Većina ljudi vjerojatno ne razmišlja dvaput o tome kada im se preporuči medicinsko ispitivanje poput CT-a

Međutim, dijagnostika i skeniranje može biti vrlo štetno za zdravlje osobe – osobito kad je riječ o zračenju.

Kompjuterizirano skeniranje tomografijom, također poznato kao CT ili CAT skeniranje, jedan je od takvih medicinskih protokola koji, zbog bombardiranja ionizirajućeg zračenja u tijelo osobe, može značajno povećati rizik od razvoja raka kasnije u životu.

Istraživanje objavljeno u časopisu British Medical Journal još 2013. godine pokazalo je da je jedan CT snimak povezan s 24-postotnim povećanjem učestalosti od dobivanja raka.

Taj se postotak smanjuje tijekom godina koje slijede nakon skeniranja CT-om. Istina je da što više CT skeniranja osoba prima, pogotovo u mlađoj dobi, veći je rizik da će se rak pojaviti kasnije.

Zašto je CT opasniji od rendgenskih zraka

Ono što CT čini je veća prijetnja nego što to čine čak i X-zrake što ima veze s načinom na koji isporučuju zračenje. Umjesto da jednostavno snime dvodimenzionalnu sliku utrobe neke osobe, CT skenira niz slika koje se zatim kompiliraju u matricu trodimenzionalne slike.

Ova rezultantna 3-D slika pruža bolji uvid u prisutnost mogućih abnormalnosti u tijelu, ali u isto vrijeme emitira znatno više razine štetnog zračenja – što potencijalno može dovesti do nekih bolesti koje su u početku bile predviđene za otkrivanje ovakvim načinom skeniranja.

“Za razliku od jedne rendgenske slike, CT snimanje je ekvivalentno nizu pojedinačnih rendgenskih snimaka, koje provodi moćno računalo kako bi se proizvela 3-D slika s visokim kontrastom sadržaja tijela” – piše Lori Alton za portal NaturalHealth365.

“Vaše izlaganje opasnom zračenju i povećan rizik dobivanja raka od jednog CT-a ekvivalent je višestrukim rendgenskim snimkama” – dodaje ona. “Izloženost zračenju je toliko velika da se zapravo uspoređuje sa 10 puta većom razninom od prirodne.”

Jedno CT skeniranje može izložiti osobu 10 puta većoj razini od prirodne razine zračenja koje tijelo može primiti u jednoj godini.

Sve to u perspektivi u kojoj morate uzeti u obzir činjenicu da je prosječna osoba prirodno izložena pozadinskom zračenju od 3 mil-Sievertsa (mSv) godišnje. Jedno CT snimanje glave, za usporedbu, izlaže osobu na oko 2 mSv zračenja godišnje.

Ova količina dramatično se povećava kada se provede cjeloviti CT abdomena, koji izlaže osobu na oko 30 mSv zračenja – ili otprilike 10 puta većoj razini od uobičajene količine pozadinskog zračenja u punoj godini.

“Izloženost zračenju između 5 i 125 mSv već se smatraju ‘statistički značajnim’ zbog povećanja rizika od raka” – dodaje Alton.

“Ali ljudi koji već imaju maligni karcinom obično su izloženi čak i višim razinama radijacije od zdravih osoba zbog učestalih skeniranja u svrhu dijagnostike i praćenja.”

Žene trebaju biti posebno oprezne sa CT-om, kao što je kod mamografije, jer su grudi jedno od najučestalijih područja gdje se pojavljuje rak izazvan CT skeniranjima, prema istraživanjima izvan Sveučilišta Harvard.

Istraživači sa Medicinskog fakulteta u Harvardu također su otkrili da postoji vjerojatnost da će 1 na 2000 osoba razviti rak zbog jednog abdominalnog CT-a, što dodatno ilustrira značajne opasnosti povezane s ovim postupkom snimanja.

Zbog toga će se mnogi „alternativni“ liječnici odlučiti za korištenje termografije ili digitalnog infracrvenog termografskog snimanja (DITI) na svojim pacijentima koji koriste toplinske zapise, a ne zračenje kako bi tražili prisutnost anomalija unutar tijela osobe koje bi mogle biti pokazatelj bolesti.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Kosa mi se na glavi diže kada čujem rečenicu “uštedili smo na lijekovima“. Kako možete uštediti na lijekovima? Oni nemaju sluha za nas i naše probleme. Vjerujte da smo doživjele i to da nam neki kažu “dosta nam je više vas i vaših s..a“

I dok se u zapadnim zemljama bilježi pad broja umrlih od karcinoma, BiH se ne može pohvaliti time. Naša zemlja, zajedno sa još nekima u regiji, iz godine u godinu bilježi rast novootkrivenih oboljelih, a i smrtnost je u porastu.

Prema posljednjim podacima, u Hrvatskoj godišnje oboli 20.000, a u Srbiji oko 10.500 osoba. BiH nema jedinstveni registar oboljelih od raka. O tome svaki entitet posebno prikuplja podatke. U Federaciji su to kantoni, a u RS-u Institut za javno zdravstvo, koji kako nam je rekla prof. dr. Zdenka Gojković, nacionalni koordinator za maligne bolesti, od 2001. godine vodi registar za rak.

Prva slika

Na sastanku onkologa sa kolegama iz Federacije iznosimo podatke koje imamo, ali smo svjesni činjenice da oni nisu u potpunosti točni, jer jedan dio oboljelih, naročito iz ruralnih područja, nikada ne dođu liječniku zbog maligniteta.

Mnogi umiru, a da nisu došli doktoru, a neki odlaze na liječenje i u inozemstvo. Zaključak je da mi ustvari nemamo pravu sliku koliko godišnje u BiH oboli od karcinoma. Što se tiče državnog nivoa, na Institutu u Lionu se vode podaci oboljelih od maligniteta za brojne države, pa tako i za BiH. Međutim, kad uporedimo te podatke i one koji se vode u entitetima, postoje značajna odudaranja – naglašava prof. dr. Gojković.

Puno je faktora rizika koji uzrokuju pojavu tumora. Gojković na prvo mjesto stavlja rendgensko zračenje.

Skoro sam u jednom našem stručnom časopisu pročitala koliko smo ustvari prezračeni dijagnostičkim metodama. Po pravilu bi svaki pacijent, koji ide na rendgensko snimanje (onkološki bolesnici takvim tretmanima budu podvrgnuti svaka tri mjeseca), bilo to CT ili neki drugi, koji podrazumijeva zračenje, trebao imati određenu karticu gdje bi pisalo kojom dozom je tijekom svakog snimanja ozračen.

Tako bi se moglo kontrolirati da li se osoba približila granici dozvoljenog zračenja, i da li bi trebalo izabrati drugu metodu koja nije tako invazivna. Primjera radi, žene koje su u ranoj mladosti zračene zbog Hockinovog limfoma, moja praksa je pokazala da se već nakon 15 godina suočavaju s karcinomom dojke. Naravno, ne možemo samo dijagnostičko zračenje optužiti za nastanak raka.

Mi u polje zračenja možemo ući, a da toga nismo ni svjesni. Pitanje je kakvo je zračenje iz atmosfere, a u posljednje vrijeme se sve više govori i o elektromagnetnim valovima koji mogu izazvati određene promjene u stanicama. U faktore rizika naravno, spadaju i pušenje, brza hrana, fizička neaktivnost i gojaznost – ističe Gojković.

No, bez obzira na faktore rizika, valja naglasiti da svaka stanica čovjekovog organizma sadrži onkogene. Gen koji može pokrenuti takvu reakciju u ćeliji da ona iz normalne pređe u malignu. Međutim, ti geni su zakočeni, ali vanjski faktori su ti koji dovode do toga da oni budu pokrenuti.

Evidentno je da smrtnost od malignih oboljenja u razvijenim zemljama opada, a tome su doprinijeli redovni skrininzi i sve noviji takozvani pametni lijekovi.

Esencijalna lista

U BiH je drugačija slika. Primjera radi, na esencijalnu listu lijekova za oboljele od raka dojke u BiH, već četiri-pet godina nije uvršten nijedan novi. Ovu šokantnu činjenicu otkrila nam je Spomenka Hadžić, predsjednica Udruženja žena liječenih od tumora dojke “Renesansa“.

Ne može neko tamo u nekoj administrativnoj komisiji odlučivati koji će lijek doći na listu. Valjda bi to trebao biti posao zdravstvenih radnika. Ne smije cijena lijeka biti odlučujući faktor, nego njegov kvalitet i učinkovitost. Kosa mi se na glavi diže kada čujem rečenicu „uštedili smo na lijekovima“. Kako možete uštediti na lijekovima? Oni nemaju sluha za nas i naše probleme. Vjerujte da smo doživjele i to da nam neki kažu „dosta nam je više vas i vaših s…a“ – priča Hadžić.

Predsjednica Udruženja, kroz koji je u proteklih 17 godina, prošlo oko 1.200 žena, ne može vjerovati da su nadležne institucije dozvolile postojanje listi čekanja. Mnoge članice „Renesanse“ nažalost i ne dočekaju lijek.

Godinama se vade na to kako smo zemlja u tranziciji, kako nemamo para. Kome više bacaju lug u oči. Samo od akciza na duhan i duhanske prerađevine, od 2009. do 2015, skupljeno je više od četiri milijarde KM.

Ne mogu vjerovati da se niko od vlasti ove države nije sjetio i bar jedan dio tog novca uputio u Fond solidarnosti za liječenje najtežih oboljenja. Vlada Federacije BiH je dok je još bio premijer Ahmet Hadžipašić, donijela odluku, koju ću uprostiti „marka iz doprinosa, marka iz budžeta“.

Nikad nisu ispoštovali odluku koju su sami donijeli. Godišnja terapija “Herceptinom“ košta oko 50.000 KM. Koji to danas obični, pošteni građanin ove države može to izdvojiti? A oni samo da prodaju jedan automobil iz glamuroznog voznog parka, mogla bi se platiti godišnja terapija za četiri pacijenta.

Međutim, ne žele se odreći luksuza. Rezultat je da su najteži bolesnici u ovoj državi prepušteni sami sebi. To u najkraćem znači, ako imate imovinu ili ušteđevinu, prodajte, ako nemate – umrite. Pa, do prije dva mjeseca na Institutu za onkologiju UKCS-a pacijentima nisu imali od čega sastaviti osnovnu terapiju – razočarano govori Hadžić.

BiH – podaci iz 2013. godine

3.848 oboljelih
2.010 muškaraca
1.838 žena
4.136 umrlo

RS – podaci iz 2013. godine

5.714 oboljelo
3.058 muškaraca
2.656 žena
3.087 osoba umrlo
 
(jajce-online.com/uredio:NSP)

Politolog i tata dvije kćeri iz Slavonskog Broda piše o stravičnom iskustvu

Bio je sasvim lijep zimski dan 2009. godine. Toga dana mi se nenormalno jela jabuka i osjećao sam se dobro. Već je pao mrak i vani je počinjala mećava: “Tata, hoćeš li me odvesti kod prijatelja?”, upitala me kći Hana. Odjenuli smo se toplo, već sam pri stavljanju kape osjetio neku nelagodu. Krenuli smo dolje do automobila. Vani je snijeg nemilice padao.

I onda, nekih 50 metara od ulaznih vrata, skužio sam da nerazgovjetno govorim. “Hana, idemo kući!” Ona je jadna skužila da nešto ne valja i gledala me uplašeno. Govorio sam joj nešto, a kao da sam bio u nekom klancu, čuo sam odjeke. Nekako smo se dovukli gore. Supruga, čim me je vidjela, pozvala je hitnu pomoć. U tim trenucima postavljao sam samo jedno pitanje: Hoću li umrijeti? Ni od djece se nisam oprostio.

Hitna je došla za nekoliko minuta. Doktorica, kolegica iz srednje, rekla mi je da me voze u bolnicu. Mogao sam hodati, ruke i noge su funkcionirale. Ušao sam u kola hitne s upitnikom – što mi je? Pomislio sam na moždani. O njemu znam ponešto, baka mi je imala moždani, ali bilo mi je čudno što nisam oduzet.

Stopostotni sam invalid

Tada sam imao 29 godina. Danas imam 35, živim u Slavonskom Brodu, 100-postotni sam invalid i život mi se te zimske večeri okrenuo naglavačke. Preživio sam dva moždana udara, bakterijski endokarditis, ugradnju mehaničkog zaliska. Prvi moždani udar doživio sam te večeri (hemoragijski), a drugi nekoliko tjedana poslije (teški ishemijski).

Kako je to doživjeti moždani udar u godinama kada biste trebali biti u naponu snage? Osjećaj je grozan, pogotovo gubitak kontrole nad tijelom. Zdravom i pokretnom čovjeku je strašno odjednom nekontrolirati govor i fiziološke potrebe. Opisao bih to kao gašenje ili resetiranje sustava. Bljeskovi, pa mrak (kod mene bez tunela). Osjetio sam strašnu slabost i strah.

Nisam bio svjestan što mi se događa te večeri. Kola hitne bila su totalno neudobna i drndava. Odvezli su me direktno u brodsku bolnicu, na neurologiju. Već je dobrano napadao snijeg. Primio me doktor Bojan, tad mislim specijalizant. “Sjedni, Vanja, prati pogledom moje ruke”. Sve sam naredbe obavljao, ali glas mi je stalno frfljao. Nakon pregleda rekli su mi da odmah idem na CT mozga.

Nisam mogao gutati

Na ulazu u prostoriju gdje snimaju CT, pogledao sam se u zrcalo. Izgledao sam kao da sam se potukao, cijela lijeva strana lica mi je visjela. “Ma nema šanse, odapet ću, a ni oporuku nisam napisao. Tek mi je 29 godina, pa zar još nije malo rano?”, pomislio sam. Nakon petnaestak minuta CT-a u prostoriju je ušla mama sretno rekavši: nije moždani.

Bit ću još živ, ja bih soka ili vode! Totalno sam dehidrirao od straha. Otišli su po ledeni čaj. Pohlepno sam nagnuo. Prvi, pokušaj, pa drugi. Ne mogu gutati, što se događa?!

Ostavit ćemo te večeras na promatranju, rekao mi je doktor Bojan. Na povratku u tu neurološku šok sobu, počeo sam jako štucati. Tada su donijeli sondu. Namazali su je kao s nekim vazelinom i počeli gurati u nos. Sonda je prošla kroz grlo do želuca. Onda stetoskop i opet injekcija. Upumpaju ti zrak u to kinesko sranje. Na stetoskopu su čuli da je zrak prdnuo u želucu. One silne jabuke s početka priče su me potjerale na pišanje. “Donijet ćemo ti gusku”, odmah su mi rekli. Tada sam upoznao gusku, a kasnije i patku. Tako je prošao 14. prosinca, prvi dan bolnice.

Dijagnoza tuberkoloznog meningitisa

Došao je sljedeći dan. Negdje oko 10 sati ujutro dolazi šef brodske infektologije. Odmah mi je rekao da sumnja na pravu dijagnozu, ali da će me premjestiti na zaraznu. Već tada sam se otežano kretao, pa su me po snijegu u invalidskim kolicima prevezli na zaraznu, u sobu br. 4. Moramo ti napraviti punkciju likvora, da potvrdimo dijagnozu. Čuo sam jedino da je likvor zamućen.

“Ti boluješ od tuberkoloznog meningitisa i promijenit ćemo ti terapiju. Tvoja tuberkuloza nije zarazna, ali liječenje će biti dugotrajno dok ti se moždane ovojnice ne oporave”, rekli su mi.

Sljedeće jutro je došla glavna sestra Marijana s novom terapijom, tuberkulostaticima koje sam povraćao svaki dan. Zaboravio sam napisati da nisam mogao gutati ni slinu. Pokraj mene je bio bubrežnjak, koji nema veze s bubrezima, limena posuda u koju pljuješ do mile volje.
U viziti sam se svako jutro kada bi došao šef infektologije morao mrštiti i kesiti, ali on mi nikada nije poslušao srce, a cijelo vrijeme je znao da sam kardiološki bolesnik i da sam 1989. operirao stenozu aorte. Nije me poslao ni logopedu za gutanje. Konstatacija je bila, manja faciopareza (paraliza lica).

Šok u ogledalu

Tata mi je svako jutro oko 6 donosio šatirana jaja. Samo sam ih liznuo, volio sam taj okus u ustima. Svaki dan je dolazila i supruga, pa bismo išli u šetnju po odjelu. Jednog dana dok smo šetali vrata lifta su se otvorila. U njemu je bilo veliko zrcalo. Kad sam vidio svoj odraz, hodajućeg skeleta sa surlom koja visi, zaprepastio sam se. Ali meni je bolje, još malo pa ću kući, tješio sam se. Svakog dana su mi te šetnje bile sve napornije, kao da idem na Mont Everest, a zapravo sam hodao 30 metara.

U bolnici sam posebno zapamtio strah u očima svoje osmogodišnje kćeri Hane. Bilo je i mene strah. Svaki tren s vlastitim djetetom pokušavaš upiti kao da je zadnji. Bio sam spreman na borbu zbog svojih cura, neprijatelj mi je, bio sam uvjeren, tuberkoloza. Bio sam opet u krivu.

U bolnici sam proslavio i Božić i novu godinu, samo su se cimeri mijenjali, a ja bih ostajao. U međuvremenu je moj liječnik otišao na skijanje, pa me preuzeo drugi. U to vrijeme sam opet postajao febrilan. Naime, prije prvog moždanog osim što sam gubio kilograme, bio sam i povremeno febrilan. No, ovaj doktor sad je tvrdio da ne treba mijenjati terapiju, da moje liječenje ide prema planu. U međuvremenu mi je liječnik s neurologije dao preporuku da odem na pregled internistu i na magnetsku rezonancu koja je zakazana za 26. siječnja.

Drugi moždani

Tog je jutra dan započeo kao i svaki drugi. Oko 6 sati čuo sam kucanje na prozoru. Bio je to moj tata koji mi je kao i svako jutro donio šato od jaja. I tada počinje moj pakao. Oko 7 sati je trebala doći hitna po mene, da me s mamom u pratnji vozi na Medikol. Tata je dosta kucao na prozor i primijetio da se ne dižem i otišao to reći mami. Supruga mi je poslala poruku da pita što se događa. Kasnije sam doznao da sam joj odgovorio praznom porukom.

Onda je uslijedilo ustajanje i moj pokušaj da dođem do šatoa. Sjeo sam na krevet, pokušao se dići a onda mrak, koji je trajao sekundu, dvije. Mrak kao da te netko ugasi. Taj mrak nije bio smrt već početak drugog moždanog. Dovukao sam se do kreveta i legao.

Tad dolazi moja mama i viče: Vanja, Vanja što se događa? “O čemu ona priča”, pomislio sam, ali ona je već otrčala po doktora. Tad opet dolazi moj doktor. Pokušao sam ustati, no počeo sam padati, a cimer je pritrčao da me pomogne držati. Tijelo mi otkazuje, samo sam pomislio. Doktor je, pak, zaključio: “On je razmažen, dajte mu apaurin”. Tada sam doslovno počeo umirati.

Agonija u kolima hitne pomoći

On me odlučio takvog poslati u Zagreb s mamom. Pred mene su stavili kolica, ne znam kako sam se dovukao do njih. Takvog me poslao na Medikol, s jednim apaurinom. Samo sam jednom upitao mamu što se događalo u kolima hitne. Pred Zagrebom sam ostao oduzet i počeo mokriti u gaće. Ustvari sam se pred očima vlastite mame gasio, gasio se moj život. Samo sam je ispitivao: “Hoću li ostati živ?”

Ni sam ne znam o čemu sam tad mislio, nisam ni bio svjestan da sam oduzet, kao ni da umirem. Tako smo došli do Medikola. Doduše, bio sam neproketan, ali nesvjestan toga. Na Medikolu su me stavili u kolica, već mi je tada bila oduzeta lijeva strana. Doslovno su me unijeli u prostoriju. Nakon toga slijede bljeskovi u sjećanju. Napravljen je MR i tu večer sam vraćen u brodsku bolnicu. Magnetska rezonanca je pokazala da je ono prvo bio blaži hemoragijski moždani udar, a upravo tad sam doživio teški ishemijski.

Pogrešno liječenje

Moždane udare dijagnosticirali su mi nakon mjesec i pol dana pogrešnog liječenja tuberkulostaticima u bolnici u Slavonskom Brodu, gdje su, a to sam kasnije doznao, nalazi na TBC bili negativni već 15. prosinca, na dan kada su mi odredili terapiju tuberkulostaticima. U Fran Mihaljeviću su mi isti dan ustanovili ispravnu dijagnozu pomoću vađenja hemokulture koja je bila pozitivna na streptokok (infektivni endokarditis).

Da su mi odmah postavili pravu dijagnozu danas bih bio zdrav čovjek s umjetnim zaliskom, samo da mi je izvađena hemokultura ili napravljen ultrazvuk srca kao primarno kardiološkom bolesniku.
Nakon svega, tužio sam bolnicu, utvrđena je pogreška u liječenju, a sada se vode vještačenja oko visine odštete.

Odlazak supruge

Supruga me ostavila. Svaki gubitak je težak, pa tako i supruge, koja mi je puno pomogla, ali svatko ima svoj put. Najteže od svega je biti sam i napušten, pogotovo kad si bolestan. Moji roditelji i prijatelji su od početka uz mene.

Mogu reći da sam imao sreće u nesreći i da sam sada dosta samostalan. Imao sam fizikalnu terapiju u kući tri puta tjedno. Prvi cilj bio mi je spustiti se i popesti na četvrti kat gdje živim. Uspio sam. Nakon toga krenuo sam pješke na fizikalnu terapiju s bivšom suprugom. Od 2010. do danas HZZO mi nijednom nije odobrio toplice. Nažalost, za sustav nisam akutan a sustav je naravno rob birokratskih pravilnika.

Što se tiče moga života, relativno sam se socijalizirao. Postoji naravno strah od odbijanja okoline, koji je uzrokovan mojom bolešću. U matičnoj bolnici su mi rekli da s obzirom na dijagnoze više neću moći gutati. S 30 godina to mi je bilo neprihvatljivo.

Najljepši osjećaj nositi kćer

Zahvaljujući upornosti logopedice Tamare Živković (KBC Rebro) nakon dvije godine negutanja danas mogu jesti sve. Ljudi pokraj mene trebaju ponekad uložiti malo i truda i volje da bi me mogli razumjeti; imao sam i traheotomiju zbog koje doslovno nisam mogao ništa govoriti.

Starija kći je jako teško ispočetka prihvaćala moju bolest. Mlađa, Tea, me i poznaje kao tatu s invaliditetom. Nevjerojatan uspjeh i najljepši osjećaj bio mi je nositi vlastitu kćer prvi put nakon njene četiri godine.

Zadajem si male ciljeve koji me vode naprijed. Prihvatio sam sebe i to je vrlo važno. Sretan sam jer sam dobio priliku za novi život i zato uživam u svakom danu. Pišem dnevnik bolesnika, urednik sam časopisa za invalide Zvjezdica, član sam šahovskog kluba invalida Kralj, šahovski sam sudac.

Žalim li za nečim? Vjerujte mi ne, jer život treba voljeti kakav jest. Jedino mi je žao što nikada neću doživjeti ispriku od liječnika koji je pogriješio.
 
(vtelegram.hr/uredio:nsp)

Moja 45-godišnja supruga, koja je bolovala od trećeg stadija karcinoma debelog crijeva i koja je zbog toga i operirana, izliječena je od te opake bolesti uz pomoć ulja od marihuane

Već dvije godine je zdrava, nigdje u njenom tijelu nema tragova karcinoma, iako joj je karcinom u trenutku kada smo ga otkrili već bio metastazirao, doduše ne rapidno već se radilo o vrlo maloj metastazi – kazuje nam 40-godišnji Sišćanin, koji je želio ostati anoniman.

Čovjek nas je sam kontaktirao pročitavši priču u “Slobodnoj Dalmaciji” o splitskom liječniku koji je svojoj supruzi, oboljeloj od sarkoma, život uz pomoć ulja od marihuane produžio za dvije i pol godine.

Želja mi je bila samo da ljudima pojasnim kako da uzimaju to ulje, u kakvim dozama i kakvim intenzitetom. Moj otac je umro od raka debelog crijeva jer u to doba kada je on obolio nismo znali za ulje od marihuane.

S obzirom na to da smo već u kući imali slučaj oboljenja od karcinoma, o samoj zloćudnoj bolesti smo podosta znali. Dakle, kada mi je prije dvije i pol godine supruga oboljela od karcinoma debelog crijeva nismo znali za ulje od marihuane, ali smo preko nekih prijatelja čuli za tu alternativnu metodu liječenja.

Naime, jedan moj prijatelj je poznavao čovjeka koji je obolio od karcinoma koji mu je metastazirao po cijelom tijelu. Čovjek je prošao i kemoterapiju, ali od nje nije bilo velike koristi.

Liječnici su ga otpisali i sam se odlučio uzeti alternativnu terapiju od ulja od marihuane i na kraju je uspio. U potpunosti je ozdravio – kazuje naš sugovornik iz Siska.

Čim mu se supruga vratila iz bolnice, nedugo nakon operativnog zahvata započeli su terapiju uljem od marihuane.

Naravno, razgovarao sam sa čovjekom koji je već koristio to ulje i koji je ozdravio od njega. Nabavili smo ulje koje smo tada plaćali po 250 kuna za gram. Ulje se pakira u šprice od 10 mililitara i prodaje se po cijeni od 2500 kuna.

Da bih točno znao što radimo i kako upotrebljavati tu terapiju otišao sam na internetske stranice Rick Simpsona, Kanađanina koji je izmislio ulje od marihuane i koji je uz pomoć njega do sada izliječio više od pet tisuća ljudi.

Sve o ulju marihuane može se naći na njegovoj internetskoj stranici www.phoenxtears.ca.

Pogledali smo doziranje i utvrdili koliko je potrebno da bi se supruga izliječila od tumora – kazuje naš sugovornik, dodajući da je najbitnije pravilno doziranje ulja.

Za izlječenje moje supruge bilo je potrebno 60 mililitara ulja, odnosno 60 grama ulja. Tih 60 mililitara ulja nalazilo se u šest šprica koje ukupno koštaju oko 15 tisuća kuna. Zanemariva cijena u odnosu na rezultat. Ta je doza dovoljna za tri mjeseca i unutar ta tri mjeseca moja je supruga ozdravila.

Nije nikako htjela na kemoterapiju, već je, kada je čula sve priče o ulju od marihuane i kada je vidjela stranice Ricka Simpsona, odlučila da hoće ovu alternativnu terapiju. Ako je netko prije uzimanja ove terapije išao na kemoterapiju, kao čovjek s kojim me povezao moj prijatelj, njemu treba 180 grama ili 18 šprica ulja od marihuane, odnosno doza za šest mjeseci.

Naime, kemoterapija uništava organizam i onda ulje od marihuane prvo liječi uništeni organizam, a tek potom napada karcinom – pojašnjava 40-godišnji Sišćanin. Naš sugovornik najveći problem vidi u lošem doziranju ulja od marihuane kada ga ljudi uzimaju.

Najveći je problem što ljudi daju male doze, a dnevno je za ozdravljenje potrebno uzeti 10 mililitara ili 1 gram. Ulje obavezno mora biti sorta “indica” marihuane. Od indice se pacijentu samo spava, nema nikakve nuspojave. Pola dilera koji rade ulje od marihuane rade ga od sorte “sativa” i to je krivo ulje. Ulje obavezno mora biti od indice, u najgorem slučaju mora biti miks od 70 posto indice i 30 posto sative. Naime, ljudi od sative imaju jake nuspojave (halucinacije, jako lupanje srca, nespavanje…) – priča naš sugovornik.

Nakon što mu je supruga tri mjeseca uzimala ulje od marihuane otišli su napraviti kontrolni pregled u “pravih doktora”

Napravili smo kontrolni CT koji je pokazao da nigdje ničega nema, da nema ni traga nekakvom karcinomu, i evo Bogu hvala već je dvije godine tako i supruga je odličnog zdravlja. Prije nego što je počela uzimati ovu terapiju ni ja ni supruga nikada u životu nismo došli u kontakt s marihuanom, čak ne pušimo ni obične cigarete. Nismo prijatelji nikakvih opijata.

Raspitali smo se da li se postaje ovisan o ulju od marihuane i saznali smo da se ne postaje i da od njega nikada nitko nije umro – govori naš sugovornik.

Naravno, ne počinje se odmah prvog dana uzimati jedan gram ulja od marihuane.

Počne se uzimati količina koja je jednaka polovini zrna riže, odnosno radi se o točkici iz te šprice, a postupak do dizanja na jedan gram ulja od marihuane traje od 20 do 30 dana.

Kada pacijent dođe do količine od grama ulja dnevno, on to ulje više i ne osjeća jer ima toleranciju na marihuanu. Ulje se uzima tri puta dnevno (ujutro, poslijepodne i navečer) u dozama od po 0,33 grama i to se može uzimati oralno, ali i analno, kada ulje stavljamo u ampulice koje se kupuju prazne u ljekarnama i stavljamo ih u analni otvor.

Ako se uzima analno, nuspojava – ošamućenost je značajno manja. Ulje je dobro za sve vrste karcinoma, a kako ide u krv najbolje rezultate ima za leukemiju, koja se rješava unutar mjesec dana – kazuje naš sugovornik.

Ovi njegovi navodi djeluju kao neki SF film i postavljaju logično pitanje je li uopće moguće sve oblike karcinoma izliječiti uljem od marihuane.

Supruga i ja imamo prijateljicu koja je imala rak grlića maternice i koja je ukupno uzela između 30 i 40 grama ulja od marihuane i danas je zdrava osoba.

Supruga mog prijatelja je imala karcinom dojke s metastazama i nakon što je dva i pol mjeseca uzimala terapiju uljem od marihuane u njenom tijelu nema ni karcinoma, ali ni metastaza. Liječnici su, naravno, suzdržani i svaki pacijent mora sam odlučiti kako će se liječiti.

Najvažnija stvar uz uzimanje ove terapije ulja od marihuane je da svi oboljeli od karcinoma moraju iz prehrane izbaciti šećer. Rak se hrani šećerom i njemu šećer godi. Moja supruga i ja, kao njena podrška, kompletno smo promijenili život i prehranu.

Moja supruga još tri puta tjedno uzima i u dva decilitra vode razrijeđenu čajnu žlicu sode bikarbone sa jednim iscijeđenim limunom. To je prirodan oblik kemoterapije, a i dalje uzima jedan gram do gram i pol ulja od marihuane tijekom mjeseca, čisto preventivno – zaključuje naš sugovornik.
 
(slobodnadalmacija.hr/uredio:nsp)

Na temelju ovih zaključaka dr Hamer je postavio svoju teoriju o Pet bioloških zakona Nove medicine, a sva njegova otkrića su u potpunom skladu sa prirodnim zakonima embriologije i sa logikom evolucije

PET BIOLOŠKIH ZAKONA DR HAMERA

PRVI ZAKON je takozvano “Željezno pravilo” i kaže: Sve ozbiljne bolesti potječu od šokantnog događaja koji je jedinka iskusila kao nešto vrlo teško, izrazito dramatično i izolirano. Sadržaj psihološkog konflikata određuje mjesto na kojoj se pojavljuje fokus konflikta i to je ono što se vidi na CT snimku kao niz koncentričnih prstenova nazvan HH. Ovo mjesto je uvijek u korelaciji s nekom lokacijom u organizmu i na tom mjestu u tom tkivu će se razviti simptomi bolesti. Daljnji razvoj konflikta određuje i daljnji razvoj lezije u mozgu (fokusa nazvanog Hermanov žarište) i razvoja bolesti u tkivu nekog organa.

DRUGI ZAKON (definira postojanje dvije faze bolesti) i kaže: Pacijent koji još nije riješio konflikt je u prvoj aktivnoj konfliktnoj fazi, gdje simpatički živčani sustav prevladava i učinak se očituje padom energije). Ako pacijent uspije riješiti ovaj konflikt, ulazi u drugu fazu – fazu liječenja (reparacije) u kojoj parasimpatički živčani sustav prevladava, i tada se manifestacija ove aktivnosti dijagnosticira kao “topla bolest” (to su reumatske, infektivne, alergijske i sl. bolesti) .Ova druga faza, zapravo faza liječenja, iziskuje mnogo više rizika, i pravo kompletno izlječenje nastaje tek na završetku ovog čitavog procesa. U određenim okolnostima, nerješavanja konfikt već samo njegovim snižavanjem na novo prihvatljiv za život, može često biti bolje nego suočaanje s drugom fazom, tj. potpunim izlječenjem. (Ovdje se vjerojatno radi o teškim upalni procesima ili često degenerativnim bolestima kada organizam “riješi” da neki organ potpuno izbaci iz upotrebe).

TREĆI ZAKON (ontogenetski sustav tumora i ekvivalentne bolesti) kaže: Napredak neke bolesti je prvenstveno kontroliran iz mozga i to ili iz “starog mozga” (produžena moždina i mali mozak “ili iz” novog mozga “(velikog mozga).

“Stari mozak” upravlja primitivnim procesima, a “novi mozak” se bavi društvenim i teritorijalnim pitanjima čitave jedinke u odnosu na vanjski svijet. Tako se određeni emocionalni konflikti, kao što je na primjer psihološki konflikt odvajanja, sukob identiteta ili teritorijalni sukob ili doživljaj obezvređivanja manifestiraju kao Hamerovo žarište u tom dijelu mozga i aktiviraju se onda signali koji se šalju u tkivo koje je vezano za tu moždanu regiju. Ovo su takozvane psihosomatske bolesti.

Primjerice psihološki profil ljudi koji su u dugom razdoblju nesposobni da pobjegnu od situacije koja ih psihički uznemirava i ne odgovara im, ili ne mogu održati ono što im odgovara ili se ne mogu zaustaviti u emotivnoj uzemirenosti kad je to poželjno, i jednostavno ne znaju što da rade i kako riješiti neki problem i donesu odluku, stvaraju energetski koflikt u organizmu koji se biološki može pojaviti sa simptomima multiple skleroze ili paralize.

Srčani infarkt je posljedica grozničave borbe za teritorijem ili nekim njenim sadržajem, kao i osjećanjem teritorijalne ugroženosti. Doktor Hamer je tako priložio čitavu listu raznih tipova emocionalnih konflikata i preciozno definirao koji simptomi bolesti od njih mogu nastati.

Sljedeći embriološki princip nastanka tkiva iz zametka dr Hamer je definirao i tijek napretka bolesti i vrstu tkiva na kome će se razviti tumor ili ulcer aktiviran iz regije gdje je uočena lezija HH u mozgu. Ovisno je li lezija nastala u ektodermu, endodermu ili mezodermu može se točno definirati tkivo koje će biti pogođeno bolešću.

Tako konflikt čiji se fokus u mozgu nalazi u poduženoj moždini (koja kontrolira tkiva koja nastaju iz endoderma) ili veliki mozak (koji kontrolira tkiva nastala iz mezoderma) pokazuju umnožavanje stanica u aktivnoj fazi konfikt (to je rast tumora), ali i destrukciju tako nastalog tumora u drugoj fazi – fazi liječenja.

Konflikti koji nastaju u velikom mozgu i pogađaju ostatak mezoderma i iz njega nastala tkiva i sva ona koji su nastala iz ektoderma) manifestirati će se kao stanično propadanje (nekroza i ulceri) ili će se manifestirati kao hipofunkcija u aktivnoj fazi, dok će u fazi liječenja doći do popravka i popunjavanja oštećenog tkiva (što također može biti dijagnoticirano od strane liječnika kao tumor).

Hamer je tako jednostavno, uvažavajući činjenicu da su psiha, tkivo i mozak jedinstven sustav, mogao na temelju samo jednog poznatog parametra, a to je CT snimak mozga, da dijagnosticira stanje čitavog organizma. Evo što je sam izjavio u jednom intervjuu: “Nakon jednog predavanja koje sam imao u Beču, svibnja 1991. kolega liječnik mi je dao snimku CT mozga jednog svog pacijenta i pitao me da otkrijem na temelju toga njegovo organsko stanje i koje konflikte ima. Bilo je tada prisutno dvadeset kolega od kojih su neki bili radiolozi, a neki CT specijalisti.

Od tri razine (koja simultano pogađa Dirk Hammer Sindrom), ja sam imao samo razina mozga. Od tog snimka bio sam u stanju dijagnosticirati karcinom u stanju krvarenja u mjehuru koji je bio u fazi zalječivanja, stari karcinom prostate, dijabetes, stari karcinom pluća i senzorsku paralizu jedne specifične regije u organizmu i naravno odgovarajuće konflikte. Kolega koji mi je da CT snimak je ustao i rekao: ‘Čestitam gospodine Hamer. Pet dijagnoza – pet pogodaka. To je točno ono što pacijent ima i vi ste točno ustanovili što on ima sada i što je imao prije. Fantastično! ‘Jedan radiolog mi je rekao:’ Od sada sam uvjeren u vašu metodu. Kako ste pogodili da ima krvarenje karcinoma u mjehuru? Nisam ništa našao na CT-u ‘.

Da iz CT snimka pogodi oštećenja u čitavom organizmu, doktor Hamer je bio u stanju jer je napravio kartu moždane mase i odgovarajućih organa i tkiva. Ovui kartu su, na žalost, neki naizgled sljedbenici Nove Mdeicine loše kopirali, pa se dr Hamer od mnogih ovakvih praktičara često ograđuje.

ČETVRTI ZAKON (ontogenetski sustav mikroba) kaže da: Mikorobi nisu uzročnici bolesti ali se koriste u organizmu i njihov rad koordinira također mozak kako bi optimizirao fazu liječenja, pod uvjetom da su određeni mikroorganizmi na raspolaganju kada je to potrebno.

Gljivice i mikobakterije rade na tkivima koji potječu od endoderma, kao i na nekima koji potječu od mezoderma. Bakterije rade na svim tkivima izvedenim iz mezoderma dok se virusi pojavljuju na onima izvedenim iz ektoderma. Dr Hamer smatra da mikrobi zapravo imaju vrlo važnu ulogu u liječenju, i ne misli da su oni štetni po organizam kao što to tvrdi pogrešna teorija Louisa Pasteura.

PETI ZAKON (“Suština”): Konfiktna aktivna faza i faza izlječenja nakon konflikta, kako je gore opisano, sačinjavaju “prirodne programe posebnog značaja” koji su razvijeni za vrijeme evolucije vrsta i bez prestanka funkcioniraju i u slučaju raznih stresova i posebno u slučaju kratkotrajnog prestanka energetskog napajanja.

NE PANIČITI ZBOG DIJAGNOZE TUMORA!

Tako po dr Hameru, bolesti u onom smislu kako ih tretira suvremena alopatska medicina zapravo i ne postoje već sve ove manifestacije koje su definirane kao “bolesti” predstavljaju prirodno programiranje organizma (sinvolles biologisches Sonderprogramm) s ciljem održavanja života. Tom programu pripadaju i tvorevine kao što su bakterije, gljivice i virusi. Dodajmo ovdje da su virusi samo dio genskog materijala koji se ne nalazi u dijelu stanice, kako to tvrdi i njemački virolog dr Stefan Lanka.

Sve razne vrste tvari za koje se tvrdi da izazivaju rak ispada da ga ne izazivaju, već ga kompliciraju, često vrlo teško, a to su po dr Hameru, prije svih kemijske tvari i postupci koji se koriste u liječenju raka. Najgore su upravo kemoterapija i X-zračenje. I to je težak paradoks suvremene medicine.

Što je još zanimljivije dr Hamer je otkrio da pojava metastaza u organizmu prethodi emocionalni stres koji dožive oni koji se suoče s dijagnozom raka kao vrlo “teške i smrtonosne bolesti”. To je trenutak kada kancerozne stanice počinju putovati preko arterija, a što se nikada ne događa odmah na početku stvaranja raka. Hamer tvrdi da životinje nikada ne dobivaju metastaze jer ne razumiju dijagnozu – “VI IMATE RAK!”

Zato za onoga kome je dijagnosticiran rak ništa nije gore od straha i panike koja ga u tom trenutku obuzme. A da strah i panika od otkrivanja raka budu prisutni kod ljudi diljem svijeta izgleda najviše doprinose mediji puni priča o borbi suvremene medicine s ovom “opakom bolešću”. Istodobno građani se neprekidno upozoravaju da je vrlo važno da redovito vrše preventivne preglede radi “ranog otkrivanja bolesti”.

Ali, prema doktoru Hameru formiranje tumora predstavlja prirodan proces reparacije tkiva i on se događa u životu svakog čovjeka i predstavlja urođen prirodni program samoodržavanja. Možete li zamisliti koliko ljudi na svijetu je u svom organizmu razvilo tumor, a da zato što nisu “na vrijeme “otišli kod liječnika na razne screeninge, nikada nisu ni saznali da ga imaju ili su ga imali.

“Što se tiče dijagnosticiranja raka, tvdi dr Hamer,” oko 40% posto rutinskih pregleda otkriva stare učaurene tumore, koje treba ostaviti i ne dirati ih. Ukoliko ovakva dijagnoza prouzokuje nove stresove, kao što je to stres izazvan strahom od bolesti ili smrti, treba se odmah usredotočiti na ove konflikte. U svakom slučaju, nikada ne treba paničariti ili strahovati od “metastaziranja kanceroznih stanica”.

Hamer također tvrdi da tumor mozga zapravo ne postoji jer se stanice u mozgu nakon rođenja više ne mogu umnožavati. Ono što se na skeneru vidi i što su liječnici ranije često otkrivali kao tumor zapravo je bezopasno vezivno moždano tkivo sačinjeno od glija stanica, koje se javljaju u drugoj fazi izlječenja na mjestu Hamarovog žarišta, kada koncetrični krugovi na CT snimku počinju blijediti i pretvaraju se u mrlju. Ovo vezivno moždano tkivo počinje ispunjavati prostor u kojem je nastala HH lezija. Na tom mjestu zato nastaje povećana krutost tkiva, i to ne izaziva tegobe sve dok organizam ne doživi novi konflikt na istom mjestu. To se na CT snimku može obojiti bijelom bojom i jasno se vidi. Na žalost, kirurzi su skloni to fizički uklanjati i pacijenta osloboditi bolova, ali time naprave nova oštećenja. Dakle, očito je da se u liječenju raka mora prvo poći od rješavanja energetskog konflikta. Zanimljivo je da se uglavnom sve alternativne terapije (o kojima smo ranije pisali) koje su se pokazale uspješnima u fizičkom smislu svode na ubacivanje elektrona u kancerozne stanice (koje rade anerobno) i to iz kisika.

PRVI KORAK U LIJEČENJU RAKA JE RJEŠAVANJE KONFLIKTA!

S obzirom da je liječenje simptoma uvijek razmjerno intenzitetu trajanja konflikta u aktivnoj konfliktnoj fazi, treba uvijek nastojati da se konfikt riješi što je prije moguće i organizam upravo to nastoji sam uraditi.

Ukoliko konflikt ne može se razriješiti zbog postojanja prisile, primjerice dugotrajne jake emocionalne nestabilnosti, umanjivanje njegovog intenziteta je najvažniji korak. Izrazito aktivan konfikt koji dugo traje – lišava tijelo energije do razine kada organizam propada i jedinka umire od onoga što se naziva kaheksija. Narod za mršave ljude u terminalnoj fazi bolesti jednostavno kaže – izjeo ga rak.

Za vrijeme aktivne konfliktne faze uglavnom se ne uočava nikakva fizička promjena u organizmu koja bi se mogla okarakterizirati kao simptom bolesti. Simptom se pojavljuje tek u drugoj fazi, u fazi zalječivanja.

Na primjer, tumori koji se razvijaju za vrijeme prve faze, kao rak pluća, žljezdani rak dojke, jetre, gušterače itd. obično detektiraju samo prilikom rutinskog pregleda (PSA test, mamogramu, Pap test) kroz takozvano “rano skeniranje” ili medicinskim pretragama koje imaju zadatak da nešto pronađu. Ali sva takva skeniranja, rendgenska snimanja i sve druge vrste pregleda (skopia) mogu u stvari biti okidač novog stresa, koji ima za posljedicu stvaranje novog konflikta, jer i samo suočavanje sa pregledima u emocionalnom smislu može izazvati konflikt zbog zabrinutosti, straha od mogućeg pozitivnog nalaza, straha od smrti i sl. Svi ovi stresovi tako vode stvaranju novih kancera.

Opći pad energije, umor, glavobolja, otok, zapaljenje, groznica, zagnojenost itd. su sve to naznake da je neki postojeći konflikt riješen i da je sada organizam u fazi izlječenja prirodnim procesom. Tako većina “bolesti” (kako to suvremene medicina tumači) uključujući intraduktalni rakdojke (na koji otpada oko 25 posto svih karcinoma dojke), maternice, rak bronha ili ne-Hodgkin limfom tretiraju se surovom alopatskim medicinom i medikamentima, kada su već u procesu samoizlječenja.

CITOSTATICI UBRZAVAJU RAST TUMORA

“Kemoterapija i radijacija su tako vrlo brutalni napadi na organizam koji sam nastoji se reparirati i zaliječi i on se tako emocionalno (energetski) batrga naprijed i natrag između nade i panike i to je najteža situacija za pacijenta i izaziva mnogo teže komplikacije”, trvrdi dr Hamer.

“Kirurško odstranjivanje tumora se preporuča samo ako vitalni živci, arterije ili drugi putevi za opskrbu ili eliminaciju otpadnih produkata su pogođeni, primjerice opstrukcija crijeva, žučnog mjehura ili dušnika. Ovo se događa u 15 do 20 posto slučajeva i to su i jedini slučajevi kada tumor vodi do komplikacija. Učaureni (inkapsulirani) tumori koji se ne mogu sami razgraditi zbog odsustva neophodnih mikroba, mogu biti uklonjeni kirurški, ukoliko pacijentu smetaju, savjetuje dr Hamer.

Što se tiče korištenja medikamenata doktor Hamer smatra da se moraju koristiti samo kada imaju učinak koji je u skladu s onim što organizam sam nastoji učiniti kako bi se izliječio. Davanje medikamenata sa simpatikotoničnim efektom koji tonus oganizmu ubrzavaju i podižu krvni tlak pojačavajući konfliktativne simptome (produžava konfliktu aktivnu fazu i čak je pojačava) dok medikamenti sa vagotoničnim efektoma čine suprotno. Dakle, očito je da “za vrijeme konfliktno aktin faze, pacijent treba dobiva samo” vagotonične “lijekove koji smanjuju stanje stresa.

Prema doktoru Hameru, antiobioticima ometaju ili potpuno prekidaju prirodnu reparaciju koju obavljaju neki mikrobi na određenom organu. Naime, svi antibiotici, kortizon, antihistaminici i antinflamatorni medikamenti su simpatikotonični medikamenti sa stimulativnim učinkom. Kad se koriste za vrijeme faze izlječenja (vagotonične) oni očito ometaju ili prekidaju prirodan proces izlječenja.

Simpatikotonični medikamenti su ipak preporučljivi u slučaju intenzivne faze liječenja s potencijalno ozbiljnim komplikacijama, posebno za vrijeme kriza nalik epileptičnim, naglašava dr Hamer.

Da dodamo i jednu zanimljivost koja nije vezana za dr Hamera, a to je da nikotin iz cigara djeluje protuupalno, i to čini upravo preko vagus živca. Zato nikotin i djeluje umirujuće kod nervoznih ljudi. Zašto je onda toliko važno zabraniti pušenje, koje mnoge pod stresom očito smiruje? Ne dovodi li ovo one koji su postali ovisnici o nikotinu u još jednu stresnu situaciju? Da li je to pravi razlog za opću hajku na pušače, pošto dokaza da cigarete izazivaju rak – nema?

Davanje medikamenata, kao i herbalnih dodataka ili hranjivih dodataka, prema dr Hameru, mora biti uvijek u skladu s time u kojoj je fazi organizam – da li aktivnoj konfliktnoj fazi (koju nastoji riješiti i) ili u fazi reparacije nakon oštećenja.

Sedativi i “omamljivači” koji se uzimaju u dugom razdoblju mogu postojeći aktivni konflikt premodelirati tako da on postane odgođen konflikt. Oni drastično umanjuju motivaciju i ukupnu energetsku snagu organizma neophodnu da se konflikt razriješi.

Svi citostatici su otrovni simpatikotonični agensi. Oni ubrzavaju rast tumora koji se razvija za vrijeme aktivne – konfliktne faze. Istovremeno oni umanjuju elastičnost moždanog tkiva koje je uključeno u proces liječenja i stvrdnjavaju ga. Preko hemo tretmana moždani otok se naizmjenično skuplja i širi i konačno, ovaj “harmonikaški” efekt može dovesti do cijepanja moždanog tkiva s ozbiljnim posljedicama.

Tretmani X-zračenjem također imaju citotoksičan efekt. Ukoliko se zračeni organizam uspije oporaviti od ovakvog tretmana vidjet ćemo u njemu leukemiju i to biološki izaziva efekt samosmanjivanja koji uključuje i kosti.

Jedna od najstrašnijih stvari u suvremenoj medicini kod oboljelih od raka je davanje morfija: “Samo jedna injekcija morfija data pacijentu u najdubljoj fazi vagotoniji može biti fatalna. On izaziva promjene u mozgu, paralizira crijeva i kompletno onemogćava funkciju reparacije tako što jednostavno onemogućava funkcioniranje čitavog organizma pošto slabi njegov životni nagon”.

“Bolovi u toj drugoj fazi reparacije su stvari dobar znak, znak oporavka, ali konvencionalna medicina to ne shvaća tako, već to vidi kao približavanje smrti. I pomoću mofijuma pomaže organizmu da umre. I zaista vrlo brzo, organizam tako tretiran umire, ali ne od raka već od “lijeka”, tvrdi doktor Ryke Geerd Hamer.

MEDICINSKI ESTABLIŠMENT NE PRIHVAĆA NOVU MEDICINU

Ovakvim svojim tvrdnjama i načinom tretmana pacijenata (kojih je kod doktora Hamera bilo sve više) on je zadao težak udarac farmakobiznisu koji na suvremenim bolestima zarađuje stotine milijardi dolara godišnje. Geerd Hamer je zapravo u potpunosti negirao samu suštinu liječenja kakvu spovodi već desetljećima alopatska medicina iza koje danas stoji Svjetska zdravstvena organizacija i čitav Međunarodna medicinski establišmment. I to moćni farmakobiznis nije mogao podnijeti.

Kada je dr Hamer 1982. htio na sveučilištu u Tübingenu (u Njemačkoj) predstaviti svoju znanstvenu teoriju (sa svim znanstvenim referencama i dokazima koje je prikupio) – odbijen je bez obrazloženja. O njegovim znanstvenim tezama nisu htjeli (nisu smjeli) dati nikakvu službenu ocjenu. Jedno vrijeme su šutili, a onda je sveučilišni odbor od doktora Hamera tražio da se odrekne svojih teza pod prijetnjom da će raskinuti s njim ugovor o radu. Ovakva ucjena je bila bez presedana u povijesti sveučilišta.

Hamerove teze nitko znanstveno nije opovrgao. Pošto se nije htio odreći svog rada, dobio je otkaz i ovorio je privatnu liječničku praksu. Mediji su ga onda napadali zbog nastojanja da liječi rak – “opaku bolest” za koju se podrazumijeva, valjda, da se ne može tako jednostavno liječiti. Posprdno su ga nazivali “doktorom za rak”, šarlatanom i kriminalcem koji naivne ljude zavitlava i odvlači ih od pravog medicinskog tretmana koji bi im spasio život.

Ozlojeđeni pacijenti, koji su u njegovoj klinici vidjeli jedini spas od smrti (nakon što su već prošli otrovne i invazivne tretmane alopatske medicine koja im nije pomogla), organizirali su se i pisali žalbu državnim tijelima zbog proganjanja doktora Hamera, ali je njihovo pismo vraćeno pošiljatelju sa naznakom – da ga je nemoguće uručiti !

Hamerova privatna klinika u Katzenelbogenu je tako 1985. odlukom suda zatvorena, a pacijentima koji nisu željeli je napustiti, zaprijećeno je uhićenjem.

Da bi mu oduzeli licencu i spriječili ga da dalje radi liječničku praksu, po zakonu Njemačke, morali su utvrditi da je mentalno nesposoban za rad, pa je dr Hamer pozvan na psihijatrijski pregled. Pošto je on to odbio, “ugledni” psihijatrijski savjet koji je bio sačinjen od “najistaknutijih njemačkih psihijatara” (kako ih je establišment rangirao) utvrdio je, bez pregleda, da je dr Hamer psihopat i da nije sposoban za racionalno rasuđivanje. Zaključak su izveli na temelju toga što nije htio odreći svoje teorije (koju su oni protumačili čistom uobraziljom) i nije htio prihvatiti načine liječenja raka koje je propisivala konvencionalna (alopatska) medicina.

Pošto je 1997. godine utvrđeno da je iako bez licence za rad dao trima osobama oboljelim od raka medicinski savjet, uhićen je i stavljen 19 mjeseci u zatvor.

I tužiteljstvo u Austriji je povelo spor protiv Hamera, ali je moralo uvaži činjenicu da je od 6500 pacijenata oboljelih od raka, njih 90 posto ostalo u životu i pet godina nakon njegovog liječenja iako su svi bili u teminalnoj fazi bolesti.

Pored dr Hamera, u Njemačkoj, Belgiji, Francuskoj i danas se vrši sudki progon svih zagovornika Nove Medicine, dok je samo sud u Španjolskoj zaključio da nije u mogućnosti da utvrđuje koja je medicinska teorija ispravna, a koja nije. Tako se dr Hamer jedno vrijeme preselio u Španjolsku.

Ali, 2001. istaknuti neurolog Dr. Tereza fon Schwarzenberg, koja i sama pripada nobl kruigovima javno se založila da se ova teorija ipak mora službeno vrlo ozbiljno preispitati, a samog dr Hamera u slučaju da se pokaže da je u pravu darivati ​​Nobelovom nagradom.

Ona je čak u svojoj knjizi i kemoterapiju u potpunosti osporila. Mediji su se tako našli u nedoumici kako da se posprdno odnose prema nekome iz vlaastelinskih struktura, pa su zašutjeli. Ali, ne lezi vraže jer sve je to samo dio perfidne igre da se Nova Medicina ipak kako tako kompromitira i prevali na svoj kolosijek.

Tako su počele preko noći nastajati brojne klinike koje prihvaćaju Hamerove teze i čak promoviraju Novu Germanskim Medicinu. Ali, samo dr Hamer zna da oni to rade na jedan pokvaren i iskrivljen način. Dr Hamer se zato od mnogih ograđuje različitih pismima preko Interneta, s obzirom da su mu glavni medicinski i populistički mediji nedostupni.
 
Kako kontrolirati vlastito zdravlje Novom medicinom saznajte u videu: 
 

 
(ivonazivkovic.net/uredio i preveo:nsp)

Izumitelj (rodonačelnik) takozvane Njemačke (ili Germanske) Nove Medicine, dr. Ryke Geerd Hamer, tipičan je primjer educiranog liječnika koji se, nakon dugogodišnje liječničke prakse i brojnih znanstvenih istraživanja, posebno vezanih za rak, usudio primijeti da sa suvremenom konvencionalnom medicinom i njezinim alopatskim terapijama nešto nije u redu. Jednostavno rečeno – umjesto da liječi ona organizam truje, još više ga slabi i na kraju – ubija

Dr Hamer je tako postavo novu medicinsku teoriju koju je potkrijepio dokazima iz prakse na preko 50 000 slučajeva. Njegova teorija je ponizila konvencionalnu medicinu koja se već desetljećima izučava na svim vodećim medicinskim školama u svijetu.

I dogodilo mu se ono što se dogodilo nekoliko desetljeća ranije doktoru Wilhelm Reichu – proglašen je luđakom, oduzeta mu je dozvola za rad i završio je više godina u zatvoru. Za razliku od Reicha, koji je u zatvoru umro (ili ubijen), Hamer je uspio preživjeti nekoliko atentata i danas je, koliko može, aktivan u obrani svoje službeno nepriznate, ali neosporena znanstvene teorije. Njegova teorija Nove Medicine konačno dobiva sve više poklonika i neki ugledni educirani liječnici diljem svijeta se počinju se interesuju za nju.

Ali, da bi smo bolje shvatili njenu suštinu moramo prvo pokušati shvatiti ono što se ni na medicini ne uči, a to je – što je zaista život. Zato ćemo napraviti jednu malu laičku i slikovitu usporedbu živog bića i strojeva. Lako ćete uočiti kako suvremena konvencionalna medicina (koja prvo proučava leševe) ljudski organizam tretira upravo kao stroj, a ne kao živo biće.

ŽIVA BIĆA NISU STROJEVI

I automobil i čovjek imaju mnoge slične osobine. Imaju mnogo funkcionalnih dijelova, mogu kretati i obavljaju neki rad, moraju stalno se napajaju električnom energijom (prvenstveno elektronima iz atoma vodika), prilikom rada se zagrijavaju, a ako se pregriju moraju zastati i ohladiti se. Ako ostanu bez energije posustaju u radu i konačno stanu.

Možete li sad zamisliti da imate automobil koji je u stanju kada “vidi” da će ostati bez energije, sam ode do benzinske pumpe, za koju je “zapamtio” gdje se nalazi (jer ste ga tamo već vodili više puta i “naučio “je da je to mjesto gdje se ide kada je u stanju bitno smanjene količine goriva u spremniku i” shvatio “je da će tamo biti ponovno napunjen energijom), puni sam sebi gorivo, provjeri u sebi i razinu ulja i sam ga dolije ako treba, provjeri tlak u gumama, eventualno očisti svjećice ili podmaže klipove u motoru, propuše dizne ili čak preventivno sebi postavi filter za ulje i gorivo i sl.

U slučaju nekog lakšeg fizičkog oštećenja, auto sam sebi može ispraviti limariju, zamijeni brisače i žarulje i uopće u stanju je da se tako sam održava u perfektnom ili bar optimalnom voznom stanju. Kada bi takav automobil (ili bilo koja takva strojeva) postojao on bi bio živo biće, jer karakteristika živih bića je upravo sposobnost da se sami održavaju, napajaju neophodnom energijom i sami repariraju u slučaju oštećenja.

Živa bića znaju optimalno rasporediti energiju kojom raspolažu i znaju da razlikuju vitalne organe od perifernih. Vitalne će uvijek napajati energijom, a periferne mogu povremeno i da ih zaustave ili uspore u njihovom radu. Za ovakvo racionalno preraspoređivanje energije i reparaciju mozak kao kontrolni zapovjedni centar ima na raspolaganju niz različiih programa koje je davno tijekom evolucije memorirao i koje u određenim slučajevima aktivira po potrebi.

Automobil, pošto nije živo biće, to nije u stanju i o njemu mora brinuti čovjek koji ga je i napravio. Sofisticiana tehnika je danas u stanju automobilu omogućiti da sam može “ocjeniti” vlastito stanje “zdravlja”. U automobil se ubaci komjuterski program (koji je čovjek također napravio) koji “zna” uočiti (tj. dijagnosticirati) simptome lošeg rada. Ali, računalo može samo signalizira kvar, a reperacija se onda vrši odlaskom kod mehaničara koji fizički intervenira kako bi stroj vratio u normalan (“zdrav”) način rada. Sam od sebe automobil se ne može popraviti.

Ali, živo biće koji je stvoreno od Prirode, pošto je programirano da se samo održava, jer samo to je život, logično je i da se samo popravlja u slučaju lakih ili težih oštećenja. Upravo za popravak tih oštećenja, po doktoru Hameru, postoje prirodni programi koje mozak (kod složenih organizama) aktivira i čitav proces se odvija u međusobnoj komunikaciji svih stanica koje se podvrgavaju elektro-biokemijskom procesu koji preraspoređuje energiju, materiju (umnožava ili smanjuje broj stanica u nekom tkivu) dodatno hidratizira ili isušuje neko tkivo i sl.

Ova reparacija kojom rukovodi mozak se manifestira u donekle promijenjenom načinu čitavog organizma, a posebno može vidjeti na nekom organu koji možda nije izravno oštećen, ali je zbog reparacije nekog drugog organa, koji je pretrpio teško fizičko oštećenje, stavljen na režim smanjenog protoka energije. Ovakvo odstupanje od normalnog rada nekog organa, suvremena konvencionalna medicina vidi kao simptom bolesti, a ne kao sasvim prirodnu manifestaciju reparacije.

S obzirom da su liječnici danas podijeljeni na specijalističke području gdje svatko gleda samo svoj organ (holistička medicina se i dalje svrstava u alternativnu medicinu), svaki ovakav simptom “bolesti” dobiva svoje stručno ime i opisuje se kao patološko stanje. Opisi promijenjenog stanja u funkcioniranju nekog organa i njihovi nazivi (na latinskom) postali su tako medicinska literatura i znanosti i pažljivo su sistematizirani za potrebe medicinske edukacije. Liječnici ih praktično na studijama uče napamet – kao pjesmice. I svako se drži svojih “stihova”.

Ako je bol prorodni signal koji nastaje kada mozak registrira neko oštećenje u organizmu, onda se po biološkoj logici nakon ovog alarma od mozga očekuje da reagira i “nađe” rješenje koje bi dovelo najprije do ograničavanja oštećenje, a kasnije pristupilo reparaciji kako bi se život nastavio dalje. Dakle, bol u nekom organu nije signal koji je Priroda stvorila da bi organizmu naložila da hitno ode kod specijaliste na “tehnički pregled” pod rendgen i razne skenere.

Ali, svi ljudi u zapadnim civilizacijama već su naučeni od malih nogu da za pojavu bola kao simptoma “bolesti” dođu kod stručnjaka u bijelom mantilu koji će ovaj simptom stručno protumačiti i onda ga nastojati eliminirati nekom kemikalijom ili fizičkim odstranjivanjem promijenjenog tkiva ili čitavog tijela . I to je alopatska medicina. Osnovna karakteristika alopatske medicine su tako militantne metode koje se svode na to da se nađe neprijatelj (obično neki mikrob ili virus), da se on izolira fizičkim ili kemijskim napadom i da se po mogućnosti uništiti odnosno ubije.

Ali tu nastaje glavni problem, jer je život suštinski neuništiv. Sve životne forme se mijenjaju, grupiraju, razgrađuju se i ponovno stvaraju, ali je čestica života -protit, mikrozima ili bion – vječna. To je odavno tvrdio još francuski biokemičar i liječnik dr Antoan Besham, a kasnije i Wilhelm Reich. Beshamov znanstveni rad je zataškan, a Raich je ubijen.

EMOCIONANI ŠOK KAO OKIDAČ ZA NASTANAK RAKA

Doktor Ryke Geerd Hamer je također pošao od ideje da je održavanje života ontogenetski princip na kome počiva čitava evolucija. Sve je u stalnom stvaranju i održavanju. Tako svaki složen organizam kao što je i ljudski nakon što je pretrpio neko oštećenje nastoji sam se zaliječiti. Dakle, ako se bol ili nefunkcionalnost nekog organa pojavi kao posljedica procesa reparacije, onda se i medicinski tretman mora vršiti sukladno nastojanjem organizma da se zaliječi, a nikako da se proces ometa ublažavanjem ili uništavanjem simptoma.

I to je suština filozofije dr Geerd Hamera. Ali, zamislite sada što se događa u čitavom organizmu kada se pokrene prirodni program reparacije karakterističan za živa bića, a jedna njena biološka manifestacija koja je protumečena kao simtom “bolest” postane meta militantnog medicinskog tretmana farmaceuticima, koji su za organizam svi toksini i od kojih on po prirodi nastoji da se oslobodi i zaštiti.

Mozak to tumači kao novo oštećenje i možda obustavlja započeti program reparacije, pa hitno aktivira drugi program, također za reparaciju, ali ovog puta složeniji. On, na žalost ima i još izraženije manifestacije u tkivima, pa “stručnjaci” u bijelom tumače da je došlo do još većeg pogoršanja bolesti. Kreću s još jačim kemijskim terapijama, invazijama na tkiva i zbog ovog novog napada mozak pokreće sve veći i veći broj programa za reparaciju jer ni jedan nije u stanju provesti do kraja. Čitav organizam tako vremenom slabi i gubi energiju jer sada čitav sudjeluje u programima reparacije grozničavo se boreći za održanje života, dok ga “liječnik” kao “majstor-kvaris” bjesomučno truje i u tome konstantno remeti.

Ako vam ovo djeluje sumanuto, ali logično, vi ste već shvatili što je život, a što radi konvencionalna alopatska medicina.

Borba s rakom nije ništa drugo do borba s jednom drugačijom formom života. Iz ove borbe, na žalost tumori izlaze kao pobjednici, a čitav organizam se energetski razori i mora se razgraditi na sastavne energetske čestice. To nazivamo smrt.

Naravno, ne krivimo za ovo liječnike, jer su tako naučeni u školi i natjerani od strane svjetskog medicinskog establišmenta da tako postupaju ako žele licencu za liječničku praksu. A, dr. Hamer je upravo ovom vrlo povezanom medicinskom i farmaceutskom establišmentu, zadao težak udarac.

Da postavi svoju teoriju Nove Medicine Hamera je natjerao životni splet okolnosti. Vjernici bi rekli “božja volja”.

“BOŽJA VOLJA” KREIRA HAMEROVU TEORIJU

Ryke Geerd Hamer je rođen 1935. u Njemačkoj gdje je istovremeno studirao i medicinu i teologiju u Tübingenu. U svojoj 22. godini je završio teologiju, a u 26. je dobio licencu za liječničku praksu. Radio je na različitim sveučilišnim klinikama u Njemačkoj od 1963. do 1986. kada mu je licenca sudskom presudom oduzeta.

Specijalizaciju iz interne medicine je završio 1972. i od tada je radio najviše sa zaraženim pacijentima na klinici u Tibingenu, dok je istovremeno radio privatno na inovacijama medicinskih instrumenata. Tako je konstruirao kirurški skalpel koji je sjekao 20 puta oštrije nego oštrica žileta i poznat je kao Hamer skalpel. Konstruirao je i posebnu pilu za kosti koja se primjenjuje u plastičnoj kirurgiji, kao i stol za masiranje koji automatski oblikuje po tjelesnim oblinama pacijenta. Patenti od ovih inovacija su mu donijeli novac, pa se preselio u Italiju gdje je po sirotištima počeo liječiti besplatno.

Preokret u njegovom životu nastao je 1978. kada je njegov devetnaestogodišnji sin Dirk, koji se na moru odmarao na obiteljskoj jahti, greškom ubijen. Ubojica je bio nitko drugi do osobno princ Viktor Emanuel od Savoje, sin zadnjeg talijanskog kralja. Princ od Savoje je bio na svojoj jahti kada je otkrio da mu je netko odvezao gumeni čamac. Noblmen je odmah uzeo svoju pušku i krenuo u obračun s kradljivcem. Čamac je našao privezan za drugu jahtu pa je pucao na čovjeka u čamcu, ali ga je promašio. Metak je, međutim, pogodio u nogu Dirka koji je bio na susjednoj jahti ili čamcu. Nakon četiri mjeseca i amputacije noge, Dirk je umro.

Incident je popraćen i teškim sudskim procesom, kojim je princ simbolično osudjen samo zbog nelegalnog posjedovanja oružja.

Za doktora Hamera i njegovu ženu je ovo bio izuzetan emocionalni šok. Vrlo brzo dr Hamer je i sam dobio rak testisa, iako nikada u životu nije imao nikakvih zdravstvenih problema. Tako je počeo vrlo intenzino razmišljati nije li ovaj emocionalni šok na neki način aktivirao umnožavanje kanceroznih stanica kod njega.

Kako je u to vrijeme radio kao glavni internista na klinici za rak u Münchenu, počeo je proučavati povijesti bolesti svih kanceroznih bolesnika i da ih uspoređuje sa svojim nalazima. I otkrio ne neke frapantne sličnosti. Naime, svi pacijenti su prije pojave raka također imali neki stresan i dramatičan doživljaj, većeg ili manjeg intenziteta, u svakom slučaju neočekivan. Polazeći od pretpostavke da se svi doživljaji u tijelu registriraju u mozgu, Hamer je analizirao i sve CT snimke mozga (rađene kompjuterskom tomografijom) i sve ih je usporedio sa svojim. Ono što je našao sve je iznenadilo. Na svakom CT snimku on je uočio nešto što se očitavalo kao niz koncentričnih prstenova nalik krugovima u vodi koji se formiraju nakon ubacivanja kamenčića.

Ova lezija koju je na mozgu registrirao CT skener bila je kod različitih pacijenata na različitim lokacijama i različitog intenziteta, ali je uvijek bila tu s karakterističnim koncentričnim krugovima.

Zanimljivo je što su liječnici koji su čitali CT nalaze i ranije ove koncentrične presten uočavali, ali su mislili da se radi o umjetnoj tvorevini koja je nastala u samom aparatu pa ovom nisu pridavali poseban značaj.

Pozvani su inženjeri iz Siemensa (čiji je aparat bio u uporabi) i napravljeno je više različitih snimaka iz više kutova i ova lezija se uvijek vidjela na istom mjestu. Tako je ovo žarište vidljivo na CT-u dobilo ime Hamerovim žarište ili HH (Hemer herde).

Ono što je dalje uočio to je da je lokacija na mozgu ove lezije uvijek bila u regiji mozga koji je u korelaciji s tijelom na kojem se stvorio tumor ili ulcer, odnosno uvijek se radilo o tijelu čiji je rad kontrolirao taj dio mozga.

Doktor Hamer je tako počeo razmišljati da u stvaranju tumora možda aktivno sudjeluje baš mozak i to na neki način kao medijator između psihe (zapravo uobličene energije), preko određene regije u mozgu i organa na kome se manifestira bolest, u ovom slučaju rak. A glavni okidač koji pokreće ovakav program u mozgu, koji i jeste zapovjedni centar za sve organe i tkiva, može biti upravo energetski konflikt koji je nastao nakon nekog iznenadnog šoka ili emocionalnog stresa.

Energetski konflikt tako može biti svaki sukob koji nastaje u prirodnom protoku energije koja se, kroz svaki živi organizam, kreće najvjerojatnije u obliku većih i manjih vorteksa i koji su međusobno povezani i sinhronizirani kao zupčanici na satu. Da postoje glavni energetski kotači (čakre) znala je još drevna znanost.

DVIJE FAZE RADA ORGANIZMA KAO TEMELJNI BIOLOŠKI PRINCIP

Tako se i danas zna da su sve biokemijske reakcije u organizmu posljedica ovog energetskog protoka, ali farmaceutski biznis ovaj elektro-biokemijski proces uporno svodi samo na proučavanje biokemijskih reakcija jer mu je samo to u interesu. Ubacivanjem određenih medikamenata (kemikalija) u ovaj sustav određene biokemijske reakcije se remete, a simptomi “bolesti”, koji su često neugodni, na taj način se minimiziraju ili nestaju. Liječenje koje bi se temeljilo samo na ispravljanju energetskih tokova, koji su došli u konflikt, nije prihvaćeno kao adekvatna terapija u konvencionalnoj medicini i smatra se alternaivnom medicinom. To što neki bioenergetičari imaju uspjeha u liječenju raznih bolesti, očito nije slučajno.

Ovaj energetski konflikt nije u fizičkom smislu ništa drugo do trenutačni strujni prekid i on se, kako je to uočio dr Hamer, registrira u ljudskom organizmu istovremeno na tri razine – u psihi, u nekom dijelu mozga i u tijelu kojim upravlja pogođeni dio u mozgu. I to se događa istovremeno.

Takav strujni prekid (kurcšlus) zbog konfliktnog šoka djeluje upravo kao okidač za program koji će mozak kasnije pokrenuti u cilju reparacije i dr Hamer ga je nazvao Dirk Hammer Sindrom (u znak sjećanja na svog sina) ili skraćeno DHS. Program reparacije ima za cilj najprije razriješiti nastali konflikt, a zatim da otkloni nastala oštećenja. I on je aktivan sve dok se u organizmu ne uspostavi normalan energetski i biokemijski balans. Dok se to ne dogodi, pojedini organi odnosno tkiva u organizmu, koja su obuhvaćena programom reparacije, ispoljavaju neke karakteristične promjene i one mogu biti u formi kancerizacije (umnožavanje stanica) ulceracije (uništavanje stanica) ili neke hipofunkcije. A upravo sve ovo konvencionalna medicina vidi kao manifestaciju bolesti.

Do ovog zaključka doktor Hamer je došao tako što je prvo uočio da čitav organizam ispravno samo ako se adekvatno napaja energijom i to se regulira sustavom napajanja koji radi u dvije faze, a promjenu faze rada (uključivanje i isključivanje) vrši autonomni živčani sustav koji je u medicinskoj literaturi zbog toga podijeljen u dva dijela i nazvan simpatički i parasimpatički. Radi se zapravo o jedinstvenom sustavu.

Prvi način rada (simpatički) aktivira simpatikotonične procese u organizmu, a drugi (parasimpatički) vagotonične koji se odvijaju preko vagus živca. Preko dana iu vrijeme potpune aktivnosti organizma uključen je simpatički režim rada, a noću u vrijeme odmora i spavanja, ali i bolesti odnosno reparacije, parasimpatički. Pravilno smjenjivanje rada ove dvije faze u životu svakog čovjeka se naziva normotonija ili prirodni životni bioritam, a on se vrlo precizno po poklapa sa smjenjivanjem dana i noći. Grafički se ove dvije faze rada mogu prikazati kao elektromagnetski val koji ima brijeg i dolju.

I ljudski organizam napaja električnom energijom baš kao i sve u svemiru. Električnu energiju živa bića uzimaju iz specifično strukturirane vode koja može je pohraniti. U trenutku kada nastane konfliktni šok, autonomni živčani sustav uključuje se odmah u simpatikotoniju (povećano stanje stresa) u namjeri da opskrbi oganizam s više energije kako bi on bio u stanju da što prije riješi konflikt i spriječi da neki organ ostane bez energije. Ovo uključivanje u pojačanu simpatikotoniju se vrši komandom iz onog dijela mozga koji uopravlja organom gdje je došlo do energetskog konflikta.

Razlog zašto su ovi specifični konflikti odražavaju na određenu regiju u mozgu, po dr Hameru, leži u tome što su se ovakve aktivnosti živih organizama stvorile u jednom vrlo primitivnm stadiju života, da bi se kasnije sa evolucijom, odnosno usložnjavanjem organizama usavršavale i preoblikovale u sve složenije aktivnosti, ali uvijek s jednim ciljem – a to je da organizam održavaju u životu. To je naučena borba za opstanak. Da nema nje, ne bi bilo evolucije, ne bi nikada mogla nastati tako složena živa bića kao što je čovjek.

Informacije o tome ne nalaze se zato u našoj svijesti (bar još ne), već u onom vrlo primitivnom dijelu mozga kojim upravljaju instikti. Napominjemo ovdje i endosimbiotsku teoriju, koja kaže da je ljudski organizam vrlo složena kolonija bakterija – mitohondrija koje su izgradile sebi proteinske kućice (stanice) i razvile vrlo složen sustav organizacije života (grad – državu). I to je složen sustav tkiva koja tvore složen živi organizam. Da bakterije kao kolektiv nisu naučile kako da se održavaju, hrane, brane i repariraju nakon oštećenja- nikada ovako složenih formi života ni ne bi bilo. Da su bakterije u stanju pamtiti i učiti, dokazalo je već više vrlo ozbiljnih znanstvenih radova.

Dakle, svaka regija u mozgu iu starom (primitivnom) i u novom dijelu mozga (kori velikog mozga) formirana je tako da zna da na svaki konflikt tj. kvar koji nastane u nekom dijelu tkiva odmah odgovori slanjem određenih informacija svim stanicama unutar sustava. Tako je najstariji dio mozga (produžena moždina i mali mozak) programiran za održavanje rada osnovnih životnh funkcije kao što su disanje, rad srca, uzimanje hrane, repodukcija, dok je najmlađi dio mozga (kora velikog mozga) koncentrirana na komunikaciju s vanjskom sredinom i obranu teritorija. Samo on može vidjeti i čuti vanjski svijet. Tako je suština u primjeni Njemačke Nove Medicine da se shvati biološki značaj konflikta i da se shvati kakve posljedice on može izazvati u trenutku kada ga organizam registrira, kada nastoji ga razriješi i najzad kada poduzima mjere izvršiti reparaciju (izlječenje) oštećenog tkiva ili čitavog tijela.

To je, po doktoru Hameru, jedan sasvim prirodan proces i samo priroda koja je organizam i stvorila može i da ga popravlja. Zato ga Nova Medicina nastoji u tome podržati, a ne da se u taj proces upliće (kao što to čini alopatska) ubacivanjem medikamenta koji proces remete, izazivajući nove konflikte i nova oštećenja.

Hamer je još zaključio da svaki poremećaj zato ima dvije faze u kojima se manifestira (sukladno dvofaznim bioritmom): prva je konfliktna aktivna faza koju karakterizira emocionalni (energetski) stres, a manifestira se hladnim ekstremitetima, nedostatkom apetita, nesanicom.

Pod uvjetom da organizam riješi ovaj konflikt, nastaje druga faza, a to je izlječenje. Ove dvije faze se tako mogu razlikovati kao hladna i topla manifestacija u poremećenom radu organizma. Da se bolesti podjele na “hladne” i “tople” znali su liječnici još prije više stotina godina. Ova druga faza, “topla” faza predstvalja zapravo mnogo teži proces i manifestira se zamorom, groznicom, temperaturom, upalama, infekcijama itd. Ali to je upravo proces izlječenja.

Dakle, povišena temperatura nije bolest već saveznik organizma u liječenju tj. reparaciji.

Ukoliko vas je ovo zainteresiralo, čitajte dalje NAČIN LIJEČENJA I SHVAĆANJA BOLESTI KOJI ĆE VAM PROMJENITI ŽIVOT: NJEMAČKA (GERMANSKA) NOVA MEDICINA – 2. DIO

 
(ivonazivkovic.net/uredio i preveo:nsp)

Bivši direktor pariške bolnice Necker Dr. Philippe Even i zastupnik francuskog parlamenta i liječnik Bernard Debre u novoobjavljenoj knjizi “4000 korisnih, beskorisnih i opasnih lijekova” naveli su da je polovina lijekova koji se izdaju na recept u Francuskoj nepotrebna i potpuno neučinkovita, a pet posto ih je opasno za zdravlje pacijenata.

Liječnici su, tvrde, izmanipulirani od farmaceuta, a šefovi zdravstvenog sustava su upleteni u tu “narkomafiju” kako bi od države izvukli što više novca.

No, i prije francuskih kolega, naša liječnica i internistica dr. Lidija Gajski upustila se u istraživanje (ne)učinkovitosti lijekova, kao i sprege farmaceutske industrije i liječnika koji pacijente “pumpaju” nepotrebnim lijekovima, a zauzvrat bivaju nagrađeni. Objavila je 2009. godine knjigu “Lijekovi ili priča o obmani” koja se gotovo na identičan način bavi prijevarom koju sada obrađuju i francuski liječnici. Danas, Gajski donosi nove spoznaje o korupciji u zdravstvu, kao i lošim i dobrim lijekovima, nadriliječništvu…

» Kolika je danas sprega farmaceuta i liječnika?

Sprega farmaceutske, odnosno medicinske industrije i liječnika vrlo je proširena, mogli bismo reći sveprisutna i bitno utječe ne samo na ustroj i funkcioniranje zdravstvenih sustava već oblikuje i samu koncepciju bolesti i liječenja. Proizvođači lijekova danas financiraju značajan dio istraživanja vezanih uz lijekove, a liječnici-znanstvenici pomažu im iznjedriti poželjne rezultate. Kroz profesionalnu izobrazbu u režiji kompanija, liječnici-nastavnici te krivotvorene nalaze distribuiraju kliničarima, a preko korumpiranih medija širokoj javnosti. U državnim agencijama i osiguravajućim kućama liječnici-eksperti odobravaju farmaceutske proizvode za tržište i stavljaju ih na liste obaveznog osiguranja.

U zdravstvenoj administraciji liječnici-savjetodavci uređuju politiku lijekova u interesu njihovih proizvođača, a pri zakonodavnoj vlasti kroje zakone po njihovoj mjeri. Sve te uloge i funkcije obnaša tek par desetaka vodećih medicinskih stručnjaka u zemlji poput naše, i oni su najodgovorniji, uz političare, za činjenicu da su zdravstveni sustavi pretvoreni u eldorado tvornica lijekova i druge medicinske industrije. Oni su za to, naravno, dobro nagrađeni – novcem, profesionalnim ugledom, pa i političkom moći. Korupcija u ordinacijama manje je bitna, ne samo zato što su darovi skromniji, već i stoga što „obični“ liječnici praktičari nisu ni svjesni da su korumpirani.

» Jesu li vas kada pokušali podmitit? Jeste li vi kada prihvatili neko sponzorsko putovanje?

Kao i većini liječnika, i meni su farmaceutski predstavnici dolazili s raznoraznim ponudama. Zastupnik jedne slovenske tvrtke nudio je novac za svakog pacijenta kojem bih propisala njihov lijek; bio je samo jednom i nikad više. Istina, svojedobno sam pohodila nekoliko plaćenih kongresa i simpozija, no pošto sam počela istraživati i stekla uvid u razmjere i korijene korupcije, potpuno sam prestala odlaziti na takve, u suštini marketinške skupove. Od predstavnika medicinskog establišmenta često se može čuti da je suradnja s farmaceutskim kompanijama u medicinskoj edukaciji nužna zbog nestašice javnih izvora financiranja. To je potpuna neistina. Skromnijim planiranjem stručnih sastanaka i predavanja profesionalna izobrazba može se provoditi i uz mala sredstva. Sadržaj međunarodnih kongresa dostupan je na internetu, kao i stručni članci i časopisi koji se na jednostavan način mogu distribuirati liječnicima.

» Rekli ste da je ‘farmaceutski kompleks do te mjere ekspandirao da je potrošio bolesne ljude i sada ulazi među zdrave na način da ih pretvara u bolesne i na njima zarađuje”. Možete li mi malo elaborirati tu svoju izjavu.

Do unatrag pedesetak godina farmaceutska je industrija mogla u isto vrijeme i zarađivati i liječiti ljude. Međutim, u zadnjih je nekoliko desetljeća na plodnom tlu medicine i zdravstva, gdje joj nitko nije postavio granice, toliko narasla da je te dvije zadaće postalo nemoguće pomiriti. Naprosto je došlo do „zasićenja tržišta“ bolesnih ljudi. Da bi se dalje zarađivalo, trebalo je krenuti među zdrave.

» Kojim je to sve modelima populacija zdravih ljudi pretvorena u korisnike farmakoterapije?

Postoji više modela. Jedan od njih je koncept čimbenika rizika. Kolesterol je proglašen faktorom rizika za srčani udar, povišeni tlak za moždanu kap, šećer za otkazivanje bubrega i sljepoću… Ljudi s povišenim vrijednostima ovih parametara proglašavaju se rizičnima i nude im se lijekovi radi sprečavanja bolesti u budućnosti. Jasno je da visoki tlak i šećer treba liječiti; riječ je o stanjima koja stvaraju tegobe i tu smo na terenu tradicionalne medicine koja liječi ljude u patnji.

Međutim, na normalnim, prosječnim razinama ovih parametara, a naročito na niskim vrijednostima koje se u zadnje vrijeme nude kao ciljne, korist od liječenja je zanemariva ili ne postoji. Kliničkim smjernicama koje sustavno snižavaju normalne vrijednosti kolesterola, tlaka i u manjoj mjeri šećera, a koje bez znanstvenih uporišta formuliraju male skupine kliničara vezanih uz farmaceutsku industriju, dovedeni smo u situaciju da je danas u zemljama zapadne Europe 70-80 posto starijeg stanovništva podložno primjeni barem jednog preventivnog kardiovaskularnog preparata.

» Koji je model primijenjen u slučaju osteoporoze? Je li to doista izmišljena bolest?

U slučaju osteoporoze primIjenjen je model po kojem je mladost proglašena zdravljem, a starost bolešću. Definicija bolesti kojom se danas služimo stvorena je tek 1994., i to na način da je za normalnu uzeta gustoća kostiju žene između 20 i 30 godina. Gubitak kalcija fiziološki je proces vezan uz starenje i ovakva je kontroverzna definicija dovela do toga da žene u pedesetoj imaju značajnu šansu da im se „otkrije“ osteopenija, a one u sedamdesetoj osteoporoza. Mogu se složiti s time da je legitimno i ispravno nastojati odgoditi starost i njezine manifestacije, ma koliko ona bila fiziološka. Međutim, lijekovi koji nam se za to na ovom području nude upitne su učinkovitosti i nisu bez nuspojava.

» Imamo li još primjera ‘izmišljenih’ bolesti?

Naravno. Bolesti se izmišljaju na način da se (kvazi) znanstvenim istraživanjima dokaže učinak farmaceutskog preparata u određenim stanjima. To mogu biti fiziološka ili granična stanja i prolazni poremećaji. Onda se ona proglase bolestima. Primjeri – menopauza, „premenstrualni sindrom“, erektilna disfunkcija (spolne poteškoće u muškaraca). Od Helicobactera pylori, bakterije koja živi u sluznici želuca 60 posto ljudi, početkom devedesetih godina stvorena je nova bolest; nova klasa lijekova u vezi s tim do kraja devedesetih postala je jedna od najpropisivanijih. Od čitavog niza novostvorenih psihijatrijskih oboljenja spomenut ću samo socijalnu fobiju – strah od javnog nastupa; liječi se antidepresivima. Proizvođači preparata za rast kose i ćelavost nastoje proglasiti bolešću; moglo bi se dogoditi da uskoro osvane pod nekom šifrom u klasifikaciji kožnih oboljenja.

» Rekli ste da su uz pomoć utjecajnih, ali i podmićenih znanstvenika i liječnika proširili granice bolesti, kao i indikacije za lijekove. Može li detaljnije objašnjenje?

- Scenarij je sličan već opisanom. U istraživanjima plaćenim od farmaceutskih kompanija znanstvenici „nađu“ da pripravak djeluje i u blagim ili povremenim formama bolesti. Onda odbor eksperata s platnog popisa tih istih kompanija i te oblike bolesti koji se ranije nisu liječili, proglasi patološkima i podložnima terapiji. Na taj način proširene su granice bolesti poput astme i depresije. Širenje indikacija za lijekove ostvaruje se na sličan način, kad istraživanja „dokažu“ učinak preparata u novim stanjima i na novim populacijama. Lijekovi za kolesterol u desetak su godina od pripravaka indiciranih u uskim skupinama srčanih bolesnika, prerasli u antiaterosklerotske lijekove koje se može uvesti većini ljudi iznad pedesete. Antidepresivi, nekad davani samo za teže oblike depresije, danas imaju i do dvanaest indikacija koje uključuju i blaže anksiozne poremećaje.

» Možete li mi navesti za koje bolesti se najčešće propisuju nepotrebni lijekovi?

U prvom redu za kardiovaskularne bolesti. Na tom se polju naročito afirmirao koncept prevencije, pa se, s ciljem sprečavanja bolesti poput srčanog i moždanog udara, velike količine lijekova daju širokoj populaciji zdravih ljudi. Primjeri – lijekovi za snižavanje masnoće, šećera u krvi i krvnog tlaka, neki pripravci protiv zgrušavanja (npr. aspirin); učinak – skroman ili nepostojeći. Na području psihijatrije društvene i interpersonalne teškoće pretvorene su u medicinske, podložne farmakoterapiji i drugim medicinskim postupcima koji ih, naravno, ne mogu riješiti.

» Što je s depresijom?

Depresija je tipični primjer medikalizacije; od razmjerno rijetke psihijatrijske bolesti, u dvadesetak je godina „narasla“ do jednog od najvećih globalnih zdravstvenih problema. Usporedno s tim rasla je i potrošnja antidepresiva; djelotvornost (osim u teškim slikama depresije) – na razini placeba (tableta s brašnom ili šećerom).

» A s liječenjem tumora?

Na području onkologije, odnosno liječenja raka, često se primjenjuje beskorisna kemoterapija, ne samo zbog pritiska farmaceutske industrije nego i stoga što se bolesniku i obitelji želi ostaviti nada i dojam da se još nešto radi i poduzima.

» Možete li mi se osvrnuti i na skupe, a ponekad i nepotrebne pretrage poput “svemogućih” dijagnostičkih slikovnih prikaza (rendgen, ultrazvučne pretrage, color doppler, magnetska rezonancija i kompjutorizirana tomografija)…

Ono što vrijedi za lijekove, u značajnoj se mjeri može reći i za dijagnostičke pretrage. Pod pritiskom proizvođača medicinskih aparata, potrošnog materijala, biokemijskih i drugih testova i reagencija, u primjenu ulaze postupci čija je svrhovitost nerijetko upitna. Premda je razvoj medicinske tehnologije na području dijagnostike donio i neupitnu dobrobit, sustav njezine evaluacije krajnje je neadekvatan, ako uopće postoji. Kritični i odgovorni medicinski stručnjaci upozoravaju na to da neke od pretraga ne predstavljaju ništa više od „još jedne lijepe slike“, i ne samo da ne poboljšavaju ishod liječenja već mogu nanijeti štetu.

» Imate li neke konkretne primjere?

Za primjer se može uzeti CT koronarografija koja se i u nas izvodi u nekim privatnim poliklinikama. No pretjeruje se i s puno manje sofisticiranom dijagnostikom. Ovoliki broj laboratorijskih pretraga sasvim sigurno nije potreban, kao ni rendgensko snimanje pluća prije svake operacije; „doppler“ vratnih i nožnih arterija ordinira se prečesto, bez stvarnih kliničkih indikacija; denzitometrija je u načelu nepotrebna dijagnostička metoda. Naročito je sporan probir, odnosno potraga za rizičnim osobama i onima u početnoj fazi bolesti.

Dok se probir ginekološkog karcinoma jednostavnim i razmjerno pouzdanim Papa-testom može smatrati primjerom korisnog skrininga, istraživanja su pokazala da je mamografija u smislu probira raka dojke gotovo beskorisna, a PSA u smislu probira raka prostate vrlo problematičan. Skrining karcinoma debelog crijeva koji se u Hrvatskoj zadnjih nekoliko godina provodi kao Nacionalni program, konzumirao je ogromna sredstva i kadrovske resurse (kolonoskopija) bez jasnog vrednovanja rezultata, odnosno koristi.

» Ima li u medicini nepotrebnih kirurških zahvata?

Sasvim sigurno. Široka dijagnostička obrada i probir rezultiraju i značajnim brojem lažno pozitivnih nalaza, pa se pacijenti podvrgavaju nepotrebnim kirurškim zahvatima koji su nekad povezani s ozbiljnim komplikacijama; primjer – nepotrebne operacije kvržica u dojci. Proizvođači umjetnih zglobova, ortopedskih vijaka i pločica, srčanih elektrostimulatora i stentova, umjetnih pužnica, kirurških instrumenata – svi su oni zainteresirani za što više operacija. Pritom se nerijetko radi o novim, nedovoljno ispitanim proizvodima, pa se onda dogodi da 93.000 ljudi širom svijeta, od kojih tristotinjak u nas, mora eksplantirati (izvaditi) nedavno ugrađene skupe, „najnovije i najbolje“ proteze kuka jer se naknadno našlo da su štetne za zdravlje.

I liječnici su motivirani za promicanje nove tehnologije jer na njezinoj primjeni, odnosno uvođenju u zdravstveni sustav, izgrađuju svoje profesionalne karijere i prestiž. U SAD-u je u tijeku suđenje liječnicima koji su nepotrebno ugrađivali stentove (intravaskularne proteze) u srčane arterije svojih bolesnika. U svemu tome nije bez značenja agresivni mentalni sklop modernog liječnika, koji je sve manje vođen idejom dobrobiti bolesnika, a sve češće gleda što bi se s njime još moglo učiniti. Brojne su žene s indikacijom za vađenje maternice ginekolozi uvjerili da im ne trebaju ni jajnici, pa su nakon operacije ostale i bez zdravih, nerijetko još funkcionalnih jajnika.

» Što s pripravcima, dodacima prehrani koji se reklamiraju i prodaju u ljekarnama? Kolika je njihova učinkovitost?

Kad je gotovo polovina onoga što se propisuje na recept bekorisno, možete misliti koliko je toga nepotrebnog izvan sustava zdravstvnog osiguranja! Da bi dodatak hrani, odnosno pomoćno ljekovito sredstvo dobili dozvolu za promet, moraju zadovoljiti kriterij neškodljivosti; učinkovitost nitko ne ispituje. Stoga je većina tvrdnji o korisnosti tih pripravaka bez ikakavog znanstvenog uporišta, a te lažne tvrdnje vrlo se rijetko sankcioniraju. Proizvođači zlorabe naivnost i povjerenje kupaca.

Žao mi je umirovljenika koji nemali dio svojih penzija nepotrebno ostavljaju u ljekarnama. Ja svojim pacijentima savjetujem da primjenjuju samo preparate za koje su se osobno osvjedočili da im koriste, i to ako unutar zdravstvenog sustava nisu pronašli rješenje za svoju zdravstvenu tegobu. Ako nemaju smetnji, ne bi trebali nasjedati na uvjeravanja o preventivnim i zaštitnim svojstvima kojekakvih pripravaka. Inače, jako mi smeta ona – „za obavijesti o indikacijama, mjerama opreza i nuspojavama upitajte svog liječnika …“ Liječnici malo znaju o tim preparatima i nisu dužni o njima informirati bolesnike. Imaju dovoljno drugog posla.

» Što mislite o vračarama na televizijama koje ljude u nevolji zovu u noćnim satima, a onda im ovi pretkazuju tok bolesti i slično. Bi li takve emisije trebalo zabraniti?

Medicina je iznimno plodno tlo za prevarante i manipulatore, kako za one motivirane lakom zaradom, tako i za one s mesijanskim porivima i ambicijama. Drske prijevare i krajnje neetična iznuđivanja trebalo bi zabraniti i kažnjavati. Međutim, regulacija na širokom području tzv. alternativne/komplementarne medicine, koja je bez daljnjega potrebna, ne bi se trebala temeljiti na zabranama i sankcijama. Na tom području ima objektivno djelotvornih terapijskih metoda (dijagnostičke su upitne i tu bi se trebalo držati službene medicine), a i kad nema strogo znanstveno dokazive koristi, ostaje placebo učinak koji nipošto ne treba odbaciti.

Ne slažem se s dogmatičnim stavom ortodoksnih znanstvenika i liječnika koji „alternativcima“ odriču pravo liječenja, to više što je znanost na koju se pozivaju prepuna ograničenja i zloporaba, a suvremena medicina sve manje ispunjava očekivanja ljudi. Bilo bi pametnije i poštenije da svi mi „usustavljeni“ znanstvenici i liječnici najprije pometemo pred vlastitim vratima, tj. da se oslobodimo nadriliječništva koje sami prakticiramo, kao i tehnokratsko-birokratskog mentaliteta koji smo prigrlili.
 

 
(slobodnadalmacija.hr/ uredio: nsp)