Iako su Hrvati čak i u goroj situaciji nego Grčka, zabilježen je veliki pad auto-kredita, ali se i dalje, kupuju stanovi na dug. Scenario kakav je bio u Grčkoj prije par godina se preslikava na hrvatsku ekonomiju, no građani se zadužuju sve više, kao da nema krize.

Kreditna zaduženost stanovništva u Hrvatskoj ove je godine neznatno smanjena, pa su Hrvati krajem svibnja, kako pokazuju podaci Hrvatske narodne banke (HNB), dugovali bankama ukupno nešto manje od 117,7 milijardi kuna.

Popularni krediti

Hrvati, kako potvrđuju podaci središnje banke, najviše traže stambene kredite na koje otpada nešto manje od polovice svih kredita koje su građanima odobrile banke ili oko 53,3 milijarde kuna. Stambeni su krediti, tvrde analitičari, popularni i u vrijeme krize jer se radi o kreditima s dugim rokom povrata, kojima se rješava stambeno pitanje.

Financijska infuzija

S druge strane, krediti za kupnju automobila u prvih su pet mjeseci ove godine zabilježili velik pad. Naime, dok je krajem prošle godine vrijednost kredita za aute iznosila nešto više od 7,6 milijardi kuna, krajem svibnja ove godine smanjila se na 6,9 milijardi. U padu su, premda znatno manjem, i obveze građana po ostalim kreditima, uključujući i kredite po kreditnim karticama na ime kojih je građanima do kraja svibnja plasirano nešto više od 4,5 milijardi kuna ili oko 400 milijuna kuna manje nego krajem prošle godine.

Unatoč tome, kreditna omča i dalje snažno steže građane oko vrata. Statistički gledano, svaki Hrvat bankama u prosjeku duguje oko 26.700 kuna ili 3700 eura, što naše stanovništvo svrstava među najzaduženije iza nekadašnje željezne zavjese. Doduše, recesija i gašenje desetaka tisuća radnih mjesta smanjuju potražnju za kreditima, ali visok iznos odobrenih kredita pokazuje da i dalje, baš kao i država, živimo iznad mogućnosti – na financijskoj infuziji.

Depresija se širi masovno: U Hrvatskoj 300.000 depresivnih, ne čini se da će biti bolje

SVE VIŠE je novih pacijenata u psihijatrijskoj bolnici Vrapče, započela je svoj prilog novinarka u središnjem Dnevniku HTV-a. Tema je bila depresija, opća društvena i socijalna kriza unose u ljude nemir i strah od budućnosti. Stoga je sve više oboljelih od depresije, ne samo u Hrvatskoj već u cijelom svijetu. Stručnjaci smatraju kako će uskoro izbiti na drugo mjesto popisa svih oboljenja na svijetu.

“Ljudi su bespomoćni, ne mogu zbrinuti obitelji”

U dnevnu bolnicu svaki dan dolazi čak 40-ak pacijenata. “Ljudi se osjećaju bespomoćno, osjećaju krivnju, ne mogu zbrinuti djecu kako bi htjeli, ne mogu im kupiti knjige…” ispričao je za HTV Vlado Jukić iz bolnice  u Vrapču.

Njegov kolega s Rebra Miro Jakovljević iz Centra za krizna stanja kazao je kako ima mnogo onih koji su ostali bez posla ali i onih koji se štite bolovanjem da ne dobiju otkaz.

Telefon u Centru za krizna stanja na Rebru zvoni 24 sata, a tridesetak psihijatara je premalo za brojne pozive.

Samo 2012. je potrošeno oko 90 milijuna kuna na antidepresive, a sudeći prema trenutnoj situaciji, trošit će se još i više.

Prema podacima Centra za istraživanje tržišta, više od 80 posto građana smatra da iz krize nećemo izaći još najmanje tri godine. Što znači da će novih pokrivača u Vrapču biti – još više.

Recesiji nema kraja! Pad BDP-a će će biti najveći u zadnje dvije godine ?!

Kada Državni zavod za statistiku idućeg tjedna objavi kako se kretao BDP u drugom kvartalu 2012. godine, smjer kretanja hrvatskog gospodarstva postat će puno jasniji. Nema sumnje da će Hrvatska ove godine zabilježiti gospodarski pad – pitanje je samo koliko će taj pad iznositi.

Da nemamo šanse za gospodarski rast, nedavno su priznali i vodeći ljudi aktualne vlade – Zoran Milanović i Slavko Linić. Međutim, ekipa iz Banskih dvora i dalje je relativno optimistična. Nadaju se da BDP ove godine neće pasti za više od 0,5 posto.

Hrvatsko gospodarstvo tone

Nažalost, predviđanja makroekonomskih stručnjaka znatno su lošija. Prema procjenama osam makroekonomista koji su sudjelovali u anketi agencije Hina, BDP će ove godine pasti za 1,4 posto. Još veći pad očekuje Hrvatska narodna banka (HNB), koja vjeruje da možemo očekivati 1,6 posto pada.

To je okvir u kojem se kreću i ostale relevantne prognoze: Ekonomski institut vjeruje da će BDP pasti za 1,3 posto, a EBRD i Europska komisija očekuju 1,2 posto pada.

Čeka nas najveći pad u zadnje dvije godine?

Koliko su nadanja aktualne vlasti da će pad biti umjeren, pokazat će rezultati drugog kvartala. Prema ranije spomenutoj anketi hrvatske novinske agencije, moguće je da nas čeka najgori pad u zadnje dvije godine, još od drugog kvartala 2010. godine.

Anketirani makroekonomisti smatraju da će pad iznositi između 2 i 2,9 posto. U prosjeku, očekuju 2,3 posto pada. U drugom kvartalu 2010. godine BDP je pao za 2,5 posto. Podsjećamo, u prvom kvartalu ove godine BDP je pao za 1,3 posto, a Hrvatska je i službeno opet upala u recesiju. Već tada je bilo jasno da je Vladina prognoza o rastu od 0,8 posto, na kojoj je utemeljen i državni proračun za ovu godinu, pala u vodu.

Krađa i razbojstava sve više zbog moralne krize, a ne neimaštine

Potkraj svibnja u trgovačkom centru u Šibeniku žena je napunila kolica hranom i ne plativši ništa napustila trgovinu. Nikada prije nije učinila takvo što. Očajna, policiji je priznala da ju je na krađu natjerala neimaština i da nije imala izbora. Ako uopće dođe do suđenja, prijeti joj uvjetna kazna ili oslobađajuća presuda jer je počinila bagatelno djelo.

U Zagrebu je u svibnju uhićen obiteljski čovjek koji je, pritisnut dugovima kamatarima, tri puta opljačkao poslovnice Splitske banke. Do tada nije imao dosje. Prema podacima MUP-a, broj razbojstava i teških krađa raste! Tako je prvih sedam mjeseci 2012. bilo 818 razbojstava, dok su lani u istom razdoblju bila 723. Zabilježene su i 12.394 teške krađe, dok ih je 2011. bilo gotovo tristo manje, 12.102. Koliko moralna i ekonomska kriza utječu na rast krađa, razbojstava?

Strah za život

Koliko je bilo pojedinaca koji su prvi put u životu nešto opljačkali iz očaja, ne zna se. Korupcijskih kaznenih djela ove godine, barem prijavljenih, kojih je bilo 349, manje nego lani (431).

Kudikamo više na porast kriminala, krađa, razbojstava utječe moralna kriza koja potresa hrvatsko društvo već desetljeće nego ekonomska, koja je u nas više posljedica toga da smo pokradeno društvo. Moralna kriza je dovela do toga da su razlike između dobra i zla danas katkad nevidljive. Mlade generacije gledaju kako se bogate oni koji nisu ništa drugo nego zločinci i kriminalci iako nemaju takav status u društvu. Mlađi naraštaji, koji odrastaju bez osjećaja nade, ušli su u sustav vjerovanja da se marljivost i poštenje na isplati, za razliku od korupcije i nepoštenja, pa ne iznenađuje kad pojedinci na neprihvatljiv način pokušaju doći do onog što misle da im je potrebno. Iskustvo življenja u hrvatskom društvu ohrabruje porast kriminala, jer sve dok ne pokaže da se kriminal ne isplati, možemo očekivati sve više razbojstava i različitih oblika kriminala – smatra sociolog Renato Matić.

Objašnjava i slučajeve u kojima su pojedinci ukrali hranu jer je nisu imali čime kupiti ili u kojima su neki zbog duga počinili razbojstvo.

Neimaština može potaknuti ljude koji prije nisu činili kaznena djela da posegnu za neprihvatljivim načinom u stanju očaja, ali pojedinci koji su ukrali zbog neimaštine istodobno su žrtve zločina ekonomskih i političkih moćnika, koji su dopustili da im se oduzme pravo na rad i da budu bačeni na cestu. Ljude koji su se zadužili kod kamatara, pa opljačkali trgovinu ili banku, nije na pljačku natjerala ekonomska kriza, nego prije strah za život, jer su znali da kriminalci dug ne opraštaju. Ne postoje relevantna istraživanja da siromašni i oni koji žive u neimaštini imaju veću sklonost kriminalu nego bogati i tako zaključivati značilo bi nasjesti na raširenu podvalu kako su siromašni skloniji kriminalu nego bogati. Ne zaboravimo da su najveći zločini posljedica sklonosti nekritičkog gomilanja kapitala i da to ne čine oni koji nemaju, nego oni koji imaju previše – kaže Matić.

Zločin bijelih ovratnika

To što je korupcijskih nedjela manje objašnjava:

Korupcija je povezana s političkim kadroviranjem, sa zločinom tzv. bijelih ovratnika. Represivni organi dobili su odrješenije ruke i sve je manje nedodirljivih i dužnosnika koji će biti amnestirani za takva djela i ako se nešto pomaknulo nabolje, onda je to borba protiv korupcije.

Intervju tjedna – Guste Santini

Gost ovotjednog Intervjua tjedna bio je porezni ekspert, dr. Guste Santini. Govorio je o uvođenju poreza na imovinu, da li je realno njegovo provođenje i pravednost, ukupnoj poreznoj opterećenosti građana, privatizaciji, reformi poreznog sustava, oporezivanju financijskog sektora i drugim temama.

[mp3player width=300 height=120 config=fmp_jw_widget_config.xml playlist=intervju-tjedna-guste-santini.xml]

Santini je rekao kako je točno da sve države Europe imaju neki oblik poreza na imovinu, ali kako je ta Linićeva izjava zapravo “izraz bez sadržaja”. Smatra da se radi o potrebi vlasti za dodatnim izvorom prihoda, te da je to jedino što preostaje, dodaje kako Hrvatska ima i vrlo veliku poreznu presiju, a da se ukupni porezni prihodi moraju smanjivati ako želimo izaći iz ove užasne krize. Što se tiče etapnog uvođenja poreza te da će on prvo vrijeme biti gotovo identičan sadašnjoj komunalnoj naknadi, Santini kaže kako to nije ista stvar, te da tu postoje velike razlike. Komunalna naknada je naknada za komunalije i može se koristiti samo u te svrhe, dok je porez obveza poreznog obveznika i institucije koje donose proračun odlučuju  za što će se koristiti ta sredstva. Ističe kako poistovjećivanje tih pojmova nije stručno točno. S druge strane smatra kako se mora izbjeći dvostruko oporezivanje, te da se mora postaviti pitanje pravednosti jer se neke stvari u tom sustavu neće oporezivati, a imaju vrijednost te kaže kako bi se trebalo govoriti o oporezivanju bogatstva.

Santini misli kako bi se trebalo pristupiti razmjernom oporezivanju, jer na ovaj način će doći do drastičnog pada vrijednosti te oporezovane imovine, a s druge strane će ljudi prebaciti tu imovinu u neke druge stvari koje se neće oporezivati, a to se slanjem ovakvih signala vidi i danas jer su ljudi već počeli rasprodavati svoju imovinu. Posebno ističe kako primjerice SAD imaju manju poreznu opterećenost građana po jedinici BDP-a od Hrvatske.

Osim u Hrvatskoj, porez na imovinu se uvodi i u Sloveniji. Tamo će porez plaćati samo oni koji imaju imovinu vrjedniju od milijun Eura, po stopi od 0,5%, i oni koji imaju više od dva milijuna Eura po stopi od 1%. Santini misli kako bi takav sistem bio uredu, ali i da Slovenija ima i manje porezno opterećenje, a da će se ovaj porez u Hrvatskoj samo povećavati i da je ovo gora priča od tzv. harača jer je on bio vremenski ograničen.

Smatra kako se ne govori o restrukturiranju države, a o tome bi se svakako trebalo. Osim toga drži da smo već prešli određenu granicu koju država može podnijeti, što se tiče poreznog opterećenja, a da se ta situacija najbolje može vidjeti u gospodarstvu. Ističe kako nije protiv poreza na imovinu, već da se zalaže za oporezivanje netto bogatstva. Ovako, misli da ulazimo u vrlo ozbiljno područje s nepoznatim posljedicama. Ističe kako se u RH imovina već oporezuje, npr. kuće za odmor koje se plaćaju 12-15kn po kvadratnom metru, porez na nasljedstvo, porez na kapitalne dobitke itd.

Na pitanje o oporezivanju financijskog sektora, Santini odgovara kako je takvih ideja već bilo. Smatra da je problem u tome što se zemlje ne mogu tek tako uspoređivati, pa da se onda ne mogu niti uvoditi isti porezi kao npr. u Mađarskoj. Dodaje kako Hrvatska ima negativnu štednju, što se vidi na deficitu platne bilance. Taj deficit znači uvoz štednje iz inozemstva, a ako se stvari ne promjene vrlo je izgledan grčki scenarij. Ističe kako je potreban rast od 7% BDP-a godišnje kako bi se servisirala samo kamata!

Santini je također govorio o mogućnosti uvođenja državnih obveznica koje bi bile dostupne građanima, bankarskom sustavu za koji kaže da je oligopolni i odgovarao na pitanja slušatelja.

Vrativši se na temu poreza na imovinu i njegove moguće stope (za koju se ne zna koliko će iznositi) gdje procjene variraju, Santini smatra kako bi stopa od 1% značila pad od otprilike 15% vrijednosti,  a to bi značilo ukupni pad od oko 25%. Dodajući tome da nam je građevinarstvo u velikim problemima, smatra da se građevinska grana mora kompletno restrukturirati i reformirati. Također je veliko pitanje tko će procjenjivati vrijednost nekretnina, smatra da je problem u toj tzv. “tržišnoj vrijednosti” koja ne odgovara situaciji.

Na kraju intervjua govorio je o neuspjeloj privatizaciji, lošim zakonima koje je donosio Sabor, da li postoje pretpostavke za uvođenje poreza s obzirom na stanje u katastrima, te o tome kako će o pokretanju gospodarskog razvoja ovisiti oporavak tržišta nekretnina, a da ovaj porez tome zasigurno neće pomoći jer će se usporiti oporavak građevinske industrije. Dodaje kako će država iz svega izaći u minusu, te da to cost-benefit analiza jasno pokazuje jer ljudi jednostavno više nemaju novca.

Na samom kraju ističe kako će se uspješnost ove vlasti ocjenjivati prema tome koliko su smanjili, a ne povećali poreznu presiju.

I Hrvatska može poput Ekvadora prestati vraćati dugove i ništa joj se neće dogoditi!

Ako nam MMF kao jedini spas bude nametao ‘vladu stručnjaka’, to će značiti da nam suspendiraju demokraciju. Isto su učinili Grčkoj i Italiji, gdje su bez pitanja naroda postavili svoje premijere koji sada služe isključivo njima – upozorava geopolitičar Davor Domazet Lošo.

U dane kada nas televizija i novine neprestano ‘napadaju’ crnim Linićevim prijetnjama i najavama još bešćutnijeg poreznog cijeđenja te sve katastrofičnijim prognozama gladne hrvatske jeseni, kroz rijetke neovisne portale i do Hrvatske se nekako probijaju informacije o zemljama koje su, unatoč krizi i zloslutnim prognozama MMF-a, hrabro krenule svojim putem, a potom financijski potpuno ozdravile.

Od potpuno slomljene zemlje, Ekvador se pretvorio u ‘svjetskog frajera’

Jedna od takvih zemalja je i Ekvador, koji se ovih dana, osim kao država koja se uspjela izvući iz dužničkog ropstva, potvrđuje i kao jak i odvažan politički igrač. Već danima, naime, ustrajno prkosi administracijama najmoćnijih zemalja svijeta, odbijajući izručiti najpoznatijeg svjetskog ‘zviždača’ Juliana Assangea koji je utočište, nimalo slučajno, potražio upravo u veleposlanstvu Ekvadora u Londonu.

Manje je, međutim, poznato da je Ekvador prije nekoliko godina jednako odvažno i samosvjesno na vlastitu ruku suspendirao povrat trećine vlastitog vanjskog duga (odlučili su prestati vraćati lihvarske kredite), nakon što je Predsjednička komisija za reviziju kredita napravila reviziju javnog duga te utvrdila da je ogroman dio ustvari ilegalan.

Odlučili da neće vraćati ilegalne dugove i – nikome ništa!

I kada su, nakon Vladine odluke da neće vratiti milijarde duga, mnogi očekivali neizdržive pritiske međunarodne javnosti, kreditora i MMF-a, odmazda je, baš kao i u slučaju Argentine i Islanda, gotovo posve izostala, pa se Ekvador relativno brzo izvukao iz krize.

Može li i Hrvatska učiniti što i Ekvador, te dijelu svojih kreditora i MMF-u kazati: ‘Dosta ste nas pljačkali, ne damo vam novac!’, upitali smo poznatog hrvatskog geostratega i geopolitičara, koji, između ostalog, istražuje i metode financijskog porobljavanja u svijetu.

Domazet: U Hrvatskoj tek treba sazrjeti svijest za slične odluke

- Naravno da i Hrvatska može učiniti isto što i Ekvador, Argentina ili Island, no proći će najvjerojatnije još mnogo godina dok se to ne dogodi, odnosno dok narod ne shvati da Međunarodni monetarni fond nije spasitelj, već da provodi politiku suvremenog robovlasništva. Pogledajte, primjerice, tko je nadzirao Argentinu, Ekvador i Island prije njihovog ekonomskog sloma? Činio je to upravo Međunarodni monetarni fond.

I u tim zemljama provodili su šok terapiju da bi izvukli preostali kapital, ali samo do trenutka dok ta priča nije pukla. Kad je puklo i kad su narodi i vlade tih zemalja shvatile da ih MMF pljačka, krenuo je oporavak tih država. Međunarodni monetarni fond, naime, u pravilu na vlast dovodi ljude koji provode njihovu ‘Dokrinu šoka’, osmišljenu u poznatoj ‘Čikaškoj školi‘. Ta dokrina već desetljećima omogućava predstavnicima međunarodnog kapitala da vrlo jeftino kupuju sve što vrijedi u nekoj zemlji, te da se, uza sve to, još predstavljaju i kao svojevrsni spasitelji! I Slavko Linić itekako govori jezikom MMF-a, iako Međunarodni monetarni fond formalno još nije stigao u Hrvatsku – napominje Davor Domazet Lošo, poznati hrvatski geostrateg i geopolitičar, koji potom primjećuje da su se MMF-u najprije suprotstavile zemlje Latinske Amerike, dakle upravo one zemlje u kojima se najduže provodi izrabljivanje od strane međunarodne financijske oligarhije.

‘Ako nam budu nametali tehničku vladu, loše nam se piše!’

Tridesetak godina tim je zemljama trebalo da se osvijeste, nakon čega su neke od njih krenule svojim putem. Slijedeći tu logiku, za očekivati je da će slična svijest u Hrvatskoj sazrjeti tek za desetak godina, osim ako politika suprotstavljanja MMF-u i prije toga ne postane dominantna u Europi i u svijetu – procjenjuje Davor Domazet, pa upozorava na ono što bi se Hrvatskoj uskoro moglo nuditi kao spasonosno rješenje.

Ako nam uskoro, kao jedini spas, budu nudili tehničku vladu tobožnjih stručnjaka, to će značiti da nam suspendiraju demokraciju. Isto su već učinili u Grčkoj i Italiji, gdje su bez ikakve provjere volje naroda, postavili svoje vlade i svoje premijere. To bi se kod nas, kroz neolibaralne medije, moglo gurati po principu: ‘HDZ je sve pokrao, SDP se pokazao nesposobnim, dajte nam bilo koga drugoga’. Takvoj politici Hrvatska se svakako treba suprotstaviti, te se ugledati na samosvjesne zemlje poput Ekvadora, Islanda i Argentine. Budemo li slijedili njihov put, i mi bi se mogli iznenaditi činjenicom da se, uz hrabro i samosvjesno političko vodstvo, sva vrata najednom otvaraju – zaključuje Davor Domazet Lošo

Da li ima krize u regiji ? – “Tabletomanija” u Srbiji

Kafetini, bensedini, bromazepami – čak milijun Srba svakodnevno pije neke lijekove. Prema procjenama stručnjaka, gotovo polovica njih čini to – bespotrebno. Građani lijekove uzimaju sami, a i liječnici su široke ruke.

Sredstva za smirenje, sedativi ili benzodiazepini, pripadaju grupi lijekova koji se najviše koriste u Srbiji. Vrhunac njihove “popularnosti” zabilježen je tijekom ratnih devedesetih godina, iako ih i danas veliki broj ljudi uzima i to bez konzultacija s liječnikom. Procjenjuje se da godišnje u Srbiji milijun ljudi podigne gotovo jedanaest milijuna kutija ovih lijekova, što na račun Republičkog fonda za zdravstveno osiguranje, što bez liječničkog recepta.

Lijekovi poput hrane

Unatoč upozorenjima stručnjaka da uporaba lijekova na vlastitu ruku može izazvati nesagledive posljedice za zdravlje, veliki broj pacijenata u Srbiji određuje si sam terapiju lijekovima koji se u mnogim privatnim apotekama mogu nabaviti bez recepta. Osim antibiotika, čija svojstva mnogi pacijenti dobro poznaju, sedativi također relativno lako pronalaze put do ionako bogatih kućnih apoteka.

Kragujevčanka A. S. tako do lorazepama i antibiotika dolazi u privatnim apotekama bez liječničkog recepta. “Iako je trenutno nestašica lorazepama, u nekim apotekama može se pronaći još poneka kutija. Moj prijatelj je specijalist opće medicine i često mi ovjeri papir s kojim odem u apoteku po lijek. Mislim da će mi on prvi reći kad budem pretjerala i prestati mi izlaziti u susret, pa ne vidim ništa loše u tome što na ovaj način nabavljam lijekove”, kaže.

Poslije treba liječiti - ovisnost

Liječnici pak načelno savjetuju da bi stres i probleme trebalo rješavati bez lijekova za smirenje. Poslije duže uporabe sedativa ili hipnotika za rješavanje problema nesanice, lako može doći do krize koja donosi uznemirenost, što je potpuno suprotan efekat od željenog: “Pacijenti tu vrstu lijekova najčešće uzimaju dugo, po nekoliko mjeseci, pa čak i godinama. To, naravno, može izazvati određene ozbiljne probleme kao što je ovisnost od ove grupe lijekova koju kasnije treba liječiti“, kaže za DW Goran Mihajlović, direktor Psihijatrijske klinike u Kragujevcu.

U Republičkom zavodu za zdravstveno osiguranje smatraju da trenutna potrošnja lijekova za smirenje nema opravdanje. Direktor Zavoda Aleksandar Vuksanović upozorava da prekomjerno uzimanje sedativa poslije kratkog vremenskog perioda dovodi do stvaranja osjećaja ovisnosti kod pacijenata, a Zavod u situaciju da sve više financira tabletomaniju umjesto liječenja.

Polovina lijekova nepotrebno se uzima

Prema procjenama stručnjaka, preko pedeset posto lijekova koji se danas uzimaju bez recepta nema medicinsko opravdanje. Dodatni problem predstavlja veliki broj novih lijekova na tržištu o kojima često ni sami liječnici nisu točno i pravovremeno informirani. “Na tržištu je u opticaju preko tri tisuće lijekova, tako da se ni zdravstvenim radnicima često nije lako snaći u toj šumi, bez obzira što postoji puno informacija o njima. Sve informacije o lijekovima često, međutim, nisu potpuno točne, pa ih je potrebno dobro probrati kako bi se došlo do pravih podataka“, kaže za DW Slobodan Janković, klinički farmakolog i profesor na kragujevačkom medicinskom fakultetu.

Prošle godine, prema podacima Republičkog zavoda za zdravstveno osiguranje, najveći skok u potrošnji zabilježen je u grupi H gdje su lijekovi protiv gljivičnih oboljenja. Na drugom mjestu su lijekovi za kardiovaskularne bolesti, za kojima slijede medikamenti iz grupe A, gdje su sredstva za poremećaje metabolizma i inzulin.

U Kragujevcu je nedavno zabilježen i najdrastičniji primjer zlouporabe prilikom propisivanja lijekova. Naime, liječnik zaposlen u jednoj od ustanova primarne zdravstvene zaštite u tom gradu, pacijentu je za samo dva mjeseca propisao preko tisuću lijekova, između ostalog 27 kutija ranisana, 26 kutija sedativa bromazepama, 17 kutija lorazepama, 29 kutija različitih antibiotika, 24 kutije diklofena, čak osam kutija trodona, 18 kutija dovicina, 16 kutija eritromicina i 9 kutija raptena. Utvrđeno je da je ovaj liječnik propisivao i lijekove iz oblasti psihijatrije, bez specijalističkog izvještaja..
 
ČITAJ VIŠE:

MMF ulazi u HR: HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 6.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 5.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 4.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 3.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 2.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI !
 
izvor: hrt.hr, jutarnji.hr, index.hr, dnevno.hr, dw.de, vecernji.hr
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=10414"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Gospodarske crne brojke iz dana u dan preplavljuju Hrvatsku. Najnovija – 229 tisuća građana s 30. lipnja bilo je u blokadi. Istodobno pao je broj zaposlenih u industriji ali i potrošnja. Ima li nade za nas? Hrvatska zaduženost je u samo mjesec dana porasla 7.000.000.000 kuna !

 
[mp3player width=300 height=50 config=fmp_jw_widget_config.xml playlist=radui-101-treba-li-hrvatskoj-pomoc-mmf-a.xml]
 
“Ako se ovako nastavi, to bi značilo kolaps”

“Ako bi se ove crne brojke ovako slagale do kraja ljeta ili ne daj Bože do kraja godine, onda bi to značilo kolaps”, kaže nam ekonomski analitičar Žarko Primorac.

Iako smatra da je Vlada puno odgovornija od bivše i poduzima mjere, Primorac, barem za sada, ne vidi ogroman napredak pogotovo u investicijama.

“Ako se radi o tome da će najesen pokrenuti ove velike energetske objekte, kao što je Plomin ili Ombla ili nešto treće, ja još uvijek nisam siguran zato jer je stupanj pripremljenosti projekata vrlo nizak”, ističe Primorac.
 
[mp3player width=300 height=50 config=fmp_jw_widget_config.xml playlist=intervju-tjedna-nikica-gabric-radio-101.xml]
 
Santini: Sve ukazuje da će rejting pasti

Još slikovitije nam je to objasnio ekonomski analitičar Guste Santini.

“Kada kupujete auto razmišljate tjedan dana, kad kupujete kuću, razmišljate mjesec dana, kada se udajete morate promijeniti deset dečki da vidite koja vam je prava investicija, ne ide to baš tako”, kaže Santini.

Padu potrošnje, zaposlenih u industriji Santini dodaje i za njega ključnu brojku – pad produktivnosti rada za 2,7 posto. To nitko nije identificirao, a znači da se za toliko u prosjeku smanjila konkurentnost hrvatske države, objašnjava Santini i naglašava: nema nikakvih naznaka da se crne brojke neće nastaviti.

“Padne li nam rejting u devetom mjesecu, a sve pokazuje i ukazuje da će rejting pasti, drama je tu, ne treba je zvati i to je najgora priča u cijeloj priči”, zaključuje Santini.

Kupovna moć upola manja, a imamo duplo više kvadrata shopping centara po stanovniku nego Švicarska i Njemačka

Prema novom istraživanju GfK Centra za istraživanje tržišta i u razdoblju gospodarske krize skoro tri milijuna građana u Hrvatskoj redovito posjećuje shopping centre. Ako ste mlađi od 40 i živite u većem gradu gotovo sigurno pripadate u tu skupinu. Barem jednom mjesečno sjednete u auto i odvezete se tih desetak minuta do vašeg omiljenog shopping centra kako bi u miru birali u širokoj ponudi odjeće i obuće te usput obavili kupovinu svakodnevnih potrepština, a najčešće se nađe vremena barem još i za obaveznu kavicu.

Trgovački centri, “shopping“ centri, uobičajeni su u razvijenom svijetu i jasno je da ni Hrvatska nije iznimka. Takvi centri imaju bogatu tradiciju u SAD-u (dulju od 80 godina) dok u Hrvatskoj predstavljaju relativno novi, ali dobro prihvaćen, fenomen star svega oko desetak godina.

Kada su ti centri planirani sukladno ekonomskim, sociokulturnim i ekološkim parametrima oni investitorima zasigurno donose dobar profit, a potrošačima zadovoljstvo pruženom ponudom roba, usluga i zabavom. Kupcima naravno odgovara što veća konkurencija zbog nižih cijena i većeg prodajnog potencijala. Spoznaje se i da su upravo trgovački centri danas promijenili kupovne navike, pa čak i način korištenja slobodnog vremena kupaca. To nisu samo mjesta namijenjena kupovini, oni su postali javna okupljališta na kojima se isprepleće mnogo raznih sadržaja.

Kriza usporila izgradnju u Hrvatskoj, koja je ionako već blizu EU prosjeka

Kriza je ipak usporila iznimno velike planove izgradnje novih centara u Hrvatskoj, ali i sada smo već nadomak prosjeka EU po pokazatelju prodajne površine trgovačkih centara – oko 260 metara kvadratnih na 1000 stanovnika (što je 17. mjesto u Europi). Zagreb i okolica su prema koncentraciji trgovačkih centara daleko iznad tog prosjeka.

Podaci za 2011. godinu pokazuju da se Hrvatska nalazi u sredini (oko 260 metra kvadratnih) europske ljestvice i ima sličan broj četvornih metara prodajnog prostora trgovačkih centara kao Španjolska ili Italija, zemlje koje imaju veću kupovnu moć po stanovniku od Hrvatske. Prosječna kupovna moć građanina EU je 12.000 eura, dok ona u Hrvatskoj iznosi oko 5.000 eura.

Švicarska, Češka, Slovačka, Poljska, Njemačka imaju manje kvadrata trgovačkih centara na tisuću stanovnika od Hrvatske

S druge strane, na primjer, jedna Švicarska, Češka, Slovačka, Poljska, Njemačka imaju manje kvadrata trgovačkih centara na tisuću stanovnika od Hrvatske. Površina trgovačkih centara na tisuću stanovnika daleko je najveća u Norveškoj (gotovo 700 kvadrata), zatim u Švedskoj (blizu 400 kvadrata) te Estoniji i Islandu (oko 380 kvadrata). Visoko su pozicionirani i naši susjedi Slovenci i Austrijanci (preko 300 kvadrata). Na dnu ljestvice (ispod 100 kvadrata) nalaze se Rusija, Turska, Bugarska, Ukrajina, Grčka, Srbija i BiH.

90 posto kućanstava s visokim prihodima svakodnevno u je u shopping centrima

No, kako kriza/recesija i dalje ozbiljno kreše krila našoj potrošnji to se lako može dogoditi da će trgovački centri ostati stvarno dostupni i povoljni samo bogatijoj klijenteli.

Ostali će preživljavati uz ograničenu ponudu s povoljnijim cijenama u manje reprezentativnim trgovinama bliže mjestu stanovanja. Na to svakako ukazuje činjenica da je u Hrvatskoj kupovna moć na razini od svega 41 posto one u EU. Dalje, visina prihoda potrošača znatno utječe na posjet trgovačkom centru.

Tako, oko 60 posto kupaca iz kućanstva s prihodima ispod prosjeka za Hrvatsku (do 5.500 kuna) odlaze do trgovačkih centara dok to redovito čini preko 90 posto potrošača iz kućanstava s  višim i visokim primanjima.

Zbog čega se obično najčešće odlazi u posjet trgovačkom centru? Na prvom je mjestu kupovina odjeće (za oko 70 posto posjetitelja), slijede supermarketi (za oko 65 posto posjetitelja),  te obuća (za oko 60 posto posjetitelja). Osim toga, izbor određenog trgovačkog centra najčešće određuje njegova blizina te ponuđeni asortiman trgovina/proizvoda (za približno oko 50 posto posjetitelja) a tek na trećem su mjestu akcije. Način plaćanja se svodi na tri uobičajena: prvenstveno je to gotovina  (oko 90 posto) ili u kombinaciji s debitnim i kreditnim karticama (preko 50 posto, odnosno oko 20 posto).

Hrvatski građani uporno prodaju zlato i ne dižu štednju iz stranih banaka u Hrvatskoj. Tko ih je to naučio?

Talijanske banke u Hrvatskoj, vječno pitanje propasti ! Italija friško u dubokoj recesiji.

Talijanska ekonomija je u drugom tromjesečju pala za 0,7 posto što će povećati pritisak na vladu Maria Montija da počne bolje balansirati između mjera štednje i onih za rast u trenucima dok je država skliznula duboko u recesiju.

Loši rezultati će vjerojatno dovesti u pitanje može li Monti vratiti na pravi put Italiju sa ruba dužničke krize. “Unicredit je očekivao pad od 0,5 posto u prvom tromjesečju”, kazala je Chiara Corsa iz Unicredita te dodala da su očekivali “jasnije usporavanje recesije”.

U prva tri mjeseca ove godine talijanski BDP je pao za 0,8 posto, a današnji rezultati pokazuju da se država još uvijek bori za spas. Uspoređujući sa drugim tromjesečjem 2011. godine talijanska ekonomija je pala za 2,5 posto, objavio je Nacionalni institut za statistiku.

U borbi za spas talijanske ekonomija Montijeva tehnokratska vlada je već uvela niz paketa mjera štednje, povećala poreze i uvela reforme, no očito one još ne pokazuju rezultate. Dok vlada procjenjuje da će ekonomija ove godine pasti za 1,2 posto, Bank of Italy smatra da će to biti 2 posto, a udruga poslodavaca Confindustrija čak 2,4 posto.

[highlight color="yellow"] Sve je više depozita što se tiče štednje u bankama u Hrvatskoj! To je vječna LAŽ! Vaši depoziti su već transportirani u obliku papira, u svoje matične banke u Italiji. Vaši depoziti su sada  samo brojke na ekranu. [/highlight]

Rohatinski koji je donedavno bio najpopularniji političar, radi u službi krupnog kapitala i masonerije, te je sa fiksnim tečajem kune podržao početak kraja hrvatske ekonomije.

“Slavko Kulić upozorava već 12 godina i više ne vidi problem u Rohatisnskom koji je direktni pijun politike bankarske obitelji Rothschild. Hrvatska Narodna Banka nije niti hrvatska, niti središnja, ali problem ne leži u Rohatisnom, već u Saboru i Vladi koji su prihvaćali lažna izvješća.

Hrvatska je vlast prodala banke, a i s njom predala HRVATSKU AKUMULACIJU (čitaj štednju)  koja danas doseže i do 330 milijardi kuna. Strane banke raspolažu našim novcem u smislu da mogu činiti što hoće, davali su skupe kredite hrvatskim gospodarstvenicima i na taj način uništavali hrvatsko gospodarstvo, i preferirali konzumerizam.

Narodna banka je mogla i trebao oduzeti davno licencu bankama koje su vodile takvu politiku.

Sasvim je sigurno da će nam se u toku jedne noći priopćiti da te talijanske banke, koje čine većina banaka u Hrvatskoj, ne mogu više obavljati onu ulogu koju su do sada imale, i pratiti potreba hrvatskog gospodarstva i hrvatskog društva. I to nije daleko, brzo će doći.

U Hrvatsku ne treba dolaziti MMF, jer se on već nalazi u Hrvatskoj od 1947. godine. On je tu već, u Narodnoj Banci.  Novi guverner Narodne Banke ne misli ništa napraviti što se tiče mjenjanje politike.”

Hrvatskoj ekonomiji ne piše se dobro. Zaključak!

Uza sve ambiciozne poduhvate nove Vlade, prije svega financijskog ministra Linića, nešto manje najprvog Čačića, trendovi koji su započeli godinama prije, u mandatu HDZ-a, nemilosrdno sipaju crne brojke. Najnoviji podatak koji oslikava nemoć hrvatske ekonomije je onaj o porastu javnog duga, koji je u veljači narastao na 48 i pol posto bruto domaćeg proizvoda.

Iako je to još uvijek za 10-tak posto manje no što dopuštaju «Maastriški kriteriji», i značajno manje no što to bilježe zemlje eurozone, zabrinjava brzina njegova rasta; 7 milijardi kuna u samo mjesec dana. Na jesen, prognoziraju analitičari, mogao bi se popeti do razina koje se neće svidjeti, prije svega, agencijama za procjenu kreditnog rejtinga. A tada smo u prilično velikoj banani.

Financ ministar Linić netom prije operacije o svemu se oglasio, kako on to voli, u stranim medijima. Za američki Bloomberg izjavio je kako se država do kraja godine više neće zaduživati, ali je isto tako priznao da će, padne li nam na jesen kreditni rejting, u pomoć pozvati Međunarodni monetarni fond. To je već druga takva najava ministra Linića u samo mjesec dana, dana nekom američkom mediju.

Linić je Bloombergu priznao i da je najveći Vladin neuspjeh bio u poticanju javnih investicija u prvih 6 mjeseci, što govori nešto i o usmjerenju Vladine ekonomske politike, koja očito vidi državu kao pokretača uspavane ekonomije. Mnogi analitičari već godinama upozoravaju kako država na svojim leđima ne može nositi teret rasta BDP-a, nego da se u taj proces mora uključiti  privatni sektor, a to se, pak, neće dogoditi sve dok banke ne odustanu od previsokih kamata za poduzetničke kredite.

Drugi zabrinjavajući podatak je onaj o padu potrošnje. Prema Državnom zavodu za statistiku, građani u lipnju troše čak 5 posto manje nego godinu ranije, što se nije očekivalo, ako ništa, onda zbog dobrog starta turističke pred sezone i sezone. Iz istog razloga očekivao se i pad nezaposlenosti, no čini se da ove godine turizam nije uspio preuzeti značajniji broj ljudi sa burzi rada.

Sve je gore i u industrijskoj proizvodnji, koja bi trebala biti jedan od pokretača rasta pa i izvoza. Njen se pad bilježi već 5 mjeseci za redom, a na godišnjoj razini on iznosi 5 i pol posto, što je rezultiralo smanjenjem broja zaposlenih u tom sektoru od čak 4,6 posto.

Raste i broj dužnika, usprkos krajnje strogim mjerama naplate i sramoćenja koje će, uvjeren je Linić, u državnu kasu spremiti barem pola vrtoglavog poreznog duga od kojih 50 milijardi kuna. Naime, friški podaci Fine govore kako je do kraja lipnja bilo blokirano novih 230 tisuća građana, ili 2,3 posto više nego krajem svibnja.

Jedina svijetla točka domaće ekonomije je – još uvijek turizam – koji, prema danas iznesenim podacima, u prvih 5 mjeseci bilježi prihode od 6,1 milijardu kuna, što će, procjenjuju u ministarstvu turizma, biti 3 ili 5 posto više nego lani.
 
ČITAJ VIŠE:
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 5.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 4.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 3.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 2.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI !
 
izvor: index.hr, radio 101.hr
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=10077"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Dva najpoznatija imena u svijetu financija su napokon povezana. Europska bankarska dinastija Rothschild je pristala kupiti udio u korporaciji za upravljanje imovinom američke dinastije Rockefeller .

Dvije obitelji čija imena su sinonim za bogatstvo su udružili snage.

The Financial Times izvještava da je RIT Capital Partners, dio bankarske dinastije Rothschild, kupila udio  Rockefellerovih financijskih usluga.

RIT je stekao 37 posto udjela u Rockefeller Financijskim Uslugama koje je ranije držao Société Générale privatno bankarstvo. Rockefeller Financijske Usluge je firma osnovana 1882. godine i njezina je trenutna vrijednost procjenjena na 34 milijarde dolara. Cijena preuzimanja nije objavljena. RIT Kapital je izjavio da je preuzeo dio u firmi Société Générale Privatno Bankarstvo sa sjedištem u Francuskoj.

Dok su Rockefelleri smatraju najstarijim klijentima novca u SAD-u, Rothschildovo bogatstvo seže mnogo više generacije u Europi.

Rothschild bankarska dinastija datira još od 18 stoljeća i djeluje diljem brojnih europskih zemalja, i isto tako konsolidira francuske i britanske operacije.

Patrijarh Mayer Rothschild Amschel je imao tako veliki utjecaj u međunarodnom bankarstvu da ga je Forbes u 2005. godini stavio na svoju listu 20 najutjecajnijih poslovnih ljudi . Mayer Rothschild je umro 1812. godine.

John D. Rockefeller je umro 125 godina kasnije, kao najbogatiji čovjeka na svijetu. On je osnovao tvrtku za financijski servis u 1882., da bi upravljao obiteljskim bogatstvom.

Njegov unuk, bivši  Manhattan Bankarski predsjednik David Rockefeller, ima dugogodišnji osobni odnos sa Rothschildom.

U saopćenju za novinare, Rockefeller je rekao: “Gospodine Rothschild i ja se poznajemo pet desetljeća. Veza između naših dviju obitelji i dalje je vrlo jaka. Drago mi je pozdraviti i Jakob i RIT kao dioničare i partnere u kontinuiranom razvoju našeg investicijskog upravljanja i bogatstva savjetodavnih poduzeća. “

Posao je počeo, prema Financial Timesu, kada je Rockefeller upoznao Jacob Rothschild-a, pra-pra-pra-praunuk od patrijarha Amschel Mayer Rothschild-a, u Ruben Jeffery, predsjednik Uprave Rockefeller Financial.

Formalni pregovori počeli su godinu dana kasnije.

Grafikon prikazuje novu vezu između dviju dinastija. Interaktivna verzija može se također vidjeti na Muckety.com
 

 

Centralne Banke u svijetu koje su u Rothschildovom navodnom vlasništvu  (Alfabetski)

• Bank For International Settlements (BIS)
• Afghanistan: Bank of Afghanistan
• Albania: Bank of Albania
• Algeria: Bank of Algeria
• Argentina: Central Bank of Argentina
• Armenia: Central Bank of Armenia
• Aruba: Central Bank of Aruba
• Australia: Reserve Bank of Australia
• Austria: Austrian National Bank
• Azerbaijan: Central Bank of Azerbaijan Republic
• Bahamas: Central Bank of The Bahamas
• Bahrain: Central Bank of Bahrain
• Bangladesh: Bangladesh Bank
• Barbados: Central Bank of Barbados
• Belarus: National Bank of the Republic of Belarus
• Belgium: National Bank of Belgium
• Belize: Central Bank of Belize
• Benin: Central Bank of West African States (BCEAO)
• Bermuda: Bermuda Monetary Authority
• Bhutan: Royal Monetary Authority of Bhutan
• Bolivia: Central Bank of Bolivia
• Bosnia: Central Bank of Bosnia and Herzegovina
• Botswana: Bank of Botswana
• Brazil: Central Bank of Brazil
• Bulgaria: Bulgarian National Bank
• Burkina Faso: Central Bank of West African States (BCEAO)
• Burundi: Bank of the Republic of Burundi
• Cambodia: National Bank of Cambodia
• Cameroon: Bank of Central African States
• Canada: Bank of Canada – Banque du Canada
• Cayman Islands: Cayman Islands Monetary Authority
• Central African Republic: Bank of Central African States
• Chad: Bank of Central African States
• Chile: Central Bank of Chile
• China: The People’s Bank of China
• Colombia: Bank of the Republic
• Comoros: Central Bank of Comoros
• Congo: Bank of Central African States
• Costa Rica: Central Bank of Costa Rica
• Côte d’Ivoire: Central Bank of West African States (BCEAO)
• Croatia: Croatian National Bank
• Cuba: Central Bank of Cuba
• Cyprus: Central Bank of Cyprus
• Czech Republic: Czech National Bank
• Denmark: National Bank of Denmark
• Dominican Republic: Central Bank of the Dominican Republic
• East Caribbean area: Eastern Caribbean Central Bank
• Ecuador: Central Bank of Ecuador
• Egypt: Central Bank of Egypt
• El Salvador: Central Reserve Bank of El Salvador
• Equatorial Guinea: Bank of Central African States
• Estonia: Bank of Estonia
• Ethiopia: National Bank of Ethiopia
• European Union: European Central Bank
• Fiji: Reserve Bank of Fiji
• Finland: Bank of Finland
• France: Bank of France
• Gabon: Bank of Central African States
• The Gambia: Central Bank of The Gambia
• Georgia: National Bank of Georgia
• Germany: Deutsche Bundesbank
• Ghana: Bank of Ghana
• Greece: Bank of Greece
• Guatemala: Bank of Guatemala
• Guinea Bissau: Central Bank of West African States (BCEAO)
• Guyana: Bank of Guyana
• Haiti: Central Bank of Haiti
• Honduras: Central Bank of Honduras
• Hong Kong: Hong Kong Monetary Authority
• Hungary: Magyar Nemzeti Bank
• Iceland: Central Bank of Iceland
• India: Reserve Bank of India
• Indonesia: Bank Indonesia
• Iran: The Central Bank of the Islamic Republic of Iran
• Iraq: Central Bank of Iraq
• Ireland: Central Bank and Financial Services Authority of Ireland
• Israel: Bank of Israel
• Italy: Bank of Italy
• Jamaica: Bank of Jamaica
• Japan: Bank of Japan
• Jordan: Central Bank of Jordan
• Kazakhstan: National Bank of Kazakhstan
• Kenya: Central Bank of Kenya
• Korea: Bank of Korea
• Kuwait: Central Bank of Kuwait
• Kyrgyzstan: National Bank of the Kyrgyz Republic
• Latvia: Bank of Latvia
• Lebanon: Central Bank of Lebanon
• Lesotho: Central Bank of Lesotho
• Libya: Central Bank of Libya
• Lithuania: Bank of Lithuania
• Luxembourg: Central Bank of Luxembourg
• Macao: Monetary Authority of Macao
• Macedonia: National Bank of the Republic of Macedonia
• Madagascar: Central Bank of Madagascar
• Malawi: Reserve Bank of Malawi
• Malaysia: Central Bank of Malaysia
• Mali: Central Bank of West African States (BCEAO)
• Malta: Central Bank of Malta
• Mauritius: Bank of Mauritius
• Mexico: Bank of Mexico
• Moldova: National Bank of Moldova
• Mongolia: Bank of Mongolia
• Montenegro: Central Bank of Montenegro
• Morocco: Bank of Morocco
• Mozambique: Bank of Mozambique
• Namibia: Bank of Namibia
• Nepal: Central Bank of Nepal
• Netherlands: Netherlands Bank
• Netherlands Antilles: Bank of the Netherlands Antilles
• New Zealand: Reserve Bank of New Zealand
• Nicaragua: Central Bank of Nicaragua
• Niger: Central Bank of West African States (BCEAO)
• Nigeria: Central Bank of Nigeria
• Norway: Central Bank of Norway
• Oman: Central Bank of Oman
• Pakistan: State Bank of Pakistan
• Papua New Guinea: Bank of Papua New Guinea
• Paraguay: Central Bank of Paraguay
• Peru: Central Reserve Bank of Peru
• Philippines: Bangko Sentral ng Pilipinas
• Poland: National Bank of Poland
• Portugal: Bank of Portugal
• Qatar: Qatar Central Bank
• Romania: National Bank of Romania
• Russia: Central Bank of Russia
• Rwanda: National Bank of Rwanda
• San Marino: Central Bank of the Republic of San Marino
• Samoa: Central Bank of Samoa
• Saudi Arabia: Saudi Arabian Monetary Agency
• Senegal: Central Bank of West African States (BCEAO)
• Serbia: National Bank of Serbia
• Seychelles: Central Bank of Seychelles
• Sierra Leone: Bank of Sierra Leone
• Singapore: Monetary Authority of Singapore
• Slovakia: National Bank of Slovakia
• Slovenia: Bank of Slovenia
• Solomon Islands: Central Bank of Solomon Islands
• South Africa: South African Reserve Bank
• Spain: Bank of Spain
• Sri Lanka: Central Bank of Sri Lanka
• Sudan: Bank of Sudan
• Surinam: Central Bank of Suriname
• Swaziland: The Central Bank of Swaziland
• Sweden: Sveriges Riksbank
• Switzerland: Swiss National Bank
• Tajikistan: National Bank of Tajikistan
• Tanzania: Bank of Tanzania
• Thailand: Bank of Thailand
• Togo: Central Bank of West African States (BCEAO)
• Tonga: National Reserve Bank of Tonga
• Trinidad and Tobago: Central Bank of Trinidad and Tobago
• Tunisia: Central Bank of Tunisia
• Turkey: Central Bank of the Republic of Turkey
• Uganda: Bank of Uganda
• Ukraine: National Bank of Ukraine
• United Arab Emirates: Central Bank of United Arab Emirates
• United Kingdom: Bank of England
• United States: The Dirty Nasty Stinky Fed, Federal Reserve Bank of New York
• Uruguay: Central Bank of Uruguay
• Vanuatu: Reserve Bank of Vanuatu
• Venezuela: Central Bank of Venezuela
• Vietnam: The State Bank of Vietnam
• Yemen: Central Bank of Yemen
• Zambia: Bank of Zambia
• Zimbabwe: Reserve Bank of Zimbabwe

 
 
izvor: forbes.com, nytimes.com
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=10071"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Je li slučaj “Pašk Kačinari” iskra koja će U Hrvatskoj zapaliti revoluciju protiv bankarske mafije? Kačinari naime tvrdi da banke građane kamatare novcem čije je porijeklo više nego zapanjujuće, vjerovali ili ne – novcem kojeg su prethodno ukrale od tih istih građana.

Pašk Kačinarij uspio se probiti i do samog predsjednika ove zemlje – na sastanku ‘zviždača’ s Ivom Josipovićem, iznio je dokaze da Republika Hrvatska nikome ni lipu nije dužna. Posljedice pljačke Hrvatske tijekom pretvorbe i privatizacije u velikoj mjeri utječu na današnju financijsku impotenciju zemlje. Nije teško pretpostaviti, cijela ova priča navodi na to da su Hrvatska narodna banka i Državno odvjetništvo Republike Hrvatske generatori kako ekonomske krize, tako i one moralnog karaktera, no koliko je i kakvih dokaza o kriminalnim aktivnostima bankstera uopće moguće prikupiti?

Inače, pljačka svih pljački u kojoj je sudjelovao i on – Marijan Hanžeković, tvrdnja je zbog koje je potonji podigao tužbu protiv Pašk Kačinarija. U sudnici u kojoj će na kraju pravdu proglasiti sudac Zorislav Kaleb, konačno ćemo ugledati rasplet velike bankarske pljačke Hrvatske, ili će bankarski lobi pljačku nad pljačkama uspjeti još dublje zataškati?

Po Kačinariju, istina je ta da su Marijan Hanžeković, Franjo Luković i Jakša Barbić dio same vrhuške bankarskog lobija koja umjesto pravne države i neovisnog sudstva iz sjene u potaji vlada Lijepom našom. Svoje tumačenje da su rat u bivšoj Jugoslaviji namjestili bankari kako bi pokrali narodnu imovinu, te da su Marijan Hanžeković, Franjo Luković i Jakša Barbić sastavni dio bande kojoj je ta pljačka nažalost i pošla za rukom – Kačinari potkrepljuje brojnim dokumentima.

Jurica Žitko, osnivač organizacije “Inicijativa 9″, jedan je od onih koji se trudi Pašku Kačinariju pružiti što veću potporu, između ostalog i pokretanjem prosvjeda. Uvjeren da velika pljačka Balkana i Hrvatske nije teorija zavjere već afera u kojoj za sve ono što tvrdi da se dogodilo Kačinari ima i pismeni dokaz, Jurica Žitko je izjavio da se ne boji Hanžekovića te da će i on osobno na sudu ponoviti Paškove tvrdnje da je taj čovjek učestvovao u pljački nad svim pljačkama Hrvatske.

No tko je uopće Pašk Kačinari? Opširnije u intervjuu na temu “pretvorba – privatizacija – bankarska mafija” kojeg je taj zagrebački zlatar dao za medij Dnevno.hr.

Vaša tvrdnja da Hrvatska nikome ne duguje ni kune, već da je lopovi kamatare ukradenim novcem, izazvala je dosta pozornosti. Možete li tu tezu pojasniti?

Već jedanaest godina istražujem način na koji su ‘privatizirane’ hrvatske banke i hrvatska poduzeća. Za to vrijeme prikupio sam cjelovitu dokumentaciju iz koje se vidi da je Hrvatska doista pokradena za oko 47, 5 milijardi eura koliko otprilike iznosi hrvatski dug, što znači da Hrvatska nikome ne duguje ništa. Hrvatska se počela pljačkati još 1976. godine, kada su pojedinci osnovali banke u inozemstvu kako bi tamo, umjesto u Narodnu banku Jugoslavije, mogli pohranjivati devize. Zagrebačka banka tada je također osnovala kćeri banke (LHB International Handelsbank AG Frankfurt; Banque Franco Yugoslavie, Paris; Adria Bank AG, Wien; Anglo Yugoslav Ltd., London; The Development Bank of Zambia, Lusaka) izvan Hrvatske, uz pomoć kojih su kasnije pokrali Zagrebačku banku i poduzeća koja su osnovala tu banku. Nakon što su ovladali Zagrebačkom bankom protuzakonito su izmijenili vlasničku strukturu brisanjem iz knjige dioničara dionice pravih vlasnika banke, i to njih preko tisuću i dvije stotine. Ljudi koji su nezakonito preuzeli Zagrebačku banku opljačkali su i Grad Zagreb. Ta pljačka još traje. Sada kradu dokumente kako bi sakrili trag pljačke. Posjedujem dokumentaciju o tome. Pokraden je i spis koji je držala Ninoslava Zeković, koja je zadužena za imovinu Grada Zagreba. Pred Gradskim uredom za imovinsko-pravne poslove sam pokrenuo postupak ukazavši na činjenice da je Grad Zagreb temeljni osnivač Zagrebačke banke, jer je osnivač Gradske Štedionice od 1914. god., pa samim tim Gradu pripadaju dionice ZABE. To je prijavljeno i DORH-u, no oni šute. Kaznenu prijavu protiv tada čelnih ljudi ZABE Ive Hanžeković – Živković, Marijana Hanžekovića, Jakše Barbića, Franje Lukovića i drugih podnio sam 6. svibnja 2008. zbog zlouporabe položaja i ovlasti. Ta prijava od tada stoji u USKOK-u, a ista niti je odbačena niti se po njoj radi, što je dokaz da je zaštitnik sveukupnog kriminala u Hrvatskoj upravo Mladen Bajić, zajedno s Dinkom Cvitanom.

Govorite li o slučaju u kojem je sud presudio da je Zagrebačka banka u vlasništvu države Hrvatske, da bi se DORH, suprotno svakoj logici i zdravom razumu, kasnije žalio na tu presudu?

Točno. Pričamo, dakle, o državi koja će ući u EU, a u kojoj se događaju ovakvi skandali. Primjerice sutkinja Općinskog građanskog suda u Zagrebu Amira Hadžić presudila je da je Republika Hrvatska suvlasnik ZABE, a sve na osnovu dokumentacije koju je imala u spisu. Međutim DORH protivno svojoj osnovnoj zadaći da zastupa interese Republike Hrvatske, protiv spomenute presude ulaže žalbu i time šteti nacionalnim i državnim interesima Republike Hrvatske, a što je dokaz da Hrvatskom ne vlada pravna država i neovisnost sudstva, već bankarski lobi na čelu kojeg su Franjo Luković, Marijan Hanžeković, Jakša Barbić i ljudi koji su pokrali 1300 poduzeća koja su bila osnivači Zagrebačke banke, no kojima su dionice ukradene. Kako? Oni su bili čelni ljudi u tim poduzećima i oni su prikrili dionice. Zato govorim da se Hrvatska kamatari novcem koji je ukraden i koji se sada nalazi u Deutsche trust bank u Albanian street u New Yorku. Ta je banka kupovala dionice Zagrebačke banke za nekoga odavde, a sve to imam dokumentirano.

Tko sprječava raspetljavanje tog slučaja?

Kada se netko u Hrvatskoj počne raspitivati o tome, onda se pojavljuje Franjo Luković, predsjednik Uprave Zagrebačke banke, s najavom da će kupiti državne obveznice koje se prodaju po enormnoj cijeni. Na taj način on kontrolira i drži u šaci hrvatsku državu. Imam ovdje potpise ljudi koji su tražili raščišćavanje te situacije. To je Stjepan Mesić koji je to činio kontinuirano od 2002. godine, to je Luka Bebić, a to je i Ivo Sanader. On je nastradao upravo zato jer je tražio da se ispita kriminal u Zagrebačkoj banci i zato se tako zamjerio Franji Lukoviću i ljudima koji su opljačkali Hrvatsku. Ne kažem da Sanader nema učešća u pljački, jer to nisam istraživao. No dokumenti koje posjedujem potvrđuju da je u dva navrata 2004. godine poslao DORH-u i na druge adrese zahtjev da se ispitaju nezakonitosti u Zagrebačkoj banci i da se pokrenu kazneni postupci protiv pojedinih djelatnika ZABE, no nitko nije reagirao. Sanader je zbog toga postao smetnja.

Zašto hrvatska javnost o tome vrlo malo zna?

Bankari su zakupili medijske prostore, pa su građani koji plaćaju RTV pretplatu osuđeni na ono što im se servira. A servira im se ZABA devedeset sekundi. Zagrebačka banka je zakupila medijski prostor, vjerojatno uz pomoć odvjetnika Hanžekovića koji ujedno nad tisućama građana pokreće ovrhe radi neplaćanja HRT pretplate. Zbog te silne nepravde hrvatski građani ne mogu čuti istinu na javnoj televizi koja se tiče ZABE i kriminalnih radnji unutar bankarskog lobija. Ovdje živim od 1959. godine pa sve to shvaćam i vidim jer gledam s druge pozicije – pomalo sa strane. Hrvatskom je građaninu najteže jer se počeo razočaravati u naciju i u domoljublje. Kada bude progledao, bojim se da će biti kasno, jer ja i meni slični ne mogu doprijeti do medijskog prostora na HRT-u.

Koliko dugo već upozoravate na mutne radnje oko privatizacije Zagrebačke i ostalih banaka?

Jedanaest godina to istražujem, a prvi je o tome pisao Gordan Malić u Globusu, no on je tada bio spriječen da napiše objektivan tekst. U to vrijeme bio sam u Italiji i predavao papire u Unicreditu. Zagrebačka banka nije u vlasništvu Unicredita. Jer da jest, onda bi Unicredito dao garanciju za ZABU da podupre gradnju autoceste u Crnoj Gori. S obzirom da nisu mogli dati tu garanciju te da Jadranka Kosor također nije pristala dati garanciju, propao je posao od tri milijarde, a što nitko u medijima do danas ne problematizira.

Je li moguće danas poništiti pretvorbu i privatizaciju Zagrebačke banke kao i 95 posto protuzakonito privatiziranih hrvatskih tvrtki? Kako bi se to moglo učiniti?

Naravno da je moguće, ali uz odgovornu i savjesnu vlast i vladavinu prava, koja neće štititi bankarski lobi i voditi se ciljevima interesnih skupina. Važno je otvoriti medije jer medijski prostor ne smije biti blokiran zbog istine i ljudi koji žele ovom društvu dobro.

Zašto glavni državni odvjetnik, prema vašem mišljenju, štiti pretvorbenu pljačku? Ima li i on svoje prste u tome?

Mladen Bajić ima sve poluge kojima može razriješiti kriminal, a ja i drugi koji imamo dokumentaciju i želimo pripomoći smo marginalizirani. U više navrata osobno sam i preko odvjetnika podnosio prijave Državnom odvjetništvu, no na žalost po njima nije postupano. Na Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, u predmetu K-DO-2303/04 koji je adaktiran još 8. lipnja 2004. godine, u njega i nadalje ulažu sve novopristigle kaznene prijave u vezi sa Zagrebačkom bankom d. d., te se ne donose nikakve državnoodvjetničke odluke koje je to tijelo dužno donijeti, već se po predmetima ne radi ništa.

Kaznena prijava protiv Franje Lukovića, Jakše Barbića, Ive Hanžeković – Živković, Igora Tepšića i drugih zbog više kaznenih djela podnesena je 6. svibnja 2008. godine, a zavedena je u USKOK–ovom predmetu pod poslovnim brojem UKR-759/08, da bi iz potpuno nepoznatih razloga 15. svibnja 2008. predmet bio ustupljen Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku pod poslovnim brojem KR-DO- 326/08, a u kojem do danas nije ništa učinjeno usprkos mnogobrojnim požurnicama i traženjima. Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, u predmetu KR-DO- 909/09, povodom prijave da je pronađena neuknjižena imovina Republike Hrvatske, odnosno da je protupravno prisvojena imovina Republike Hrvatske u kapital Zagrebačke banke d.d. prilikom usklađivanja banke iz društvenog vlasništva u dioničko društvo, do danas nije učinjeno ništa! Sami onda zaključite kakva je uloga Bajića u svemu tome! Moram ovdje istaknuti da sam njemu osobno dostavljao požurnice i molbe da se po tim predmetima radi, no on očito ne misli da su ti predmeti važni ili iz nekih drugih pobuda ništa ne čini.

Zbog čega Bajića onda podržavaju baš sve političke opcije?

Zato što on podržava sve opcije i štiti ih, jer je očito osoba koja se ne želi uhvatiti u koštac sa spornim situacijama. Čini mi se da jedino Ranko Ostojić ide na sve opcije i treba ga pustiti da radi. Policija je tražila od Državnog odvjetništva da im odobri da idu istraživati pronađenu imovinu Zagrebačke banke, no DORH nije dao suglasnost. Ništa se ne može raditi bez suglasnosti Mladena Bajića. Nakon svega, pitam se štiti li ga bankarski lobi.

Štiti li bankarski lobi i Ivu Josipovića?

Njega ne štiti jer im je on glavna smetnja. Josipović je inicirao donošenje promjena Ustava koje ne idu na ruku bankarskom lobiju. Donio je Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela iz pretvorbe i privatizacije te o oduzimanju nezakonito stečene imovine. Zbog toga je postao smetnja tom lobiju. Prisjetit ću vas na televizijsku emisiju u kojoj su se oštro sukobili Josipović i Hanžeković, a u kojoj je na vidjelo izašlo da upravo Josipović želi problematizirati krupni kriminal i nezastarijevanje istog, dok se Hanžeković tome oštro protivio.

Kakva je u svemu tome uloga guvernera Rohatinskog?

Mislim da je pod snažnim utjecajem bankarskog lobija koji vlada Hrvatskom te da je Hrvatsku narodnu banku pretvorio u instituciju koja ne izvršava svoje zakonske ovlasti. To govorim zato jer o tome posjedujem dokumente, a tiču se upravo HNB-a koji nije izvršio nadzor nad Zagrebačkom bankom iako je to od njega traženo. Kad su početkom devedesetih tiskani prvi hrvatski dinari, nisu dovezeni i deponirani u Hrvatsku narodnu banku, već u Zagrebačku banku. Hrvatska narodna banka nije se ni razdužila kod Jugoslavije s jugo dinarima, zbog čega nije teško zaključiti da je bankarski lobi Jugoslavije, odnosno jugo-tehno menadžerski sloj, zajedno s hrvatskim tehno menadžerima itekako umiješan u brojne kriminalne radnje.

Tvrdite da su rat izazvali bankari i tehnokrati kako bi mogli opljačkati bivšu društvenu imovinu. Možete li tu tvrdnju rastumačiti?

Poznato je da je Tito htio napraviti radničko dioničarstvo, no to nije svidjelo Rusima, zbog čega je napravio kompromis pa je dao tvornice radnicima. A to što oni nisu znali to iskoristiti, već su usmjereni u nacionalizam, drugo je pitanje. Ciljano usmjeravanje na nacionalizam počelo je još 1981. godine. Velik natalitet Albanaca smetao je nekom i netko je to iskoristio kao povod za dogovoreni rat iza kojeg se dogodila pljačka društvenog bogatstva o kojoj govorim. Ni mnogi Albanci nisu svjesni da i među njima ima učesnika u ovoj dogovorenoj pljački. Do danas nisu raščišćeni svi računi. Jugobanka je nestala u čitavoj Jugoslaviji i van Europe postoji samo jedno njezino sjedište koje se nalazi u New Yorku, gdje je prema procjenama skriveno četiri milijarde dolara. Rat su, dakle, izazvale tehnomenadžerske strukture. Jer nije jednako voditi politiku ili biti navođen da vodiš takvu politiku. Žalosno je da su ljudi koji su krvarili i patili danas opljačkani i obespravljeni.

Što ste vi sve, u kratkim crtama, pronašli istražujući kriminal oko Zagrebačke banke?

Otkrio sam da hrvatske banke nisu unijele svoje nekretnine u osnivački kapital i prikazale to da ne bi uvukli državu u vlasničku strukturu. To je najvažnije otkriće, a mislim da su to napravile sve banke u Jugoslaviji. Drugo, kad su usklađivali banke, nisu unijeli dopunu osnivačkog kapitala koju su trebali prijaviti Trgovačkom sudu. U Hrvatskoj je osim Zagrebačke banke na taj način pokradena i Pliva, T-mobile, Tvornice duhana, jer su oni sjedili u povezanim društvima. Zagrebačka banka, osim toga, ima vlasništvo nad zgradama i stanovima koji su imali hipoteke od Gradske štedionice do 1958. godine, ali je Sabor 2008. godine donio odluku da sve to ne postoji i da se briše…

Kakav je konkretno vaš interes oko ZABE?

Dioničar sam kojemu nisu dali pripadajuće dionice već su ih uništili, a ja sam im ušao u trag kroz cjelovitu dokumentaciju koju posjedujem i koja je dokaz da mi duguju preko stotinu milijuna eura. Pitanje nalaznine tih dionica se tiče i Srbije i Kosova, no najviše Hrvatske i Grada Zagreba. Hrvatska s tom nalazninom i procesuiranjem te nalaznine dolazi do situacije da više nije dužna nikome ništa! Ali Hrvatska se još krade. To vam je kao kad netko provali u ogroman prostor pa mu treba dugo vremena da sve ukrade. Plijen se još uvijek iznosi van.

Hoćete li ostati aktivni u politici te kako objašnjavate slab rezultat Saveza za promjene na proteklim izborima?

Marinko Filipović, koji poznaje Ivana Pernara, zamolio me da se uključim u Savez za promjene. U posljednja tri tjedna kampanje uključio sam se ispred nacionalnih manjina. Na moju odluku utjecalo je i to što je u Italiji pao Berlusconi, koji je bio vanjski čep koji nije dozvoljavao raščišćavanje kriminala oko Zagrebačke banke, dok je unutarnji čep svo vrijeme Mladen Bajić. Kad ga hrvatski narod smijeni, kriminal će se moći istražiti i tada će se vidjeti da Hrvatska nikome ništa ne duguje. Spreman sam odgovarati ako mi netko dokaže suprotno. Podastrijet ću dokumente koji to dokazuju. Kroz politiku ću pokušati iznjedriti ove interese.

Zašto vas, Ivana Pernara, Sulejmana Tabakovića, profesora Slavka Kulića, kao i sve ostale koji govore o pogrešnoj monetarnoj politici i velikoj bankarskoj pljački, mediji baš i ne vole?

Bankarski lobi kontrolira medije jer se boji revolta i bunta naroda. Zato svaku od spomenutih osoba pokušavaju u javnosti diskreditirati i prema svakom destruktivno djeluju. Prema Pernaru su nastupili vrlo agresivno. Meni ne mogu ništa jer sa 62 godine i s iskustvom koje imam u trgovini, bankarstvu i ekonomiji, ne nasjedam na provokacije i ne obazirem se na diskreditacije.

Je li moguće bez podrške medija preokrenuti stvari u Hrvatskoj?

Nije moguće jer su sindikati kao i braniteljske udruge razjedinjeni. Spremam se, stoga, nazvati Ninoslava Pavića, vlasnika Europa press holdinga i pitati ga hoće li otvarati prave teme, a pritom mislim hoće li otvoriti prostor u kojem će se čuti i druga strana koja će prozvati kriminal i kriminalce.

Je li opasno govoriti to što vi govorite, odnosno upirati prstom u ljude u koje vi upirete?

Naravno da je opasno. Ali govoriti istinu ili ogovarati nekoga nije jedno te isto. Vjernik sam (rimokatolik) i radi istine sam spreman i umrijeti. No, za one koji bi eventualno naručili moju likvidaciju, takav rasplet ne bi bio dobar. Zna se tko bi imao prste u tome…

Na što ste mislili kada ste rekli da postoji spisak onih koji trebaju ‘otići’ ako vi ‘odete’?

Neće valjda morati ‘otići’ ovaj što čisti ulicu, ako ja ‘odem’. Znam tko stoji iza svega i tko je imao prste u krađi koju želim rasvijetliti jer je svatko ostavio svoj otisak u tome. Odvjetnik Marijan Hanžeković je ostavio otisak, njegova bivša supruga Iva Hanžeković – Živković je ostavila otisak, akademik Jakša Barbić je ostavio otisak, Franjo Luković također. Nisam napao Crkvu ni Hrvatsku, već ljude koji su ukrali. Da sam Hrvat i s ovakvom glavom i sa svojim stavom, to bih riješio u roku od dva tjedna. Onda ne bih bio etiketiran. Za sve što govorim imam argumente i pisane dokumente. Ako kažem da je Sanader tražio da se raščisti pitanje Zagrebačke banke, onda znači da imam argumente za tu tvrdnju. Je li on igrao dvostruku igru, to ne znam, ali znam da se drugi put sukobio s Lukovićem kada ga je tijekom 2008. godine pozvao da smanji kamatu te kada je zaprijetio da će u suprotnom u Zagrebačku banku poslati inspekciju. Imam razloga vjerovati da ga je to stajalo političke karijere. Uvjeren sam da je progon protiv njega inicirao bankarski lobi. Nije isto je li netko ukrao deset milijuna ili 47 milijardi. Pitam vas, stoga, što je tu veći problem i koga bi prvo trebalo istražiti?

Tko stoji iza vas, odnosno tko vas podupire i štiti, kada se usuđujete ovakve stvari javno govoriti?

Štiti me najprije Bog, a ima i drugih koji me štite. Bilo bi suludo kada bih javno rekao tko me sve štiti. Za mene se zna da nisam lopov niti prevarant, da sam poduzetnik i obrtnik od 1972. godine, da imam 62 godine, da sam tvrdoglav i da se ne bojim reći istinu. Ali kad nešto pričam, uvijek za to imam argumente. Svjestan sam da činjenice koje iznosim otvaraju mnoge probleme. No Hrvatska se mora suočiti s istinom, a ova istina će mnoge zaboljeti.
 

 
izvor:cromalternativemoney.org
 
povezani članci: Luković i ZABA na tajne račune prebacili milijarde maraka stare devizne štednje
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9579"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Banke su zločinačke organizacije koje pljačkaju, kontroliraju i ugnjetavaju ljude i države, a za to koriste bezvrijedne papiriće koje danas poznajemo kao novac! Banka je jedina institucija na svijetu koja ima legalno pravo da STVARA novac iz ničega te da pomoću njega PLJAČKA stvarna materijalna dobra od ljudi praveći od njih dužnike. 99% ljudi na svijetu ne zna odakle dolazi novac i tko ga stvara, pogrešno misleći da je centralna banka države jedina institucija koja može ‘stvarati’ novac.

Banke, odnosno cijeli monetarni sustav je glavni instrument ekonomske stagnacije, krize, siromaštva i gladi u svijetu. Ako banka ikada zapadne u krizu tada ucjenjuje državu jer bi kao propast banke značila i propast države, odnosno banke prebacuju rizike poslovanja na društvo, a istovremeno ubiru enormne profite kad posao cvjeta. Danas smo svjedoci takve politike koja se stručnim terminom zove ‘bailout’: vlada SAD-a poklanja preko triljun dolara poreznih obveznika (tisuća miljardi) bankama kako bi ih spasila od propasti. Bankrot Grčke i Irske su slični primjeri, gdje je kriza umjetno izazvana.

Krize, recesije i inflacije se periodično ponavljaju jer je to očekivani i priželjkivani rezultat (‘greška’) ovakvog trulog monetarnog sistema koji danas vlada u svijetu. Ova ‘greška’ je namjerno ugrađena u sustav, kako bi pojedincima omogućila da se bogate na leđima većine ljudi, tako da danas pola svjetske populacije doslovno gladuje, ostatak jedva spaja kraj s krajem pod teretom dugova, a samo 5% populacije posjeduje većinu svjetskog bogatstva i zemljinih resursa i uživa u blagodatima, te kreditira one ostale, iako sama planeta Zemlja ima dovoljno resursa da prehrani i deset puta više stanovnika nego što nas danas ima (7 miljardi 2010.g.)

Nakon uzaludnih prosvjeda u listopadu/studenom 2010.g. u Francuskoj i Irskoj kada je bankarska oligarhija nametnula svoje uvjete u socijalnoj politici (mirovine tek od 65.g i ostale restriktivne mjere) u jednom neobaveznom intervjuu bivši nogometaš Eric Cantona u trenutku lucidnosti izlaže odličnu ideju: umjesto prosvjeda na ulicama, banke se mogu ‘uništiti’ zatvaranjem računa. Cantona predlaže da 07.12.2010.g. svi zatvorimo naše račune kod banaka. Ovaj intervju izaziva pravu malu revoluciju obespravljenih, nezaposlenih i očajnih ljudi koji se organiziraju u pokret Stop Banque.

Ovom prilikom pozivam sve slobodnoumne, nezaposlene, ugnjetavane i obespravljene ljude da se pridruže pokretu STOP BANKAMA i da napokon shvate da je međunarodna bankarska oligarhija jedan od glavnih uzročnika naše bijede. Mislim da ovim kriminalcima treba pokazati što znači volja malog čovjeka, pa vas pozivam da uradite ono na što još imamo pravo izbora:

1. ugasite sve račune u bankama ako ste u mogućnosti
2. nemojte nikada više ići u dozvoljeni minus na tekućem
3. nemojte nikada više uzimati kredite od banke
4. nemojte sudjelovati u fondovima, dionicama i ostalim špekulativno-financijskim podvalama

Realno ne očekujem da ćemo im ugroziti poslovanje, ali dovoljno je da i jedan čovjek nešto pozitivno napravi i da za sobom pokrene lavinu događaja, ako ništa drugo onda je ovo prava stvar koju radimo za sebe i našu djecu, za našu braću i sestre koji su dovedeni do ruba egzistencije pod teretom dugova, rastućih kamata, fluktuacije tečaja i ostalih lihvarskih podvala koje svakodnevno gutamo. Nadam se da im nećemo više biti robovi i doživotni dužnici i da ćemo moći s ponosom pričati našim unucima da smo se borili za pravu stvar. Kako bi Goran Bare rekao: OSLOBODI SE!

STOP BANKAMA!

Ovaj članak nije usmjeren protiv ljudi koji rade u bankama, dioničara, mešetara i općenito ekonomista, već protiv sistema u kojem smo svi mi žrtve kako god okrenuli. U daljnjem tekstu ću probati posložiti i analizirati obilje materijala koji govore o kriminalnoj prirodi bankarskog sustava.

Najveci problem modernog svijeta – (Novac kao dug) – 1 od 4

Najveci problem modernog svijeta – (Novac kao dug) – 2 od 4

Najveci problem modernog svijeta – (Novac kao dug) – 3 od 4

Najveci problem modernog svijeta – (Novac kao dug) – 4 od 4

 

Pozadina

Novac se desecima tisuća godina koristio u robno-novčanoj razmjeni. Novac je imao univerzalnu robnu vrijednost, odnosno predstavljao je vrijednost onog materijala od kojeg je izrađen (zlato, srebro). Tadašnje kovanice je izdavao vladar (država). Karikirano rečeno, umjesto da čuva 30 bačvi vina, čovjek je mogao pohraniti 10 zlatnika i biti siguran da će i za 100 godina oni imati jednaku ili možda veću vrijednost jer je vrijednost bila u samom zlatu od kojeg je sačinjen zlatnik bez obzira hoće li kraljevstvo/država propasti koja ih je izdala.

Pohlepni gramzivci su shvatili da mogu puno više zaraditi od običnog radnika, seljaka ili trgovca ako posuđuju novac ili ga razmjenjuju za određenu naknadu. Posluju na tržnici na tzv. stolcima (banco na talijanski) od čega kasnije nastaje naziv BANKA koja označava instituciju koja se bavi posuđivanjem (kreditiranjem), čuvanjem (depoziti) i razmjenom novca. Prvi počeci ovakvog bankarskog sustava su bili u renesansnoj Italiji u 14-tom stoljeću. U tom razdoblju je Italijom vladalo tzv. Crno Plemstvo (‘Black Nobility’) odnosno skupina plemičkih familija koje su se udružile u zločinačku organizaciju s ciljem koncentracije moći, novca i bogatstva u svojim rukama. Smatraju se začetnicima/pretečama masonskog, iluminatskog pokreta, komiteta 300, mafije, Bilderberg družbe i ostalih polutajnih parapolitičkih kriminalnih organizacija koje danas vladaju svijetom.

Banka je u početku samo posuđivala zlatnike koje je posjedovala ili od depozita onih koji su kod nje čuvali svoje zlatnike. Nakon nekog vremena, shvatilo se da su zlatne ili srebrne kovanice nezgrapne u svakodnevnom platnom prometu, pa su bankari došli na ideju da klijentu umjesto samih zlatnika izdaju komad papira – potvrdu (novac) kojeg je mogao koristiti za plaćanje, a donosioc te potvrde je uvijek mogao doći u banku i na osnovu nje tražiti isplatu u zlatu. Ovaj sistem je poznatiji kao zlatni standard (Gold Standard) i vladao je skoro sve do početka 20-tog stoljeća. U ovom periodu inflacija, deflacija, recesija i ostali nusprodukti financijskog sistema kakvog danas znamo nisu bili poznati. Na primjer srebrni US dolar je vrijedio isto kao i prije 100 godina. Na početku 20-tog stoljeća umjesto srebrnih i zlatnih kovanica u robno-novčanim transkacijama uglavnom je u optjecaju paprini novac, a onaj tko ima novac je obeshrabren da ga promijeni u zlato, već je izdavatelj novca (država) jamčila da iza papirnog novca postoje državne zlatne rezerve u ekvivalentnoj vrijednosti.

1913.g. izvršen je državni udar u SAD-u kada je bez kvoruma i protivno Ustavu, kongres SAD-a usvojio zakon o Federalnim rezervama kojim se privatnicima omogućuje da kontroliraju Federalne Rezerve SAD-a (centralnu banku) odnosno da sami štampaju novac bez ikakve odgovornosti (više o ovom sistemu koji je danas prisutan u svakoj državi na svijetu u sljedećem poglavlju). Direktna posljedica ovog transferiranja monetarnih ovlasti iz ruku senata/kongresa i vlade u ruke privatnih bankara je umjetno izazvana velika depresija (Great Depression) 30-tih godina 20-tog stoljeća koja je pogodovala pojedinim bankarima u uništavanju konkurencije i dodatnom osnaživanju i bogaćenju na teret ionako siromašnih građana.

Nakon Drugog svjetskog rata na Bretton Woods konferenciji, većina zemalja uvodi svoj vlastiti papirni novac koji nema nikakvog pokrića u zlatnim rezervama (‘fiat money‘), ali ga vezuju za US dolar koji je vezan za zlatni standard. Odnosno US dolar se mogao promijeniti u fiksnom odnosu za istu količinu zlata. US dolar je postao svjetska rezervna valuta. 1971.g. vlada SAD-a na čelu s Nixonom i pod operativnom paskom Henry-a Kissingera ukida zlatni standard što tjera većinu država da ukinu fiksnu vezu domaće valute s US dolarom.

Danas je papirni novac svake države u biti potvrda s kojim se omogućuje plaćanje robe i ostalih usluga, a čiju vrijednost garantira država. Onaj tko posjeduje papirni novac (euro, dolar, kuna) nikada ne zna da li će taj novac vrijediti isto i za mjesec dana, a kamoli i za 100 godina. Vrijednost novca garantira država, što znači da u slučaju propasti iste, novac postaje bezvrijedan papirić. Kako papirni novac nije podržan niti jednom ekvivalentnom robnom vrijednošću (zlatom), ovo omogućava ogromne mogućnosti manipulacije novcem (i ljudima) od strane države, banaka i ostalih financijskih institucija, a onaj tko posjeduje novac je izložen hirovima (mračnim planovima) bogatih bankara i financijera.

“Jednom sam bio u Victoriji i vidio sam veoma veliku kuću. Rekli su mi da je to banka i da bijeli ljudi tu stavljaju svoj novac na čuvanje i da vremenom dobivaju korist. Mi Indijanci nemamo takve banke ali kada imamo mnogo novca ili pokrivača, mi ih dajemo drugim Indijancima i s vremenom to nam donosi korist i naša srca se osjećaju dobro. Naš način davanja je naša banka.”

Poglavica Maquinna, Nootka

Kako banke stvaraju novac?

Današnji monetarni sistem svake moderne države je prepušten privatnim bankama. Izabrana vlada i sabor ne mogu kontrolirati emisiju i raspodjelu novca odnosno nemaju nikakav ili vrlo mali utjecaj na monetarnu politiku. Samim tim, možemo izvesti zaključak da za koga glasovali na izborima, STVARNA vlast nikada nije ugrožena. Citat:

“Dozvoli mi da izdajem i kontroliram nacionalni novac i onda me neće brinuti tko pravi zakone” –

Mayer Amschel Rothschild

 Proces je bolno jednostavan:

1. svaka država ima centralnu banku (Hrvatska Narodna Banka u Hrvatskoj) koja vodi monetarnu politiku neovisno o trenutnoj vladi, ali je pod kontrolom sabora. Centralna banka je odgovorna za štampanje papirnog novca i kovanica za čiju vrijednost jamči država, a može se upotrijebiti kao platežno sredstvo. Ovo se zove primarna emisija novca i ona sudjeluje s oko 5% u ukupnoj masi novca.
2. svaka privatna banka ima pravo na osnovu kredita koji izdaje, STVORITI na svom računu 70% novca od vrijednosti kredita. Ovaj novac ne postoji u fizičkom obliku, već se zavodi u knjige i dodaje na račun banke odnosno na račun korisnika kredita. Ovo se zove tzv. sekundarna emisija novca i ona čini ogromni udio u ukupnoj količini novca u optjecaju (preko 95%). Pojednostavljeno rečeno, ako netko zatraži kredit od banke, od recimo 1000 US dolara, banka na svome računu mora imati samo 300 US dolara (obvezne rezerve), dok ostatak može jednostavno ‘ukucati’ na račun klijenta. Napomena: postoci su prozvoljni i različiti od države do države. Nažalost, danas je sistem još podliji jer se ne koriste apsolutni postoci obvezne rezervi, već komplicirani sistem, koji efektivno omogućava da se od 1000US dolara stvarnog depozita u banci, stvori 100.000 US dolara novog novca (100 puta više). Više o sistemu stvaranja novca u članku TAJNA MOĆI I KAPITALA.

Ovo je nečuveno i neshvatljivo: institucija (banka) koja nije državna ima mogućnost da KREIRA novac iz NIČEGA što se ne tretira kao KRIMINALNO DJELO! Pitam se da li mogu i obični građani primjeniti isti recept: recimo kupiti auto i platiti samo trećinu ili pak stotinu cijene? Ljudi po čitav život mukotrpno rade da stvore materijalnu vrijednost, a ovdje imamo KRIMINALNE udruge (banke) koje jednim klikom kreiraju novac iz ničega. Ono što je najgore je da je to potpuno legalno (po zakonu), ali svakako nije legitimno ni pošteno.

Centralna banka NEMA NIKAKVA utjecaja kome će, kada i koliko kredita banke davati. Jedini utjecaj koji centralna banka ima na privatne banke je iznos obveznih rezervi, odnosno novca koji banke STVARNO moraju imati na svome računu, taj iznos se obično kreće oko 20-30% od ukupnog kreditnog plasmana.

Direktne posljedice ove sulude samoubilačke monetarne politike su:

• banke određuju ukupnu količinu novca u optjecaju: više kredita, više novca = gospodarski rast, manje kredita, manje novca = kriza. Defacto, banke drže prst na okidaču kada treba početi ili prestati recesija. Normalno, da onaj tko zna kada dolazi kriza može vrlo dobro zaraditi na tome. U nastavku teksta ću ukazati na par primjera kako određeni pojedinci uvijek zarađuju, bez obzira jeli trenutno recesija ili ekonomski rast.
• kada građanin vrati prvu ratu kredita, to se zbraja na postojeće rezerve banke te povećava kreditnu sposobnost banke
• kada dužnik nije u stanju vratiti kredit od koga je 70% virtualni novac, odnosno kojega banka NIKADA nije posjedovala, tada banka PLIJENI (čitaj: pljačka) materijalna dobra dužnika u punom iznosu kredita zajedno s pripadajućim kamatama.
• monetarni sustav svake države je koncipiran da u optjecaju (primarne i sekundarne emisije novca) jednostavno nema dovoljne količine novca da SVI ONI KOJI SU UZELI KREDIT imaju mogućnost da i otplate kredit zajedno s kamatama. Jednostavno je matematički nemoguće. Procjena je da jedan od četiri dužnika neće biti u stanju vratiti kredit. Što znači da svakim uzimanjem kredita imate 25% šansi da ga nikada ne vratite, odnosno da vam banka zaplijeni ono što ste stavili pod jamstvo. Ovo je vrlo izraženo kod dugoročnih kredita (stambeni) u kojima ukupne kamate možda čak dostižu i iznos glavnice.
• banke samostalno odlučuju o visini kamatnih stopa bez ikakva upliva države. Postoji zakon koji propisuje maksimalnu kamatu koja se može odrediti (14% godišnje u Hrvatskoj). Kako bi i ovaj propis zaobišli, banke uvode tzv. posebne troškove obrade kredita, interkalarne kamate i ko zna kakve mehanizme, tako da nitko nikada ne zna koja je u biti realna kamatna stopa, tako da u zadnje vrijeme koriste pojam efektivna kamatna stopa ili EKS koja je u pravilu za par postotnih poena veća od one ‘nominalne’ koja se reklamira.
• kamatne stope bi trebale biti određene tržištem, ali nema zakona koji spriječava banke da se ne dogovore, iskoriste svoj monopolistički položaj i zajednički nametnu visine kamatnih stopa. To se upravo događa u Hrvatskoj gdje je prosječna kamata oko 8-10%, dok te iste banke koje su uglavnom u stranom vlasništvu na svojim domicilnim tržištima rade s duplo ili čak troduplo manjim kamatama.
• kamatne stope su uglavnom promjenjive, što znači da prilikom potpisivanja ugovora o kreditu možete pristati na jednu kamatu, a ovisno o volji banke na kraju možete plačati puno veću kamatu. Dužnik koji uzima kredit vezan za stranu valutu (CHF) je isto izložen tečajnim fluktuacijama koje su u domeni financijskih institucija odnosno banaka i njihovih vlasnika. Nažalost, dosta ljudi u Hrvatskoj je osjetilo svu moć bankarske batine na svojim leđima u obliku povećanja kamata na kredite te na sada prenapuhanom tečaju švicarskog franka (01.01.2010. CHF=4.91Kn  – 01.12.2010. CHF=5.70Kn). Dužnik je doveden u situaciju da osim glavnice mora na kraju isplatiti i kamate u skoro istom iznosu kao i glavnica.
• banke mogu usmjeravati kredite u onaj smjer koji im odgovara odnosno prema gospodarstvu zemlje iz koje banka potjeće. Primjer je Hrvatska gdje su najmanje kamatne stope i najprivlačniji krediti za strane automobile dok je najteže ili čak nemoguće dobiti kredit za pokretanje vlastite proizvodnje. Ovo je naročito izraženo u zemljama tzv. Trećeg svijeta u kojem je bankarski sustav u 90% ili 100%  postotnom vlasništvu stranih banaka koji nemaju interesa podržavati domaću ekonomiju i poticati eventualnu konkurenciju stranim korporacijama u kojima i same banke imaju vlastite interese. Najbolji primjer ovakvog banakarskog neo-imperijalizma je hrvtaski primjer gdje je 90% banaka u stranom vlasništvu. Članak na hrsvijet.net.
• kartično poslovanje i takozvani dozvoljeni minusi su zlatni rudnik za banke jer svakom kunom kojom idete u dozvoljeni minus podižete kreditnu sposobnost banke odnosno mogućnost stvaranja novca, a i sebe izlažate maksimalnim kamatama koja vam banka naplaćuje (11.99% u ZABA).

Sigurno bih mogao nabrajati cijeli dan nelogičnosti i nepoštenje ovog monetarnog sistema, ali po meni su najbitnija dva elementa:

1. ovo je nepravedan sistem koji omogućuje bogaćenje bez rada pojedincima (vlasnicima banaka), stjecanje stvarnog materijalnog bogastva preko nepostojećeg virtualnog novca i stvarnu moć u pojedinoj državi bez izlaska na izbore.
2. kreditiranjem s virtualnim novcem koji nema nikakvu realnu vrijednost iza sebe, se stvara neravnoteža, odnosno dužničko ropstvo koje tjera dužnike (pojedince, poduzeća, države) da u utrci za otplatom kredita i kamata neprestano moraju povećavati svoj rad, vršiti ekspanziju odnosno ostvarivati rast koji bi pokrio dug i ostvario neku novu vrijednost. U svijetu s limitiranim resursima ovakvo što je neodrživo na duže staze, stoga čovjek čovjeku postaje neprijatelj (u potrazi za bolje plaćenim poslom), država državi postaje neprijaljatelj (u potrazi za novim resursima) i neminovno je da u ovoj ‘utrci’ samo rijetki pobjeđuju, te da je danas rezultat da je pola svjetske populacije na rubu gladi, ostatak spaja kraj s krajem, a samo 5% ljudi uživa u bogatstvu i izdaje nove kredite.

Ekonomske ubojice

Banke i njihov virtualni bezvrijedni novac se može smatrati i kao ‘tiho oružje’ kojim se cijele nacije i države mogu pokoriti bez ispaljenog metka. Taktika je sljedeća: država se natjera ili namami da uzme ogromne kredite koje ne može vraćati, a koji se ne ulažu u proizvodnju i stvaranje novih vrijednosti, već otplatu starih dugova, krpanje proračunskih rupa ili za ulaganje u ogromne infrastrukturne projekte od kojih domaće stranovništvo ima male koristi, a na kojima rade izabrane strane kompanije odnosno one kompanije čiji su vlasnici isti kao i banka koja daje kredit. Rezultat je da novac ‘ostaje u kući’ tj. samo mijenja uknjižbu, a kreira se tzv. ‘problem država’ koja ne može vračati zastrašujuće kamate i kredit jer dobiveni novac večim dijelom nikada nije ni vidila pa nije ni imala šanse da isti uloži u proizvodnju odnosno stvaranje neke nove vrijednosti. U ovom trenutku država je praktično kapitulirala i bez ispaljenog metka predala suverenitet kriminalnoj organizaciji odnosno stranoj banci koja u zamjenu za otpis duga traži prirodne resurse dotične zemlje na korištenje ili bilo kakve druge materijalne ili političke ustupke (koncesije, vojne baze i slično). Ukoliko predsjednik države ili vlade odbije kooperaciju, biva eliminiran. Primjer je ubojstvo predsjednika Ekvadora Jaime Roldós Aguilera i predsjednika Paname Omar Torrijosa 1981.g. koji su se ispriječili na putu bankarskoj mafiji Ovo je detaljno dokumentirano u knjizi Johna Perkinsa “Confessions of an Economic Hit Man”.

Međunarodni monetarni fond MMF (International Monetary Fund) i Svjetska Banka (World Bank) su dvije krovne svjetske organizacije koje okupljaju banke koje se bave iznudom, kamataranjem, ucjenom i direktnom represijom svih država, a naročito država Trećeg svijeta odnosno država u razvoju. Glavni cilj ovih banaka nije pomoći rastu gospodarstva i blagostanja u tim zemljama što im je kao deklarativni cilj, već uništenje bilo kakve šanse za industrijski i tehnološki razvoj, odnosno očuvanja tehnološkog i industrijskog monopola i koncentracije moći koje pojedine države (korporacije) danas imaju. Kao dokaz ove moje tvrdnje samo ću iznijeti podatak da ove dvije udruge banaka postoje od završetka Drugog Svjetskog rata, znači nekih 65 godina (danas je 2010.g.), a da NE POSTOJI NITI JEDNA DRŽAVA NA SVIJETU KOJOJ SU KREDITI OVIH BANAKA POMOGLI, odnosno u kojoj danas vlada gospodarski rast, blagostanje i prosperitet, a siromaštvo je iskorijenjeno. Dapaće, svaka država koja je primila ‘pomoć’ ovih udruga banaka je doživjela rast siromaštva, deindustralizaciju, raspad  poljioprivrede, a stanovništvo je dovedeno na rub gladi. Stariji primjer je intervencija MMF-a u Argentini (Argentina’s Economic Collapse), a noviji primjeri je bankrot Grčke i Irske u kojima domicilne vlade više ne kroje nikakvu politiku, već strani bankari određuju tko će, što će i kada će proizvoditi, po kojim cijenama prodavati, kada će se ići u penziju, a tko će imati pravo na zdravstvenu skrb, a tko neće, odnosno drugim riječima vlast u ovim državama ne obnašaju demokratski izabrani predstavnici već strani bankari kojima je prvi cilj zaštitii i osigurati svoje interese, a nije im ni na kraj pameti pomoći običnom čovjeku. Najgora stvar koja se podvaljuje ljudima je da ove institucije dolaze u ulozi spasitelja, a u stvarnosti imaju ulogu osvajača. Najbolje se to vidi na primjeru Irske: u svim medijima se navodi da će MMF i EU POMOĆI Irsku s 100 miljardi eura. Čovjek bi pomislio iz medijskih natpisa da banke možda daju nepovratnu humanitarnu pomoć, ali normalno to nije istina, oni samo daju kredite koje će kasnije masno naplatiti i to ne samo kamatama nego i politički unovčiti.

Duga je povijest tlačenja naroda u svijetu s prenapuhanim kamatama, umjetnim igrama na tržištu (naftne krize iz 70-tih) u kojem je dozovljeno da kreditor proizvoljno mijenja kamate, obračunava ogromne zatezne kamate na kašnjenje isplate duga ili prisili dužnika na tzv. reprogramiranje duga i dovede dužnika u bezizalaznu situaciju. Ogromna moć koja je koncentrirana u bankarskim krugovima, omogućava im da manipuliraju cijenom nafte, tečajem dolara, eura i ostalih važnih valuta te i na taj način umjetno napušu zaduženja svojih dužnika.

Najpoznatije otimanje strateškog resursa države od iznimne važnosti je Britansko preuzimanje vlasništva nad Sueskim kanalom 1875.g. kada Isma’il Pasha pritisnut ogromnim vanjskim dugom Egipta prodaje (daje) udio u vlasništvu nad Sueskim kanalom Britancima (Suez Canal Company). Interesantno je da se kao financijer iz sjene koji je pomogao ovaj poduhvat Britanije opet pojavljuje mafijaško-bankarska familija Rothschildovih.

Neki dijelovi teksta su preuzeti iz knjige Williama Engdahla “Stoljeće Rata”:

Povijest bilježi nekoliko uzaludnih pokušaja otpora potlačenih naroda Trećeg svijeta (u kojem živi preko 80% svjetske populacije) ovim bankarskim zločincima. Pokret nesvrstanih (Non-Aligned Movement – 85 zemalja) 1976. objavljuje Deklaraciju iz Kolomba (Šri Lanka) u kojoj se jasno ukazuje na problem prezaduženosti najnerazvijenih i najjače pogođenih država. Cilj ove deklaracije je bio da se problem duga zemalja Trećeg svijeta podigne na političku razinu kako bi siromašne zemlje imale priliku šansu za pošteni i ravnopravan gospodarski razvoj bez tereta ogromnih dugova koji su umjetno prenapuhani tzv. naftnim šokom iz 70-ih. Predlaže se osnivanje Međunarodne banke za razvoj koja bi provodila poštenu politiku raspodjele prihoda kao alternativa MMF-u i Svjetskoj Banci. U esenciji, ova deklaracija je predstavljala političku volju večine stanovnika Zemlje da se ukine postojeći monetarni sustav i uvede novi i pošteniji sustav na obostranu korist kako najsiromašnijih nacija, tako i u korist bogatih industrijskih zemalja.

Deklaracija je izazvala nevjerovatan šok u zapadnim bankarskim krugovima, dolar je izgubio na vrijednosti, što je izazvalo reakciju bankarskih krugova koji su pomoću glavnog operativca za ‘mračne poslove’ Henry Kissingera izvršili državne udare u tri zemlje, glavne predvodnice ove političke inicijative: u Indiji je nakon 6 mjeseci od iznošenja ove Deklaracije s vlasti ‘svrgnuta’ Indira Ghandi (raspala se njena stranka), u Šri Lanci se organiziraju masovni štrajkovi pod patronatom stranke koja je izravno financirana od strane anglo-američkih tajnih službi te premijarka Bandaranaike (drugi incijator Deklaracije i prva žena premijer na svijetu) napušta vladu 1977.g., a gvajanski ministar Frederick Wills koji je bio treći najjači nositelj ove Deklaracije mora podnijeti ostavku na svoj položaj. Na ovaj način su s scene maknuti glavni protagonisti Deklaracije i sama prijetnja bankarskom sustavu odnosno MMF-u.

Ovdje moram istaći da pokret nesvrstanih danas predstavlja jedinu svijetlu političku organizaciju na ovoj planeti, ukazujući na mnoge probleme koji su uzrok ratova, gladi i siromaštva na svijetu: nepravedna struktura UN-a u kojem par najvećih zemalja kroje sudbinu ostatka svijeta, nepravedan monetarni sustav koji štiti interese bogatih, a siromašne čini još siromašnijim, kršenje ljudskih prava SAD-a ratom u Afganistanu i Iraku te tzv. ratom protiv terorista.

1982.g. izbija tzv. kreditna kriza Trećeg svijeta (Third World Debt Crisis): zemlje dužnice Trećeg svijeta uhvaćene su u nemilosrdne škare sve gorih trgovinskih uvjeta za njihovu izvoznu robu, sve manjih prihoda od izvoza i strahovito većih iznosa sredstava potrebnih za servisiranje njihovih dugova. Ova kriza je umjetno izazvana naftnim šokovima koje su prisilile zemlje da ogromne količine dolara utroše u naftni deficit. Kad je postalo jasno da će zemlje dužnice Latinske Amerike ubrzo puknuti pod nepodnošljivim novim opterećenjem otplate duga, utjecajni krugovi oko Margaret Thatcher i Reaganove vlade su počeli pripremati jedan ‘primjer’ koji će zemlje dužnice odvratiti od pomisli nevraćanja svojih dugova velikim bankama SAD-a i UK-a.  Primjer je bio vojna intervencija Britanije na beznačajnim Falklandskim otocima (Falklandski rat 1982.g.). Argentina je pod utjecajem SAD-a nakon dugogodišnjih neuspješnih pregovora s UK, proglasila svoj suverenitet nad otocima, misleći da ima punu potporu SAD-a. Međutim, ovo je samo bio izgovor za vojni pohod Ujedinjenog Kraljevstva i stvaranje od Argentine primjera za druge zemlje dužnice koje bi se eventualno pobunile i odbile vraćati dug. Naime, Argentina je u tom razdobilju bila treći dužnik u svijetu s vanjskim dugom od oko 38 miljardi dolara i zemlja koja je bila najbliže nemogućnosti vraćanja duga. Fascinantno je da cijele armije, tajne službe i ostala infrastruktura stoji na raspolaganju bankama kako bi zaštitile njihov interes.

U očajničkom pokušaju da spasi Meksičko gospodarstvo i izbaci strani bankarski utjecaj predsjednik Meksika Lopez Portillo, 1. rujna 1982.g. objavljuje da se privatne banke u Meksiku nacionaliziraju uz plaćanje odštete vlasnicima kao dio mjera za spas nacionalne ekonomije. Ovo je bio presedan u svjetskoj povijesti, koji se naravno nikad nije ponovio. Nažalost Lopez Portillo je bio na kraju mandata tako da je ova njegova inicijativa u startu bila osuđena na propast, ali je vrijedi zabilježiti kao jedan od rijetkih pravih primjera borbe protiv banaka. Dana 1.10.1982.g. Lopez drži povijesni govor u skupštini Ujedinjenih naroda kojim je precizno oslikao situaciju u svijetu u svezi prenapuhanih dugova zemalja Trećeg svijeta, a koja je i danas prisutna u još ekstremnijoj formi:

“Postoje jedne škare koje prijete da će prerezati zamah razvitka postignut u nekim zemljama i presjeći mogućnost razvitka u ostalim zemljama. Obustava vraćanja kredita nije ni na čiju korist i nitko je ne želi. Ali, hoće li do nje doći ili ne, to je izvan odgovornosti zemalja dužnika. Zajedničke situacije stvaraju zajedničke pozicije kojima nije potrebna konspiracija ni intriga. Meksiko i mnoge druge zemlje Trećeg svijeta ne mogu udovoljiti dogovorenom roku otplate pod jako drukčijim uvjetima koji sada prevladavaju. Mi zemlje u razvoju ne želimo postati vazali. Mi ne možemo paralizirati svoja gospodarstva ni gurnuti  svoje narode u još veću bijedu kako bismo vraćali dug čije se servisiranje utrostručilo bez našeg sudjelovanja i odgovornosti, a pod uvjetima koji su nam nametnuti. Naša nastojanja da se razvijamo kako bismo pobijedili glad, bolest, nepismenost i ovisnost, nisu prouzročila ovu međunarodnu krizu.”

Uplašeni mogućnošću bojkota i nevraćanja dugova od strane zemalja Trećeg svijeta privatne banke prvi puta u povijesti koriste propagadni spin u kojima svoje privatne kredite i rizike stavljaju na leđa društva odnosno državnih institucija izjavama da bi nevraćanje dugova moglo ugroziti međunarodni bankarski sustav. Uplašeni ovakvom mogućnošću SAD, UK i ostale države nameću MMF-u ulogu svjetskog policajca u procesu utjerivanja dugova koji je postao najusklađenija operacija organizirane pljačke u modernoj povijesti.

Danas smo svjedoci istog scenarija kada države novcem poreznih obveznika moraju pokrivati gubitke privatnih banaka pod prijetnjom da bi alternativa bio kolaps svih financijskih institucija. Danas se ovo zove Bailout. Točne brojke se ne znaju, ali procjenjuje se da je samo SAD utrošio preko trilijun dolara (tisuću miljardu) za spas privatnih banaka. Nevjerovatno, ali istinito.

1982.g. suprotno brižljivom njegovanom dojmu u zapadnoeuropskim i američkim medijima, zemlje dužnici plaćale su svoj dug mnogostruko, doslovno krvlju i poslovičnu posljednju paru davale lihvarima modernog doba iz New Yorka i Londona. Nije bilo točno da su nakon kolovoza 1982. veliki dužnici Trećeg svijeta odbili plaćati dugove. Pištolj im je bio prislonjen na glavu pod pritsikom MMF-a da potpišu ono što su banke eufemistički nazvale reprogramiranje duga s vodećim privatnim bankama među kojima su prednjačile Citicorp i Chase Manhattan iz New Yorka.

Krajnji rezultat je bilo ogromno povećanje iznosa duga, usprkos činjenici da iz tih banaka ni jedan peni novog zajma nije stigao u Latinsku Ameriku. Ukupni se vanjski dug svih zemalja u razvoju , dugoročni i kratkoročni, stalno povećavao nakon 1982., s nešto iznad 839 miljardi dokara na skoro 1300 miljardi dolara 1987. godine. Cijelo to povećanje praktički proizlazi iz dodatnog opterećenja prouzročenog uvjetima ‘refinanciranja’ neplativog starog duga. Pod režimom MMF-a Meksiko je bio prisiljen srezati svome narodu vitalne lijekove, prehrambene namirnice, gorivo i druge potrepštine. Ljudi, a vrlo često i novorođenčad, bespotrebno su umirali zbog nedostataka najosnovnijih lijekova iz uvoza. Jednaki se proces odvijao u Argentini, Brazilu, Peruu, Venezueli i u večini zemalja Afrike, uključujući Zambiju, Zair, Egipat i velike dijelove Azije.

Prema podacima Svjetske banke, u razdoblju između 1980. i 1986. skupina od 109 zemalja dužnika platila je kreditorima samo na ime kamata na svoj inozemni dug ukupno 326 miljardi dolara. Na ime glavnice toga istoga duga otplaćeno je 332 miljarde dolara, što je ukupno s uplatama na ime kamata iznosilo 658 miljardi dolara, a sve to na ime otplate početnog iznosa duga od 430 miljardi dolara. Ali usprkos tim ogromnim otplaćenim iznosima, tih je 109 zemalja 1986. godine još uvijek dugovalo kreditorima svotu od 882 miljarde dolara. Tako je djelovala magija združenih kamata i fluktuirajučih tečajava. Još je šokantniji aspekt ukupne dužničke krize iz 1980-ih godina bila činjenica da večina toga novca nije uopće napuštala njujorške i londonske banke. Po riječima jednog izravnog sudionika u tim procedurama, bivšeg peruanskog ministra za energiju Pedra Pabla Kuczinskog, koji je preuzeo unosan položaj u njujorško-švicarskoj banci Credit Suisse First Boston: “večina novca nikada nije vidjela Latinsku Ameriku. Od 270 miljardi dolara kredita koje je Latinska Amerika uzela između 1976. i 1981., ustanovili smo da je Latinska Amerika stvarno dobila samo 8.4% toga iznosa i to su bila jedina sredstva koja je Latinska Amerika mogla utrošiti na proizvodne investicije. Sav je preostali novac ostao u bankama, nikad nije ni stigao u Latinsku Ameriku, samo je promjenio knjige.”

Prethodni tekst je dovoljno jasan, brojke govore same za sebe, bitno je istaći da se ovakve dužničke krize i općenito ekonomski šokovi ponavljaju periodično, danas (2010.g.) upravo živimo u tzv. recesijskom periodu ili još jednoj dužničkoj krizi.

Zaključak: banke su glavni instrument ekonomske stagnacije, krize, siromaštva i gladi u svijetu. Vidljivo je da one ne ugrožavaju samo ekonomije drugih zemalja (Trećeg svijeta) već svoje rizike prebacuju na leđa građana svoje domicilne zemlje koji moraju svojim novcem pokriti gubitke privatnih banaka pod prijetnjom općeg kolapsa.

Banke kao pokrovitelji trgovine drogom i oružjem

Banke su svojim djelovanjem osiromašile večinu svjetske populacije iako u večini slučajeva te osiromašene zemlje imaju velike prirodne resurse kojima su mogli samostalno inicirati proizvodnju, prehraniti svoje stanovništvo pa čak i izvoziti (Argentina – poljioprivreda i stočarstvo, Nigerija – nafta, itd..). Da bi uspjele u svome naumu ‘s druge strane’ su morale imati korumpirane obnašatelje vlasti koji će pristati na sulude uvjete pod kojima su davani krediti. Predsjednici ovih država/vlada imaju samo dvije opcije: ili bivaju eliminirani (politički ili fizički) ili bivaju nagrađeni ako igraju po pravilima. Ovo je sve detaljno opisano u knjizi Johna Perkinsa “Confessions of an Economic Hit Man”

Najnoviji hrvatski primjer je bivši premijer Sanader koji je postao žrtva bankarske mafije. U njegovom mandatu, vanjski dug Hrvatske se udvostručio s 20 miljardi eura na danas preko 40 miljardi eura. Nakon naprasne ostavke na mjesto premijera 2009. godine, javnost je saznala da je Sanader dobio mjesto profesora na prestižnom Hariman Institutu univerziteta Colombia što je očigledno nagrada bankarske elite za sve napravljeno.

Ovdje se nazire jedan vrlo zastrašujući element djelovanja banaka: banke uzrokuju korupciju i kriminal onoj zemlji kojoj plasiraju kredit. Korupcija je ograničena na vladajuće strukture koji prihvaćaju nepovoljne uvjete kreditiranja za državu, a istovremeno ‘ispod stola’ kao privatne osobe primaju razne beneficije i nagrade za takvo djelovanje. Kada je vlast korumpirana onda su kriminalnim aktivnostima širom otvorena vrata jer je vlast slaba.

Zbog udovoljavanja raznim restrikcijama koje nameću banke kreditori (MMF), industrijska i poljoprivredna proizvodnja u zemlji biva uništena, a narod doveden na rub očaja i gladi. Danas smo toga svjedoci tog procesa i u Hrvatskoj kada velika armija naših sugrađana provodi dane kopajući po kontejnerima. Kada je narod doveden do očajanja i gladi, onda vrlo lako prihvaća bavljenje ilegalnim aktivnostima koje donose kakvu takvu zaradu. Prostitucija, droga i ostalo. Kao indirektna posljedica ekonomskih restrikcija nametnutih od međunarodne bankarske oligarhije, velika većina siromašnih zemalja danas proizvodi i prodaje drogu koja im čini glavnu izvoznu aktivnost (Kolumbija, Meksiko, Afganistan).

Osim ovog indirektnog utjecaja na rast kriminala i trgovine drogom, banke preuzimaju i operativne poslove vezane za pranje novca od ovakvih ilegalnih aktivnosti. Najpoznatiji je primjer Bank of Credit and Commerce International BCCI koja je osnovana 1972.g. a korištena je od strane tajnih službi SAD-a za pranje novca dobivenog od trgovine drogom iz Afganistana te za opreaciju Iran-Contra odnosno prodaju oružja Iranu za potrebe Iransko-Iračkog rata i kontrašima u Nikaragvi. Nakon istrage i suđenja odgovornim pojedincima, BCCI banka je zatvorena 1991.g.

Ovaj primjer pokazuje modus operandi večine banaka, a naročito švicarskih banaka koje su i nastale na osnovu pranja novca od trgovine drogom (kineski opijum iz 19.st.). Tijekom Drugog Svjetskog rata, američkom plaćeniku Hitleru je bilo ZABRANJENO napasti Švicarsku jer je ona bila centar pranja ilegalnog novca dobivenog svjetskom trgovinom drogom, oružjem, ljudima i ostalim ilegalnim aktivnostima. Danas kad je cijeli svijet u recesiji,  dvije najveće švicarske banke uredno posluju s ogromnom zaradom.

Da ne bi daleko odlutali, možemo uzeti primjer Hrvatske gdje je zajedničkom suradnjom srbijanske i hrvatske mafije početkom 90-tih privatizirana Zagrebačka banka koja se i dan danas koristi za pranje novca dobivenog od švercanja duhanom koji je izgleda najunosniji posao na prostoru bivše Jugoslavije, a zbog čega je i ubijen novinar Pukanić.

Neću ni spominjati afere i sudske procese vezane za Hrvatsku Poštansku Banku ili Hypo Alpe Adria banku koje su na sumnjiv način nepovratnim kreditima financirale ‘ugledne’ osobe iz političkog i mafijaškog miljea.

Mislim da ovo nisu pojedini incidenti već jasan model po kojem banke posluju u uskoj vezi s organiziranim kriminalom, prvenstveno u operaciji pranja novca dobivenog ilegalnim aktivnostima (šverc oružja, droge, duhana).

Mi kao ovce u potrazi za bogatstvom

Kad su ljudi vidjeli da pojedini ljudi preko noći postaju bogati ‘ulaganjem’ (kockanjem) u špekulativne financijske poslove kao što su dionice, obveznice, fondovi i u ostala financijska tržišta, večina ljudi se polakomila za zaradom preko noći te su cijele svoje ušteđevine ulagali na takva tržišta. Kako bi jadne ljude namamili, u medijama se reklamiraju istaknuti pojedinici koji su se obogatili na tržištu dionica. Oni izdaju knjige u kojima opisuju svoj uspjeh i svoj mukotrpni rad da bi zaradili svoj prvi miljun. Najčešća imena koja se ‘vrte’ su Warren Buffet i George Soros sve odreda lažni bogataši, lažni humanitarci i istiniti eugenisti koji se zalažu za smanjivanje svjetske populacije.

Sasvim je jasno da su njihove biografije lažne, te da su napravljene kao mamac za budale koji nasjednu na priče o tome kako se običan čovjek može obogatiti. Kao višegodišnji učesnik na tržištu dionica SAD-a i Hrvatske odgovorno tvrdim da su sva financijska tržišta (fondovi, dionice) osmišljena da uzmu i zadnji novac od nedužnih ljudi. Špekulativna cijena dionica ne ovisi o kvaliteti firme čije su dionice, već o mutnim igrama za koje samo znaju tzv. ‘insider’ igrači koji imaju prave informacije prije drugih ulagača i koji to koriste kako bi ‘izmuzli’ novac od većine ostalih ‘naivaca’ koji sanjaju o bogatstvu. Warren Buffet i George Soros su primjeri takvih muljatora koji su u biti predodređeni da se obogate tako što su uvijek opskrbljeni pravim informacijama. Ovo su tzv. lažni bogataši jer su u biti samo ‘frontmeni’ mafije koja iza njih stoji, a svoje bogatstvo su većim dijelom dužni raspodijeliti onako kako im se naredi. Najveća podvala koja se nama gura pod nos je da su ovo tzv. filantropisti koji se eto bave i humanitarnim radom, širenjem demokracije, mira, ljubavi, osnivaju fondove za pomoć Africi koji provode cijepljenje afričke djece s zatrovanim cjepivima, financiraju cijepljenje žena na Filipinima tetanus cjepiivma koji izazivaju sterilitet i slično. Mislim da nitko s IQ-om većim od 10 ne može progutati bedastoće koje su napisane u biografiji Warrena Buffeta kako je zaradio prvi miljun raznoseći novine i kad je kupovao dionice onda kad nitko nije htio kupovati po smiješnim cijenama jer je znao da će cijena narasti. Bajka za malu djecu.

Najpoznatiji povijesni primjer ‘insiderskog’ trgovanja je saznanje Nathana Mayera Rothschilda da je Napoleon izgubio bitku kod Waterloo-a 1815.g. Ovu informaciju je imao jedan dan prije službene obavijesti, proširio je glasine da je Napolen pobijedio, izazvao paniku i rasprodaju dionica, te je na ovaj nemoralni, nepošteni i nezakoniti način zgrnio ogromno bogatstvo. Noviji primjer je tzv. ‘shortanje’ dionica avionskih kompanija neposredno prije 9/11 odnosno napada ‘terorista’ na WTC u New Yorku. To su opcije na dionice United Airlinesa i drugih kompanija koje u biti donose zaradu ako vrijednost dionica padne. Zbog ovog terorističkog udara sve dionice avio kompanija su se naglo strmoglavile, a najveće avio kompanije i dan danas grcaju u gubitcima. Ovo su ‘insider’ igrači ZNALI, odnosno zločinačka udruga koju sačinjavaju Buffet, Soros, Rothschildovi, Rockfelleri i ostali ‘frontmeni’ mafije su ovo iskoristili i debelo zaradili. Najnoviji primjer je rasprodaja dionica British Petrola (BP) prije eksplozije njihove naftne platforme u Meksičkom zaljevu u aprilu 2010.g. Naime, dvije sedmice prije same eksplozije platforme, čelni ljudi BP-a i Goldman Sacha koji su bili veliki dioničari BP-a su prodali na stotine miljuna vrijedne pakete svojih dionica. ‘Oni’ jednostavno prije svih imaju informacije: kada će početi rat, kada i gdje će teroristi udariti, kada i gdje će se dogoditi eksplozija naftne bušotine, gdje će biti potres i slično.

Hrvatsko financijsko kvazi-tržište je mikroprimjer kako se mase mogu s lakoćom manipulirati. Zbog malog volumena prometa na Zagrebačkoj Burzi, malo veći ‘napad’ na dionicu (bilo prodaja ili kupnja) može poremetetiti cijelo tržište i većinu ulagača oguliti do gole kože. U nedavnoj prošlosti dosta naših ljudi je po prvi puta došla u dodir s ovim ‘financijskim modelima’ a mnogi su ostajali i bez cijele ušteđevine slijepo vjerujući kriminalcima koji su obečavali brda i doline.

Neshvatljivo je da se vrijednost (stvarna materijalna, intelektualno vlasništvo i drugo) pojedine firme određuje vrijednošću dionice koja je izložena raznoraznim špekulacijama na nestabilnom tržištu i koja omogućuje kriminalcima da bez muke preko noći preuzmu firmu i pripadajuće joj materijalne/ljudske resurse.

Zaključak: financijsko tržište nije ništa nego instrument kojim se želi ‘izmusti’ i zadnja para koja je preostala u džepu građanina. Omogućuje bogaćenje samo pojedincima koji su unaprijed ‘izabrani’ i dobro informirani dok je 99% drugih učesnika osuđeno na propast. Financijsko tržište je u biti druga strane iste medalje trulog, nepoštenog i pokvarenog monetarnog sustava koji danas vlada u svijetu, a koji omogućuje kriminalcima da pomoću bezvrijednih papirića (novca, dionica, vaučera i sl.) otimaju stvarne materijalne resurse od ljudi.

Alternativa?

Banke ne bi mogle raditi ovo što rade da nemaju okrilje i pomoć države odnosno nas samih: rade u skladu s važećim zakonima, a policija i sudovi države su po tom zakonu dužne servisirati banke i prisilno utjerivati dugove neplatišama – žrtvama bankarske mafije. Neshvatljivo je da PRIVATNE banke imaju ovlast STVARANJA državnog novca i određivanja kreditne politike čime defacto kontroliraju gospodarstvo pojedine države. Neshvatljivo je da naplaćuju kamate za svoje usluge što se nekoć nazivalo lihvarenjem, a sada se normalno prihvaća. Neshvatljivo je da ako dužnik nema novca za vraćanje glavnice i kamata da banka postaje vlasnik stvarnih dobara dužnika koja su dana pod jamstvom, a istovremeno ništa zauzvrat nije dala dužniku. Ovo je čista pljačka.

Prijedlog je jednostavan:

1. Nacionalizirati sve privatne banke (strane i domaće), štedionice i kreditne zadruge. U državi će moći djelovati samo jedna centralna banka.
2. Centralna banka će izdavati kredite samo iz sume postojećeg papirnog novca u opticaju
3. Papirne banknote postaju ekvivalent za određenu fiksnu količinu zlata ili srebra. Ovo se nikada ne mijenja. Inflacija ili deflacija ostaje stvar prošlosti.
4. Centralna banka NEĆE naplaćivati kamate na kredite
5. Centralna banka će pod kontrolom vlade (naših izabranih predstavnika) odlučivati kako usmjeravati kreditnu politiku
6. Ugasiti sve fondove i tržišta dionica i ostale financijske derivate koji stvarne materijalne vrijednosti određuju špekulacijom

Ovi prijedlozi su nerelani ili teško ostvarivi u sadašnjem sistemu koji vlada u svijetu, a koji se sastoji od globalnog tržišta i monetarnog sustava koji je u biti zatvoren i međusobno povezan sustav. Međutim, ovim ciljevima treba težiti i mislim da postaju realni ako se ostvare dva preduvjeta:

a) da gospodarstvo države bude samodostatno, odnosno da država ima dovoljno vlastitih kapaciteta, industrijskih i poljoprivrednih pogona da samostalno prehrani i uposli svoje vlastito stanovništvo. Da ima dovoljno svojih vlastitih izvora energije. Te da sve strateške industrije ostanu pod patronatom države/društva. Glavni cilj ove ekonomije nije profit već kvaliteta proizvoda, ekološka osviješćenost, maksimalna zaposlenost i na kraju maksimalna kvaliteta života građanina. Ovo se kosi s globalizacijom tržišta koji nameće otvoreni uvoz bez carina i općenito s sistemom neoliberalnog divljačkog i nehumanog kapitalizma kojemu je glavni cilj ostvariti profit bez obzira na ljudske i ekološke žrtve. Samo ispunjenje ovog preduvjeta, odnosno stvaranja samo-održivog gospodarstva bi automatski eliminiralo potrebu za trulim monetarnim sistemom i dugom kao pokretačem razvoja.

b) pošto ova politika stvaranja samoodrživog planskog gospodarstva vodi u svojevrsnu izolaciju od stranih tržišta roba, kapitala, usluga, energije jer se kosi s svime što su stoljećima bankarski oligarsi stvarali kako bi podjarmili svijet potrebno je pokazati uspješnost ovog modela gospodarstva i osnovati svojevrstan ‘nesvrstani’ blok zemalja koji će prihvatiti ovaj model gospodarstva te bilateralnom suradnjom zaobići centre moći u Londonu, Zurichu i New Yorku.

Iz današnje perspektive ovi prijedlogi su nerazumni i pomalo utopijski, ali moje osobno mišljenje je da je ovo jedini i pravi put koji dugoročno može osigurati prosperitet većini ljudi na ovoj planeti.

Završna riječ

Banke su centri moći i imaju stvarnu političku i gospodarsku moć nad svakom državom u svijetu. Svoju moć zasnivaju na bezvrijednim papirićima koje danas nazivamo novac. Banke mogu kreirati novac iz ničega, odnosno danas je novac ekvivalent dugu, dok je nekoć novac označavao stvarnu robnu vrijednost. Svakim novim zaduženjem bilo kao građanin, firma ili država, banka kreira novi novac i tako povećava svoje bogatstvo. Nevjerovatno, ali istinito.

Da bi građanin, firma ili država mogao vratiti dug zajedno s kamatama, mora non stop imati rast prihoda, tako da danas sve države u svijetu nastoje da imaju rast BDP-a od 3-5%, sve ispod toga znači bankrot države, odnosno nemogučnost vračanja dugova. Bitno je istaknuti da je ovo eksponencijalni rast, jer 3-5% rasta mora biti u odnosu na prethodnu godinu. Na planeti s limitiranim resursima, ovakav eksponencijalni rast je neodrživ i ovo je glavna ‘greška’ ovog monetarnog sustava koja je namjerno ugrađena. Ova ‘greška’ periodično izaziva krize i recesije, a u svakoj krizi sve više i više ljudi biva osiromašeno iako planeta Zemlja ima dovoljno resursa, energije i hrane da s normalno dizajniranom održivom ekonomijom udomi, nahrani i zaposli deset puta više stanovnika nego što ih danas ima na Zemlji (danas nas ima oko 7 miljardi).

Banke su glavni instrument mračnih sila za pokoravanje ljudi koje ja volim nazivati Silama Zla i Tame, a koje nastoje zavladati svijetom. Ovo nije samo isprazna tvrdnja, već utemeljena konstantacija: dovoljno je analizirati tko je začeo bankarski sustav (Crno Plemstvo – zločinačka udruga, preteča talijanske mafije iz 14. stoljeća), na kojim principima bankarski sustav operira (nemoralnim, nelegitimnim, nepoštenim, kriminalnim) i koje su posljedice takvog sustava (opće siromaštvo i bijeda).

Njima nije cilj zgrtanje bogatstva jer toga imaju u izobilju, već koncentracija moći u rukama par ljudi. Kontrola nad onim što svaki čovjek radi, gleda, sluša, oblači, pa čak i misli je njihov primarni cilj. Stoga ne čudi da je većina banaka osim svoje primarne djelatnosti koja je sama po sebi nemoralna i nepoštena uvučena i u ilegalne djelatnosti odnosno služi kao servis za pranje novca dobivenog švercom droge, duhana, oružja, ljudi. Upravo je nevjerovatno kolika je količina zla, kriminala, siromaštva, gladi, ratova i općenito ljudske bijede povezano s novcem odnosno s bankarskim sustavom kakvog danas poznajemo. Ne tvrdim da su banke krive za svo zlo na svijetu, ali svakako imaju veliki udio.

Najgora zamka je to da mi sami podržavamo taj nepošteni i pokvareni sistem, svaki put kada dignemo kredit, svaki put kad zakoračimo u minus na računu te svaki put kada vršimo bezgotovinska plaćanja. Ovdje dolazimo do tzv. ‘iluzije demokracije’ jer je matematički nemoguće ovakav sistem mijenjati iznutra. Na izborima će uvijek pobijediti kandidat koji ima najviše novca za predizbornu kampanju. A kontrolori novca su banke. One neće dopustiti dolazak na vlast političara koja će im raditi o glavi.

Jedino preostalo rješenje je rušiti ovaj bankarski sistem onime što su nam još ostavili kao mogućnost izbora: izbjegavanjem ulaska u kredit, zatvaranjem računa u banci i širenjem istine o truleži banaka kao institucija.

Danas smo svjedoci provođenja plana ekonomskog uništenja državnih gospodarstava na globalnoj razini koji je smišljen na Bilderbergovoj konferenciji u Španjoljskoj održanoj ove godine u šesti mjesec. Treći svijet je odavno ‘pokoren’ ovim ekonomskim ratom koji predvode bankari. Na redu su sada industrijalizirane zemlje: EU (Irska, Portugal, Španjolska, Francuska, Njemačka) i SAD. Cilj je potpuno osiromašiti ljudsku populaciju kako bi ju se lakše kotroliralo. Ovdje u Hrvatskoj smo odavno svjedoci kako država pod bankarskom mafijom može ‘stegnuti omču’ oko vrata hrvatskog građanina (uvođenje kriznog poreza, povećanje PDV-a, ogromni nameti na plaću, objašnjeno u Porez – Izvor ljudske bijede).

Stoga Vas ovim putem pozivam da u skladu s svojim mogućnostima probate bojkotirati i minirati rad banaka: što više plačajte gotovinom umjesto karticom, ne idite u minus, ne dižite kredite, a ako imate mogućnosti likvidirajte svoje dionice, udjele u fondovima i tekuće račune. Ne očekujem da ćemo njima poremetiti san, ali bar ćemo mi mirnije spavati.

Savjet jedne ovce na kraju 2010.

Svu trenutnu vrijednost koju posjedujete u obliku papiriča (novca, dionica, udjela) je nestvarna virtualna vrijednost, odnosno vrijednost koju danas sutra može netko dekretom (ratom ili krizom) jednostavno ukinuti ili smanjiti na desetinu vrijednosti. Sumnja se da veliki muljatori spremaju skorašnju hiperinflaciju dolara i eura. (Prema National Inflation Association – End if Liberty) Pitam se da li će eventualni rat s Sj. Korejom ili Iranom ovo ostvariti? George Soros i ostale mutikaše masovno ulažu u tržište zlata i srebra jer kad papirni novac postane bezvrijedan samo će ove plemenite kovine nešto vrijediti. Danas smo svjedoci da cijene zlata i srebra vrtoglavo skaču (do 40% u zadnjih godinu dana), nažalost večina ljudi nije svjesna ovog trenda. Osim cijene zlata i srebra, kao jedan od glavnih indikatora bijega iz dolara i eura treba gledati i švicarski franak (CHF). Logika je vrlo jednostavna: Švicarska je predodređena zemlja za sigurno utočište bogatstva svih svjetskih mafijaša, stoga kad je kriza i kad je previše opasno izlagati se nestabilnosti tečaja eura ili dolara, ulazi se u CHF. Rast tečaja CHF-a u zadnje vrijeme se može smatrati i kao indikator buduće hiperinflacije dolara i eura.

U Hrvatskoj danas postoji propagandna kampanja koja reklamira MMF kao možebitni jedini spas domaće ekonomije. Korumpirana i u kriminalu ogrezla vlast nas je NAMJERNO dovela do ruba propasti u kojem se Hrvatska danas nalazi. Dolazak MMF-a bi bio zadnji čavao u lijesu u kojem Hrvatska leži. Obespravljena, osiromašena, deindustrijalizirana s jednakim brojem nezaposlenih, umirovljenika i zaposlenih od kojih su 40% paraziti odnosno dobro uhlebljeni u ogromnom državnom administracijskom aparatu, Hrvatska je danas na koljenima u ekonomskom, ali i u svakom drugom smislu (moralnom, duhovnom). Iako mislim da je Hrvatska odavno izgubila vlastiti suverenitet i sposobnost da samostalno donosi odluke na dobrobit vlastitog naroda, dolazak MMF-a bi u biti samo formalno pravo potvrdio status Hrvatske kao kolonije, odnosno vazalne države koja se nemilosrdno iskorištava. Argentina je debelo platila ulazak MMF-a s kompletno uništenom industrijom, poljoprivredom i općim siromaštvom, a kao bonus na kraju, Argentini su nametnuli ulogu testnog kunića za razvoj masovne GMO poljoprivrede koja je još jedan primjer neokolonijalizma velikih sila. Pitam se čime će Hrvatska platiti ulazak MMF-a?

Vrlo mi je interesantna hajka u hrvatskim medijima u kojima se u zadnje vrijeme (11/2010.g.) promovira delvavacija kune, odnosno rast eura. Koliko vidim, iza ovoga opet stoje ‘veliki muljatori’ jer su ove glasine bile dovoljne da neuk narod navali na masovnu kupovinu eura što bi mogla biti fatalna greška s obzirom na svjetski trend slabljenja eura. Zdrava logika kaže da je bolje papire koje zovu novac pretvoriti u realna materijalna dobra (zemlje, zlato i ostalo) nego ih čuvati jer je neminovno da u jednom trenutku postanu samo dobar toalet papir.

Dodatni materijal

Materijal o povijesti bankarske mafije je nepregledan. Svaki dan nailazim na neke nove stvari i uviđam kako je moje znanje limitirano. Imam osjećaj da sve više ljudi postaje svjesno da su banke i monetarni sustav u cijelosti, pa i cijela današnja tzv. ‘globalna’ ekonomija u konačnici sredstvo ugnjetavanja običnih ljudi, iskorištavanja i uništavanja resursa pojedinih zemalja te transferiranja i koncentracije bogatstva u ruke par moćnika. Mislim da sam gornjim tekstom pogodio u ‘srž’ problema, ali smatram da moram navesti još nekoliko povijesnih činjenica za bolje razumijevanje problematike s napomenom da je to samo dijelić bogatog ‘opusa’.

Bank of England je bila prva državna centralna banka na svijetu. Bila je u privatnom vlasništvu iako je imala status državne banke. Osnovana je 1694.g. pod vladavinom Wiliama III koji je podlegao ucjeni bankarske mafije tražeći od njih zajam za nastavak rata s Francuskom (pitam se da li su isti bankari financirali i Francusku što im je modus operandi: financiranje obe zaraćene strane s ciljem dvostruke zarade). Bankarska mafija je tada u povijesti prvi put napravila ‘trik’ stvaranja novca iz ničega: nagovorili su Williama III da se odrekne zlatnog standarda i da na miljun funti stvarnog novca naštampaju još jedan miljun funti bez pokrića u zlatu. Do kraja 19. stoljeća Velika Britanija je najveća kolonijalna sila s posjedom od preko 70% kolonija. Ova moć je bila dovoljna da se sustav centralnih banaka raširi svugdje po svijetu i da do današnjeg dana ostane standard i temelj svake države.

Great Depression (Velika Depresija) 1930-tih godina je incirana iznenadnim padom dionica 29.11.1929.g na dan poznat kao Black Tuesday (Crni Utorak). Bankarska mafija na čelu američkim Federalnim Rezervama i britanskim Bank Of England su izvršile koordinirani udar na dva najveća svjetska gospodarstva: Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanje. Udar je bio tolike magnitude da je cijeli svijet ušao u ekonomsku krizu koja je potrajala sve do početka Drugog Svjetskog rata. U razdoblju od 1929.g. do 1932.g. industrijska proizvodnja u SAD-u je pala 46%, u UK 23%, a nezaposlenost u SAD-u je porasla za 607%, u UK 129%. Financijski sektor je jednostavno uskratio priljev novca i to prvo građevniskom sektoru, a zatim teškoj industriji (automobilska), što je zatim povuklo cijelu ekonomiju nizbrdo. Danas smo svjedoci istog scenarija kad je građevinski sektor u SAD-u jednostavno uništen  2008. tzv. hipotekarnom krizom izazvanog kolapsom Fannie Mae i Freddie Mac. Interesantno je da je Fannie Mae (Federal National Mortgage Association) osnovana 1938.g. tijekom Velike Depresije u sklopu ‘New Deal‘ programa oporavka od krize Franklina Roosevelta. 2010.g. General Motors, najveća američka automobilska kompanija je uništena (otjerana u stečaj) iako je 2009.g bio drugi svjetski proizvođač automobila. Na stotine tisuće radnika je ostalo bez posla. Po mom skromnom mišljenju ovi događaji uvelike sliče na početak Velike Depresije 1929.g. Velike industrije najvećih svjetskih gospodarstava se preko noći uništavaju. Nezaposlenost raste. Kupovna moć slabi. Još samo nedostaje veliki završni financijski udarac u obliku iznenadnog pada dionica ili hiperinflacije eura ili dolara kako bi se ova velika kriminalna operacija bankarske mafije privela svome kraju.

Naftna kriza 1970-tih godina je službeno počela 16.10.1973.g. odlukom zemalja članica OPEC-a o poskupljenju nafte za 70%. Članice OPEC-a proglašavaju embargo na prodaju nafte Sjedinjenjim Američkim Državama i Nizozemskoj. Ovo je bio odgovor arapskih zemalja na pomaganje SAD-a Izraelu u Egipatsko/Sirijskom ratu protiv Izreala (Yom Kipurski rat). Do siječnja 1974.g cijena nafte na svjetskim tržištima je porasla 400% na 11.65 US dolara po barelu. Ovaj naftni šok je izazvao ekonomsku krizu skoro jednake jačine kao i Velika Depresija. Njemačka je uvela zabranu vožne automobilima nedjeljom. Pola miljuna nijemaca je ostalo bez posla. Vladajuća stranka je izgubila na sljedećim izborima. Slični procesi su se događali i u ostalim razvijenim zemljama. Stanje u SAD-u se moglo opisati kao na rubu panike. Zemlje u razvoju su ipak pretrpile najveći udarac na svoje ekonomije. Odjednom su se našle u nemogućnosti da plaćaju velike cijene nafte kao osnovnog energenta, ali i visoke cijene umjetnih gnjojiva koji su naftni derivati, a bili su nužni za poljoprivrednu proizvodnju. Indija je 1973.g. imala pozitivnu platnu bilancu, dok je iduće godine išla u minus jer je umjesto 629 miljuna US dolara za uvoz nafte morala izdvojiti 1.241 miljuna US dolara. Bitno je istaći da se nafta jedino mogla kupovati dolarima, tzv. petrodolarima. Ovo je direktno pogodovalo SAD-u, ne samo radi dominacije dolara kao svjetske valute već radi lakoće kojim SAD može kupovati naftu što je rezultiralo da SAD i dan danas ima najjeftiniji benzin na svijetu (oko 2.3US dolara/galon, dok je u Europi oko 7US dolara/galon). Druge zemlje su jednostavno morale nekako doći do dolara da bi kupovale naftu. S obzirom da je sad dolar imao nestabilan tečaj i da je cijena nafta skočila za 400% ovo je bilo vrlo teško.

Najveći profit od ove krize su imale naftne kompanije (Exxon, Mobile, Shell i ostale) te Londonske i Newyjorške banke (Chase Manhatan,  Citibank, Barclay’s) koji su dolare dobivene od prodaje nafte (petrodolare) usmjeravale u kreditiranje. Operacija ‘Naftna kriza‘ je smišljena i pripremana nekoliko godina prije, točnije od jednostranog američkog ukidanja sporazuma iz Bretton Woodsa 1971.g. kada je Nixon objavio obustavu konvertibilnosti dolara u zlato. Ovaj potez nije išao na ruku gospodarstvu SAD-a već u korist banaka s Wall Streeta jer su sve svjetske valute ušle u proces fluktuacija i konstatne nestabilnosti što je otvaralo mjesta financijskim manipulacijama. Međutim, uz ove ‘dobre strane’, ovaj potez je uzdrmao dolar kao svjetsku rezervnu valutu zbog gubitka povjerenja stranih ulagača, stoga je bankarska mafija pripremala operaciju ‘Naftna kriza’ kojom je učvrstila dolar na međunarodnoj sceni. Operativne pripreme operacije ‘Naftna Kriza’ su dovršene na sastanku BilderBerg skupine u Saltsjobadenu u svibnju 1973.g. Pa napucima Bildeberške kriminalne bande, Henry Kissinger je na sebe preuzeo glavnu ulogu u izazivanju Egipatsko-Arapskog rata koji je počeo 06.10.1973.g. Zanimljivo je da je za ovo dobio Nobelovu nagradu za mir. Istovremeno je potajno utjecao da SAD u trenutku objave embarga na uvoz nafte iz zemalja članica ima minimalne naftne rezerve što je još više povečalo efekte krize. Istovremeno je osigurao da se petrodolari i od arapskih zemalja slijevaju u engleske i američke banke. Ovi petrodolari će kasnije biti plasirani zemljama za kreditiranje uvoza nafte čime se krug zatvara. Zemlje Trećeg Svijeta će upasti u dužničku krizu početkom 80-tih godina zbog nemogućnosti vraćanja kredita čime će defacto postati robovi stranih banaka. Ovdje na površinu isplivava cjelokupna prljava i kriminalna poltika banaka u sprezi s naftnom industrijom kojima cilj nije pomoći razvitku svjetske ekonomije, nego ostvariti dominaciju i kontrolirati svjetska gospodarstva uz pomoć tzv. petrodolara.

Nastavak priče… 2015.

Akcija povlačenja novca s računa banaka koju je inicirao Eric Cantona je imala djelomičan ili skoro nikakav uspjeh. Sam Cantona je navodno povukao svega 1500 eura s računa. Zabilježeni su aktivisti u Parizu kako kostimirani predižu novac. U Irskoj se dogodio veći odaziv građana koji je izazvao kratkotrajni raspad sustava bankomata što je rezultiralo ograničenjem svote novaca koji se mogao odjednom predignuti. Navodno je 23 miljarde eura podignuto početkom dvanaestog mjeseca u dvije vodeće irske banke: AngloIrish bank i Bank of Ireland. Svi mediji u EU dobili naputak da ne izvješćuju o ovom događaju, kako ne bi izazvali histeriju među stanovništvom. S obzirom da je večina medija strogo kontrolirana, nikada nećemo saznati da li je ova akcija imala nekog odjeka.

Ni sam nisam pomislio da bi povlaćenje novca izazvalo neke efekte na bankarski sustav, pogotovo stoga jer je danas praktično nemoguće funkcionirati bez računa u banci preko kojega većina ljudi dobiva plaće. Ovoga sam i ja svjestan, ali ipak u cilju nekog simboličnog otpora pogasio sam par računa što sam imao i sebi smanjio neke nepotrebne troškove. Kad sam htio likvidirati ono malo dionica što sam imao, saznao sam da je upravo propala brokerska kuća kod koje su bile dionice (Prva Generacija). Danas još ne znam da li uopće još imam te dionice ili su ‘nestale’, a nesretni korisnici koji su osim dionica imali i veće suma novca na računu ove brokerske kuće su još u neizvjesnosti, kada i da li će im novac ikada biti vraćen. Ovo je samo potvrda da je novac i općenito financijsko tržište čista lutrija jer svoju imovinu povjeravate lopovima (bankama i ostalim financijskim kućama).

Međutim, i dalje mislim da sam ispravno detektirao bankarski sustav kao najvećeg neprijatelja ljudskog društva. Bankarski sustav promiče nemoralne i nepoštene vrijednosti veličajući materijalno/novčano bogatstvo stečeno manipulacijama i prevarama. Sustav vrijednosti koji su stotinama godina stvarali temelji se na lažima, ratovima, robovlasništvu i općenito ljudskoj bijedi. Odgovorno tvrdim da su danas najveći bogataši svoje bogatstvo stekli gazeći po ljudskim leševima. Sve što je nastalo na trulim temeljima jednog dana će propasti kao kula od karata. Ovo nije prijetnja, niti proročanstvo, već mnogostruko dokazana činjenica.

Nažalost većina ljudi ne želi ništa poduzeti, ne zato jer im je dobro, jer jednostavno ne žele ‘talasati’. Ovo direktno ide na ruku vlastodršcima koji na svojoj stani imaju ovu takozvanu nijemu većinu i stoga se ne moraju bojati gubitka kontrole nad sustavom. Stoga mislim da su ovakve mirne akcije bojkota banaka i građanskog neposluha u Ghandijevom stilu pravi put za borbu protiv ovog trulog sistema koji će kadtad pokleknuti.

Duh borbe protiv bankarskog sustava je održan i nastavlja se u novoj grupi pod nazivom: StopBanque II pod geslom: “Ghandi je bio otac nenaslinog protesta, njegova borba nije trajala jedan dan. Prosinac 7. je dan kad je ljuska bankarskog sustava napukla!”

Svaki dan nailazim na mnoštvo materijala. Stoga ću ažurirati sekciju linkova. Posebnu pažnju skrećem na povijesne činjenice o hiperinflaciji koja je vladala Britanijom 70-ih i Jugoslavijom 80-ih godina. Osnovne potrepštine, hrana i benzin su bile luksuz. Zbog redukcija struje, na cijeni su bile voštane svijeće (šterike). Kada nastupi ozbiljna kriza prvi potez vlade je onemogučiti pristup građana bankama. To se ponavljalo u svakoj krizi. Mnogi se sjećaju fenomena tzv. ‘stare devizne štednje’ kad ljudi jednostavno nisu mogli predići svoju štednju. Ne želim širiti paniku, ali kako je sve nizbrdo krenulo, razumno se pitanje nameće: da li smo sposobni samostalno preživjeti bar dva tri mjeseca bez servisa na koje smo svakodnevno navikli (struja, plin, kruh, hrana, benzin, mobitel), da li je pametno držati novac na bankama ili smo tako ovisni o ‘tekovinama moderne civilzacije’ da bez njih jednostavno više ne možemo ni zamisliti život,
 
(mandrilo.com, youtube.com/uredio:nsp)