Posljednjih 48 sati eksplozivni uređaji su poslani u domove i urede brojnih demokratskih političkih osoba visokog profila, kao i u CNN-ov ured u New Yorku

Naizgled sve veći popis ciljeva uključuju osobe poput: bivši predsjednik Barack Obama, bivši predsjednik Bill Clinton i bivša državna tajnica Hillary Clinton, vrhni demokratski donator George Soros, bivši šef DCCC-a i kongresnica sa Floride, Debbie Wasserman Schultz i uredi CNN-a u New Yorku.

Govoreći na konferenciji za novinare njujorške policije, Gradonačelnik New Yorka Bill de Blasio rekao da su ti događaji bili su „jasan čin terora” i „napor kojim bi se zastrašili lideri ove zemlje kroz djela nasilja”.

De Blasio je izjavio kako njujorčani mogu “biti sigurni” i da policija štiti grad. Također je okrivio “atmosferu mržnje” koja je preuzela vrijeme koje je preostalo do srednjoročnih izbora.

U utorak je policija priopćila kako je uništila sumnjivu eksplozivnu napravu pronađenu u rezidenciji mađarsko-američkog milijardera i velikog liberalnog donatora filantropa Georgea Sorosa u New Yorku.

Policijski tim je poslan u rezidenciju nakon što je Sorosev zaposlenik otvorio paket u ponedjeljak oko 15:45 i pronašao uređaj koji je izgledao kao cijevna bomba, no policija je rekla da nema prijetnje javnoj sigurnosti.

Soros je glavni kritičar Trumpa i donator Demokratske stranke. Dok je optužio Trumpa da namjerava izgraditi “mafijašku državu” u SAD-u, Trump mu je vratio natrag optužujući ga za poticanje javnih nemira u SAD-u.

U New York Timesu, Sorosov sin Alexander je optužio Trumpa i “politiku demoniziranja protivnika” za pošiljke paketa bombi. Alexander Soros napisao je da su incidenti prijetnja “budućnosti američke demokracije”.

Vijesti su u srijedu ujutro izvijestile o potencijalnim eksplozivnim napravama poslanim u prebivalište bivšeg predsjednika Bill Clinton i bivše državne tajnica Hillary Clinton u gradu Chappaqua u New Yorku – te u dom bivšeg predsjednika Baracka Obame u Washingtonu.

Tajna služba je potvrdila da su paketi pronađeni i “odmah identificirani” tijekom rutinskog postupka skeniranja pošte i rečeno je da obitelji Clinton i Obama nikad nisu bili izloženi riziku od primanja pošiljke.

Kasnije u srijedu, redakcija CNN-a u New Yorku u Time Warner Centeru evakuirana je nakon sumnjivog paketa koji je sadržavao cijevnu bombu pronađenu u poštanskoj sobi.

Otprilike u isto vrijeme pojavili su se različiti izvještaji o eksplozivnim uređajima koji su poslani Bijeloj kući, ali oni nisu potvrđeni.

Uređaj koji je poslan u CNN uklonjen je i stavljen u jedinicu za eksplozije bombe.

Policija je priopćila za NBC da su sva četiri uređaja poslana Obami, Sorosu, Clintonima i CNN-u “gotovo identična”.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik CC” i odaberite “Prijevod titla”*

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Putin nastavlja nakon izbacivanja Sorosa, Rothschilda i Madeleine Albright dalje sa uništavanjem prozapadnih Nevladinih Organizacija u Rusiji koje utječu na nestabilnost unutar zemlje

Na red je došao Amnesty International zbog svojeg licemjerstva nepravednosti prema Rusiji, a blagonaklonosti prema Americi i zapadnim zemljama. Pogotovo u izvještajima iz Sirije i Jemena u kojima u zadnje vrijeme progledava kroz prste Americi i njezinim saveznicima koji uporno masovno ubijaju civile, a optužuje Rusiju za ratne zločine.

Ruske vlasti zapečatile su noćas prostorije zapadne organizacije za ljudska prava Amnesty International u Moskvi.

Sergej Nikitin, direktor ureda, rekao je da su zaposlenici jutros došli na posao, ali su zatekli promijenjenu bravu:

“Mi taj prostor iznajmljujemo više od 20 godina, a danas se na vratima pojavilo obavijest da je vlasništvo grada Moskve i da se bez odobrenja gradskog departmana za nekretnine ne smije otvarati. Na vratima se vide tragovi obijanja”.

Nikitin je izjavio da su on i njegovi suradnici “lišeni dostupa telefonima, kompjuterima i osobnim stvarima”.

Naglasio je da ne zna zbog čega se sve dogodilo.

Ured Amnesty Internationala u Moskvi zatvorile su vlasti bez objašnjenja jutros, priopćila je NVO za obranu “ljudskih prava”.

“Zaposlenici organizacije su utvrdili ovo oko 10.00 sati jutros, kao i da su postavljeni pečati. Nismo primili nikakvu obavijest, a pečati su postavljeni u njihovoj odsutnosti”, naveo je Amnesty Internatonal u priopćenju.

“Svi naši poslovi, naši kompjuteri i naša dokumenta su tamo, iza zatvorenih vrata”, rekao je na Facebooku Ivan Kondratenko, zaposlenik Amnesty Internationala u Rusiji.

NVO je objavila sliku pečata, na kojima je napisano da su prostorije vlasništvo Ruske federacije i da se organizacija mora obratiti gradu Moskvi da bi dobila informacije. Naveden je broj telefona, ali on zvoni bez prestanka, dodao je Ivan Kondratenko.

Amnesty International, koji je u ovim prostorijama već 20 godina, precizirao je da je brava promijenjena i struja isključena. Na pitanja novinara, glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov je rekao da nema “apsolutno nikakvu informaciju o ovome” i dodao da o ovom slučaju čuje “prvi put”. Ured u Moskvi je jedini ured Amnesty Internationala u Rusiji, prenosi Fena.
 
(vecernji.hr)

USAID DJELUJE U 100 ZEMALJA DILJEM SVIJETA, A 2014. JE IMALA PRORAČUN OD 40 MILIJARDI DOLARA

Američka agencija za međunarodni razvoj ( SAID) – najstarija od svih struktura utjecaja – nastala je po nalogu John Kennedyja 1961. godine i pozicionirala se kao neovisna (od koga neovisna?) Agencija federalne vlade. Odgovorna je za nevojnu američku pomoć drugim zemljama.

Administratora Agencije i njegovog zamjenika imenuje predsjednik SAD uz suglasnost Senata i u koordinaciji s državnim tajnikom SAD.

Agencija djeluje u više od 100 zemalja diljem svijeta. Za financiranje programa ove organizacije svake godine se izdvaja oko 1% federalnog proračuna SAD, što je 2014. godine iznosilo gotovo 40 milijardi dolara – dovoljno novca da se mnogo šta razvije.

U Rusiji USAID djeluje od 1992. godine. Za dva desetljeća rada u Rusiji, ukupna suma svih projekata agencija službeno iznosi oko 2,7 milijardi američkih dolara.

Partneri USAID u Rusiji “za razvoj gospodarstva i demokracije” bilo je 57 organizacija, između ostalih – Moskovska Helsinška grupa, Institut za ekonomsku politiku Jegor Gajdar, Golos, Memorijal i drugi.

U rujnu 2012. godine rukovodstvo Ruske Federacije je donijelo odluku o prekidu aktivnosti USAID na teritoriju svoje zemlje. Ovo je opravdano činjenicom da “znak rada predstavnika Agencije u našoj zemlji nerijetko ne odgovara navedenim ciljevima promoviranja razvoja bilateralne humanitarne suradnje. Još konkretnije: da je riječ o pokušajima da se dodjeljivanjem donacija utječe na političke procese, uključujući izbore na različitim razinama i na institucije civilnog društva. Ozbiljna pitanja pratila su aktivnosti Agencije u ruskim regijama, osobito na Sjevernom Kavkazu “.

Prema službenim podacima, koji se nalaze na sajtu USAID, “pomoć” ove NVO se svodila, prije svega, na neposredan utjecaj na razradu Ustava Rusije, prvog dijela Građanskog zakonika, Poreznog zakona, kao i na usvajanje Zemljišnog zakonika Rusije 2001. godine, koji je omogućio kupovinu, prodaju i posjedovanje zemlje.

U razdoblju od 2001. do 2008. godine, Agencija je aktivno sudjelovala u pripremi i kontroli provođenja reforme pravosuđa, a da ne govorimo već o formiranju medijskog sadržaja, o uspostavi sustava pripreme i prekvalifikacije kadrova u najrazličitijim humanitarnim sferama, uključujući i sustav javne uprave.

Samo ove činjenice su dovoljne da se aktivnosti ove organizacije ocijene kao podrivanje temelja ruske državnosti.

Nameće se i drugo pitanje: zašto je Agenciji dozvoljeno da tako dugo i tako produktivno djeluje u Rusiji?

Što se tiče ocjene Bijele kuće i rezultata aktivnosti USAID, SAD se – po riječima Viktorije Nuland – “veoma ponose onim što je Agencija postigla u Rusiji tijekom protekla dva desetljeća”.

Očigledno je da poseban razlog za ponos predstavljaju uspjesi u formiranju razgranatog sustava agentskog utjecaja, u preformatiranje svijesti ne samo realne sudionika u velikom broju ruskih NVO, već i u provođenju niza tajnih i subverzivnih operacija.

Ovim aktivnostima u Agenciji se bavi ured za tranzicijske inicijative (The Office of Transition Initiatives, OTI .

U USAID su razvijena četiri kriterija, na temelju kojih se bira zemlja-meta:

1. Da li je određena zemlja važna sa stanovišta američkih nacionalnih interesa. Ako je, OTI koristi sve raspoložive resurse kako bi maksimalno promovirala američke vanjsko-političke interese u toj zemlji.

2. Postoje li i kakve su mogućnosti utjecaja? U ovom slučaju govori se o utjecaju na ključne političke figure, koje se snažno podržavaju u reformi socijalnog sustava zemlje-mete.

3. Da li je neophodno sudjelovanje OTI u promicanju američkih interesa? OTI koristi svoje resurse samo u onim slučajevima, kada aktivnosti drugih (ne) vladinih struktura SAD nisu dovoljne ili ne dovode do željenih rezultata.

4. Da li je operativna situacija u zemlji-meti dovoljno stabilna za djelovanje OTI? Zemlja bi trebala biti relativno stabilna da bi se osoblje Agencije moglo slobodno kretati po njenoj teritoriji i da bi moglo vršiti kontrolu nad aktivnostima koje financira OTI .

Među zemljama koje su u ovom trenutku od posebnog značaja za promoviranje nacionalnih interesa SAD i ulaze u sferu djelatnosti OTI , ubrajaju se Afganistan, Venezuela, Haiti, Honduras, Kenija, Kirgistan, Obala Bjelokosti, Kuba, Libanon, Libija, Pakistan, Tunis i Šri -Lanka.

Postojanje ovog popisa nikako ne znači da USAID u drugim zemljama ne realizira nacionalne interese SAD. Međutim, u nabrojanim zemalja govorimo o mogućnosti provođenja subverzivnih operacija, o kojima se ne obavještava čak ni Kongres SAD, a troškovi provođenja operacija OTI maskiraju se drugim stavkama proračuna Agencije.

Osim toga, kao što su primijetili mnogi istraživači, većina zapadnih nevladinih organizacija je blisko povezana s obavještajnim službama zemalja iz kojih dolaze.

Što se tiče USAID, mnogi agenti CIA u inozemstvu često djeluju upravo pod njezinim pokrićem. U principu, postojanje NVO omogućuje otvoreno, legalno bavljenje obavještajnim aktivnostima.

Dovoljno je pogledati politiku donacija niza zapadnih struktura, da bi se shvatilo koja informacija interesira nalogodavce.

Među donacijama često se mogu naći prijedlozi za istraživanje blogosfere, socijalne, etničke i vjerske strukture ovog ili onog regiona, rodnih karakteristika, sfere interesa mladih, socijalne strukture političke klase, razine odanosti vlasti, političke kulture, karakteristika političke socijalizacije, itd.

Ogroman je broj struktura soft powera koje se na ovaj ili onaj način bave “promicanjem demokracije”, formiranjem “demokratskih vrijednosti” i “atraktivnosti” SAD i EU. Zaista – postoji cijela legija.

Među najutjecajnijim su: RAND Corporation, Institut Santa-Fe, Freedom House, Zaklada Ford, MacArthur, Carnegie, Soros i drugi.
 
(fakti.org)

‘Procurili tajni dokumenti, otrkiveno kako svjetski bogataši skrivaju novac’! ‘OTKRIVENO KAKO JE PUTIN SAKRIO DVIJE MILIJARDE DOLARA!’, vrište naslovi svjetskih novina

Isto je s medijima ‘slobodnog svijeta’ koji to davno više nije. Što sve ne štima s ‘Panama papers’? Sve! I to jednostavno bode oči.

Prvo što ne štima: Putin je svugdje u naslovima, kao i Assad, a njih se u 11 i pol milijuna dokumenata koji su navodno “procurili” – nigdje ne spominje! Kasnije su novine promijenile naslove: “OTKRIVENO KAKO JE PUTIN SAKRIO DVIJE MILIJARDE DOLARA Njegovo ime ne spominje se nigdje, ali dokumenti otkrivaju enormno bogastvo njegovih prijatelja!”

Znači, Putin se ne spominje nigdje u milijunima dokumenata, ali spominje se u SVIM novinskim naslovima o tim dokumentima!

Da su Putinovi “prijatelji” oligarsi bogati, nije neka tajna. Ali zašto bi pobogu Putin skrivao svoj novac u Panami? Od koga, od sebe? Pa on u Rusiji može što god hoće preko banaka svojih ljudi! Zašto bi Putinovi prijatelji skrivali novac u Panami, da ne plate Putinu porez??

Ako je tako, što Putin ima s tim – ispada da varaju njegovu vlast? Ako to rade s njegovim odobrenjem, Panama im ne treba: mogu to dogovoriti s njim i uredno novac provesti kroz ruske banke, koje ionako kontrolira Putin i oligarsi, i u kojima pranje novca nikad nije bilo upitno.

Ali pogledajmo tko je još po svim naslovima: sve redom “neprijatelji slobode i demokracije” u režiji SAD: Sirijski predsjednik Assad, koji se isto tako ne spominje u dokumentima.

No tamo su navodno neki njegovi rođaci i kompanije koje trguju naftom, a SAD I EU su ih stavile pod sankcije. Oni, eto, švercaju naftu za sirijski režim koji ubija civile! Naravno, Turskog predsjednika nema jer je puno bolje prodavati ISIL-u naftu otvoreno, kako on to radi.

Dakle, na tapeti je Asad, uz Putina najzaslužniji za sprječavanje “revolucije” u Siriji. Za koju nije nikakva tajna da je obilno potpomognuta od SAD, koja je podržala Al Nusra front, “umjerene teroriste” pod paskom Al Quaide koji su navodno bolji od ISIL-a, iako s njima dijele ideologiju i sve ostalo.

U naslovima se provlači i premijer Islanda, koji je odbio sanirati banke u kojima je propao strani kapital – upravo je Island bio jedna od zemalja u kojima se prao novac – o trošku svojih poreznih obveznika čime je također postao neprijatelj slobode i demokracije. Tu je i premijer Ukrajine, i brojni drugi marginalni likovi iz trećeg svijeta, iz država poput Zimbabwea, gdje su i pavijani korumpirani.

Dakle, svim naslovima dominiraju osobe koje se u svim tim dokumentima zapravo uopće ne spominju! Ali se spominje otac britanskog premijera, kojeg pak u naslovima – nema. Zanimljivije je koga nema u papirima, ili bar u novinskim izvješćima jer sami dokumenti – nisu dani na uvid javnosti! Nema nikoga iz SAD, nema nikog iz Izraela, nema, ovako odoka, niti jednog s Forbesove liste najbogatijih ljudi na svijetu osim saudijskog monarha.

Među muljatorima nema ni Sorosa ni Rothschilda, ispada da samo neprijatelji demokracije i zapada peru novac. Treba li to čuditi kad se pogleda tko stoji iza “Međunarodnog konzorcija istraživačkih novinara iz Washingtona”? Na kraju papira jasno piše da njih podupiru “Open society foundations”, i “USAID”, koji je zapravo povezan s američkim interesima i neke je vrste “CIA Lite”.

Naime, “curenje” tih informacija o pranju novca najbogatijih ljudi svijeta u Panami ide isključivo preko rečenog “International Consortium of Investigative Journalists”, istraživačkog konzorcija, i vi i ja nemamo izravan uvid u papire.

Ta organizacija je u potpunosti financirana od strane američkog pompozno nazvanog “Center for Public Integrity”, Centra za javni integritet, a njihovi finacijeri su među ostalima:

Rockefeller Family Fund
Rockefeller Brothers Fund
Open Society Foundation (Soros!)
Goldman-Sonnenfeldt Foundation
Ford Foundation
Carnegie Endowment
W K Kellogg Foundation
Wallace Genetic Foundation

I brojne druge. Čudi li vas zašto nema niti jednog viđenog eksponenta zapadnog kapitalizma? Prljave tajne zapadnih korporacija će ostati sakrivene! A čitavu stvar objavljuju mediji poput Guardiana, za kog nije tajna da je produžena ruka MI6, BBC-ja, i Süddeutsche Zeitunga – oni imaju “ekskluzivan pristup” bazama, i mogu vam prešutjeti što im se ne dopada, ili prenaglasiti marginalne stvari, odnosno podmetnuti “neprijateljima demokracije” sve i svašta.

Ne zaboravite da je Guardian uništio kopije Snowdenovih dokumenata po instrukcijama MI6.

Što bi bilo da su pretražili baze Mossack Fonseca kompanije, koja je u središtu skandala, tražeći imena svojih vlasnika, i struktura povezanih s njima? Ili važne članove uprave BBC-ja? Ili uostalom donatora i financijera “International Consortium of Investigative Journalists” kojem je sjedište službeno u Washingtonu, a neslužbeno, izgleda, u Langleyu, Virginia?

To bi bilo puno zanimljivije od Putina i lokalnih diktatora iz afričkih nesvrstanih zemalja. I ne, nemojte ovaj tekst shvatiti kao apologetiku Vladimira Putina. Svi znamo da je Rusija korumpirana država, i da ruski oligarsi peru novac, iako isto tako znamo da za to ne moraju dalje od Rusije, ako to rade pod patronatom Putina. Ali gdje su tu zapadni milijarderi? Sve sam poštenjak?

Pa na zapadu postoje državice poput San Marina, Monaca, i Lichtensteina, pa i Luxembourga, za koje svi znaju da postoje samo zato da bi bile porezne oaze, da bi milijarderi iz država kojima “pripadaju” imali gdje prati novac preko kockarnica i “odvjetničkih ureda!” Inače bi davno bile pripojene matičnim državama!

Ali ne: filtriranje Mossack Fonseca informacijske baze od strane mainstream medija slijedi, očito, izravnu agendu vlada zapadnih država. Ne spominje se uopće korištenje tvrtke Mossack Fonseca od strane velikih zapadnih korporacija i milijardera – njihovih glavnih mušterija.

A “Guardian” je odmah objavio kako će “većina materijala koji je procurio ostati privatno”: kako zgodno. Znači, idućih dana ćemo čitati o korupciji u Iranu, Iraku, Koreji, Siriji, i Putinovoj Rusiji, s naglaskom na Putinu iako u bazama nema Putina, te nešto malo o korupciji na Islandu, u Čadu, Gvineji Bisao, a možda procuri i ime Donalda Trumpa.

Uostalom, ne treba sumnjati da je ovo artiljerijsko-medijska priprema za intenziviranje sukoba s Rusijom koji je Hillary Clinton već najavila: Rusija je, kakva god da jest, trenutno najveća smetnja imperijalnim ambicijama američkog establishmenta, koji Trumpa mrzi gotovo koliko i Putina.

A spomenimo i da je jučer udarna vijest u mnogim svjetskim medijima bila Wikileaksova objava podataka o uroti MMF-a u svrhu destabilizacije EU, ali medijske pudlice u Hrvatskoj o tome šute. Razgovor između danskog voditelja Poula Thomsenaa i Delie Velkouleskou iz MMF-a otkriva da MMF planira izazvati bankrot Grčke sinkronizirano s britanskim referendumom o izlasku iz EU. To je školska lekcija iz skretanja pozornosti i medijske manipulacije!

U nastavku specijalnog medijskog rata vjerojatno ćemo saznati kako je Putin potopio Titanic, ubio Kennedyja, oteo Lindberghovu bebu, i još dosta toga. Opet: ne tvrdim da je čovjek cvijeće, ali ovo je već tragikomična razina ratovanja dezinformacijama, poluinformacijama, i djelomičnim istinama (a pola istine je cijela laž). Nakon što smo iz zapadnih medija saznali da je Putin pedofil i zločinac, sad je i perač novca i utajivač poreza, što Rotschild i Soros, koji kontroliraju izvor informacija, odnosno “Panama Papers”, nipošto nisu. A Soros se obogatio na pranju novca!

Posljedice su očite: već danas su na Islandu izbili prosvjedi protiv premijera “koji pere novac”, a zamijeniti bi ga trebao netko tko će sanirati novcem Islanđana islandske banke u kojima se – pere novac. Isto tako će ova operacija poslužiti za rušenje, gdje god je moguće, svih “nepoćudnih” vlada po svijetu.

Pritom će se imena plasirati u javnost selektivno, ne prema krivici niti umiješanosti, već prema kriteriju odgovaraju li Sorosu i CIA-i. A tu se radi o malo gorem kriminalu od pranja novca.

 
 
(dnevno.hr/uredio:NSP)

U veljači, u švicarskom Davosu, na godišnjem skupu globalističke korporacijske organizacije Svjetski ekonomski forum (WEF), koju vodi Rockefellerov čovjek i član skupine Bilderbeg, Klaus Schwab, okupljena zapadna elita izrazila je zabrinutost za situaciju u EU, zbog jačanja desnih i nacionalističkih i prema EU neprijateljskih tendencija i skupina, i dala punu podršku Merkelici

Soros je izrazio svoje divljenje za nju i njenu “hrabrost” i “ustrajnost”. Slične pohvale za nju izrekli su i Philipp Hildebrand, bivši šef Švicarske nacionalne banke, a sada član upranog odbora velike američke židovske banke BlackRocki sudionik konferencije Bilderberga, a i predsjednik Europske središnje banke,Mario Draghi, inače dugogodišnji menadžer u Goldman Sachsu, član skupine Bilderberg i Rockefellerovog bankarskog kluba “Skupina 30″.

Draghi je rekao kako je izbjeglička kriza velika šansa za novi gospodarski rast u EU. Podršku i divljeljenje Merkelici izrazili su i dvije velike holivudske zvijezde, George Clooney i Angelina Jolie. Clooney se na vlastitu želju osobno sastao sa Merkelovom u veljači, prilikom posjeta filmskom festivalu u Berlinu. A Jolie je nedavno posjetila izbjeglice na grčko-makedonskoj granici.

Clooney i Jolie – umreženi aktivisti NWO-a

Oboje glumaca, su zahtjevali i da druge države članice EU trebaju slijediti primjer Angele Merkel i primati izbjeglice. Međutim u javnosti je malo poznato, da su Clooney i Jolie, umreženi u najvećim vrhovima američke elite i da nije slučajno što su toliko aktivni po svijetu.

Oboje su članovi Rockefellerovog “Vijeća za međuanrodne odnose” (CFR)

Da bi cijela ta licemjerna i odvratna farsa bila potpuna, Merkelicu je nahvalio i čelnik države koja je najodgovornija za kaos na Bliskom istoku i najezdu izbjeglica na Europu, američki predsjednik Obama, koji je rekao da se divi njenoj dosljednosti u rješavanju izbjegličke krize. Soros je još jesenas na portalu svoje organizacije “Project Syndicate” objavio dugi članak u kojem je analizirao migrantsku krizu i predlagao rješenja za nju. Tu njegovu analizu velikodušno su objavili vodeći zapadni korporacijski mediji, kao New York Times ili britanski Guardian.

Za Sorosa izbjeglice prioritet, a granice prepreka!

Soros je u toj analizi zahtjevao od EU, da svake godine primi oko milijun izbjeglica i da uloži veliki novac za integraciju tih izbjegelica, da im omogući što brže školovanje, posao, itd. Na optužbe Orbana krajem prošle godine, Soros je odgovorio u jednom e-mailu, čiji je sadržaj prenio portal “Bloomberg Business” . U tom odgovoru Soros je opisao plan u 6 točaka za rješenje migrantske krize, sa kojim njegova zaklada želi “očuvati europske “vrijednosti”. Dok ono što radi Orban potkopova te “vrijednosti”. “U Orbanovom planu je zaštita državnih granica cilj a izbjeglice su prepreka, u našem planu, zaštita izbjeglica je cilj, a državne granice su prepreke” – rekao je Soros Na jednoj konferenciji početkom ožujka, na kojoj se raspravljalo o rješavanju izbjegličke krize, predsjednik ESI-ja Gerald Knaus je također isticao lažni spin o važnosti Turske.

On je rekao da je suradnja sa Turskom nužna i nezamjeniva, da bi se spriječila “orbanizacija” Europe. Tatjana Festerling, čelnica njemačkog pokreta PEGIDA, koji je kritičan ne samo prema islamizaciji Europe, već i prema cijeloj EU i globalizaciji, poznata je kao osoba bez dlake na jeziku. Nakon masovnih seksualnih nasrtaja arapskih migranta na novogodišnju noć u Koelnu i sramotnog pokušaja cjelokupne njemačke političke i medijske elite (uključujući i čelnike obadviju crkva) da te događaje ublaže i relativiziraju i da i dalje hvale migrante i napadaju sve one koji se suprostvaljaju Merkeličinoj politici nekontrolirane migracije, ona je rekla: “Da je većina (njemačkih) građana još pri zdravom razumu, onda bi se oni dohvatili vila za đubre i potjerali bi ovu izdajničku, protunarodnu huškačku elitu, iz paralamenta, sudova, Crkvi i medija!”

Sramotni sporazum sa sultanom Erdoganom: Soros kao vođa sekte?

Nakog nedavnog sramotnog sporazuma Merkelice i EU sa sultanom Erdoganom, Festerling je poručila: “Gospođo Merkel, kažem Vam, onaj tko u svom poslu šefa njemačke vlade, dozvoljava da mu stvari diktira financijski mogul Soros, taj počinjava veleizdaju naše zemlje!” Festerling je ukazala upravo na izjave predsjednika ESI-ja i Merkeličinog savjetnika Knausa u listu Die Welt, i rekla da je plan između EU i Turske ništa drugo, nego plan za islamizacija Europe, a Njemačka je već sada islamizirana, Od 6 milijardi eura koje EU plaće Erdoganu, jedan veliki dio toga novca će otići ISIL-u – rekla je ona i uporedila Sorosa sa ludim vođom neke sekte.

Zanimljiva analiza profesora iz Bemena

Ona je podsjetila na prijedloge uglednog profesora iz Bremena, Dr. Gunnara Heinsohna, koji je lani u svojoj analizi pitao zašto izbjeglice ne ostanu na Bliskom istoku. Heinsohn je bio predložio Merkelici i čelnicima EU, da pregovaraju sa Organizacijom za islamsku suradnju (OIC), koja obuhvata 57 islamskih država. Te države raspolažu sa ukpuno oko 26 milijuna kvadratnih kilometara površine, 75 puta više nego Njemačka i 6 i pol puta više nego cijela EU. Desetak milijuna arapskih izbjeglica kad bi se raspodjelile na tih 57 država i njenih ukupno 1, 5 milijarde stanovnika, bi činile samo 0,5 % ukupnog stanovništva. A čak i 100 milijuna izbjeglica bi za te države OIC-a bilo samo 6 %. stanovništva. Festerling je podsjetila na to da je u Nigeriji nedavno opet zaklano 500 krščanskih farmera od strane islamskih ekstremista iz terorističke skupine Boko Haram i da o tome nitko ne govori. Zar i preživjeli ugroženi nigerijanski kršćani ne bi imali pravo na azil u EU, zašto “mirovni aktivist” i Merkeličin savjetnik Knaus šuti o tomu? – upitala je ona.

Zaštitna ograda između Grčke i Turske kao što ju ima S. Arabija?

I predložila da EU na svojim vanjskim granicama između Grčke i Turske treba podići veliku modernu električnu zaštitnu ogradu, sa kojim se upravlja digitalno, onakvu kakvu je podigla Saudijska Arabija, na svojim granicama, država koja ne želi primiti nijednog izbjeglicu. To što elita i mediji u EU šute o toj saudijskoj ogradi i to što Merkel tvrdi da se njemačka granica navodno ne može zaštiti, jesu indicije za to, da oni koji u pozadini vuku konce ove migrantske krize uopće ne žele, da se Europa zaštiti i obrani – zaključila je Tatjana Festerling. evo imena većine onih koji se na portalu organizacije ESI, navode kao donatori: – Open Society Foundation – Soroseva zaklada Otvoreno društvo. – Rockefeller Brothers Fund – Fond braće Rockefeller, jedna od dvije velike zaklade obitelji Rockefeller. Obadvije zaklade raspolažu sa milijardama dolara, sa kojima po cijelom svijetu podržavaju i financiraju interese globalne elite; dužničko ropstvo, eugeniku, rodnu ideologiju, itd. – Europska komisija – Ministarstvo za vanjske poslove Velike Britanije i Commonwealtha – Švedska vlada – Ministarstvo vanjskih poslova Nizozemske – Ministarstvo vanjskih poslova Njemačke (dakle Merkeličine vlade) – Ministarstvo vanjskih poslova Norveške – Ministarstvo vanjskih poslova Danske – Ministarstvo za vanjske poslove i međunarodnu trgovinu Kanade – United States Institute of Peace – Institut Sjedinjenih država za mir.

NADALJE: Američka državna organizacija, u čijem upravnom odboru sjede sve sami ljudi iz Rockefellerovih organizacija; “Vijeće za međunarodne odnose” (CFR) i Brookings Institution. Dvojica ministara sadašnje američke vlade, koji sjede u odboru ovog instituta, ministar vanjskih poslova John Kerry i ministar obrane, Ashton Carter, također su ujedno članovi CFR-a. – SIDA (Švedska agencija za međunarodnu razvojnu suradnju).

Švedska državna organizacija, koja je zajedno sa istovjetnom američkom državnom organizcijom, USAID-om, Sorosom i ostalom globalnom elitom, jako aktivna u cijeloj jugoistočnoj Europi, kao i u Aziji, u podržavanju i financiranju globalizacijskih procesa, rodne ideologije, LGBT skupina, gay braka, itd. – Department for International Development (DFID) – Ured za međunarodni razvoj. Britanska državna organizacija za inozemnu pomoć. -Wilton Park- britanska državna organizacija pod upravom minstarstva za vanjske poslove, kao savjetodavni forum za pitanja vanjske politike.

Wilton Park je prvobitno između 1946. i 1948. u stvari bio preodgojni logor za njemačke ratne zarobljenike u 2. sv. ratu. Nakon 1948. postaje organizacija za pitanja vanjske politike. -King Baudouin Foundation – Zaklada Kralj Baudouin. Belgijska državna zaklada, također aktivna u “regiji” i jugoistočnoj Europi u podržavanju i financiranju “naprednih” udruga.

Ova je zaklada također na listi donatora udruge CESI, vodeće dženderske udruge u Hrvatskoj u kojoj djeluje Kinseyev lobi. – Erste Stiftung, – zaklada austrijske banke Erste Bank, koja je aktivna u cijeloj jugoistočnoj Europi i podržava i sufinancira i druge udruge. – Stiftung Mercator- njemačka zaklada koju je osnovala tajkunska obitelj Schmidt-Ruthenbeck.

Njemačke zaklade za financiranje ljevičarskih organizacija (i u Hrvatskoj)

Zaklada se godinama zalaže za poznate stvari koje promiče elita; jačanje i centralizaciju EU, za multikulturalizam, integraciju migranta, itd. – Robert Bosch Stiftung – njemačka zaklada koju je osnovao njemački industrijalac Robert Bosch, koji je bio uvjereni mason. Ova zaklada, također je jako aktivna u Hrvatskoj i ostalim državama “regije” i cijeloj jugoistočnij Euroipu.

Sufinancira mnoge ljevičarske udruge. – Charles Stewart Mott Foundation – Zaklada Charles Stewart Mott. Još jedna velika zaklada američkih tajkuna i mlijardera. Zakladu je osnovao industrijalac C. S. Mott koji je u ranom 20. stoljeću pripadao eliti američkih industrijalaca i tajkuna, zajedno sa Rockefellerim, Carnegiejom i drugima, Mott je također bio mason. Ova zaklada je također jako aktivna u Hrvatskoj i regiji i sufinancira mnoge “napredne” udruge kao Documenta. – German Marschall Fund of the USA (GMF) –

Nekadašnji članovi Hitlerove NSDAP, danas globalisti

Jedna od nekoliko američkih, takozvanih transatlanskih organizacija u Njemačkoj, iza koje stoje Rockefeller i njegov CFR, koji su suosnivači tih organizacija. German Marschall Fund je također jako aktivan u Hrvatskoj i “regiji” u podržavanju i financiranju mnogih “naprednih” udruga. Samostalno ili preko svoje podorganizacije “Balkan Trust for Democracy” (BTD).GMF i BTD se nalaze na listama sponzora udruga kao Documenta, H-Alter, Babe, itd…

Körber Stiftung- Zaklada koju je osnovao njemački industrijalac i tajkun, Kurt A. Körber, osnivač danas velikog međuanrodnog koncerna, Körber AG koji proizvodi strojeve za građevinarstvo. Ova zaklada je manje aktivna na ovim prostorima, ali je u Njemačkoj aktivna u promicanju globalističkih procesa. Inače, Kurt A. Körber je za vrijeme nacizma bio član Hitlerove stranke NSDAP.
 
(glasbrotnja.net/uredio:NSP)

Ministri preuzeli kormilo? Oni su od nje preuzeli kormilo jer smatraju da ona vozi u krivom pravcu

Izvršen je državni udar u Njemačkoj. Kako pišu njemački mediji, izgleda da je u tajnosti smijenjena Angela Merkel, barem što se tiče migrantske krize. Angela Merkel maknuta je sa strane, a kormilo su preuzela dva ministra njezine vlade.

‘Ministarstvo unutarnjih poslova na čelu sa Wolfgang Schaubeleom i Thomom de Maiziereom ima potpuno dijametralno različito stajalište u vezi s izbjegličkom krizom od kancelarke Merkel.

“Oni su od nje preuzeli kormilo jer smatraju da ona vozi u krivom pravcu”, izjava je to Christopha Schwennickea, glavnog urednika cijenjenog kulturno-političkog magazina Cicero koji je gostujući na njemačkoj televiziji u emisiji – Maybrit Illner dodao: “Upravo se dogodio državni udar.”

De Maiziere je ministar unutarnjih poslova kojem je Angela Merkel oduzela posebne ovlasti koje je imao u rješavanju izbjegličkog tsunamija u rujnu, i predala ga u ruke šefu svog Kabineta, a Wolfgang Schauble je vrlo respektirani ministar financija njemačke vlade koji već duže vremena javno iznosi svoje neslaganje s politikom dobrodošlice migrantima.

Njih oboje su iz stranke CDU kojoj pripada i Merkel. Zajedno sa šefom Bavarske, Seehoferom, oni su najoštriji oponenti kancelarki, a sada su je kako navodi urednik Cicera srušili.

Jesu li uistinu oduzeli kancelarki moć – vidjet će se uskoro. Neki opet tvrde da Angelu Merkel još uvijek štiti velika popularnost koju najviše šire masmediji. Ipak njemački narod je okrenuo leđa glasilima kao što su der Spiegel, FAZ itd. kojima više nitko ne vjeruje kao ni režimskim TV postajama.

Jedini koji podržava Merkel u njezinoj politici prema imigrantima je šef SDP-a Siegmar Gabriel koji kao i bivši hrvatski premijer Milanović koristi istu retoriku – Protiv izbjeglica žica ne pomaže, moramo ostati Europa otvorenih vrata.

Nova socijalna demokracija u Njemačkoj ipak nije više ona koju drži – Deutchland uber alles (Njemačka prije svega)! Zeleni i Soroševe nevladine udruge odavno su je rastočile.

Osim toga, sva slabost vlade kancelarke Merkel dolazi upravo zbog malog manevarskog prostora koji joj dopušta ta velika koalicija na čelu Njemačke. Onaj tko je sve izrežirao, dobro je znao trenutak kad treba na Njemačku pustiti ovaj izbjeglički orkan.

Uopće nije čudno da nam sada, u trenutku kada nam poslije zatvaranja Slovenije žicom, prijeti navala tisuća i tisuća unevjerenih emigranata koje će pobješnjelo tražiti izlaz iz ove male Hrvatske, ti isti režiseri nude isto takvu veliku koaliciju, bratstvo i jedinstvo koje se već jednom bilo krvavo raspalo, kao i da naivni puk ne vidi dalje od svojih sitnih računa i računčića i sladostrano plješće porazu svakog razuma koje nam dolazi tiho i misteriozno.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 
(dnevno.hr,youtube/uredio:nsp)

Soroš otvoreno: ‘Mi odlučujemo kako će izgledati svijet!’

Prije nekoliko dana mađarski premijer Viktor Orban šokirao je cijeli svijet rekavši kako je multiglobalist jedan od gospodara kaosa, George Soroš, izazvao migrantsku krizu koja u ovom trenutku urušava Europu!

Dodao je da je Soroš predvodnik ljevičarskih organizacija i aktivista pod čijom se palicom odvija preseljenje jednog kontinenta na drugi. Time je Orban postao prvi premijer moderne Europe koji se usudio javno prokazati svjetsku elitu koja upravlja našom stvarnosti!

Orban je izrekao jedno zanimljivo upozorenje; pozvao je javnost na buđenje da se ne bi dogodilo da ni od kog izabrani pojedinci vladaju svijetom! Time je nedvosmisleno priznao da postoji vrhuška pojedinaca koju nije birao narod svijeta (čovječanstvo), a imaju tendenciju vladati planetom.

Dakle, preko noći je teorija urote postala stvarnost! Da je Orban bio u pravu kada je Soroš u pitanju, potvrđuje i sam Soroš. Iako bi ovaj lik sa svjetske pozornice trebao biti nebitan ljudima, on se sam stavlja u poziciju da daje naputke Europi, točnije Soroš sluganskim državnicima EU zapovijeda: ‘Morate primiti imigrante u Europu.’

On otvoreno izjavljuje za Project Syndicate, društveni forum otvorene propagande, da je EU dužna zbrinuti najmanje milijun muslimanskih migranata godišnje i trošiti godišnje za to 16,8 milijardi $, sveukupno 17 milijardi $ godišnje. Dužna? Dragi Europljani, jeste li znali da ste dužni Sorošu?

Kako Soroš dalje navodi, novac za prihvat imigranata EU će dobivati iz naprednih europskih zemalja i SAD-a u obliku dugoročnih obveznica, čime Soroš javno priznaje da je sve isplanirano puno prije. ‘EU treba sveobuhvatan plan da odgovori na krizu, treba učinkovito upravljanje nad tokovima tražitelja azila, da ih se može održati sigurnima, i da Europa na uredan način i dobrim tempom zadrži sposobnost da ih apsorbira.

Biti sveobuhvatna, plan mora proširiti izvan granica Europe’, piše Soroš i dodaje da je riječ o globalističkim planovima koje treba predvoditi UN. Indirektno Soroš potvrđuje sve ono što ‘teoretičari urote’ tvrde godinama; Novi svjetski poredak uspostavit će se pod UN-om koji je desetljećima pripreman za stanje kaosa koji promatramo danas.

Prema gospodinu Sorošu, migrantima se mora dopustiti da sami biraju gdje će se nastaniti pa će tako situacije poput one u malom selu Poschersried, gdje je na 40 stanovnika doselilo čak 120 imigranata (muškaraca), postati konstanta, na koju mi moramo šutjeti, inače ćemo biti prozvani kao ‘netolerantni’.

„Invazija je vođena, s jedne strane krijumčarima ljudi, a s druge strane onim aktivistima (za ljudska prava) koji podupiru sve što slabi državu,“ rekao je Orban spominjući Soroša kao predvodnika i jedne i druge invazije. Soroš mu je u stilu jednog od vođa NSP-a odgovorio za Bloomberg Business: ’‘Njegov plan tretira zaštitu nacionalnih granica kao cilj, a izbjeglice kao prepreku,“ reče Soroš. ‘Naš (Tko to mi? Tko je Soroša birao za išta?) plan tretira zaštitu imigranata kao cilj, a nacionalne granice kao prepreku’ što je naprosto šokantna izjava za cijelo čovječanstvo koje nije svjesno da Soroš otvoreno izjavljuje da vlada svijetom kao i da je njegov cilj, svijet bez nacionalnih granica, što samo opet potvrđuje teoriju Novog svjetskog poretka.

A upravo to je Orban i prokazao. Prokazao je da je Sorošev cilj uništenje nacionalnih granica, i identiteta svih država članica u svrhu jednoga svijeta – Novog poretka.

Naravno, to što Soroš spominje zapisano je puno prije, odnosno utkano je u same temelje Europske unije jer je jedan od glavnih arhitekata EU Jean Monnet, u jeku Drugoga svjetskoga rata 1943., izjavio: ˝Neće biti mira u Europi ako se države ponovo konstituiraju na osnovi nacionalnog suvereniteta… Europske zemlje su premale da bi garantirale njihovim narodima potreban napredak i društveni razvoj. Europske države moraju se konstituirati u federaciju…˝.

Dakle, očiti plan je uništenje nacionalnih suvereniteta i kulturnih osobitosti, pod kapom lažnog europeizma temeljenog na lažnim ne-vrijednostima i lažnim idealima kojima nas trolaju svih ovih godina pa i sada u vrijeme ove, tobože slučajne, invazije ilegalnih imigranata.

Isto tako jasno je kao dan da Soroš samo sluganski potrčko koji ‘imigrantskom krizom’ koja je tek vrh ledenog brijega, završava dijabolične planove elite koji imaju samo jedan cilj: poništiti čovjeka i sve ono Božansko u njemu.

Ili kako je to napisao Richard Coudenhove Kalergi, također jedan od začetnika EU: ‘Homogena euroazijska-negroidna rasa, po izgledu slična drevnim Egipćanima, zamijenit će raznovrsnost pojedinaca’.

Problem je samo u ljudima koji i dalje ne vjeruju da Soroš i drugi elitaši u ovom trenutku kroje svijet po svojoj volji i što im mi kao čovječanstvo to dopuštamo, iako nam u lice govore da smo produkt njihove samovolje i ništa više od toga.

VIDEO: JOŠ JEDAN OD DOKAZA DA JE OVO SVE ORGANIZIRAO GEORGE SOROS – VODIČI ZA IMIGRANTE, objavila firma u sorosevom vlasništvu pod nazivom “W2EU”
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 
(dnevno.hr,youtube/uredio:nsp)

Soros navodi da Europa mora izdvojiti najmanje 17 milijardi $ godišnje za ilegalne migrante

Jedan od glavnih globalista i mozgova koji prave “revolucije u boji” George Soros traži da Europa “preuzme odgovornost” za masovn priljev muslimana koji sada poplavljuju kontinent.

On otvoreno izjavljuje za Project Syndicate, društveni forum otvorene propagande, da je EU dužna zbrinuti najmanje milijun muslimanskih migranata godišnje i trošiti godišnje za to 16.8 milijardi $, sveukupno 17 milijardi $ godišnje.

Novac će doći iz naprednih europskih zemalja i SAD-a u obliku dugoročnih obveznica.

“EU treba sveobuhvatan plan da odgovori na krizu, treba učinkovito upravljanje nad tokovima tražitelja azila, da ih se može održati sigurnima, i da Europa na uredan način i dobrim tempom zadrži sposobnost da ih apsorbira. Biti sveobuhvatna, plan mora proširiti izvan granica Europe”, piše Soros

Plan mora biti globalističke prirode, Soros tvrdi, na čelu sa Ujedinjenim narodima. “To će distribuirati teret sirijske krize preko većeg broja država, a također i uspostaviti globalne standarde za rješavanje problema prisilnih migracija općenito.”

Štoviše, prema Sorosu, muslimanskim migrantima se mora dopustiti da odaberu gdje će se nastaniti. Većina trenutno putuje u Njemačkoj i zapadnu Europu, gdje su na raspolaganju društvene benificije.

Demografija priljeva pokazuje da gotovo su 60% muslimana imigranata mladi muškarci, 26% djece i 18% žena u dobi od osamnaest godina do 40, prema Eurostatu.

Ujedinjeni narodi navode trenutni priljev imigranata od 8.000/dnevno koji ulaze na europski kontinent, no to je kako kažu samo “vrh ledenog brijega”.

“Ne vidim da se broj umanjuje, ne vidim da se zaustavlja” kaže Amin Awad, koordinator regionalne agencije za izbjeglice Ujedinjenih naroda za UNHCR, rekao je iz Ženeve prošlog tjedna. “Ako ništa drugo, možda nam to može dati naznaku da je to vrh ledenog brijega.”

Muslimanska migracija “je najveći pokretač demografskog rasta u EU kao cjeline još od sredine 1990-ih”, izvješće je Organizacija EU za gospodarsku suradnju i razvoj država. “Riječ je o tome da EU postane jedinstvena.”
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(preveo:mag.Alfred Bošković/uredio:nsp)

Ugasite sve račune u bankama ako ste u mogućnosti , nemojte nikada više ići u dozvoljeni minus na tekućem računu, nemojte nikada više uzimati kredite od banke, nemojte sudjelovati u fondovima, dionicama i ostalim špekulativno-financijskim podvalama. Nije li to ispravno gospodine Rothschild, Rockefeller, Soros?

Ovo društvo, bez obzira na to mislim li sad na ovaj mali i predivni dio zemaljske kugle u kojem živimo ili na čitav svijet, boluje od teške bolesti, koja je na sebe vezala 1000 simptoma. Njihovo otklanjanje ili tek prikrivanje ne će učiniti naše živote zdravijim, možda će ponekom od nas umiranje učiniti manje bolnim. Bolest koja se kao tumor u metastazi naizgled nezaustavljivo širi svijetom, nije nastala sama.

Stvorili su ju je umovi ljudi koji će zauvijek ostati u sjeni i koji se nikada ne će kandidirati za Nobelovu nagradu. Ne postoji takva nagrada za pohlepu. Bolest se zove – dug.

Ljudi koji su prigrabili moć razmnožavanja i upravljanja, postaju gospodari života i smrti, a predsjednici država, premijeri, ministri financija, guverneri narodnih banaka i slične birokrate samo su medij prenošenja i manipulacije uzročnikom. Bit će onih čitatelja koji će se razočarati što tekst ne posvećujem nekoj od tema koje sam nazvao znakovima bolesti ili temama koje ideolozima specijalnog rata koji bijesni svijetom služe za skretanje pozornost s pravog problema.

Ne podcjenjujem teme važne za zdravo društvo, za koje se još uvijek nadam da će jednom postati okruženje mojeg života. Svjestan sam njihove važnosti, ali one na red dolaze tek kad obračunamo s bolešću, ljudima koji su ju proizveli, a ljude koji ju svjesno ili nesvjesno prenose svijetom stavimo u karantenu. Novo prekopavanje kostiju i traženje krivca u pojedincu, grupama, narodima, ideologijama, povijesnim trenucima i spletovima okolnosti pojavljuje se kao tema uvijek kada pozornost treba skrenuti s nečeg važnog.

To smo prepoznali odavno, a prepoznali smo i ljude koji kao po zadatku uvijek u “pravom trenutku” iznova pokreću temu i stvaraju paravan za neko zlodjelo prema društvu u kojem živimo. Hoće li otvaranje tema Jasenovca, Bleiburga, mnogih jama u kojima počivaju naši preci i političkih suđenja u prošlosti riješiti bilo koji problem ili će samo skrenuti pozornost i dati gospodarima zla šansu da nastave sa svojim paklenim planom? Suđenja herojima u Den Haagu ili već započeta suđenja i ona koja će uskoro doći na sudove u Hrvatskoj i nekim drugim (susjednim) zemljama za mnoge od nas su životna egzistencijalna tema, no ona danas moderatorima javnog mijenja služi samo zato da održati pozornost izvan žarišta stvarnog problema.

Prečesto je upravo dug posljednji metak u cijevi koju ranjeni i posrnuli ratnik uperi u sebe. O tome postoje stotine svjedočanstava, ali se o njima šuti. Suđenja HDZ-u, bivšem premijeru, suradnicima, ministrima i mnoge senzacionalističke vijesti koje se uz njih vežu uporno skreću našu pažnju na sebe. Kada za to dođe vrijeme pokazat će se važnost razotkrivanja tih afera i ukazati na tragove koruptivnog lanca kojemu su oni bili karike, no danas se njima služe kako bi održali privid objektivne informiranosti, a u stvari prikrili problem koji su nam upravo ti kuriri zla donijeli.

Zavrijedila je ta korumpirana grupa i njihovi jataci, koji se nalaze i u drugim partijama i svim strukturama društva posebnu pažnju, no to ćemo drugom prilikom. Bit će još afera, pokretat će se suđenja, sex skandali, rastave, pisati o brakovima celebrytija…odvlačiti će našu pažnju od najvećeg egzistencijalnog problema današnjice, dužničke ovisnosti i bezperspektivnosti koju ona izaziva. Zašto nitko nema hrabrosti otvoreno i javno uprijeti prstom u pravi problem? Kad to netko spomene javnost zašuti, nestane, pobjegnu.. Obraćamo li se ljudima ili nojevima? Sve to me silno podsjeća na dane kad smo kretali u borbu protiv pristupanja u megakoorporaciju t.zv. EU, koja je samo predgrađe pakla koji nam spremaju kreatori bolesti o kojoj pišem.

Riječ je o velikoj prijevari čiji korijeni sežu u vremena daleko prije osamostaljenja Hrvatske. Po potrebi ista se naziva prigodnim imenima poput: recesija, kriza, revolucija, rat (građanski rat, međudržavni, svjetski), privatizacija, ujedinjenja ili razvrgavanja. Puno je imena, tehnike slične, a mijenjaju se samo izvršitelji: faraoni, carevi, sultani, diktatori, revolucionari, kancelari, premijeri, predsjednici, brookeri, guverneri banaka, a sjedili oni u senatima, parlamentima, predsjedništvima ili komisijama, dođe nam na isto.

Osnovno je pravilo da generacija ili dvije stvaraju, a zatim postrojbe plaćenika smišljaju problem i pokreću spiralu koja nas usisava, prožvače, otima nam vrijednosti. Preživjeli bivaju ispljunuti, a ostaci razbacani, na način i s namjerom da iz našeg sjemena izrastu žrtve novog budućeg pustošenja. Uzrok je uvijek isti, a to je pohlepa.

Sredstva ostvarenja su slična, a zajednička karakteristika je nasilje i međusobna sprega pohlepnika – nasilnika. Prijevara sadrži i naznaku “konačnog rješenja” koje će navodno zaustaviti ciklično ponavljanje uništenja. Zvijer pohlepe treba kontinuirano hraniti, prinositi žrtve svoga rada i svojom odanošću pohlepi možda ćemo kupiti trajni mir ili barem odgoditi tornado koji uvijek prijeti. Dakako da nije tako, zvijer treba sasjeći mačem, odrubiti joj glavu, zapravo sve glave koje su iz njezinog odurnog tijela izrasle. U inačici utopije, u kojoj trenutno živimo, postoji privatno vlasništvo i njegovi vlasnici, no oni su u zbilji najobičnija fikcija.

Vlasništvo postoji, no ono je prezaduženo, opterećeno hipotekom, porezima, dodatnim nametima i tako postaje indirektno vlasništvo banaka ili države. Država i nacionalne banke su opet dužne drugim bankama, koje su opet dužne trećim i tako u nedogled.

To praktično znači da nikad i nigdje ne postoje stvarni i neotuđivi vlasnici nekretnina, dragocjenosti, intelektualnih prava ili znanja. Vlasnici su nevažni, svijetom gospodari jedna druga skupina, posjednici dugova. Posjednicima dugova ne treba vlasništvo. Oni imaju sve što vlasništvo donosi. Imaju sredstva kojima otimaju plod tuđeg rada, a ostavljaju probleme, brige i nedaće. Posjednici dugova postaju posjednicima svih vrijednosti društva. Tko su oni, gdje sjede i kako se zovu gotovo da i nije važno. I oni imaju svoju spiralu međusobnih dugovanja, a povezuje ih opet ona jedina ista zajednička osobina – pohlepa. Posjednici dugova imaju ogroman motiv da putem svojih marioneta u političkom i javnom životu zaustave svaku naznaku promjene stanja.

Privremeno akumulirana bogatstva u rukama marioneta ciklično se oduzimaju, sprječavajući tako njihov utjecaj na budućnost društava koja im omogućavaju kratkoročno kraljevski život. Cijeli svijet, a time dakako i hrvatsko društvo, nalazi se u škarama međusobnih dugovanja. Tretira nas se kao jedinke i narod sklone prezaduživanju, neradu i lagodnom životu bez pokrića. Prešućuje se da se cijeli svijet nalazi u identičnoj situaciji neizdrživog prezaduženja. Dug se plasira kao način života pojedinca, obitelji i zajednice. Tamo gdje pojedinac nema uvjete individualnog zaduživanja u njegovo će to ime učiniti netko drugi.

Puno je primjera, nije ih potrebno nabrajati, a bolest nije od jučer, no danas je metastazirala i prijeti sveopćim uništenjem zaraženog organizma. Mehanizmima stvaranja međusobnog dugovanja, banke (lokalne, narodne, međunarodne) promovirane su u egzekutore naših života putem izmišljanja “proizvoda” u obliku kredita, jamstava, baza podataka dužnika, procjena vrijednosti nekretnina i boniteta, reprograma kredita te drugih oblika parakontrole poslovanja pravnih subjekata i života pojedinca.

U procesu stvaranja neodrživog dužničko-vjerovničkog odnosa pojedinca bitnu ulogu imaju i javna poduzeća, državni nameti te pojedinci i grupe koje se zloupotrebom zakonskih mogućnosti i općenito lošeg moralnog stanja društva (privremeno) bogate, a pri tom nemilosrdno generiraju dugovanje širokih društvenih slojeva i ne dozvoljavaju zajednici ni najmanju šansu da se dovede u stanje samoodrživosti. Dug je najmoćnije oružje današnjice, daleko moćnije od svog postojećeg i potencijalno postojećeg atomskog, kemijskog i biološkog naoružanja.

Dug s lakoćom postaje vlasnik znanja, vlasnik svake puške, granate, aviona i bojnog broda. Posjednik duga postaje posjednikom radnika, seljaka, profesora, inženjera, znanstvenika, književnika, ratnika, novinara, političara. Polaže prava na ideologije, crkvu, ideje i vjere. Preuzima kontrolu nad pojedincem, obitelji i društvom. Posjednik duga postaje gospodarom prosvjete, kulture, kreiranja i tokova informacija, on je gospodar hrane, zdravlja i energije.

Postaje gospodar sadašnjosti i kreator budućnosti. Teško je danas pronaći bilo koga tko neće sebe i svoje probleme prepoznati u navodima iznesenim u ovom tekstu. Pitanje je trenutka kada će neodrživa situacija eskalirati, a problemi doći do stanja neodrživosti, te kad će nova stihija krenuti. Ako ostanemo razjedinjeni, vrtlog će nas povući i samljeti, a samo nam sreća može pomoći da preživimo. Učinimo suprotno od njihove nakane i neka zajednički problem u koji smo dovedeni obmanama o neizbježnosti življenja u dugu, postane motiv okupljanja i koordiniranog otpora.

Promjena je moguća i u biti vrlo jednostavna. Prekinuti niti kojima upravljaju društvom u cjelini i strgnuti dužničke okove kojima nas drže kao roblje. Suprotstaviti se amoralnim i interesnim grupama koje zajednički i koordinirano vrše pritisak na sve nas. Jedino moguće rješenje nalazi se u nama. Mi smo ti koji trebamo promijeniti stav prema svijetu koji nas okružuje i sebi kao aktivnim čimbenicima društva, te stvaranjem svijesti o događanjima oko nas. Slijedi nam zajednička borba za poništenje umjetno stvorenih, a zatim napumpanih i praktično nepostojećih dugova i zaduženja. Jedini efikasni način otpora je udruživanje s ciljem zajedničke i koordinirane zaštite, te stvaranje održivih financijskih i društvenih odnosa.

Šansa za stvarni otpor je u zajedništvu. Potrebno je postati dijelom skupine spremne na otpor i zajedništvo, bez obzira na svjetonazorske, vjerske, nacionalne, stranačke ili druge podjele, kojima se “gospodari života i smrti” često služe kao metodologijom manipulacije i vladanja. Naša budućnost, ali i mirna starost ovise o generacijama koje dolaze. Vjerujmo u mlade i dajmo im šansu. Njihova rješenja su često najbolja.

Jedno od njih je nasmijati se problemu u lice, a nakon toga čvrstim korakom i odlučno krenuti naprijed. Kirurški zahvat može nas riješiti metastaze, ali samo ako dobro dijagnosticiramo bolest i prepoznamo zaražena mjesta. Tumor se rješava kirurški, a zatim slijede terapije. Rez je prvi korak, nakon njega slijedi terapija cijelog društva. Banke su zločinačke organizacije koje pljačkaju, kontroliraju i ugnjetavaju ljude i države, a za to koriste bezvrijedne papiriće koje danas poznajemo kao novac! Banka je jedina institucija na svijetu koja ima legalno pravo da STVARA novac iz ničega te da pomoću njega PLJAČKA stvarna materijalna dobra od ljudi praveći od njih dužnike.

99% ljudi na svijetu ne zna odakle dolazi novac i tko ga stvara, pogrešno misleći da je centralna banka države jedina institucija koja može ‘stvarati’ novac. Banke, odnosno cijeli monetarni sustav je glavni instrument ekonomske stagnacije, krize, siromaštva i gladi u svijetu. Ako banka ikada zapadne u krizu tada ucjenjuje državu jer bi kao propast banke značila i propast države, odnosno banke prebacuju rizike poslovanja na društvo, a istovremeno ubiru enormne profite kad posao cvjeta.

Danas smo svjedoci takve politike koja se stručnim terminom zove ‘bailout’: vlada SAD-a poklanja preko triljun dolara poreznih obveznika (tisuća miljardi) bankama kako bi ih spasila od propasti. Bankrot Grčke i Irske su slični primjeri, gdje je kriza umjetno izazvana.

Krize, recesije i inflacije se periodično ponavljaju jer je to očekivani i priželjkivani rezultat (‘greška’) ovakvog trulog monetarnog sistema koji danas vlada u svijetu. Ova ‘greška’ je namjerno ugrađena u sustav, kako bi pojedincima omogućila da se bogate na leđima većine ljudi, tako da danas pola svjetske populacije doslovno gladuje, ostatak jedva spaja kraj s krajem pod teretom dugova, a samo 5% populacije posjeduje većinu svjetskog bogatstva i zemljinih resursa i uživa u blagodatima, te kreditira one ostale, iako sama planeta Zemlja ima dovoljno resursa da prehrani i deset puta više stanovnika nego što nas danas ima (7 miljardi 2010.g.)

Nakon uzaludnih prosvjeda u listopadu/studenom 2010.g. u Francuskoj i Irskoj kada je bankarska oligarhija nametnula svoje uvjete u socijalnoj politici (mirovine tek od 65.g i ostale restriktivne mjere) u jednom neobaveznom intervjuu bivši nogometaš Eric Cantona u trenutku lucidnosti izlaže odličnu ideju: umjesto prosvjeda na ulicama, banke se mogu ‘uništiti’ zatvaranjem računa. Cantona predlaže da 07.12.2010.g. svi zatvorimo naše račune kod banaka.

Ovaj intervju izaziva pravu malu revoluciju obespravljenih, nezaposlenih i očajnih ljudi koji se organiziraju u pokret Stop Banque. Ovom prilikom pozivam sve slobodnoumne, nezaposlene, ugnjetavane i obespravljene ljude da se pridruže pokretu STOP BANKAMA i da napokon shvate da je međunarodna bankarska oligarhija jedan od glavnih uzročnika naše bijede. Mislim da ovim kriminalcima treba pokazati što znači volja malog čovjeka, pa vas pozivam da uradite ono na što još imamo pravo izbora: “Realno ne očekujem da ćemo im ugroziti poslovanje, ali dovoljno je da i jedan čovjek nešto pozitivno napravi i da za sobom pokrene lavinu događaja, ako ništa drugo onda je ovo prava stvar koju radimo za sebe i našu djecu, za našu braću i sestre koji su dovedeni do ruba egzistencije pod teretom dugova, rastućih kamata, fluktuacije tečaja i ostalih lihvarskih podvala koje svakodnevno gutamo. Nadam se da im nećemo više biti robovi i doživotni dužnici i da ćemo moći s ponosom pričati našim unucima da smo se borili za pravu stvar”.

Kako bi Goran Bare rekao: OSLOBODI SE!

Ovaj članak nije usmjeren protiv ljudi koji rade u bankama, dioničara, mešetara i općenito ekonomista, već protiv sistema u kojem smo svi mi žrtve kako god okrenuli. U daljnjem tekstu ću probati posložiti i analizirati obilje materijala koji govore o kriminalnoj prirodi bankarskog sustava. Novac se desecima tisuća godina koristio u robno-novčanoj razmjeni. Novac je imao univerzalnu robnu vrijednost, odnosno predstavljao je vrijednost onog materijala od kojeg je izrađen (zlato, srebro). Tadašnje kovanice je izdavao vladar (država). Karikirano rečeno, umjesto da čuva 30 bačvi vina, čovjek je mogao pohraniti 10 zlatnika i biti siguran da će i za 100 godina oni imati jednaku ili možda veću vrijednost jer je vrijednost bila u samom zlatu od kojeg je sačinjen zlatnik bez obzira hoće li kraljevstvo/država propasti koja ih je izdala.

Pohlepni gramzivci su shvatili da mogu puno više zaraditi od običnog radnika, seljaka ili trgovca ako posuđuju novac ili ga razmjenjuju za određenu naknadu. Posluju na tržnici na tzv. stolcima (banco na talijanski) od čega kasnije nastaje naziv BANKA koja označava instituciju koja se bavi posuđivanjem (kreditiranjem), čuvanjem (depoziti) i razmjenom novca. Prvi počeci ovakvog bankarskog sustava su bili u renesansnoj Italiji u 14-tom stoljeću. U tom razdoblju je Italijom vladalo tzv. Crno Plemstvo (‘Black Nobility’) odnosno skupina plemičkih familija koje su se udružile u zločinačku organizaciju s ciljem koncentracije moći, novca i bogatstva u svojim rukama. Smatraju se začetnicima/pretečama masonskog, iluminatskog pokreta, komiteta 300, mafije, Bilderberg družbe i ostalih polutajnih parapolitičkih kriminalnih organizacija koje danas vladaju svijetom.

Banka je u početku samo posuđivala zlatnike koje je posjedovala ili od depozita onih koji su kod nje čuvali svoje zlatnike. Nakon nekog vremena, shvatilo se da su zlatne ili srebrne kovanice nezgrapne u svakodnevnom platnom prometu, pa su bankari došli na ideju da klijentu umjesto samih zlatnika izdaju komad papira – potvrdu (novac) kojeg je mogao koristiti za plaćanje, a donosioc te potvrde je uvijek mogao doći u banku i na osnovu nje tražiti isplatu u zlatu. Ovaj sistem je poznatiji kao zlatni standard (Gold Standard) i vladao je skoro sve do početka 20-tog stoljeća.

U ovom periodu inflacija, deflacija, recesija i ostali nusprodukti financijskog sistema kakvog danas znamo nisu bili poznati. Na primjer srebrni US dolar je vrijedio isto kao i prije 100 godina. Na početku 20-tog stoljeća umjesto srebrnih i zlatnih kovanica u robno-novčanim transkacijama uglavnom je u optjecaju paprini novac, a onaj tko ima novac je obeshrabren da ga promijeni u zlato, već je izdavatelj novca (država) jamčila da iza papirnog novca postoje državne zlatne rezerve u ekvivalentnoj vrijednosti. 1913.g. izvršen je državni udar u SAD-u kada je bez kvoruma i protivno Ustavu, kongres SAD-a usvojio zakon o Federalnim rezervama kojim se privatnicima omogućuje da kontroliraju Federalne Rezerve SAD-a (centralnu banku) odnosno da sami štampaju novac bez ikakve odgovornosti (više o ovom sistemu koji je danas prisutan u svakoj državi na svijetu u sljedećem poglavlju).

Direktna posljedica ovog transferiranja monetarnih ovlasti iz ruku senata/kongresa i vlade u ruke privatnih bankara je umjetno izazvana velika depresija (Great Depression) 30-tih godina 20-tog stoljeća koja je pogodovala pojedinim bankarima u uništavanju konkurencije i dodatnom osnaživanju i bogaćenju na teret ionako siromašnih građana. Nakon Drugog svjetskog rata na Bretton Woods konferenciji, većina zemalja uvodi svoj vlastiti papirni novac koji nema nikakvog pokrića u zlatnim rezervama (‘fiat money’), ali ga vezuju za US dolar koji je vezan za zlatni standard.

Odnosno US dolar se mogao promijeniti u fiksnom odnosu za istu količinu zlata. US dolar je postao svjetska rezervna valuta. 1971.g. vlada SAD-a na čelu s Nixonom i pod operativnom paskom Henry-a Kissingera ukida zlatni standard što tjera većinu država da ukinu fiksnu vezu domaće valute s US dolarom. Danas je papirni novac svake države u biti potvrda s kojim se omogućuje plaćanje robe i ostalih usluga, a čiju vrijednost garantira država. Onaj tko posjeduje papirni novac (euro, dolar, kuna) nikada ne zna da li će taj novac vrijediti isto i za mjesec dana, a kamoli i za 100 godina.

Vrijednost novca garantira država, što znači da u slučaju propasti iste, novac postaje bezvrijedan papirić. Kako papirni novac nije podržan niti jednom ekvivalentnom robnom vrijednošću (zlatom), ovo omogućava ogromne mogućnosti manipulacije novcem (i ljudima) od strane države, banaka i ostalih financijskih institucija, a onaj tko posjeduje novac je izložen hirovima (mračnim planovima) bogatih bankara i financijera.

Današnji monetarni sistem svake moderne države je prepušten privatnim bankama. Izabrana vlada i sabor ne mogu kontrolirati emisiju i raspodjelu novca odnosno nemaju nikakav ili vrlo mali utjecaj na monetarnu politiku. Samim tim, možemo izvesti zaključak da za koga glasovali na izborima, STVARNA vlast nikada nije ugrožena. Citat: “Dozvoli mi da izdajem i kontroliram nacionalni novac i onda me neće brinuti tko pravi zakone” – Mayer Amschel Rothschild.

Svaka država ima centralnu banku (Hrvatska Narodna Banka u Hrvatskoj) koja vodi monetarnu politiku neovisno o trenutnoj vladi, ali je pod kontrolom sabora. Centralna banka je odgovorna za štampanje papirnog novca i kovanica za čiju vrijednost jamči država, a može se upotrijebiti kao platežno sredstvo. Ovo se zove primarna emisija novca i ona sudjeluje s oko 5% u ukupnoj masi novca. Svaka privatna banka ima pravo na osnovu kredita koji izdaje, STVORITI na svom računu 70% novca od vrijednosti kredita.

Ovaj novac ne postoji u fizičkom obliku, već se zavodi u knjige i dodaje na račun banke odnosno na račun korisnika kredita. Ovo se zove tzv. sekundarna emisija novca i ona čini ogromni udio u ukupnoj količini novca u optjecaju (preko 95%). Pojednostavljeno rečeno, ako netko zatraži kredit od banke, od recimo 1000 US dolara, banka na svome računu mora imati samo 300 US dolara (obvezne rezerve), dok ostatak može jednostavno ‘ukucati’ na račun klijenta. Napomena: postoci su prozvoljni i različiti od države do države. Nažalost, danas je sistem još podliji jer se ne koriste apsolutni postoci obvezne rezervi, već komplicirani sistem, koji efektivno omogućava da se od 1000US dolara stvarnog depozita u banci, stvori 100.000 US dolara novog novca (100 puta više).

Ovo je nečuveno i neshvatljivo: institucija (banka) koja nije državna ima mogućnost da KREIRA novac iz NIČEGA što se ne tretira kao KRIMINALNO DJELO! Pitam se da li mogu i obični građani primjeniti isti recept: recimo kupiti auto i platiti samo trećinu ili pak stotinu cijene? Ljudi po čitav život mukotrpno rade da stvore materijalnu vrijednost, a ovdje imamo KRIMINALNE udruge (banke) koje jednim klikom kreiraju novac iz ničega. Ono što je najgore je da je to potpuno legalno (po zakonu), ali svakako nije legitimno ni pošteno.Centralna banka NEMA NIKAKVA utjecaja kome će, kada i koliko kredita banke davati.

Jedini utjecaj koji centralna banka ima na privatne banke je iznos obveznih rezervi, odnosno novca koji banke STVARNO moraju imati na svome računu, taj iznos se obično kreće oko 20-30% od ukupnog kreditnog plasmana. Banke određuju ukupnu količinu novca u optjecaju: više kredita, više novca = gospodarski rast, manje kredita, manje novca = kriza. Defacto, banke drže prst na okidaču kada treba početi ili prestati recesija. Normalno, da onaj tko zna kada dolazi kriza može vrlo dobro zaraditi na tome. U nastavku teksta ću ukazati na par primjera kako određeni pojedinci uvijek zarađuju, bez obzira jeli trenutno recesija ili ekonomski rast. Kada građanin vrati prvu ratu kredita, to se zbraja na postojeće rezerve banke te povećava kreditnu sposobnost banke Kada dužnik nije u stanju vratiti kredit od koga je 70% virtualni novac, odnosno kojega banka NIKADA nije posjedovala, tada banka PLIJENI (čitaj: pljačka) materijalna dobra dužnika u punom iznosu kredita zajedno s pripadajućim kamatama.

Monetarni sustav svake države je koncipiran da u opticaju (primarne i sekundarne emisije novca) jednostavno nema dovoljne količine novca da SVI ONI KOJI SU UZELI KREDIT imaju mogućnost da i otplate kredit zajedno s kamatama. Jednostavno je matematički nemoguće. Procjena je da jedan od četiri dužnika neće biti u stanju vratiti kredit. Što znači da svakim uzimanjem kredita imate 25% šansi da ga nikada ne vratite, odnosno da vam banka zaplijeni ono što ste stavili pod jamstvo. Ovo je vrlo izraženo kod dugoročnih kredita (stambeni) u kojima ukupne kamate možda čak dostižu i iznos glavnice.

Banke samostalno odlučuju o visini kamatnih stopa bez ikakva upliva države. Postoji zakon koji propisuje maksimalnu kamatu koja se može odrediti (14% godišnje u Hrvatskoj). Kako bi i ovaj propis zaobišli, banke uvode tzv. posebne troškove obrade kredita, interkalarne kamate i ko zna kakve mehanizme, tako da nitko nikada ne zna koja je u biti realna kamatna stopa, tako da u zadnje vrijeme koriste pojam efektivna kamatna stopa ili EKS koja je u pravilu za par postotnih poena veća od one ‘nominalne’ koja se reklamira. Kamatne stope bi trebale biti određene tržištem, ali nema zakona koji spriječava banke da se ne dogovore, iskoriste svoj monopolistički položaj i zajednički nametnu visine kamatnih stopa. To se upravo događa u Hrvatskoj gdje je prosječna kamata oko 8-10%, dok te iste banke koje su uglavnom u stranom vlasništvu na svojim domicilnim tržištima rade s duplo ili čak troduplo manjim kamatama.

Kamatne stope su uglavnom promjenjive, što znači da prilikom potpisivanja ugovora o kreditu možete pristati na jednu kamatu, a ovisno o volji banke na kraju možete plačati puno veću kamatu. Dužnik koji uzima kredit vezan za stranu valutu (CHF) je isto izložen tečajnim fluktuacijama koje su u domeni financijskih institucija odnosno banaka i njihovih vlasnika. Nažalost, dosta ljudi u Hrvatskoj je osjetilo svu moć bankarske batine na svojim leđima u obliku povećanja kamata na kredite te na sada prenapuhanom tečaju švicarskog franka (01.01.2010. CHF=4.91Kn – 01.12.2010. CHF=5.70Kn).

Dužnik je doveden u situaciju da osim glavnice mora na kraju isplatiti i kamate u skoro istom iznosu kao i glavnica. Banke mogu usmjeravati kredite u onaj smjer koji im odgovara odnosno prema gospodarstvu zemlje iz koje banka potjeće. Primjer je Hrvatska gdje su najmanje kamatne stope i najprivlačniji krediti za strane automobile dok je najteže ili čak nemoguće dobiti kredit za pokretanje vlastite proizvodnje.

Ovo je naročito izraženo u zemljama tzv. Trećeg svijeta u kojem je bankarski sustav u 90% ili 100% postotnom vlasništvu stranih banaka koji nemaju interesa podržavati domaću ekonomiju i poticati eventualnu konkurenciju stranim korporacijama u kojima i same banke imaju vlastite interese. Najbolji primjer ovakvog banakarskog neo-imperijalizma je hrvatski primjer gdje je 90% banaka u stranom vlasništvu. Kartično poslovanje i takozvani dozvoljeni minusi su zlatni rudnik za banke jer svakom kunom kojom idete u dozvoljeni minus podižete kreditnu sposobnost banke odnosno mogućnost stvaranja novca, a i sebe izlažate maksimalnim kamatama koja vam banka naplaćuje (11.99% u ZABA).

Sigurno bih mogao nabrajati cijeli dan nelogičnosti i nepoštenje ovog monetarnog sistema, ali po meni su najbitnija dva elementa: “Ovo je nepravedan sistem koji omogućuje bogaćenje bez rada pojedincima (vlasnicima banaka), stjecanje stvarnog materijalnog bogastva preko nepostojećeg virtualnog novca i stvarnu moć u pojedinoj državi bez izlaska na izbore”.

Kreditiranjem s virtualnim novcem koji nema nikakvu realnu vrijednost iza sebe, se stvara neravnoteža, odnosno dužničko ropstvo koje tjera dužnike (pojedince, poduzeća, države) da u utrci za otplatom kredita i kamata neprestano moraju povećavati svoj rad, vršiti ekspanziju odnosno ostvarivati rast koji bi pokrio dug i ostvario neku novu vrijednost. U svijetu s limitiranim resursima ovakvo što je neodrživo na duže staze, stoga čovjek čovjeku postaje neprijatelj (u potrazi za bolje plaćenim poslom), država državi postaje neprijaljatelj (u potrazi za novim resursima) i neminovno je da u ovoj ‘utrci’ samo rijetki pobjeđuju, te da je danas rezultat da je pola svjetske populacije na rubu gladi, ostatak spaja kraj s krajem, a samo 5% ljudi uživa u bogatstvu i izdaje nove kredite.

Banke i njihov virtualni bezvrijedni novac se može smatrati i kao ‘tiho oružje’ kojim se cijele nacije i države mogu pokoriti bez ispaljenog metka. Taktika je sljedeća: država se natjera ili namami da uzme ogromne kredite koje ne može vraćati, a koji se ne ulažu u proizvodnju i stvaranje novih vrijednosti, već otplatu starih dugova, krpanje proračunskih rupa ili za ulaganje u ogromne infrastrukturne projekte od kojih domaće stranovništvo ima male koristi, a na kojima rade izabrane strane kompanije odnosno one kompanije čiji su vlasnici isti kao i banka koja daje kredit. Rezultat je da novac ‘ostaje u kući’ tj. samo mijenja uknjižbu, a kreira se tzv. ‘problem država’ koja ne može vračati zastrašujuće kamate i kredit jer dobiveni novac večim dijelom nikada nije ni vidila pa nije ni imala šanse da isti uloži u proizvodnju odnosno stvaranje neke nove vrijednosti.

U ovom trenutku država je praktično kapitulirala i bez ispaljenog metka predala suverenitet kriminalnoj organizaciji odnosno stranoj banci koja u zamjenu za otpis duga traži prirodne resurse dotične zemlje na korištenje ili bilo kakve druge materijalne ili političke ustupke (koncesije, vojne baze i slično). Ukoliko predsjednik države ili vlade odbije kooperaciju, biva eliminiran. Primjer je ubojstvo predsjednika Ekvadora Jaime Roldós Aguilera i predsjednika Paname Omar Torrijosa 1981.g. koji su se ispriječili na putu bankarskoj mafiji Ovo je detaljno dokumentirano u knjizi Johna Perkinsa “Confessions of an Economic Hit Man”. Međunarodni monetarni fond MMF (International Monetary Fund) i Svjetska Banka (World Bank) su dvije krovne svjetske organizacije koje okupljaju banke koje se bave iznudom, kamataranjem, ucjenom i direktnom represijom svih država, a naročito država Trećeg svijeta odnosno država u razvoju.

Glavni cilj ovih banaka nije pomoći rastu gospodarstva i blagostanja u tim zemljama što im je kao deklarativni cilj, već uništenje bilo kakve šanse za industrijski i tehnološki razvoj, odnosno očuvanja tehnološkog i industrijskog monopola i koncentracije moći koje pojedine države (korporacije) danas imaju. Kao dokaz ove moje tvrdnje samo ću iznijeti podatak da ove dvije udruge banaka postoje od završetka Drugog Svjetskog rata, znači nekih 65 godina (danas je 2010.g.), a da NE POSTOJI NITI JEDNA DRŽAVA NA SVIJETU KOJOJ SU KREDITI OVIH BANAKA POMOGLI, odnosno u kojoj danas vlada gospodarski rast, blagostanje i prosperitet, a siromaštvo je iskorijenjeno.

Dapače, svaka država koja je primila ‘pomoć’ ovih udruga banaka je doživjela rast siromaštva, deindustralizaciju, raspad poljioprivrede, a stanovništvo je dovedeno na rub gladi. Stariji primjer je intervencija MMF-a u Argentini (Argentina’s Economic Collapse), a noviji primjeri je bankrot Grčke i Irske u kojima domicilne vlade više ne kroje nikakvu politiku, već strani bankari određuju tko će, što će i kada će proizvoditi, po kojim cijenama prodavati, kada će se ići u penziju, a tko će imati pravo na zdravstvenu skrb, a tko neće, odnosno drugim riječima vlast u ovim državama ne obnašaju demokratski izabrani predstavnici već strani bankari kojima je prvi cilj zaštitii i osigurati svoje interese, a nije im ni na kraj pameti pomoći običnom čovjeku.

Najgora stvar koja se podvaljuje ljudima je da ove institucije dolaze u ulozi spasitelja, a u stvarnosti imaju ulogu osvajača. Najbolje se to vidi na primjeru Irske: u svim medijima se navodi da će MMF i EU POMOĆI Irsku s 100 miljardi eura. Čovjek bi pomislio iz medijskih natpisa da banke možda daju nepovratnu humanitarnu pomoć, ali normalno to nije istina, oni samo daju kredite koje će kasnije masno naplatiti i to ne samo kamatama nego i politički unovčiti.

Duga je povijest tlačenja naroda u svijetu s prenapuhanim kamatama, umjetnim igrama na tržištu (naftne krize iz 70-tih) u kojem je dozovljeno da kreditor proizvoljno mijenja kamate, obračunava ogromne zatezne kamate na kašnjenje isplate duga ili prisili dužnika na tzv. reprogramiranje duga i dovede dužnika u bezizalaznu situaciju. Ogromna moć koja je koncentrirana u bankarskim krugovima, omogućava im da manipuliraju cijenom nafte, tečajem dolara, eura i ostalih važnih valuta te i na taj način umjetno napušu zaduženja svojih dužnika. Najpoznatije otimanje strateškog resursa države od iznimne važnosti je Britansko preuzimanje vlasništva nad Sueskim kanalom 1875.g. kada Isma’il Pasha pritisnut ogromnim vanjskim dugom Egipta prodaje (daje) udio u vlasništvu nad Sueskim kanalom Britancima (Suez Canal Company).

Interesantno je da se kao financijer iz sjene koji je pomogao ovaj poduhvat Britanije opet pojavljuje mafijaško-bankarska familija Rothschildovih. Povijest bilježi nekoliko uzaludnih pokušaja otpora potlačenih naroda Trećeg svijeta (u kojem živi preko 80% svjetske populacije) ovim bankarskim zločincima. Pokret nesvrstanih (Non-Aligned Movement – 85 zemalja) 1976. objavljuje Deklaraciju iz Kolomba(Šri Lanka) u kojoj se jasno ukazuje na problem prezaduženosti najnerazvijenih i najjače pogođenih država.

Cilj ove deklaracije je bio da se problem duga zemalja Trećeg svijeta podigne na političku razinu kako bi siromašne zemlje imale priliku šansu za pošteni i ravnopravan gospodarski razvoj bez tereta ogromnih dugova koji su umjetno prenapuhani tzv. naftnim šokom iz 70-ih. Predlaže se osnivanje Međunarodne banke za razvoj koja bi provodila poštenu politiku raspodjele prihoda kao alternativa MMF-u i Svjetskoj Banci.

U esenciji, ova deklaracija je predstavljala političku volju večine stanovnika Zemlje da se ukine postojeći monetarni sustav i uvede novi i pošteniji sustav na obostranu korist kako najsiromašnijih nacija, tako i u korist bogatih industrijskih zemalja.

Deklaracija je izazvala nevjerovatan šok u zapadnim bankarskim krugovima, dolar je izgubio na vrijednosti, što je izazvalo reakciju bankarskih krugova koji su pomoću glavnog operativca za ‘mračne poslove’ Henry Kissingera izvršili državne udare u tri zemlje, glavne predvodnice ove političke inicijative: u Indiji je nakon 6 mjeseci od iznošenja ove Deklaracije s vlasti ‘svrgnuta’ Indira Ghandi (raspala se njena stranka), u Šri Lanci se organiziraju masovni štrajkovi pod patronatom stranke koja je izravno financirana od strane anglo-američkih tajnih službi te premijarka Bandaranaike (drugi incijator Deklaracije i prva žena premijer na svijetu) napušta vladu 1977.g., a gvajanski ministar Frederick Wills koji je bio treći najjači nositelj ove Deklaracije mora podnijeti ostavku na svoj položaj. Na ovaj način su s scene maknuti glavni protagonisti Deklaracije i sama prijetnja bankarskom sustavu odnosno MMF-u.

Ovdje moram istaknuti da pokret nesvrstanih danas predstavlja jedinu svijetlu političku organizaciju na ovoj planeti, ukazujući na mnoge probleme koji su uzrok ratova, gladi i siromaštva na svijetu: nepravedna struktura UN-a u kojem par najvećih zemalja kroje sudbinu ostatka svijeta, nepravedan monetarni sustav koji štiti interese bogatih, a siromašne čini još siromašnijim, kršenje ljudskih prava SAD-a ratom u Afganistanu i Iraku te tzv. ratom protiv terorista. 1982.g. izbija tzv. kreditna kriza Trećeg svijeta (Third World Debt Crisis): zemlje dužnice Trećeg svijeta uhvaćene su u nemilosrdne škare sve gorih trgovinskih uvjeta za njihovu izvoznu robu, sve manjih prihoda od izvoza i strahovito većih iznosa sredstava potrebnih za servisiranje njihovih dugova.

Ova kriza je umjetno izazvana naftnim šokovima koje su prisilile zemlje da ogromne količine dolara utroše u naftni deficit. Kad je postalo jasno da će zemlje dužnice Latinske Amerike ubrzo puknuti pod nepodnošljivim novim opterećenjem otplate duga, utjecajni krugovi oko Margaret Thatcher i Reaganove vlade su počeli pripremati jedan ‘primjer’ koji će zemlje dužnice odvratiti od pomisli nevraćanja svojih dugova velikim bankama SAD-a i UK-a. Primjer je bio vojna intervencija Britanije na beznačajnim Falklandskim otocima (Falklandski rat 1982.g.).

Argentina je pod utjecajem SAD-a nakon dugogodišnjih neuspješnih pregovora s UK, proglasila svoj suverenitet nad otocima, misleći da ima punu potporu SAD-a. Međutim, ovo je samo bio izgovor za vojni pohod Ujedinjenog Kraljevstva i stvaranje od Argentine primjera za druge zemlje dužnice koje bi se eventualno pobunile i odbile vraćati dug.

Naime, Argentina je u tom razdobilju bila treći dužnik u svijetu s vanjskim dugom od oko 38 miljardi dolara i zemlja koja je bila najbliže nemogućnosti vraćanja duga.

Fascinantno je da cijele armije, tajne službe i ostala infrastruktura stoji na raspolaganju bankama kako bi zaštitile njihov interes. U očajničkom pokušaju da spasi Meksičko gospodarstvo i izbaci strani bankarski utjecaj predsjednik Meksika Lopez Portillo, 1. rujna 1982.g. objavljuje da se privatne banke u Meksiku nacionaliziraju uz plaćanje odštete vlasnicima kao dio mjera za spas nacionalne ekonomije. Ovo je bio presedan u svjetskoj povijesti, koji se naravno nikad nije ponovio. Nažalost Lopez Portillo je bio na kraju mandata tako da je ova njegova inicijativa u startu bila osuđena na propast, ali je vrijedi zabilježiti kao jedan od rijetkih pravih primjera borbe protiv banaka.

Dana 1.10.1982.g. Lopez drži povijesni govor u skupštini Ujedinjenih naroda kojim je precizno oslikao situaciju u svijetu u svezi prenapuhanih dugova zemalja Trećeg svijeta, a koja je i danas prisutna u još ekstremnijoj formi: “Postoje jedne škare koje prijete da će prerezati zamah razvitka postignut u nekim zemljama i presjeći mogućnost razvitka u ostalim zemljama.

Obustava vraćanja kredita nije ni na čiju korist i nitko je ne želi. Ali, hoće li do nje doći ili ne, to je izvan odgovornosti zemalja dužnika. Zajedničke situacije stvaraju zajedničke pozicije kojima nije potrebna konspiracija ni intriga. Meksiko i mnoge druge zemlje Trećeg svijeta ne mogu udovoljiti dogovorenom roku otplate pod jako drukčijim uvjetima koji sada prevladavaju.

Mi zemlje u razvoju ne želimo postati vazali. Mi ne možemo paralizirati svoja gospodarstva ni gurnuti svoje narode u još veću bijedu kako bismo vraćali dug čije se servisiranje utrostručilo bez našeg sudjelovanja i odgovornosti, a pod uvjetima koji su nam nametnuti.

Naša nastojanja da se razvijamo kako bismo pobijedili glad, bolest, nepismenost i ovisnost, nisu prouzročila ovu međunarodnu krizu.” Uplašeni mogućnošću bojkota i nevraćanja dugova od strane zemalja Trećeg svijeta privatne banke prvi puta u povijesti koriste propagadni spin u kojima svoje privatne kredite i rizike stavljaju na leđa društva odnosno državnih institucija izjavama da bi nevraćanje dugova moglo ugroziti međunarodni bankarski sustav. Uplašeni ovakvom mogućnošću SAD, UK i ostale države nameću MMF-u ulogu svjetskog policajca u procesu utjerivanja dugova koji je postao najusklađenija operacija organizirane pljačke u modernoj povijesti.

Danas smo svjedoci istog scenarija kada države novcem poreznih obveznika moraju pokrivati gubitke privatnih banaka pod prijetnjom da bi alternativa bio kolaps svih financijskih institucija. Danas se ovo zove Bailout. Točne brojke se ne znaju, ali procjenjuje se da je samo SAD utrošio preko trilijun dolara (tisuću miljardu) za spas privatnih banaka.

Nevjerovatno, ali istinito. 1982.g. suprotno brižljivom njegovanom dojmu u zapadnoeuropskim i američkim medijima, zemlje dužnici plaćale su svoj dug mnogostruko, doslovno krvlju i poslovičnu posljednju paru davale lihvarima modernog doba iz New Yorka i Londona. Nije bilo točno da su nakon kolovoza 1982. veliki dužnici Trećeg svijeta odbili plaćati dugove. Pištolj im je bio prislonjen na glavu pod pritsikom MMF-a da potpišu ono što su banke eufemistički nazvale reprogramiranje duga s vodećim privatnim bankama među kojima su prednjačile Citicorp i Chase Manhattan iz New Yorka. Krajnji rezultat je bilo ogromno povećanje iznosa duga, usprkos činjenici da iz tih banaka ni jedan peni novog zajma nije stigao u Latinsku Ameriku.

Ukupni se vanjski dug svih zemalja u razvoju , dugoročni i kratkoročni, stalno povećavao nakon 1982., s nešto iznad 839 miljardi dokara na skoro 1300 miljardi dolara 1987. godine. Cijelo to povećanje praktički proizlazi iz dodatnog opterećenja prouzročenog uvjetima ‘refinanciranja’ neplativog starog duga. Pod režimom MMF-a Meksiko je bio prisiljen srezati svome narodu vitalne lijekove, prehrambene namirnice, gorivo i druge potrepštine. Ljudi, a vrlo često i novorođenčad, bespotrebno su umirali zbog nedostataka najosnovnijih lijekova iz uvoza. Jednaki se proces odvijao u Argentini, Brazilu, Peruu, Venezueli i u večini zemalja Afrike, uključujući Zambiju, Zair, Egipat i velike dijelove Azije.

Prema podacima Svjetske banke, u razdoblju između 1980. i 1986. skupina od 109 zemalja dužnika platila je kreditorima samo na ime kamata na svoj inozemni dug ukupno 326 miljardi dolara. Na ime glavnice toga istoga duga otplaćeno je 332 miljarde dolara, što je ukupno s uplatama na ime kamata iznosilo 658 miljardi dolara, a sve to na ime otplate početnog iznosa duga od 430 miljardi dolara. Ali usprkos tim ogromnim otplaćenim iznosima, tih je 109 zemalja 1986. godine još uvijek dugovalo kreditorima svotu od 882 miljarde dolara. Tako je djelovala magija združenih kamata i fluktuirajučih tečajava.

Još je šokantniji aspekt ukupne dužničke krize iz 1980-ih godina bila činjenica da večina toga novca nije uopće napuštala njujorške i londonske banke. Po riječima jednog izravnog sudionika u tim procedurama, bivšeg peruanskog ministra za energiju Pedra Pabla Kuczinskog, koji je preuzeo unosan položaj u njujorško-švicarskoj banci Credit Suisse First Boston: “večina novca nikada nije vidjela Latinsku Ameriku. Od 270 miljardi dolara kredita koje je Latinska Amerika uzela između 1976. i 1981., ustanovili smo da je Latinska Amerika stvarno dobila samo 8.4% toga iznosa i to su bila jedina sredstva koja je Latinska Amerika mogla utrošiti na proizvodne investicije.

Sav je preostali novac ostao u bankama, nikad nije ni stigao u Latinsku Ameriku, samo je promjenio knjige.” Prethodni tekst je dovoljno jasan, brojke govore same za sebe, bitno je istaći da se ovakve dužničke krize i općenito ekonomski šokovi ponavljaju periodično, danas (2010.g.) upravo živimo u tzv. recesijskom periodu ili još jednoj dužničkoj krizi. Zaključak: banke su glavni instrument ekonomske stagnacije, krize, siromaštva i gladi u svijetu. Vidljivo je da one ne ugrožavaju samo ekonomije drugih zemalja (Trećeg svijeta) već svoje rizike prebacuju na leđa građana svoje domicilne zemlje koji moraju svojim novcem pokriti gubitke privatnih banaka pod prijetnjom općeg kolapsa. KRAH SE BLIŽI, A NA JEDNOJ RAZINI TO TREBA POZDRAVIT JER SADAŠNJI JE SUSTAV ZATVORSKA ĆELIJA SA SEDEM MILIJARDI LJUDI. POSTAVLJA SE PITANJE ŠTO UČINITI KADA DO TOGA DOĐE. HOČEMO LI SLIJEDITI SCENARIJ “PROBLEM – REAKCIJA – RJEŠENJE” KOJI ĆE POKUŠAVATI NAMETNUTU ROTHSCHILDI? ILI ĆEMO SE UGLEDATI NA ISLAND?

Jedna od glavnih tehnika masovne manipulacije pri pokušaju uvođenja orvelovske države može se opisati kao “nema drugog izbora” “nemamo nikakvog izbora” “jedino rješenje je …” i tome slično. Ono što želite da se dogodi, prikazujete kao jedini mogući odgovor na dana (umjetno izazvana) zbivanja. Kada je u rujunu 2008. bankovni slom opustošio svjetsko gospodarstvo vlade raznih država govorile su da “nemaju izbora” te da moraju sanirati banke i financijske institucije koje su krah i izazvale.

Nisu vođene nikakve rasprave ili razgovori o drugim načinima reagiranja, a budući da su bankarski agenti bili postavljeni na financijske položaje u pojedinoj vladi, interesi naroda nisu imali baš nikakvih izgleda. Uslijedilo je najveće prebacivanje bogatstva u poznatoj ljudskoj povijesti: od naroda bankarima, od mnoštva šačici – a nije bilo “nikakvog drugog izbora?” Posljedice tog “jedinog rješenja” mogu se vidjeti u Sjevernoj Americi i Europi gdje se tamošnja gospodarstva koprcaju u živom blatu, tražeći slamku spasa.

U osnovi isti plan ostvaruje se s obje strane Antlantika i diljem svijeta, s neznatnim razlikama, a isti projicirani ishod planiran je za svakog. Problem su sustavno osmišljavali oni koji kontroliraju bankovni i financijski sustav preko rothšildskih agenata poput Alana Greenspana, predsjednika Američkih Federalnih rezervi od 1987. do 1006., koji nastavlja provoditi takvu politiku u “Fedu” preko svog kao pas poslušnog nasljednika, posve beskorisnog Bena Bernankea. Ta proračunata pljačka javnog balaga sasvim je očita i jasna. U Europi to ide ovako: Srušiš bankovni sustav kako bi pokrenuo željeni slijed zbivanja.

Ubaciš trilijune eura u banke “da ih spasiš” i prihvatiš njihove toksične dugove kao jamstvo. Tako si u tren oka , privatni dug pretvorio u državni (javni) dug. Vlade vrtoglavo jure prema bankrotu zbog svih dugova uključenih u saniranje banaka i zato što MMF i Središnja europska banka, inače u vlasništvu istih ljudi koji i te banke posjeduju, stupaju na scenu kako bi izbavili države pomoću dodatnih zajmova (dugova). MMF i ECB primoravaju vlade da svojim građanima nametnu opake programe štednje i rasprodaju državna dobra privatnim korporacijama u vlasništvu istih ljudi koji su u vlasništvu MMF-a, ECB-a i banaka.

Europska unija zahtjeva kontrolu privreda svih svojih članica i stvaranje središnje kontroliranih “Sjedinjenih Europskih Država” kako bi riješile problem kojeg su i stvorili oni što kontroliraju Europsku uniju (isti ljudi koji posjeduju MMF, ECB i banke). Sve se to dogodilo a stotine milijuna života ozbiljno je ugroženo zbog tvrdnje da nema “drugog izbora” osim saniranja banaka koje su problem i proizvele. Ali narod Islanda je pokazao da su to besmislice.

O Islandu ste dosta slušali 2008. kada je njegov bankovni sustav pretrpio neviđen i nevjerojatan krah. Bilo je to razmjerno veličini islandskog gospodarstva, najveći bankovni slom u ekonomskoj povijesti. Danas se o islandu vrlo malo čuje zbog načina na koji se njegovo stanovništvo koje broji 320.000 ljudi pozabavilo s ogromnim izazovima s kojima se odjednom suočilo. Ne spominjite Island – Pssst! Stav o tome kako “nema drugog izbora” najviše ugrožava neka alternativa koja djeluje… prijetnja u vidu dobrog primjera. Razmjeri islandskog kraha bili su šokantni. U godinama koje su prethodile 2008.

Island je prihvatio “Greenspanovu doktrinu” privatizacije bankarskog sustava i uklanjanja sustava kočnica i ravnoteža koji se odupirao nesputanoj , raspojasanoj pohlepi. Inozemne ulagače privukle su više stope povrata u računima znanim kao “IceSave”, ali time je Islandski strani dug porastao do strahovitih , očito neodrživih razina. Godine 2003. dug je bio 200 puta veći od nacionalnog dohotka, a u 2007. je bio veći za 900 posto.

Bila je to katastrofa koja se nadvila nad Island, čije nastupanje nije trebalo dugo čekati. Pa pogledajmo što se zbilo sa Islandskim bankama. Nije bilo šanse da ta fiskalna fantazija preživi svjetski slom iz 2008. Tako su tri glavne Islandske banke: Glitnir, Landbanki i Kapthing nacionalizirane kada su propale, a vrijednost islandske krune naspram eura pala je za 85%. Ali danas, svega tri godine kasnije, islandska privreda oporavlja se od razmjerno najvećeg kraha u povijesti zato što …Islanđani te banke nisu sanirali, pustili su ih da propadnu. Oni koji su problem uzrokovali snosili su i posljedice. Do takvog je ishoda došlo zbog toga što je islandski narod odbio preuzeti odgovornost za ono što su prouzročile banke. Zbog žestokih javnih prosvjeda tadašnji premijer Geir Hilmer morao je odstupiti, a ostavku je dao 2009. postavši prvi islandski koji je optužen i kojemu se sudilo zbog nesavjesnog rada. Ovo su na prvi pogled uočljive tri temeljne razlike između onoga što se dogodilo na Islandu i država koje su provele saniranje ugroženih banaka.

Kada su na primjer, irske banke doživjele slom, zbog njihove pohlepe i korupcije, Irska vlada smiješnoga premijera sanirala ih je u tako zapanjujućem stupnju da je Irska sada u stisku oštrih mjera “štednje”, zapavši u dugove prema MMF-u i Središnjoj europskoj banci preko grla, a Irska je privreda uništena što će i ostati za mnoga nadolazeća pokoljenja. Nasuprot tome, Island je jednostavno pustio banke da propadnu. Cowen je rekao da će on odstupiti s mjesta irskog vođe, ali tek nakon što dogovori ogroman zajmovni paket s MMF-om i ECB-om sa svim popratnim uvjetima i odredbama.

Dakle, onima koji su problem i izazvali dopušteno je da nametnu “rješenje” dovodeći od još većih problema golemim povećanjem javnog duga preko vlade. Nasuprot tome, Islanđani su svrgnuli s vlasti političare koji su nadzirali financijski debakl prije nego li su uspjeli učiniti isto što i Cowen. Vođi čija je nesposobnost bilo zbog korupcije ili pak kriminala, nasukala Irsku omogućeno je da slobodno ode i nastavi sa svojim ne sumljivo lagodnim životom, dok je irskom narodu prepušteno da se nosi s posljedicama. Nasuprot tome, Islandskoj verziji Cowena sudi se zbog onoga što je učinio. I novodošla ljevičarska vlada na islandu je 2009. isprva krenula rutom “pa, nemamo izbor” ali narod ni ovaj put za tako nešto nije htio niti čuti, ključni su upornost i neprihvaćanje “ne” kao odgovora.

Nova je vlada predlagala usred prijetnji iz Britanije i drugih zemalja, da će otplatiti 3,5 milijuna eura duga privatnih banaka, plus kamate, što je ekvivalent 100 eura mjesečno po svakom Islanđaninu u sljedećih 15. godina. Prosvjedi su pojačani a šef države, predsjednik Olafur Ragnar Grimsson, odbio je svojim potpisem ozakoniti plan otplate te prihvatio zahtjeve javnosti za referendumom o tom prijedlogu. S obzirom na puls javnosti referendum se nije mogao izbjeći, pa je u proljeće 2010. otprilike 93 posto Islanđana glasalo za odbacivanje prijedloga da javnost otplaćuje dugove privatnih banaka.

Vlada je morala udovoljiti željama stanovništva te su pokrenuti kazneni procesi protiv osoba u pozadini bankarskog sloma, uključujući i bivšeg premijera. Islanđani su također tražili da Ustav zaštiti zemlju od međunarodne strukture moći te je izabrano 25 ljudi, nepovezanih s političkim strukturama, da takav dokument i sastave.

Eto što se sve može postići u koliko ljudi ne odustaju sve dok se pravda ne zadovolji. Iskod: Islandska se privreda budi iz svoje noćne more, dok one zemlje (sve ostale) koje su sanirale banke i učinile javnost odgovornom za privatne dugove upadaju u sve dublji glib. Island bi sada trebao povući svoju molbu za pristupanje Europskoj uniji jer bi pridruživanjem EU poništio sve dobro što je dosad postigao.

Zadnje ispitivanje javnog mnijenja pokazuje da 64 posto Islanđana želi pocijepati tu molbu, ali pritom moraju biti nepokolebljivi kao što su bili i kod saniranja banaka. Islandski predsjednik Olafur Ragner Grimsson također je naglasio ono na što u ovim biltenima ukazujem posljednjih nekoliko mjeseci – agencije za procjenu kreditnih sposobnosti su prava sramota i čisti hohštapleraj. Na polju kreditnog rejtinga kompanija i država vladaju tri agencije – Moodys Investors Service i Standard and Poors (koji zajedno nadziru 80% tržišta) te Fitch Investors Services (15 posto).

To su agencije koje su prije 2008. najobičnijem smeću davale trostruki A rejting., a Islandskim su bankama davale besprijekoran “zdravstveni list” netom prije negoli su propale. I svemu tome unatoč, iste te agencije sada odlučuju o sudbini čitavih naroda putem kreditnog rejtinga kojeg daju pojedinoj zemlji. One rade u dosluhu s dinastijom Rothschild tako što snižavaju rejting ciljanih zemalja, a insajderi se naveliko bogate kladeći se na sniženje kreditnog rejtinga neke države kada znaju da se to sprema.

Svjetski financijski sustav nije tek obična kockarnica koja se igra s ljudskim životima iz minute u minutu, stolovi su namješteni da ne mogu bolje, jer rotšildske mreže ne samo da kontroliraju sustav, one su ga osmislile. Za njih, sustav je kibernetička stvarnost koja određuje energetske tokove onoga što nazivamo novcem. Oni osiguravaju da rijeke novca neprestano pritječu u njihovom smjeru, i što dalje od ogromne većine ljudi. Njihovo glavno sredstvo za postizanje tog cilja je dostupnost ne postojećeg teoretskog novca pod nazivom “kredit”. Metodologija je zbilja jednostavna. Prazne državne blagajne i presahli kreditni tokovi zbog saniranja bankarskog sustava multi – trilijunskim iznosima.

Ponovni krah gospodarstva , uz nemoć vladajućih struktura da išta poduzmu. Potom se rotšildski kartel i njegova potrkala u vladi dogovore o tome kako je “jedini izbor” za rješenje problema restrukturiranje cjelokupnog bankarskog i financijskog sustava, uz uspostavu središnje svjetske banke s nadležnošću nad čitavim globalnim financijama. KRAH SE BLIŽI, A NA JEDNOJ RAZINI TO TREBA POZDRAVIT JER SADAŠNJI JE SUSTAV ZATVORSKA ĆELIJA SA SEDEM MILIJARDI LJUDI. POSTAVLJA SE PITANJE ŠTO UČINITI KADA DO TOGA DOĐE. HOČEMO LI SLIJEDITI SCENARIJ “PROBLEM-REAKCIJA-RJEŠENJE” KOJI ĆE POKUŠAVATI NAMETNUTU ROTHSCHILDI? ILI ĆEMO SE UGLEDATI NA ISLAND?

Svaki prosvjed, ili promjena, ili revolucija, u koliko nije utemeljena na popisu ispod, nema nikakve šanse da išta promijeni. Ovi stupovi sistema moraju pasti, ili će u suprotnom blokirati bilo kakvu vrstu ljudske transformacije. Kraj stvaranju novca na zaslonu računala i naplaćivanju kamata. Kraj zaduživanju vlada kod privatnih banaka nepostojećim novcem zvanim “kredit” , kraj plaćanju kamata ljudi na taj novac “koji nikada nije, niti neće postojati”. Vlade ( a taj se koncept mora radikalno promijeniti) mogu izraditi vlastitu valutu – beskamatnu Kraj privatnim bankama i izdavanju nepostojećeg novca pod nazivom “kredit” jer jedino što stvaraju je “novac” kao dug od samoga početka.

Kraj kasinima kao što je Wall Street i City of London, nemilosrdnom kockanjem sa financijskim i robnim tržištem kao i sa životima milijardama ljudi diljem svijeta. Kraj sve profesionalnijim lobističkim skupinama koje zarađuju za život kao i njihovi klijenti živjeci od korupcije. Kraj vladama bez ugovora, u kojima lažljivi političari mogu obećati ljudima da će učiniti ovo, a kada dobiju potporu i nakon što se smjeste u urede, čine upravo suprotno. Kraj centraliziranoj moći u svim područjima našeg života i početak diverifikacije moći na zajednice kako bi mogle odlučivati o vlastitom životu. Koje će dobro doći iz preraspodjele ležaljka na Titanicu? Nikakvo.

Bankovni sustav kojeg poznajemo nema potrebe da bude mijenjan, on mora u potpunosti nestati. To je kazneno djelo temeljeno na prijevari i iznudi. O njegovoj zamjeni treba biti odlučeno od strane stanovništva – ne od onih koji su ga stvorili i koji potajno žele izmanipulirati, stvoriti nove globalne strukture financijske kontrole utemeljene na “Svjetskoj Centralnoj Banci”
 
(koca111.blogspot.com/ uredio:NSP)