Na temelju ovih zaključaka dr Hamer je postavio svoju teoriju o Pet bioloških zakona Nove medicine, a sva njegova otkrića su u potpunom skladu sa prirodnim zakonima embriologije i sa logikom evolucije

PET BIOLOŠKIH ZAKONA DR HAMERA

PRVI ZAKON je takozvano “Željezno pravilo” i kaže: Sve ozbiljne bolesti potječu od šokantnog događaja koji je jedinka iskusila kao nešto vrlo teško, izrazito dramatično i izolirano. Sadržaj psihološkog konflikata određuje mjesto na kojoj se pojavljuje fokus konflikta i to je ono što se vidi na CT snimku kao niz koncentričnih prstenova nazvan HH. Ovo mjesto je uvijek u korelaciji s nekom lokacijom u organizmu i na tom mjestu u tom tkivu će se razviti simptomi bolesti. Daljnji razvoj konflikta određuje i daljnji razvoj lezije u mozgu (fokusa nazvanog Hermanov žarište) i razvoja bolesti u tkivu nekog organa.

DRUGI ZAKON (definira postojanje dvije faze bolesti) i kaže: Pacijent koji još nije riješio konflikt je u prvoj aktivnoj konfliktnoj fazi, gdje simpatički živčani sustav prevladava i učinak se očituje padom energije). Ako pacijent uspije riješiti ovaj konflikt, ulazi u drugu fazu – fazu liječenja (reparacije) u kojoj parasimpatički živčani sustav prevladava, i tada se manifestacija ove aktivnosti dijagnosticira kao “topla bolest” (to su reumatske, infektivne, alergijske i sl. bolesti) .Ova druga faza, zapravo faza liječenja, iziskuje mnogo više rizika, i pravo kompletno izlječenje nastaje tek na završetku ovog čitavog procesa. U određenim okolnostima, nerješavanja konfikt već samo njegovim snižavanjem na novo prihvatljiv za život, može često biti bolje nego suočaanje s drugom fazom, tj. potpunim izlječenjem. (Ovdje se vjerojatno radi o teškim upalni procesima ili često degenerativnim bolestima kada organizam “riješi” da neki organ potpuno izbaci iz upotrebe).

TREĆI ZAKON (ontogenetski sustav tumora i ekvivalentne bolesti) kaže: Napredak neke bolesti je prvenstveno kontroliran iz mozga i to ili iz “starog mozga” (produžena moždina i mali mozak “ili iz” novog mozga “(velikog mozga).

“Stari mozak” upravlja primitivnim procesima, a “novi mozak” se bavi društvenim i teritorijalnim pitanjima čitave jedinke u odnosu na vanjski svijet. Tako se određeni emocionalni konflikti, kao što je na primjer psihološki konflikt odvajanja, sukob identiteta ili teritorijalni sukob ili doživljaj obezvređivanja manifestiraju kao Hamerovo žarište u tom dijelu mozga i aktiviraju se onda signali koji se šalju u tkivo koje je vezano za tu moždanu regiju. Ovo su takozvane psihosomatske bolesti.

Primjerice psihološki profil ljudi koji su u dugom razdoblju nesposobni da pobjegnu od situacije koja ih psihički uznemirava i ne odgovara im, ili ne mogu održati ono što im odgovara ili se ne mogu zaustaviti u emotivnoj uzemirenosti kad je to poželjno, i jednostavno ne znaju što da rade i kako riješiti neki problem i donesu odluku, stvaraju energetski koflikt u organizmu koji se biološki može pojaviti sa simptomima multiple skleroze ili paralize.

Srčani infarkt je posljedica grozničave borbe za teritorijem ili nekim njenim sadržajem, kao i osjećanjem teritorijalne ugroženosti. Doktor Hamer je tako priložio čitavu listu raznih tipova emocionalnih konflikata i preciozno definirao koji simptomi bolesti od njih mogu nastati.

Sljedeći embriološki princip nastanka tkiva iz zametka dr Hamer je definirao i tijek napretka bolesti i vrstu tkiva na kome će se razviti tumor ili ulcer aktiviran iz regije gdje je uočena lezija HH u mozgu. Ovisno je li lezija nastala u ektodermu, endodermu ili mezodermu može se točno definirati tkivo koje će biti pogođeno bolešću.

Tako konflikt čiji se fokus u mozgu nalazi u poduženoj moždini (koja kontrolira tkiva koja nastaju iz endoderma) ili veliki mozak (koji kontrolira tkiva nastala iz mezoderma) pokazuju umnožavanje stanica u aktivnoj fazi konfikt (to je rast tumora), ali i destrukciju tako nastalog tumora u drugoj fazi – fazi liječenja.

Konflikti koji nastaju u velikom mozgu i pogađaju ostatak mezoderma i iz njega nastala tkiva i sva ona koji su nastala iz ektoderma) manifestirati će se kao stanično propadanje (nekroza i ulceri) ili će se manifestirati kao hipofunkcija u aktivnoj fazi, dok će u fazi liječenja doći do popravka i popunjavanja oštećenog tkiva (što također može biti dijagnoticirano od strane liječnika kao tumor).

Hamer je tako jednostavno, uvažavajući činjenicu da su psiha, tkivo i mozak jedinstven sustav, mogao na temelju samo jednog poznatog parametra, a to je CT snimak mozga, da dijagnosticira stanje čitavog organizma. Evo što je sam izjavio u jednom intervjuu: “Nakon jednog predavanja koje sam imao u Beču, svibnja 1991. kolega liječnik mi je dao snimku CT mozga jednog svog pacijenta i pitao me da otkrijem na temelju toga njegovo organsko stanje i koje konflikte ima. Bilo je tada prisutno dvadeset kolega od kojih su neki bili radiolozi, a neki CT specijalisti.

Od tri razine (koja simultano pogađa Dirk Hammer Sindrom), ja sam imao samo razina mozga. Od tog snimka bio sam u stanju dijagnosticirati karcinom u stanju krvarenja u mjehuru koji je bio u fazi zalječivanja, stari karcinom prostate, dijabetes, stari karcinom pluća i senzorsku paralizu jedne specifične regije u organizmu i naravno odgovarajuće konflikte. Kolega koji mi je da CT snimak je ustao i rekao: ‘Čestitam gospodine Hamer. Pet dijagnoza – pet pogodaka. To je točno ono što pacijent ima i vi ste točno ustanovili što on ima sada i što je imao prije. Fantastično! ‘Jedan radiolog mi je rekao:’ Od sada sam uvjeren u vašu metodu. Kako ste pogodili da ima krvarenje karcinoma u mjehuru? Nisam ništa našao na CT-u ‘.

Da iz CT snimka pogodi oštećenja u čitavom organizmu, doktor Hamer je bio u stanju jer je napravio kartu moždane mase i odgovarajućih organa i tkiva. Ovui kartu su, na žalost, neki naizgled sljedbenici Nove Mdeicine loše kopirali, pa se dr Hamer od mnogih ovakvih praktičara često ograđuje.

ČETVRTI ZAKON (ontogenetski sustav mikroba) kaže da: Mikorobi nisu uzročnici bolesti ali se koriste u organizmu i njihov rad koordinira također mozak kako bi optimizirao fazu liječenja, pod uvjetom da su određeni mikroorganizmi na raspolaganju kada je to potrebno.

Gljivice i mikobakterije rade na tkivima koji potječu od endoderma, kao i na nekima koji potječu od mezoderma. Bakterije rade na svim tkivima izvedenim iz mezoderma dok se virusi pojavljuju na onima izvedenim iz ektoderma. Dr Hamer smatra da mikrobi zapravo imaju vrlo važnu ulogu u liječenju, i ne misli da su oni štetni po organizam kao što to tvrdi pogrešna teorija Louisa Pasteura.

PETI ZAKON (“Suština”): Konfiktna aktivna faza i faza izlječenja nakon konflikta, kako je gore opisano, sačinjavaju “prirodne programe posebnog značaja” koji su razvijeni za vrijeme evolucije vrsta i bez prestanka funkcioniraju i u slučaju raznih stresova i posebno u slučaju kratkotrajnog prestanka energetskog napajanja.

NE PANIČITI ZBOG DIJAGNOZE TUMORA!

Tako po dr Hameru, bolesti u onom smislu kako ih tretira suvremena alopatska medicina zapravo i ne postoje već sve ove manifestacije koje su definirane kao “bolesti” predstavljaju prirodno programiranje organizma (sinvolles biologisches Sonderprogramm) s ciljem održavanja života. Tom programu pripadaju i tvorevine kao što su bakterije, gljivice i virusi. Dodajmo ovdje da su virusi samo dio genskog materijala koji se ne nalazi u dijelu stanice, kako to tvrdi i njemački virolog dr Stefan Lanka.

Sve razne vrste tvari za koje se tvrdi da izazivaju rak ispada da ga ne izazivaju, već ga kompliciraju, često vrlo teško, a to su po dr Hameru, prije svih kemijske tvari i postupci koji se koriste u liječenju raka. Najgore su upravo kemoterapija i X-zračenje. I to je težak paradoks suvremene medicine.

Što je još zanimljivije dr Hamer je otkrio da pojava metastaza u organizmu prethodi emocionalni stres koji dožive oni koji se suoče s dijagnozom raka kao vrlo “teške i smrtonosne bolesti”. To je trenutak kada kancerozne stanice počinju putovati preko arterija, a što se nikada ne događa odmah na početku stvaranja raka. Hamer tvrdi da životinje nikada ne dobivaju metastaze jer ne razumiju dijagnozu – “VI IMATE RAK!”

Zato za onoga kome je dijagnosticiran rak ništa nije gore od straha i panike koja ga u tom trenutku obuzme. A da strah i panika od otkrivanja raka budu prisutni kod ljudi diljem svijeta izgleda najviše doprinose mediji puni priča o borbi suvremene medicine s ovom “opakom bolešću”. Istodobno građani se neprekidno upozoravaju da je vrlo važno da redovito vrše preventivne preglede radi “ranog otkrivanja bolesti”.

Ali, prema doktoru Hameru formiranje tumora predstavlja prirodan proces reparacije tkiva i on se događa u životu svakog čovjeka i predstavlja urođen prirodni program samoodržavanja. Možete li zamisliti koliko ljudi na svijetu je u svom organizmu razvilo tumor, a da zato što nisu “na vrijeme “otišli kod liječnika na razne screeninge, nikada nisu ni saznali da ga imaju ili su ga imali.

“Što se tiče dijagnosticiranja raka, tvdi dr Hamer,” oko 40% posto rutinskih pregleda otkriva stare učaurene tumore, koje treba ostaviti i ne dirati ih. Ukoliko ovakva dijagnoza prouzokuje nove stresove, kao što je to stres izazvan strahom od bolesti ili smrti, treba se odmah usredotočiti na ove konflikte. U svakom slučaju, nikada ne treba paničariti ili strahovati od “metastaziranja kanceroznih stanica”.

Hamer također tvrdi da tumor mozga zapravo ne postoji jer se stanice u mozgu nakon rođenja više ne mogu umnožavati. Ono što se na skeneru vidi i što su liječnici ranije često otkrivali kao tumor zapravo je bezopasno vezivno moždano tkivo sačinjeno od glija stanica, koje se javljaju u drugoj fazi izlječenja na mjestu Hamarovog žarišta, kada koncetrični krugovi na CT snimku počinju blijediti i pretvaraju se u mrlju. Ovo vezivno moždano tkivo počinje ispunjavati prostor u kojem je nastala HH lezija. Na tom mjestu zato nastaje povećana krutost tkiva, i to ne izaziva tegobe sve dok organizam ne doživi novi konflikt na istom mjestu. To se na CT snimku može obojiti bijelom bojom i jasno se vidi. Na žalost, kirurzi su skloni to fizički uklanjati i pacijenta osloboditi bolova, ali time naprave nova oštećenja. Dakle, očito je da se u liječenju raka mora prvo poći od rješavanja energetskog konflikta. Zanimljivo je da se uglavnom sve alternativne terapije (o kojima smo ranije pisali) koje su se pokazale uspješnima u fizičkom smislu svode na ubacivanje elektrona u kancerozne stanice (koje rade anerobno) i to iz kisika.

PRVI KORAK U LIJEČENJU RAKA JE RJEŠAVANJE KONFLIKTA!

S obzirom da je liječenje simptoma uvijek razmjerno intenzitetu trajanja konflikta u aktivnoj konfliktnoj fazi, treba uvijek nastojati da se konfikt riješi što je prije moguće i organizam upravo to nastoji sam uraditi.

Ukoliko konflikt ne može se razriješiti zbog postojanja prisile, primjerice dugotrajne jake emocionalne nestabilnosti, umanjivanje njegovog intenziteta je najvažniji korak. Izrazito aktivan konfikt koji dugo traje – lišava tijelo energije do razine kada organizam propada i jedinka umire od onoga što se naziva kaheksija. Narod za mršave ljude u terminalnoj fazi bolesti jednostavno kaže – izjeo ga rak.

Za vrijeme aktivne konfliktne faze uglavnom se ne uočava nikakva fizička promjena u organizmu koja bi se mogla okarakterizirati kao simptom bolesti. Simptom se pojavljuje tek u drugoj fazi, u fazi zalječivanja.

Na primjer, tumori koji se razvijaju za vrijeme prve faze, kao rak pluća, žljezdani rak dojke, jetre, gušterače itd. obično detektiraju samo prilikom rutinskog pregleda (PSA test, mamogramu, Pap test) kroz takozvano “rano skeniranje” ili medicinskim pretragama koje imaju zadatak da nešto pronađu. Ali sva takva skeniranja, rendgenska snimanja i sve druge vrste pregleda (skopia) mogu u stvari biti okidač novog stresa, koji ima za posljedicu stvaranje novog konflikta, jer i samo suočavanje sa pregledima u emocionalnom smislu može izazvati konflikt zbog zabrinutosti, straha od mogućeg pozitivnog nalaza, straha od smrti i sl. Svi ovi stresovi tako vode stvaranju novih kancera.

Opći pad energije, umor, glavobolja, otok, zapaljenje, groznica, zagnojenost itd. su sve to naznake da je neki postojeći konflikt riješen i da je sada organizam u fazi izlječenja prirodnim procesom. Tako većina “bolesti” (kako to suvremene medicina tumači) uključujući intraduktalni rakdojke (na koji otpada oko 25 posto svih karcinoma dojke), maternice, rak bronha ili ne-Hodgkin limfom tretiraju se surovom alopatskim medicinom i medikamentima, kada su već u procesu samoizlječenja.

CITOSTATICI UBRZAVAJU RAST TUMORA

“Kemoterapija i radijacija su tako vrlo brutalni napadi na organizam koji sam nastoji se reparirati i zaliječi i on se tako emocionalno (energetski) batrga naprijed i natrag između nade i panike i to je najteža situacija za pacijenta i izaziva mnogo teže komplikacije”, trvrdi dr Hamer.

“Kirurško odstranjivanje tumora se preporuča samo ako vitalni živci, arterije ili drugi putevi za opskrbu ili eliminaciju otpadnih produkata su pogođeni, primjerice opstrukcija crijeva, žučnog mjehura ili dušnika. Ovo se događa u 15 do 20 posto slučajeva i to su i jedini slučajevi kada tumor vodi do komplikacija. Učaureni (inkapsulirani) tumori koji se ne mogu sami razgraditi zbog odsustva neophodnih mikroba, mogu biti uklonjeni kirurški, ukoliko pacijentu smetaju, savjetuje dr Hamer.

Što se tiče korištenja medikamenata doktor Hamer smatra da se moraju koristiti samo kada imaju učinak koji je u skladu s onim što organizam sam nastoji učiniti kako bi se izliječio. Davanje medikamenata sa simpatikotoničnim efektom koji tonus oganizmu ubrzavaju i podižu krvni tlak pojačavajući konfliktativne simptome (produžava konfliktu aktivnu fazu i čak je pojačava) dok medikamenti sa vagotoničnim efektoma čine suprotno. Dakle, očito je da “za vrijeme konfliktno aktin faze, pacijent treba dobiva samo” vagotonične “lijekove koji smanjuju stanje stresa.

Prema doktoru Hameru, antiobioticima ometaju ili potpuno prekidaju prirodnu reparaciju koju obavljaju neki mikrobi na određenom organu. Naime, svi antibiotici, kortizon, antihistaminici i antinflamatorni medikamenti su simpatikotonični medikamenti sa stimulativnim učinkom. Kad se koriste za vrijeme faze izlječenja (vagotonične) oni očito ometaju ili prekidaju prirodan proces izlječenja.

Simpatikotonični medikamenti su ipak preporučljivi u slučaju intenzivne faze liječenja s potencijalno ozbiljnim komplikacijama, posebno za vrijeme kriza nalik epileptičnim, naglašava dr Hamer.

Da dodamo i jednu zanimljivost koja nije vezana za dr Hamera, a to je da nikotin iz cigara djeluje protuupalno, i to čini upravo preko vagus živca. Zato nikotin i djeluje umirujuće kod nervoznih ljudi. Zašto je onda toliko važno zabraniti pušenje, koje mnoge pod stresom očito smiruje? Ne dovodi li ovo one koji su postali ovisnici o nikotinu u još jednu stresnu situaciju? Da li je to pravi razlog za opću hajku na pušače, pošto dokaza da cigarete izazivaju rak – nema?

Davanje medikamenata, kao i herbalnih dodataka ili hranjivih dodataka, prema dr Hameru, mora biti uvijek u skladu s time u kojoj je fazi organizam – da li aktivnoj konfliktnoj fazi (koju nastoji riješiti i) ili u fazi reparacije nakon oštećenja.

Sedativi i “omamljivači” koji se uzimaju u dugom razdoblju mogu postojeći aktivni konflikt premodelirati tako da on postane odgođen konflikt. Oni drastično umanjuju motivaciju i ukupnu energetsku snagu organizma neophodnu da se konflikt razriješi.

Svi citostatici su otrovni simpatikotonični agensi. Oni ubrzavaju rast tumora koji se razvija za vrijeme aktivne – konfliktne faze. Istovremeno oni umanjuju elastičnost moždanog tkiva koje je uključeno u proces liječenja i stvrdnjavaju ga. Preko hemo tretmana moždani otok se naizmjenično skuplja i širi i konačno, ovaj “harmonikaški” efekt može dovesti do cijepanja moždanog tkiva s ozbiljnim posljedicama.

Tretmani X-zračenjem također imaju citotoksičan efekt. Ukoliko se zračeni organizam uspije oporaviti od ovakvog tretmana vidjet ćemo u njemu leukemiju i to biološki izaziva efekt samosmanjivanja koji uključuje i kosti.

Jedna od najstrašnijih stvari u suvremenoj medicini kod oboljelih od raka je davanje morfija: “Samo jedna injekcija morfija data pacijentu u najdubljoj fazi vagotoniji može biti fatalna. On izaziva promjene u mozgu, paralizira crijeva i kompletno onemogćava funkciju reparacije tako što jednostavno onemogućava funkcioniranje čitavog organizma pošto slabi njegov životni nagon”.

“Bolovi u toj drugoj fazi reparacije su stvari dobar znak, znak oporavka, ali konvencionalna medicina to ne shvaća tako, već to vidi kao približavanje smrti. I pomoću mofijuma pomaže organizmu da umre. I zaista vrlo brzo, organizam tako tretiran umire, ali ne od raka već od “lijeka”, tvrdi doktor Ryke Geerd Hamer.

MEDICINSKI ESTABLIŠMENT NE PRIHVAĆA NOVU MEDICINU

Ovakvim svojim tvrdnjama i načinom tretmana pacijenata (kojih je kod doktora Hamera bilo sve više) on je zadao težak udarac farmakobiznisu koji na suvremenim bolestima zarađuje stotine milijardi dolara godišnje. Geerd Hamer je zapravo u potpunosti negirao samu suštinu liječenja kakvu spovodi već desetljećima alopatska medicina iza koje danas stoji Svjetska zdravstvena organizacija i čitav Međunarodna medicinski establišmment. I to moćni farmakobiznis nije mogao podnijeti.

Kada je dr Hamer 1982. htio na sveučilištu u Tübingenu (u Njemačkoj) predstaviti svoju znanstvenu teoriju (sa svim znanstvenim referencama i dokazima koje je prikupio) – odbijen je bez obrazloženja. O njegovim znanstvenim tezama nisu htjeli (nisu smjeli) dati nikakvu službenu ocjenu. Jedno vrijeme su šutili, a onda je sveučilišni odbor od doktora Hamera tražio da se odrekne svojih teza pod prijetnjom da će raskinuti s njim ugovor o radu. Ovakva ucjena je bila bez presedana u povijesti sveučilišta.

Hamerove teze nitko znanstveno nije opovrgao. Pošto se nije htio odreći svog rada, dobio je otkaz i ovorio je privatnu liječničku praksu. Mediji su ga onda napadali zbog nastojanja da liječi rak – “opaku bolest” za koju se podrazumijeva, valjda, da se ne može tako jednostavno liječiti. Posprdno su ga nazivali “doktorom za rak”, šarlatanom i kriminalcem koji naivne ljude zavitlava i odvlači ih od pravog medicinskog tretmana koji bi im spasio život.

Ozlojeđeni pacijenti, koji su u njegovoj klinici vidjeli jedini spas od smrti (nakon što su već prošli otrovne i invazivne tretmane alopatske medicine koja im nije pomogla), organizirali su se i pisali žalbu državnim tijelima zbog proganjanja doktora Hamera, ali je njihovo pismo vraćeno pošiljatelju sa naznakom – da ga je nemoguće uručiti !

Hamerova privatna klinika u Katzenelbogenu je tako 1985. odlukom suda zatvorena, a pacijentima koji nisu željeli je napustiti, zaprijećeno je uhićenjem.

Da bi mu oduzeli licencu i spriječili ga da dalje radi liječničku praksu, po zakonu Njemačke, morali su utvrditi da je mentalno nesposoban za rad, pa je dr Hamer pozvan na psihijatrijski pregled. Pošto je on to odbio, “ugledni” psihijatrijski savjet koji je bio sačinjen od “najistaknutijih njemačkih psihijatara” (kako ih je establišment rangirao) utvrdio je, bez pregleda, da je dr Hamer psihopat i da nije sposoban za racionalno rasuđivanje. Zaključak su izveli na temelju toga što nije htio odreći svoje teorije (koju su oni protumačili čistom uobraziljom) i nije htio prihvatiti načine liječenja raka koje je propisivala konvencionalna (alopatska) medicina.

Pošto je 1997. godine utvrđeno da je iako bez licence za rad dao trima osobama oboljelim od raka medicinski savjet, uhićen je i stavljen 19 mjeseci u zatvor.

I tužiteljstvo u Austriji je povelo spor protiv Hamera, ali je moralo uvaži činjenicu da je od 6500 pacijenata oboljelih od raka, njih 90 posto ostalo u životu i pet godina nakon njegovog liječenja iako su svi bili u teminalnoj fazi bolesti.

Pored dr Hamera, u Njemačkoj, Belgiji, Francuskoj i danas se vrši sudki progon svih zagovornika Nove Medicine, dok je samo sud u Španjolskoj zaključio da nije u mogućnosti da utvrđuje koja je medicinska teorija ispravna, a koja nije. Tako se dr Hamer jedno vrijeme preselio u Španjolsku.

Ali, 2001. istaknuti neurolog Dr. Tereza fon Schwarzenberg, koja i sama pripada nobl kruigovima javno se založila da se ova teorija ipak mora službeno vrlo ozbiljno preispitati, a samog dr Hamera u slučaju da se pokaže da je u pravu darivati ​​Nobelovom nagradom.

Ona je čak u svojoj knjizi i kemoterapiju u potpunosti osporila. Mediji su se tako našli u nedoumici kako da se posprdno odnose prema nekome iz vlaastelinskih struktura, pa su zašutjeli. Ali, ne lezi vraže jer sve je to samo dio perfidne igre da se Nova Medicina ipak kako tako kompromitira i prevali na svoj kolosijek.

Tako su počele preko noći nastajati brojne klinike koje prihvaćaju Hamerove teze i čak promoviraju Novu Germanskim Medicinu. Ali, samo dr Hamer zna da oni to rade na jedan pokvaren i iskrivljen način. Dr Hamer se zato od mnogih ograđuje različitih pismima preko Interneta, s obzirom da su mu glavni medicinski i populistički mediji nedostupni.
 
Kako kontrolirati vlastito zdravlje Novom medicinom saznajte u videu: 
 

 
(ivonazivkovic.net/uredio i preveo:nsp)

Izumitelj (rodonačelnik) takozvane Njemačke (ili Germanske) Nove Medicine, dr. Ryke Geerd Hamer, tipičan je primjer educiranog liječnika koji se, nakon dugogodišnje liječničke prakse i brojnih znanstvenih istraživanja, posebno vezanih za rak, usudio primijeti da sa suvremenom konvencionalnom medicinom i njezinim alopatskim terapijama nešto nije u redu. Jednostavno rečeno – umjesto da liječi ona organizam truje, još više ga slabi i na kraju – ubija

Dr Hamer je tako postavo novu medicinsku teoriju koju je potkrijepio dokazima iz prakse na preko 50 000 slučajeva. Njegova teorija je ponizila konvencionalnu medicinu koja se već desetljećima izučava na svim vodećim medicinskim školama u svijetu.

I dogodilo mu se ono što se dogodilo nekoliko desetljeća ranije doktoru Wilhelm Reichu – proglašen je luđakom, oduzeta mu je dozvola za rad i završio je više godina u zatvoru. Za razliku od Reicha, koji je u zatvoru umro (ili ubijen), Hamer je uspio preživjeti nekoliko atentata i danas je, koliko može, aktivan u obrani svoje službeno nepriznate, ali neosporena znanstvene teorije. Njegova teorija Nove Medicine konačno dobiva sve više poklonika i neki ugledni educirani liječnici diljem svijeta se počinju se interesuju za nju.

Ali, da bi smo bolje shvatili njenu suštinu moramo prvo pokušati shvatiti ono što se ni na medicini ne uči, a to je – što je zaista život. Zato ćemo napraviti jednu malu laičku i slikovitu usporedbu živog bića i strojeva. Lako ćete uočiti kako suvremena konvencionalna medicina (koja prvo proučava leševe) ljudski organizam tretira upravo kao stroj, a ne kao živo biće.

ŽIVA BIĆA NISU STROJEVI

I automobil i čovjek imaju mnoge slične osobine. Imaju mnogo funkcionalnih dijelova, mogu kretati i obavljaju neki rad, moraju stalno se napajaju električnom energijom (prvenstveno elektronima iz atoma vodika), prilikom rada se zagrijavaju, a ako se pregriju moraju zastati i ohladiti se. Ako ostanu bez energije posustaju u radu i konačno stanu.

Možete li sad zamisliti da imate automobil koji je u stanju kada “vidi” da će ostati bez energije, sam ode do benzinske pumpe, za koju je “zapamtio” gdje se nalazi (jer ste ga tamo već vodili više puta i “naučio “je da je to mjesto gdje se ide kada je u stanju bitno smanjene količine goriva u spremniku i” shvatio “je da će tamo biti ponovno napunjen energijom), puni sam sebi gorivo, provjeri u sebi i razinu ulja i sam ga dolije ako treba, provjeri tlak u gumama, eventualno očisti svjećice ili podmaže klipove u motoru, propuše dizne ili čak preventivno sebi postavi filter za ulje i gorivo i sl.

U slučaju nekog lakšeg fizičkog oštećenja, auto sam sebi može ispraviti limariju, zamijeni brisače i žarulje i uopće u stanju je da se tako sam održava u perfektnom ili bar optimalnom voznom stanju. Kada bi takav automobil (ili bilo koja takva strojeva) postojao on bi bio živo biće, jer karakteristika živih bića je upravo sposobnost da se sami održavaju, napajaju neophodnom energijom i sami repariraju u slučaju oštećenja.

Živa bića znaju optimalno rasporediti energiju kojom raspolažu i znaju da razlikuju vitalne organe od perifernih. Vitalne će uvijek napajati energijom, a periferne mogu povremeno i da ih zaustave ili uspore u njihovom radu. Za ovakvo racionalno preraspoređivanje energije i reparaciju mozak kao kontrolni zapovjedni centar ima na raspolaganju niz različiih programa koje je davno tijekom evolucije memorirao i koje u određenim slučajevima aktivira po potrebi.

Automobil, pošto nije živo biće, to nije u stanju i o njemu mora brinuti čovjek koji ga je i napravio. Sofisticiana tehnika je danas u stanju automobilu omogućiti da sam može “ocjeniti” vlastito stanje “zdravlja”. U automobil se ubaci komjuterski program (koji je čovjek također napravio) koji “zna” uočiti (tj. dijagnosticirati) simptome lošeg rada. Ali, računalo može samo signalizira kvar, a reperacija se onda vrši odlaskom kod mehaničara koji fizički intervenira kako bi stroj vratio u normalan (“zdrav”) način rada. Sam od sebe automobil se ne može popraviti.

Ali, živo biće koji je stvoreno od Prirode, pošto je programirano da se samo održava, jer samo to je život, logično je i da se samo popravlja u slučaju lakih ili težih oštećenja. Upravo za popravak tih oštećenja, po doktoru Hameru, postoje prirodni programi koje mozak (kod složenih organizama) aktivira i čitav proces se odvija u međusobnoj komunikaciji svih stanica koje se podvrgavaju elektro-biokemijskom procesu koji preraspoređuje energiju, materiju (umnožava ili smanjuje broj stanica u nekom tkivu) dodatno hidratizira ili isušuje neko tkivo i sl.

Ova reparacija kojom rukovodi mozak se manifestira u donekle promijenjenom načinu čitavog organizma, a posebno može vidjeti na nekom organu koji možda nije izravno oštećen, ali je zbog reparacije nekog drugog organa, koji je pretrpio teško fizičko oštećenje, stavljen na režim smanjenog protoka energije. Ovakvo odstupanje od normalnog rada nekog organa, suvremena konvencionalna medicina vidi kao simptom bolesti, a ne kao sasvim prirodnu manifestaciju reparacije.

S obzirom da su liječnici danas podijeljeni na specijalističke području gdje svatko gleda samo svoj organ (holistička medicina se i dalje svrstava u alternativnu medicinu), svaki ovakav simptom “bolesti” dobiva svoje stručno ime i opisuje se kao patološko stanje. Opisi promijenjenog stanja u funkcioniranju nekog organa i njihovi nazivi (na latinskom) postali su tako medicinska literatura i znanosti i pažljivo su sistematizirani za potrebe medicinske edukacije. Liječnici ih praktično na studijama uče napamet – kao pjesmice. I svako se drži svojih “stihova”.

Ako je bol prorodni signal koji nastaje kada mozak registrira neko oštećenje u organizmu, onda se po biološkoj logici nakon ovog alarma od mozga očekuje da reagira i “nađe” rješenje koje bi dovelo najprije do ograničavanja oštećenje, a kasnije pristupilo reparaciji kako bi se život nastavio dalje. Dakle, bol u nekom organu nije signal koji je Priroda stvorila da bi organizmu naložila da hitno ode kod specijaliste na “tehnički pregled” pod rendgen i razne skenere.

Ali, svi ljudi u zapadnim civilizacijama već su naučeni od malih nogu da za pojavu bola kao simptoma “bolesti” dođu kod stručnjaka u bijelom mantilu koji će ovaj simptom stručno protumačiti i onda ga nastojati eliminirati nekom kemikalijom ili fizičkim odstranjivanjem promijenjenog tkiva ili čitavog tijela . I to je alopatska medicina. Osnovna karakteristika alopatske medicine su tako militantne metode koje se svode na to da se nađe neprijatelj (obično neki mikrob ili virus), da se on izolira fizičkim ili kemijskim napadom i da se po mogućnosti uništiti odnosno ubije.

Ali tu nastaje glavni problem, jer je život suštinski neuništiv. Sve životne forme se mijenjaju, grupiraju, razgrađuju se i ponovno stvaraju, ali je čestica života -protit, mikrozima ili bion – vječna. To je odavno tvrdio još francuski biokemičar i liječnik dr Antoan Besham, a kasnije i Wilhelm Reich. Beshamov znanstveni rad je zataškan, a Raich je ubijen.

EMOCIONANI ŠOK KAO OKIDAČ ZA NASTANAK RAKA

Doktor Ryke Geerd Hamer je također pošao od ideje da je održavanje života ontogenetski princip na kome počiva čitava evolucija. Sve je u stalnom stvaranju i održavanju. Tako svaki složen organizam kao što je i ljudski nakon što je pretrpio neko oštećenje nastoji sam se zaliječiti. Dakle, ako se bol ili nefunkcionalnost nekog organa pojavi kao posljedica procesa reparacije, onda se i medicinski tretman mora vršiti sukladno nastojanjem organizma da se zaliječi, a nikako da se proces ometa ublažavanjem ili uništavanjem simptoma.

I to je suština filozofije dr Geerd Hamera. Ali, zamislite sada što se događa u čitavom organizmu kada se pokrene prirodni program reparacije karakterističan za živa bića, a jedna njena biološka manifestacija koja je protumečena kao simtom “bolest” postane meta militantnog medicinskog tretmana farmaceuticima, koji su za organizam svi toksini i od kojih on po prirodi nastoji da se oslobodi i zaštiti.

Mozak to tumači kao novo oštećenje i možda obustavlja započeti program reparacije, pa hitno aktivira drugi program, također za reparaciju, ali ovog puta složeniji. On, na žalost ima i još izraženije manifestacije u tkivima, pa “stručnjaci” u bijelom tumače da je došlo do još većeg pogoršanja bolesti. Kreću s još jačim kemijskim terapijama, invazijama na tkiva i zbog ovog novog napada mozak pokreće sve veći i veći broj programa za reparaciju jer ni jedan nije u stanju provesti do kraja. Čitav organizam tako vremenom slabi i gubi energiju jer sada čitav sudjeluje u programima reparacije grozničavo se boreći za održanje života, dok ga “liječnik” kao “majstor-kvaris” bjesomučno truje i u tome konstantno remeti.

Ako vam ovo djeluje sumanuto, ali logično, vi ste već shvatili što je život, a što radi konvencionalna alopatska medicina.

Borba s rakom nije ništa drugo do borba s jednom drugačijom formom života. Iz ove borbe, na žalost tumori izlaze kao pobjednici, a čitav organizam se energetski razori i mora se razgraditi na sastavne energetske čestice. To nazivamo smrt.

Naravno, ne krivimo za ovo liječnike, jer su tako naučeni u školi i natjerani od strane svjetskog medicinskog establišmenta da tako postupaju ako žele licencu za liječničku praksu. A, dr. Hamer je upravo ovom vrlo povezanom medicinskom i farmaceutskom establišmentu, zadao težak udarac.

Da postavi svoju teoriju Nove Medicine Hamera je natjerao životni splet okolnosti. Vjernici bi rekli “božja volja”.

“BOŽJA VOLJA” KREIRA HAMEROVU TEORIJU

Ryke Geerd Hamer je rođen 1935. u Njemačkoj gdje je istovremeno studirao i medicinu i teologiju u Tübingenu. U svojoj 22. godini je završio teologiju, a u 26. je dobio licencu za liječničku praksu. Radio je na različitim sveučilišnim klinikama u Njemačkoj od 1963. do 1986. kada mu je licenca sudskom presudom oduzeta.

Specijalizaciju iz interne medicine je završio 1972. i od tada je radio najviše sa zaraženim pacijentima na klinici u Tibingenu, dok je istovremeno radio privatno na inovacijama medicinskih instrumenata. Tako je konstruirao kirurški skalpel koji je sjekao 20 puta oštrije nego oštrica žileta i poznat je kao Hamer skalpel. Konstruirao je i posebnu pilu za kosti koja se primjenjuje u plastičnoj kirurgiji, kao i stol za masiranje koji automatski oblikuje po tjelesnim oblinama pacijenta. Patenti od ovih inovacija su mu donijeli novac, pa se preselio u Italiju gdje je po sirotištima počeo liječiti besplatno.

Preokret u njegovom životu nastao je 1978. kada je njegov devetnaestogodišnji sin Dirk, koji se na moru odmarao na obiteljskoj jahti, greškom ubijen. Ubojica je bio nitko drugi do osobno princ Viktor Emanuel od Savoje, sin zadnjeg talijanskog kralja. Princ od Savoje je bio na svojoj jahti kada je otkrio da mu je netko odvezao gumeni čamac. Noblmen je odmah uzeo svoju pušku i krenuo u obračun s kradljivcem. Čamac je našao privezan za drugu jahtu pa je pucao na čovjeka u čamcu, ali ga je promašio. Metak je, međutim, pogodio u nogu Dirka koji je bio na susjednoj jahti ili čamcu. Nakon četiri mjeseca i amputacije noge, Dirk je umro.

Incident je popraćen i teškim sudskim procesom, kojim je princ simbolično osudjen samo zbog nelegalnog posjedovanja oružja.

Za doktora Hamera i njegovu ženu je ovo bio izuzetan emocionalni šok. Vrlo brzo dr Hamer je i sam dobio rak testisa, iako nikada u životu nije imao nikakvih zdravstvenih problema. Tako je počeo vrlo intenzino razmišljati nije li ovaj emocionalni šok na neki način aktivirao umnožavanje kanceroznih stanica kod njega.

Kako je u to vrijeme radio kao glavni internista na klinici za rak u Münchenu, počeo je proučavati povijesti bolesti svih kanceroznih bolesnika i da ih uspoređuje sa svojim nalazima. I otkrio ne neke frapantne sličnosti. Naime, svi pacijenti su prije pojave raka također imali neki stresan i dramatičan doživljaj, većeg ili manjeg intenziteta, u svakom slučaju neočekivan. Polazeći od pretpostavke da se svi doživljaji u tijelu registriraju u mozgu, Hamer je analizirao i sve CT snimke mozga (rađene kompjuterskom tomografijom) i sve ih je usporedio sa svojim. Ono što je našao sve je iznenadilo. Na svakom CT snimku on je uočio nešto što se očitavalo kao niz koncentričnih prstenova nalik krugovima u vodi koji se formiraju nakon ubacivanja kamenčića.

Ova lezija koju je na mozgu registrirao CT skener bila je kod različitih pacijenata na različitim lokacijama i različitog intenziteta, ali je uvijek bila tu s karakterističnim koncentričnim krugovima.

Zanimljivo je što su liječnici koji su čitali CT nalaze i ranije ove koncentrične presten uočavali, ali su mislili da se radi o umjetnoj tvorevini koja je nastala u samom aparatu pa ovom nisu pridavali poseban značaj.

Pozvani su inženjeri iz Siemensa (čiji je aparat bio u uporabi) i napravljeno je više različitih snimaka iz više kutova i ova lezija se uvijek vidjela na istom mjestu. Tako je ovo žarište vidljivo na CT-u dobilo ime Hamerovim žarište ili HH (Hemer herde).

Ono što je dalje uočio to je da je lokacija na mozgu ove lezije uvijek bila u regiji mozga koji je u korelaciji s tijelom na kojem se stvorio tumor ili ulcer, odnosno uvijek se radilo o tijelu čiji je rad kontrolirao taj dio mozga.

Doktor Hamer je tako počeo razmišljati da u stvaranju tumora možda aktivno sudjeluje baš mozak i to na neki način kao medijator između psihe (zapravo uobličene energije), preko određene regije u mozgu i organa na kome se manifestira bolest, u ovom slučaju rak. A glavni okidač koji pokreće ovakav program u mozgu, koji i jeste zapovjedni centar za sve organe i tkiva, može biti upravo energetski konflikt koji je nastao nakon nekog iznenadnog šoka ili emocionalnog stresa.

Energetski konflikt tako može biti svaki sukob koji nastaje u prirodnom protoku energije koja se, kroz svaki živi organizam, kreće najvjerojatnije u obliku većih i manjih vorteksa i koji su međusobno povezani i sinhronizirani kao zupčanici na satu. Da postoje glavni energetski kotači (čakre) znala je još drevna znanost.

DVIJE FAZE RADA ORGANIZMA KAO TEMELJNI BIOLOŠKI PRINCIP

Tako se i danas zna da su sve biokemijske reakcije u organizmu posljedica ovog energetskog protoka, ali farmaceutski biznis ovaj elektro-biokemijski proces uporno svodi samo na proučavanje biokemijskih reakcija jer mu je samo to u interesu. Ubacivanjem određenih medikamenata (kemikalija) u ovaj sustav određene biokemijske reakcije se remete, a simptomi “bolesti”, koji su često neugodni, na taj način se minimiziraju ili nestaju. Liječenje koje bi se temeljilo samo na ispravljanju energetskih tokova, koji su došli u konflikt, nije prihvaćeno kao adekvatna terapija u konvencionalnoj medicini i smatra se alternaivnom medicinom. To što neki bioenergetičari imaju uspjeha u liječenju raznih bolesti, očito nije slučajno.

Ovaj energetski konflikt nije u fizičkom smislu ništa drugo do trenutačni strujni prekid i on se, kako je to uočio dr Hamer, registrira u ljudskom organizmu istovremeno na tri razine – u psihi, u nekom dijelu mozga i u tijelu kojim upravlja pogođeni dio u mozgu. I to se događa istovremeno.

Takav strujni prekid (kurcšlus) zbog konfliktnog šoka djeluje upravo kao okidač za program koji će mozak kasnije pokrenuti u cilju reparacije i dr Hamer ga je nazvao Dirk Hammer Sindrom (u znak sjećanja na svog sina) ili skraćeno DHS. Program reparacije ima za cilj najprije razriješiti nastali konflikt, a zatim da otkloni nastala oštećenja. I on je aktivan sve dok se u organizmu ne uspostavi normalan energetski i biokemijski balans. Dok se to ne dogodi, pojedini organi odnosno tkiva u organizmu, koja su obuhvaćena programom reparacije, ispoljavaju neke karakteristične promjene i one mogu biti u formi kancerizacije (umnožavanje stanica) ulceracije (uništavanje stanica) ili neke hipofunkcije. A upravo sve ovo konvencionalna medicina vidi kao manifestaciju bolesti.

Do ovog zaključka doktor Hamer je došao tako što je prvo uočio da čitav organizam ispravno samo ako se adekvatno napaja energijom i to se regulira sustavom napajanja koji radi u dvije faze, a promjenu faze rada (uključivanje i isključivanje) vrši autonomni živčani sustav koji je u medicinskoj literaturi zbog toga podijeljen u dva dijela i nazvan simpatički i parasimpatički. Radi se zapravo o jedinstvenom sustavu.

Prvi način rada (simpatički) aktivira simpatikotonične procese u organizmu, a drugi (parasimpatički) vagotonične koji se odvijaju preko vagus živca. Preko dana iu vrijeme potpune aktivnosti organizma uključen je simpatički režim rada, a noću u vrijeme odmora i spavanja, ali i bolesti odnosno reparacije, parasimpatički. Pravilno smjenjivanje rada ove dvije faze u životu svakog čovjeka se naziva normotonija ili prirodni životni bioritam, a on se vrlo precizno po poklapa sa smjenjivanjem dana i noći. Grafički se ove dvije faze rada mogu prikazati kao elektromagnetski val koji ima brijeg i dolju.

I ljudski organizam napaja električnom energijom baš kao i sve u svemiru. Električnu energiju živa bića uzimaju iz specifično strukturirane vode koja može je pohraniti. U trenutku kada nastane konfliktni šok, autonomni živčani sustav uključuje se odmah u simpatikotoniju (povećano stanje stresa) u namjeri da opskrbi oganizam s više energije kako bi on bio u stanju da što prije riješi konflikt i spriječi da neki organ ostane bez energije. Ovo uključivanje u pojačanu simpatikotoniju se vrši komandom iz onog dijela mozga koji uopravlja organom gdje je došlo do energetskog konflikta.

Razlog zašto su ovi specifični konflikti odražavaju na određenu regiju u mozgu, po dr Hameru, leži u tome što su se ovakve aktivnosti živih organizama stvorile u jednom vrlo primitivnm stadiju života, da bi se kasnije sa evolucijom, odnosno usložnjavanjem organizama usavršavale i preoblikovale u sve složenije aktivnosti, ali uvijek s jednim ciljem – a to je da organizam održavaju u životu. To je naučena borba za opstanak. Da nema nje, ne bi bilo evolucije, ne bi nikada mogla nastati tako složena živa bića kao što je čovjek.

Informacije o tome ne nalaze se zato u našoj svijesti (bar još ne), već u onom vrlo primitivnom dijelu mozga kojim upravljaju instikti. Napominjemo ovdje i endosimbiotsku teoriju, koja kaže da je ljudski organizam vrlo složena kolonija bakterija – mitohondrija koje su izgradile sebi proteinske kućice (stanice) i razvile vrlo složen sustav organizacije života (grad – državu). I to je složen sustav tkiva koja tvore složen živi organizam. Da bakterije kao kolektiv nisu naučile kako da se održavaju, hrane, brane i repariraju nakon oštećenja- nikada ovako složenih formi života ni ne bi bilo. Da su bakterije u stanju pamtiti i učiti, dokazalo je već više vrlo ozbiljnih znanstvenih radova.

Dakle, svaka regija u mozgu iu starom (primitivnom) i u novom dijelu mozga (kori velikog mozga) formirana je tako da zna da na svaki konflikt tj. kvar koji nastane u nekom dijelu tkiva odmah odgovori slanjem određenih informacija svim stanicama unutar sustava. Tako je najstariji dio mozga (produžena moždina i mali mozak) programiran za održavanje rada osnovnih životnh funkcije kao što su disanje, rad srca, uzimanje hrane, repodukcija, dok je najmlađi dio mozga (kora velikog mozga) koncentrirana na komunikaciju s vanjskom sredinom i obranu teritorija. Samo on može vidjeti i čuti vanjski svijet. Tako je suština u primjeni Njemačke Nove Medicine da se shvati biološki značaj konflikta i da se shvati kakve posljedice on može izazvati u trenutku kada ga organizam registrira, kada nastoji ga razriješi i najzad kada poduzima mjere izvršiti reparaciju (izlječenje) oštećenog tkiva ili čitavog tijela.

To je, po doktoru Hameru, jedan sasvim prirodan proces i samo priroda koja je organizam i stvorila može i da ga popravlja. Zato ga Nova Medicina nastoji u tome podržati, a ne da se u taj proces upliće (kao što to čini alopatska) ubacivanjem medikamenta koji proces remete, izazivajući nove konflikte i nova oštećenja.

Hamer je još zaključio da svaki poremećaj zato ima dvije faze u kojima se manifestira (sukladno dvofaznim bioritmom): prva je konfliktna aktivna faza koju karakterizira emocionalni (energetski) stres, a manifestira se hladnim ekstremitetima, nedostatkom apetita, nesanicom.

Pod uvjetom da organizam riješi ovaj konflikt, nastaje druga faza, a to je izlječenje. Ove dvije faze se tako mogu razlikovati kao hladna i topla manifestacija u poremećenom radu organizma. Da se bolesti podjele na “hladne” i “tople” znali su liječnici još prije više stotina godina. Ova druga faza, “topla” faza predstvalja zapravo mnogo teži proces i manifestira se zamorom, groznicom, temperaturom, upalama, infekcijama itd. Ali to je upravo proces izlječenja.

Dakle, povišena temperatura nije bolest već saveznik organizma u liječenju tj. reparaciji.

Ukoliko vas je ovo zainteresiralo, čitajte dalje NAČIN LIJEČENJA I SHVAĆANJA BOLESTI KOJI ĆE VAM PROMJENITI ŽIVOT: NJEMAČKA (GERMANSKA) NOVA MEDICINA – 2. DIO

 
(ivonazivkovic.net/uredio i preveo:nsp)

Bivši direktor pariške bolnice Necker Dr. Philippe Even i zastupnik francuskog parlamenta i liječnik Bernard Debre u novoobjavljenoj knjizi “4000 korisnih, beskorisnih i opasnih lijekova” naveli su da je polovina lijekova koji se izdaju na recept u Francuskoj nepotrebna i potpuno neučinkovita, a pet posto ih je opasno za zdravlje pacijenata.

Liječnici su, tvrde, izmanipulirani od farmaceuta, a šefovi zdravstvenog sustava su upleteni u tu “narkomafiju” kako bi od države izvukli što više novca.

No, i prije francuskih kolega, naša liječnica i internistica dr. Lidija Gajski upustila se u istraživanje (ne)učinkovitosti lijekova, kao i sprege farmaceutske industrije i liječnika koji pacijente “pumpaju” nepotrebnim lijekovima, a zauzvrat bivaju nagrađeni. Objavila je 2009. godine knjigu “Lijekovi ili priča o obmani” koja se gotovo na identičan način bavi prijevarom koju sada obrađuju i francuski liječnici. Danas, Gajski donosi nove spoznaje o korupciji u zdravstvu, kao i lošim i dobrim lijekovima, nadriliječništvu…

» Kolika je danas sprega farmaceuta i liječnika?

Sprega farmaceutske, odnosno medicinske industrije i liječnika vrlo je proširena, mogli bismo reći sveprisutna i bitno utječe ne samo na ustroj i funkcioniranje zdravstvenih sustava već oblikuje i samu koncepciju bolesti i liječenja. Proizvođači lijekova danas financiraju značajan dio istraživanja vezanih uz lijekove, a liječnici-znanstvenici pomažu im iznjedriti poželjne rezultate. Kroz profesionalnu izobrazbu u režiji kompanija, liječnici-nastavnici te krivotvorene nalaze distribuiraju kliničarima, a preko korumpiranih medija širokoj javnosti. U državnim agencijama i osiguravajućim kućama liječnici-eksperti odobravaju farmaceutske proizvode za tržište i stavljaju ih na liste obaveznog osiguranja.

U zdravstvenoj administraciji liječnici-savjetodavci uređuju politiku lijekova u interesu njihovih proizvođača, a pri zakonodavnoj vlasti kroje zakone po njihovoj mjeri. Sve te uloge i funkcije obnaša tek par desetaka vodećih medicinskih stručnjaka u zemlji poput naše, i oni su najodgovorniji, uz političare, za činjenicu da su zdravstveni sustavi pretvoreni u eldorado tvornica lijekova i druge medicinske industrije. Oni su za to, naravno, dobro nagrađeni – novcem, profesionalnim ugledom, pa i političkom moći. Korupcija u ordinacijama manje je bitna, ne samo zato što su darovi skromniji, već i stoga što „obični“ liječnici praktičari nisu ni svjesni da su korumpirani.

» Jesu li vas kada pokušali podmitit? Jeste li vi kada prihvatili neko sponzorsko putovanje?

Kao i većini liječnika, i meni su farmaceutski predstavnici dolazili s raznoraznim ponudama. Zastupnik jedne slovenske tvrtke nudio je novac za svakog pacijenta kojem bih propisala njihov lijek; bio je samo jednom i nikad više. Istina, svojedobno sam pohodila nekoliko plaćenih kongresa i simpozija, no pošto sam počela istraživati i stekla uvid u razmjere i korijene korupcije, potpuno sam prestala odlaziti na takve, u suštini marketinške skupove. Od predstavnika medicinskog establišmenta često se može čuti da je suradnja s farmaceutskim kompanijama u medicinskoj edukaciji nužna zbog nestašice javnih izvora financiranja. To je potpuna neistina. Skromnijim planiranjem stručnih sastanaka i predavanja profesionalna izobrazba može se provoditi i uz mala sredstva. Sadržaj međunarodnih kongresa dostupan je na internetu, kao i stručni članci i časopisi koji se na jednostavan način mogu distribuirati liječnicima.

» Rekli ste da je ‘farmaceutski kompleks do te mjere ekspandirao da je potrošio bolesne ljude i sada ulazi među zdrave na način da ih pretvara u bolesne i na njima zarađuje”. Možete li mi malo elaborirati tu svoju izjavu.

Do unatrag pedesetak godina farmaceutska je industrija mogla u isto vrijeme i zarađivati i liječiti ljude. Međutim, u zadnjih je nekoliko desetljeća na plodnom tlu medicine i zdravstva, gdje joj nitko nije postavio granice, toliko narasla da je te dvije zadaće postalo nemoguće pomiriti. Naprosto je došlo do „zasićenja tržišta“ bolesnih ljudi. Da bi se dalje zarađivalo, trebalo je krenuti među zdrave.

» Kojim je to sve modelima populacija zdravih ljudi pretvorena u korisnike farmakoterapije?

Postoji više modela. Jedan od njih je koncept čimbenika rizika. Kolesterol je proglašen faktorom rizika za srčani udar, povišeni tlak za moždanu kap, šećer za otkazivanje bubrega i sljepoću… Ljudi s povišenim vrijednostima ovih parametara proglašavaju se rizičnima i nude im se lijekovi radi sprečavanja bolesti u budućnosti. Jasno je da visoki tlak i šećer treba liječiti; riječ je o stanjima koja stvaraju tegobe i tu smo na terenu tradicionalne medicine koja liječi ljude u patnji.

Međutim, na normalnim, prosječnim razinama ovih parametara, a naročito na niskim vrijednostima koje se u zadnje vrijeme nude kao ciljne, korist od liječenja je zanemariva ili ne postoji. Kliničkim smjernicama koje sustavno snižavaju normalne vrijednosti kolesterola, tlaka i u manjoj mjeri šećera, a koje bez znanstvenih uporišta formuliraju male skupine kliničara vezanih uz farmaceutsku industriju, dovedeni smo u situaciju da je danas u zemljama zapadne Europe 70-80 posto starijeg stanovništva podložno primjeni barem jednog preventivnog kardiovaskularnog preparata.

» Koji je model primijenjen u slučaju osteoporoze? Je li to doista izmišljena bolest?

U slučaju osteoporoze primIjenjen je model po kojem je mladost proglašena zdravljem, a starost bolešću. Definicija bolesti kojom se danas služimo stvorena je tek 1994., i to na način da je za normalnu uzeta gustoća kostiju žene između 20 i 30 godina. Gubitak kalcija fiziološki je proces vezan uz starenje i ovakva je kontroverzna definicija dovela do toga da žene u pedesetoj imaju značajnu šansu da im se „otkrije“ osteopenija, a one u sedamdesetoj osteoporoza. Mogu se složiti s time da je legitimno i ispravno nastojati odgoditi starost i njezine manifestacije, ma koliko ona bila fiziološka. Međutim, lijekovi koji nam se za to na ovom području nude upitne su učinkovitosti i nisu bez nuspojava.

» Imamo li još primjera ‘izmišljenih’ bolesti?

Naravno. Bolesti se izmišljaju na način da se (kvazi) znanstvenim istraživanjima dokaže učinak farmaceutskog preparata u određenim stanjima. To mogu biti fiziološka ili granična stanja i prolazni poremećaji. Onda se ona proglase bolestima. Primjeri – menopauza, „premenstrualni sindrom“, erektilna disfunkcija (spolne poteškoće u muškaraca). Od Helicobactera pylori, bakterije koja živi u sluznici želuca 60 posto ljudi, početkom devedesetih godina stvorena je nova bolest; nova klasa lijekova u vezi s tim do kraja devedesetih postala je jedna od najpropisivanijih. Od čitavog niza novostvorenih psihijatrijskih oboljenja spomenut ću samo socijalnu fobiju – strah od javnog nastupa; liječi se antidepresivima. Proizvođači preparata za rast kose i ćelavost nastoje proglasiti bolešću; moglo bi se dogoditi da uskoro osvane pod nekom šifrom u klasifikaciji kožnih oboljenja.

» Rekli ste da su uz pomoć utjecajnih, ali i podmićenih znanstvenika i liječnika proširili granice bolesti, kao i indikacije za lijekove. Može li detaljnije objašnjenje?

- Scenarij je sličan već opisanom. U istraživanjima plaćenim od farmaceutskih kompanija znanstvenici „nađu“ da pripravak djeluje i u blagim ili povremenim formama bolesti. Onda odbor eksperata s platnog popisa tih istih kompanija i te oblike bolesti koji se ranije nisu liječili, proglasi patološkima i podložnima terapiji. Na taj način proširene su granice bolesti poput astme i depresije. Širenje indikacija za lijekove ostvaruje se na sličan način, kad istraživanja „dokažu“ učinak preparata u novim stanjima i na novim populacijama. Lijekovi za kolesterol u desetak su godina od pripravaka indiciranih u uskim skupinama srčanih bolesnika, prerasli u antiaterosklerotske lijekove koje se može uvesti većini ljudi iznad pedesete. Antidepresivi, nekad davani samo za teže oblike depresije, danas imaju i do dvanaest indikacija koje uključuju i blaže anksiozne poremećaje.

» Možete li mi navesti za koje bolesti se najčešće propisuju nepotrebni lijekovi?

U prvom redu za kardiovaskularne bolesti. Na tom se polju naročito afirmirao koncept prevencije, pa se, s ciljem sprečavanja bolesti poput srčanog i moždanog udara, velike količine lijekova daju širokoj populaciji zdravih ljudi. Primjeri – lijekovi za snižavanje masnoće, šećera u krvi i krvnog tlaka, neki pripravci protiv zgrušavanja (npr. aspirin); učinak – skroman ili nepostojeći. Na području psihijatrije društvene i interpersonalne teškoće pretvorene su u medicinske, podložne farmakoterapiji i drugim medicinskim postupcima koji ih, naravno, ne mogu riješiti.

» Što je s depresijom?

Depresija je tipični primjer medikalizacije; od razmjerno rijetke psihijatrijske bolesti, u dvadesetak je godina „narasla“ do jednog od najvećih globalnih zdravstvenih problema. Usporedno s tim rasla je i potrošnja antidepresiva; djelotvornost (osim u teškim slikama depresije) – na razini placeba (tableta s brašnom ili šećerom).

» A s liječenjem tumora?

Na području onkologije, odnosno liječenja raka, često se primjenjuje beskorisna kemoterapija, ne samo zbog pritiska farmaceutske industrije nego i stoga što se bolesniku i obitelji želi ostaviti nada i dojam da se još nešto radi i poduzima.

» Možete li mi se osvrnuti i na skupe, a ponekad i nepotrebne pretrage poput “svemogućih” dijagnostičkih slikovnih prikaza (rendgen, ultrazvučne pretrage, color doppler, magnetska rezonancija i kompjutorizirana tomografija)…

Ono što vrijedi za lijekove, u značajnoj se mjeri može reći i za dijagnostičke pretrage. Pod pritiskom proizvođača medicinskih aparata, potrošnog materijala, biokemijskih i drugih testova i reagencija, u primjenu ulaze postupci čija je svrhovitost nerijetko upitna. Premda je razvoj medicinske tehnologije na području dijagnostike donio i neupitnu dobrobit, sustav njezine evaluacije krajnje je neadekvatan, ako uopće postoji. Kritični i odgovorni medicinski stručnjaci upozoravaju na to da neke od pretraga ne predstavljaju ništa više od „još jedne lijepe slike“, i ne samo da ne poboljšavaju ishod liječenja već mogu nanijeti štetu.

» Imate li neke konkretne primjere?

Za primjer se može uzeti CT koronarografija koja se i u nas izvodi u nekim privatnim poliklinikama. No pretjeruje se i s puno manje sofisticiranom dijagnostikom. Ovoliki broj laboratorijskih pretraga sasvim sigurno nije potreban, kao ni rendgensko snimanje pluća prije svake operacije; „doppler“ vratnih i nožnih arterija ordinira se prečesto, bez stvarnih kliničkih indikacija; denzitometrija je u načelu nepotrebna dijagnostička metoda. Naročito je sporan probir, odnosno potraga za rizičnim osobama i onima u početnoj fazi bolesti.

Dok se probir ginekološkog karcinoma jednostavnim i razmjerno pouzdanim Papa-testom može smatrati primjerom korisnog skrininga, istraživanja su pokazala da je mamografija u smislu probira raka dojke gotovo beskorisna, a PSA u smislu probira raka prostate vrlo problematičan. Skrining karcinoma debelog crijeva koji se u Hrvatskoj zadnjih nekoliko godina provodi kao Nacionalni program, konzumirao je ogromna sredstva i kadrovske resurse (kolonoskopija) bez jasnog vrednovanja rezultata, odnosno koristi.

» Ima li u medicini nepotrebnih kirurških zahvata?

Sasvim sigurno. Široka dijagnostička obrada i probir rezultiraju i značajnim brojem lažno pozitivnih nalaza, pa se pacijenti podvrgavaju nepotrebnim kirurškim zahvatima koji su nekad povezani s ozbiljnim komplikacijama; primjer – nepotrebne operacije kvržica u dojci. Proizvođači umjetnih zglobova, ortopedskih vijaka i pločica, srčanih elektrostimulatora i stentova, umjetnih pužnica, kirurških instrumenata – svi su oni zainteresirani za što više operacija. Pritom se nerijetko radi o novim, nedovoljno ispitanim proizvodima, pa se onda dogodi da 93.000 ljudi širom svijeta, od kojih tristotinjak u nas, mora eksplantirati (izvaditi) nedavno ugrađene skupe, „najnovije i najbolje“ proteze kuka jer se naknadno našlo da su štetne za zdravlje.

I liječnici su motivirani za promicanje nove tehnologije jer na njezinoj primjeni, odnosno uvođenju u zdravstveni sustav, izgrađuju svoje profesionalne karijere i prestiž. U SAD-u je u tijeku suđenje liječnicima koji su nepotrebno ugrađivali stentove (intravaskularne proteze) u srčane arterije svojih bolesnika. U svemu tome nije bez značenja agresivni mentalni sklop modernog liječnika, koji je sve manje vođen idejom dobrobiti bolesnika, a sve češće gleda što bi se s njime još moglo učiniti. Brojne su žene s indikacijom za vađenje maternice ginekolozi uvjerili da im ne trebaju ni jajnici, pa su nakon operacije ostale i bez zdravih, nerijetko još funkcionalnih jajnika.

» Što s pripravcima, dodacima prehrani koji se reklamiraju i prodaju u ljekarnama? Kolika je njihova učinkovitost?

Kad je gotovo polovina onoga što se propisuje na recept bekorisno, možete misliti koliko je toga nepotrebnog izvan sustava zdravstvnog osiguranja! Da bi dodatak hrani, odnosno pomoćno ljekovito sredstvo dobili dozvolu za promet, moraju zadovoljiti kriterij neškodljivosti; učinkovitost nitko ne ispituje. Stoga je većina tvrdnji o korisnosti tih pripravaka bez ikakavog znanstvenog uporišta, a te lažne tvrdnje vrlo se rijetko sankcioniraju. Proizvođači zlorabe naivnost i povjerenje kupaca.

Žao mi je umirovljenika koji nemali dio svojih penzija nepotrebno ostavljaju u ljekarnama. Ja svojim pacijentima savjetujem da primjenjuju samo preparate za koje su se osobno osvjedočili da im koriste, i to ako unutar zdravstvenog sustava nisu pronašli rješenje za svoju zdravstvenu tegobu. Ako nemaju smetnji, ne bi trebali nasjedati na uvjeravanja o preventivnim i zaštitnim svojstvima kojekakvih pripravaka. Inače, jako mi smeta ona – „za obavijesti o indikacijama, mjerama opreza i nuspojavama upitajte svog liječnika …“ Liječnici malo znaju o tim preparatima i nisu dužni o njima informirati bolesnike. Imaju dovoljno drugog posla.

» Što mislite o vračarama na televizijama koje ljude u nevolji zovu u noćnim satima, a onda im ovi pretkazuju tok bolesti i slično. Bi li takve emisije trebalo zabraniti?

Medicina je iznimno plodno tlo za prevarante i manipulatore, kako za one motivirane lakom zaradom, tako i za one s mesijanskim porivima i ambicijama. Drske prijevare i krajnje neetična iznuđivanja trebalo bi zabraniti i kažnjavati. Međutim, regulacija na širokom području tzv. alternativne/komplementarne medicine, koja je bez daljnjega potrebna, ne bi se trebala temeljiti na zabranama i sankcijama. Na tom području ima objektivno djelotvornih terapijskih metoda (dijagnostičke su upitne i tu bi se trebalo držati službene medicine), a i kad nema strogo znanstveno dokazive koristi, ostaje placebo učinak koji nipošto ne treba odbaciti.

Ne slažem se s dogmatičnim stavom ortodoksnih znanstvenika i liječnika koji „alternativcima“ odriču pravo liječenja, to više što je znanost na koju se pozivaju prepuna ograničenja i zloporaba, a suvremena medicina sve manje ispunjava očekivanja ljudi. Bilo bi pametnije i poštenije da svi mi „usustavljeni“ znanstvenici i liječnici najprije pometemo pred vlastitim vratima, tj. da se oslobodimo nadriliječništva koje sami prakticiramo, kao i tehnokratsko-birokratskog mentaliteta koji smo prigrlili.
 

 
(slobodnadalmacija.hr/ uredio: nsp)