Gotovo svaki tjedan u Kini nestaju utjecajni ljudi u financijskoj industriji

Nedavno je tvrtka Guotai vrijednosnih papira objavila je da je nestao Yim Fungo, šef u Hong Kongu. Nakon što je ta vijest objavljena, vrijednost dionica je drastično pala, prenosi novinska agencija Patria.

Ranije su nestala dva investicijskih bankara najveće brokerske firme u Kini, CITIC Securities.

No, najveći među nestalim moćnicima je Guo Guangchang, čelnik Fosun Internationiala. Na hongkonškoj burzi je trgovina dionicama Fosun Internationala odmah suspendirana.

Ne zna se još šta se s njim dogodilo, no činjenica da ga nitko ne može naći veoma zbunjava. Njegova firma zasad nema komentara.

Guo je svojevrsna legenda u Kini – firmu je osnovao 1992. s nekoliko studenata, a danas su narasli do multi-milijarderskog investicijskog diva koji ima imovinu i interese širom svijeta.

Nedavno su kupovali udjele u firmama širom svijeta, a njihovi se poslovni interesi protežu od osiguranja do farmaceutske industrije.

Interesantno je u cijeloj priči to što je kineska vlast ranije ove godine pokrenula istragu u brokerskim krugovima pod sumnjom da namjerno miniraju kineske burze te na tome zarađuju.

Neki zbog toga vjeruju kako bi iza svega mogla stajati vlast koja želi iskorijeniti korupciju iz ekonomije, pa tako i bankarskog sektora.

Kampanja – nazvana “ubiti pile da bi zastrašili majmuna” po kineskoj izreci – je stvarno ništa više od pokušaja da se izvrši pritisak na sudionike na tržištu djelujući na način koji je pogodan da dionice idu “gore i na desno.”
 
(zerohedge.com/uredio:NSP)

Prema riječima nekih, počeo je vrlo tajni rat protiv novca. Bolje pripazite na svoje račune u banci, debitne kartice i rezerve zlata

Svjetska elita se ovog vikenda tajno sastaje na Bilderberg konferenciji, koji se održavao u luksuznom odmaralištu Telfs-Buhen u Austriji.

Istraživački novinari su potvrdili da su privatne rasprave među vodećim moćnim brokerima sa svih strana svijeta uključivale sporazume o ograničavanju pretvorbe i penalizacije, a kasnije čak i zabrani keša, piše infowars.com.

Među onima koji su došli na na sastanak se nalaze razni bogati moćnici, bankari, sponzori i mnogi drugi, a jasno je da se njihova agenda poklapa sa onim o čemu se već neko vrijeme spekulira.

Početak ukidanja novca je blizu. Moćna skupina Bilderberg će raspravljati o uvođenju kontrole kapitala među prosječnim stanovnicima, dok će HSBC banka, čiji su predstavnici također prisustvovali na
konferenciji, platiti više od 40 milijuna dolara za ilegalno pranje novca, koje uključuje dilere oružjem i pomaže bogatima da ne plaćaju porez.

Ironija je u tome da će HSBC biti dio pregovora koji će se svoditi na ukidanje keša i uvođenje kontrole kapitala običnim stanovnicima s ciljem zaustavljanja poreznih prijevara i omogućavanja veće kontrole država nad financijama stanovnika.

Za vrijeme konferencije, Bilderberg će dati zeleno svjetlo za ekonomska ograničenja pod opravdanjem da se zaustavi financiranje terorističkih skupina poput ISIS-a. U Bilderbergu će se također raspravljati o kontroli prodaje dragocjenih metala u Europi.

Brojni utjecajni ljudi su se u posljednje vrijeme počeli pozivati na ukidanje fizičke valute, omogućavajući središnjim bankama i vlastima da izravno kontroliraju financije pod opravdanjem sprječavanja ekonomskog kolapsa.

Kad god nešto uključuje bankare i veliku dozu tajnosti, to ne može biti dobro za obične ljude.

Ukoliko se keš kriminalizira, svi će biti primorani koristiti digitalnu valutu preko sustava koji se kontrolira i prati od početka do kraja od strane bankarske industrije.

Tako će insajderi dobiti moć, podatke i profit nad svakom transakcijom.

To zaista jeste žig zvijeri … svijet u kojem se slobodni ljudi kriminaliziraju i u kojem je pokoravanje jedini prihvaćeni način plaćanja.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
 
Izvor: Webtribune.rs
priredio: NSP
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=21528"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Jedna od najčešćih ekonomskih kovanica koja se danas mogu čuti je ona o fleksibilnom tržištu rada. Neprekidnim ponavljanjem ove kovanice koju više nitko niti analizira niti dovodi u pitanje, ona postaje nova, prihvaćena mantra. U njoj je sadržana sama suština “novog” kapitalizma i ona simbolizira budućnost koja ne samo da se sprema, već je uveliko tu.

Argumentacija u korist fleksibilnog tržišta rada je na prvi pogled logična. Ako poslodavci nemaju troškove kada otpuštaju radnike (otpremnine npr..), Ako nema zakonske regulative koja otpuštanje otežava i komplicira, tada će poslodavci puno lakše zapošljavati nove radnike. Kada je otpuštanje lako, i zapošljavanje je puno lakše.

Kao dodatni argument se navodi i postupno ukidanje razlika između stalno zaposlenih i onih koji rade na određeno vrijeme. U novom ambijentu više ne bi bilo diskriminacije radnika i zaštite koju stalno zaposleni uživaju na teret ostalih, pogotovo mladih. Trend je potpuno jasan – ide se ka tome da svi zapravo rade na određeno vrijeme, s tim da poslodavac diskrecijski odlučuje koliko to određeno vrijeme traje.

Pored lakog otpuštanja radnika, druga dimenzija fleksibilnog tržišta rada podrazumijeva i elastičnost plaća nadolje. Ako poslodavci mogu smanjivati ​​plaće zaposlenih bez suvišnih procedura, bez pogađanja sa sindikatima i bez propisane minimalne cijene rada, zaposlenost će svakako rasti. Poslodavci će lakše odlučivati ​​da uđu u nove poduzetničke pothvate, a to će otvarati nova radna mjesta.

Promotori ovih ideja smatraju da su sindikati i državna regulativa osnovne prepreke učinkovitom funkcioniranju tržišta rada i osnovni generatori nezaposlenosti. Radikalni korifeji slobode i slobodnog tržišta, poput Hayeka na primjer, smatraju da je i parlament prepreka funkcioniranju tržišta i da njegovu moć treba ograničiti. Uostalom, Hayekovo dirljivo poštovanje za generala Pinocheta je jasan signal u kome pravcu treba ići.

Hladnom ekonomskom analizom se dolazi do logične poante – u “novom” starom kapitalizmu čovjek je stvar, u najbukvalnijem smislu te riječi. Kao što se poduzetnik oslobađa zalihe prodajom po bagatelnoj cijeni ili bacanjem, slično će se osloboditi i viška radnika – otpuštanjem. Ljudi koji su sjekli i slagali balvane, biće tretirani baš kao i ti balvani kada do krize dođe.

Oni koji ne prihvaćaju ovu logiku misle da između balvana i čovjeka ipak postoji nekakva razlika i da bi je možda trebalo uvažiti. Balvan nema balvančiće kojima mora objasniti da više nema ni posla ni primanja, da ne zna kako će ih sutra nahraniti, kako će otplaćivati ​​kredite, ili do kada će moći ostati u kući u kojoj trenutno žive.

Balvan nema ni samopoštovanje, pa nema ni osjećaj poniženosti, ne mora se kljukati lijekovima za smirenje da bi funkcionirao, a nema ni običaj da se baca pod vlak, ili skače s krova.

Ako bi ove sentimente odbacili, ostajemo uskraćeni za mnoge odgovore. Nejasno je i nedefinirano, u kom to trenutku ljudi mogu biti otpušteni. Da li je to u trenutku kada tvrtki prijete gubici, ili je otpuštanje opravdano već s padom profita, kada bonusi i dividende postaju manji?

Da li se može opravdati praksa da se ljudi otpuštaju samo da bi se stvorila atmosfera straha kako bi “preživjeli” radili bolje i više, pod tenzijom? Da li je opravdano otpuštati ljude kada su stigli do stepenice na kojoj im treba dati veću plaću, pa je jeftinije na njihovo mjesto dovesti mlađe i jeftinije?

Da li fleksibilno tržište podrazumijeva da ćete brzo naći novi posao i da li će taj posao biti slične kvalitete onoga kojeg ste izgubili, iako vam je primjerice pedeset godina?

Protivnici fleksibilnog tržišta rada nerijetko se etiketiraju kao demodirani ljevičari, socijalistički i socijaldemokratski nostalgičari, naivni i sentimentalni humanisti. Sa etiketama ili bez njih, oni protiv sebe imaju tri, mnogo čvršća tabora.

U prvom taboru su oni mali poduzetnici koji nemaju previše sentimenta prema drugima, ali ni prema sebi. Njihova teza je logična i prihvatljiva – oni riskiraju iz dana u dan svoju imovinu, trud, živce, ponekad i glavu. Njihovi zaposlenici riskiraju samo radna mjesta i tu sentimenta ne može biti.

Drugi tabor je mnogo moćniji i čine ga menadžeri velikih tvrtki. I njihova argumentacija je logična, bar iz njihovog kuta. Možda bi tu poziciju najbolje okarakterizirali kao zalaganje za tržište rada ograničene fleksibilnosti.

Ova vrsta menadžera ima jasan stav – tržište jeste fleksibilno, ali ne i za njih. Kada oni izgube posao, aktivira se tzv. zlatni padobran i oni dobivaju ogromne otpremnine, u pravilu milijunske. Nasuprot njima, žrtve njihovog lošeg vođenja tvrtki dobivaju otkaz i ništa više. Iz njihovih ureda koje su u pravilu na najvišem katu poslovne zgrade, to sigurno izgleda kao viša pravda.

I ovoj se argumentaciji može progledati kroz prste budući da reflektira već prihvaćenu praksu. Ako se nitko ne buni, ako se može … pa zašto da ne? Konačno, prije nego je dospio u takvu poziciju moći, menadžer je morao koristiti i pamet i laktove, ponekad nokte, zube, narkotike, morao je raditi kao pas i morao je prijeći sve stepenice da bi se konačno oslobodio rizika fleksibilnog tržišta i dokopao zlatnog padobrana.

Treći tabor je, po mom uvjerenju, najsporniji, najgroteskniji i najglasniji. U njemu su se udobno smjestili akademski ekonomisti i sociolozi koji iz svojih fakultetskih kabineta uporno i strasno promoviraju vrline i društvene koristi fleksibilnog tržišta rada.

Paradoks je da upravo oni koji su od rizika pobjegli i sklonili se u zavjetrinu akademskih institucija, sada junački promoviraju vrline života s puno rizika. Zahvaljujući autoritetu znanstvenih institucija, akademsko zalaganje za fleksibilno tržište rada time dobiva prizvuk znanstvene egzaktnosti, što već predstavlja ozbiljan problem.

Zalaganje za fleksibilno tržište rada ne reflektira nikakve znanstvene zakonitosti, nije nužnost i ne može se potkrijepiti nikakvim ozbiljnim empirijskim analizama. Riječ je prije svega o moralnom izboru i afinitetima, a tu egzaktnosti nema, niti je može biti. Obrana fleksibilnog tržišta rada s aspekata moralnog izbora može biti legitimna, ali znanstvena ne može biti nikako.

Svi pokušaji kojima se fleksibilno tržište rada brani oslanjanjem na znanost, samo je još jedna od velikih intelektualnih podvala ovog vremena.
 
(vestinet.rs)

VENECUELA, NJEMAČKA I EKVADOR OD Amerikanaca i Britanaca VEĆ TRAŽE SVOJE ZLATO, A TO SE MOŽE PRETVORITI U PRAVU MEĐUNARODNU DRAMU

• Gerald Celente je već postavio ključna pitanja: “Ne radi se samo o Njemačkoj (čije zlato je nestalo). Radi se o SAD, o svim zemljama. Nitko ne zna što se nalazi u Fort Knox-u. Ne puštaju nikoga unutra. Gdje je zlato otpremljeno u SAD? Kako to da ne možemo ući u Fort Knox? Kako to da vlasnici ne mogu pregledati svoje zlato?

• Egon von Grenz, osnivač i upravni partner Matterhorn Asset Management-a, potpuno je suglasan: “Vjerojatno nema ni približno onoliko zlata u središnjim bankama (koliko vlade tvrde da posjeduju).”

• Utjecajni američki političar Ron Paul traži da se izvrši kontrola u Fort Knox-u zbog sumnje mnogih da je zlato odavno prodano
Venezuela je prva zatražila da joj bude vraćeno 90 tona zlata iz Bank of England.

Njemačka – Viši sud je nedavno donio odluku koja obavezuje Berlin pregledati stanje svojih zlatnih rezervi u stranim zemljama – SAD, Engleskoj i Francuskoj.
Njemački inspektori će otići u Federalne rezerve i Bank of England da pogledaju svoje zlato. Njemačka je istovremeno saopćila da će vratiti u zemlju 150 tona zlata da bi provjerila njegovu čistoću.

Ekuadorska vlada je sljedeća stavila do znanja da želi nacionalne banke vrate oko jedne trećine zlata koje je u inozemstvu u zemlju da bi se podržao državni rast.

I neki u Nizozemskoj počinju tražiti “svoje zlato”. Do ovdje je bar nešto jasno, a dalje – može početi prava drama.

Ned Naylor-Leyland iz Cheviot Asset Management-a upozorava da FED i Bank of England neće nikada vratiti zlato njegovim stranima vlasnicima. A Jim Will tvrdi da zlata naprosto nema.

Gerald Celent naglašava: “Ne radi se samo o Njemačkoj (čije zlato je nestalo). Radi se o SAD, o svim zemljama. Nitko ne zna što se nalazi u Fort Noks. Ne puštaju nikoga unutra. Gdje je zlato otpremljeno u SAD? Kako to da ne možemo ući u Fort Knox? Kako to da vlasnici ne mogu pregledati svoje zlato? Kako to da ni političari ne mogu ući unutra? Kako to da nitko ne može ući unutra? Zlato ne postoji! Sve ovo potvrđuje što mnogi od nas već znaju. Car nema zlato.

Egon von Grenz, osnivač i upravni partner Matterhorn Asset Management, potpuno je suglasan: “Vjerojatno nema ni približno onoliko zlata u središnjim bankama (koliko vlade tvrde da posjeduju).”

Utjecajni američki političar Ron Paul traži da se izvrši kontrola u Fort Knox zbog sumnje mnogih da je zlato odavno prodano. Drugi tvrde da zlato nije prodano nego je dano u zakup pa stoga SAD više ne posjeduju direktno isto zlato.

Erick Sprout, upravitelj fonda od 10 milijardi dolara, u jednom članku također postavlja pitanje: “Da li zapadne središnje banke uopće imaju zlato koje im je bilo povjereno?”

Američka i britanska središnja banka bi narušile vlastiti ugled ako bi priznale da da su davale u zakup svoje zlatne rezerve posrednicima – “bankama poluga” – koje su zatim prodavale svoje zlato Kini, na primjer. Ali, brojke itekako ukazuju da se upravo to dogodilo.

Vjerojatno više nema zlata koje pripada središnjim bankama a “banke poluga” koje su ga prodale nemaju realne šanse da ga vrate natrag. Ovo možda zvučiti kao teorija zavjere, ali banke su već uhvaćene kako diraju “alocirane račune”. A vlade ionako stalno manipuliraju cijenom zlata.

Financijske tvrtke su uhvaćene kako se pretvaraju da imaju rezerve koje zapravo nemaju. A već je otkriveno i da su zlatne poluge ispunjene jeftinijim metalima .. A bar jedna središnja banka, iako mala, je uhvaćena da drži lažno zlato. Kina tiho postaje supersila zlata

EKSKLUZIVNO: Scenarij ovog desetljeća (obavezni čitati) – scenario o nevraćenom zlatu !!! Predviđeno već !!!

Dok su zapadne središnje banke “izgubile” svoje zlato, Kina tiho povećava svoje rezerve. Kina je najveći proizvođač zlata na svijetu.

Prema raznim izvorima, brokeri koji se bave zlatnim polugama nisu vidjeli da imalo zlata napušta Kinu. Drugim riječima, Kina proizvodi više zlata nego bilo koja druga zemlja, ali ga uopće ne izvozi.

Kina tiho postaje supersila zlata.

Podmetnuti volfram u zlatne poluge.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
 
(skajvok3r.blogspot.com, youtube.com /uredio :nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11495"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]