Cionistički zakulisni redatelj političkih tokova u euroatlantskim okvirima, uslijed iscrpljenosti i istrošenosti vladajućih neoliberalnih i kapitalističkih struktura, sve više preko medija pod svojom kontrolom protežira lažnu političku alternativu oličenu u tzv. “Novoj modernoj euroskeptičnoj ljevici”

Nju po pravilu čine “novi, mladi i neokaljani ljudi”, koji su navodno protivnici kapitalizma i globalizacije, a čiji su najizrazitiji predstavnici partija Podemos u Španjolskoj i nova vladajuća stranka Grčke – Syriza, kao uvjerljivi pobjednik nedavnih izbora za grčki parlament.

Pobjednik, koga su u takvom svojstvu mondijalistički mediji, kao svoje nove heroje, ustoličili odavno prije izbora, izdjelovanih tempiranom političkom krizom.

Za ovu partiju glasala je četvrtina ukupnog biračkog tijela Grčke, i to uglavnom najneprosvećeniji dio grčkog naroda koji je nasjeo na nerealnu priču Alexis Tsiprasa i njegovih demagoga kako će oni po pitanju duga i mjera štednje “muški odbrusiti” Bruxellesu, a da pritom ne dođe ni do kakvih protumjera.

Uopće po pitanju Syrize kao navodno antiglobalističke opcije, riječ je naravno o podvali, a sve u cilju sabotaže istinske alternative globalizaciji, mondijalizma, neoliberalizmu i kapitalizmu.

Nacionalistička i narodno-socijalistička alternativa je prokazana od strane medija i progonjena od strane Sustava. Za razliku od nje, Syriza je miljenik cionističkih medija i borac protiv vrijednosti tradicije grčkog naroda.

Ova antinacionalna partija koja, iako se populistički i taktički poziva na “slobodarski grčki narod”, pod istim tim narodom podrazumijeva ne grčku naciju, već skup svih stanovnika Grčke, uključujući i tuđince – ilegalne imigrante iz Afrike i Azije. Zapravo, Syriza čak kritizira prethodne vlasti za “nedovoljno dobar odnos prema imigrantima”.

Dalje, po pitanju zdravlja nacije, Syriza je potpuno na desetruktivnim pozicijama sa svojim pro-narkomanskim i pro-gayevskim stavovima, vezanim za pitanja legalizacije “lakih” droga i homoseksualnih “brakova”.

Time je potpuno uklopljena u globalističke idejne postavke tzv. otvorenog društva. Zastave homoseksualnih grupa, pomiješane s Syrizinim partijskim zastavama prilikom proslave izborne pobjede, prikladno odslikavaju idejnu suštinu ovog antigrčkog pokreta.

Uopće, stavovi Syrize prema kršćanstvu i Pravoslavnoj Crkvi, slični su poziciji boljševika ili mondijalističkih ekstremista. Naime, Syriza je otvoreni neprijatelj svake javne manifestacije Pravoslavlja i zalaže se za potpunu sekularizaciju i afirmaciju ateizma.

Također, javno se zalaže i za oporezivanje Grčke Crkve kao i za oduzimanje dijela crkvene imovine kako bi se u manastire i parohijske domove uselili beskućnici (zanimljivo je da se ovi antikršćanski licemjeri ne zalažu i za to da se u iste svrhe, primjerice, konfiscirati imovina njihovih kapitalističkih medijskih pokrovitelja).

Iako je neposredno pred polaganje premijerske zakletve vođa Syrize posjetio poglavara Atenske arhiepiskopije Jeronima i uputio mu lijepe riječi, cilj ove posjete bio je čisto diplomatski.

Tsipras je svjestan da je pravoslavna tradicija duboko ukorijenjena u grčkom narodu i da bi bilo kontraproduktivno ukoliko bi odmah počeo s provedbom svih antikršćanskih stavki iz Syrizinog programa. Naime, Tsipras je posjetio arhiepiskopa Jeronima kako bi izbjegao da čin premijerske prisege položi pred križem i Evanđeljem.

Po grčkim propisima, polaganje prisege je religiozni čin, pa je Tsipras morao izdjelovati suglasnost Crkve kako bi položio sekularnu prisegu. Dakle, njegova posjeta je diplomatska, kao što je diplomatsko (što ne znači i da je ispravno) držanje vrha Grčke Crkve, vjerojatno s ciljem da se predupredi provođenje anticrkvenog dijela Sirizinog programa.

Bitno je naglasiti da Syriza uopće nije pristalica izlaska Grčke iz EU, već je samo zagovornik neprihvaćanja mjera štednje nametnutih od Bruxellesa. A i to je – vrijeme će pokazati – samo deklarativno zalaganje, jer se svakim pažljivijim sagledavanjem situacije neumitno dolazi do zaključka da je negativno nastrojenje ove stranke prema globalizaciji sasvim prividno, ograničeno i dozirano.

Uostalom, s ideološkog stajališta gledano, jasno je da je deklarativni antikapitalizam Syrize potpuno jalov, jer se ova stranka zalaže za obračun s nacionalnim i duhovnim identitetom grčkog naroda, a upravo ta borba predstavlja rušenje organske i prirodne zaštite zajednice od kapitalističke eksploatacije.

Dakle, Syriza je po svim ključnim čimbenicima svoje ideoligija, po svojim djelima i po karakteru medija koji je promiču, najobičniji cionistički i kapitalistički privjesak, kao i perjanica antikršćanskih snaga u Grčkoj.

Ona je izabrana kao nova pritajena uzdanica cionista, koja će uz masku antikapitalizma i medijsku promociju, nastaviti djelo svojih prethodnika, uz otvoreniju antikršćansku kampanju. No ne znamo da li vam je poznato, ali vjerni sinovi i kćeri grčke nacije, okupljeni u pokretu grčkog preporoda – Zlatnoj Zori, koji su unatoč izloženosti histeričnoj kampanji i progonu opstali kao treća politička snaga u zemlji, su jedini ušli u koaliciju sa Syrizom, što je zaista čudno kada se malo razmisli.

Vjerujemo da će to uslijediti ubrzo, čim spadnu maske svih lažnim borcima protiv kapitalizma i lažnim kritičarima Europske unije, koji zagovaraju još veći antikršćanski mrak od onoga koji postoji u EU tamnici.
 
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda*

 
 
(webtribune,youtube.com/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=19871"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Tajna društva oduvijek su intrigantna tema i vječna inspiracija brojnim raspravama. Fascinacija onim što se zbiva iza dobro zatvorenih vrata ovih društava, ako zaista postoje, ne jenjava, a pretpostavke gotovo uvijek imaju negativnu konotaciju. Je li to opravdano?

Teško je reći s obzirom na to da su informacije koje šira javnost ima o njima ograničene i uglavnom dolaze iz izvora kao što su filmovi, knjige i slični mediji koji (velike) rupe u znanju o tajnim društvima vješto popunjavaju fikcijom.

No, ponešto se ipak i zna. Vjerojatno su svi čuli za Opus Dei, barem iz Dan Brownova bestselera “Da Vincijev kod”. Cilj ovog društva je zaštititi tajne katoličke Crkve i, navodno, potomke Isus Krista na zemlji. Tako smo barem čitali. Činjenice su sljedeće: Opus Dei osnovan je 1928. godine uz blagoslov samog pape. Što je veoma zanimljivo s obzirom na to da Crkva brani formiranje tajnih društava kao i pripadanje istima.

Zlatna zora, što je skraćena inačica naziva “Zatvoreni red Zlatne zore”, tajno je društvo osnovano krajem 19. stoljeća, a cilj društva je proučavanje okultnog i paranormalnog. Članovi društva sebe navodno smatraju “odabranima”, odnosno “magičnima”, a u nekim se izvorima tvrdi da su članovi bili i neki iz redova slavnih osoba, poput Brama Stokera, autora “Drakule”.

Društvo još uvijek postoji, a navodno, iako su se odmaknuli od prvobitnih ciljeva, još uvijek prolaze kroz mnogobrojne i komplicirane inicijacijske testove. Unatoč tome, postoje tvrdnje da broj članova rapidno raste.

Društvo Ordo Templi Orientis, ili skraćeno O. T. O., međunarodnog je karaktera i navodno je formirano na temeljima strukture Slobodnih zidara, a jedan od najpoznatijih članova, kako stoji u nekim zapisima, bio je poznati engleski pisac Aleister Crowley, koji je čak bio i vođa organizacije. Društvo je religioznog karaktera, međutim, mnogi izvori tvrde da im je glavni cilj bio jačanje veza između sebe i snažno povezivanje radi ostvarivanja vlastitih interesa.

Red Zmaja poznato je tajno društvo, barem iz filmova i knjiga. Utemeljeno je s ciljem obrane kršćanstva i uništenja svih onih koji mu na ovaj ili onaj način žele nauditi. Članovi su u početku bili isključivo vitezovi i vojnici, uglavnom plave krvi, a utemeljeno je 1408. godine. Utemeljitelj je bio mađarski kralj Sigismund koji je kasnije zavladao Europom. Član ovog društva bio je, navodno, i Vlad II Drakula, otac poznatijeg grofa Drakule.

Slobodni zidari još su jedno tajno društvo, koje se već dugo vremena često spominje, posebno u raspravama o teorijama zavjera, pa mu pridjev “tajno” baš više i ne pristaje. No, povijesni zapisi potvrđuju postojanje ovog društva, i ono je u početku zaista bilo – tajno. Društvo je utemeljeno s ciljem povezivanja i jačanja, tada još male, grupe zidara iz koje je kasnije nastala Velika masonska loža. Vjeruje se da su masoni, odnosno slobodni zidari, danas jedna od najjačih i najpovezanijih organizacija na svijetu.

I dolazimo do Iluminata koji su vječna tema kontroverzi. No, stručnjaci se većinom slažu u stajalištu da danas na svijetu više nema ni jednog člana ovog društva. Kroz povijest je, pak, njihovo postojanje zabilježeno, kao i snažan utjecaj koji su imali na znanost, umjetnost i društvo u cjelini. Bavarski Iluminati osnovani su 1776. godine s ciljem razdvajanja države od religije. Navodno im je u fokusu bila znanost, zbog čega su bili proganjani od strane crkvenih otaca. Danas, iako se vjeruje da više ne postoje, mnogi teoretičari zavjera pokušavaju uvjeriti javnost o “povratku” Iluminata pa s njima povezuju i mnoge slavne osobe.

No, dokaza o njihovom postojanju i aktivnostima u današnjem vremenu nema. Ili se možda, zaista, toliko dobro skrivaju.

Tajnih, kao i “tajnih”, društava ima još na desetke. Pogledajte 10 najtajnijih društava na svijetu:

 

 
(index, youtube.com/uredio: nsp)

I. Europski izbori potvrdili su tendenciju koja se već godinama uočava diljem kontinenta: spektakularni uspon ekstremne desnice. Riječ je o pojavi nezapamćenoj još od 1930-ih.

U mnogim zemljama ovaj pokret je dobio između 10% i 20% posto glasova; danas je u tri zemlje (Francuskoj, Britaniji, Danskoj) već dostigao 25% do 30% posto. Štoviše, utjecaj krajnje desnice je veći od njenog biračkog tijela: njene ideje kontaminiraju i “klasičnu” desnicu, pa čak i dio socijalno neoliberalne ljevice.

Francuski slučaj je najozbiljniji, jer je uspjeh Nacionalnog fronta nadmašio čak i najpesimističnija predviđanja. Kako je nedavno napisano u uvodniku na sajtu Mediapart, “pet minuta je do dvanaest”.

II. Krajnja desnica je vrlo raznolika i kreće se od otvoreno nacističkih stranaka poput “Zlatne zore” u Grčkoj do buržoaskih sila koje su savršeno integrirane u institucionalnu političku igru, poput UDC u Švicarskoj.

Zajednički su im šovinistički nacionalizam, ksenofobija, rasizam, mržnja prema imigrantima – naročito “neevropljanima” – i Romima (najstarijem narodu ovog kontinenta), islamofobija i antikomunizam.

Tome se u mnogim slučajevima mogu dodati antisemitizam, homofobija, mizoginija, autoritarnost, preziranje demokracije i eurofobija. Što se tiče drugih pitanja – na primjer, stavova za ili protiv neoliberalizma i sekularizma – ovaj pokret je podijeljen.

III. Bilo bi pogrešno vjerovati da su fašizam i antifašizam pojave koje pripadaju prošlosti. Naravno, danas nemamo masovne fašističke stranke koje se mogu usporediti s NSDAP u Njemačkoj 1930-ih, ali ni tada se fašizam nije ograničavao samo na ovaj model: španjolski frankizam i portugalski salazarizam veoma su se razlikovali od talijanskog i njemačkog modela.

Veliki dio današnje Europske krajnje desnice djeluje u izravno fašističkom i / ili neo-nacističkom okviru: to vrijedi za grčku “Zlatnu zoru”, mađarski Jobbik i ukrajinske stranke Svoboda i Desna sektor; ali i nešto drugačije, za francuski Nacionalni front, austrijski FPO, i belgijski Vlaams Belang, čiji su osnivači održavali bliske veze s povijesnim fašizmom i snagama koje su kolaborirali s Trećim rajhom.

U drugim zemljama poput Nizozemske, Švicarske, Britanije i Danske – krajnje desničarske stranke nemaju fašističko porijeklo, ali s fašizmom dijele rasizam, ksenofobiju i islamofobiju. Jedan od argumenata kojim se često dokazuje da se krajnja desnica promijenila i da više nema mnogo veze s fašizmom jeste njeno prihvaćanje parlamentarne demokracije i izbornog puta do vlasti.

Prisjetit se da je izvjesni Adolf Hitler postao kancelar Njemačke legalnim glasanjem u Reichstagu, i da je maršala Petena za šefa države izabrao francuski parlament. Kad bi Nacionalni front došao na vlast izbornim putem – što nažalost više nije hipoteza koja se može odbaciti – što bi ostalo od demokracije u Francuskoj?

IV. Ekonomska kriza koja razdire Europu od 2008. gotovo svugdje (osim u Grčkoj) više je pomogla krajnjoj desnici nego radikalnoj ljevici.

Ove dvije sile su neusporedive, za razliku od europske situacije tridesetih, kada je u mnogim zemljama antifašistička ljevica rasla usporedo s fašizmom. Današnja krajnja desnica je nesumnjivo profitirala od krize, iako ona ne objašnjava sve: u Španjolskoj i Portugalu, dvjema državama najteže pogođenim krizom, krajnja desnica je ostala marginalna.

I u Grčkoj, iako je “Zlatna zora” eksponencijalno rasla, to se odvijalo u sjeni uspona Sirize, koalicije radikalne ljevice. U Švicarskoj i Austriji, zemljama koje je u velikoj mjeri kriza zaobišla, rasistička krajnja desnica često dobiva preko 20% posto glasova. Tako da se treba čuvati ekonomističkih objašnjenja koja često daje ljevica.

V. Povijesni čimbenici su nesporno odigrali neku ulogu: duga antisemitska tradicija rasprostranjena u nekim zemljama; izdržljivost kolaboracionističkih struja iz Drugog svjetskog rata; i kolonijalna kultura koja prožima stavove i ponašanje dugo nakon dekolonizacije – ne samo u bivšim imperijama, nego u skoro svim europskim državama. Svi ovi faktori djeluju u Francuskoj i pomažu da se objasni uspjeh stranke Marin Le Pen.

VI. Koncept “populizma” koji koriste neki politolozi, mediji, pa čak i dio ljevice, potpuno je neadekvatan za objašnjavanje ove pojave i služi samo širenju konfuzije.

Ako se u Latinskoj Americi od 30-ih do 60-tih termin populizam upotrebljavao da definira nešto sasvim konkretno – vargasizam, peronizam itd. – Njegova europska upotreba od 90-ih do danas sve je manje jasna i precizna. Populizam se definira kao “politička pozicija koja se svrstava uz narod protiv elite”, što važi za skoro svaku političku stranku ili pokret.

Kada se upotrebljava za stranke krajnje desnice, ovaj pseudokoncept ih – svjesno ili nesvjesno – legitimira, čini prihvatljivim, ili čak primamljivim – jer tko još nije za narod protiv elite? – Pažljivo izbjegavajući uznemiravajuće izraze: rasizam, ksenofobija, fašizam i ekstremna desnica. Neoliberalni ideolozi također svjesno mistifikatorski koriste “populizam” da spoje krajnju desnicu i radikalnu ljevicu, pa ih označavaju kao “desničarski populizam” i “ljevičarski populizam”, budući da su i jedni i drugi protiv neoliberalnih mjera, “Europe” itd.

VII. Ljevica u cjelini, s rijetkim izuzecima, ozbiljno je potcijenila ovu opasnost. Nije vidjela podizanje smeđeg vala, pa tako nije vidjela ni potrebu da preuzme inicijativu u antifašističkoj mobilizaciji. Za određene struje na ljevici, koje krajnju desnicu tumače kao puki nusprodukt krize i nezaposlenosti, moraju se napasti uzroci, a ne sama fašistička pojava. Takvo tipično ekonomističko rezoniranje razoružalo je ljevicu pred desničarskom rasističkom, ksenofobičnom i nacionalističkom ideološkom ofenzivom.

VIII. Nijedna društvena skupina nije imuna na smeđu kugu. Ideje krajnje desnice, naročito rasizam, zagadile su veliki dio ne samo sitne buržoazije i nezaposlenih, nego i radničke klase i mladih ljudi. Ovo je naročito primjetno u slučaju Francuske.

Ove ideje nemaju veze s realnošću imigracije: podrška nacionalnom frontu, na primjer, bila je osobito visoka u nekim ruralnim područjima koje nikad nisu vidjele nijednog imigranta. A Roma imigranata, koji su nedavno bili predmet histerične rasističke kampanje – uz nesebično sudjelovanje tadašnjeg “socijalističkog” ministra unutarnjih poslova Manuela Valsa – ima manje od dvadeset tisuća u čitavoj Francuskoj.

IX. Druga “klasična” ljevičarska analiza fašizma jeste da se u suštini radi o instrumentu krupnog kapitala za gušenje revolucije i radničkog pokreta. Budući da je radnički pokret danas vrlo oslabljen i da revolucionarna prijetnja ne postoji, krupni kapital nema interes da podrži desničarske pokrete, pa tako rizik od smeđe ofanzive nema.

To je još jedno ekonomističko tumačenje koja ne uzima u obzir autonomiju nekog političkog fenomena – birači zaista mogu izabrati stranku koja nema potporu krupne buržoazije – i po svemu sudeći zanemaruje činjenicu da krupni kapital može prilagoditi na najrazličitije političke režime bez mnogo predomišljanja.

X. Ne postoji čarobna formula za borbu protiv krajnje desnice. Moramo biti inspirirani – uz odgovarajuću kritičku distancu – antifašističkim tradicijama iz prošlosti, ali moramo i biti kreativni kako bismo reagirali na nove oblike ove pojave.

Moramo znati da kombiniramo lokalne inicijative s dobro organiziranim i strukturiranim unitarnim sociopolitičkim i kulturnim pokretima, i na nacionalnoj i na kontinentalnom planu. Ponekad je moguće udružiti se s duhovima “republikanizma”, ali organizirani antifašistički pokret može biti učinkovit i vjerodostojan samo ako ga predvode snage izvan dominantnog neoliberalnog konsenzusa.

To podrazumijeva borbu koja se ne može ograničiti samo na jednu zemlju, već se mora organizirati na razini Europe u cjelini. Borba protiv rasizma, kao i solidarnost s njegovim žrtvama, jedna je od osnovnih komponenti ovog otpora.
 

 
(pescanik, youtube.com/uredio: nsp)

Ekstremna desnica u vremenima ekonomske i društvene krize uvijek uspijeva naći put za svoje zloglasne ideje i ideale, a ugrožene su uvijek iste skupine: imigranti i manjine

Grčka i Cipar predvode u porastu nacionalizma i desničarenja po Europi, a posljednji događaj koji je samo još više produbio tenzije bilo je ubojstvo mladog hip-hopera u Grčkoj prošlog vikenda. Imigranti, anarhisti i ljevičari postali su već rutinske mete, a rijetko koji slučaj bude procesuiran, isto kao što i počinitelji uglavnom ostaju neotkriveni. No nisu samo Grčka i Cipar žarišta bujanja ekstremne desnice koja uvijek u vremenima ekonomske i društvene krize uspijeva naći put za svoje zloglasne ideale i ideje, iako su te dvije zemlje posljednjih mjeseci doživjele pravi procvat desne struje.

Imigranti su početkom tjedna bili meta nasilnih prosvjeda u Švedskoj pod imenom ‘Stolt Svensk Nationalist’, odnosno ‘Ponosni švedski nacionalisti’, a organizirala ga je Svenskarnas Parti. Riječ je o rubnoj neonacističkoj organizaciji kojoj je glavni cilj da Šveđani budu jedina etnička grupa u Švedskoj. Prosvjed je, kao i slični prosvjedi do sada, završio sukobom između nacionalista i pristaša lijeve, liberalnije opcije.

U njima susjednoj Norveškoj imigranti i manjine također su postali ugrožene skupine, kao i u Danskoj, u kojoj se dogodilo pravo udruživanje desnih i ekstremnih skupina koje zajednički organiziraju brojne protestne skupove kojima se traži izbacivanje imigranata iz Danske i zabrana njihova daljnjeg dolaska. Val ksenofobije zahvatio je i Poljsku, Mađarsku, Španjolsku, Francusku, pa čak i Nizozemsku koja se uvijek smatrala najotvorenijom prema imigrantima i manjinama.

Depresija, visoka i rastuća nezaposlenost i sve niži standard u svakoj zemlji dižu tenzije, a desne političke struje u Europi su osim nepovoljnih društvenih i ekonomskih trendova dobile i odličan vjetar u leđa zahvaljujući izrazito ekstremnoj grčkoj stranci Zlatna Zora, koja je na izborima prošle godine osvojila 18 zastupničkih mandata u grčkom parlamentu.

Zlatna Zora je naima najbliža definiciji fašističke stranke od Drugog svjetskog rata i njezini članovi to čak ni ne skrivaju, iako grčki političari nerado priznaju da je Zlatna Zora upravo to. Osim što imaju prešutnu podršku grčke vlade, članovi Zlatne Zore jako dobro surađuju i s grčkom policijom koja je u suradnji s njihovim članovima u manje od godinu dana privela oko sto tisuća imigranata na provjeravanje dokumenata. Iako se za samo šest posto njih ispostavilo da u Grčkoj borave ilegalno, privođenja se još uvijek nastavljaju.
 

Neonacističko selo

 
Organizacija ‘Doctors of the world’ ukazala je na još jednu posljedicu širenja ekstremne desnice. U svom izvješću koje su nedavno predstavili u Briselu, naveli su da se u nekim europskim zemljama, zbog velikog pritiska na zdravstvo, događaju situacije da se čak i imigrantima s urednim papirima ograničava zdravstvena zaštita. Skupine koje su i ranije bile ugrožene, poput ilegalnih imigranata i političkih azilanata, imaju smanjena zdravstvena prava čak i do sedamdeset posto, a ksenofobija u zdravstvu najviše je prisutna u Španjolskoj. Prema njihovim podacima, oko osamdeset posto ljudi koji su se obratili za pomoć organizaciji ‘Doctors of the world’ u svojim zemljama nisu imali nikakvu mogućnost dobiti zdravstvenu pomoć osim ako nisu bili spremni platiti punu cijenu koju su bolnice od njih tražile.

Svoje apsurde ima i Italija za koju se činilo da je napredovala nakon što je Cecile Kyenge izabrana za prvu crnu ministricu u povijesti. No, prije nekoliko dana ispred njezinog ureda nepoznati su počinitelji ostavili tri lutke prekrivene krvlju. To je samo jedan u nizu napada koje ona doživljava gotovo svakoga dana otkad je postala ministrica integracija. Ne štede je čak ni kolege iz parlamenta, prije svih članovi nacionalističke Forze Nuove, a član Sjeverne lige ju je nedavno bez ikakvih posljedica u parlamentu usporedio s orangutanom.

Analitičari upozoravaju da značaj takvog širenja desnice ne treba umanjivati, jer pristaše im ne dolaze više samo iz ruralnih područja i starije populacije. Među najvećim pristašama danas su im nezaposleni i to oni koji posao traže jako dugo, stanovnici predgrađa i mladi. Iako desne stranke u pravilu nemaju ama baš nikakvo rješenje za ekonomske probleme, sa svojom populističkom demagogijom vrlo lako manipuliraju masama, naročito onima koje se osjećaju izdanima od političara za koje su glasali.
 
 
(tportal.hr, youtube.com/uredio: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=15763"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

U Ateni, popularna ekstremno desničarska stranka optužuje Židove da su krivi za nesreću u zemlji i reciklira stare laži u kojima se Židovi opisuju kao “Kristove ubojice”. U Mađarskoj se premijer odbija uvjerljivo distancirati od jedne antisemitske i sve jače fašističke skupine. Da li su to scene iz Europe tridesetih godina prošlog stoljeća? Ne. Oba primjera, nažalost, potječu iz današnje europske politike.

U Grčkoj se radi o organizaciji Zlatna zora, sada trećoj po snazi ​​stranci u kolijevci demokracije. Mađarska partija je Jobbik, koja ima sve veći utjecaj. Skoro sedamdeset godina poslije poraza Hitlera, Mussolinija i europskog fašizma u Drugom svjetskom ratu, desničarska ideologija mržnje obnovljena je u praktično svim europskim zemljama. Iako nijedna od tih stranaka nije dovoljno jaka da preuzme vlast, one su često nasilne i agresivne. I netolerantne su prema doseljenicima, Židovima i drugim manjinskim skupinama koje se ne uklapaju u njihovu izopačenu definiciju kako bi trebalo izgledati Grci, Mađari i drugi Europljani.

Zlatna zora je privukla pažnju svjetske javnosti svojim primitivnim šovinizmom, rasističkim napadima i upotrebom kukastog križa i nacističkih pozdrava. Dugo godina marginalna skupina u grčkoj politici, polako je stjecala popularnost kako se grčka ekonomska kriza pogoršavala u protekle tri godine.

Na izborima 2012, Zlatna zora je neočekivano osvojila 7 posto glasova i dobila 18 mjesta u grčkom parlamentu. Prema posljednjim istraživanjima, sada je podržava preko 11 posto birača. Partijski funkcioneri tukli su se s ljevičarima u parlamentu prošlog tjedna. Početkom mjeseca, jedan od lidera Zlatne zore pokušao je udariti gradonačelnika Atene na nekom humanitarnom događaju, ali je promašio i udario dvanaestogodišnju djevojčicu.

U proteklih nekoliko mjeseci, Zlatna zora je posebno kritizirala American židovski odbor (AJK), između ostalog i zato što je ova organizacija pozvala grčkog premijera da održi govor na njenom Globalnom forumu u Washingtonu idućeg mjeseca. Zlatna zora kritizira AJK skandaloznim uvredljivim jezikom i karikaturama, opisujući Židove kao “lihvare i tirane grčkog naroda”.

Moj prijatelj David Haris, izvršni direktor AJK, ovako opisuje te prijetnje: “Zlatna zora čak ni ne pokušava prikriti svoju ideologiju mržnje” i “predstavlja tajni stavove koji se danas ne mogu ignorirati.”

Kao što su se nacisti i Musolini napajali osnovnim, primalni ljudskim strahovima u vrijeme ekonomske krize 20-ih i 30-ih godina, Zlatna zora danas računa na siromašnije Grke koju žive u očajnim uvjetima, uz nezaposlenost mladih koja se bliži stopi od 50% posto.

Ako je velika greška demokratskih lidera 30-ih godina bila ta što nisu na vrijeme shvatili Hitlera ozbiljno, kako Europa i SAD trebaju reagirati danas? Za neke je stranka koja veliča naciste u 21. stoljeću komična. Ali to je naivna reakcija imajući u vidu gnjev, predrasude i mržnju koji danas hrane mnoge europske fašističke pokrete. Bila bi ozbiljna pogreška vjerovati da su to samo bezopasni desničarski ludaci.

Bitka za zaustavljanje europskih neofašista počinje od samih Europljana. Prošlog tjedna, Vijeće Europe je predložio da Grčka zabrani sudjelovanje Zlatne zore u grčkom političkom životu. Najznačajniji europski lideri, poput njemačke kancelarke Angele Merkel i francuskog predsjednika Francoisa Hollandea, imaju naročitu odgovornost da povedu tu borbu. Mogli bi početi od marginaliziranja nestabilnog premijera Mađarske, Viktora Orbana, ukoliko jasnim i nedvosmislenim riječima ne osudi partiju Jobik.

I Amerikanci se moraju oglasiti. Naše najveće dostignuće je izgradnja društva utemeljenog na otvorenosti, različitosti, toleranciji i slobodi. Pored toga što držimo na oku naše vlastite ekstremno desničarske grupe, moramo nastaviti osuđivati fašističke grupe poput Zlatne zore. Pritom možemo učvrstimo svoje demokratske veze sa starim kontinentom. Unatoč svim pričama o našem zaokretu ka Aziji, Europa je još uvijek naš najvažniji ekonomski parner i najodaniji saveznik u NATO-u. Apel predsjednika Obame za sklapanje novog ambicioznog sporazuma o slobodnoj trgovini i investicijama s Europom mogao bi da revitalizirati transatlantski savez i ojačati europsku demokraciju u tom procesu.

Sa Europom nas spajaju najdublje povijesne, društvene i političke veze, koje se protežu sve do europskog otkrića same Amerike. Sada imamo dužnost da ih branimo od sramne ideologije koja napada sve što je Europa postigla od kraja Drugog svjetskog rata.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 
(pescanik.net, youtube.com/uredio:nsp)

I Grčka i Srbija i Hrvatska imaju višestranački sustav i nominalno demokratske ustave, institucije i procedure koje jamče ljudska prava i građanske slobode. No je li ta forma ispunjena demokratskim sadržajem? Jesu li te zemlje doista demokratske?

Ne postoji ljudski izum ili dostignuće koje se nije otelo svojoj prvotnoj svrsi i preobrazilo u opasno oružje. Dinamit i nuklearna energija su klasični i banalni primjeri, a posljednji događaji na jugoistoku Europe potvrđuju da se to zbiva i s demokracijom i to na vrlo osebujan način.

I Grčka i Srbija i Hrvatska imaju višestranački sustav i nominalno demokratske ustave, institucije i procedure koje jamče ljudska prava i građanske slobode. No je li ta forma ispunjena demokratskim sadržajem? Jesu li te zemlje doista demokratske?

Slučaj prvi. Grčka. Politička elita stvori astronomski javni dug. Dug dođe na naplatu i pokaže se da dužnik nema ni novca ni pokrića, čime ugrozi svoje vjerovnike. Vjerovnici predlože izvjesna, možda dobra, možda loša rješenja jer dugovi se, naime, moraju vraćati, ovako ili onako. To je staro i neumitno načelo imovinskog prava. Ostaje samo pitanje tko će vratiti dug: grčka država ili građani Grčke?

To jedino meritorno pitanje nije bilo postavljeno na posljednjim grčkim izborima. Nitko se nije upitao zašto bi građani trebali biti jamci javnog duga, dakle taoci svoje države. Istina, postoji začkoljica. Grčka država – i kada bi htjela – ne može znatan dio građana poštedjeti te talačke situacije iz jednostavnog razloga što je velik dio biračkog tijela zaposlen u javnom sektoru. Neminovno smanjenje javnih troškova neće dakle pogoditi samo državu i političku elitu nego i mnoge građane.

Drugim riječima, grčka država nije stvorila samo prisilne jamce i taoce nego i suučesnike. Jasno, kada su primali onu famoznu četrnaestu plaću, zaposlenici se nisu pitali postoji li pokriće za tu rastrošnost. Ne treba im zamjeriti, jer države su sposobne uvući svoje građane i u neusporedivo opasnije kriminalne avanture. Nitko se nije usudio tim ljudima reći da su prevareni, da za njihova nepotrebna i preplaćena radna mjesta nema više novca i da tog novca zapravo nikad nije ni bilo.

Umjesto suočenja s istinom i podsjećanja na prastaru dužnost vraćanja dugova, umjesto neke nove, nulte godine u kojoj bi započeo spor i mukotrpan oporavak, političke stranke su građanima ponudile demagoško praznoslovlje pa i ekstremizam. Izbori su održani (ili će biti ponovno održani, svejedno) i demokratska forma je sačuvana, ali je ispražnjena od svakog demokratskog pa i svakog suvislog sadržaja.

Slučaj drugi. Srbija. Na predsjedničkim izborima pobijedio je radikalni nacionalist. Sa stanovišta demokratske procedure ti su izbori bili valjani. No ta puka forma Srbiju ne čini demokratskom zemljom, jer u Srbiji nema relevantne političke partije koja je sposobna izgovoriti nekoliko jednostavnih istina: da je Srbija izgubila Kosovo i da priznavanje neovisnosti Kosova i odricanje od rasističke albanofobije nema alternative.

Nadalje, jednako važno, ako ne i važnije, nijedna od tri najjače političke partije u Srbiji ili ne želi, ili ne zna, ili ne može, ili najradije ne bi zauzela nedvosmislen i jasan stav prema užasu koji je srpski nacionalizam izazvao na prostoru bivše Jugoslavije u drugoj polovici osamdesetih i devedesetih godina. Drugim riječima, diskontinuitet u odnosu na Miloševićevu zločinačku politiku je polovičan, kompromisan, iznuđen, neiskren, u najboljem slučaju nepotpun, dakle moralno neupotrebljiv.

Bez tog diskontinuiteta, bez te denacifikacije izbori u Srbiji nemaju demokratski legitimitet, nego su neka vrst ankete koja ispituje količinu autizma i bunila u kojem su građani Srbije zatočeni već preko dvadeset godina.

Slučaj treći. Hrvatska. Na čelo najjače oporbene stranke, dakle na čelo organizacije koja bi po definiciji trebala biti najvažniji jamac demokracije, došao je čovjek koji ne vidi ili ne zna uvidjeti proturječje između svoga svečanog protivljenja svakom obliku totalitarizma i svoje privrženosti totalitarnoj ideologiji kakav je nacionalizam.

On ne zna ili ne želi znati da zemlja u kojoj parlament sluša crkvu nije demokratska republika nego feudalna teokracija. Dobivši monolitnu organizaciju koja će se obnovljenom strašću posvetiti nacionalističkim budalaštinama, Hrvatska je izgubila oporbu. Dobila je histeričnu falangu koja će napadati svaki dobar potez vladajuće koalicije (kojih je ionako malo, a i tada su bojažljivi i polovični), a na loše poteze vlasti reagirat će širenjem moralne panike.

Zemlja u kojoj se ni vlast nije nedvosmisleno i beskompromisno distancirala od nacionalizma i u kojoj se oporba ponosi svojim nacionalizmom nije demokratska zemlja nego dijagnoza. Činjenica da HDZ poraz na izborima nije iskoristio za svoju demokratizaciju nego za produbljivanje svoje moralne i intelektualne bijede te da između predsjedničkih kandidata i nije bilo suštinskih razlika samo je dio opće, vrlo nevesele kliničke slike.

U Grčkoj, Srbiji i Hrvatskoj demokracija nije sredstvo kojim građani kontroliraju političku elitu, nego ritual kojim politička elita kontrolira građane. Štoviše, postojanje formalne demokracije u tim je zemljama političkim elitama samo olakšalo korumpiranje građana, negdje četrnaestom plaćom, negdje nacionalističkim izmišljotinama. Njihova suverenost nema nikakvu racionalnu funkciju i svodi se na održavanje virtualnog, paralelnog svijeta u kojem važe neka drugačija moralna pravila pa čak i drugačija percepcija stvarnosti.

U tom svijetu nema vraćanja dugova, troši se lažni novac, država je i san i smisao života, jedan odvratni nacionalistički rat je totem s dignitetom, Kosovo (i tko zna što još) je u sastavu Srbije, a Ratko Mladić i ostali generali nisu zločinci nego heroji. Da slika bude potpuna, treba spomenuti i takozvanu Veliku ideju (Megali idea) po kojoj se Grčka prostire do Kavkaza. Uvijek se nađe dovoljno podanika koji u takvim poniženjima i nasrtajima na zdrav razum vide nešto čemu vrijedi dati i glas na izborima i život. I uvijek ima dovoljno smutljivaca koji će takve halucinacije nazvati demokracijom.

Taj prešutni sporazum između političke elite i gomile ima demokratsku formu i stvara privid demokratskog legitimiteta ne bi li prikrio bezakonje, prijevaru, krađu i laž, nerijetko i ubojstvo. Fašizam se umiva demokratskom procedurom jer više nije naivan da bi marširao ulicama.

No demokracija nije déodorant za prikrivanje fašističkog smrada. Ona je, za razliku od fašizma i njegovih nacionalističkih inačica, prije svega pravo na izbor, pri čemu je u lažnoj demokraciji izbor dekorativan, ritualan i formalan, dok je u stvarnoj demokraciji moguće birati između doista različitih i jasno definiranih političkih svjetonazora. I konačno, ono najvažnije: posljedice tog izbora nikada i nipošto ne smiju biti sudbonosne jer neka država demokratska je onoliko koliko se suzdržava od zadiranja u sudbinu građana.

Kako stvari stoje u Grčkoj, katastrofa je neizbježna podjednako i s dosadašnjom političkom elitom i sa Syrizom i sa Zlatnom zorom. Na podjednak način i Srbija ostaje zemlja bez perspektive dok bude birala između beznadno polovičnog Tadića (bivšeg, ako je to bitno), Šešeljevog doglavnika i Miloševićevog nasljednika.

I građani Hrvatske osuđeni su na jadnjikavo tumaranje dok se politička elita ne odrekne svojih zabluda i svoje potrebe da proizvodi i zlorabi zablude i dok se hrvatske političke dvojbe budu svodile na izbor između jedne nespretne, nedorečene, lakomislene i, biva sve jasnije, nesposobne koalicije, s jedne strane, i sablasnog HDZ-a, s druge strane.

Netko može reći da je pojava stvarne demokratske alternative koja će državu staviti u službu građanskih interesa, odreći se nacionalnih fikcija s dužnom količinom ironije i građane, jednostavno rečeno, pustiti na miru, u tim zemljama nemoguća i utopijska. U redu, ako je tako, građane Grčke, Srbije i Hrvatske od potpunog poniženja može spasiti tek spoznaja da mogu birati samo između utopije i beznađa.
 
 
(tportal.hr/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9646"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Zlatna Zora: “Uvest ćemo sudove za strance, minirat ćemo granicu da više ne dolaze… Političare koji su urušili zemlju, ljevičare i homoseksualce strpat ćemo u zatvore i oduzeti im imovinu”

“To su budale. Ako nikada niste došli u dodir s ljudskim smećem, sada ćete vidjeti kako to izgleda” – rekla mi je poznanica, novinarka jednog grčkog dnevnog lista, koju sam prošle srijede zamolio da mi osigura telefonski broj jednog od vođa Zlatna zora-e, ekstremne neonacističke stranke koja je na nedavnim izborima sa čak 21 zastupnikom ušla u grčki parlament, što je  skoro 7% od ukupnih glasova, što i nijej tako malo.

Kako se izbori u Grčkoj ponavljaju za manje od mjesec dana, Zlatna zora nada se, nošena grčkim siromaštvom i protuzapadnim raspoloženjem, da će osvojiti još više mandata i aktivno kreirati politiku kakva na području Europe nije viđena još od vremena nacističke Njemačke.

– Nadam se da neće pojačati svoj utjecaj, ali ako dobije dodatne mandate, neka nam Bog svima pomogne – rekla mi je grčka novinarka diktirajući mi broj mobitela Nasosa Rendekakosa i Eliasa Panagiotarosa, uz predsjednika stranke dvojice vodećih predstavnika stranke. Već prvih nekoliko minuta razgovora s Nasosom pokazalo je svu rigidnost partije i njihovo “furanje” na Pruse.

– Sigurno ste iz Hrvatske? Niste Britanac? Niste njihov plaćenik? – provjeravao je pri dogovoru o intervjuu taj desničar. Nakon što sam mu objasnio da nisam Britanac, a da može prema broju s kojeg zovem provjeriti da sam doista iz Hrvatske, pristao je na razgovor, ali u točno određeno vrijeme.

– Dobro! Koliko je sati kod vas? Pola tri? U Grčkoj je pola četiri. Nazvat ćete ovaj broj telefona u petak, točno u četiri. Ni minutu prije, ni minutu kasnije, jasno? Tada ćete dobiti intervju – rekao je Nasos odrješitim glasom i prekinuo vezu.

Zlatna zora u svojim redovima ima i “stranačke patrole”, batinaške odrede koji su organizirani da očiste ulice od imigranata.

Grčka samo Grcima

Prilično iznenađen tim rigidnim uputama, podesio sam za svaki slučaj sat u petak točno u četiri po grčkom vremenu i okrenuo broj mobitela. Nije bilo razloga za žurbu jer, pokazalo se, grčki su neonacisti ipak samo Grci, za koje je vrijeme relativan i vrlo rastezljiv pojam, a ni organizacija se nije pokazala pruski pedantnom. Naime, na moj poziv javila se jedna aktivistica stranke i otrčala da pronađe ili Panagiotarosa, koji je neslužbeni glasnogovornik Zlatne zore, ili Nasosa, koji je njegov pomoćnik. Obojica su, naime, bila “tu negdje” i obojica su mislila da će intervju dati onaj drugi.

– Evo me. Oprostite, došlo je do male zabune, nismo se dobro organizirali – ispričao se Nasos, koji više nije zvučao onako otresito kao dva dana prije, u vrijeme dok smo dogovarali intervju. Ipak, koliko god je ublažio pristup, stavovi su mu i dalje ostali vrlo tvrdi, a za cijelu su situaciju u Grčkoj, kaže, krivi useljenici.

– Grčka pripada Grcima, a Grk se ne postaje doseljenjem u našu zemlju, već samo rođenjem. U zemlji od 11 milijuna stanovnika, imigranata je više od milijun i oni uzimaju poslove, podrivaju ekonomiju, a to više tako neće ići. Izbacit ćemo ih milom ili silom. Kad ojačamo vlast, uvest ćemo nova pravila igre, donijet ćemo zakon pod kojim će zločini koje počine imigranti biti drugačije tretirani nego zločini koje počine Grci – kaže Nasos Rendekakos koji je do prije nekoliko mjeseci vodio “stranačku patrolu”, bandu razbijača koja je po Attiki, siromašnom dijelu Atene, prebijala strane useljenike.

– Taj je dio grada bio pun imigranata, a sada je čist. Na ulicama više nema stranaca, znali su da moraju otići, milom ili silom – kaže taj kratko ošišani i u crno odjeveni grčki neonacist. Ideologija Zlatne zore vrlo je bliska ideologiji njemačke nacionalsocijalističke partije u prvoj polovici prošlog stoljeća, a i ustroj i znakovlje su im slični. Stranačkom zastavom crne boje dominira četvrtasti znak koji neodoljivo podsjeća na svastiku, a pripadnici Zlatne zore već odavno imaju svoje razbijačke odrede koji siju strah u Grčkoj.

Zastupaju čistoću zemlje

“Ne volimo mi Hitlera, ali volimo ono što je učinio, način na koji se borio za boljitak svoje zemlje. Hitler je preuzeo vlast u vrijeme dok je Njemačka grcala u dugovima, u vrijeme nezaposlenosti, na rubu kolapsa, u vrijeme dok je Njemačka izgledala baš kao što Grčka izgleda danas. Iz takve je situacije Hitler Njemačku pretvorio u veliku zemlju, iz takve ćemo situacije mi ponovo podići Grčku” – kaže Nesos.

Prva će im stvar, kada dođu na vlast, kaže, biti obračun s Grcima koji su zemlju doveli u ovu situaciju, i s Grcima koji ne zastupaju čistoću zemlje.

– Bit će suđeno svakome tko bude pomagao imigrantima, tko im bude davao posla, a za političare ćemo osnovati posebne prijeke sudove. Sve te izdajice koji su dopustili da se zemlja uruši, sve te ljevičare, komuniste i homoseksualce čeka zatvor i gubitak imovine. Do prije trideset godina u Grčkoj nije bilo imigranata, a ti su izdajice dopustili da nam uđe više od dva milijuna stranaca u zemlju. Sada će za to platiti – kaže Nasos.

Na listi nepoćudnih su i novinari, a Zlatna zora medije doživljava kao “izdajice i gnjide u službi stranaca”. To se vidjelo i neposredno nakon objave rezultata na nedavnim parlamentarnim izborima, kada su stranački razbijači na konferenciji za novinare natjerali sve novinare da ustanu i u stavu mirno dočekaju stranačkog vođu Nikolaosa Michaloilakosa. Onaj tko nije želio ustati, grubo je, uz batine, izbačen iz stranačkih prostorija.

– Novinari su prodane duše, izdajice koji šire laži i prodaju grčke interese. Sada je tome kraj, neće više trovati grčki narod otrovom koji širi zapadna propaganda. Sada je vrijeme da plate – stav je jednog od vodećih ljudi za odnose s medijima Zlatne zore koja je na proteklim izborima dobila oko 7 posto glasova. Kao okosnicu buduće Grčke vide vojsku, pa namjeravaju na granici prema Turskoj položiti minska polja, a svakom Grku koji se odluči na civilno služenje vojnog roka planiraju oduzeti državljanstvo i protjerati ga iz zemlje.

– Biti Grk je čast, a čast se brani oružjem – kaže Nesos Rendekakos.

Poslije teksta o njima počeli su zlostavljati moju kćer

Kakve metode Zlatna zora koristi za obračun s neistomišljenicima, najbolje se vidi na primjeru novinarke Xenie Kounalaki. Ona je 12. travnja u dnevnim novinama Kathimerini objavila tekst u kojemu osuđuje ekstremnu desnicu, a samo nekoliko dana potom počelo je zastrašivanje.

– Na internetskim stranicama Zlatne zore objavljen je anoniman, vrlo opširan odgovor na moj članak. To je u stvari bila rekapitulacija moje karijere i optužba za veleizdaju jer sam, iako Grkinja, rođena u Hamburgu. To je bio osobni napad u kojemu su čak spomenuli i moju trinaestogodišnju kćer, a sve su začinili rečenicom “Kommt Zeit, Kommt Rat, Kommt Atentat”. Drugim riječima, poručili su mi da pazim što pišem – kaže Xenia Kounalaki. Prijetnje na internetskoj stranici bile su samo početak. Zaredali su anonimni telefonski pozivi usred noći, prijeteća pisma u poštanskom sandučiću, a kako u razred sa Xenijinom kćeri idu sinovi trojice članova Zlatne zore, oni su djevojčicu počeli zlostavljati u školi. Novinarka je sve prijavila policiji, ali bez ikakva uspjeha.

– Policajci su mi samo rekli da izbjegavam mračna mjesta i da svakako prestanem pisati o desničarima. Užasno, kaže Xenia Kounalaki. Na njezin slučaj osvrnuo se Elias Panagiotaros, naš drugi nesuđeni sugovornik i svojevrsni službeni glasnogovornik Zlatne zore.

– Uvijek ćemo odgovoriti na napade u novinama, a mi za to imamo svoje načine. Mediji u Grčkoj već godinama blate Zlatnu zoru, ali ta vremena su sada iza nas. Istinski Grci i domoljubi su uz nas i ne dopuštamo da nas medijske hijene razvlače – kaže Panagiotaros, odbijajući tezu da iza napada i prijetećih pisama na grčku novinarku, koja je svoj slučaj objavila i u njemačkom listu Der Spiegel, stoje stranački aktivisti.

– Pisma koje je Kounalakijeva dobivala, koliko znam, nisu potpisana i ne zna se tko ih je slao. To su pravi Grci, ali stranka za pisma nije odgovorna – kaže Panagiotaros.
 

 
izvor večernji.hr
 
Zlatna Zora: Za one sve koji ne žele vidjeti ikakvu svezu između grčkog okultizma i politike
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9118"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]