Pitanje koje danas gotovo ideološki i dogmatski razdvaja sve koji vjerno prate globalna previranja i geopolitiku je – je li Putin doista nezavisni igrač ili je sve već viđena šarada?

‘Slijedi Rothschilde’

Najslavnija fraza istraživačkog novinarstva ‘Follow the Money’ (‘slijedi tok novca’) izvedenica je američkog scenarista Williama Goldmana u kultnom filmu ‘Svi predsjednikovi ljudi’, a iako nikada nije upotrebljena u stvarnosti, dobar je pokazatelj kako društveni inženjering može biti upraćen. Kada pričamo o poveznicama Zapada i Istoka, onda bi bolji termin vjerojatno bio ‘Follow the Rothschild’. David Rockefeller je u svojoj knjizi ‘Memoari’ eksplicitno je naznačio: ‘Neki vjeruju kako predstavljamo tajnu kliku koja radi protiv interesa SAD-a, nazivajući moju obitelj i mene ‘internacionalistima’ koji urotnički grade integriranu globalnu političku i ekonomsku svjetsku Vladu. Ako su to optužbe, kriv sam i ponosim se time’.

Da bismo uopće počeli istraživati tu novčanu spregu, moramo definirati njezine tri osnove stavke – tvrtke Rusnano, Rosneft i Rusal. Rusnano je bivša ‘Ruska nanotehnološka korporacija’ koja kao što joj i samo ime kaže razvija komercijalne primjene nanotehnoloških dostignuća. Povelika ulaganja i velika vizija zaslužne su za današnju vrijednost od 29 milijardi dolara i mogući uspon prema najvećim globalnim korporacijama u budućnosti. Rosneft je pak ušao u direktan sraz s Gazpromom i Lukoilom za najjaču državnu naftnu kompaniju dok je Rusal druga najveća globalna tvrtka za aluminij s udjelom od gotovo 10% svjetskog tržišta. I sada polako možemo povezivati ključne ljude s međunarodnim kartelom.

Carnegie i Trenin kao trojanski konji

Bivši bankar i financijski savjetnik, pokojni Norman Dodd još je davnih osamdesetih ukazivao na spregu neoporezivih ‘trustova mozgova’ poput Zaklade Ford, Rockefeller Zaklade i ključne treće stavke – Carnegieja, udruge koja bi po svom statutu trebala osigurati i lobirati za globalni mir. Njihova ključna zadaća još od Prvog svjetskog rata bila je velika pomirba SAD-a i Rusije, koja je vrhunac dosegnula okončavanjem Hladnog rata i otvaranjem ureda u Moskvi 1993. godine. Kako to obično biva, centar je u početku vodila Rose Gottemoeller koja je kasnije u prvom mandatu Obamine administracije bila pomoćnica državnog tajnika za međunarodne odnose i naoružanje. Paralelno je radila i u ministarstvu energetike. Upravo su njezine djelatnosti istaknute kao ključ globalnog rata – konstantna prijetnja nuklearnog rata i sukobi oko energenata.

Carnegie je kao i svaki ‘think tank’ vrlo brzo odlučio vrbovati brojne ruske biznismene i političare u svoje redove. Inače, osnivač ove zaklade Andrew Carnegie dio je velike petorke, tzv. ‘Graditelja Amerike’ uz Cornelius Vanderbilta, Johna D. Rockefellera, J. P. Morgana i Henry Forda čija agenda o jednom globalnom tržištu nikada nije zaživjela pa je Rothschildov koncept konstantnih previranja koja podižu cijene energenata, te nadzora čitavog sustava s konstantnim win-win stanjem izborio prevlast. Carnegie je ipak uspio ono što prethodnici nisu – uspio je penetrirati u rusku vrhušku i umjesto dotadašnjeg vrbovanja već etabliranih imena postavili su svoje ljude. Najočitiji primjer je dr. Dmitri Trenin, predsjednik Carnegieja i bivši pukovnik ruske vojske. U Rusiji je poznat kao politički i vojni analitičar dok je na Zapadu prepoznat kao dio NATO-ovog osoblja za obuke, autor većeg broja publikacija i učestao komentator ‘mainstream’ medija poput BBC-a, CNN-a, The Economista i brojnih drugih. Naoko čudna biografija za visoko osoblje iz ‘neprijateljske države’, no samo za neinformirane.

Anatoly Chubais – Omiljeni Bilderberg Jeljcina i Putina

Američka veza je pak William Joseph Burns, bivši američki veleposlanik u Rusiji, a danas – pogađate – predsjednik svjetskog Carnegieja. Krasi ga nadimak ‘tajno diplomatsko oružje’ pošto je jedan od svega par ljudi u visokoj politici koji tečno pričaju engleski, ruski i arapski. Osvajao je nagrade za najboljeg svjetskog diplomata i analitičari ga smatraju ‘arhetipom’ onoga što bi Bushev koncept Novog Svjetskog Poretka trebao predstavljati. I tu se možemo vratiti na tri navedene korporativne stavke. Kada povežete diplomatske veze Rusije i SAD-a s korporatistima, jedno ime se kristalizira – Anatoly Chubais.

Ovaj bjeloruski židov legendarni je ruski ekonomski disident, a prema Zapadu ga veže odabir za glavno lice provedbe privatizacije, i to po demokratskim i kapitalističkim postulatima Zapada koje je gajio i ranije. Jeljcin ga na poticaj zapadnjačkih ‘trustova mozgova’ gura na visoku poziciju zamjenika ministra ekonomije, te za ruskog predstavnika Međunarodne banke za obnovu i razvoj (IBRD) i agencije za ulaganja (MIGA). Vodio je Jeljcinovu izbornu kampanju, osnovao Zakladu za civilno društvo (blisku Soroševim idealima), a nakon političkih previranja ne samo da ne gubi raniju moć nego je dodatno i pojačava.

Putin ga instalira na poziciju generalnog direktora ruskog ‘HEP-a’ RAO UES-a na puno desetljeće, najveća američka banka JP Morgan Chase uzima ga u Savjetničko vijeće dok Rockefellerov kartel ‘Vijeće za međunarodne odnose’ ne samo da ga ne ignorira, već mu daje izuzetno bitnu poziciju u kontroverznoj ‘globalnoj Vladi u sjeni’ – međunarodnoj CFR upravi. Pitate se kako Putin gleda na ključnu Rockefellerovu figuru u Rusiji? Postavlja ga na čelo ranije spomenute Rusnano korporacije pod direktnom ingerencijom vlade gdje će kroz naredne godine voditi rusku preobrazbu u giganta za futurističke globalne tehnologije.

Prvi Chubaisovi potezi bili su osnivanje podružnice u SAD-u i Izraelu gdje blisko surađuje cionistima obitelji Rockefeller i Rothschild koje su ga u početku i postavile na ključne pozicije. Chubais nikada nije želio pričati o svojim eventualnim poveznicama s cionističkim pokretom još od po njegovim navodima ‘antisemitske karikature iz 1997. u kojoj je pokazan kao reptil s Davidovom zvijezdom omotan oko Jeljcina’. Član je i Bilderberg skupine dok su ga mnogi povezivali s CIA-om tijekom implementacije i izuzetno sumnjive provedbe pretvorbe i privatizacije koja je stvorila rusku oligarhiju.

Peter Mandelson – ‘Izgubljena karika’ Putina, Rothschilda i britanske krune

Kako smo spomenuli Bilderberg grupu, nakon Burnsa i Chubaisa možemo navesti i treću bitnu kariku u sustavu. Riječ je o poznatom britanskom barunu i političaru Peter Mandelsonu koji je u javnosti percipiran po kontroverzama, ‘kabinetima u sjeni’, ministarstvima bez portfelja, te instalaciji Tony Blaira na mjesto premijera. Konstantno je optuživan za sumnjive veze i partnerstva – s najvećim svjetskim korporatistima poput suosnivača Microsofta Paula Allena i brojnim lobistima, trgovcima i oligarsima. Jedan od njih je Chubais, kolega iz Bilderberg skupine, a drugi je najbolji Putinov prijatelj Oleg Deripaska.

Zanimljivo, Mandelson je 2008. ukinuo aluminijske tarife s pozicije EU komesara za trgovinu što je ‘nevjerojatnom slučajnošću’ Deripaskovu tvrtku Rusal proguralo na vrh svjetskih proizvođača aluminija. Kako je snimljen u njegovom društvu na jahti u Grčkoj – europska javnost ga je žestoko kritizirala, no protekciju ima od samog vrha britanske i europske politike. Kao ‘najmočnijeg čovjeka u Britaniji’ i ‘premijera u sjeni’ apostrofira ga Hannah Mary Rothschild u dokumentarnom obolu njegovom životu. Ako vam njezino prezime daje određene asocijacije, u pravu ste – riječ je o kćeri Jacoba Rothschilda.

Prijateljstvo s britanskom krunom i Sir Evelynom Robertom de Rothschildom guraju ga na glavnu poziciju i ‘sivu eminenciju’ Sisteme, ruskog vojnog konglomerata zaduženog za naoružanje. Mandelson je tako preko Deripaske praktički postao ‘skriveni direktor’ te ruske tvrtke koja je zbog opasnosti od javne osude takvog poslovanja došla u privatne ruke oligarha Vladimira Yevtushenkova. Djelatnost im je proširena i na bankarstvo, telekomunikacije i dr., a mreža im se širi prema Indiji i Dalekom istoku.

Britanski barun službeno je u ulozi strateškog savjetnika od strane partnera ‘Global Counsel’, a po istoj liniji savjetnik je i predsjednika Putina, kao i zapadnjačkih naftnih korporacija poput BP-a (svoje veze tretira kao ‘poslovnu tajnu’) dok je ranije spomenuti Chubais u sličnoj ulozi prema Chevronu i ExxonMobileu. Podsjetimo se – upravo navedene korporacije ‘ratuju’ s ruskim naftnim gigantima i često stoje iza oružanih sukoba podrivanjem Vlada, poput Libije i Sirije. S druge strane, čelni Putinovi ljudi rade kao njihovi savjetnici.

Rothschildova hobotnica obgrlila Rusiju

A ako je Deripaska vezan uz ruskog predsjednika, onda je najbolji Mandelsonov definitivno Nat Rothschild. Zajedno drže i udjele u gotovo svim poslovima. Ukoliko je za vjerovati britanskom ‘The Guardianu’, novac nije jedini ključ identifikacije rusko-američko-britanske poveznice. To su i sirovine. Cionistički konglomerat za iskopavanja i trgovinu rudama Glencore dodatna je veza BP-a (Mandelson) putem ravnatelja Tonyja Haywarda i židovskog triptiha, pokojnog Marca Richa, sadašnjeg CEO-a Ivana Glasenberga i njihovog bliskog prijatelja, maloprije navedenog Nata Rothschilda. Kakve to veze ima s Putinom i Rusijom?

Mandelson je zauzvrat one usluge od Deripaske dobio poguranac – Glasenberg je ušao u upravu Rusala, a Rothschild postaje najveći investitor u tu rusku kompaniju putem Glencorea. Paralelno, ‘Rothschild Capital Partners’ kupuju 37% udjela u menadžmentu Rockefeller obitelji čime postaju savjetnici savjetnika ruske Vlade. Da bi dodatno produbio te odnose, Nat Rothschild osniva ‘Globalno financijsko savjetništvo Rothschild’ usred Moskve i službeno postaje glavni savjetnik Rusala. Ponovimo, CEO Rusala je Deripaska, Putinov najbolji prijatelj i sigurno nije slučajno došao na tu poziciju s obzirom na ruske političke relacije.

Zajednički poslovi nisu čak niti neka pretjerana tajna. Jednostavnim uvidom u poslovanje putem interneta možete pronaći da su najpoznatija međunarodna tvrtka u vlasništvu obitelji Rothschild ‘Rio Tinto Group’ (metali i rude) i Rusal u višestrukim poslovnim odnosima, unatoč tobožnjim ‘sankcijama’. Da ne bismo slučajno zaboravili navesti, blisko prijateljstvo Deripaska ne djeli samo s Putinom već i s poznatim vlasnikom nogometnog kluba ‘Chelsea’ Romanom Abramovićem.

On pak osim nogometnih peripetija ima visoke vlasničke udjele u Gazpromu, Aeoroloftu i, pogađate, Rusalu. APEC iliti Azijsko-pacifička ekonomska suradnja izuzetno su bitna točka u ovoj Rothschildskoj hobotnici i vrlo transparentan dokaz suradnje SAD-a i Rusije, bez obzira na medijski prezentirane sukobe. Sporazum ne samo da eskivira sankcije nego nadilazi i zakonodavstva pojedinih država pa znatno olakšava sumnjive transakcije i rudnu trgovinu iz ratom pogođenih zemalja. Djelatnosti Rio Tinta i Glencorea najviše ovise upravo o ovakvim sporazumima. Ruski predstavnik u savjetničkom vijeću je – Oleg Deripaska.

Obavještajno-korporativni kartel Rusal-Rosneft-Rusnano

I da bismo na kraju zaokružili priču, moramo u one tri ključne korporacije uz Rusal i Rusnano ubaciti i Rosneft, naftnu korporaciju. Njezin ključni čovjek je Igor Sechin, Putinova desna ruka i druga najmoćnija persona Ruske Federacije – lider grupacije ‘Silovik’, ruske udruge koja pod zajedničkim kišobranom okuplja bivše špijune KGB-a, GRU-a, FSB-a i SVR-a, i po mnogima ruske ‘Vlade u sjeni’. To bi bio similar službene udruge bivših Udbaša i KOS-ovaca koja bi u tom hipotetskom sustavu služila kao glavno savjetništvo hrvatskog premijera.

Zapad ga optužuje za širenje interesne mreže po svijetu, ukrajinski sukob, upravljanje svim ruskim naftnim aplikacijama, no isto tako – to nikoga ne spriječava da ga se postavi u upravu ‘Međunarodne brodograditeljske korporacije’ i da preko ‘svojih’ korporacija pregovara poslove s obiteljima poput Rothschilda, Rockefellera ili međunarodnih kartela. Posebno zanimljivo zvuči činjenica da je zbog prijateljskih odnosa čak i nakon naftne katastrofe u Meksičkom zaljevu stao iza tadašnjeg ključnog čovjeka BP-a.

A taj čovjek je trenutni ravnatelj spomenutog Glencorea i Rothschildov čovjek Tony Hayward. Menadžeri Rosnefta koje je instalirao su isto tako zanimljiva priča. Prvi je John J. Mack, CEO ‘Morgan Stanley’ investicijske kuće i prijatelj odgovornog čovjeka za globalnu ekonomsku krizu Bena Bernankea. Mack je upravo na njegov savjet svoju tvrtku prodao JP Morganu stvorivši najveću američku banku u povijesti. Tada je Chubaisa ubacio Savjetničko vijeće.

Drugi menadžer je Matthias Warnig, bivši STASI-jevac, član kartela ‘Silovik’ i najbliži suradnik bivšeg KGB-ovog agenta u Istočnoj Njemačkoj, s kojim je radio na vrbovanju i logistici za suradnike i agente KGB-a u Zapadnoj Njemačkoj. O kojem se agentu radilo? Začarani krug zatvara se na način kojim smo ga i otvorili. Riječ je o Vladimiru Putinu. Mnogi će nakon svega i dalje uzimati u obzir da se Putin možda tek odnedavno oteo iz stiska Rothschildove interesne klike, no s obzirom na svu isprepletenost ključnih osoba i poslovanja – vrlo je moguće da je i on samo jedna od marioneta ove drevne obitelji – tzv. ‘kontrolirana oporba’. Ima li u tome istine, vrijeme će pokazati.

KOMENTAR:

Ne vjerujem da je Putin kontrolirana oporba, inače ne bi cionisti bili toliko nabrijani protiv njega, Jeljcin je krajem 90-ih osobno odredio Putina za svog nasljednika. Putin je dugo godina bio pouzdani saveznik SAD.-a i Zapada, odnosno korisni hidiot kao i Jeljcin.

Ali je onda jednog dana uvidio da SAD i Zapad ne žele dobro Rusiji, već je samo žele opljačkati i iskoristiti. I onda više nije htio biti poslušan globalnoj lihvarskoj eliti i okrenuo se protiv nje. Naivni alkoholičar Jeljcin je 90-ih godina američkim lihvarima omoguićio neograničenu pljačku Rusije. U Rusiji je dugo vladala naivno uvjerenje, da SAD i tzv. Zapad želI pomoći ekonomskom razvoju Rusije i da će Rusija tako jednog dana postati razvijena i bogata kao i Zapad.

Kada je Putin konačno uvidio da to nije tako, zaustavio pljačku i udario oligarhe po prstima, kada je dao uhititi Hodorkovoskoga i druge, onda su cionisti započeli rat protiv njega, Kampanja protiv Putina u glavnim zapadnim medijima ( pod kontrolom Bilderberga i globalne elite), započela je davno prije rata u Ukrajini, Ta kampanja je započela baš onda, kada je Putin prestao da bude korisni idiot SAD-a i američkih lihvara i kada se okrenuo protiv ruskih oligarha, koji su većinom bili židovi.

To je bio razlog za početak specijalnog rata protiv Putina, koji traje i danas. Soros i njegov cionistički frend, Bernard Henry-Levy, lani su u više navrata u vodećim zapadnim medijima otvoreno pozivali da EU ide u rat protiv Rusije. Nekadašnji djelatnik u Reaganovoj vladi, danas veliki kritičar SAD-a, Paul Craig Roberts, koji inače podržava politiku Putina i Rusije, ipak još uvijek pomalo sumnja u stvarne namjere Putina. Roberts se u svojim analizama uvijek pita, zašto Putin još uvijek, želi biti partner Zapada?

I nakon svega što se desilo, I nakon insceniranog ukrajinskog puča i rata, i nakon sankcija prema Rusiji i nakon podlo insceniranog rušenja malezijskog aviona MH17 za koje se htjelo optužiti Rusiju.. Roberts se pita- hoće li se Rusija i Kina žešće suprostvaiti SAD-u i zapadnoj globalnoj eliti koja želi stvoriti NWO, ili će se na kraju i Rusija i Kina prikloniti toj eliti? Roberts kaže, da i u Rusiji i u Kini, još mnogi ne shvataju, da SAD odnosno takozvani “neokonzervatvici” žele uništiti i Rusiju i Kinu.

Roberts je predlagao da Rusija i Kina vode ofenzivniju politiku protiv SAD i da idu u otvorenu konfrotaciju sa SAD-om. Roberts je predlagao da Rusija i Kina preplave američko tržište dionicama, i da tako sruše dolar i tako unište lihvarski centar FED. Roberts je predlagao i da Putin bez dvoumljena sa vojskom zaposjedne pola Ukrajine. Međutim, Putin do sada vodi suzdržanu politiku i ne želi potpouni prekid odmosa sa SAD-om i takozvanim Zapadom, a Kina se drži manje-više poptuno suzdržano i dosada uopće ne želi ići u otvorenu konfrotaciju sa SAD, iako Kina, kao najveći vlasnik američkih dionica drži ključeve i zapravo bi mogla uištoiti američko tržište i glavni izvor zla: FED.

Iako SAD uz pomoć vehabija iz S. Arabije odavno kopka po Kini, i podstiče islamističke fundamentaliste u kineskoj muslimanskoj manjini Ujgura, podstiče ih da destabiliziraju Kinu. Putin je očito realist, to kaže i Aleksandar Dugin, koji isto kao i PC Roberts misli, da je Putin previše mlak. Putin ne želi eskalirati situaciju, strpljivom politikom pokušva pridobiti što više država iz EU i tako polako razbiti EU, koja je zapravo od početka Rockefellerova tvorevina. Putin zna, da u svom susjedstvu ima baltičke države i Poljsku, koju su jako antiruski nastrojene, tako da ih američka elita lako koristi kao predziđe za borbu protiv Rusije.

I da bi ofenzivnija politika Rusije, još više povećala antirusko raspoloženje, ne samo u ove 4 države, već i u ostalim državam bivšeg Varšavskog pakta. Jer Mađarska, Slovačka, Češka, a odnedavno i Poljska pokzauju sve više nepovjerenja prema Briselu i Washingtonu, što koristi Putinu Ako bi Putin išao u ofenzivu i otvorerni sukob sa FED-om, oligarsima i maherima NWO, kako predlaže PC Roberts, Putina bi zapadna propagandna mašinerija odmah optužila za antisemitizam.

Putin još uvijek ima taj kredit, on održava onaj sovjetski antifašizam, Rusija, odnosno SSSR je bila pobjednica nad fašizmom, crvena armija je oslobodila Auschwitz itd…međutim ako bi Putin išao u otvoreni sukob, ništa mu to ne bi više koristilo, optužili bi ga za antisemitizam i fašizam. Pa mnogi zapadni medji, već su ga optuživali da on u Rusiji tolerira desničare i antisemitske skupine.

Paul Roberts i William Engdahl kažu – ključna stvar za Rusiju je da se Ruska nacionalna banka konačno potpuno oslobodi od ovisnosti dolara, ovisnosti FED-a i BIS-a. (Banke za platno izjednačavanje, pod kontrolom FED-a sa sjedištem u Baselu). Ruska nacionalna banka je još uvijek članica BIS-a, kao i hrvatska HNB i srbijanska nacionalna banka i nacionalne banke ostalih država “regije”.

Putin je krajem prošle godine zabranio NED (National Endowment for Democracy) i Soroševu zakladu Otvoreno društvo. Koje su glavni organizatori pobuna, pučeva, i obojenih revolucija širom svijeta i koje su organizirale i mnoge prosvjede protiv Putina u Rusiji. Ali Putin bi isti tako morao zabraniti i Carnegiejevu zakladu, koja ima svoju podružnicu u Moskvi.

Carnegie zaklada za međunarodni mir, najstariji think tank lihvarske elite, osnovan 1910. godine. U knjizi “Mjesečari” australijskog povjesničara Christophera Clarka, koja opisuje uzroke izbijanja 1. svjetskoga rata i posvećuje puno pažnje tadašnjoj situaciji na Balkanu, Spominje se činjenica, da su se Carnegijevi ljudi iz njegove zaklade, motali BITI po BiH i Srbiji, 1913. godine u predvečerje izbijanja 1. sv. rata. Zašto dakle netko putuje 8000 km iz SAD-a u divlju balkansku vukohebinu 1913. godine? , to sigurno nije bilo tek tako i slučajno.

Carnegie Endowment for International Peace (Carnegie zaklada za međunarodni mir) je jedan od 4 glavna američka think tanka, koji predstavajaju političko krilo američke i globalne oligarhijske elite iz FED-a i sklupine Bilderberg.

Ostala 3 su Rockefellerov Council on foreign relations (CFR-Vijeće za međunarodne odnose), Brookings Institution, i britanski sestrinski think tank CFR-a, Chatham House (koji se do 2007. zvao Royal Institute for International Affairs, kratica RIIA).

Ova 4 think tanka ponajviše vuku konce u organizaciji godišnjih skupova skupine Bilderberg. Andrew Carnegie, rođen u Škotskoj, bio je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, pored Rockefellera, J. P. Morgana i Henryja Forda, jedan od najmoćnijih i najbogatijih ljudi u SAD.

Bio je otvoreni mason kao i Ford. Ove obitelji plus obitelj Rotschild, odnosno njihovi nasljednici i do danas drmaju ne samo sa SAD-om već i sa cijelim takozvanim zapadnim svijetom i EU. Oni kontroliraju vladu SAD-a, EU, NATO, UN, MMF, Svjetsku banku, WHO, itd. A njima su se danas pridružili oni nešto mlađi oligarsi, kao Soros, i Warren Buffet, i oni još mlađi kao Bill Gates.

Ti ljudi sa svojim zakladama i tisućama NGO-ova svugdje po svijetu podupiru i podstiču prosvjede i obojene revolucije protiv onih vlada koje se opiru SAD-u i NWO, oni izazivaju rat i kaos na Bliskom istoku, oni također podstiču i financiraju rodnu ideologiju, gay ideologiju, gay brakove, pobačaj, sterilizaciju i cjepljenje stanovništva u siromašnim državama 3. svijeta, itd.

Vidimo najnoviji slučaj u Poljskoj. Nova desno-konzervativna vlada stranke započela je sa samostalnom politikom i ne sluša Brisel i Washington. Kaczinski želi ići stopama Orbana. To je odmah bio razlog za uzbunu kod globalne elite. Koja se očito uplašila da bi Poljska., koja je dosada bila jedan od najpouzdanijih saveznika Brisela i Washingtona mogla skrenuti sa zadanog puta.

Brojne Soroseve udruge u Poljskoj, ljevičari i ostali, te lijevo-liberalne novine “Gazeta Wybroscza” (čiji je glavni urednik poljski cionist i teški antiputinovac, Adam Michnik), inscenirali su prosvjede protiv nove vlade u više gradova. Cilj je rušenje nove desno-konzervativne vlade, koja ima absolutnu većinu. Lihvari uz pomoć Soroševih udruga na taj način već 5 godina pokušavaju izazvati prosvjede protiv Orbana u Mađaraskoj i srušiti ga. ali bezuspješno.
 
(http://blog.vecernji.hr/uredio:NSP)

U zadnje vrijeme cijena nafte prilično je krenula padati. To šteti prije svega Rusiji, Iranu i Venezueli. O uzrocima pada cijena nafte se špekulira, pa se tako mogu čuti i teorije zavjere.

Ako na svijetu postoji ijedna “strateška sirovina”, onda je to nafta. Ratovi su vođeni zbog nafte, vlade padale. Cijena za tu sirovinu svjetskog gospodarstva može zagušiti konjunkturu ili ju potaknuti.

Tržište nafte inače po pitanju cijene reagira veoma osjetljivo na svaku vrstu smetnji. Međutim, ono što je dugo vremena važilo poput prirodnog zakona, trenutačno se čini kao da je stavljeno izvan snage. Cijene nafte su proteklih mjeseci pale za više od 20 posto – unatoč teškim krizama u nekima od važnih zemalja u kojima se crpi nafta: Rusija je upletena u ukrajinski konflikt, u Iraku bjesne borbe s radikalnim islamistima “Islamske države”, Nigerija je bila pogođena epidemijom ebole….

Robert Burgess, glavni ekonom za rastuća tržišta pri odjelu za analize Deutsche Banka – Deutsche Bank Research – u Londonu pad cijene nafte obrazlaže klasično na temelju načela ponude i potražnje. Za Burgessa su dva faktora odlučujuća: briga za konjunkturni razvoj u Europi i nekolicini zemalja u ubrzanom gospodarskom razvoju, kao i obilna ponuda na naftnim tržištima, prije svega zbog revolucije u SAD-u po pitanju dobivanja fosilnog goriva iz uljnih škriljevaca.

Niske cijene nafte bolnije od sankcija

Sredinom listopada je Deutsche Bank Research objavio jednu studiju u kojoj je istraženo koje posljedice niska cijena nafte ima za najvažnije zemlje u kojima se ta sirovina crpi. U tu svrhu su ekonomi istražili kojoj od tih zemalja je potrebna koja cijena kako bi se mogao financirati proračun.

Rusija, na primjer, svoj državni proračun financira s najmanje 45 posto od prihoda iz energetskog izvoza. Pritom su cijene nafte povezane s cijenama za plin. Prema brojkama Deutsche Banka, Rusiji je potrebna cijena nafte od oko 100 dolara po barelu kako bi imala izbalansiran proračun.

Trenutačno je cijena nafte znatno ispod toga i kreće se oko 80 dolara po barelu, dok je samo prije par godina bio na 150 dolara. A to ima teške posljedice, kaže analitičar Stefan Meister iz Njemačkog društva za vanjsku politiku (Deutsche Gesellschaft für Auswärtige Politik – DGAP). “Ruski proračun nije u dovoljnoj mjeru financiran. A to je posebno opterećujuće s obzirom na sankcije Zapada i na nulti rast gospodarstva u Rusiji.” Taj berlinski stručnjak za Rusiju u razgovoru za DW navodi da su niske cijene nafte za Rusiju znatno bolnije nego sankcije Zapada.

Saudijska Arabija i SAD

S tim razvojem na naftnom tržištu su se tako pojavile i teorije zavjere. U Rusiji trenutačno stanje podsjeća na osamdesete godine. I tada je cijena nafte znatno pala – jedan od razloga za raspad Sovjetskog Saveza. Na to je nedavno podsjetio Nikolaj Patrušev u jednom intervjuu za vladine novine “Rossijska Gazeta”. Patrušev, koji radi kao tajnik ruskog Nacionalnog vijeća sigurnosti, je za spomenute novine izjavio da su Sjedinjene Američke Države prije tri desetljeća izazvale pad cijene nafte kako bi Sovjetski Savez dovele do bankrota.

Također u izvješću Ruskog instituta za strateške studije RISS, objavljenom sredinom listopada, stoji da sadašnji pad cijene nafte ima veze s jednim dogovorom između SAD-a i Saudijske Arabije. Doista, Saudijska Arabija dosad nije pokazala nikakve naznake da bi smanjivanjem eksploatacije nafte htjela stabilizirati cijenu nafte.

Naprotiv: ta zemlja je eksploataciju u rujnu još i povećala. Istovremeno se Saudijska Arabija usprotivila zahtjevu Venezuele da se održi poseban sastanak Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC), tako da će se o tome moći raspravljati tek na regularnom sastanku OPEC-a krajem studenog.

Doduše, i Saudijska Arabija pati zbog niske cijene nafte, jer je i njoj za izbalansirani proračun potrebna cijena od oko 99 dolara po barelu. Ali Saudijska Arabija je u godinama u kojima je cijena nafte bila visoka stvorila zalihe od oko 450 milijardi američkih dolara koje toj zemlji sada mogu pomoći da u miru razmišlja i djeluje.

I Iranu su potrebni naftni dolari

Drukčija je situacija u Iranu – Rijadovom vječitom rivalu u borbi za utjecaj na Bliskom istoku, ističe u intervjuu za DW Kirsten Westphal iz berlinske Zaklade znanost i politika. Iranu su prijeko potrebni prihodi od prodaje nafte, kaže ona i dodaje da Teheran, doduše, gaji nadu da će pad cijene nafte biti kratkog daha, ali i da je Iran zbog sankcija Zapada od 2011. izgubio više od polovice svojih prihoda od poslovanja s naftom. Za ujednačavanje svog državnog proračuna Iranu je potrebna cijena nafte od najmanje 125 dolara po barelu, navodi Kirsten Westphal.

Za iranskog ministra za naftu Bijana Zanganeha je Saudijska Arabija izravni krivac za pad cijena nafte. 12. listopada je iranska međunarodna radiotelevizija IRIB javila da je Teheran svoje cijene uskladio s onima Saudijske Arabije.

Podudaranje interesa

Visoka cijena nafte ograničava iranski manevarski prostor na pregovorima oko njegovog nuklearnog programa. Što manje prihoda Teheran ima od poslovanja s naftom, utoliko važnije je za tu zemlju ublažavanje sankcija. Berlinska stručnjakinja za energiju Westphal, doduše, kao špekulacije odbacuje tvrdnje da su Saudijska Arabija i SAD povećale eksploataciju nafte kako bi time povećale pritisak na Rusiju i Iran, ali istovremeno i priznaje da je vidljivo podudaranje interesa.

U Washingtonu istovremeno sa zadovoljstvom gledaju na činjenicu da je od svega toga povećan pritisak i na Venezuelu. Toj zemlji je za izbalansiran proračun čak potrebna cijena nafte na tržištu od 162 dolara po barelu. Samo: čak i američkim naftnim proizvođačima je potrebna visoka cijena nafte. Jer se eksploatacija fosilnih goriva iz uljnih škriljevaca ili uljnog pijeska isplati samo kod visokih cijena.

William Engdahl: ’Lažu vam da nafta nestaje, ona je vječna’

Ugledni publicist i sam je nekoć vjerovao da su izvori svjetske nafte ograničeni, no sada tvrdi da je to čista izmišljotina koju su smislile naftne kompanije, banke i korporacije. To je, tvrdi, na samrtnoj postelji priznao tvorac teorije o oskudnosti nafte, a poziva se i na jedno rusko otkriće.

William Engdahl, autor knjiga ‘Stoljeće rata: Anglo-američka naftna politika i novi svjetski poredak’ i ‘Sjeme uništenja: geopolitika genetski modificirane hrane i globalno carstvo’, tvrdi da su priče o nestašici nafte – lažne.

Engdahl, koji je nekoć vjerovao da su izvori svjetske nafte ograničeni i da bi mogli nestati već 2050. godine, napisao je novu knjigu (‘Mitovi, laži i ratovi za naftu’) u kojoj tvrdi da su priče o nafti kao fosilnom gorivu i priče o nestašici nafte čista izmišljotina. Tu priču su izmislili uobičajeni Engdahlovi krivci – banke, korporacije, velike naftne kompanije i moćne obitelji poput Rockefellera.

“To je uostalom na samrtnoj postelji i priznao M. King Hubert, tvorac teorije o oskudnosti nafte na čijim su tezama počivale sve kasnije pretpostavke. To da nema nafte, to je dogma. Počiva na teoriji da su mrtvi dinosauri, odnosno da su njihovi ostaci ušli duboko u tlo, negdje čak i 20 kilometara prije 50 milijuna godina i da su se s njihovim ostacima dogodile neobične transformacije od kojih je nastala nafta”, kazao je Engdahl u intervjuu za Globus, navodeći da su Rusi za vrijeme Drugog svjetskog rata došli do spoznaja da nafta nije fosilnog podrijetla.

Rusi dokazali da nafta potječe iz zemljine jezgre

Priče o ograničenoj količini nafte na svijetu potrebne su, tvrdi Engdahl, zbog naftnih giganata koji tako mogu podizati cijene. “Henry Kissinger je rekao: ako kontrolirate naftu, kontrolirate cijele države, pa i čitav svijet. Zato je teorija o fosilnom gorivu komplementarni dio takve politike”, ocijenio je Engdahl.

“Rusi su dokazali da nafta potječe iz zemljine jezgre, da se nalazi u samom njezinom središtu. Tijekom milijuna godina razdvajanja zemljine površine i tektonskih preslagivanja otvorili su se kanali kojima je nafta krenula prema gore, prema površini, pod velikim tlakom i zbog visoke temperature u unutrašnjosti zemlje. Tim kanalima ona negdje dolazi brže, negdje sporije. Ali, ima je svugdje. Nafte ima. Ona ne nestaje ni presušuje, nego se samo u nekim slučajevima prebrzo crpi jer treba pričekati da dođe novi mlaz”, kazao je Engdahl.

“Nafta i prirodni plin obnovljivi su izvori. No, da se to zna, nafta ne bi koštala 150 dolara po barelu”, zaključio je Engdahl, koji smatra da bi realna cijena trebala biti 70 do 75 dolara po barelu.

knjigu “STOLJEĆE RATA” William Engdahl-a možete skinuti OVDJE
 

 
(dw.de/uredio: nsp)

Nekadašnji američki državni tajnik i savjetnik za nacionalnu sigurnost Henry Kissinger (91) i kako kažu nesuđeni ratni zločinac kojem se trebalo suditi u Haagu, čiji stavovi o međunarodnim odnosima i danas imaju velikog odjeka u svjetskoj javnosti, za ugledni je britanski Independent progovorio o nekim od najvažnijih geostrateških pitanja o kojima ovisi budućnost svijeta

U knjizi Carl Bernsteina and Bob Woodwarda, Kissinger je citiran: “glupe i mutave životinje se moraju  iskoristiti” kao pijuni za vanjsku politiku.

Povod nedavnog intervjua je njegova nova knjiga ‘Svjetski poredak’, koja se upravo našla u prodaji, a u njoj je na jednom mjestu citirao studiju koja pokazuje da, u situaciji kada istovremeno postoje etablirana sila i sila u usponu, u 10 od 15 takvh slučajeva izbija rat.

Poznato je da je Kissinger prije 40-ak godina bio jedan od glavnih arhitekata uspostave američko-kineskih odnosa. U tajnosti je uspio dogovoriti put tadašnjeg američkog predsjednika Richard Nixona u Peking i njegov povijesni susret s Mao Zedong-om.

Novinarka Rachel Halliburton piše da je konstrukcija tih odnosa danas pred urušavanjem i da se postavlja pitanje o mogućem ratu između Amerike i Kine. Stoga je Kissingera priupitala koliko je konflikt izgledan i što je moguće učiniti ne bi li ga se izbjeglo.

‘I predsjednik Obama i predsjednik Xi, a predsjednik Xi posebno, kažu da bi htjeli kroz svoje odnose pokazati da se napetosti između postojeće sile i sile u usponu mogu smanjiti. No, u praksi zasad toga nema. I mislim da to predstavlja ogroman problem’, rekao je Kissinger i upozorio na napetosti oko otoka u Južnokineskom moru.

‘Prije ili kasnije jedan od tih otoka će dovesti do konfrontacije. Ne bih htio da Kina i SAD budu kao Njemačka i Britanija 1914. godine, ali čini mi se da otpor ne možemo pružati primarno šaljući vojsku na kinesku granicu. Pitanje je možemo li stvoriti prostor između nas [SAD-a] i Kine na način da bi američka vojska bila na vidiku, ali da se možemo natjecati po nekim ustanovljenim pravilima’, dodao je Kissinger.

Putin nije Hitler

Govoreći o Rusiji, Kissinger prvo upozorava da je ta zemlja od 17. do sredine 20. stoljeća često bila ključna u održavanju balansa svjetske moći – osujetila je osvajačke snove Karla XII, Napoleona i Hitlera. U tome leži i ključ njegova stava o tome kako bi trebalo odgovoriti na Putinovu invaziju Ukrajine.

‘Ne slažem se s Putinom, ali zašto netko negdje usput nije predložio rješenje koje bi uzelo u obzir interese obiju strana u kontekstu neovisne Ukrajine? Kada je Europa rekla da Ukrajina mora birati između Europe i Rusijeu trgovinskim pregovorima, možda da se reklo suprotno, da se reklo ‘ajmo zajedno’, možda bi takav pristup iznjedrio velik napredak’, priča Kissinger.

‘Lako je sotonizirati Putina. Naravno da s njim nije jednostavno, ali nije da već nismo vidjeli takav tip ruskih vođa, a on nije Hitler. Ne bi o ovome trebalo govoriti u kontekstu jednog ruskog lidera. Pitanje je kako vidimo dugoročne odnose Rusije i Zapada u trenutku kada je Azija u fazi transformacije, a islam je u fazi permanentnog previranja’, dodaje Kissinger.

Zapadnu intervenciju u Libiji, kojom je srušen režim Moamera Gadafija, ocijenio je katastrofalnom. ‘Gotovo je sigurno da je više ljudi izgubilo život nego što bi ih poginulo da je Gadafi ostao, to je uistinu grozan ishod’, kaže Kissinger, na što novinarka Independenta dodaje da se tijekom posjeta Tripoliju za vrijeme Gadafijeve vladavine usred noći na ulici osjećala sigurnije nego u ijednom drugom gradu na svijetu. Kissinger je samo u znak odobravanja kimnuo glavom i rekao: ‘Knedla u grlu stane kada to kažete’.

Problem Irana

Intervenciju Zapada protiv Islamske države Kissinger snažno podržava, ali više ga trenutno brine Iran. Na sugestiju novinarke da bi prijetnja iz Teherana možda bila manja da je ajatolaha Homeinija svojedobno naslijedio umjereniji vođa Rafsandžani Kissinger odmahuje glavom. ‘Razvije li Iran nuklearno oružje ili dođe nadomak stvaranja nuklearnog oružja, to će samo po sebi poremetiti ravnotežu u regiji, bez obzira koliko umjerena vlast bila u Teheranu. To bi značilo da je Iran pokazao neposluh prema Vijeću sigurnosti i da je pobijedio Ameriku u ratu prijetnjama.’

Iako na izborima 2016. godine planira glasovati za republikanskog kandidata, smatra da bi demokratkinja Hillary Clinton bila dobra predsjednica. ‘Vodila je State Department kao instituciju bolje nego itko, uključujući i mene’, rekao je sa smiješkom.

‘Ja nisam precizan poput nje. Ona je na dužnost došla u složenom trenutku kao dio administracije koja je željela napraviti drastičan zaokret. Njezina osobna gledišta nisu bila drastična u mjeri u kojoj su bila predsjednikova [Obamina], ali sve je obavila prilično vješto i nisam čuo da je ijednom kritizirala predsjednika’, nahvalio je Kissinger Hillary.

HENRY KISSINGER

Henry Alfred Kissinger (Fürth, 27. svibnja 1923.), nobelovac, filantrop, američki diplomat i političar njemačkog porijekla.

Rodio se kao Heinz Alfred Kissinger u Bavarskoj. Otac mu je bio učitelj, a majka potječe iz bogate židovske obitelji. Pred nacističkim progonom pobjegao je u SAD 1938. godine.

Bio je vrlo utjecajan političar od 1969. do 1977. godine. Obnašao je funkcije savjetnika predsjednika za nacionalnu sigurnost te državnog tajnika za vrijeme Nixonove i Fordove administracije. Tijekom Hladnog rata, kao vješti diplomat, smirio je napete odnose SAD-a i Sovjetskog Saveza. Pomagao je politiku otvaranja Kine. 1987. je dobio i prestižnu “Karlovu nagradu” grada Aachena. Od 1996 postaje članom znanstvenog vijeća zaklade “Otto von Bismarck”.

Poznati američki novinar i ekonomski teoretičar Frederick William Engdahl u svojim knjigama o američkoj naftnoj i prehrambenoj geopolitici “Stoljeće rata” i “Sjeme uništenja” izravno optužuje Kissingera za odgovornost za sudjelovanje u američkoj politici sedamdesetih godina 20. stoljeća koja je bila usmjerena na agresivno širenje agrobiznisa u zemlje u razvoju, s ciljem uništenja poljoprivredne proizvodnje u tim zemljama.

Ta se politika nastavila u okviru omogućavanja američkim proizvođačima genetski modificiranih žitarica tijekom 90-ih da agresivno nametnu svoje proizvode siromašnijim zemljama, a krajnji cilj takve politike bilo bi smanjenje broja stanovnika na Zemlji.

Engdahl ističe kako je Kissinger bio vrlo blizak Georgeu W. Bushu i podržavao njegovu politiku prema Iraku i Afganistanu, koja je usmjerena na daljnje učvršćivanje američke moći. Henry Kissinger štićenik je interesnog kruga obitelji Rockefeller čiji utjecaj na američku politiku i svjetsku ekonomiju poprima nezamislive razmjere.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
Henry Kissinger: SAD mora napasti islamsku državu

 
(jutarnji, youtube.com/uredio: nsp)

Ne zaboravite da je prije neku godinu iz Londona bivšem gradonačelniku Splita, Kerumu, upućen prijekor zato jer nije htio dopustiti homoseksualnu paradu na splitskoj rivi!

Publicist Emil Čić u razgovoru za portal dnevno.hr objasnio i razjasnio i neke druge naše nedoumice u svezi masona, kako bi lakše shvatili funkcioniranje svjetskih pomijeranja u društvu. Teme su uvijek aktualno inflitriranje masona u društvo i sve institucije.

Kako je masonerija ušla u Katoličku Crkvu i što joj je cilj u Crkvi?

To je višeslojno pitanje i ne zahvaća samo jedno razdoblje u povijesti Crkve. U jednom izlaganju je nemoguće izložiti cijeli historijat nastojanja tajnih društava da unište Katoličku Crkvu, ali je moguće upozoriti na bitne crte i pravce takvih kretanja. O toj temi su objavljene cijele biblioteke knjiga, kako iz pera katoličkih tako i iz pera antikatoličkih autora, i sve te knjige odanom katoliku intelektualcu, koji ima kritičku distancu i znanje – mogu odlično poslužiti, dok će malu odanu katoličku vjersku ovčicu, koja u sve vjeruje i samo se dobru nada ­ sasvim zbuniti.

Stoga o tome moram govoriti s određenim oprezom: već sam više puta uputio ne činjenicu da je masonsko učenje u cijelosti suprotno učenju katoličke Crkve. Tu se ne radi o djelomičnim herezama već o potpunom doktrinarnom neslaganju, na što su u svojim enciklikama upozorili brojni Pape. Još je papa Klement XII. u XVIII. st. uvidio što je to masonstvo i jasno ih je svrstao u najveće neprijatelje kršćanstva, poglavito Katoličke crkve.

Smatrao ih je također odgovornim za pojavu reformacije u Europi, odnosno za odvajanje anglikanske i luteranske protestantske zajednice od Katoličke crkve, a taj uvid odgovara i analizi suvremenog američkog povjesničara Webster Tarpleya koji je objavio knjigu “Protiv oligarhije”, niz eseja. Dakle, Papa Klement XII. i u protestantskoj reformaciji vidio je ulazak masonerije u Crkvu da bi se tako pocijepalo kršćanstvo!

Je li u pitanju hereza, neslaganje oko nekih učenja, kao u prošlim stoljećima? Prije renesanse Crkva je s hereticima i herezama imala direktan sukob, ali od renesanse heretici nastoje ući u Crkvu i razoriti je iznutra. To je stoljetni plan, koji se nastoji realizirati od početka Crkve.

U svakom slučaju, razdoblje renesanse u XV. i XVI. stoljeću bilo je vrijeme intenzivne infiltracije tajnih udruga u Crkvu i to se manifestiralo kroz nastojanje da se obnovi prisca theologia & magia, a to znači poganska obnova starogrčkih učenja pripisana Egipćaninu Hermesu Trismegistosu, a jedan od zastupnika takvih učenja bio je i renesansni katolički svećenik Marsillio Ficino, koji je kod plemstva i u Crkvi uživao znatan ugled. I Giordano Bruno bio je na takvoj liniji i osuđen je radi vjerske doktrinarne hereze poganstva, što je dokazao dr. R. Sungeris u svojoj knjizi, a ne radi heliocentričnog sustava, kako masonerija voli podmetati, a svi u to vjeruju.

Te tendencije podijelile su renesansu i Crkvu na dva tabora: za obnovu kršćanstva i za obnovu ili toleranciju poganstva. Cilj tadašnje masonerije, kao i svake, bio je razoriti učenje Kat. Crkve da bi se razorilo dotadašnje naučavanje kršćanstva, a taj cilj je trajno ostao isti. U XVIII. st. Papa Klement XII. ekskomunicirao je masone i masonstvo i proglasio ih neprijateljima kroz stoljeća, izdajući 1738. godine bulu In Eminenti Apostolatus Specula, a “…Benedikt XIV. obnovio je i nastavio svoju Konstituciju. Pio VII. slijedio je obojicu, a Leon XII. Ih je zauvijek potvrdio i odobrio svojom Apostolskom Konstitucijom – Quo Graviora ­ kojom obnavlja zakone i dekrete navedenih pontifeksa o toj stvari.

Na isti su način govorili Pio VII., Grgur XVI i vrlo često Pio IX. …” (kaže Papa Lav XIII.) A vrhunac u nizu antimasonskih enciklika ostvario je Papa Lav XIII. svojom enciklikom Humanum Genus, godine 1884. kada je u prvim rečenicama upozorio na to da masonerija navaljuje na Božje djelo od samog početka čovjekova nastanka i, na dalje, da masonerija nije ništa drugo doli djelo sotone i direktni neprijatelj Crkve, koji je nastoji poništiti.

Talijanska masonerija, koja se također zvala i karbonari, a koju je s Garibaldijem uzdignula i na vlast dovela britanska masonerija, u XIX. stoljeću sastavila je plan uništenja Katoličke Crkve pod naslovom “Alta Vendita” i taj je plan pao u ruke katolicima te su Pape Pio IX. i potom spomenuti Lav XIII. zahtijevali da se dokument objavi: naslov “Alta Vendita” znači “Visoka loža karbonara” i u ime Crkve objavljena je godine 1859. a objavio ju je Jacques Cretineau­Joly pod nasolovom “L’Eglise romaine en face de Revolution” a 1885. g. na engleskom je dokument objavio Monsignor George F. Dillon pod naslovom “The War of Anti­Christ with the Church and Christian Civilization”. Plan je bio zamišljen kao sustavno osvajanje masonskih pozicija u Crkvi sve dok jednoga dana na mjesto Pape ne stigne mason, odnosno njihov čovjek koji će reformirati Crkvu protiv svega što je ona bila te će u konačnici blagosloviti novi masonski svjetski poredak. Sve su to u svojoj knjizi “Petrus Romanus” naveli američki autori Horn i Putnam (str. 443­445).

Zanima nas što se dogodilo u novije vrijeme?

U novije vrijeme o prodoru masonerije u Katoličku Crkvu osvjedočio se i kat. nadbiskup Lefebvre, koji se izdvojio u “Svećeničku Družbu Pia X.”, nazvanu po Sv. Papi koji je prorekao prodor masonerije u Crkvu. Nadbiskup Lefebvre zbog toga je, zajedno sa svojom družbom bio u stanju raskola, a potom je Družba nastavila biti dio Crkve. Nadbiskup Lefebvre je osobno svjedočio kako su komunisti i masoni postupno izmijenili stav i ponašanje Crkve prema dotadašnjim učenjima, te je rekao: “…Postojali su izravni kontakti između kardinala Bea­e i masonske Lože ovdje u New Yorku i u Washingtonu, s B’nai – B’rithom (…)

Osobno sam donio 450 potpisa u tajništvo Koncila, sa svrhom da se osudi komunizam. Osobno sam ih donio! Četiri stotine i pedeset potpisa biskupa bilo je odloženo u ladicu i pokopano u tišini, dok se je katkad slušao zahtjev jednog jedinog biskupa. 450 biskupa bilo je ignorirano. Ladica je bila zaključana, ne, ne, rekli su nam, ne znamo ništa o tome, neće biti nikakve osude komunizma.

I smijenili su antikomunističke biskupe: kardinala Midszentyja su zamijenili kardinalom Lekai­jem, kardinala Berana u Čehoslovačkoj zamijenili su kardinalom Tomasecom. Isto se dogodilo u Litvi, i u Čehoslovačkoj: svi biskupi postali su svećenicima Pax ­ pokreta, suradnici komunističkoga režima. Možete to pročitati u knjizi ‘Moskva i Vatikan’ .. Iz toga je jasno da je u vrhu Crkve netko od masonerije postao moćan, i to pretejerano moćan te je vjetar počinjao puhati suprotno od očekivanja.

Tko su najpoznatiji masoni u crkvi?

Kada bih vam na to pitanje mogao konkretno odgovoriti onda bih u rukama morao imati finalni dokaz, osobno priznanje masona iz vrha Crkve ili neki njihov dokument iz njihove masonske lože. Ja takvo svjedočenje ili dokument nemam, ali Isusova formula “Po djelima ćete ih poznati”, ukazuje nam na neke osobe koje svojim ponašanjem vode popustljivu crkvenu politiku prema dekadentnim političkim strankama, ili čak navijaju za njih.

Crkva je npr. suspendirala don Ivana Grubišića radi neposluha u pitanjima politike, ali ta osoba svojim izjavama o crkvenu nauku i toleranciji prema homoseksualnosti daje simptomatične manifestacije koje “po djelu” naznačuju da je njegov stav i duh sasvim na liniji religijske ideologije masonerije. Ima i nekih drugih slučajeva, gdje se radio o članovima Zmajskog društva, koje ima vrlo spornu simboliku i sporno djelovanje

Za živuće masone u Crkvi najčešće ne ćete dobiti priznanje ili direktno otkriće da su masoni, ali masona ćete prepoznati po toleranciji prema homoseksualizmu, po toleranciji ili promicanju svetogrdnog sekularizma u Bogoslužju, masona ćete naslutiti u doktrinarnoj dvoličnosti po pitanjima vjere, masona ćete prepoznati po vjerskim izjavama koje su u suprotnosti sa dvije tisuće godina crkvenog nauka. Crkveni mason uvijek će doći u neki raskorak sa učenjima svetih otaca. Većina vjernika nema znanja o doktrinarnim finesama stoga ne prepoznaje igru koju vodi crkvena masonerija u ime Crkve, a protiv Crkve.

Koja je sprega homoseksualaca i masona?

Akademik Oleg Platonov, Rus, koji je u knjizi “Zašto će propasti Amerika?” jasno prikazao masonske korijene anglo­američkog svijeta, kaže: “…Poslije gotovo dvije tisuće godina trijumfa kršćanstva i duhovnih vrijednosti Novog zavjeta, ova zemlja postala je otvorena rana na tijelu kršćanskog svijeta simbolizirajući sve poroke i prijestupe koje je Isus Krist osudio kao smrtne grijehe ­ klanjanje Mamonu i bogatstvu, razvrat i homoseksualnost kao norme spolnih odnosa, kult moći i novca kojima se sve postiže. …”

No, već i prije Amerike masonerija je svoj osnovni korijen pustila u Engleskoj, i prije nego li je pederastija postala norma u pokvarenoj i propaloj Zapadnoj Europi i Americi, o Englezima se dugo s podsmjehom pričalo i pisalo da su im intelektualci i plemići homoseksualci!

A to je bilo vezano uz njihov odgoj u internatima, ali i uz englesku masoneriju, koja je do danas uspjela pokvariti svijet: ne zaboravite da je prije neku godinu iz Londona bivšem gradonačelniku Splita, Kerumu, upućen prijekor zato jer nije htio dopustiti homoseksualnu paradu na splitskoj rivi! Vrlo direktno, masonska centrala dala je Hrvatima do znanja da i oni moraju postati pederi, kao i “sav pristojan svijet”, koji su oni stvorili u zadnjoj epohi propadanja kršćanske civilizacije, nakon uništenja kršćanske kulture.

U nekim knjigama u kojima je opisivan ritual primanja u masoneriju ili možda neki viši stupanj, spomenuto je da članovi moraju ostalim članovima otkriti neku svoju mračnu tajnu, ali ponekad i počiniti neku gnjusobu kao što je homoseksualni čin. Kao što vidimo, “kultura” masona iz Britanije (“majka svih loža”) u ostatak svijeta nameće devijacije, koje vrijeđaju Boga ubijajući ljudske duše s ciljem udaljenja čovjeka od kršćanstva i Boga.

Koja je veza genetički modificirane hrane GMO i masonskih ideja?

To je u svojem djelu “Sjeme uništenja” solidno opisao William Engdahl, koji je revolucionarno objasnio tehniku manipulacije nad proizvodnjom hrane putem prodaje otrovanog sjemena. Gospodin Engdahl u svojim knjigama ne koristi se pojmovima kao što su “iluminati” ili “masonerija”, ali ako nam je jasno da britanska masonerija vlada svijetom, onda je jasno da je jedan projekata nadzora nad proizvodnjom hrane ide preko njihovih moćnih središnjica kao što je kompanija “Monsanto”, a da ne nabrajam brojne druge navedene u njegovoj knjizi.

Masonerija propagira ideju održivog razvoja stanovništva kao i redukciju stanovništva. Ta redukcija stanovništva ostvarit će umjetno proizvedenim trovanjima hrane, kao i umiranjem od gladi i ratova, što se već i događa. Zašto masoni mrze jačanje nacije i nacionalnih suvereniteta?

Načelno, jačanje nacionalnih suvereniteta ujedno je i jačanje samostalne proizvodnje hrane, industrije itd. Nacionalni suverenitet, koji čini bit nacionalizma, je stanje apsolutne stvaralačke slobode svih nacija, a stanje nacionalne slobode ugrožava kolonijalistički nadzor nad državama, njihovim bankama i njihovim resursima. Svijet se ne ujedinjuje zato da bi nacije bolje prosperirale, već zato da bi masonske sile Britanije i USA bolje nadzirale resurse i nametnule novu religiju, koje su oni predstavnici.

U svoj knjizi “Globalizacija i hrvatski nacionalizam” naveo sam da se bit nove britanske federalne ideologije, koja je i dovela do stvaranja Commonwealtha, te kasnijeg osamostaljenja Indije i potom stvaranja Europske Zajednice, sastoji u federalizaciji svijeta koji je ili pod britanskom upravom ili pod utjecajem britanskog liberalnog pogleda na svijet, a svaka država koja se nalazi izvan bilo koje federacije jest samostalna, dakle – nacionalistička, a kao takva ona u globaliziranome svijetu ne smije postojati: George Soros, predstavnik britanskog imperijalizma u USA (slika i prilika nove ideologije globalnog federalizma), tvrdi da je nacionalizam najopasniji neprijatelj NATO­ pakta. (vidi: “Vjesnik” 23. travnja 1998.). A najopasniji neprijatelj je sve ono što izmiče nadzoru nad stvaranjem nove svjetske države i nove svjetske religije.

U kojim porama Kraljevine Jugoslavije su bili masoni, a u kojim u NDH ? Dovoljno je da vam kažem da je sam srbijanski kralj Aleksandar bio mason, a u NDH je zaslužni vojskovođa, pogubljeni Slavko Kvaternik, također figurirao kao moćni hrvatski mason. Masonerija je u svakom trenutku dobivala informacije o stanju na terenu i to ne zato jer bi upravo ova dvojica dostavljala neke informacije, već zato jer su ovakve osobe bile u kontaktima s masonima koji su informacije lifrali dalje na višu distancu – u Britaniju. Tu se nalazi izvor propasti svake države.

Kako se boriti protiv masonerije danas, kada ona kontrolira vodeće političare svijeta?

Masonerija se nalazi pred privremenom pobjedom, te su stoga prirodni putovi borbe protiv njih znatno otežani. Sada se nalazimo u završnim operacijama u kojima ostvaruju svoj “divni svijet”. Stoga se protiv njih možemo boriti jedino vjerskim preporodom u Kristu, povratkom u Crkve i intenzivnijim molitvama. Kroz unutarnju intervenciju u dušama i društvenim pokretima Bog će dati rješenje za preokret. Sigurno je da će u jednom trenutku doći i do oružane borbe naroda. Narodi se nalaze na putu “Armagedona”, a posebno Hrvati.

U Hrvatskoj oni pokušavaju uništiti i podijeliti nacionalno biće, zašto?

Zbog čega toliko smeta Hrvatska masonima?

Hrvatska je tvrdi dijamant na kojem će puknuti cijela masonska priča: referendum o zaštiti tradicionalne obitelji na kojem su Hrvati nedavno pobijedili, ujedno je svjetonazorni trijumf zakona Božjeg nad zakonom sotone. Nacionalno biće nastoji se podijeliti i razoriti zato da masonerija zdrobi posljednju točku otpora u Europi i svijetu. Dok god postoji otpor svjetonazornim perverzijama, dotle sotona ne može nadzirati svijet. Masonerija mora slomiti Hrvatsku da ukloni svaku zapreku.

No, to im više ne može uspjeti, jer gdje je narod uz zakon Božji, tu je i Bog da porazi sotonu i njegove predstavnike. Sa geostrateške pozicije Hrvatska je važna točka, raskrižje ili Križ civilizacija, i tko nadzire križ najvažnijeg kontinenta, Europe, taj nadzire cijeli svijet. Moraju pokušati slomiti Hrvatsku da bi se nadzor nad cijelim svijetom uredno proveo: to moraju učini sredstvima progona, ucjene ili rata i pomora. Što god se dogodilo Bog će biti s Hrvatima i pobjeda će biti ­ Božja.
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=16146"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Frederick William Engdahl je američki novinar, povjesničar, ekonomski analitičar i pisac. Autor je bestselera ‘Stoljeće rata: Anglo-američka naftna politika i Novi svjetski poredak’, a njegove knjige su prevedene na više od 12 jezika. Donosimo vam ulomke predgovora ‘Sjeme uništenja: dijabolički svijet genetske manipulacije’, knjige koju je Engdahl napisao 2007. Godine, ali čije riječi su danas aktualnije nego ikada.

George Kennan, dužnosnik Ministarstva vanjskih poslova SAD-a, izjavio je 1948. godine:

“SAD posjeduje 50% svjetskog bogatstva ali naša populacije čini 6.3% ukupne svjetske. Ova nejednakost je naročito izražena između SAD i naroda Azije. U toj situaciji neizbježno je da nas drugi gledaju sa zavišću i ljutnjom. Naša zadaća u predstojećem razdoblju jest osmisliti obrazac veza koji će nam omogućiti zadržati tu poziciju nejednakosti bez utjecaja na sigurnost države. Kako bi to učinili, moramo raskrstiti sa sentimentalnošću i maštanjem; i naša pozornost mora biti usmjerena posvuda na ciljeve koji doprinose državi. Ne smijemo se zavaravati kako si smijemo priuštiti luksuz altruizma i pomaganja svijetu”.

Ova knjiga govori o projektu malene socio-ekonomske elite sa središtem, poslije Drugog svjetskog rata, ne u Londonu, nego u Washingtonu. To je neispričana priča kako je ova samoprozvana elita odlučila ‘zadržati tu poziciju nejednakosti’.

Ovo je priča o tome kako je nekolicina dominirala resursima i polugama moći u poslijeratnom razdoblju. Radi se o povijesti evolucije moći u rukama odabrane nekolicine, koji su čak znanost koristili kako bi služila toj manjini. I kako je Kennan preporučio u internom memorandumu iz 1948. godine, činili su to neumoljivo, bez ‘luksuza altruizma i pomaganja svijetu’.

Ipak, za razliku od njihovih prethodnika unutar vodećih krugova Britanskog carstva, ova nadiruća američka elita, koja je ponosno na kraju rata proglasila početak Američkog stoljeća, vješto je koristila retoriku altruizma i pomaganja svijetu kako bi postigla svoje ciljeve.

Njihovo Američko stoljeće paradiralo je kao mekše carstvo, ‘ljubaznije, blaže’, u kojem će, pod zastavom kolonijalnog oslobođenja, slobode, demokracije i ekonomskog razvoja, ova elita izgraditi mrežu moći kakva nije viđena još od vremena Aleksandra Velikog 3. stoljeća prije Krista – globalno carstvo ujedinjeno pod vojnom kontrolom jedine supersile, sposobne oblikovati, na osnovu hira, sudbine čitavih država.

Ova knjiga je nastavak ‘Stoljeće rata: Anglo-američka naftna politika i Novi svjetski poredak’. Prati drugu tanku crvenu liniju moći. Ona se odnosi na kontrolu temelja ljudskog opstanka, svaakodnevne zalihe kruha. Čovjek, koji je služio interesima poslijeratne američke elite tijekom 70-ih godina, i bio simbol njene sirove realpolitike, jest Henry Kissinger.

Negdje sredinom 70-ih, Kissinger, dugogodišnji stručnjak za geopolitiku ‘Ravnoteže moći’ i čovjek s podužim popisom zavjera koje su se vezale za njega, navodno je svijetu objavio svoj nacrt za svjetsku dominaciju: ‘Kontroliraj naftu i kontroliraš države. Kontroliraj hranu, i kontroliraš ljude.’ Strateški cilj kontrole svjetskih zaliha hrane imao je svoje korijene u prethodnim desetljećima, prije izbijanja rata na kraju 30-ih. Bila je financirana, često daleko od očiju javnosti, od strane odabranih privatnih fondova, koji su bili stvoreni kako bi očuvali bogatstvo i moć nekolicine američkih obitelji.

U nekoliko desetljeća nakon Drugog svjetskog rata, jedna obitelj je utjelovljavala prenaglašeni ponos i aroganciju nadolazećeg Američkog stoljeća više od ijedne druge. I ogromno bogatstvo te obitelji je prikupljeno prolijevanjem krvi u brojnim ratovima, te kontroliranjem novog ‘crnog zlata’, nafte. Ono što je bilo neuobičajeno u vezi te obitelji jest da su rano tijekom akumulacije svojeg bogatstva, patrijarsi i njihovi savjetnici, koje su angažirali kako bi očuvali svoje bogatstvo, odlučili kako će svoj utjecaj proširiti na različita područja. Pokušavali su kontrolirati ne samo naftu, taj šireći novi izvor energije za dominaciju svjetske ekonomije. Proširili su svoj utjecaj na obrazovanje, medicinu i psihologiju, vanjsku politiku SAD-a, te, što je bitno za ovu priču, na znanost o samom životu, biologiju, i njenu primjenu na svijet biljaka i poljoprivrede.

Njihov rad je uglavnom prolazio nezapaženo od strane šire javnosti, naročito u SAD-u. Mali broj Amerikanaca je bio svjestan kako se na njihove život suptilno, a nekad i ne toliko suptilno, utječe putem različitih projekata ove obitelji.

Tijekom istraživanja provedenih za potrebe ove knjige, djela koje se nominalno bavi temom genetski modificiranih organizama, odnosno GMO-ima, postalo je jasno kako je povijest GMO-a nerazdvojiva od političke povijesti ove moćne obitelji, obitelji Rockefeller, i četvorice braće – Davida, Nelsona, Laurancea i John D. Trećeg – koji su, u tri desetljeća nakon američke pobjede u Drugom svjetskom ratu, zori toliko najavljivanog Američkog stoljeća, oblikovali evoluciju moći o kojoj je George Kennan pričao 1948. godine. Priča o GMO-ovima je zapravo priča o evoluciji moći u rukama elite, odlučne po svakoj cijeni staviti cijeli svijet pod svoj utjecaj.

Prije tri desetljeća ta moć se temeljila na obitelji Rockefeller. Danas, trojica od četvorice braće su odavno preminula, ponekad u čudnim okolnostima. Ipak, kako je bila njihova želja, njihov projekt globalne dominacije – ‘dominacije cijelog spektra’ kako ga je Pentagon kasnije nazvao – se širio, često kroz retoriku ‘demokracije’ i s vremena na vrijeme uz pomoć sirove vojne moći tog carstva, kad se procijenilo da je to potrebno. Njihov projekt je evoluirao do točke gdje jedna moćna grupa, nominalno smještena u Washingtonu u ranim godinama novog stoljeća, odlučno želi određivati budući i sadašnji život na ovoj planeti na načine o kojima se dosada samo moglo sanjati.

Priča o genetskom inžinjeringu biljaka i ostalih živućih organizama se ne može shvatiti bez proučavanja povijesti globalnog širenja američke moći u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata. George Kennan, Henry Luce, Averell Harriman i, prije svih, četvorica Rockefeller braće, stvorili su koncept međunarodnog ‘agrobiznisa’. Financirali su Zelenu revoluciju u poljoprivrednom sektoru kako bi, između ostalog, stvorili nova tržišta za petrokemijska umjetna gnojiva i proizvode na bazi petroleja, ali i kako bi proširili ovisnost o različitim energentima. Njihovi potezi su neodvojivi od priče o današnjim genetski modificiranim žitaricama.

Do ranih godina novih stoljeća bilo je jasno da su ne više od četiri gigantske kemijske međunarodne korporacije glavni igrači koji kontroliraju patente na osnovne prehrambene sastojke o kojima većina ljudi ovisi kako bi zadovoljila svoje dnevne prehrambene potrebe – kukuruz, soja, riža, pšenica, čak i voće i povrće te pamuk – ali i na nove sojeve peradi otpornih na bolesti, genetski modificiranih kako bi navodno bile otporne na H5N1 virus ptičje gripe, ili čak promijenjene svinje i goveda. Tri od četiri privatne kompanije imale su veze s Pentagonovim istraživanjima metoda kemijskog ratovanja. Četvrta, nominalno švicarska, bila je pod jakim angloameričkim utjecajem. Kao i u slučaju nafte, GMO agrobiznis je uglavnom angloamerički globalni projekt.

U svibnju 2003. godine, prije nego što se slegla prašina od neumoljivog bombardiranja Bagdada, predsjednik SAD-a je GMO-ove učinio strateškim pitanjem, prioritetom u poslijeratnoj vanjskoj politici SAD-a. Tvrdoglavi otpor drugog najvećeg poljoprivrednog proizvođača u svijetu, Europske unije, stajao je kao znatna prepreka globalnom uspjehu GMO projekta.

Dok god su Njemačka, Francuska, Austrija, Grčka i ostale zemlje Europske unije nepokolebljivo odbijale dozvoliti sadnju GMO-ova iz zdravstvenih i znanstvenih razloga, ostatak svijeta će biti skeptičan i oklijevati. Do početka 2006. godine, Svjetska trgovinska organizacija (WTO) nasilu je otvorila vrata Europske unije proliferaciji GMO-ova. Činilo se kako je za GMO projekt uspjeh nadohvat ruke. U osvit američke i britanske okupacije Iraka, Washington je pristupio razvoju poljoprivrede u Iraku pomoću genetski modificiranog sjemenja, početno zahvaljujući velikodušnosti Ministarstva vanjskih poslova i Ministarstva poljoprivrede SAD-a Prvi masovni eksperiment s GMO usjevima dogodio se na početku 90-ih u zemlji čije elita je odavno bila korumpirana od strane obitelji Rockefeller i povezanih njujorških banaka: Argentini.

Stranice u ovoj knjizi slijede trag širenja i proliferacije GMO-a, često putem političke prisile, prevare, laži i čak ubojstava. Ponekad zvuči poput kriminalističke priče, što nikoga ne bi trebalo začuditi. Kriminal počinjen u ime poljoprivredne učinkovitosti, koristi za okoliš i rješavanja problema gladi u svijetu, sa sobom donosi uloge koji su znatno bitniji toj maloj eliti. Njihovi potezi nisu isključivo motivirani novcem ili profitom. Naposljetku, ove moćne obitelji određuju tko kontrolira centralne banke SAD-a, Engleske, Japana i čak Europske unije. Oni stvaraju ili uništavaju novac.

Njihov konačni cilj je kontrola života na zemlji, moć o kojoj su raniji diktatori i despoti mogli samo sanjati. Ako ih se ne spriječi, grupa koja stoji iza GMO projekta je jedno ili dva desetljeća udaljena od potpune dominacije nad svjetskom opskrbom hrane. To je aspekt GMO priče koji vrijedi ispričati. Stoga pozivam čitatelja na pozorno čitanje i nezavisno potvrđivanje ili argumetirano opovrgavanje onoga što slijedi.
 
KNJIGU “F.William Engdahl: Sjeme uništenja” možete skinuti OVDJE!
 
(hop/uredio: nsp)

Dok se očekuje potvrda prijedloga Europske komisije da svaka zemlja sama odlučuje hoće li dopustiti uzgoj GMO-a na svom teritoriju, u Hrvatskoj se još uvijek itekako vode bitke o potrebi proizvoda koje je William Engdahl nazvao sjemenom zla.

Uspješno donesena uredba

Hrvatska Vlada je 29. ožujka 2012. uspješno donijela uredbu:

O izmjeni i dopunama o razini genetski modificiranih organizama ispod kojih proizvodi koji se stavljaju na tržište ne moraju biti označeni kao proizvodi koji sadrže genetski modificirane organizme.

U kampanji za pristup Europskoj uniji nisu se spominjali potencijalni problemi genetički preinačenih usjeva i od njih dobivene hrane, unatoč tomu što je 80% građana protiv GMO-a. Sada nam je, mogli bismo reći potiho, došla uredba o neisticanju GMO-a. Je li bivša Vlada pripremila put ka tome, a ova nova nije imala vremena reagirati, nije više ni bitno jer uredba je donesena. Pitanje je vrijedi li ideja da svaka Vlada mora raditi u korist svojih građana?

Podsjetimo da se saborski Odbor za zaštitu okoliša jednoglasno očitovao da želi Hrvatsku slobodnu od GMO-a i da se razvoj Hrvatske temelji na ekološkoj poljoprivredi i turizmu, da 18 županija ne želi genetski modificirane organizme, te praktički želi Hrvatsku slobodnu od GMO-a.

No unatoč svemu ova Uredba sadrži odredbe koje su u skladu sa sljedećim aktima Europske unije:

– Odluka Komisije od 17. lipnja 2011. godine o odobravanju stavljanja na tržište proizvoda koji sadrže, sastoje se ili su proizvedeni od genetski modificiranog kukuruza MON 89034 × MON 88017 (MON-89Ø34-3xMON-88Ø17-3) u skladu s Uredbom (EZ) br. 1829/2003 Europskoga parlamenta i Vijeća.

Šifre MON 89034 i MON 88017 označavaju GMO sjeme multinacionalne kompanije Monsanto, a ovom odlukom je dakle propisano da na proizvodima koji sadrže kukuruz ne treba isticati da je riječ o GMO sorti. Monsanto nije jedini na popisu uredbe, tu je i GMO sjeme kompanija Pioneer/Dow, AgroSciences, Bayer Crop Science, Syngenta Seeds.

Monsanto Hrvatska d.o.o.

Monsanto se pokazao kao najokrutniji i najveći igrač u lobiranju prema znanstvenicima i političarima. Prve pobjedničke kockice bacili su u SAD-u, tako što su izlobirali da se dopusti patentiranje genetski modificiranog sjemena.

Monsanto u Hrvatskoj: Monsanto d.o.o.
Vrlicka 30
Zagreb 10 000
Tel: 00385 1 3843065
Fax: 00385 1 3841 063

To znači da je Monsanto vlasnik svog kukuruza u Hrvatskoj koji u budućnosti bude prihvatio karakteristiku modificiranog MON 89034 × MON 88017.
Prihvaćanje karakteristika se događa putem križanja naših postojećih vrsta kukuruza s njihovim modificiranim. Ako se pojavi novo sjeme, što se događa svake godine, a u tom novom sjemenu bude dio genetske strukture MON 89034 × MON 88017, oni postaju vlasnici tog sjemena. Čitava ova priča sjajno je objašnjena u filmu Food Inc. Roberta Kennera iz 2008. godine.

Zahvaljujući WikiLeaksu procurile su mnoge informacije, pa tako i ona u kojoj američki ambasador u Parizu Craig Stapleton savjetuje Washingtonu da protiv svake članice EU-a koja se protivi uvođenju GMO-a počne trgovački rat, što dovoljno govori o značenju koje Monsanto ima američkoj vladi. Wiki navodi da je Amerika upoznata sa stavom hrvatskih građana koji se protive sadnji GM-usjeva i da u narodu vlada strah da će takvi usjevi biti zasijani bez njihova znanja.

Također, Wiki prenosi Stapletonove  riječi da se s približavanjem Hrvatske EU-u usklađuju zakoni s europskim normama i da postoji nada da će se srušiti ideja o Hrvatskoj slobodnoj od GMO-a, budući da će Hrvatska sigurno slijediti EU kada je u pitanju biološka sigurnost ili GMO. Zakon o hrani, Zakon o zaštiti prirode, Zakon o zaštiti potrošača zapravo su regulativni okviri za uvođenje preinačenih usjeva i hrane, jer ovako, bez te regulative, u Hrvatskoj je de facto na snazi zabrana sjetve takvog sjemena.

Jedino što nas može ohrabriti su postignuti uspjesi susjedne Austrije, Slovenije i donekle Italije u suprotstavljanju stavu Europske unije.

Argentinski model

Poznat je primjer kako se Argentina pretvorila u velik znanstveni laboratoriji. Već petnaest godina dopuštena je sjetva “GM RoundupReady” (RR) soje. Argentinska vlada je u svom planu da izvuče zemlju iz duboke ekonomske recesije, 1990. restrukturirala svoju privredu na genetički modificiranoj soji, namijenjenoj izvozu.

Znanstveni oslonac, jedini u prilog takvoj odluci, bili su “znanstveni” podaci vlasnika GM-soje, korporacije Monsanto. Argentina se zahvaljujući GM-usjevima privremeno izvukla iz financijske krize, ali GM-sorte su od početka bile pet posto manje rodne, uz to su se pojavile neke nove biljne bolesti, točnije njih 40, koje nisu postojale prije, a intenzitet se postojećih bolesti pojačao. Danas je u Argentini više od 56 posto ili 18,65 milijuna hektara oranica zasijano RR-sojom, koja je potpuno otporna na sve herbicide, osim na Monsantov totalni herbicid.

Djeca argentinskih radnika sa Monsanto farmi

Između 1997. i 2008. izvoz soje iz Argentine povećao se s 3,2 na 16,3 bilijuna američkih dolara, stoga je taj proizvodni model prihvaćen kao velik ekonomski uspjeh. S druge strane, 200 tisuća malih poljoprivrednika iseljeno je sa svoje zemlje. EU na godinu uvozi oko 38 milijuna tona RR-soje bez uvoznih carina. Zbog otpora Europljana prema RR-soji, ta jeftina soja završava kao stočna hrana na velikim industrijskim farmama, a rezultat je niska cijena mesa, jaja i mlijeka, kojoj EU-ov mali farmer ne može konkurirati.

Monsanto svoj uspjeh na tržištu može zahvaliti lobiranju u američkom kongresu, s ciljem da uz pomoć političkog pritiska, te putem patentom zaštićenog, skupog GM-sjemena i skupog herbicida, monopolizira svjetsku opskrbu hranom.

Još jedino što visi u zraku u kojem se oplodnja i događa, jest je li se lobiranje dogodilo i u Hrvatskoj, te u čiju korist. Lobista ili lobiranih.

“Sjeme zla” ipak u Hrvatskoj?

Europska komisija predložila je da nacionalne vlasti same odlučuju hoće li dopustiti da se na teritoriju pod njihovom upravom uzgajaju genetski modificirani organizmi. Za svoju odluku ne moraju tražiti odobrenje EK, ali o njoj moraju obavijestiti ostale zemlje članice mjesec dana prije no što je stave na snagu. I dok se u EU čeka da promjenu Direktive odobre Vijeće EU i Europski parlament, Hrvatsku ujesen očekuje donošenje nacionalne strategije, koja već u startu predviđa koegzistenciju GMO-a i komercijalnih i ekoloških usjeva, piše Večernji list.

Tako smo, prema riječima članice hrvatskog Vijeća za GMO Jagode Munić, sami sebi najveća opasnost. Zasad je, dodaje, jasno propisano da se sijanje dopušta samo u posebnim uvjetima i uz posebne dozvole.

Stručnjak za genetiku, oplemenjivanje bilja i sjemenarstvo Marijan Jošt, pak, kaže kako to nije nikakva prepreka da upravo Vijeće za GMO, čija većina zagovara GMO, već za nekoliko mjeseci dopusti uzgoj bilo kakvih GM kultura u RH, iako ih kao nečlanica EU-a RH nema obvezu dopustiti.

Teorije zavjere nekih protivnika GMO-a u RH idu čak toliko daleko da tvrde kako mnoge poljoprivredne površine u Slavoniji nisu očišćene od mina upravo kako bi dočekale Pioneer, Monsanto, BASF i druge kompanije s GM sjemenom. No, nesporno je da će se ulaskom u EU i na zajedničko tržište ta mogućnost povećati. Multinacionalne kompanije poput BASF-a ili Monsanta u Hrvatskoj već žestoko lobiraju među političarima i strukom kako bi si pripremile teren.

“Nedavno dopušteni GM krumpir Amflora BASF-a opasan je jer ima gene za otpornost prema nekim antibioticima, o čemu su se već oglasili i WHO i EMEA”, upozorava Jošt. No, zagovornici GMO-a smatraju kako protivljenje GMO-u nije utemeljeno na znanosti nego na predrasudama.

“Želio bih da Hrvatska u budućnosti više sudjeluje u razvoju GM tehnologija, kao i u primjeni više akumulativnih procesa koji će iz toga proisteći. Međutim, za aktualne GM kulture (soja, kukuruz) ne postoji pretjeran komercijalni interes jer zahtijevaju i razbijanje brojnih administrativnih (i mentalnih) barijera”, kazao je za Večernji list dr. sc. Zoran Zgaga iz Zavoda za biokemijsko inženjerstvo i član Vijeća za GMO. Dodaje kako je strah od GM proizvoda u RH neutemeljen, jer su ti proizvodi na europskom tržištu prošli najrigoroznije zdravstvene kontrole, a u RH se trenutačno mogu naći samo sporadično i u zanemarivim količinama.

U Hrvatskoj su se u mrežu GMO – slobodnih regija Europe već povezale Sisačko-moslavačka i Varaždinska županija, a uskoro će im se pridružiti još neke.

U odjeći H&M-a i C&A otkriven GMO

Velika količina genetski modificiranog pamuka odaslana je iz Indije u europske tvornice. H&M je odlučio napraviti ‘organsku’ kolekciju upravo od spomenutog GM-pamuka.

Indijske vlasti otkrile su da je dio pamuka označen kao ”organski” sadržavao genetski modificirane supstance. EcoCert i Control Union, organizacije zadužene za certifikaciju pamuka, novčano su kažnjene zbog tog propusta.

Trgovačke kuće poput H&M-a i C&A prozvane su da prodaju robu deklariranu kao organsku, dok se u stvarnosti radi o GM-materijalu.

H&M je čak priznao da je znao za provjere ispravnosti organskog pamuka u Indiji, no na svojim internetskim stranicama su objavili kako ”nema razloga vjerovati da je pamuk koji su nabavili iz Indije genetski modificiran”.

Direktor Impetusa, nezavisnog laboratorija u Njemačkoj, rekao je za Finacial Times Deutschland kako oko 30 posto primjeraka koje su testirali sadrži genetski modificiran pamuk.

POVEZANI ČLANCI:

EFSA – Spasitelji ili zavjerenici prehrane? Mislim da već znamo odgovor !

UPOZORENJE GRAĐANIMA – ŠTETNA HRANA JE U PROMETU (Codex Alimentarius)

Codex Alimentarius – policija za ‘Sigurnost Hrane’ može nekaženjo ubiti !

 
 
izvor: danas.nrt.hr, index.hr
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9430"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Dulje od stoljeća nafta je jedan od najznačajnijih svjetskih strateških proizvoda, a moderno svjetsko gospodarstvo gotovo je nemoguće zamisliti bez nje. Nafta je, uz ugljen i zemni plin, bila osnovni pokretač razvoja modernog industrijskog društva, globalne ekonomije i tržišne dinamike. Stoga je svjetsko gospodarstvo iznimno osjetljivo na promjene uvjeta na tržištu energenata, odnosno na povećanje cijena i smanjenje ponude.

[mp3player config=fmp_jw_widget_config.xml playlist=radio-101.xml]

Ne bi li osigurali monopol nad svjetskim zalihama nafte, a zajedno s time i koncentraciju najveće političke moći, mala skupina britanskih i američkih kompanija – koje podupiru njihove vlade – stvorila je jedan od najvećih mitova moderne znanosti. Izmislili su mit o ograničenosti zaliha nafte, tvrdeći da je riječ o izvoru energije koji se brzo troši i koji je nekako nastao od bioloških naslaga prije nekoliko stotina milijuna godina procesom koji je u zapadnim knjigama o geologiji opisan vrlo nejasno. No svejedno se uzima kao nepogrešiva, znanstveno dokazana činjenica.
Nova knjiga Williama Engdahla opisuje upravo začetak tog mita i njegovu ulogu u dvama velikim i razornim svjetskim ratovima, kao i u beskonačnim međunarodnim sukobima, od Hladnog rata do regionalnih ratova u Africi pa do Bliskog istoka i dalje, koje je poticala anglo-američka elita kako bi zadržala nadmoć nad naftom te kontrolirala dotok nafte i dolara koji su s time usko povezani. No, ta kontrola leži u rukama nekoliko američkih i britanskih naftnih divova koji su se nekoć nazivali „sedam sestara”, ali sada su samo četiri: ExxonMobil, Chevron, BP i Shell.

Frederick William Engdhal, Amerikanac s njemačkom adresom, geopolitički je i ekonomski stručnjak i istraživač, novinar i publicist. Autor je bestselleara “Stoljeće rata; Anglo- američka naftna politika i novi svjetski poredak” te “Sjeme uništenja; geopolitika genetski modificirane hrane i globalno carstvo.”

Povod dolaska je izdavanje knjige “Mitovi, laži i ratovi za naftu” U knjizi se provlači teza kako nafta nije ograničeni resurs, kako nam naftni lobiji žele prikazati. Ta teza je već više puta iznesena od strane naftnih stručnjaka u formulaciji kako postoje ogromni izvori nafte, ali nekonvencionalne, koja je mnogo skuplja za preradu pa samim time nije upotrebljiva, barem ne u obliku kojeg znamo. Što je temelj te teze?

“Rusi i Sovjetski Savez imali su timove fizičara i kemičara koji su radili od Rusije energetski neovisnu zemlju. To je bila tajna za vrijeme Hladnog rata kako Zapad ne bi izgubio monopol nad energentima.“

“Otkrili su da nafta ne dolazi od mrtvih dinosaure već da dolazi duboko iz unutrašnjosti zemlje pomoću eksplozija. Teorija da su se dinosauri stacionirali na poziciji Saudijske Arabije bila je apsurdna.”

Prva knjiga “Stoljeće rata; Anglo- američka naftna politika i novi svjetski poredak” polučila je golemi uspjeh. Ona je dopadljiva široj javnosti, no zar nije malo pojednostavljeno ili čak zavjernički o svjetskom odnosu moći kroz povijest govoriti samo kroz pitanje nafte? Nije li to ipak malo kompleksnija priča?

KNJIGU, Stoljeće rata, možete skinuti OVDJE

KNJIGU, Sjeme uništenja, možete skinuti OVDJE

“Povijest nafte u zadnjih 100 godina je u kontroli između svega 4 do 7 korporacija koje dirigiraju svjetskom energijom.”

Zašto se onda ratovalo u Bosni, Kambodži, Vijetnamu; zašto se uopće ratovalo i prije nego što je nafta ikome išta značila?

“Ratovi u bivšoj Jugoslaviji bila je strategija Pentagona kako bi se strateški pozicionirao u odnosu na Bliski istok, ali i u odnosu na Sovjetski Savez. A konflikti kroz povijest uvijek su bili oko pitanja moći, osiguravanja resursa i stvaranja carstva.“

Druga knjiga “Sjeme uništenja; geopolitika genetski modificirane hrane i globalno carstvo” okrenuta je na kartele proizvođača hrane. Više je nego jasno da nam velike korporacije prodaju “junk food”. Vidite li tu možda interes farmaceutskih industrija? Uostalom, nije li čudno da ta industrija još nije našla efikasan lijek protiv rata?

“Postoje lijekovi za liječenje raka, samo što se ne daju u optok. A današnja hrana koja se proizvodi, u odnosu na hranu koju smo jeli prije 40-ak godina, radi od nas bolesne i slabe ljude kako bi koristili lijekove koji će nas učiniti još bolesnijima.“

Što bi bilo kada bi se sutra zabranila GMO hrana? Svijet ima sada 7 milijardi ljudi i većina bi pomrla od gladi kada bi se koristili samo tradicionalnom ekološkom poljoprivredom?

“Smatram da bi se tradicionalnom poljoprivredom trenutačno moglo uzdržavati 12 milijardi ljudi. Glad dolazi samo zbog loše upotrebe zemlje.“

Zašto se, usprkos svemu ovome što kažete, životna dob ljudi produljuje?

“Statistički je to možda i tako ali kvaliteta života se sve više pogoršava. Rak, dijabetes i ostale bolesti pojavile su se, a nije ih bilo prije 40-ak godina.“

Europska unija se navodno priprema na scenarij izlaska Grčke iz Eurozone. Problema ima i u Italiji i u Španjolskoj. Kako vidite rasplet krize? Može li EU opstati u sadašnjem obliku?

“Sam europski model je baziran na pogrešnom i neučinkovitom modelu. Centralizirani porezni sustav ne postoji. Što se tiče stotina milijarda namijenjenih da spase grčko gospodarstvo radilo se samo da se spasi Eurozona i njemačke i europske banke koje su vezane uz grčki dug. Nije ništa učinjeno za spas same ekonomije. Europska vlada trebala bi učiniti isto što i u Švedskoj 1992. kada je bila bankarska kriza. Treba se nacionalizirati banke koje su prekršile zakone, zaplijeniti im imovinu i lagano izvući ekonomiju.

Eurozona će i dalje postojati u nekom obliku jer je učinkoviti način poslovanja. Za Grčku je kasno, a Španjolska mora što prije nacionalizirati banke.“

U knjizi stoljeće rata govorite o medijski ratnom propagandnom stroju. Što je to točno?

“U SAD-u i VB postoji dio medija koji blisko surađuje sa vladom. Novinari postaju ukomponirani dio ratnog stroja, gube svoju objektivnost. Mediji nisu zainteresirani da govore istine već se drže svoje zadane agende. U svijetu je sve manje i manje nezavisnih medija… Internet je još uvijek zadnji izvor nezavisnih informacija no i on je danas pod sve većom prijetnjom.“

Kako vidite mogućnost prosperitet Hrvatske s obzirom na njen skori ulazak u EU?

“Ne mislim da će Hrvatskoj pomoći članstvo u EU. Problem je što Unija nije demokratska struktura i njezini zakoni su samo u interesu banaka i korporacija. Iluzija je da će Hrvatska primiti bilo kakav novac za pomoć. Više nema besplatnih sredstava u Bruxellesu, što bi u konačnici moglo jako loše utjecati na vaše gospodarstvo”, završava William Engdhal.
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9006"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]