. godine ustvrdila da je Oswald djelovao sam. Godine 1979. povjerenstvo američkog Kongresa priznalo je da postoji mogućnost zavjere i izjavilo kako također postoji mogućnosti da je u ubojstvo umiješana još jedna osoba. O ovom atentatu napisano je dosta knjiga, novinskih članaka, a snimljene su i brojne dokumentarne serije.(hr.wikipedia.org)
 

 
Razne kronike govore da je Tito imao poseban afinitet prema John Kennedy-u i njegovom stilu, navodi Pantelić i dodaje da su Titu odgovarale i početne vodilje Kennedy-eve politike koje su među konzervativcima u Americi doživljavane kao neke klice neosocijalizma.

Ivan Ivanji ističe da je to bio trenutak kada se Jugoslavija približavala Sjedinjenim Državama, kad se Tito upravo bio vratio iz te posjete, kada su i naši mediji počeli drugačije pisati.

Film o Kennedy-u dobivao je nevjerojatni zaplet i scenario. Dok su Lee Harvey Oswald-a vodili u sigurniji zatvor, pred televizijskim kamerama ubio ga je vlasnik noćnog kluba Jack Ruby. Jedan od najčuvenijih novinara Politike M. Radojčić, koji je tada bio dopisnik iz Amerike, navodno tri dana nije spavao kako bi u zemlju poslao sve detalje filmske drame iz Dallasa.

Ivan Ivanji kaže da su tada ubili atentatora, “pa je atentator atentatora na čudan način kasnije umro od raka, i 18 ljudi koji su bili u vezi s tim atentatom poginulo je ili na čudan način umrlo sljedećih mjeseci i godinu dana”.

Zbog svega toga nastalo je bezbroj različitih verzija atentata – da je Kennedy-a ubio Lyndon Johnson, Nikita Hruščov, Fidel Castro, CIA, mafija. Politika je prenijela stavove ruskih medija da Kennedy-a nije mogao ubiti fanatik poput Oswalda.

Ivan Ivanji iznosi podatak Spiegl-a da je o ubojstvu Kennedy-a napisano 28 tisuća knjiga, a da ankete pokazuju da bar 60% posto Amerikanaca i dalje ne vjeruje u službenu verziju ubojstva Kennedy-a.

“Njima se priključio ovih dana i šef diplomacije John Kerry, koji je rekao da mu ne izgleda vjerojatno da je Lee Harvey Oswald bio jedini sudionik atentata”.

Kennedy-em će se baviti i budući američki predsjednik. Naime, u listopadu 2017. godine trebalo bi biti objavljeno još 1.000 novih dokumenata o ubojstvu iz Dallasa, ali će novi predsjednik moći sakriti neke dijelove od javnosti, zbog nacionalne sigurnosti.

Preneseno nam je samo dio onoga što su imale Titove tajne službe. Što tek imaju njihove američke kolege?
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(vestinet.rs, youtube.com/uredio: nsp)

Svakog dana smo od strane brojnih teoretičara ‘bombardirani’  teorijama zavjere. Iako su neke nerealne, prenapuhane, ne znači da se one ne dešavaju. Baš suprotno, povijest je prepuna zavjera i skandala.

Afera eksploatacije nafte

Dolaskom Varrena G. Hardinga u Bijelu kuću dogodio se skandal s prodajom naftnih rezervi. Naime, on je u svoju administraciju postavio prijatelje s kojima je igrao golf i poker. Iako sam nije bio nepošten utvrdilo se da su njegovi podređeni skloni korupciji.

Njegov ministar unutarnjih poslova Albert Fall potajno je dozvolio naftnoj kompaniji eksploataciju nafte u Wyomingu i Kaliforniji u zamjenu za nekoliko stotina tisuća dolara mita.

Nakon što je Wall Street Journal 1922. objavio da je nafta prodana bez tendera, organiziran je senatorski komitet pod vodstvom senatora iz Wisconsina, Robert La Follett.

Hardingov državni tužitelj je tražio od FBI-a da istraži La Folletteov ured kako bi pronašli nešto čime bi ga mogli ucjenjivati.

Ipak, time su samo učvrstili njegovu upornost da sve otkrije. Na kraju je Albert Fall postao prvi čovjek američkog kabineta koji je zbog korupcije završio u zatvoru.

Tuskegee, eksperiment o sifilisu

Jedan od skandala koji je poznat kao jedno od najvećih kršenja medicinske etike je studija Tuskegee o sifilisu koju je provodila zdravstvena američka javna služba u suradnji s institutom Tuskegee od 1932. do 1972.

U studiji je sudjelovalo 600 ljudi, uključujući i 399 koji su imali sifilis. Istraživači im nisu rekli da imaju sifilis te da je svrha istraživanja bila dokumentiranje kako bolest uništava ljudsko tijelo. Čak im ni 1947. nisu otkrili da je penicilin učinkovit u liječenju sifilisa. Između 28 i 100 ispitanika umrlo je od sifilisa iako bi broj mogao biti i znatno veći.

Sredinom 1960-ih, Pete Bukton, socijalni radnik došao je do izvješća o studiji, te je predao dokaze prijatelju iz Associated Pressa. Sve je rezultiralo gašenjem studije 1972.

Vlada se sledeće godine nagodila na sudu da žrtvama i njihovim obiteljima pruži doživotnu medicinsku skrb.

Duhanska industrija opovrgava zdravstvene posljedice pušenja

1950., liječnik i epidemiolog Ernst Vinder, objavio je studiju u časopisu Journal of American Medical Association, ističući da je pušenje jedan od uzroka raka pluća. Nakon toga je šest velikih proizvođača duhana odlučilo financirati vlastito istraživanje.

1954. Duhanski institut za istraživanje koji je kasnije promijenio ime u Vijeće za istraživanje duhana objavio je oglase u 400 novina u kojima su doveli u pitanje istraživanja eminentnih liječnika i znanstvenika.

Znanstvenici u duhanskoj industriji su već znali da je moguce pušenje povezati s karcinomom. Kemičar Claude Teague, primjerice, je zaključio da istraživanja kliničkih podataka imaju tendenciju potvrđivanja veze između pušenja i raka pluća.

46 država u SAD-u se pridružilo tužbi protiv duhanske industrije. Duhanske kompanije su 1998. prihvatile platiti 10 milijardi dolara godišnje za štetu koju su učinili.

Zavjera protiv Castra

Ubojstvo predsjednika John F. Kennedyja 1963. povezano je s atentatom na kubanskog predsjednika Fidel Castro-a. Naime Varren komisija koju je oformio Kennedy-jev nasljednik Lindon Johnson zaključila je da je Lee Oswald sam ubio Kennedyja. Nakon toga je, dva dana poslije na njega iz zasjede pucao Jack Ruby. Skeptici su napali Varren-ovo izvješće i bili su u pravu.

1967. godine kolumnisti Drew Pearson i Jack Anderson iznijeli su teoriju da atentat na Kennedy-a nije bilo djelo pojedinca već odmazda za pokušaj atentata na Fidela Castra od strane CIA-e koja je zataškala svoje aktivnosti na Kubi.

Osvald i njegov ubojica Jack Ruby bili su povezani s Kubom. Oswald je u jednom trenutku kontaktirao kubansku ambasadu.

1979. zaključeno je da je Kennedy “vjerojatno ubijen kao rezultat zavjere”, iako se nije moglo točno utvrditi tko je sve bio uključen.

Afera Watergate

Jedan je od najpoznatijih skandala je onaj u koji je bio upleten i tadašnji predsjednik SAD-a Richard Nixon. 1972. godine je policija uhvatila petoricu provalnika u hotelu Watergate i uredskom kompleksu u Washingtonu koji su pokušali postaviti ozvučenja u uredima demokrata. Vrlo brzo je postalo jasno da je u taj pokušaj špijunaže bio umiješan predsjednik Nixon.

Istražitelji FBI-a utvrdili su da je pokušaj političkog špijuniranja i sabotaže stigao od predsjednika Nixona. Istražna komisija Kongresa zatražila je tonske zapise razgovora iz Bijele kuće. Iako je Nixon to odbijao, bio ih je prisiljen predati. Utvrđeno je da na tonskim zapisima nedostaje 18 minuta snimka, što je još više potaknulo sumnju u njega.

1974. nakon što je u Zastupničkom domu započeo proces opoziva Nixon je sam dao ostavku.

Ford Pinto model

Ovaj Fordov model započeo se proizvoditi 1971. Iako se dobro prodavao proizvođač ga je nastavio proizvoditi iako je znao za njegove sigurnosne nedostatke.

Problem je bio u spremniku goriva koji je u slučaju sudara mogao izazvati zapaljenje vozila. Iako bi taj popravak Ford koštao 11 $, oni su ga nastavili proizvoditi. Računali su da im je jeftinije platiti odštetu vlasnicima automobila kojima se dogodi ovakav slučaj da im se auto zapali.

Istraživački novinar Mark Dovie iz magazina Mother Jones istražio je papirologiju u američkom odjelu za transport u kojem su se nalazili sporni podaci. Saznao je da je Fordu bilo isplativije plaćati odštetu umjesto da se upusti u izmjenu.

Nakon Doviejeve objave porota iz Kalifornije je čovjeku koji je ozlijeđen u zapaljenom autu dodijelila 125.000.000 USD odštete, to je kasnije smanjena na 3.000.000 $, ali je to bio i kraj Fordovog modela Pinto.

Černobilska katastrofa

Rutinski test u nuklearnoj elektrani u Černobilu 1986. doveo je do katastrofe širokih razmjera. Kombinacijom nesigurnog dizajna sovjetskog nuklearnog reaktora i ljudskom pogreškom, uzrokovana je eksplozija koja je uništila jedan od četiri reaktora.

Nakon manje eksplozije reaktora otpuštene su velike količine radioaktivne prašine.

Dva radnika umrla su odmah od eksplozije. Više od 28 ljudi, uključujući i šest vatrogasaca koji su se borili da ugase požar na jednom od postrojenja umrli su kasnije od radijacije. Vjetrom se radijacija proširila diljem SSSR-a pa i na europske zemlje.

Sovjeti su dva dana šutjeli o ovoj velikoj nuklearnoj katastrofi, dok Šveđani nisu otkrili velike količine radijacije u zraku. Sovjetski vođa Mihail Gorbačov čekao je čak tri tjedna prije nego što je javno progovorio o nesreći.

Svećenik pedofil

1973. rimokatolički svećenik iz Massachusettsa James R. Porter poslao je uznemirujuću poruku Papi Pavlu VI. u kojem je priznao da je godinama seksualno zlostavljao djecu. Tražio je od njega da ga smijeni kako ne bi više ponavljao ove zločine.

1992. Boston Globe otkrio je da je Porter imao pomoć u prikrivanju svojih zločina nad stotinu dječaka i djevojčica. Tijekom svoje 14-godišnje karijere skinut je s dužnosti osam puta te je bio poslan na liječenje od pedofilije.

Dodajmo da je već desetljećima, katolička crkva u svim dijelovima svijeta sudjelovala u prikrivanju zločina svojih svećenika. Stvari su se počele mijenjati kada su žrtve svećeničkog zlostavljanja konačno izašle u javnost 1980.

Studija koja je naručena od strane crkvenih dužnosnika u SAD-u otkrila je da su između 1950. i 2002. 4392 svećenika optuženo za seksualno zlostavljanje. Neki, poput Portera, su osuđeni i poslani u zatvor.

Hakiranje telefona javnih osoba

Veliki skandal izbio je u Velikoj Britaniji kada je otkriveno da su pojedini novinari hakirali mobitele poznatih osoba. Skandal je otkriven 2005. kada je Clive Goodman urednik News of the World napisao priču o povredi koljena princa Williama.

Kraljevska obitelj vrlo brzo je posumnjala da je netko provalio u prinčev telefon i saznao informacije. Scotland Iard je uhitio Goodmana i Glenna Mulcairea, privatnog istražitelja unajmljenog od tabloida.

Osuđeni su na zatvor 2007. kada je otkriveno da su putem šifri koje koriste telefonski operateri prisluškivali govornu poštu.

The Guardian objavio je da je tvrtka News Group International u čijem je sastavu News of the World platila 1.000.000 $ britanskih funti za mirno rješavanje tužbi koje bi mogle otkriti da se koristilo hakiranje telefona javnih osoba kako bi se došlo do njihovih osobnih podataka.

U 2011. Guardian je izvijestio da je policija otkrila da su telefoni više od 5.800 ljudi, uključujući i slavne ličnosti kao što su glumac Hugh Grant bili hakirani od strane Mulcairea.

Sve je završilo gašenjem tabloida News of the World i isprikom medijskog magnata Rupert Murdocha.
 
(vestinet.rs/uredio:nsp)