Luković i ZABA na tajne račune prebacili milijarde maraka stare devizne štednje

Misterij „nestanka“ stare devizne štednje sa računa građana kod poslovnih banaka u Hrvatskoj nikada nije do kraja razriješena. Vlasti su jednostavno godinama tvrdile kako je novac iz hrvatskih banaka “opljačkala centralna banka u Beogradu“ i kako ta sredstva nije moguće vratiti.

Dvadeset godina kasnije, tajni dokumenti Zagrebačke banke, kao i brojni drugi dokazi, nedvojbeno dokazuju kako najveći dio novca od tzv. „stare devizne štednje“ nikada nije stigao u tadašnju Narodnu banku Jugoslavije u Beogradu. Ekskluzivno otkrivamo gdje je Franjo Luković prebacio novac sa računa građana, poznat kao „stara devizna štednja“. Prvi put objavljujemo popis banaka i financijskih institucija kod kojih su otvoreni tajni računi na koje je u tajnosti prebacivan novac stare devizne štednje.

Od 1990. do 1992. godine poslovne banke u Hrvatskoj, posebno Zagrebačka banka d.d. Zagreb, taj su novac transferirale na vlastite tajne račune u inozemstvu, gdje je novcem nastavila upravljati Uprava same Zagrebačke banke. Razlika je bila ta da su nakon prebacivanja stare devizne štednje građana u inozemstvo, čelni ljudi banaka mogli tako opljačkanim novcem upravljati kao vlastitim ili novcem svojih banaka, bez ikakve daljnje suglasnosti građana. Službena verzija za opljačkane građane bila je: „Novac smo poslali u Beograd i tamo se vašoj deviznoj štednji gubi svaki trag“. Strogo povjerljiva dokumentacija Zagrebačke banke, skrivana od očiju javnosti gotovo dvadesetak godina, ipak, dokazuje: Franjo Luković sa suradnicima odgovoran je za pljačku 2,1 milijardu njemačkih maraka stare devizne štednje.

S jedne strane, na taj su način oštećeni građani, čiji je novac završio na privatnim tajnim računima pod kontrolom bankarske elite, dok je s druge strane time oštećena sama država, koja je zbog takve pljačke stare devizne štednje bila prisiljena na zaduživanje kod tih istih poslovnih banaka koje su i opljačkale novac građana. Za Upravu ZABE bio je to dvostruko koristan posao. Na tajnim računima u inozemnim bankama položila je gotovo 2,1 milijardu tadašnjih njemačkih maraka, dok je s druge strane postala i jedan od najvećih kreditora i vjerovnika države, čime je Uprava ZABE na čelu s Franjom Lukovićem došla u poziciju da u svakom trenutku drži u šaci bilo koju vlast, i da može ucjenjivati državu. Klasičan primjer ratnoprofiterske poslovne operacije.

Tajni dokumenti same Zagrebačke banke dokazuju trag ovog novca. Godine 1991. Zagrebačka banka imala je registriranu „staru deviznu štednju“ u ukupnom iznosu od 801 milijardu 594 milijuna tadašnjih hrvatskih dinara. Taj novac nikada nije uplaćen Narodnoj banci Jugoslavije, nego je u tajnim financijskim operacijama Franje Lukovića i njegovih suradnika prebačen na tajne, skrbničke račune u inozemstvo. Opljačkani novac Franjo Luković pretvorio je u vlastiti i profit svojih suradnika, dok je istovremeno za taj iznos zadužena Republika Hrvatska, odnosno Državni proračun, jer je opljačkana stara devizna štednja odlukom Vlade pretvorena u javni dug Republike Hrvatske.

U tajnom dokumentu Zagrebačke banke detaljno se opisuje tehnologija zaduživanja države za opljačkani novac stare devizne štednje.

„Iznosi koje Republika Hrvatska duguje temeljem deponirane devizne štednje građana predstavljaju iznos koji Banci duguje bivša Narodna banka Jugoslavije, te koji je Uredbom od 17. prosinca 1991. pretvoren u javni dug Republike Hrvatske.

Istodobno, Uredbom su zamrznuti svi depoziti građana u stranoj valuti koje su hrvatski državljani deponirali kod hrvatskih banaka prije 27. travnja 1991.

Građanima stoje na raspoložbi dvije opcije za konačnu realizaciju njihovih potraživanja. Prva opcija predviđa prihvaćanje 13 godišnje oročenog depozita, uz kamatnu stopu od 5% godišnje, koji se vraća u 20 polugodišnjih rata počevši od 30. lipnja 1995., ukoliko se kamata isplaćuje u stranoj valuti, odnosno počev od 30. lipnja 1992. ako se kamata isplaćuje u HRD. Država je preuzela prema Banci obvezu vraćanja iznosa koji odgovara njenim obvezama prema takvim deponentima.

Druga opcija predviđa zamjenu depozita na transferabilne obveznice izdane od Republike Hrvatske. Ove obveznice njihovi imaoci mogu zamijeniti za nekretnine ili dionice u privatiziranim poduzećima. Imaoci obveznica koji ne žele ostvariti svoja prava kroz stjecanje nekretnina ili dionica u privatiziranim poduzećima, imaju pravo zadržati obveznice“.

Tajno izvješće Franje Lukovića iz 1992. godine otkriva podatke o iznosima transferirane stare devizne štednje sa tajnih računa u Zagrebačkoj banci u financijske operacije u inozemstvu, točnije na tajne, skrbničke račune u inozemstvo.

„Ukupna devizna sredstva građana položena na račune Zagrebačke banke d.d. iznose na dan 31.12.1992. godine 1.243.034 tisuća DEM (milijardu 243 milijuna 34 tisuće njemačkih maraka).

Stara devizna štednja Zagrebačke banke iznosi 889.617 tisuća DEM (889 milijuna 617 tisuća njemačkih maraka), a drugih banaka 222.236 tisuća DEM“.

Osnovno pitanje je, ako Franjo Luković novac od strane devizne štednje nije prebacio na račun Narodne banke Jugoslavije u Beogradu, gdje je novac završio sa deviznih računa u Zagrebačkoj banci?

Odgovor na ovo pitanje krije se u tajnom dokumentu Uprave Zagrebačke banke iz 1992. godine.

Iz sadržaja tog dokumenta razvidno je kako su devizna sredstva građana prebačena sa računa u Zagrebačkoj banci u Adria Bank AG u Beču (gdje je stara devizna štednja opljačkana iz ZABE pretvarana u vlasništvo nad dionicama te banke u visini od 21 % ukupnog vlasništva); LHB Internationale Handelsbank AG u Frankfurtu (gdje je opljačkana stara devizna štednja iz ZABE pretvorena u vlasništvo nad dionicama te banke u visini od 5 % ukupnog vlasništva); Anglo Yugoslav Bank Ltd. u Londonu (gdje je opljačkana stara devizna štednja iz ZABE pretvorena u vlasništvo nad dionicama te banke u visini od 5 % ukupnog vlasništva); Banque Franco Yougoslave SA u Parizu (gdje je opljačkana stara devizna štednja iz ZABE pretvorena u vlasništvo nad dionicama te banke u visini od 6 % ukupnog vlasništva).

Trag ovako opljačkane stare devizne štednje prikriven je fitkivnim vraćanjem dugova kod inozemnih banaka, kao vraćanje obveza bivše SFRJ. Naime, Uprava Zagrebačke banke, točnije Franjo Luković dogovorili su u tajnosti preko Miloševićevih ljudi u Narodnoj banci Jugoslavije (a Franjo Luković i Slobodan Milošević zajedno su radili u Jugobanci) takav financijski aranžman prema kojem Zagrebačka banka nije morala uplatiti devizna sredstva na račun Narodne banke Jugoslavije u Beogradu. Fitkivno je dogovoreno da će Zagrebačka banka podmiriti obveze SFRJ kod stranih banaka.

U stvarnosti, preko tih stranih banaka, pod lažnim opravdanjem plaćanja obveza Narodne banke Jugoslavije, Uprava Zagrebačke banke izvlačila je novac od stare devizne štednje u inozemstvo.

Novac je prebacivan prvotno na tajne račune kod banaka:

1. Berliner Handels und Frankfurter Bank Frankfurt na Maini;
   
2. Bayerische Vereinsbank AG, Muenchen; DG Bank u Njemačkoj;
   
3. Kreditanstalt Fuer Wiederaufbau, Frankfurt na Maini;
   
4. Union Bank of Switzerland, Zurich; Swiss Bank Coporation Zueirch;
   
5. Credit Suisse, Zueirch; Nordbanken, Stockholm, Švedska.
   

Sa tajnih računa u ovim bankama novac je prema nalogu Franje Lukovića prebacivan na tajne račune kod ranije nabrojenih banaka u svijetu.

Vladine odluke kojima je opljačkana stara devizna štednja hrvatskih građana, proglašena javnim dugom Republike Hrvatske, predstavlja zapravo legalizaciju pljačke novca hrvatskih štediša koju je početkom 1990.-ih godina provela bankarska elita, kako bi se „dočepala“ gotovinskog kapitala, s kojim su kasnije sredinom 1990.-ih godina mogli planirati i projektirati svoje financijske i ekonomske operacije u Hrvatskoj. Bio je to „početni kapital“, kojim je hrvatska bankarska elita stabilizirala svoj položaj u hrvatskom društvu na početku tranzicijskih procesa, i što je još važnije, u krizno, ratno vrijeme obrane Republike Hrvatske od oružane agresije.

Vlada Franje Gregurića najdogovornija je za legalizaciju ove nevjerojatne pljačke, ali je potrebno naglasiti kako niti ranije vlade Stjepana Mesića i Josipa Manolića nisu učinile ništa kako bi spriječile organizirani bankarski kriminal i protuzakonite financijske operacije Uprave Zagrebačke banke. Upravo su ta tri premijera prvih hrvatskih vlada dali „zeleno svjetlo“ za pljačku novca i ušteđevine građana iz Zagrebačke banke. Franjo Luković i njegovi suradnici uživali su zaštitu tadašnje političke elite na čelu s imenovanim premijerima.

S druge strane, sama činjenica da se Vlada kod Zagrebačke banke zadužila kako bi građanima vratila dio duga od stare devizne štednje, jasno govori o posebnoj poziciji koju je takvim poslom u odnosu na državu za sebe osigurala sama Uprava Zagrebačke banke.

Tko su ljudi koji su početkom 1990.-ih godina sudjelovali u organiziranom bankarskom kriminalu u Zagrebačkoj banci?

Tajno izvješće ZABE iz 1992. godine otkriva i podatke o identitetu te organizirane kriminalne skupine:

• Milan Artuković
  
• Jakša Barbić
  
• Željko Čović
  
• Filip Filipec
  
• Dalibor Kovačević
  
• Đuro Miladin
  
• Zvonko Pajić
  
• Mato Perak
  
• Josip Petrović
  
• Ivan Sorić
  
• Antun Šporer
  
• Zdravko Tomičić
  
• Marko Župan
  
• Dinko Benolić
  
• Marijan Hanžeković
  
• Ivo Pavliček
  
• Većeslav Rački
  
• Antun Vrdoljak
  
• Franjo Luković
  
• Franjo Filipović
  
• Duilio Belić
  
• Milivoj Goldštajn
  
• Davor Holjevac
  
• Nikola Kalinić
  
• Mladen Mauher
  
• Željko Orsag
  
• Sanja Rendulić
  
• Višnja Subašić
  
• Neda Šarić
  
• Gordana Zrinšćak

Financijskim operacijama u inozemstvu upravljali su i vodili su ih ljudi koje je za to ovlastio osobno Franjo Luković i dao im status povjerenika, odnosno punomoćnika za pojedine poslove, ovisno o ovlaštenjima koja je pojedinim punomoćnicima davao Luković.

Kako bi pokušao barem prividno „legalizirati“ ovakve povjereničke financijske operacije Franjo Luković je početkom 1992. godine donio internu, u biti tajnu „Odluku o zastupanju, potpisivanju i predstavljanju Zagrebačke banke d.d.“. Prema toj odluci Zagrebačku banku su, osim glavnog direktora (Franje Lukovića, op.a.) ovlašteni zastupati: punomoćnici po ovlaštenju i punomoćnici po zaposlenju. Tajne financijske operacije u inozemstvu vodili su uglavnom punomoćnici po ovlaštenju.

Njihova ovlaštenja opisuje Članak 3., navedene odluke Franje Lukovića:

„Punomoćnici po ovlaštenju su osobe koje su to svojstvo stekle dobivanjem pismenog ovlaštenja za zastupanje i potpisivanje Banke, a zastupaju i potpisuju Banku u granicama dobivenog ovlaštenja“.

Ovakve punomoći i ovlaštenja potpisivali su isključivo Franjo Luković i Franjo Filipović.

Franjo Luković, jedan je od najdugovječnijih čelnih ljudi neke banke u Hrvatskoj, a na čelu Zagrebačke banke d.d. Zagreb nalazi se gotovo dvadesetak godina, pa se čovjek ne može ne zapitsati zbog čega je Luković u ZABI nezamjenjiv, čak i nakon navodne prodaje jedne od najvećih hrvatskih banaka talijanskim vlasnicima. Poslovni uspon Franje Lukovića i njegov menadžerski uspjeh na čelu ZABE, zapravo su jedan od najboljih primjera ratnog profiterstva u Hrvatskoj. Upravo zbog toga, Luković je do danas nedodirljiv, nezamjenjiv i zaštićen, iako se u ladicama Državnog odvjetništva protiv njega s godinama nakupilo čak tridesetak kaznenih prijava za niz kaznenih djela u području gospodarskog kriminaliteta.

Logičnim se nameće pitanje, hoće li nakon nedavnih ustavnih promjena, vezano uz nezastarijevanje kriminala u pretvorbi i privatizaciji, te ratnog profiterstva, Državno odvjetništvo ili USKOK iz svojih prašnjavih ladica izvući koju od kaznenih prijava protiv Franje Lukovića i pokrenuti poneku istragu. Za početak bi ova o pljački stare devizne štednje u visini od 2,1 milijardu njemačkih maraka bila dovoljno.

Nakon toga, Lukovićeva kriminalna piramida srušila bi se poput neke bankarske kule u pijesku.
 
preneseno sa seebiz.eu
 
 
PRETHODNI ČLANAK