Migranti se moraju natjerati da se više potrude kako bi se integrirali s ciljem borbe protiv uspona “krajnje desničarskog fanatizma”, kaže bivši britanski premijer Tony Blair

On tvrdi da je ‘neuspjeh’ multikulturalizma doveo do porasta netrpeljivosti i da su sukcesivne vlade “propustile pronaći pravu ravnotežu između različitosti i integracije”.

Također tvrdi da je koncept multikulturalizma zloupotrijebljen kao način da se opravda “odbijanje integracije” migranata u društvo.

Blair je istaknuto da društvo mora itervenirati, kako piše u izvješću njegovog Instituta za globalnu promjenu, koji podupire prisiljavanje državnih škola da svakodnevno primaju migrante da bi se odražala lokalna raznolikost, stvarajući pritom obvezni program državljanstva za tinejdžere i provedbu zakona protiv počinitelja govora mržnje.

Također se poziva na obvezno građansko obrazovanje, zabranu segregiranih obrazaca i stvaranje novih radnih mjesta za nadzor integracije migranata, piše britanski Guardian.

“Tijekom značajnog vremenskog razdoblja, uključujući i ono kada smo mi vodili vladu, politika nije uspjela pronaći pravu ravnotežu između različitosti i integracije” – piše Blair u predgovoru izvješća.

“S jedne strane, neuspjesi oko integracije doveli su do napada na raznolikost i djelomično su odgovorni za reakciju protiv migracija. S druge strane, riječ multikulturalizam je pogrešno protumačena i koristi se kao opravdanje za odbijanja migranata da se integriraju.

“Osobito sada, kada je sve više dokaza o ekstremnoj desničarskoj netrpeljivosti koja se povećava, važno je uspostaviti ispravan društveni ugovor oko prava i dužnosti građana, uključujući i one koji migriraju u našu zemlju.”

Izvješće podupire i novi oblik “digitalne provjere identiteta” – povratak Blairove potpore osobnim iskaznicama koje su izazvale ogromne podjele u društvu kada je njegovu vladu predložila ovu ideju, a kasnije ju napustila. Također su podupirali ideje o povećanom financiranju škola za podučavanje jezika i pružanju bržeg pristupa radu tražiteljima azila.

Njegovo izvješće je došlo nakon povećanja vjerskih ili rasno motiviranih zločina iz mržnje u Velikoj Britaniji. Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova, takvi su se zločini povećali sa 37.417 u periodu od 2013. do 2014. godine, na 79.587 u periodu od 2017. do 18.

Blair piše: “U ovom izvješću jasno je stavljamo do znanja da postoji dužnost vlade da se ti migranti integriraju, prihvate pravila, zakone i norme našeg društva koje svi britanski ljudi drže zajedničkim, dok u isto vrijeme zadržavaju pravo na prakticirati raznolikost, što je u potpunosti u skladu s takvom dužnošću.

“Vlada ne može i ne treba biti neutralna po ovom pitanju. Ona mora biti strastveni zagovornik i, tamo gdje je to potrebno, izvršitelj dužnosti da se migranti integriraju, štiteći odgovarajući prostor za raznolikost. Integracija nije izbor, to je nužnost.”

Novi-Svjetski-Poredak.com

Kontraverzni bivši premijer Tony Blair, jedan od glavnih arhitekata rata u Iraku, izgleda kao da podupire još jednu vojnu intervenciju na Bliskom istoku, rekavši da Theresa May ne treba parlamentarnu potporu za pokretanje zračnih napada na Siriju

Dokazujući da stare navike teško nestaju, bivši premijer Laburista ohrabrio je Veliku Britaniju da “bude uz” SAD u budućoj vojnoj akciji.

Očekuje se da će predsjednik Donald Trump najaviti vojni odgovor Siriji, nakon navoda o napadu kemijskim oružjem na nekadašnje terorističko uporište u gradu Dumi.

NATO je prikovao krivnju na sirijskog čelnika Bashar al-Assada. Sirija i Rusija, žestoko negiraju navode i kažu da nema dokaza koji bi ukazivali da je došlo do kemijskog napada na područe istočne Gute. Ruski ministar vanjskih poslova Sergey Lavrov pozvao je na “iskrenu istragu” i suprotstavio se rasprostranjenoj krivnji bez ikakvog dokaza.

Kontraverzni bivši premijer Velike Britaije Tony Blair je dao zeleno svjetlo za Veliku Britaniju, na čelu s SAD-om, da napadne Irak 2003. godine zbog onoga što se pokazalo kao neosnovana informacija da Saddam Hussein ima oružje za masovno uništenje.

Polovica milijuna ljudi izgubilo je živote u ratu u Iraku, uključujući 179 britanskih vojnika i žena, prema studiji američkih, kanadskih i iračkih sveučilišnih istraživača. Bivši premijer se suočio sa pozivom da ga se sudski progoni za ratne zločine.

“Mislim da u okolnostima u kojima bi akcija vjerojatno bila oblik zračnog napada, a ne djelovanje na terenu, ne mislim da je nužno potrebno parlamentarno odobrenje” – rekao je Blair za program Radio 4′s Today. Dodao je: “Ako SAD poduzmu akciju, trebali bismo biti spremni uz njih …”"

“Ako su Amerikanci spremni djelovati i to brzo, mislim da bi mi sami trebali podržati napad, zajedno sa vjerojatno francuskom vladom koja će biti u istoj poziciji.”"

“Zato što je važno da kada se kemijsko oružje upotrebi na taj način i kada međunarodna zajednica čvrsto zauzme stav protiv toga, morate taj stav provesti”.

Dodao je kako bi neuspjeh djelovanja “dao joker kartu sirijskom režimu da učini sve što je potrebno kako bi ponovo osvojili područja pod kontrolom terorista i oporbe”.

Trenutna premijerka Velike Britanije Theresa May nije isključila pridruživanje međunarodnoj vojnoj akciji protiv Assada, ali nije odredila koji će raspon opcija biti dostupan vladi.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik CC” i odaberite “Prijevod titla”*

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Gorljivi kritičar globalne Vlade i bivši američki predsjednički kandidat, dr. Ron Paul, prokleo je Zapad radi ignoriranja opomene da ne ruše libijskog vođu Muammar Gaddafija (Moamer Gadafi), prije njegove smrti, jer bi se mogao dogoditi uspon islamskih ekstremista koji mogu napadati Europu

To je rečeno godinama prije nego je Salman Abedi detonirao eksplozivnu napravu, ubivši 22 ljudi, većinom djece, na koncertu u Manchesteru.

Djeca, adolescenti i odrasli su se okupili za koncertu pop zvijezde Ariane Grande i počeli izlaziti nakon završetka koncerta sa mjesta održavanja kada je Abedi detonirao eksplozivni uređaj pun gelera – uzrokujući pakao, teško ranivši mnoge, i ubivši 22 ljudi.

Da li se mogao spriječiti napad u Manchesteru – čak i mnogo prije nego je MI5 također upozorio na ovaj incident u tisku?

„Gadafi je jednom rekao – ‘Kada su se počeli radikali uzdizati u istočnoj Libiji, kada ih je Amerika podržavala’ – rekao je, ‘Govorio sam tim momcima, to su radikalni islamisti, to su teroristi, ako ih budete i dalje pordržavali, nastat će veliki problem.’”

Dr. Paul je citirao članak Telegrapha iz siječnja 2016. pod nazivom, „Pukovnik Gadafi upozorio Tony Blaira na islamističke napade na Europu, otkrivaju telefonski razgovori”, u kojem je naveden sadržaj komunikacije između dva lidera, pokazao je kako je vođa Libije prognosticirao buduće eksplozije po Europi od strane radikala koji su imali podršku Zapada.

Očigledno je da ne trebaš biti dovoljno pametan da shvatiš kakve posljedice i učinak je imala po cijelu Europu – podrška tim teroristima da ostvare svoje ciljeve – 25. veljače 2011. godine, Gadafi je naslutio tamni zaokret u telefonskom razgovoru s bivšim premijerom Velike Britanije Tony Blairom, upozoravajući:

„Oni [džihadisti] žele kontrolirati Mediteran, a onda će napasti Europu.”

Gadafi, je u pola sata razgovora, u više navrata tvrdio da samo želi zaštititi libijske civile od nasrtaja nasilja al-Kaidinih boraca – u bitkama u kojima vladine snage nisu mogli napraviti napredak. Citirajući transkripte Gadafijevih komentara tijekom poziva, Telegraph dalje navodi:

„Mi se ne borimo protiv njih, oni nas napadaju. Želim vam reći istinu. Nije teška situacija uopće. Priča je jednostavna: organizacija je postavila teroriste “spavače” u Sjevernoj Africi. Zovu se Al-Kaida u Sjevernoj Africi … Teroriste spavače u Libiji koji su slični onima u Americi prije 9/11.

„Oni su uspjeli dobiti oružje i uplašiti ljude. Ljudi ne mogu napustiti svoje domove … To je džihad situacija. Oni imaju oružje i teroriziraju ljude na ulici.”

Zatim, u sljedećem pozivu četiri sata kasnije, dodao je:

„Ja ću morati naoružati ljude i spremiti ih za borbu. Libijski narod će umrijeti, a posljedice će biti na Mediteranu, Europi i cijelom svijetu. Te naoružane skupine koriste situaciju [u Libiji] kao opravdanje – i mi ćemo se boriti protih njih.„

U stvari, Abedijeva obitelj se borila protiv Gadafija tijekom pobune u 2011.

Kao što je dr. Pavao napominje, Gadafijeve očajne riječi nisu bile zamišljene kao prijetnja, nego kao savjet Blairu na pogubne posljedice manipulacije terorista od strane SAD-a i zapadnih saveznika – ne samo na područjima sjeverne Afrike i Bliskog istoka, već i u Europi.

Doista, danas vidimo naslove prepune vijesti o Abedijevoj obitelji koja je dva puta kontaktirala britansku obavještajnu službu s problemima u kojima je njihov voljeni sin započeo terorističke fantazije.

„Abedijeva podrška terorizmu je bila prijavljena u ovoj godini sigurnosnim službama”, izvijestio je The Times. „Britanski antiteroristički telefon je prije pet godina imao brige u svezi Abedijevih pogleda, potvrđeno je. On je bio prijavljen za nasilne izjave, uključujući i tvrdnju da bi htio biti bombaš samoubojica i da je to “OK.”

Iako ostaje nejasno zašto je Abedi bio propušten kroz ciljani nadzor od strane MI5, no ono što je napravio očito je i čak i izravno i nesumnjivo upozorenja određenim osobama od interesa i zapadnim obavještajnim službama.

Abedijev brat, koji je sada uhićen u Tripoliju, navodno je potvrdio da su Salman i on članovi opasne, istoimene Islamske države – i da je njegov brat Abedi govorio o svojim planovima za napad u Manchesteru.

Nedugo nakon što je Gadafi uputio molbe Blairu i drugm zapadnim liderima, sudbina njegove zemlje Libije i njega samog je bila zapečaćena.

Sa njegovim rušenjem i ubijanjem, plan zamjene američkog petrodolara sa zlatnim afričkim dinarom – koji bi doveo kontinent u veliki gospodarski razvitak – nije se više mogao ostvariti.

I njegova upozorenja za predstojeću propast diljem Europe – proizaći će iz godina miješanja kultura i vlada suverenih naroda i manipulacije terorističkih skupina koje će služiti kao hegemonijski plijen – sada mogu biti samo odjek u glavama onih koji su najviše krivi da su se nakon tih upozoranje pravili gluhi.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Bivši britanski premijer, mason 33. stupnja i član Bilderberg grupe Tony Blair rekao je kako ništa ne sprječava održavanje drugog referenduma o članstvu Ujedinjenog Kraljevstva u EU-u, upozorivši da bi izlazak iz Unije bio “jako, jako težak” jer europski čelnici nisu skloni oprostiti

Blair je u članku u časopisu The New European pozvao pobornike ostanka u EU-u da se “mobiliziraju i organiziraju” protiv zagovornika Brexita, istaknuvši “mi smo sada pobunjenici.”

Mora postojati neki način, možda i drugim referendumom

“Nema apsolutno nikakvog razloga zašto bismo trebali isključiti bilo kakve opcije”, rekao je poslije za BBC radio.

“Imamo pravo nastaviti promišljati i da, bude li potrebno, promijeniti stajalište. Ovdje nije riječ o tome da elita treba nadglasati narod.“

“Ako postane jasno da se izlazak ne isplati ili da će posljedice biti toliko ozbiljne da ljudi neće htjeti napustiti Uniju, mora postojati neki način, bilo kroz parlament ili putem izbora, možda i drugim referendumom”, objasnio je.

Pregovori o Brexitu bit će “jako, jako teški”

Blair, koji je bio premijer od 1997. do 2007., ocijenio je da je Brexit “katastrofa” i otkrio da je nedavno razgovarao s francuskim predsjednikom Francoisom Hollandeom koji ga je uvjerio da će pregovori o Brexitu biti “jako, jako teški”.

Britanija će morati prihvatiti obveze u zamjenu za pristup zajedničkom europskom tržištu ili će se suočiti s “ozbiljnim” gospodarskim posljedicama, upozorio je.
 
(index.hr)

Sve razloge koje su zagovaratelji Igara iznijeli kao argument za organizaciju Olimpijskih igara pokazali su se u međuvremenu neopravdanima

U početku bijaše gradilište. Golemo, nepregledno prebivalište nedovršenih struktura i krutih cijevi. Ispred nas, skupine inozemnih novinara, nervozno se smješkao mladi šef projekta gradnje Olimpijskog parka. Tog sunčanog proljetnog jutra u tijeku je bila prva službena medijska tura koju su mu zadali, upozorivši ga vjerojatno da će njeni rezultati u danima koji slijede osvanuti u tisku diljem svijeta.

Šef projekta izgledao je vidno nespremno. Baš kao i Olimpijski park kojim nas je vodio. Više od njegova volumena koji je obuhvatio čitavo jedno predgrađe na krajnjem istoku Londona, više od neobične strukture Anisha Kapoora i pogleda s vidikovca na koji smo se uspeli iznenadila nas je činjenica da se Olimpijske igre otvaraju za nekoliko tjedana.

S devet milijardi funti, koliko je utrošeno u projekt, tri puta više nego što je inicijalno obećano poreznim obveznicima kada se natjecalo za projekt odražavanja Olimpijskih igara izdanja 2012. u Londonu, Olimpijski park i dalje je izgledalo prije svega kao gradilište. Tek na njegovim rubovima stvarao se život, u obliku dovršenih zdanja medijskog centra koje će jednog dana biti rezidencijalne zgrade s povoljnim stanovima za obitelji s manjom platežnom moći.

Ulice pune života

Ako je bilo suditi prema izlaganjima mladog šefa projekta, još veći spektakl od samih Olimpijskih igara bit će ono što će se na mjestu na kojem smo se toga jutra nalazili, odvijati kada one završe. On je to opisao kao rađanje novog predgrađa, s uličicama punim života kojima će šetati mame s djecom, u čijim će se parkovima ljubakati mladi parovi, a obitelji vikendom odlaziti na plivanje na bazene u kojima su se jednom natjecali olimpijski prvaci.

S gradilišta – Olimpijskog parka, kolege i ja otišli smo zbunjeni. Neki su očekivali više. Drugi su, listajući katalog gotovog projekta koji nam je predan, pitali se hoće li London doista biti spreman za Olimpijske igre. Tih dana malo što im je išlo u prilog. Vremenska prognoza koju su najavljivali bila je grozna. Strahovalo se od terorističkog napada.

Samo ljeto ranije London je gorio, u jeku nemira diljem gradskog prstena koji je na ulice izvukao razularenu svjetinu i odnio sa sobom ljudske žrtve i materijalnu štetu. Osim mlađahnog šefa projekta, Borisa Johnsona i sportskih fanatika, bilo je teško pronaći nekoga tko bi od Olimpijskih igara imao pozitivna očekivanja. Netko je zaključio da Britanci zaslužuju zlatnu medalju u gunđanju.

Gunđanje je pratilo i proces koji je prethodio aplikaciji za Olimpijske igre. Bilo je to doba New Laboura, političkog projekta Tonyja Blaira i njegova tima komunikacijskih velemajstora. Britanska vlada naručila je studiju isplativosti održavanja Olimpijskih igara u Londonu koja je zaključila: “Dokazi koji su se mogli izračunati, a koji bi išli u prilog svim razmotrenim dobrobitima takvog megadogađanja kao što su Olimpijske igre su slabi. Čini se da se oni baziraju isključivo na proslavi, a ne na ekonomskoj računici.”

Za Britance, koji su bili usred rata u Iraku, 2,4 milijardi funti, koliko im je rečeno da će stajati projekt dovođenja Olimpijskih igara u njihov grad, taj se iznos činio prevelikim, ma kako velik sportski spektakl bio u pitanju.

Državne ambicije

Uostalom, argumenti za Olimpijske igre odnose se uglavnom na popularnost i turiste, nešto čega je London imao napretek. Tony Blair bio je spreman odbiti predloženu aplikaciju. Alastair Campbell, njegova desna ruka, za Magazin mi je ispričao što je navelo tadašnjeg premijera da se ipak predomisli unatoč savjetima stručnjaka, ekonomske računice i, zapravo, zdravog razuma: “Sjećam se da je Tony (Blair, op.a.) već gotovo bio odlučio da ne ulazimo u to. No, jedan dan u moj ured stigla je hrpa pisama, njih stotinu, koji su mu poslali članovi sportskog tima Velike Britanije.

Sva su bila u entuzijastičnom tonu s porukom da je sport put ka boljoj zemlji. Tony Blair ih je pročitao i rekao mi: Države moraju imati ambiciju. Nema smisla osvrtati se na prošlost, gledajmo ka budućnosti.” Veliku ulogu u odluci premijera imala je i ministrica Tessa Jowell koja je, kako Blair piše u svojim memoarima, poručila premijeru da “bude muško”.

“Osjećao sam se kao potpuni papak i dosta osramoćeno. Znao sam da manipulira sa mnom, ali istovremeno sam znao da se radi o uspješnoj manipulaciji”, piše Tony Blair. Kada smo razgovarali uoči otvaranja Olimpijskih igara, Campbell je vjerovao da je vlada kojoj je pripadao donijela ispravnu ulogu te da su Igre, unatoč skupoći njihove organizacije, bile potrebne Britancima kako bi se vratili ponos u samopouzdanje u britanske domove.

Nacionalni ponos

Čim su na malim ekranima diljem svijeta osvanule prve scene otvaranja Olimpijskih igara, shvatila sam o čemu govori. Sve gunđanje, svi strahovi, bijes, sumnje i negativni komentari u tom su trenu utopljeni u entuzijazmu i nacionalnom ponosu. Kada je kraljica Elizabeta II. dočekala Jamesa Bonda u svome uredu (i gradom je prostrujio žamor: “Da, to je zaista ona!”) zajednička emocija većine Britanaca bila je sreća što je njihov grad domaćin sportskog spektakla.

Tih je dana London bio opijen svojom slavom. Ljudi su se smješkali jedni drugima. Podzemne željeznice odjednom su postala vesela mjesta, ljudi su na posao odlazili s porukom na razglasu: “Ready. Steady. Go” (Priprema, pozor, sad!) umjesto uobičajenih monotonih upozorenja.

Čak je i nepredvidivo nebo nad Londonom bilo dobrostivo i dalo obilje vedrine i sunca. Nekoliko olimpijskih događaja koje sam pratila tih dana bilo je sjajno, a još više od atmosfere unutar parka koji je doista dovršen kako je obećavao voditelj projekta kojem je, vjerovala sam, uvelike laknulo, bili su volonteri, nasmiješeni, sretni i ponosni, koji su zasluživali medalju ljubaznosti.

Voditelja projekta ponovno sam željela potražiti ovoga ljeta, uoči otvaranja Olimpijskih igara u Brazilu, ali više mu nije bilo ni traga.

Zaputila sam se u Olimpijski park, koji je u međuvremenu preimenovan u čast kraljici Elizabeti II., najdugovječnijem monarhu u povijesti Ujedinjenog Kraljevstva, kako bih se uvjerila je li pravi spektakl doista slijedio.

Da bi se iz centra Londona stiglo na njegov krajnji istok gdje se nalazi Olimpijski park, odnosno predgrađe kojem je pripalo, treba vremena. Londonski East End povijesno je njegov najsiromašniji dio. Nekoć su ga naseljavali gladni dječaci opisani u romanima Charlesa Dickensa, danas uglavnom imigrantske obitelji s istoka. Iako je danas na Zapadu teško doista uočiti siromaštvo pošto je i ono presvučeno u trendovske tenisice i nove mobitele, ono je i dalje osnovna briga ovog dijela grada.

Neki njegovi dijelovi imaju više od polovice djece koja su i službeno deklarirana kao siromašna. Osim slave i ponosa, jedan od razloga zašto su se Olimpijske igre nekima činile kao dobra ideja jest revitalizacija East Enda.

O njenoj uspješnosti i dalje se raspravlja, možda zato što ona nije nešto doista opipljiva, no šetnja Olimpijskim parkom jest.

Znakovi života

Sam Olimpijski park budi lijepe uspomene, ali je prilično prazan. Osim nekoliko turista koji su zauzeti slikanjem selfieja, ne vidim kome pripada Park. Zgrade u daljini, u kojima su tijekom Igara boravili atletičari, navodno su dijelom naseljene, ali ne i vidljivo. Na balkonima nema znakova života.

Tražim rublje koje se suši, ostavljene bicikle ili bake koje promatraju okolinu, ali bezuspješno. Tom Wilkinson, novinar koji prati arhitekturu i koji je stanovao u ovom dijelu grada, opisao je Olimpijski park kao “postapokaliptični Disneyland gdje Mad Max susreće Teletubbiese, gdje se nestabilne zelene izrasline pojavljuju na betonskoj površini.”

Ako i pretjeruje, činjenica je da atmosfera ima tragove postapokaliptičnog. No, vidljiva su i poboljšanja, iako najveći izvor života ostaje šoping-centar Westfield u kojem djeca i lokalni besposličari provode svoje dane.

Za stanare predgrađa Stratford veliku promjenu u svakodnevne živote dovela je investicija u prometnu infrastrukturu. Dok je ovaj dio grada nekoć bio zabačen i izoliran od ostalih dijelova grada, dijelom i zbog nedostatka prometne povezanosti, danas ga od Oxford Circusa dijeli jednostavna vožnja podzemnom.

No, oni koji poznaju ovaj dio grada tvrde da su sa svakom godinom promjene sve vidljivije. Neposredno nakon Olimpijskih igara činilo se da barem deset godina ovo mjesto neće zaživjeti. No, stanovi se naseljavaju i mjesto se polako puni.

Za sve treba vremena. I sam bivši gradonačelnik Boris Johnson je upozorio Londončane da ne očekuju trenutne rezultate. Jedan od glavnih argumenata za uspješnost projekta smatra se Olimpijski stadion; zdanje koje obično predstavlja glavobolju gradskim ocima nedavno je naselio londonski nogometni klub West Ham, što će u godinama koje dolaze u Olimpijski park privlačiti nogometnu publiku.

LLDC (London Legacy Development Corporation), koji upravlja Olimpijskim parkom, iznio je podatak da je od završetka Olimpijskog parka područje obišlo četiri milijuna posjetitelja. Copper Box Arena u kojoj su se održavale rukometne utakmice od njihove prenamjene 2013. privuklo je 60.000 posjetitelja. London Aquatics Centre, remek-djelo nedavno preminule londonske arhitektonske zvijezde Zahe Hadid, u posljednje dvije godine privuklo je više od milijun posjetitelja.

Svakog tjedna posjećuje ga 2000 školaraca u organizaciji lokalnih škola. 3000 raspoloživih domova koje su tijekom Igara naseljavali natjecatelji, danas su u vlasništvu Kataraxa i britanske kompanije Delancey Estates (prodano im je za 557 milijuna funti). Područje danas poznato kao East Village, kada bude u potpunosti dovršeno, bit će kombinacija socijalnih stanova i stanova po “normalnim cijenama. U ostale dijelove stižu kompanije, između ostalih BT Sporty, Loughborough University i Hackney Community College.

Svoja sjedišta u Stratfordu najavili su i prometno tijelo grada Transport for London i organizacija Financial Conduct Authority. Buđenje depresivnog Stratforda i sjećanje na Olimpijske igre učinilo je da ih Britanci smatraju velikim uspjehom, što pokazuje i nedavna anketa agencije ComRes za BBC u kojoj je 74% ispitanih Britanaca reklo da je trošak od gotovo devet milijardi funti, koliko su stajale Olimpijske igre, opravdan.

Postoji i izračun da je ekonomski dobitak od Olimpijskih igara čak 13 milijardi funti zbog poslova koje su britanske kompanije dobile na temelju Olimpijskih igara. Neke od njih kapitalizirale su uspjeh Igara suradnjom na Igrama u Rio De Janeiru, kojih 130 milijuna funti, procjenjuje se. Računica od suradnje s Tokijom tek treba stići.

Circus maximus

Profesora Andrewa Zimbalista takav entuzijazam Britanaca nasmijava. Zimbalist, profesor ekonomije na američkom fakultetu Smith College, poznati je zagovornik ideje da je organizacija Olimpijskih igara za svaki grad u pravilu loša ideja. O tome je napisao i knjigu “Circus Maximus: ekonomsko kockanje iza organizacije Olimpijskih igara i Svjetskog prvenstva” u kojoj tvrdi: “Postoji vjerovanje da su Olimpijske igre korisne kao turistička atrakcija, kao prilika da se privuče pozornost poslovnih lidera svijeta i pronađe politička podrška za vrijedne infrastrukturne projekte.

Kao argument im obično služe Olimpijske igre u Los Angelesu 1984. i Barceloni 1992., koja su pomogle oživljavanju grada. No, postoji vrlo malo dokaza da takva događanja povećavaju turizam ili privlače nove investicije. Izdašno trošenje na kratka događanja je u ekonomskom smislu suluda dugoročna strategija”, piše profesor Zimbalist.

U ovotjednom razgovoru za Magazin on tvrdi da kao ekonomist ni u kojem slučaju ne može opravdani zaključak da su za London Olimpijske igre bile korisne. “U zemljama kao što su Kina, Rusija ili Brazil želja za dovođenjem Igara je stvar ega lidera i ideje da će se organizacijom Olimpijskih igara popeti na svjetsku pozornicu i objaviti svijetu da su postali velesila.

To je naravno iluzija”, govori. Grad kao što je London, govori, koji ne treba dodatno dokazivanje na pozornici svijeta, osobito je besmislena destinacija za organizaciju velikih sportskih događaja. “Sve razloge koje su iznijeli kao argument za organizaciju Olimpijskih ugara pokazali su se neopravdanima. Istočni London nije počeo privlačiti velik broj ljudi, malo poboljšanje kojem svjedočimo dogodilo bi se i bez trošenja devet milijardi funti na Olimpijske igre.

Vrlo malo je postignuto u smislu socijalnih stanova za siromašne građane. Činjenica je da je u Londonu bilo više smjernica i smislenog planiranja, kao što je to bio slučaj i s Barcelonom, stoga ne mogu reći da se dogodila potpuna katastrofa, ali kao ekonomist sam siguran da Olimpijske igre nisu bile dobra investicija”, ističe.

Tračak optimizma

Dio problema, tvrdi Zimbalis, predstavlja to što političari koji u grad dovedu Olimpijske igre rijetko kada traju dovoljno dugo da ih održe i naslijede, zajedno sa svim troškovima i glavoboljama koje podrazumijevaju. Njih ostavljaju nasljednicima, kao i pregršt kritika, što je slučaj s Tessom Jowell koja je nedavno napala aktualnu vladu tvrdeći da nije učinjeno dovoljno kako bi se Olimpijske igre iskoristile za jačanje sportskog duha Britanaca i smanjenja debljine, koja je postala velik nacionalni problem.

“Najveći dobitnici ovakvih događanja su velike građevinske kompanije koje pri odluci imaju gotovo jednaku moć kao i lokalni političari”, govori. Kada su pokrenute krajem 19. stoljeća, njihova ideja bila je promocija mira u svijetu. Mogu li, stoga, nematerijalne vrijednosti koje u grad donose Olimpijske igre kompenzirati njihovu nepovoljnu ekonomsku računicu?

“Ideja koju spominjete je lijepa, ali tvrditi da Olimpijske igre na bilo koji način mijenjaju povijest svijeta ili približavaju kulture, bilo bi velika hiperbola. Naravno, volonteri i uzbuđenje su dobra stvar, ali to nije održiva prednost. To je kao da ste organizirali zabavu koja je trajala tri tjedna i tijekom koje su se svi sjajno zabavili, a stajala vas je devet milijardi funti. Što vam je to donijelo, osim lijepih uspomena? Baš ništa”, zaključuje profesor.

Napuštam Olimpijski park, uz mene prolazi skupina djevojčica i dječaka u sportskim uniformama koja daje nadu da bi profesor Zimbalis mogao biti u krivu. Veseli su, provest će dan na bazenu. Ovih dana, kada na televiziji prate uspjeh britanskih olimpijaca, posjet njihovu lokalnom bazenu ima osobito značenje. Jedan dječak trči ispred skupine, pri čemu zarađuje ukor učiteljice. No, on ne mari za to. “Trčim kao Usain Bolt na Olimpijskim igrama!” viče, a prijatelji mu plješću.
 
(jutarnji.hr)

Nije riječ o nikakvoj ljubavi prema Sadamu Huseinu. Iračani su osjetili da je dolazak američke “demokracije” gori i od diktature. “Bush i Blair su lažljivci. Razorili su Irak i srozali nas na nulu, na razinu Srednjeg vijeka, možda i niže od toga. Da sam kriminalac, ubio bih ih vlastitim rukama”

U trenucima pada Sadam Huseina pod naletom američko-britanskog ratne mašinerije, svijet je u travnju 2003. obišla fotografija Iračanina kako maljem razbija spomenik iračkom diktatoru.

Više od 13 godina kasnije, Washington Post je pronašao Kadima Sharifa al-Jaborija među milijun izbjeglica u Libanonu, onog istog koji je 2003. snimljen kako razbija spomenik.

Samo što danas kaže da ga njegov čin iz tog razdoblja boli, kao i da ga je zbog toga sramota. Nije riječ o nekakvoj iznenada probuđenoj ljubavi prema pokojnom iračkom doživotnom predsjedniku, nego o tome da je, kako kaže, nakon Huseinovog pada s vlasti život svake sljedeće godine je bio sve gori i gori.

“I tada je bilo korupcije, sukoba, ubijanja, pljački. Bio sam tako sretan kad su ga srušili s vlasti. Ali, Sadam je pao, a na njegovo mjesto došlo je 1000 drugih Sadama”, istresao je dušu pred novinarima čovjek koji bi, kaže, sad više od svega želio da se diktator vrati iz mrtvih na stare pozicije moći.

On je, inače, nekad bio Huseinov osobni mehaničar motocikala, ali zapravo nema razloga da žali osobno za njim.

U jednom trenutku pao je u Huseinovu nemilost i nakratko završio u zatvoru. Sadamov režim pogubio je 15 članova njegove šire rodbine. Ali, od 2003. Irak je zapao u stanje potpune anarhije, stanje za koje su milijuni Iračana koji su to iskusili, danas vide kao neusporedivo gore čak i od brutalne diktature Sadama Huseina.

Irak se podijelio po liniji plemenskih, vjerskih sukoba. Na sve strane se ističu terorističke skupine, od kojih je Al Kaida samo jedna od mnogih, da bi na kraju veliki dio zemlje okupirala ID, koja je u nedavnom bombaškom napadu na trgovački centar u jednom jedinom trenutku pobila više od 250 ljudi usred svetog mjeseca Ramazana, nekad vremena slavlja, sreće, mira, posta i molitve.

Al-Jabori, nekad hrvač i dizač utega, kaže i to da za sadašnje stanje svakako krivi i aktualnu iračku vlast. Ipak … “Bush i Blair su lažljivci. Razorili su Irak i srozali nas na nulu, na razinu Srednjeg vijeka, možda i niže od toga. Da sam kriminalac, ubio bih ih vlastitim rukama”, rekao je novinarima.

S njim je, osim Washington Posta, razgovarao i BBC, što možete pogledati ispod.

Pogledajte video:
 

 
(Express.hr,B92)

Britanski premijer Tony Blair američkom je predsjedniku George W. Bushu osam mjeseci prije napada na Irak 2003. pisao kako će ga podržati “bez obzira na sve”, iako je izrazio brojne rezerve oko moguće vojne operacije

Sadržaj klasificiranih diplomatskih bilješki od 28. srpnja 2002. otkriven je u srijedu u sklopu predstavljanja rezultata sedmogodišnje britanske istrage o iračkom sukobu.

U svojoj prvoj rečenici Blair Bushu daje obećanje da će “biti s njim bez obzira na sve”.

“Presude o jačini opasnosti od iračkog oružja za masovno uništenje – poznat kao WMD – “nisu bile opravdane” i “Obavještajne službe” nisu utvrdile da je Saddam Hussein nastavio proizvodnju kemijskog i biološkog oružja.” (razlog za napad je bio neopravdan)

“Da su Tony Blair i drugi političari odgovorni za zadržavanje istine [rata u Iraku], to se nikad se ne bi dogodilo”, tvrdi Kate Hudson, glavni tajnik i organizator masovnog prosvjeda Kampanje za nuklearno razoružanje, kako je naveo RT .

“Zemlja je uništena, milijuni nevinih Iračana ubijeni, britanski vojnici su ubijeni, a terorizam se proširio diljem Bliskog istoka. Oni koji su odgovorni sada moraju biti izvedeni pred lice pravde.”

Izvještaj istrage citira visokorangiranog Blairovog pomoćnika koji govori kako je s drugim savjetnikom pokušavao uvjeriti Blaira da odustane od tog dalekosežnog obećanja. Pomoćnik je istražiteljima rekao kako je Blair ignorirao njegove savjete.

Ta bilješka značajna je u svjetlu ustrajnih optužbi Blairovih kritičara da je on Washingtonova “pudlica”, te da je njegova pokornost Britaniju odvela u katastrofalan sukob.

Blair je to demantirao i istražiteljima rekao kako “ne bi mogao i nije ponudio neku vrstu ‘bjanko čeka’ na metode ostvarivanja zajedničkih ciljeva”.

U poruci poslanoj Bushu britanski premijer izražava svoju zabrinutost da će svrgavanje iračkog diktatora Saddama Husseina biti znatno teže nego prošle vojne intervencije od Zaljevskog rata 1991. godine.

“Ovo je trenutak da otvoreno procijenimo teškoće”, rekao je Blair, dodavši kako je planiranje te strategije najteže dosad.

“Ovo nije Kosovo. Nije Afganistan. Nije čak ni Zaljevski rat. Vojni aspekt ovoga je veoma riskantan”, zaključuje Blair.

Blair zatim nagoviješta kako bi SAD s britanskom podrškom mogle svrgnuti Husseina, no pita se je li možda potrebna šira koalicija.

“Opasnost je, kao i uvijek kod ovih stvari, u nenamjernim posljedicama. Pretpostavimo da će biti vojnih zavrzlama. Pretpostavimo da će Irak imati neočekivanih civilnih žrtava. Ili da će arapske ulice na kraju proključati”, piše Blair.

“Ako brzo pobijedimo, svi će biti naši prijatelji. Ako ne… ubrzo će krenuti optužbe”, dodaje.

Njegova suzdržanost bila je na mjestu jer je rat bacio Irak u sukob u kojem je do 2009. poginulo najmanje 150 tisuća ljudi, većinom civila.

Blair je izrazio zabrinutost i oko toga što Njemačka, Francuska i “vjerojatno” Italija i Španjolska neće podržati nijednu vojnu koaliciju protiv Husseina bez eksplicitnog i posebnog mandata Ujedinjenih naroda.

“U ovom trenutku naš najbolji saveznik bila bi Rusija”, napisao je Blair.

Izvještaj istrage pokazuje da je ova prepiska “izražavala osobne stavove gospodina Blaira” te da se o njegovim prijedlozima “nije raspravljalo, niti su se s njima složili njegove kolege”.

Izvještaj pokazuje i da je Blairov savjetnik Sir David Manning istražiteljima potvrdio da je pokušao nagovoriti Blaira da odustane od prve rečenice u kojoj izražava svoju odanost “bez obzira na sve”. Manningu se činilo da takva konstrukcija “zatvara mogućnosti” i da to nije “razumno”.

Jonathan Powell, drugi Blairov savjetnik, složio se da bi se obećanje trebalo maknuti, no “premijer ga je odlučio ostaviti”, rekao je Manning istražiteljima.
 
(jutarnji.hr)

Ovih dana u Dresdenu se održavao tajnoviti Bilderberg susret s oko 120 uzvanika, moćnika cijeloga svijeta

Bilderberg skupina je jedna od najekskluzivnijih skupina na svijetu! Za postati članom te skupine vi morate imati čistu obiteljsku lozu ali i moć nad određenim dijelom čovječanstva. Vi morate držati u svojim rukama enormno bogatstvo te moć manipulacije nad ljudskim bićima.

Ukoliko to nemate ne možete biti članom Bilderberga. To mjesto rezervirano je za vrhušku ovoga planeta odnosno za ljude koji kroje vašu sudbinu. Oni su moćniji i od G7 skupine a ono što se tamo dogovori postaje pravilo za cijelo čovječanstvo, za sve vlade svijeta. To je potvrdio i bivši član Bilderberga Will Hutton koji je jednom priznao: “Postignuti konsenzus je pozadina po kojoj se  ravna politika u svijetu.”

Generalni tajnik NATO-a Willy Claes, član Bilderberga, izjavio je 2010. da su sudionici tih konferencija dužni poštivati zaključke stvorene na konferenciji i da ih striktno moraju provoditi u djelo. Postoji opravdana sumnja da se tu dogovara, mimo demokratske procedure, o budućim predsjednicima i ministarskim foteljama.

Zato je prije tri godine godine talijanski odvjetnik podnio protiv Bilderberg skupine kaznenu prijavu državnom odvjetništvu u Rimu jer sumnja da je na sastanku te skupine u Švicarskoj 2011. godine, za predsjednika Vlade Italije bio nametnut Mario Monti. Osim toga, još se 2009. Etienne Davignon, koji je tada predsjedao konferencijom, pohvalio kako je stvaranje eura zapravo ideja Bilderberg grupe.

Da je sve dogovoreno na Biderberu i sprovedeno potvrdila je španjolska novinarka Cristina Martin Jiménez, koja je u intervjuu za dnevni list Que! rekla da je španjolski monarh bio prisiljen odreći se prijestolja, jer su tako odlučili članovi kluba Bilderberg koji su na prijestolju htjeli princa Felipea kojeg će lakše okružiti ekonomskim silama svoje kontroverzne institucije.

“Ono što oni žele je ulogu monarhije svesti na odnose s javnošću. Vršili su pritisak neko vrijeme i na tom sastanku su od kraljice Sofije tražili da kralj abdicira, jer je bilo krajnje vrijeme”, kaže Cristina Jiménez.

Zbog toga je iznimno važno pogledati dnevni red Bilderberg skupine koja se se ovoga puta sastaje, simbolično u Njemačkoj, u Dresdenu od u hotelu Taschenbeinpalais  od  9-12. lipnja. Bilderberg moćnike osigurava  preko 400 naoružanih vojnika.  Počasni gost je Henry Kissinger koji je izjavio: Svatko tko se usprotivi Novom svjetskom poretku je terorist!

Razgovori, dogovori i tijek čitavog sastanka čuva se u strogoj tajnosti, toliko o demokraciji. Šamarčinu demokraciji otkrivamo i kada vidimo da je jedna od načelnih tema o kojima će Bilderberg skupina raspravljati i predsjednički izbori u Americi??!

Što skupina moćnika ima pričati o demokratskom procesu izbora predsjednika neke zemlje uopće? Neki američki mediji nagađaju da je riječ o dogovornom rušenju Donalda Trumpa koji bi slučajnom pobjedom pomrsio brojne planove ove elite, stoga je namještanje izbora jedna od ključnih tema.

No, pogledajte teme o kojima će se još govoriti, a koje su bile dio dnevnog reda:

• Geopolitičke okolnosti
• Kina
• Europska unija i BrExit, imigranti i reforme
• Situacija na Bliskom istoku
• Odnos s Rusijom
• Američki predsjednički izbori
• Cyber sigurnost
• Pad srednje klase

Ono što je javnosti manje poznato je činjenica da je prije nekoliko godina, baš prije sastanka Biderberg, na Tajlandu policija uhvatila britanskog državljanina kojemu su u torbama pronađeni prženi fetalni leševi koji su još bili pozlaćeni zlatnim listićima.

Iako je ove navode, s obzirom na enormnu tajnost družbe Bilderberg nemoguće provjeriti Alex Jones, urednik nezavisnog portala Infowars, javno je optužio članove Bilderberga za konzumiranje i posjedovanje pozlaćenih ljudskih fetusa.

“Svaki tjedan ih uhvate po jednog na granici kako dostavljaju male bebe zamotane u zlatnu foliju da bi ovi momci imali što za jesti. Dileri i šverceri redovito, kada budu uhvaćeni priznaju gdje to ide i tko je kupac tih fetusa. To je istina” glasno je rekao Jones.
 
(dnevno.hr)

Član Bilderberg grupe Stanislav Tillich krši pravila sjenovite grupe o tajnosti šokantnim komentarima

Član Bilderberg grupe Stanislav Tillich bi mogao ugroziti svoju buduću nazočnost na tajnim sastancima Bilderberg grupe nakon njegovog komentara o inzistiranju grupe na tajnosti.

Priznao je novinarima da je organizacija u osnovi snažna lobistička skupina.

Bilderberg sudionici su vezani Chatham House pravilima i rečeno im je da ne raspravljaju ništa o susretu s novinarima, tako da je Tillicha da kaže nešto u javnost zapravo veliki rizik za njega.

Tillich, guverner Saske pokrajine Njemačke, koji se pojavio na ovogodišnjoj službenoj listi, je bio zatečen pitanjima novinara Infowarsa, Rob Dewa i Tilman Knechtela kada je napuštao crkvu u Dresdenu noćas.

Nakon drugog dana sastanka i prljavih poslova, očito je da je Tilich morao na ispovijed grijeha.

Tillich je odbio odgovarati na pitanja o svojoj povezanosti s Bilderbergom, nakon čega su ga njegovi pratitelji ugurali u automobil. Međutim, Tillich je ranije razgovarao sa novinarom Max Bachmannom i dao je bolji uvid u sve što se događa na Bilderberg konferenciji.

Guverner je drsko priznao da je Bilderberg prilika za njega da privuče investicije u gradu Dresden preko očijukanja sa njemačkim političarima, poslovnim ljudima i ostalim članovima globalne elite.

“Nadam se da će članovi napustiti ovaj grad znajući da će biti vrijedno ulagati ovdje”, rekao je Tillich, rušeći medijsku slika Bilderberga samo kao “sastanka na kojem se razgovara”.

Tillich je senzacionalno otkrio da mu ne bi bilo dopušteno biti u neposrednoj blizini nekih od starijih članova Bilderberga: “Članovi poput mene su sjedili za stolom s deset drugih ljudi i vidjeli smo drugih 120 članova iz daljine.”

“Kada je večera završila, ja sam samo otišao ponovo kući”, dodao je.

Na pitanje je li bio kakav komentar na kritike od strane novinara da bi Bilderberg trebao biti transparentniji oko svojeg dnevnog reda, Tillich je spomenuo da grupa Bilderberg objavljuje svoj popis sudionika i nejasni popis tema o kojima će raspravljati.

“Ja osobno volim priliku u kojoj mogu raspravljati neke stvari bez prisustva javnosti i medija, što je isto ono što rade kompanije kada su se odlučuju o novim strategijama ili političari koji rade na novim zakonima (koji) imaju interes tajnosti, isto tako.”

“Ista stvar vrijedi i za ove ljude na Bilderbergu koji žele govoriti o vlastitim određenim temama”, dodao je Tillich, tvrdeći da se donose odluke tijekom sastanka.

Međutim, kao član Bilderberga, Will Hutton je jednom priznao: “Postignuti konsenzus je pozadina po kojoj se  ravna politika u svijetu.”
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Ovog vikenda, točnije od četvrtka pa do nedjelje (9-12.6.) u istočnonjemačkom gradu Dresdenu okuplja se 64. put po redu najelitnija svjetovna organizacija – Bilderberg grupa

Sve do prije par godina ova ‘suluda teorija zavjere’ otvorila je vrata javnosti. Naravno, uz dozu sarkazma – isključivo onim novinarima koji i sami sudjeluju u konferenciji.

Za sve ostale vrijedi režim ‘terorističke prijetnje’. Sastanak predvode dva premijera, četiri ministra financija, čelnik MMF-a, potpredsjednik neizabrane Europske komisije, bankari, milijarderi, obavještajci, a tu je i posebni gost – Henry Kissinger.

Sastanak se odvija u hotelu Taschenbeinpalais te ga osigurava oko 400 naoružanih vojnika.

Očekuje se i dolazak njemačke ministrice obrane Ursule von der Leyen, kao i ministara Petera Altmaiea i Franka-Waltera Steinmeiera, te vicekancelara Sigmara Gabriela.

Bit će to sastanak bez reportera, bez press-konferencija i bez završne riječi, a od svih sudionika bit će zahtijevano da naknadno nigdje ne citiraju druge.

U takvom konspirativnom ozračju i pomalo paranoidnom strahu od javnosti protječu zadnje pripreme za 64. sastanak šačice najmoćnijih ljudi na svijetu, čuvene i među teoretičarima zavjera prilično zloglasne Bilderberg grupe.

Ove godine nalaze se od 9. do 12. lipnja u istočnonjemačkom gradu Dresdenu, svojedobnom poligonu brutalne zapadnjačke osvete hitlerovskoj Njemačkoj.

Betonske ograde i zabrana okupljanja

Već su počele stroge sigurnosne pripreme za okupljanje “gospodara svijeta” i istinskih pripadnika njegove elite: oko hotela “Tachenbergpalais” razmještene su betonske ograde koji će priječiti kontakt smrtnika sa skupinom 150 moćnika, među kojima su svjetski poslovni lideri, šefovi država, vlasnici tehnoloških divova i globalnih medija.

Od srijede do nedjelje na ovom su prostoru najstrože zabranjene i bilo kakve demonstracije, jednako kao i okupljanje u grupe veće od 15 ljudi.

Na sastancima Bilderberg grupe svake se godine tradicionalno okupljaju najmoćniji političari i ljudi iz poslovnog svijeta te u najstrožoj diskreciji raspravljaju o aktualnim i budućim pitanjima globalne politike. Njihovi sastanci okončavaju se bez ikakvih službenih zaključaka, ne postoje niti zapisnici ili bilo kakvi pisani tragovi raspravljanih tema.

Kao nedemokratske, netransparentne i opasne ova druženja osuđuju brojni svjetski antiglobalisti, demokrati i razni drugi prosvjednici, sumnjičeći bogatune i političke moćnike da tamo donose presudne odluke o sudbini čovječanstva bez ikakvoga demokratskog legitimiteta i kontrole javnosti.

Oni, pak, svoju konspiraciju skrušeno opravdavaju nastojanjima da ničim ne uznemiravaju javnost i uporno negiraju optužbe da odlučuju o budućim ratovima ili o predsjednicima SAD-a.

Nije tajna da su među najutjecajnijim članovima Bilderberga godinama bili bivši američki državni tajnik Henry Kissinger ili predstavnici bogataške obitelji Rockefeller. Navodno su ustrojeni po principu masonske lože, u tri kruga, a najuži je ujedno i najmoćniji, te ga čini Adversory Comitee (Savjetodavni komitet) s desetak figura koje koncentriraju najvišu svjetsku moć.

Domaćin grof de Castries

Na sastanku u Dresdenu domaćin okupljanja bit će francuski grof i šef globalne osiguravajuće kuće AXA Henri de Castries, a u trodnevnoj raspravi koja će navodno uključivati Kinu, Europu, migracije, Bliski istok, Rusiju i geopolitiku u kontekstu cijene energije i roba sudjelovat će 126 sudionika.

Među ostalima, i direktorica MMF-a Christine Lagarde, bivši predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso, predstavnici Europske središnje banke, Deutche Banke, naftnih divova British Petroleum i Shella, kontroverzni direktor Ryanaira…

Na popisu Bilderberg organizatora je i sir John Sawers, bivši šef britanske obavještajne službe MI6 i prijelazni upravitelj Bagdada nakon svrgnuća Sadama Huseina i savezničkog zaposjedanja Iraka.

Tu je i David Petraeus, bivši direktor CIA-e i također jedan od zapovjednika multinacionalnih snaga u Iraku 2007. godine. Tu je i James Johnson, dugogodišnji član upravnog odbora Goldman Sachsa, kao i Cartsen Kengeter, glavni CEO Njemačke burze i budući lider jedne od ključnih financijskih institucija u svijetu, kad se završi najavljeno pripojenje Njemačke i Londonske burze koncem ove ili početkom 2017. godine…

Mnogi smatraju da bi se i te kako isplatilo kladiti na sigurne karijerne uspjehe posjetitelja nakon Bilderberg okupljanja: Bill Clinton je, primjerice, kao guverner Arkansasa 1991. bio na njihovoj konferenciji, a samo godinu poslije postao je šef najmoćnije države svijeta.

Tony Blair je na svojedobno Bilderberg druženje također došao kao puki politički autsajder i ministar u sjeni, da bi ubrzo postao britanski premijer i globalna personifikacija tzv. trećeg političkog puta.

Od sumnji da politički kadroviraju organizatori Bilderberg sesija godinama se brane s prilično neuvjerljivim tvrdnjama da oni to ne rade, nego samo da na svoja druženja zovu talentirane, sposobne i probitačne ljude.

Klub Bilderberg je “tajna organizacija koja vodi planetu”

Malo informacija izlazi van iz ovog odabranog kluba. Neki kažu da je riječ “tajnoj organizaciji koja upravlja planetom i da nitko nije saznao ništa važno o Klubu Bilderberg, a da prethodno nije postao član.

Ovogodišnji forum je posjetiti najutjecajnijih ljudi na svijetu, uvijek s pozivnicom. Godišnji susret, koji je zatvorena za novinare, promovira “dijalog na najvišoj mogućoj razini”, piše na službenim stranicama skupine, a financira se novcem članova odbora.

Ovo su načelne teme sastanka:

• Geopolitičke okolnosti
• Kina
• Europska unija i BrExit, imigranti i reforme
• Situacija na Bliskom istoku
• Odnos s Rusijom
• Američki predsjednički izbori
• Cyber sigurnost
• Pad srednje klase

Službena stranica navela je i sve uzvanike, pa prenosimo i kompletni popis:

CHAIRMAN
Castries, Henri de (FRA), Chairman and CEO, AXA Group

Aboutaleb, Ahmed (NLD), Mayor, City of Rotterdam
Achleitner, Paul M. (DEU), Chairman of the Supervisory Board, Deutsche Bank AG
Agius, Marcus (GBR), Chairman, PA Consulting Group
Ahrenkiel, Thomas (DNK), Permanent Secretary, Ministry of Defence
Albuquerque, Maria Luís (PRT), Former Minister of Finance; MP, Social Democratic Party
Alierta, César (ESP), Executive Chairman and CEO, Telefónica
Altman, Roger C. (USA), Executive Chairman, Evercore
Altman, Sam (USA), President, Y Combinator
Andersson, Magdalena (SWE), Minister of Finance
Applebaum, Anne (USA), Columnist Washington Post; Director of the Transitions Forum, Legatum Institute
Apunen, Matti (FIN), Director, Finnish Business and Policy Forum EVA
Aydin-Düzgit, Senem (TUR), Associate Professor and Jean Monnet Chair, Istanbul Bilgi University
Barbizet, Patricia (FRA), CEO, Artemis
Barroso, José M. Durão (PRT), Former President of the European Commission
Baverez, Nicolas (FRA), Partner, Gibson, Dunn & Crutcher
Bengio, Yoshua (CAN), Professor in Computer Science and Operations Research, University of Montreal
Benko, René (AUT), Founder and Chairman of the Advisory Board, SIGNA Holding GmbH
Bernabè, Franco (ITA), Chairman, CartaSi S.p.A.
Beurden, Ben van (NLD), CEO, Royal Dutch Shell plc
Blanchard, Olivier (FRA), Fred Bergsten Senior Fellow, Peterson Institute
Botín, Ana P. (ESP), Executive Chairman, Banco Santander
Brandtzæg, Svein Richard (NOR), President and CEO, Norsk Hydro ASA
Breedlove, Philip M. (INT), Former Supreme Allied Commander Europe
Brende, Børge (NOR), Minister of Foreign Affairs
Burns, William J. (USA), President, Carnegie Endowment for International Peace
Cebrián, Juan Luis (ESP), Executive Chairman, PRISA and El País
Charpentier, Emmanuelle (FRA), Director, Max Planck Institute for Infection Biology
Coeuré, Benoît (INT), Member of the Executive Board, European Central Bank
Costamagna, Claudio (ITA), Chairman, Cassa Depositi e Prestiti S.p.A.
Cote, David M. (USA), Chairman and CEO, Honeywell
Cryan, John (DEU), CEO, Deutsche Bank AG
Dassù, Marta (ITA), Senior Director, European Affairs, Aspen Institute
Dijksma, Sharon A.M. (NLD), Minister for the Environment
Döpfner, Mathias (DEU), CEO, Axel Springer SE
Dyvig, Christian (DNK), Chairman, Kompan
Ebeling, Thomas (DEU), CEO, ProSiebenSat.1
Elkann, John (ITA), Chairman and CEO, EXOR; Chairman, Fiat Chrysler Automobiles
Enders, Thomas (DEU), CEO, Airbus Group
Engel, Richard (USA), Chief Foreign Correspondent, NBC News
Fabius, Laurent (FRA), President, Constitutional Council
Federspiel, Ulrik (DNK), Group Executive, Haldor Topsøe A/S
Ferguson, Jr., Roger W. (USA), President and CEO, TIAA
Ferguson, Niall (USA), Professor of History, Harvard University
Flint, Douglas J. (GBR), Group Chairman, HSBC Holdings plc
Garicano, Luis (ESP), Professor of Economics, LSE; Senior Advisor to Ciudadanos
Georgieva, Kristalina (INT), Vice President, European Commission
Gernelle, Etienne (FRA), Editorial Director, Le Point
Gomes da Silva, Carlos (PRT), Vice Chairman and CEO, Galp Energia
Goodman, Helen (GBR), MP, Labour Party
Goulard, Sylvie (INT), Member of the European Parliament
Graham, Lindsey (USA), Senator
Grillo, Ulrich (DEU), Chairman, Grillo-Werke AG; President, Bundesverband der Deutschen Industrie
Gruber, Lilli (ITA), Editor-in-Chief and Anchor “Otto e mezzo”, La7 TV
Hadfield, Chris (CAN), Colonel, Astronaut
Halberstadt, Victor (NLD), Professor of Economics, Leiden University
Harding, Dido (GBR), CEO, TalkTalk Telecom Group plc
Hassabis, Demis (GBR), Co-Founder and CEO, DeepMind
Hobson, Mellody (USA), President, Ariel Investment, LLC
Hoffman, Reid (USA), Co-Founder and Executive Chairman, LinkedIn
Höttges, Timotheus (DEU), CEO, Deutsche Telekom AG
Jacobs, Kenneth M. (USA), Chairman and CEO, Lazard
Jäkel, Julia (DEU), CEO, Gruner + Jahr
Johnson, James A. (USA), Chairman, Johnson Capital Partners
Jonsson, Conni (SWE), Founder and Chairman, EQT
Jordan, Jr., Vernon E. (USA), Senior Managing Director, Lazard Frères & Co. LLC
Kaeser, Joe (DEU), President and CEO, Siemens AG
Karp, Alex (USA), CEO, Palantir Technologies
Kengeter, Carsten (DEU), CEO, Deutsche Börse AG
Kerr, John (GBR), Deputy Chairman, Scottish Power
Kherbache, Yasmine (BEL), MP, Flemish Parliament
Kissinger, Henry A. (USA), Chairman, Kissinger Associates, Inc.
Kleinfeld, Klaus (USA), Chairman and CEO, Alcoa
Kravis, Henry R. (USA), Co-Chairman and Co-CEO, Kohlberg Kravis Roberts & Co.
Kravis, Marie-Josée (USA), Senior Fellow, Hudson Institute
Kudelski, André (CHE), Chairman and CEO, Kudelski Group
Lagarde, Christine (INT), Managing Director, International Monetary Fund
Levin, Richard (USA), CEO, Coursera
Leyen, Ursula von der (DEU), Minister of Defence
Leysen, Thomas (BEL), Chairman, KBC Group
Logothetis, George (GRC), Chairman and CEO, Libra Group
Maizière, Thomas de (DEU), Minister of the Interior, Federal Ministry of the Interior
Makan, Divesh (USA), CEO, ICONIQ Capital
Malcomson, Scott (USA), Author; President, Monere Ltd.
Markwalder, Christa (CHE), President of the National Council and the Federal Assembly
McArdle, Megan (USA), Columnist, Bloomberg View
Michel, Charles (BEL), Prime Minister
Micklethwait, John (USA), Editor-in-Chief, Bloomberg LP
Minton Beddoes, Zanny (GBR), Editor-in-Chief, The Economist
Mitsotakis, Kyriakos (GRC), President, New Democracy Party
Morneau, Bill (CAN), Minister of Finance
Mundie, Craig J. (USA), Principal, Mundie & Associates
Murray, Charles A. (USA), W.H. Brady Scholar, American Enterprise Institute
Netherlands, H.M. the King of the (NLD)
Noonan, Michael (IRL), Minister for Finance
Noonan, Peggy (USA), Author, Columnist, The Wall Street Journal
O’Leary, Michael (IRL), CEO, Ryanair Plc
Ollongren, Kajsa (NLD), Deputy Mayor of Amsterdam
Özel, Soli (TUR), Professor, Kadir Has University
Papalexopoulos, Dimitri (GRC), CEO, Titan Cement Co.
Petraeus, David H. (USA), Chairman, KKR Global Institute
Philippe, Edouard (FRA), Mayor of Le Havre
Pind, Søren (DNK), Minister of Justice
Ratti, Carlo (ITA), Director, MIT Senseable City Lab
Reisman, Heather M. (CAN), Chair and CEO, Indigo Books & Music Inc.
Rutte, Mark (NLD), Prime Minister
Sawers, John (GBR), Chairman and Partner, Macro Advisory Partners
Schäuble, Wolfgang (DEU), Minister of Finance
Schieder, Andreas (AUT), Chairman, Social Democratic Group
Schmidt, Eric E. (USA), Executive Chairman, Alphabet Inc.
Scholten, Rudolf (AUT), CEO, Oesterreichische Kontrollbank AG
Schwab, Klaus (INT), Executive Chairman, World Economic Forum
Sikorski, Radoslaw (POL), Senior Fellow, Harvard University; Former Minister of Foreign Affairs
Simsek, Mehmet (TUR), Deputy Prime Minister
Sinn, Hans-Werner (DEU), Professor for Economics and Public Finance, Ludwig Maximilian University of Munich
Skogen Lund, Kristin (NOR), Director General, The Confederation of Norwegian Enterprise
Standing, Guy (GBR), Co-President, BIEN; Research Professor, University of London
Svanberg, Carl-Henric (SWE), Chairman, BP plc and AB Volvo
Thiel, Peter A. (USA), President, Thiel Capital
Tillich, Stanislaw (DEU), Minister-President of Saxony
Vetterli, Martin (CHE), President, NSF
Wahlroos, Björn (FIN), Chairman, Sampo Group, Nordea Bank, UPM-Kymmene Corporation
Wallenberg, Jacob (SWE), Chairman, Investor AB
Weder di Mauro, Beatrice (CHE), Professor of Economics, University of Mainz
Wolf, Martin H. (GBR), Chief Economics Commentator, Financial Times
 
(nexus-svjetlost.com,slobodnadalmacija,hr)