Profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu, Željko Potočnjak, komentirao je za N1 Televiziju najavljenu mirovinsku reformu

“Ministarstvo je u svibnju okupilo radnu skupinu od 47 ljudi, počelo je gotovo idilično. Imali smo odličnu prezentaciju s identificiranim problemima. Ministar je u lipnju prvo javnosti, a zatim i stručnoj skupini predstavio elemente tog prijedloga.

Dio nas je rekao da mislimo kako su dijelovi oko drugog mirovinskog stupa potpuno promašeni. Sindikati su otvorili pitanje podizanje dobi za umirovljenje. Očito je jedna grupa ljudi iz Ministarstva i Zavoda za mirovinsko osiguranje pisala prezentacije, a mi smo trebali biti pokriće za to.

Nakon toga je nekoliko nas napisalo očitovanje na prijedloge, ništa se nije događalo tri mjeseca. Prije par dana, u srijedu, nam je prvi put prikazan tekst s elementima zbog kojih je došlo do oštre rasprave. Ja jesam član radne skupine, ali ono što dolazi u javnost nije rezultat radne skupine nego uže skupine koja piše te stvari za ministra”, objasnio je.

U mirovinu će se, prema pisanju medija, 2033. godine odlaziti sa 67 godina. Sindikati se bune protiv toga, kažu da to ne odgovara stanju na tržištu rada. Na upit je li ta mjera bila nužna, kaže:

“Imamo ozbiljan problem, a odgađamo mjere”

“Ta mjera je nužna, imamo ozbiljne probleme s mirovinskim sustavom. Odnos između broja aktivno zaposlenih i umirovljenika je 1,26. Pet aktivnih osiguranika radi za četiri umirovljenika. To je vrlo nepovoljan odnos koji možete rješavati smanjivanjem mirovina, ne možete ga drugačije rješavati.

Prosječna mirovina je 40 posto prosječne plaće, vi aktivnima morate uzimati 33 posto od plaće samo da bi platili te mirovine.

Za umirovljenike je to loše jer im je mirovina mala, za aktivne je to vrlo veliko jer moraju dati 32, 33 posto da bi sustav funkcionirao. Druga je mogućnost povećati broj zaposlenih i smanjiti broj umirovljenika.

Mjere koje su usmjerene na podizanje dobi za odlazak u mirovinu, nešto što je nužno. Mi smo trebali izjednačiti do 2018. dob za žene i muškarce.

To je ozbiljan problem, a odgađamo mjere. U subotu je objavljen intervju ministra koji kaže da je moguće pomaknuti to na 2033. to su mjere koje su potrebne, po meni. Puno je PR pristupa mirovinskoj reformi, što je loše” – kaže profesor.

Na upit ima li ministar Pavić jasnu sliku kako bi trebala izgledati reforma, odgovara:

“Kada je nama prezentirano stanje, odnosilo se samo na prvi mirovinski stup. Mi od 2002. imamo i drugi mirovinski stup. Ja sam oštro reagirao na ideju da se imovina iz drugog stupa, kroz stimulacije da se vrate u stup, povuče u proračun. To je potpuno neprihvatljiv pristup.

Vi mladima koji rade uzimate ona 32-33 posto da se isplate mirovine, njima ćete stvoriti konkurenciju na tržištu gdje će raditi umirovljenici za koje se mladima već oduzima iz mirovina.”

Komentirao je i povlaštene mirovine

“Svi su protiv povlaštenih mirovina, ali kad dođe do pitanja povlaštenja, neskloni smo reformama. Drugi mirovinski stup ima ideju da svatko štedi za sebe. To ima vrlo malu podršku.

Naviknuli smo da je bolje putem privilegija dobiti neko drugo pravo. Ovih pod posebnim uvjetima ima 180 tisuća, kod ovih po općim propisima imamo niz transfera koji su socijalno uvjetovani.

Imate preko 50 posto ljudi u sustavu koji primaju mirovinu koje nisu odraz onoga što su uplaćivali”, zaključuje profesor Željko Potočnjak.

Video: Željko Ivanković: Hrvatska troši na mirovine manje od europskog prosjeka
 

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Novac je važniji od ljudskih života, kaže Chelsea Clinton, koja je nedavno rekla grupi aktivista za pobačaj, da ako ne možete uvjeriti nekoga da podrži pobačaj s tvrdnjama o tjelesnim pravima, recite im da je pobačaj dobar za američko gospodarstvo

Clinton je tvrdila da je zloglasni slučaj Vrhovnog suda SAD-a “Roe protiv Wadea” bio dobra stvar, ne samo zato što je ženama dala “dostojanstvo da donesu vlastite odluke”, već i zbog toga što je to donijelo 3,5 bilijuna dolara američkom gospodarstvu, CNS News izvještava.

“Nije neizvjesna činjenica … da su američke žene koje su ušle u radni odnos od 1973. do 2009. godine dodale tri i pol bilijuna dolara u naše gospodarstvo. Istina?” – izjavila je Clinton tijekom protesta “Rise Up for Roe” prosvjedujući protiv kandidata Vrhovnog suda SAD-aa Bretta Kavanaugha.

Clinton je rekla kako bi novac mogao uvjeriti neke ljude da podrže Roe, što je dovelo do legaliziranog ubijanja nerođenih beba u osnovi zbog bilo kojeg razloga. Od 1973. godine oko 60 milijuna nerođenih beba je zakonski pobačeno u Americi.

“Dakle, mislim, bez obzira na to što ljudi kažu da im je stalo do toga, mislim da se možete povezati s ovim pitanjem” – rekla je Chelsea, prikazujući hladni cinizam koji je obično povezan s njezinim roditeljima.

“Naravno, nadam se da će se oni brinuti o našim jednakim pravima i dostojanstvu u donošenju vlastitih odluka – ali, ako to nije dovoljno uvjerljivo, nadamo se, da će neki od ovih drugih argumenata koje ste tako lijepo iznijeli, biti uvjerljivi” – Clinton je nastavila.

Njezini komentari o korištenju financijskih rezultata kao sredstvo za podršku ubijanja nerođenih beba vrlo su uznemirujući, ali su i netočni. Samo zato što se slučaj Roe protiv Wade i rastuća ekonomija podudaraju, ne znači da je jedna izazvala drugu.

Što je još važnije, istraživanja pokazuju da suprotno može biti istina – da je legalizirano ubijanje 60 milijuna djece od slučaja Roe v. Wadea do danas smanjilo i osiromašilo američko gospodarstvo.

Godine 1998. pokojni Larry Burkett, visoko cijenjeni financijski savjetnik je tvrdio:

Ovaj rastući paritet između starih i mladih je u središtu demografskih izazova s​kojima se suočavaju Medicinska zaštita i socijalna pomoć. Nevjerojatno, ali se čini da do trenutka kad vrhunac “baby boom” generacije dosegne dob za odlazak u mirovinu, broj pobačaja od odluke Vrhovnog suda u slučaju Roe protiv Wadea bit će jednak broju rođenih u “baby boomu”. “Ako je samo jedna trećina onih koji su napravili pobačaj bila na raspolaganju za započinjanje rada na njihov 18. rođendan, kolaps socijalne pomoći i sigurnosti bio bi odgođen za sljedećih nekoliko desetljeća”.

Doista, to je uglavnom zbog pobačaja zbog kojih će do 2030. godine omjer radnika i korisnika socijalne pomoći biti samo 2 naprema 1, prema projekciji Odbora za socijalnu sigurnost. Drugim riječima, dva radnika će podupirati jednog umirovljenika. (Kada je program započeo 1930-tih godina, 42 radnika je podržavalo svakog umirovljenika.)

Ali čak i ako je Clinton bila u pravu, u društvu će ostati pitanje, što je važnije: novac ili ljudski život?
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Prosječna starost do koje primaju mirovinu iznosi 79,5 godina, pri čemu žene u prosjeku mirovinu primaju do 81,8 godina starosti, a muškarci do 77,1

Zbog produljenja životnog vijeka njemački umirovljenici sve dulje primaju mirovinu, u prosjeku 19,6 godina, što je dvostruko više nego početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća, priopćio je u četvrtak Njemački mirovinski sustav.

„Samo unutar posljednjih 20 godina prosječna duljina razdoblja tijekom kojeg traje mirovinski status produljila se za 3,6 godina“, rekao je za agenciju Dpa predsjednik Njemačkog mirovinskog sustava Alexander Gunkel, koji je dodao kako je glavni razlog za produljenje ovog razdoblja produljen životni vijek njemačkih građana.

Prosječna starost do koje primaju mirovinu iznosi 79,5 godina, pri čemu žene u prosjeku mirovinu primaju do 81,8 godina starosti, a muškarci do 77,1.

Posljedica ovog trenda je pojačani pritisak na blagajne mirovinskog osiguranja, koji će se sljedećih godina dodatno povećati kada se očekuje pojačani odlazak u mirovinu pripadnika tzv. baby boom generacije.

Stoga političari, u čemu prednjači demokršćanska Unija CDU/CSU, već godinama traže povišenje starosne granice za odlazak u mirovinu i nakon napunjene 67. godine starosti.

Socijaldemokratska stranka Njemačke (SPD), koja bi s Unijom mogla formirati vladajuću koaliciju, zalaže se za uvođenje tzv. solidarne mirovine koja bi smanjila velike razlike u visini mirovina.

U prosjeku najviše mirovine primaju državni službenici, a najmanje osobe koje su tijekom radnog vijeka često prekidale radni odnos, što u natprosječnoj mjeri pogađa žene.
 
(vecernji.hr)

Sindikat traži povećanje mirovina svim umirovljenima nakon 1. siječnja 1999. za 19 posto, promjenu modela obiteljske mirovine, uvođenje minimalne mirovine u visini od najmanje 50 posto bruto minimalne plaće…

Sindikat umirovljenika Hrvatske (SUH) u utorak, 10. listopada, pod geslom “Zaustavimo siromaštvo i poniženje u starosti” organizira prosvjed u šest hrvatskih gradova, zahtijevajući od vladajućih hitno donošenje mjera koje će postaviti barijeru daljnjem ubrzanom siromašenju umirovljenika.

Sindikat traži povećanje mirovina svim umirovljenima nakon 1. siječnja 1999. za 19 posto, promjenu modela obiteljske mirovine, uvođenje minimalne mirovine u visini od najmanje 50 posto bruto minimalne plaće, uvođenje državne naknade za starije osobe koje nisu stekle mirovinu, novi model usklađivanja mirovina i ukidanje zakona kojim se uvodi porez na nekretnine dok se ne urede zemljišne i posjedovne knjige.

Paketom zahtjeva iz područja zdravstva traže da se zdravstvenu riznicu ne vraća u državni proračun, da se zadrži državno dopunsko osiguranje pri HZZO-u i da se ne poskupljuje dopunsko zdravstveno osiguranje. Sindikat traži i pokretanje redovitog rada Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe, uvođenje povjerenstva za umirovljenike, posebnog pravobranitelja za starije osobe i reformu drugog mirovinskog stupa u dobrovoljni stup.

Više od polovice umirovljenika s mirovinama ispod linije siromaštva

“Hrvatska, izgleda, ne voli svoje starije“, rekla je predsjednica SUH-a Jasna Petrović, upozoravajući na pogubnu statistiku po kojoj više od 50 posto umirovljenika ima mirovine niže od linije siromaštva, koja iznosi 2085 kuna.

Tužno je što smo najgori u regiji od svih zemlja bivše Jugoslavije, Mađarske i Italije jer imamo udio mirovina u plaći od tek 38 posto, što je gore i od Bosne i Hercegovine, gdje mirovina u prosječnoj plaći sudjeluje sa 43,5 posto, Kosova 47 posto, Srbije 50 posto, Crne Gore 56 posto, Slovenije 60 posto i Makedonije 62 posto.

“Te brojke dobro govore u kojoj mjeri smo deprivirani, degradirani i diskriminirani“, rekla je Petrović, dodavši da je strmoglavi pad započeo 2010., kad je tadašnja premijerka Jadranka Kosor ukinula na dvije godine usklađivanje mirovina, što je poslije nje nastavio Mirando Mrsić iz tzv. Kukuriku koalicije. Hrvatska je tako pala na dno siromaštva Europske unije, u kojoj su od nas siromašniji samo Bugari.

“To ne bi bilo tako strašno da umirovljenici nisu budućnost mladih, a ta budućnost je tužna, to je budućnost sakupljača plastičnih boca. S takvom budućnosti mi vam ne možemo ostaviti ovu zemlju u nasljeđe i mi se toga sramimo u ime vlasti“, rekla je Petrović.

Upozorila je na pad životne dobi u Hrvatskoj zbog rastućeg siromaštva. Dosad smo imali prosječnu dob od 81 godinu života za žene i 78 godina za muškarce ali je to počelo padati uslijed umiranja zbog bijede. Umiranje je započelo ubrzano rasti već 2015. kao posljedica siromaštva i bijede, nemogućnosti liječenja, očaja, ovrha i svega što tlači i muči starije ljude, kaže Petrović.

Veliki broj samoubojstava među starijim građanima

Posljedice se prepoznaju čak i po broju samoubojstava jer, iako stariji od 65 godina čine 18,6 posto stanovništva, među samoubojicama ih je čak 40,1 posto. Ističući to kao još jednu bizarnost, Petrović je rekla da u medijima, umjesto da se stavi fokus na plaće i mirovine, stalno ostajemo zarobljeni u prošlosti i govorimo o partizanima i ustašama.

Postavljanje barijere siromašenju umirovljenika od Hrvatske traži i Europska komisija, koja već tri godine upozorava na preniske mirovine i traži da se mirovine po posebnim propisima usklade s općim propisima. Zbog toga traže uvođenje minimalne mirovine koja ne bi smjela biti niža od 1600 kuna i uvođenje nacionalnog dodatka za starije osobe, koji imaju sve zemlje u Europi.

Čim je Mađarska uvela taj dodatak, broj osoba u zoni rizika od siromaštva starijih od 65 godina pao je na samo 4 posto, dok je u Hrvatskoj na 31,2 posto.

Zamjenik predsjednice SUH-a Milan Tomičić upozorio je da 100.000 umirovljenika prima mirovinu manju od 500 kuna, a da 57 posto umirovljenika ima manju mirovinu od prosječne mirovine koja iznosi 2314 kuna.

Sindikat prosvjede organizira u Zagrebu kod Manduševca, u Puli na Trgu Portarata, u Splitu na Zapadnoj obali, u Osijeku na Trgu slobode, u Slavonskom Brodu na Korzu i u Zadru na Poljani Pape Ivana Pavla II.
 
(vijesti.rtl.hr)

Znatne uštede u mirovinskim troškovima u ne tako dalekoj budućnosti planiraju se postići smanjenjem budućih mirovina svih koji su sad mlađi od 55 godina, odnosno rođenih 1962. i kasnijih godina!

Svi koji su rođeni 1962. godine i kasnije imat će 27 posto niže mirovine! Proizlazi to iz najnovijeg Programa konvergencije koji je zajedno s Nacionalnim programom reformi Plenkovićeva Vlada prihvatila u prošli četvrtak.

Hrvatska za mirovine izdvaja približno 11 posto BDP-a, odnosno oko 38 milijardi kuna, a Vladine su projekcije da će se do sredine stoljeća javni izdaci za mirovine spustiti na oko 7,2 posto BDP-a.

Znatnije smanjenje javnih izdataka počelo bi, navodi Vlada u svom programu, od 2027. godine jer će uz državu mirovine u većem broju početi isplaćivati i privatni mirovinski fondovi.

Nema povratka u 1. stup

To smanjenje bit će utoliko značajnije što umirovljenici koji će primati mirovinu iz oba stupa neće imati dodatak od 27 posto na dio mirovine koji se isplaćuje iz prvog stupa – posve jasno i otvoreno navodi Plenkovićeva Vlada.

Drugim riječima, znatne uštede u mirovinskim troškovima u ne tako dalekoj budućnosti planiraju se postići smanjenjem budućih mirovina svih koji su sad mlađi od 55 godina, odnosno rođenih 1962. i kasnijih godina! Svi su oni obvezni osiguranici 2. stupa, koji 15 posto svojih mirovinskih doprinosa uplaćuju u 1. stup, a 5 posto u 2. stup.

Dodatak je po važećem zakonu sastavni dio formule za izračun mirovine, a uvela ga je Sanaderova Vlada 2007. godine jer su novi umirovljenici postajali socijalni slučajevi. Od 2010. godine taj dodatak iznosi 27%, no problem je što se dodatak isplaćuje samo osiguranicima 1. stupa.

Zaposlene osobe rođene 1962. godine i kasnije obvezni su članovi oba mirovinska stupa, i premda u prvi doznačuju više doprinosa, pravo na dodatak neće se proširiti i na njih. Strateški dokument Vlade odnosi se na razdoblje 2017.-2020. godine, kad će taj problem eskalirati.

Imaju li dovoljno staža, žene rođene 1962. moći će u prijevremenu mirovinu već 2019. godine, a muškarci 2022. godine, a mirovine će im biti 27% niže od mirovina radnika rođenih 1961. godine! Uvjeti za redovnu mirovinu za žene nastupaju 2026. a muškarce od 2027. godine.

Kosor dala povratak

Simulacija koju je pripremio Danijel Nestić s Ekonomskog instituta pokazuje da je za ženu koja je cijeli svoj radni vijek zarađivala prosječnu bruto plaću (što bi bila plaća nastavnika u školi) razlika u mirovini čak 514 kuna. Umjesto da dobije 2845 kuna, koliko i nastavnica rođena godinu dana prije, njezina bi mirovina za identičan staž od 36,5 godina pala na 2331 kunu!

Budući da će se ogroman udar na nove umirovljenike pojaviti već 2019. godine, posve je nerazumljivo što se micanje dodatka od 27% hladno opisuje kao mjera koja će pridonijeti održivosti javnih financija.

Kako može biti održiv potez koji će brojne generacije gurnuti u siromaštvo? Vlada navodi da se ljudi iz 2. stupa neće moći vratiti u 1. stup, čemu je Jadranka Kosor pribjegla 2011. godine kad se pojavio problem rođenih od 1951.-1961.

Štedjet će se i ranijim produljenjem radnog vijeka na 67 godina te jačom penalizacijom prijevremenih mirovina, a jedino će do 2030. rasti izdaci za minimalne mirovine branitelja.
 
(vecernji.hr)

Na internetu se pojavila nova video snimka incidenata migranata u Njemačkoj

Grupa nasilnika napala je dvojicu umirovljenika koji su branili ženu koju su migranti prethodno maltretirali u vlaku podzemne željeznice u Munchenu.

Na snimci se vide migranti, za koje Daily Mail tvrdi da su “istočnoeuropskog i arapskog porijekla“, kako drže jednog muškarca za ruke verbalno ga napadajući.

Druga žrtva se gura s jednim od migranata koji ga u jednom trenutku hvata za vrat i prijeti mu.

Video je snimio Tom Roth mobilnim telefonom i objavio na Facebooku.

Prema njegovim riječima, sukob je izbio nakon što je jedna žena ljutito reagirala kada je jedan od migranata stavio svoju ruku na nju. Nakon ženine reakcije, jedan od migranata ljutito je udario rukom o prozorsko staklo, a ostali putnici su tražili da to više ne radi.

Nakon toga jedan od nasilnika počeo je podrugljivo tapšati po glavi jednog od umirovljenika nakon čega je usljedila svađa.

Roth je rekao da su nasilnici maltretirali mladu ženu, dirali je i pitali zašto neće s njima da razgovara na njemačkom jeziku.

Na sljedećoj je stanici pozvao policiju, no oni su mu rekli da su nemoćni.
 

 
(jutarnji.hr,youtube.com/uredio:NSP)

Promatrajući razmjere i posljedice grčke krize, postavlja se pitanje možemo li od svega toga nešto naučiti?

Konkretnije, može li običan hrvatski građanin – onaj koji živi od svojega rada ili djelatnosti, te nastoji prehraniti sebe i svoju obitelj – izvući neke lekcije koje bi mu mogle pomoći da se bolje pripremi za gotovo neizbježnu repeticiju grčkog scenarija u Hrvatskoj?

Kaže se da je razlika između budale i mudraca ta što budala uči na vlastitim pogreškama, dok mudar čovjek uči na tuđim. Zato ne budimo budale, nego pogledajmo što možemo učiniti već danas kako bi se zaštitili od gramzive države i preživjeli scenarij za kojeg se nadamo da se ipak neće dogoditi.

1. Ništa ne očekujte od države

I vrapci na grani znaju da je Hrvatska prezadužena zemlja, s kojom se iznimno loše upravlja. HDZSPD oligarhija već godinama koči ekonomski rast, što je dovelo do visoke stope nezaposlenosti. Golema i neučinkovita državna uprava hrani se visokim oporezivanjem ostatka ostataka realne ekonomije. Budžetni deficit iz godine u godinu je sve veći, javna potrošnja raste, a sve se to financira dugom kojeg će vraćati naši unuci i praunuci. Nakon što bankrotiramo.

S obzirom na to, više je nego naivno očekivanje da će nas isti sustav koji nas je doveo u tu situaciju moći iz nje izbaviti. Krajnje je vrijeme da shvatimo da država nije dobra majka koja brine o potrebama svoje djece, već nezasitna neman koja živi od otimačine onoga što njezini građani steknu u znoju i muci. Zato sigurno nećete pogriješiti ako svoju budućnost planirate neovisno o državi.

2. Osigurajte svoju štednju

Primjer Grčke daje nam izvrstan (iako tužan) primjer kako prolaze oni koji vjeruju bankama u državi kojom vladaju fiskalno neodgovorni političari. Kako se Grčka približavala bankrotu, građani su počeli sve više i više povlačiti novce iz banke.

Grčka vlada na to je reagirala tako da je proglasila tzv. “bank holiday” – zatvorila bankarski sustav i tako onemogućila ljudima bilo da podignu gotovinu sa svojih računa, ili da novce prebace na bankovni račun izvan zemlje. Uveli su i limit na bankomatima, tako da nijedan Grk sa svoga računa nije mogao uzeti više od 60€ dnevno.

Na taj način grčka vlada postigla je dvije stvari: spriječila kolaps bankarskog sustava koji se temelji na frakcionalnom bankarstvu (u kojem ni jedna banka nije u mogućnosti isplatiti depozite svim štedišama ako dođu u isto vrijeme), te osigurala da novac ostane u Grčkoj. Ovo drugo je posebno važno, jer to omogućuje vladi da po potrebi krade novac od štediša. Nije se jednom dogodilo da su vlade u krizi uvele porez na depozit, porez na podizanje novca, ili porez na transakcije u korist bankovnih računa izvan matične države.

E sad, da su grčki građani imalo dovoljno pronicljivosti da vide da im država tone u kolaps, mogli su bez pol muke otvoriti račun u bilo kojoj stranoj banci, uložiti dio štednje u dionice poduzeća u privatnom vlasništvu, ili naprosto dio štednje pretvoriti u fizičko zlato i srebro za koje država ne mora nužno znati.

3. Ne birajte socijaliste i kejnezijance

Osim lekcije o fragilnosti i mogućnoj nesolventnosti bankarskog sustava u fiskalno neodgovornim državama, grčka kriza pokazuje u svu apsurdnost kejnezijanske paradigme po kojoj javna potrošnja i budžetni deficit mogu na neki magičan način oživjeti ekonomiju i generirati ekonomski rast.

Naprotiv, ekonomski rast može se ostvariti samo dobrovoljnim razmjenama na slobodnom tržištu, gdje se privatne inicijative natječu u tome tko će bolje zadovoljiti potrebe svojih krajnjih kupaca i tako ostvariti poduzetničku nagradu zvanu profit. Visoki porezi i javna potrošnja taj proces mogu samo omesti, unazaditi ili potpuno onemogućiti.

A da to nije samo aprioristički zaključak svojstven “austrijancima”, pokazuje upravo primjer Grčke koja desetljećima neuspješno pokušava primijeniti kejnezijanski recept kako bi oživjela ekonomiju. Neki se možda sjećaju Olimpijskih igara za koje se govorilo da će oživjeti grčku ekonomiju i donijeti neviđeni rast uzrokovan javnom potrošnjom.

Stvar je na kraju završila u debelim minusima i novim zaduženjima. Davali su Grci trinaestu i četrnaestu plaću kako bi “potaknuli potrošnju”, pa vidimo kako je to završilo. A kada je kejnezijanizam zatajio, otišli su u još veću krajnost pa izabrali marksističku Sirizu, koja je stvar pokušala riješiti još većom javnom potrošnjom i još rigidnijom regulacijom tržišta. Gašenje vatre benzinom preblaga je usporedba onoga što se s time postiglo.

Zato dobro pazite koga birate na izborima. Pročitajte ili barem preletite pogledom gospodarske programe onih stranaka za koje namjeravate glasovati. Naiđete li na fraze tipa “javna potrošnja”, “državne investicije”, “strategija razvoja”, “socijalna jednakost” i slične izraze koji sugeriraju povećanje javne potrošnje i centralno planiranje ekonomije – bježite glavom bez obzira. Osim ako se baš želite jednog jutra probuditi u Grčkoj.

Ovako Grci preživljavaju bez banaka: Bolje novac držati pod madracem nego u nestabilnim bankama

Grci pokazuju pravu kreativnost kada se radi o korištenju novca dok su im banke zatvorene već treći tjedan zaredom, piše CNN.

Mnogi su očekivali generalnu paniku, no Grci se snalaze kako znaju i umiju, iako im je podizanje gotovine s bankomata ograničeno na 60 eura dnevno. Dok su banke zatvorene moraju redovito pohoditi bankomate, ili se osloniti na druge načine da se dokopaju novca.

Nekima plaće isplaćuju u gotovini, ostali svakodnevno posjećuju bankomate

Konobar Lorenzo Kaci (26) sa svojim se poslodavcem dogovorio da mu plaću daje u gotovini, dok su se mnogi drugi radnici sa svojima dogovorili da im dio plaće isplaćuju na taj način, a polovicu da im uplaćuju na bankovne račune. Može se reći da tako i nije neki problem preživjeti, no snalaze se i oni zaposlenici kojima plaća i dalje direktno sjeda na bankovne račune.

Primjerice, supružnici George i Anna u trenucima kada im treba novac odlaze do bankomata, a budući da su prisiljeni štedjeti, to im nije prevelik problem. Grci su inače skloniji gotovini, ali ovaj je par odlučio koristiti kreditne kartice za određene uobičajene troškove, što im omogućuje malo više fleksibilnosti.

One koji moraju plaćati stanarine većina stanodavaca razumije i dopušta im da kasne s uplatama, svjesni su ograničenja. Velik dio mlađeg stanovništva živi s roditeljima, pa ne mora brinuti o takvim stvarima.

Umirovljenici se pouzdaju više u madrace nego u banke

Skupina stanovništva koju zatvaranje banka ne uznemiruje previše su umirovljenici, jer se oni mogu osloniti na redovne državne isplate novca. Određenim je bankama dozvoljeno da ostanu otvorene, kako bi umirovljenici mogli podići svoj novac. Prisiljeni su čekati u dugim redovima, a isplate su im ograničene na 120 eura tjedno.

Banke se otvaraju na kratko, a ljudi koje se skupljaju ispred njih često izgledaju zabrinuto. Ipak je na snazi opća uplašenost, zbog čega mnogi svakodnevno odlaze na bankomat i dižu maksimalni dozvoljeni iznos od 60 eura. Oni tvrde kako im je novac bolje čuvati pod madracem nego u nestabilnim bankama.
 
(index.hr/uredio:nsp)

Lloyd Blankfein, tajkun, predsjednik uprave i CEO Goldman Sachs-a, razljutio je američku javnost rekavši da bi ‘Amerikanci trebali kasnije u mirovinu uz manje povlastice tijekom radnog vijeka’.

Lloyd Blankfein, tajkun, predsjednik uprave i CEO Goldman Sachs-a, razljutio je američku javnost rekavši da bi ‘Amerikanci trebali kasnije u mirovinu uz manje povlastice tijekom radnog vijeka’.

‘Povlastice moraju biti umjerene i stabilne’

Što bi zapravo takva izjava značila? Kako je već ranije govorio da bi ‘vremenski rok za umirovljenje trebalo produžiti’, a ‘povlastice smanjiti, sukladno inflacijama’, nije preteško pretpostaviti o čemu se radi. Blankfein kao ‘problem’ navodi socijalno i mirovinsko osiguranje koje je očito trn u oku bankama te bi isti rješavao na način da jednostavno produži radni vijek i onemogući povišice, kao i bilo kakve nagrade i povlastice za radničku klasu.

Socijalno osiguranje ne omogućava pravo neke osobe da ima veću mirovinu ukoliko se odluči za tridesetogodišnji radni vijek umjesto trenutnih dvadeset i pet godina. Isto tako, veliki broj ljudi bude preko trideset godina u mirovini – izjavio je čelnik Goldman Sachs-a, nakon žestokih medijskih tekstova na vlastiti račun. Dodao je i da bi ‘određene povlastice trebale doći u raspravu, zbog prilagodbi radi inflacije, te postati umjerenije i stabilne’. Pod ovim posljednjim misli da bi trebale biti povećavane po manjem postotku i rjeđe.

Gomila netočnih podataka

Ovo je, sudeći prema analitičarima, još jedan dokaz da manjina bogatih koja je kreirala krizu želi istu prebaciti na leđa srednje i radne klase. Inače, Blankfein je samo u prošloj godini dobio 16 milijuna dolara povlastica i bonusa dok u dionicama Goldman Sachs-a ima gotovo 210 milijuna dolara. Zanimljivo, s druge strane mu smeta da pojedini radnik dobije do 1.000 dolara bonusa za dobar rad.

Također, nije jasno zašto je kao prosjek umirovljenja naveo ’25 godina radnog staža’. Takav podatak bi značio odlazak u mirovinu u četrdesetima, a to svakako nije slučaj niti istinit podatak. Ukoliko pak veliki broj ljudi bude tridesetak godina u mirovini to bi značilo kako dožive preko devedeset godina, što također nije slučaj jer je prosjek SAD-a starost od 78 godina.

U studenom 2011, Blankfein je naveden na # 43. mjestu liste svjetski najmoćnijih ljudi prema časopisu Forbes

U studenom 2009, izjavio je u intervjuu, kao bankar: “Ja radim Božje djelo.”

Bloomberg: GS kriv za propast Grčke

Goldman Sachs srušio je Grčku i na tome zaradio, na temelju kredita još iz 2001. GS je Grcima tada posudio 2.8 milijardi eura, a Grčka je na sam dan posudbe već bila dužna 600 milijuna eura više.

Do 2005. cijena transakcije, tj. derivativa, koja je zamaskirala posudbu i za koju je Goldman Sachs tražio da se ne uspoređuje s cijenama sličnih paketa na tržištu, narasla je na 5,1 milijardu eura, piše Bloomberg. Transakcija između Goldman Sachsa i grčke vlade sastojala se od zamjene duga izraženom u dolarima i jenima u euro služeći se starim deviznim tečajem.

Drugi mehanizam ugovora kojem je cilj trebao biti smanjenje duga bile su zamjene kamatnih stopa (s fiksnih na nefiksne i obratno) pri vraćanju novca, kako bi već odgovaralo ugovorenim stranama. Problem je što je Goldman Sachs zbog velikog iznosa i kompliciranosti ugovora Grčkoj naplatio daleko veće trgovačke provizije nego je to slučaj na tržištu.

Rezultat je bio da je Grčka morala vraćati 400 milijuna eura godišnje do 2019. godine. Kasnije je dug restrukturiran i vraćanje produženo do 2037. godine. Koliki će točno biti krajnji profit Goldman Sachsa, ne može se još utvrditi zbog fluktuacija tržišta, no već znamo koji je bio grčki – bankrot.
 

 
 
(dnevno.hr, wikipedia.com, youtube.com/uredio: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11720"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Sukladno Europi koja sve više tone u depresiju, Hrvatska još ne zna koliko je duboko u gov…. ! Negiranje krize nas je dovelo tu di smo danas.

Nedavno je Slavko Kulić izjavio da je Grčka zapravo u boljoj poziciji od Hrvatske, po tome što ona zna brojke na papiru. … zaduženost, inflaciju, nezaposlenost, tj. zapravo ono što Hrvatska uporno skriva i maskira, da bi se dobio socijalni mir.

INVESTITORI BJEŽE Propale su sve strane investicije u Hrvatsku! Ulaganja su na razini 1996. godine

Ovakvih ljudi nema kod nas, oni su nešto posebno, tako je zaposlenica istarska tvrtke Crimppi Oy iz Pićana opisala svoje vlasnike iz Finske koji su prije dvije godine došli u Hrvatsku proizvoditi izoliranu žicu i kabele. Zadovoljstvo je, čini se, obostrano. Vlasnik iz Finske, kažu u toj istarskoj tvrtki koja zapošljava oko 45 ljudi, dosta vremena provodi u Hrvatskoj – “ali bit će odsutan idućih mjesec dana”.

Čačić: ‘Za pad investicija nismo krivi mi, nego bivša Vlada! I klima je problematična, stvara se atmosfera: spriječi i ne daj!’

Što je tu finsku tvrtku, specijaliziranu za elektromehaničke aplikacije, elektroniku i kućanske aparate, koja ima podružnice u Kini i Estoniji, privuklo u Hrvatskoj.

Jedan dobar primjer

Prema riječima onih koji su imali uvid u razmišljanje jednog od suvlasnika tvrtke, Seppoa Hujamena, kao velikom ljubitelju jedrenja, svidila mu se pozicija. Želio je spojiti ugodno s korisnim, raditi i jedriti. Premda se i u njegovom slučaju Hrvatska pokazala kao komplicirana destinacija, domaćin je ispoštovao njihove zahtjeve i ulaganje je realizirano. S približavanjem ulaska Hrvatske u EU, mnogi su vjerovali da će ovakvih priča biti više, da će ulagači naći više interesa za dolazak u buduću članicu EU, uključujući i njenu poziciju.

Bečki institut za međunarodne ekonomske studije, primjerice, očekivao da će Hrvatska ove godine biti jedna od rijetkih zemlja u regiji koja će imati veći priljev izravnih stranih ulaganja.

Nakon što je prošle godine uloženo oko milijardu eura, procijenili su da će ove godine biti dosegnuta brojka od 1,5 milijardi eura. Međutim, posljednje brojke HNB-a govore da su u prvom dijelu godine strane investicije iznosile tek 154 milijuna eura.

Očito je da su procjene zakazale, a očekivanja iznevjerena. Razlog tako razočaravajućim brojkama, Branko Grčić, potpredsjednik Vlade i ministar regionalnog razvoja, vidi u krizi.

Opravdavanja

- Tokovi kapitala su zaustavljeni na svim tržištima, prije svega u Europi, a posljedica toga su i smanjenja ulaganja u Hrvatsku. Sam ulazak u EU, rješavanje problema birokracije i drugih prepreka, te izlazak iz krize, bit će moment koji će odrediti oporavak ulaganja, kaže Grčić. Prema njegovoj procjeni, to bi moglo biti potkraj iduće godine.

Problem Vlade

Globalne okolnosti svakako Hrvatskoj ne idu u prilog. Ulagači su u krizi slabo zainteresirani za izgradnju novih pogona ili preuzimanje neke tvrtke. Međutim, to sigurno ne može biti jedino objašnenje za tako mala ulaganja. Branko Vukmir, specijalni savjetnik UNCTAD-a koji je godinama prezentirao Svjetsko izvješće o ulaganjima te institucije, kaže da nije iznenađen niti s niskom razinom ulaganja, a niti s nepovoljnom strukturom tih ulaganja.

- Današnje je stanje posljedica dugogodišnjeg zanemarivanja i nebrige oko stvaranja povoljnog ozračja za strana ulaganja. Stvorena se klima teško mijenja, a i uklanjanje administrativnih barijera putem izmjena zakona o podzakonskih akata, dugo traje, kaže Vukmir. On smatra da je Vlada učinila barem dva korisna koraka, u pravcu otvaranja mogućnosti za strana ulaganja. S jedne strane, osnovala je novu agenciju za strana ulaganja pod vodstvom iskusnog stručnjaka, što će sigurno biti od pomoći stranim ulagačima.

S druge strane, izmijenila je Zakon o javno-privatnom partnerstvu budući da su raniji propisi bili dobar primjer kako administrativne barijere mogu onemogući svako ulaganje. Prema njegovom mišljenju, stranim ulaganjima treba posebno otvoriti malo poduzetništvo i poljoprivredu te naći modalitete kako to postići.

-Vlada treba i nadalje energično raditi na pojednostavljenju propisa kako bi se olakšalo obavljanje privrednih djelatnosti i svoje napore u tom pravcu popularizirati, kaže Vukmir. Većina prepreka koje je naslijedila ova Vlada i dalje su tu: Birokracija je i dalje spora, a parafiskalni nameti još su i veći, kaže jedan ekonomist koji je želio ostati anoniman. Ono što je posebno veliki problem je pristup problemima.

Većina zemalja koje su postale šampioni u privlačenju investitora do sada su izgradile zavidnu infrastrukturu. Imaju stotine profesionalaca koji prate i obrađuju pojedina tržišta i ulagače. Hrvatska je sve ove godine, osnivala i ukidala agencije u koje su uvijek pristizali neki ‘početnici’, a posao često počinje i završava s ministrima. Stephen Leeds, američki konzultant koji je prije nekoliko godina radio za Vladu, upravo je to izdvojio kao glavni problem: minstar može reći da je sve u najboljem redu, ali ako posao nepreuzmu profesionalci, on se negdje izgubi.

Loš rezultat

Upravo je tu ulogu sebi namijenio prvi potpredsjednik Vlade i ministar gospodarstva Radimir Čačić. Proteklih mjeseci primio je mnoge delegacije i obišao brojne destinacije po svijetu, među ostalim i Tursku. Prema pričanju jednog od turskih ulagača, to je bio prilično neuspješan sastanak. Sve što su uspjeli je – posvađati se.

Ministar Grčić je svojedobno ugostio grupu japanskih ulaganja, ali nema povratnu informaciju što je bilo dalje. Možda bi ministri veći dio energije ipak trebali usmjeriti u sistematičnije otklanjanje boljki koje smetaju potencijalnim ulagačima. ƒ

Slučaj IKEA: Na jedan potpis čekali smo puna četiri mjeseca!?

Čak 78 posto od oko 700 austrijskih tvrtki koje posluju kod nas kao prepreku ulaganju u Hrvatsku navodi preveliku birokraciju i administraciju.

Više od pola ih smatra da su najveći problemi neučinkovito i sporo pravosuđe te neusklađeni zakoni. Muči ih i korupcija.

Ova anketa provedena je prije dvije godine. Austrijska ambasada tada je pokušala upozoriti da je takvo stanje neodrživo i da će najveću štetu imati Hrvatska. I – bili su u pravu.

Otada se gotovo ništa nije poduzelo da se olakša investiranje. Jedino što se dogodilo je – novi dramatični pad investicija u Hrvatsku!

A, Austrijanci su odlučili preusmjeriti svoje investicije u Rumunjsku i Srbiju.

- Problemi s kojima se austrijski investitori susreću u Hrvatskoj još uvijek postoje! Situacija se nije promijenila – rekao nam je Roman Rauch, direktor austrijskog Ureda za vanjsku trgovinu u Hrvatskoj.

Mladen Štahan, direktor tvrtke za poslovno savjetovanje TEB, koja svakodnevno komunicira s domaćim i stranim investitorima, ovako je počeo razgovor: ‘Imate li doista dovoljno vremena da vam nabrojim sve probleme i apsurde na koje nam se investitori žale?’

Prvo problem za strane investitore, kažu u TEB-u, to što vam treba dugo dok saznate koje su vam uopće sve dozvole potrebne, zatim to što je podijeljena nadležnost među državom, županijom, gradom ili općinom u izdavanju različitih odobrenja pa se stranka često šeće od ureda do ureda.

- O istoj činjenici morate kao investitor ponekad i više puta prilagati dokaz o vlasništvu. To opterećuje jer u svakom novom koraku morate dokazivati osnovni korak. Investitore u startu odbijaju i nedorečenost i česta promjena propisa zbog čega nema pravne sigurnosti. Zbog neusklađenih propisa dolazi i do problema kad sama administracija ne zna što da radi. Osim toga, veliki su problemi s prostornim planovima, neriješenim imovinsko-pravnim odnosima… Osobe se teško odlučuju uložiti 10 milijuna eura u nešto, a pritom veliki dio vremena utrošiti u pribavljanje potrebne dokumentacije – tvrdi Štahan, ističući kako se ti problemi odnose na sve sektore gospodarstva.

Rekorder među investitorima u Hrvatskoj – po uloženom trudu i vremenu – je švedski proizvođač namještaja Ikea. Njima je ovo dvadeseta jubilarna godina otkako su krenuli u izgradnju shoping centra. Ako zanemarimo rat, njihov pokušaj realizacije investicije traje 16 godina.

- Bilo je tu svega – priča nam direktor za Hrvatsku Branko Mihajlov i nastavlja:

- Imali su problem sa zemljištem, lokacijskim dozvolama, nerazumnim zakonima, ali Šveđane je najviše začudilo to što su na samo jedan potpis od Hrvatskih autocesta morali čekati više od četiri mjeseca!

Stanje hrvatske ekonomije moglo bi uskoro postati slučaj za udžbenike ekonomije jer trenutno je u knjigama teško pronaći naziv koji prikladno opisuje situaciju u kojoj grca gospodarstvo.

Prema opisu stanja koje su poznati ekonomski analitičari dali za novi broj Lidera, Hrvatska je trenutno u inflaciji, deflaciji, stagflaciji, agflaciji, recesiji i depresiji. Prema jednoj tvrdnji svjetska inflacija se prelijeva k nama, a prema drugoj je rast cijene jednokratna pojava koja neće potaknuti inflaciju. Teško je reći tko je u pravu jer istina je da se prosječna inflacija vrti oko dva-tri posto, ali u praksi je vidljivo da rast nekih cijena proizvoda snižava deflacija nekih drugih poput cijene stanova, automobila, namještaja i odjeće. Nažalost među proizvode kojima cijena raste ubrajaju se oni iz kategorije svakodnevnih proizvoda poput hrane i energije.

Ono što pak najviše zabrinjava poslovni sektor je inflacija troškova, tj. rast cijena proizvođačkih cijena što smanjuje konkurentnost domaćih proizvođača. Snažniji rast proizvođačkih cijena u odnosu na potrošačke upućuje i na pad marže proizvođača, što izaziva pad njihove profitabilnosti.

Dodatni udar ne proizvođače je rast porezne presije i mjere za punjenje državne blagajne što poveća jedinični trošak proizvodnje. Među Liderovim sugovornicima nema složnih rješenja kako riješiti opisanu situaciju. Sigurno je jedino da dobrog rješenja nema bez razumijevanja ukupne slike i cjelovite strategije koja bi mogla biti i nekonvencionalna. Možda je najbolji naziv za opis situacije dao bivši premijer Sanader – ‘mi smo u banani’.

HRVATI U STRAHU OD SVEGA U većoj smo recesiji nego Grčka, imamo manje novca nego Afrikanci

Ništa ne kupujemo, samo plaćamo dugove i štedimo, pokazuje istraživanje Nielsena, svjetskog lidera u istraživanju tržišta.

Doista mi nije jasno zašto ste u tolikom strahu? Imam pred sobom istraživanje koje pokazuje da su Hrvati među najpesimističnijim potrošačima na svijetu. Ovo mjerenje je barometar straha u zemlji, ja sam danas ovdje i ne razumijem zašto je razina pesimizma tako velika, čudio se Jean-Jacques Vandenheede, vodeći konzultant Nielsena, najznačajnije svjetske agencije za istraživanje tržišta, komentirajući novu studiju koja pokazuje da su Hrvati, uz Korejce i Mađare, najpesimističniji narod na svijetu.

Optimističniji od nas su čak i Grci, čija je zemlja na rubu bankrota.

Naime, 10 posto Grka, koji valjda na nekom otoku daleko od stvarnosti love ribu, uvjereno je da im zemlja nije u recesiji. U raskoraku sa stvarnošću samo je četiri posto Hrvata koji su uvjereni da je naša ekonomija još u plusu.

Ljudi ne vide promjene

- Doista me iznenadila pozicija Hrvatske. Ne živim u Hrvatskoj i ne mogu odgovoriti na pitanje zašto je to tako, ali mogu zaključiti da je generalno razina straha na ulici ogromna. Pitanje zašto je to tako za sve je one koji utječu na javno mišljenje – političare, vlasnike tvrtki, novinare. Ovo se nije dogodilo preko noći i želite li da ljudi promijene mišljenje, moraju vidjeti promjene – rekao je Jean-Jacques Vandenheede.

Da su Hrvati pesimisti, bilo da je riječ o osobnim ili državnim financijama, pokazala je globalna studija agencije za istraživanje tržišta i javnog mnijenja Nielsen iz trećeg kvartala ove godine. Studija koja mjeri indeks povjerenja potrošača provedena je na više od 29.000 interenetskih korisnika i predstavlja populaciju od oko milijardu potrošača u 58 zemalja svijeta.

Indeks 100 je balans između pesimizma i optimizma, a Hrvatska je na nevjerojatno pesimističnom 41 bodu.

Pokazatelj stanja uma

Indeks pesimizma glavni je pokazatelj “uma” potrošača u 58 zemalja svijeta. Logika je vrlo jednostavna: što su potrošači pesimističniji, to više zatvaraju svoje novčanike i još više režu potrošnju. Stanovnici Indonezije, Indije i Filipina, pokazuje Nielsenovo istraživanje, najoptimističniji su potrošači na svijetu.

Europa je negdje između i čini se kako je značajan dio potrošača realan, što znači da su pesimisti “gornje kategorije”. Drugim riječima, svjesni su ekonomske situacije i pesimistično ocjenjuju sadašnjost i blisku budućnost, no ne tako crno kao, primjerice, Hrvati.

Već se pokazalo kako je kriza Hrvate naučila pameti i prekinula praksu potrošnje bez pokrića. Od sumanutih kupaca zakopanih u minuse i kredite postali smo umjereni potrošači koji paze što kupuju i pokušavaju uštedjeti gdje god mogu.

Galopirajući rast cijena

Potvrđuje to i istraživanje Nielsena u kojem je 78 posto hrvatskih ispitanika reklo da je promijenilo navike potrošnje. Svaki drugi ispitanik tvrdi kako troši manje na odjeću ili telefoniranje, a traži i jeftinije proizvode za istu cijenu.

- Premda su potrošači promijenili svoje navike, i dalje je ogromna razlika između onoga što ljudi kažu i u konačnici naprave. To je tako u svim zemljama – ističe Nielsenov konzultant Jean-Jacques Vandenheede.

Pesimistične Hrvate trenutno najviše brine sigurnost posla i rastuće cijene režijskih troškova, dakle računa za struju, plin i grijanje te galopirajući rast cijena hrane.

- Samo dva posto ispitanika u Hrvatskoj kaže da je tržište rada dobro ili vrlo dobro, što je nevjerojatno nizak postotak. U Estoniji tako misli 32 posto ispitanika, u Rusiji 30, a u Grčkoj 18 – čudi se konzultant Nielsena.

Ekonomija je postala glavna briga za svakog petog Hrvata, a kriza uobičajeni dio rječnika u svakodnevnoj komunikaciji.

Unatoč najavama ministra financija Slavka Linića da će naša ekonomija biti iduće godine u plusu od 1,7 posto, čak 86 posto Hrvata mu ne vjeruje i uvjereno je da će se recesija nastaviti i sljedećih 12 mjeseci.

Psihološki doprinos

Iste recesijske misli Hrvati prelijevaju i na osobne financije pa ih samo 20 posto ocjenjuje da će u idućih 12 mjeseci imati dobre ili odlične osobne financije.

Češka je, primjerice, gotovo na razini Njemačke i Nizozemske u kojoj više od 45 posto građana pozitivno ocjenjuje osobne financije u sljedećem razdoblju.

- Siguran sam da će za pet godina netko napraviti akademsko istraživanje o ponašanju potrošača i uvjeren sam da će se pokazati da je način na koji smo govorili o krizi još pogoršao situaciju i više nego što ona doista jest ozbiljna. Mislim da smo pretjerivali s negativnostima. To psihološki pridonosi povećanju straha potrošača – ocijenio je Vandenheede.

Kriza kao izgovor

S druge strane, Vandenheede ističe još jedan fenomen, a to je globalna kriza kao masovni izgovor za baš sve negativno što se događa u svim sferama života.

- Mi danas sve loše možemo pripisati krizi. Primjerice, ako je zatvoren neki restoran, njegov će vlasnik reći da je to zbog krize. Ma nije kriza, nego vam je hrana loša. Ima mnogo restorana koji rade i u krizi, ali kriza je krasan izgovor za sve – zaključio je Jean-Jacques Vandenheede.

Nemojte da vam se dogodi Estonija: Štednja dovela do rasta BDP-a od 8 posto, a svi bježe glavom bez obzira

ESTONIJA na prvi pogled izgleda kao zemlja kakvu bi mnogi poželjeli. Gospodarska kriza jedva da ju je i dotakla, a BDP je na visokih osam posto, no nešto u toj zemlji gospodarskog čuda ipak ne štima. Naime, radna snaga masovno je napušta, a mnogi više ne žele živjeti u Estoniji posebice ne u Talinnu. Zašto? Analiza koju je napravio Deutsche Welle daje odgovore na mnoga pitanja, a njihov zaključak dostatan je i da se Hrvatska zapita idemo li u željenom pravcu.

Nastavnici jedva sastavljaju kraj s krajem

“Gospodarski rast od osam posto se međutim između ostalog može zahvaliti padu plaća i mirovina. Osim toga, od gospodarskog uzleta profitiraju uglavnom bolje obrazovani u većim gradovima poput metropole Tallinna. Izvan većih urbanih središta stanovništvo jedva sastavlja kraj s krajem”, navodi DW u svojoj analizi Estonije dodajući da situacija nije bolja ni za zaposlene u javnim službama jer primjerice nastavnici u prosjeku zarađuju oko 500 eura mjesečno što je nedostatno za život u Tallinnu gdje su stanarine ali i cijene hrane dosegnule zapadnoeuropsku razinu.

Rezultat svega je da se mnogi odlučuju za odlazak u obližnju Finsku pa samo Helsinkiju živi i radi preko 40.000 Estonaca.

Uzorno gospodarstvo s nevjerojatnim padom standarda

“Problem s iseljavanjem je vidljiv i iz statističkih podataka zbog kojih vlasti zvone na uzbunu. Po prvi put od osamostaljenja, broj stanovnika Estonije pao je ispod granice od 1,3 milijuna. U posljednja dva desetljeća Estonija je izgubila 18 posto stanovništva.”, stoji u analizi DW-a u kojoj se naglašava kako problem nije samo ekonomske prirode već i natalitet.

Estonski ministar financija Jürgen Ligi svjestan je problema odnosno da je iseljavanje posljedica čeličnih gospodarskih reformi koje su baltičku zemlje doduše učinile “uzornim učenikom” unutar EU-a ali su prouzročile i pad standarda.

Kupovna moć sve niža

“Pozitivni gospodarski pokazatelji i niska nezaposlenost ne mogu sakriti činjenicu da je kupovna moć građana sve niža. Već i oni koji dobivaju prosječnu plaću od oko 800 eura jedva sastavljaju kraj s krajem. Situacija s umirovljenicima, zbog prosječne mirovine od 320 eura, još je gora”, stoji u analizi DW-a.

Napokon smo stigli na Zapad: Depresija i stres sve veći javnozdravstveni problem u Hrvata!

NEIZVJESNOST  i stres sve su prisutniji okidač lošijeg fizičkog, ali i duševnog zdravlja. Dok stručnjaci upozoravaju na negativne trendove, posebice depresije i alkoholizma, ususret Svjetskom danu mentalnog zdravlja provjerili smo je li stanje doista alarmantno.

Porazni podaci Zavoda za javno zdravstvo

Nezaposlenost ili strah od gubitka posla, financijski ili problemi druge prirode. Niz je rizičnih faktora koji mogu izazvati neko od mentalnih oboljenja. Da su ona u Hrvatskoj u porastu i postaju sve učestaliji javnozdravstveni problem, pokazuju još aktualni podaci Zavoda za javno zdravstvo iz 2010. godine.
“Duševni ili mentalni poremećaj u bolničkom pobolu godinama već sudjeluju sa negdje oko sedam posto, međutim ako se gleda dob od 20 do 59 godina ili radno aktivno stanovništvo, onda ipak taj problem pobola zbog mentalnih poremećaja predstavlja jedan od vodećih problema”, otkriva doktorica Maja Silobrčić Radić, voditeljica Odjela mentalnog zdravlja Zavoda za javno zdravstvo.

Priličan broj slučajeva dijagnosticira se i u ambulantama. Iako su poremećaji uzrokovani alkoholom i shizofrenija češći, sve je više hospitalizacija zbog depresije i stresa, različitih ovisno o spolu.

Ljudi su ili potpuno divlji ili potpuno depresivni
“Tako da muškarci više obolijevaju, odnosno, više se liječe od poremećaja uzrokovanih alkoholom ili posttraumatskog stresnog poremećaja. Kod žena, depresije su bile vodeće 2010. i 2009. godine vezano za hospitaliziranja”, ističe doktorica Silobrčić Radić.

Već i letimičan pogled na turobne novinske naslove, psihologinji i sociologinji Mirjani Krizmanić dovoljan je za zabrinutost duševnim stanjem društva u cjelini.

“Ja bih rekla da više nasilja ima sustavno iz godine i godinu jer ima sve manjeg dobrog odgoja. Ljudi nisu odgojeni da kontroliraju svoje emocije, oni su divlji. S jedne strane su potpuno pasivni, ništa se ne bune, nitko ne demonstrira”, pojašnjava Krizmanić.

Svi su bolesni

Protiv apatije u koju, podsjeća Krizmanić, nismo dovedeni preko noći, već to traje godinama, najviše pomaže udruživanje s drugim ljudima, jer depresija ne krije uvijek socioekonomsko naličje.

“Da se čovjek ne osjeća osamljen i prepušten na milost i nemilost onima koji su gore. Ljudi su katkad depresivni. Ne zbog situacije oko njih, nego zbog situacije u kući. Žena postane depresivna jer je muž vara ili djeca neće učiti ili djeca idu od kuće, i tako, ima puno drugih razloga. Tako da, nekako bih rekla da se ljudi, što se mentalnog zdravlja tiče, relativno dobro drže, osim što raste kriminal”, kaže Krizmanić.

A što kažu građani, osjećaju li depresiju oko sebe i utječe li to na njih.

“Naravno da jesu. Depresija i apatija. Još uvijek imam radno mjesto, u obitelji mi je sve u redu, pa to onda nema utjecaja na moje zdravlje. Ne žalim se jer dok sam radio sam dobro radio i sada mi ništa ne nedostaje. 80 posto penzionera je bolesno, mala je mirovina, prema tome, dok platiš režije i više se nema s čim niti kruha kupiti”, ističu građani.

Postanite plavuša

Drugi, pak, teškim vremenima unatoč, čuvaju zdravlje provjereno korisnim lijekom – humorom.

“Plavušama je dobro, mi niti ne shvatimo da je loše. Tako da je poruka svima, svi se obijite u plavo”, kaže jedna građanka.

BROJKE RAZDORA Granica probijena u 2012.: Više od 3000 rastava, svaki 3. brak se razvodi!

Naš brak nije bio osobito dobar, ni ja ni žena nismo bili sretni, ali smo tehnički funkcionirali. Kao roditelji dvoje djece bili smo funkcionalna obitelj, bez svađa, bez scena.

Odlučila je da je dosta!

Obaveze su nas nosile, djeca su nas držala. A onda je došla kriza. Imali smo dobar standard i htjeli smo ga održati. Umjesto da sam rekao: ‘Dosta, neke su druge stvari važnije’, sve svoje snage uložio sam u materijalno osiguravanje obitelji. Počeo sam raditi puno više, bilo mi je puno teže, dolazio sam kući sve kasnije, u cijelu se obitelj uvukla nervoza, frustracija je bila sve veća. Moja supruga od mene nije imala ništa, imao sam osjećaj da radim i spavam, da sam zgažen. Životi su nam se razišli i ona je jednostavno odlučila da je dosta – priča Ivan, 40-godišnji vlasnik jedne manje tvrtke, koji se proljetos, nakon sedam godina braka, rastao. Bi li njihov brak opstao da nije došlo do velike krize, srozavanja standarda na koji su bili navikli i njegova sve većeg izbivanja od kuće zbog posla, ne može reći. – Naš brak nije bio dobar, ali je opstajao. Možda bi preživio da nije došlo i do te financijske frustracije, a možda ne bi – kaže Ivan.

Dramatičnih 15 posto!

On i njegova bivša žena jedan su od više od 3000 bračnih parova koji su se, prema prvim podacima Državnog zavoda za statistiku, ove godine rastali. Broj razvoda u tom razdoblju, u odnosu na isto razdoblje lani, porastao je za dramatičnih 15 posto! Ta je brojka u promatranom razdoblju prvi put, otkad se statistički prati, veća od 3000, dok je istovremeno broj sklopljenih brakova praktički ostao na lanjskoj razini, odnosno povećao se za zanemariva tri posto. – Podaci su očekivani jer u doba krize broj razvoda uvijek dramatično raste. Nezaposlenost, ekonomska nesigurnost i financijski problemi ‘pogoduju’ razvodima. U takvim se uvjetima raspadaju nestabilniji, već načeti brakovi, iako je sasvim sigurno da bi dio njih ozdravio i preživio u drugačijim, boljim ekonomskim okolnostima. Dakle, brakovi u kojima već postoje problemi u krizi, kad se dodatno opterete ozbiljnim financijskim poteškoćama, ne uspiju opstati – kaže dr. Anđelko Akrap, ugledni demograf s Katedre za demografiju zagrebačkog Ekonomskog fakulteta.

Osim što se sve više rastaju, ljudi su sve manje spremni i za ulazak u brak. U odnosu na pretkriznu 2007., u Hrvatskoj je u prvih sedam mjeseci ove godine broj sklopljenih brakova bio manji čak 25 posto, a broj razvoda veći 17 posto. Najveći “potop” Hrvatska je zabilježila lani, kad se tijekom cijele godine vjenčalo tek nešto više od 20.000 parova, što je najmanja brojka ikad, manja i od broja onih koji su sudbonosno “da” odlučili reći najgore ratne 1991.

Katastrofalan omjer

- Podaci za 2012. tek su preliminarni i do kraja godine moglo bi doći do promjene, ali trend se aposlutno neće promijeniti. Činjenica je da je broj sklopljenih brakova strelovito pao i u odnosu na rastuće razvode doveo je do krajnje zabrinjavajuće situacije za cijelo društvo. Tijekom 2007. godine bilježili smo 19 razvoda na svakih 100 sklopljenih brakova, a ove godine skočili smo na čak 28 razvoda na 100 novih brakova – objašnjava dr. Josip Obradović, sveučilišni profesor i autor knjige “Psihologija braka i obitelji”.

Drugim riječima, dok je jednostavna metoda podjele novih brakova s brojem razvoda pokazivala da se 2007. raspadao svaki peti brak, ove se godine raspadao gotovo svaki treći.
 
ČITAJ VIŠE:

Kod nas kao da nema krize: HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 7.dio
MMF ulazi u HR: HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 6.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 5.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 4.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 3.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 2.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI !
 
izvor: index.hr, jutarnji.hr, liderpress.hr, dw.de
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11067"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]