Mislim da se neće dogoditi svjetska kriza kao 2008. i da su vlade već naučile kako se boriti s ekonomskim problemima, a njemačka vlada u slučaju pada ima dovoljno velike fiskalne rezerve od 80-ak milijardi eura iz kojih može intervenirati

U pričuvi već imaju i paket mjera pokretanja javnih radova kako bi pojačali potražnju i zaustavili recesiju.

Hrvatska vlada ne može jačati javne radove jer je na krajnjoj granici zaduženosti i bojim se da smo u lošijoj situaciji nego smo bili na početku zadnje svjetske krize. Vlada ne može intervenirati kao tada kada je povećala PDV, uvela krizni porez na plaće…

Učinili su to da bi spasili radna mjesta u državnom sektoru, a to spašavanje radnih mjesta bilo je besmisleno jer zaposlenici ponovno traže veće plaće. Industrijska proizvodnja pada, turizam stagnira, domaća potrošnja će padati…

Tek stižemo 2008. godinu

Sve komponente BDP-a će biti ugrožene i oporavak neće trajati šest nego deset godina, a nakon toga slijedi nam dugoročna stagnacija jer neće biti ni jednog unutrašnjeg ili vanjskog šoka zbog kojeg bi se oporavila ekonomija, kakav smo, recimo, imali ulaskom u EU-u.

Takvim tamnim tonovima dr. Damir Novotny oslikava mogući scenarij razvoja situacije u hrvatskom gospodarstvu zbog usporavanja njemačkog i talijanskoga gospodarstva.

Kako dva najvažnija tržišta za hrvatske izvoznike imaju problema i usporavaju rast, tako u Hrvatskoj rastu strahovi i očekivanja da nam nova recesija ne gine.

Radi se o zemljama s kojima najviše trgujemo, a kako je izvoz jedan od generatora rasta, jasno je da smanjena potražnja za robama naših tvrtki u tim zemljama i smanjenje dolazaka turista, posebice Nijemaca, znači gubitak za hrvatsku ekonomiju. Dodajte tomu da već dvije-tri godine ekonomisti diljem svijeta najavljuju novu krizu, onda imate pravi recept za brigu.

Jer, Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja u svijetu koje su bilježile minus na minus dugih šest godina, dok su druge zemlje već odavno bile izišle iz krize. Nama je horoskop takav da ćemo tek ove godine vrijednošću gospodarstva uhvatiti pretkriznu 2008. godinu.

Nakon što je u prvom kvartalu ove godine, bruto domaći proizvod (BDP) rastao 3,9 posto u odnosu na isto lanjsko razdoblje, za drugi se kvartal očekivao rast od tri posto. No, ostvareno je 2,4 posto rasta. Nije to rezultat za plakanje, dobar je to rezultat, kažu iz Vlade i ponavljaju da rastemo 20 kvartala zaredom, ali ipak, kažu, moramo smanjiti uvoznu ovisnost, pa su se sjetili da bi trebalo jačati domaću proizvodnju i stvaranje dodane vrijednosti…

A ostali rasli u prosjeku 10 posto

Hrvatska, Italija i Grčka jedine su tri zemlje Europske unije koje cijelo desetljeće nakon svjetske krize nisu svoja gospodarstva vratile na razinu pretkrizne 2008. godine.

Hrvatskoj je lani za to nedostajalo jedan posto bruto domaćeg proizvoda, Italiji je nedostajalo 3,3 posto BDP-a, dok je prošle godine realna vrijednost njemačkog BDP-a bila 13 posto veća nego u 2008. godini. U cijeloj Europskoj uniji lani je vrijednost BDP-a bila 10 posto iznad one iz 2008. godine!

Na naše pitanje, s obzirom na rezerve i planove koje u rukavu ima njemačka vlada, hoće li opet oporavak njemačkoga gospodarstva potaknuti hrvatsko, dr. Novotny naglašava da trebamo znati kako se poduzeća koja su poslovala s Njemačkom neće oporaviti, nego će propasti i nestati s tržišta jer većina nema kapitala da bi preživjela.

To se dogodilo 2008. kad su narudžbe pale drvoprerađivačkoj industriji, neke su tvrtke nestale jer su se oslonile na njemačko tržište namještaja, naglašava ovaj ekonomist i dodaje da se građevinski sektor nije oporavio, tamo je 2008. zbog pada narudžbi nastao nagli pad, a tadašnje velike kompanije su danas u stečaju ili ne postoje.

– Njemačka bi radije vidjela nagli pad ekonomske aktivnosti jer bi se naglo oporavila, no to se neće dogoditi nego će blago usporavati, što se može pretvoriti u dugoročnu stagnaciju, koja ne pogoduje Hrvatskoj, zato što nije u stanju okrenuti se trećim tržištima jer nema dovoljno svojih proizvoda.

Polovica izvoza ide nam u Italiju i Njemačku

Kriza u Njemačkoj će se preliti na Hrvatsku i u pogledu sentimenta potrošača i odnosa prema potrošnji, u drugom kvartalu je pala potrošnja, jedino što još možemo očekivati jest rast investicija iz europskih fondova, a, nažalost, to ide sporo, nema dovoljno pripremljenih projekata – veli nam dr. Novotny.

Objašnjava kako je struktura hrvatske ekonomije kompleksna, posebno ovih posljednjih par godina, kada se ekonomija pretvorila u rentijerski koncept i jednostavno nemamo dovoljno poduzeća koja bi sada prodavala u Africi i Aziji svoje proizvode.

Kao dobar primjer, ističe Jadran Galenski laboratorij koji svoje proizvode prodaje u 80-ak zemalja ili Šestan-Busch s prodajom u 30-ak zemalja…

Ovaj ekonomist kaže da teorija i praksa ekonomskih ciklusa kaže da ekonomije idu prema vrhuncu, pa onda prema padu gotovo u pravilu svakih 10 do 12 godina.

Posljednja kriza iz SAD-a prelila se na cijeli razvijeniji dio svijeta, imala je izvor u financijskom sektoru, sektoru loših kredita u SAD-u, koje su financirale europske banke, pa su banke došle u probleme i sanirale su ih vlade kojima je ostao vrlo visok javni dug.

Dr. Novotny kaže da se sada ne vidi usporavanje američkoga gospodarstva, dok se za njemačko gospodarstvo ovu godinu očekuje usporavanje 0,2 posto.

To zapravo i nije nova kriza. Radi se o cikličkom usporavanju lokalnih ekonomija, i to Njemačke, kao i Italije koja je prezadužena, i nije desetljećima provela modernizaciju.

To će se usporavanje preliti na Hrvatsku, koja s Italijom i Njemačkom ostvaruje 50 posto svih svojih međunarodnih transakcija.

– Hrvatska izvozno orijentirana poduzeća u ovih desetak godina relativno su se dobro uklopila u nabavne lance njemačke i talijanske industrije, mislim na metaloprerađivačku industriju, drvnoprerađivački sektor, pa i neke druge sektore, poput logistike.

Tko će dobiti otkaz? Nijemac ili Hrvat?

Dobro su se pozicionirala u tim lancima, ali će prvi nastradati jer će njemačka industrija smanjivati narudžbe, i to se sada i događa. Njemačka industrija izdvojila je i “outsource” dio proizvodnje prema Hrvatskoj, Češkoj, Rumunjskoj, Bugarskoj i Srbiji, kako bi u slučaju krize mogla smanjivati narudžbe prema vanjskim tržištima, a zadržati radna mjesta u Njemačkoj.

To je sukus problema s kojim će se Hrvatska u sljedećim godinama suočiti.

S druge strane, na tržištu rada Njemačke zaposlilo se dvjestotinjak tisuća hrvatskih građana koji će u slučaju krize ostati bez posla.

To je gotovo sigurno, jer u Njemačkoj se u slučaju smanjivanja proizvodnje primjenjuje pristup da prvi ide onaj tko je posljednji došao.

To je ozbiljan problem jer su se njemački poslodavci i sindikati već dogovorili da će u slučaju snažnijeg pada narudžbi s međunarodnog tržišta, naročito u autoindustriji i industriji strojeva, radno vrijeme biti skraćeno, radit će se tri dana u tjednu kako bi spasili radna mjesta, a prvi na udaru bit će radnici iz drugih zemalja – ističe dr. Damir Novotny.

(slobodnadalmacija.hr)

Znanstvenici su promatrali 15 zemalja prije i tijekom globalne financijske krize iz 2008. godine i primijetili jedno pravilo

Stručnjaci koji vode brigu o javnom zdravlju zasigurno neće vladama predložiti da uvedu recesiju kako bi produžili životni vijek. No posljednji rezultati pokazuju kako razdoblja recesije možemo povezati upravo sa smanjenjem stope smrtnosti.

Znanstvenici su promatrali 15 zemalja prije i tijekom globalne financijske krize iz 2008. godine i primijetili pravilo – što slabija ekonomija, to manje ljudi umire. Razlozi još nisu u potpunosti razriješeni a objašnjavanje efekta moglo bi dovesti i do važnih izmjena politika.

Novcem se ne može kupiti zdravlje, a ni sreća, to svi već znamo, no na osobnoj razini veći su prihodi povezani sa dužim životnim vijekom.

Bogatstvo omogućava bolju zdravstvenu zaštitu, prehranu i rad u predgrađima u kojima je život mirniji i lakši. Život se u tom slučaju čini vrijedna življenja. Nakon stoljeća poboljšanja američki očekivani životni vijek se zaustavio, što je čini se uvelike zbog slučajeva “smrti iz očaja” koje ne uključuju samo samoubojstvo, već i ovisnost o alkoholu i drogama, koja većinom pogađa one s manjim primanjima i lošijim poslovima, piše IFLScience.

Dr. Joan Ballester sa Institute for Global Health iz Barcelone u izvještaju objavljenom na Nature Communications kaže kako je “recesija većinom povezana sa periodima porasta očekivanosti životnog vijeka”. Ova tvrdnja se puno osporava, no nekoliko studija ju podupire.

Ballester je testirao ratu smrtnosti od 2000 do 2010. godine u 140 europskih regija, među kojima je bila uključena i Hrvatska, a neke od njih su iz krize izašle vrlo lako, dok su druge regije i zemlje puno patile.

Stopa smrtnosti u tom razdoblju opala je tijekom dobrih i loših razdoblja. Ballester je pak otkrio kako je najveći pad zabilježen odmah nakon krize, u razdoblju kada je nezaposlenost bila jako visoka i kada je zabilježena stagnacija plaća. Primijećeno je da su zemlje koje su jako bile pogođene recesijom zabilježile veće smanjenje stope smrtnosti, poput Španjolske i Hrvatske, dok se u Njemačkoj ranije zabilježena opadajuća stopa smrtnosti zaustavila tijekom relativno blagog usporavanja. Efekt je bio najveći tijekom zimskih mjeseci.

Oni koji su slično doživjeli tijekom prijašnjih recesijskih razdoblja ponudili su nekoliko teorija kako bi objasnili što se događa. Ballester ponavlja neke.

“Jedan posto povećanja nezaposlenosti povezan je sa smanjenjem smrtnosti u prometu od tri posto u SAD-u” – navodi se tako jedan provjerljiv primjer.

Recesija se također povezuje sa smanjenjem zagađenja. Kako je većina takvih posljedica na zdravlje dugoročna nije u potpunosti jasno koliko je doprinijela smanjenju smrtnosti. Isto se može primijeniti i u slučaju smanjenja upotrebe duhanskih proizvoda i alkoholnih pića tijekom recesije.

Jedan alternativan odgovor na ove mogućnosti je i da ljudi rade manje sati i da ostatak svog vremena koriste za neke fizičke aktivnosti poput vježbanja.

“Naravno recesija nije pravi način povećanja životnog vijeka”, naglašava Ballester u izjavi. Dugoročno smanjivanje ekonomske aktivnosti je štetno.

“Razdoblja ekonomske ekspanzije trebali bi voditi računa i o boljoj kvaliteti zraka, smanjenju nesreća i zdravijem načinu života”, naglašava.

Među zemljama promatranim u istraživanju bila je i Hrvatska, u kojoj je također zabilježen pad stope mortaliteta tijekom razdoblja recesije.

(express.hr)

Banke su zločinačke organizacije koje pljačkaju, kontroliraju i ugnjetavaju ljude i države, a za to koriste bezvrijedne papiriće koje danas poznajemo kao novac!

Banka je jedina institucija na svijetu koja ima legalno pravo da STVARA novac iz ničega te da pomoću njega PLJAČKA stvarna materijalna dobra od ljudi praveći od njih dužnike. 99% ljudi na svijetu ne zna odakle dolazi novac i tko ga stvara, pogrešno misleći da je centralna banka države jedina institucija koja može ‘stvarati’ novac.

Banke, odnosno cijeli monetarni sustav je glavni instrument ekonomske stagnacije, krize, siromaštva i gladi u svijetu. Ako banka ikada zapadne u krizu tada ucjenjuje državu jer bi kao propast banke značila i propast države, odnosno banke prebacuju rizike poslovanja na društvo, a istovremeno ubiru enormne profite kad posao cvjeta.

Danas smo svjedoci takve politike koja se stručnim terminom zove ‘bailout’: vlada SAD-a poklanja preko triljun dolara poreznih obveznika (tisuća miljardi) bankama kako bi ih spasila od propasti. Bankrot Grčke i Irske su slični primjeri, gdje je kriza umjetno izazvana.

Krize, recesije i inflacije se periodično ponavljaju jer je to očekivani i priželjkivani rezultat (‘greška’) ovakvog trulog monetarnog sistema koji danas vlada u svijetu.

Ova ‘greška’ je namjerno ugrađena u sustav, kako bi pojedincima omogućila da se bogate na leđima većine ljudi, tako da danas pola svjetske populacije doslovno gladuje, ostatak jedva spaja kraj s krajem pod teretom dugova, a samo 5% populacije posjeduje većinu svjetskog bogatstva i zemljinih resursa i uživa u blagodatima, te kreditira one ostale, iako sama planeta Zemlja ima dovoljno resursa da prehrani i deset puta više stanovnika nego što nas danas ima (7 miljardi 2010.g.)(skriveno.com)
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 
NoviSvjetskiPoredak.com

ROGERS: U JAPANU JE VEĆ RECESIJA, POLOVICA EUROPE JE TAKOĐER U RECESIJI, A KINA USPORAVA

Američki milijarder i investitor Jim Rogers upozorio je da će se ekonomija SAD kroz godinu dana naći u recesiji.

Rogers je bivši partner George Sorosa, a sada “zvoni na uzbunu” i spominje i sudbinu dolara:

“Od posljednje recesije prošlo je već 7-8 godina, a recesije se – gledano povijesni – ponavljaju svakih 4-7 godina. Do samog ekonomskog pada će dovesti više faktora. U Japanu je već recesija, u Kini se gospodarski rast usporava, polovica Europe je također u recesiji “.

U intervjuu agenciji Bloomberg, Rogers je budućnost dolara i novu recesiju povezao ovako:

“U slučaju nove svjetske ekonomske krize, dolar prvo može postati najprivlačnija valuta za investitore, a to sa sobom nosi određeni rizik. Ako tržišta po cijelom svijetu budu krahirala, a svi budu ulagali u dolar – onda se sam dolar može pretvoriti u svojevrsni mjehur! “

Administracija Baracka Obame je američki državni dug povećala za preko 8 bilijuna dolara.

Usporedbe radi, administracija Georgea Busha-mlađeg ga je povećala za “samo” 4,9 bilijuna.

Veći dio američkog duga – 13,7 bilijuna dolara – otpada na dug privatnim osobama i američkim i stranim kompanijama. A ostatak čine – unutarnji zajmovi.
 
(fakti.org/uredio:NSP)

Svaka se kriza može predvidjeti. Tvrdi to Michael Snyder, američki ekonomist koji piše The Economic Collapse Blog, iznoseći u zadnjem postu pokazatelje moguće nove krize. Kao primjer navodi pad cijena robe, uobičajen prije početka recesije

Stanje koje je u Americi prethodilo financijskom kolapsu 2008. slično je današnjemu. Autor bloga ne slaže se s onima koji misle kako se velike krize i kolapsi ne mogu predvidjeti jer je, proučavajući povijest takvih kriza, uočio pokazatelje koji se ponavljaju.

Prvi primjer navodi smanjenje cijene nafte, koja je samo dva puta u povijesti pala više od pedeset dolara u šest mjeseci.

Prvi takav pad prethodio je velikoj krizi 2008., što se događa i sada. Razlog tome zatvaranje je velikog broja platforma za podmorsko bušenje; u SAD-u ih je, primjerice, ugašeno pola.

Michael Snyder smatra da to najviše utječe na države koje ovise o energetskoj industriji, pa tako pad cijena nafte ozbiljno šteti teksaškoj ekonomiji.

Posljednjih godina banke na Wall Streetu zaradile su mnogo novca zaduživanjem energetske industrije, izdavanjem obveznica i transakcijama na investicijama, pa bloger zaključuje da će negativno stanje u energetici utjecati i na njih. Krediti koji su banke izdavale jednostavno su preveliki, što najboljeopisuje podatak da je zaduženje loše ocijenjenih tvrtki poraslo s četrdeset milijardi dolara 2009. na 210 milijardi dolara 2014.

Bloger smatra da ta situacija nalikuje na onu koja je prethodila krizi prouzročenoj izdavanjem drugorazrednih hipotekarnih kredita. Kao treći razlog za zabrinutost navodi usporavanje globalne trgovine, što se obično događa kad ekonomski uvjeti postanu nepovoljni i alarmantni.

Tyler Durden, autor Zero Hedgea, financijskog bloga koji obuhvaća novosti iz svijeta ekonomije i mišljenja iz različitih izvora, navodi da je globalni promet u siječnju 2015. pao za 1,4 posto u odnosu na prosinac 2014., što je najveći pad od 2011. Inače, Tyler Durden zapravo je ime glavnog junaka Fight Cluba, poznatog filma redatelja Davida Finchera, koje kao pseudonim koristi Daniel Ivandjiiski, pravi autor ovog bloga.

Charles Hugh Smith u svom blogu Of Two Minds, u kojem proučava financije azijskih zemalja, ekonomske trendove i društvene probleme, piše kako brojke pokazuju da su narudžbe robe široke potražnje pale do stope koja nije zabilježena od posljednje recesije.

Michael Snyder uvjeren je da euforija na Wall Streetu zbog dvjestotinjak dionica koje zasad dobro kotiraju neće dugo potrajati. Kaže da će stanje, kada korporativna zarada po dionici počne padati, sličiti onomu neposredno prije pada burze 2008.

Zahvaljujući brzim promjenama na tržištu izazvanima slabim ekonomskim pokazateljima, snažnim dolarom i postroženom monetarnom politikom izdaci iz sredstava temeljnoga kapitala fondova u 2015. dosegnuli su najvišu razinu, prije zabilježenu 2009. Iz fondova koji su uložili u dionice izvučene su 44 milijarde dolara u posljednjih godinu dana, a samo posljednjih tjedana zabilježen je odljev 6,1 milijarde dolara, kako navodi američka bankaMerrill Lynch.

Bloger misli kako je većina ljudi uljuljana u lažni osjećaj samoodrživosti velikog tržišta i navodne gospodarske stabilnosti. Smatra da se ispod naizgled mirne površine događa mnogo turbulencija. Onima koji ne traže znakove nove krize poručuje da bi trebali početi kako se ne bi šokirali onime što dolazi.
 
(liderpress,gradjanska-akcija/uredio:NSP)

Ekonomija je evoluirala u korumpirano, mutno, beskorisno i štetno područje istraživanja pod kontrolom šačice ljudi koji upravljaju globalnim financijskim kretanjima, bankarstvom i centralnim bankama i koji ne dopuštaju da se bilo koji istinski stručnjak pojavi u velikim medijima i razotkrije njihovu, profitom i osobnom korišću, vođenu manipulativnu igru

Unatoč tome što su promotori i kreatori ideja, koje moćnici iz financijskog svijeta predstavljaju kao dogmu da je ekonomija znanost, istina je da ona nikada nije bila i nikada neće biti ništa više od – pseudoznanosti. Vremenom je ta nepredvidiva i neuhvatljiva disciplina dokazala da njezine brojne teorije nisu ništa više od toga, posebice kada ih se iskuša u praksi.

Gotovo u pravilu, ti praktični kolegiji na razini država iz neke od brojnih ekonomskih teorija proizvedu neočekivane, ponekad razorne i često suprotne učinke onima koje su njihovi promotori pokušali predstaviti kao neminovnu posljedicu predloženih mjera.

Ekonomija je danas evoluirala u korumpirano, mutno, beskorisno i štetno područje istraživanja pod kontrolom šačice ljudi koji upravljaju globalnim financijskim kretanjima, bankarstvom i posebice centralnim bankama i koji ne dopuštaju da se bilo koji istinski stručnjak pojavi u velikim medijima i razotkrije njihovu, profitom i osobnom korišću, vođenu manipulativnu igru.

To je vrlo štetan način djelovanja, jer umjesto da objasne što se i zašto događa, promotori propalih ekonomskih eksperimenata filozofiraju, dok traže opravdanje za nastali kaos, perući ruke izjavama da se tako nešto nije moglo predvidjeti zbog brojnih faktora koji utječu na ekonomiju.

Ako se ne može predvidjeti rezultat neke ekonomske jednadžbe, i to svaki put s jednakim ishodom kada imamo poznate ulazne parametre, onda ekonomija i nije znanost, jer ne može dokazati da je moguće izračunati rezultat u jednadžbi koja može imati čak i tisuću poznatih faktora. U matematici je uvijek moguće izračunati rezultat, koliko god ima poznatih faktora. Jer, 2+2 uvijek je 4 u matematici, i zato ona jest – znanost.

Dominacija financijskog kapitala

Jedna od mnogih mana današnje mainstream ekonomske doktrine, njezin je statični karakter koji je posljedica zanemarivanja povijesne perspektive. Unatoč značajnim promjenama strukture lokalnih i globalnih tržišta kroz vrijeme, ekonomija se i dalje čvrsto drži apstraktnog, idealiziranog modela kompetitivnog industrijskog kapitalizma stvorenog davnih dana.

Stoga ne iznenađuje, da moderne ekonomske publikacije i većina ekonomskih ‘eksperata’, još uvijek pokušavaju objasniti nedavne cikluse pojava i prsnuća financijskih balona, tradicionalnim teorijama o ekonomsko/poslovnim ciklusima, gdje ekonomsku ekspanziju slijedi kriza, i tako u krug.

Sukladno tome, kreatori fiskalne i monetarne politike propisuju monetarne recepte koji, umjesto da ublaže, smanje ili čak eliminiraju tu frekvenciju kriznih ciklusa koji se redovito pojavljuju u ekonomiji, vuku poteze koji imaju upravo suprotan učinak, pa te krize postaju sve češće i žešće, vrteći se u spirali kojoj se ne nazire kraj.

Ključno je uočiti nužnost ispunjavanja praznine koju većina mainstream ekonomista uopće ne vidi, a to je da dinamička, dugoročna povijesna perspektiva može pojasniti iz kojeg razloga financijska kriza 2008., koja je započela prsnućem nekretninskog balona u SAD-u, da bi se zatim poput požara proširila svijetom i prerasla u globalnu financijsku krizu, iz koje smo ušli u dugotrajnu recesiju ili, u najboljem slučaju, stagnaciju, nije samo jedan od uobičajenih ciklusa recesije iza koje slijedi ekonomski oporavak na koje su navikli.

Ona je znak da se događa nešto mnogo značajnije: temeljita strukturalna promjena, nova faza u razvoju kapitalizma koja stremi postati novi globalni ekonomski poredak, u kojem je dominantan financijski kapital.

Mnoge značajne pojave jasno ukazuju kako današnji financijski kapital nije ono što je bio u prethodnim etapama kapitalizma. Pritom posebnu pažnju treba obratiti na etapu u kojoj je financijski kapital rastao i cirkulirao ekonomijom ruku pod ruku s industrijskim kapitalom.

Jedna od očitih razlika nove epohe financijskog kapitala je ona u kojoj ovaj, oslobođen regulatornih mehanizama, raste i razvija se neovisno od industrijskog (proizvodnog) kapitala. Prije pojave i uspona golemih financijskih institucija i uklanjanja ograničenja financijskom sektoru, uloga financijskog kapitala bila je tek da ‘podmazuje kotače ekonomije’.

Komercijalne banke objedinjavale su novac štediša kao bankovne depozite i usmjeravale ga u obliku kredita tvrtkama u proizvodnom i uslužnom sektoru. U takvim okolnostima, gdje su regulatorni standardi i ograničenja određivali vrstu i vrijednost investicija koje su komercijalne banke i institucije mogle i smjele podržavati, financijski kapital je u velikoj mjeri u stopu pratio industrijski kapital – oba su rasla i širila se gotovo sinkronizirano.

To više nije slučaj u eri dereguliranog financijskog kapitala u kojem se prodaju i kupuju prava vlasništva nad bezbrojnim komadima papira, umjesto da potiču stvaranje prave, nove vrijednosti u obliku opipljivog novog proizvoda ili usluge. Trgovina papirima postala je primarna djelatnost financijskog kapitala i glavna meta za investiranje u kojem napuhavanje cijena ama baš svega čime se trguje, čini glavni izvor profita, usput podržavajući parazitsku ekspanziju financijskog sektora nauštrb realne ekonomije.

Nova doktrina nije samo uporila tradicionalan protok novca iz financijskog sektora prema produktivnim investicijama u realnom sektoru ekonomije, već ga je hakirala – tako da danas kapital teče iz realne ekonomije prema financijskom sektoru, – što vidimo i iz činjenice da banke postaju vlasnici nekadašnjih industrijskih giganata. Kada financijski sektor ispravno funkcionira, on prvenstveno reciklira ‘besposlen’ novac, pretvarajući ga u kapital za investiranje.

30-ak godina deregulacije financijskog tržišta potaknulo je stvaranje novih financijskih instrumenata koji su se uvelike temeljili na prijevarnim Ponzi shemama za stjecanje profita, kojima je isisavan profit iz proizvodnog sektora kako bi financijski sektor, poput parazita, rastao na njihovim plećima. Ono što je nekada bio simbiotski odnos između financijskog i proizvodnog sektora pretvorio se u agresivni parazitizam, gdje je parazit postao veći i snažniji od svog domaćina.

Prijetnja globalnom katastrofom

Jasan indikator ovog zloslutnog trenda isisavanja kapitala iz realnog prema financijskom sektoru je matematika – prava znanost. Ona nam kaže kako je prije 1980. godine i prvih deregulacija financijskog sektora, korporativni profit imao oko 9 posto udjela u BDP-u, a jednako toliko su iznosile i investicije financijskog sektora u realnu ekonomiju.

Do danas, iako je korporativni profit porastao na otprilike 12 posto BDP-a, investicije u realnu ekonomiju smanjile su se na svega 4 posto BDP-a. To, bez ikakve sumnje, znači da sve veći i veći dijelovi korporativnog profita bivaju preusmjereni iz realnog sektora ekonomije u financijski sektor, uglavnom kroz otkup vlastitih dionica, sumnjiva spajanja kompanija u mega-kompanije i naravno, neprijateljska preuzimanja. To je bez ikakve sumnje razlog što investicije u realan sektor postupno nestaju.

S novim načinom djelovanja financijskog kapitala usko su povezani i mehanizmi koji služe za izmještanje kapitala iz realnog u financijski sektor, koje su omogućili centralni bankari uz pomoć političara. I jedni i drugi nisu ništa više od pijuna financijskih aristokrata koji globalnim financijskim sustavom vladaju i upravljaju preko svojih vjernih, bogato plaćenih slugu na pozicijama moći.

Svaka nevolja na tržištu kapitala spremno je pometena pod tepih izdašnim injekcijama jeftinog novca koji se iz centralnih banaka slijeva u komercijalne banke i financijske institucije, navodno da bi se potaknula proizvodnja i otvaranje novih radnih mjesta jeftinim kreditima.

U stvarnosti, taj jeftin novac s nikakvom ili gotovo nikakvom kamatom rijetko završava u realnoj ekonomiji. Opet se ubacuje u financijski sektor kako bi se još više napuhale cijene njihovih papira, ili da se stvore novi tržišni boomovi koje slijede lomove, gdje se svaki lom opet refinancira novim, još većim dozama novca poreznih obveznika, čime njihovi ostali, već prenapuhani baloni postaju još napetiji, s neminovnom sudbinom da prsnu prije ili kasnije.

A kada prsnu, sa sobom donose i novu, višu cijenu koju će porezni obveznici morati platiti za novi bail-out. Jer, oni su too-big-to-fail, pa nema drugog rješenja, kažu, nego da ih se opet izvuče tuđim novcem, inače će nastupiti globalna katastrofa i Mad Max scenarij na ulicama.

Dokle tako misle raditi? Nemoguće je ne primijetiti katastrofu koju takva politika dovlači pred svačija vrata.
 
(dnevno.hr/uredio:nsp)

Nedavno je Standard&Poor brazilskim državnim obveznicama odredio rejting ‘smeća’. U međuvremenu, Amerika oporavila, dolar je postao tražena roba, cijena mu je porasla, a dolarska plima za BRICS i druge zemlje u razvoju preokrenula se u oseku

Skupa s drugim zemljama BRICS-a – Rusijom, Indijom, Kinom i Južnom Afrikom, Brazil je još ljetos “upućivao izazov svjetskom financijskom poretku” (Al Jazeera Amerika), “gradio alternativni globalni poredak” (The Huffington Post) i “prekidao dominaciju zapadnih velesila” (RT.com).

No, prošle je srijede bonitetna agencija Standard & Poor’s obveznicama brazilske države odredila rejting “smeća”, što znači da ta zemlja proživljava “krupnu nesigurnost i da je izložena pogubnim poslovnim, financijskim ili ekonomskim prilikama koje bi mogle prouzročiti njezinu nesposobnost da ispunjava svoje financijske obveze”. Time se Brazil priključio Rusiji (a i Hrvatskoj, Bugarskoj, Indoneziji, Turskoj…) koja je u rang “smeća” dospjela još potkraj siječnja ove godine.

Ljetos je, naime, postala operativna Nova razvojna banka (NDB, sa sjedištem u Šangaju) koju je sa sto milijardi dolara kapitala BRICS osnovao “kako bi uspostavio konkurenciju Svjetskoj banci i Međunarodnom monetarnom fondu, multilateralnim institucijama kojima dominiraju SAD i Europa”.

Niti tri mjeseca poslije Rusija velikom brzinom troši državne zalihe, kineski rast se usporava, a Brazil se nalazi na korak od “bankrota”. Kako se to moglo dogoditi?

Najavljuju li ta zbivanja neke opasne promjene u globalnoj ekonomiji? Je li srozavanje Brazila, sedme po snazi svjetske ekonomije sa 200 milijuna stanovnika, u “smeće” samo početak nekog većeg svjetskog ekonomskog i političkog potresa?

Nije riječ samo o BRICS-u, premda bi već i njegova ekonomska veličina bila dovoljna za zabrinutost. Većina “ekonomija u nastajanju” (eng. emerging) i “zemalja u razvoju” (eng. developing), koje se snažno oslanjaju na izvoz sirovina, hrane i energenata, našla se naglo u velikim problemima: prodaja u inozemstvu im se smanjila, cijene njihove robe su potonule, valute im brzo gube vrijednost, pogodila ih je deflacija, državni im proračuni propadaju u deficite, a cijena zaduživanja astronomski raste. Prinos na brazilske državne obveznice uoči degradacije bio je gotovo 15 posto!

Najveći neposredni krivci za takvo stanje su “jaki” dolar i usporavanje rasta Kine, zemlje koja kupuje i troši i do polovice najznačajnijih svjetskih burzovnih roba. Fundamentalni uzrok najnovije krize zemalja u razvoju je, međutim, nastanak ekonomske strukture preosjetljive i neotporne na vanjske i domaće šokove. Veliku ulogu u tome odigrao je donedavno “slabi” dolar.

Proteklih šest-sedam godina novac je zemljama u razvoju doticao i zahvaljujući američkoj ekspanzivnoj monetarnoj politici kojom se Amerika izvlačila iz vlastite Velike recesije. Dolara je bilo u izobilju i po simboličnoj cijeni pa su ga poduzetnici i špekulanti uzimali i ulagali u zemlje u razvoju, točnije u ono čime su one raspolagale, a to su prirodni resursi.

Kupovali su se rudnici, naftna i plinska polja, dionice i obveznice, masovno ulagalo u infrastrukturu, potrebnu i nepotrebnu. Investiranje je preraslo u preinvestiranje. U međuvremenu se Amerika oporavila, dolar je postao tražena roba, cijena mu je porasla, a dolarska plima za BRICS i druge zemlje u razvoju preokrenula se u oseku.

Danas se vidi da Brazil i druge zemlje u razvoju nisu iskoristile dolarsku bonancu da bi svoje privrede učinile zrelijima i raznovrsnijima. “Ukopale su se u prirodne resurse, propustile su razviti i druge vještine svoje radne snage. Nisu povećale produktivnost, nisu poboljšale svoj ljudski kapital i razvile mreže znanja, a vlade su u svojim proračunima nagomilale socijalne troškove koje je teško financirati jednom kada se njihove ekonomije ukoče”, ocijenio je sjajni američki analitičar John M. Mason. A sada dolare treba vraćati.

Brazil je pritom zemlja s najvećim dolarskim obvezama na svijetu. Njezine tvrtke i država prodale su, prema Bloombergu, dolarskih obveznica za oko 160 milijardi dolara. S više od sto milijardi slijede Koreja, Indonezija i Čile. Argentina je na oko 80 milijardi dolara, a po 50-ak milijardi su emitirale Kina, Malezija, Kazahstan, Peru, Kolumbija, Filipini. No, to je tek manji dio njihovih ukupnih dugova.

Brazil prema Economistovu “globalnom barometru” ima ukupni javni dug od 1774 milijarde dolara, koji će se do kraja ove godine popeti na 69 posto njegova BDP-a, što je vrlo slično javnom dugu od 70 posto BDP-a Portorika, zemlje koja je u lipnju proglasila ogluhu na svojih 70 milijardi dolara duga.

Od BRICS-a i Indija ima javni dug od 1500 milijardi dolara ili 54 posto BDP-a, dok je javni dug Rusije zanemariv, samo osam posto BDP-a. No, dug je popis zemalja s javnim dugom većim od sto posto BDP-a.

Od onih koje ne spadaju u najrazvijenije tu su Cipar, Irska, Portugal, Jamajka, Libanon, Grčka. Sve su te zemlje nagomilale državni dug suprotstavljajući se Velikoj recesiji (spašavajući svoje banke i nastojeći slom privatne potrošnje nadoknaditi javnom) i investirajući jeftine i obilate dolare i eure, no danas bi ispuhivanje njihova dužničkog balona moglo svijet odvesti u najveću ekonomsku krizu ikada.

Pouke su već odavna dobro znane, ali uvijek jednako uzaludne. Kad zemlju zadesi slom izvoznih prihoda, ona shvati koliko joj je bilo glupo zanemarivati jačanje domaće privatne potražnje. Kad ne može vraćati inozemne dugove, shvati da joj je bilo puno pametnije zaduživati se u vlastitoj valuti. Kad dolar ojača pa cijena nafte padne, požali što se toliko oslanjala na prirodne resurse. No, sve se te pouke za desetak godina zaborave pa kriza zakuca na vrata uvijek iznova šokantnom pravilnošću.
 

 
(telegraf.rs/uredio:nsp)

Steve Keen, profesor ekonomije i financija na Sveučilištu Zapadni Sydney, ugledni je australski ekonomist, a najpoznatiji je po tome što je predvidio globalnu krizu

Oštar kritičar ekonomije, teorija i metodologije na kojima počiva današnja ekonomska znanost razvio je model u koji je uključio banke, dug i novac i dokazao da prije velike oluje u ekonomiji vlada bonaca u koju se globalne ekonomije uljuljkaju uoči početka katastrofe. Glavni uzrok kolapsa ekonomije su privatni, a ne javni dugovi, smatra Keen.

Privatni dug, a on je rastao desetljećima i prešao je rast BDP u posljednjih četrdeset godina, u američkom slučaju privatni dug rasao je s oko 25 posto BDP pedesetih godina prošlog stoljeća i došao do 150 posto BDP 2005.

Svijet je postao ovisan o dizanja kredita kao gorivo za ekonomsku ekspanziju, a kad je dug prestao rasti, ekonomija je pala – kaže Keen.

Ovaj ekonomist je još 2005. godine počeo držati seriju predavanja po uglednim sveučilištima sa tezom da je slom globalne ekonomije neminovan. Ipak, premda rado viđen gost i zanimljiv govornik, njegove riječi nisu dopirale do vlada. I tada, kao i danas, glavna briga vlada bio je javni, odnosno državni sud, a ne privatni dug kojeg Keen smatra ključnim.

Privatni dug je važan, jer banke kreditiranjem stvaraju novac i novu potražnju. To je glavni izvor širenja ponude novca u našoj ekonomiji, a novčane zalihe će rasti i ekonomija će rasti ako novi krediti prelaze otplatu starih dugova.

Koji su glavni uzroci globalnog financijskog kolapsa?

Glavni uzrok bio je rast privatnog duga, a on je rastao desetljećima i prešao je rast BDP-a u posljednjih četrdeset godina; u američkom slučaju privatni dug rastao je sa oko 25 posto BDP-a pedesetih godina prošlog stoljeća i došao do 150 posto BDP-a 2005. Svijet je postao ovisan o dizanju kredita kao gorivu za ekonomsku ekspanziju, a kad je dug prestao rasti, ekonomija je pala.

Ali to je proces koji ne može ići zauvijek, jer dug ne može postati beskonačno veći od prihoda. Iako je teško uspostaviti maksimalnu razinu, empirijsko istraživanje koje je proveo američki bankar Richard Vegh utvrdilo je da se svaka kriza u posljednjih 150 godina u svijetu dogodila kad je privatni dug premašio BDP za 1,5x puta. (Hrvatsku tek čeka ulazak u krizu?)

Amerika je doista ispunila te kriterije tijekom dvetisućitih godina, a Kina ih je premašila u posljednjih pet godina. Dakle, kriza u SAD bila je predvidiva, a vjerujem da će se kriza dogoditi u Kini u idućih godinu ili dvije – zaključuje Keen.

Kad je riječ o zemljama koje su najefikasnije isplivale iz krize Keen navodi Island.

Tamo su političari htjeli učiniti ono što su činili svi drugi, da spase banke, a ne dužnike, nametnu mjere štednje. Ali ljudi su opkolili Parlament, predsjednik je odbio ugovore s MMF i pobuna je značila da je Island otpisao svoje dugove, podržavajući dužnike, a ne vjerovnike. I osim toga, procesuirali su bankare.

Island je izašao iz krize bolje nego li bilo koja druga zemlja, iako je u jednom trenutku privatni dug u bankama bio oko 1.000 posto njihovog BDP – zaključuje profesor Keen.

Najgore se s krizom nosi eurozona gdje su nametnute mjere štednje zbog lažnih uvjeravanja da je javni dug pravi problem i da će štednja dovesti do rasta. Ove politike su izazvale drugu Veliku depresiju, smatra Keen.

Nepotrebna patnja Grka

“Najgore prošli ljudi u zemljama poput Grčke, Španjolske, Portugala, koji su morali proći kroz nepotrebne patnje programa štednje koji je pogrešno identificirao problem kao posljedicu javnog duga. Mnogi ljudi počinili su samoubojstvo zbog pogrešnih politika. Trebamo političko vodstvo koje može razumjeti složene sustave, od ekonomije do ekologije”, navodi Steve Keen.

Kako ste uspjeli predvidjeti veliku financijsku krizu koja je od 2008. zahvatila svjetsku ekonomiju?

U kasnim 1980-ima čitao sam radove Hymana Minskog i postao uvjeren da je njegovo objašnjenje kapitalizma točno. Izgradio sam matematičke modele njegove hipoteze financijske nestabilnosti za svoj doktorat i ti su modeli pokazali ne samo da će se kriza dogoditi nego da će se dogoditi kad stopa rasta privatnog duga bude usporena, ali i da će krizi prethoditi razdoblje prividne mirnoće. Kad sam vidio da se ova oba obrasca pojavljuju u podacima – dizanje duga i istovremeno pad nezaposlenosti i inflacije – vjerovao sam da je kriza neizbježna. Počeo sam s javnim upozorenjima da će se kriza dogoditi još u prosincu 2005.

Zašto mainstream ekonomija nije predvidjela ovu krizu?

Mainstream ekonomija zanemaruje privatni dug uz argument da je “dug novac koji dugujemo sami sebi” – odnosno da pozajmljivanje povećava dužnikovu potrošačku moć, ali smanjuje vjerovnikovu, međutim uz mali ukupni učinak. To je točno za situacije kad jedna osoba posuđuje novac drugoj jer se onda radi o izmjeni postojeće, stalne količine novca. Ali, to nije istina kod bankovnih kredita, koji stvaraju novi novac i potražnju kad je kredit realiziran, ali uništavaju novac i smanjuju potražnju kad se dug otpla­ćuje. Ignoriranjem ove bitne značajke kredita banaka, ignorirali su i uzroke krize i prividno blagostanje koje se pojavilo uoči krize.

Zašto je privatni dug tako važan za razumijevanje financijskog kolapsa i same financijske sfere?

Privatni dug je važan, jer banke kreditiranjem stvaraju novac i novu potražnju. To je glavni izvor širenja ponude novca u našoj ekonomiji – a novčane zalihe će rasti i ekonomija će rasti ako novi krediti prelaze otplatu starih dugova. To je bio slučaj tijekom šest desetljeća od 1945. do 2008.: svake godine novo kreditiranje prekoračilo je otplatu duga, te je ukupni dug rastao brže od BDP-a za tih 60 godina. Ali to je proces koji ne može ići zauvijek, jer dug ne može postati beskonačno veći od prihoda. Iako je teško uspostaviti maksimalnu razinu, empirijsko istraživanje koje je proveo američki bankar Richard Vague utvrdilo je da se svaka kriza u posljednjih stotinu i pedeset godina u svijetu dogodila kad je privatni dug premašio BDP za 1,5 puta ili kada je omjer porastao za oko 20 posto – na primjer sa 135 posto do 155 posto tijekom pet ili manje godina. Amerika je uistinu ispunila te kriterije tijekom dvijetisućitih, a Kina ih je premašila u posljednjih pet godina. Dakle, kriza u SAD-u bila je predvidljiva, a vjerujem da će se kriza dogoditi u Kini u idućih godinu ili dvije.

Što mislite o studentskim pokretima koji zahtijevaju izučavanje alternativnih ekonomskih znanosti umjesto neoklasične?

Mislim da su zahtjevi studentskih pokreta izvrsni. Alternativne poglede kako kapitalizam funkcionira treba izučavati sve dok ne evoluira pristojna paradigma. To bi moglo trajati desetljećima, a u međuvremenu neoklasična ekonomija nema pravo na monopol nastave na sveučilištima.

Što je rješenje za ovu krizu i stagnaciju?

Moramo drastično smanjiti privatni dug: samo kad se vrati na razine koje smo imali 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća, kapitalistička ekonomija će opet snažno rasti – mada se sada, naravno, moramo nositi i s ekološkim ograničenjima rasta. To bi se moglo postići onim što ja nazivam “jubilejem modernog duga”, ili “kvantitativnim olakšavanjem za narod”. Iskoristili bi se kapaciteti vlade – kroz središnju banku – kako bi se stvorila novčana podloga za otpis dugova na način da se ne pravi razlika između štediša i dužnika. Oni koji nemaju dug dobili bi novčanu injekciju, oni koji imaju dug trebali bi ga, uz pomoć, otplatiti; i trebalo bi zaustaviti situaciju da banke kreditiraju kako bi financirale špekulacije, a ne investicije.

Što bi svijet, ili globalna zajednica, trebali naučiti iz ove krize?

Najvažnija je lekcija shvatiti kako se lako stvara privatni dug – stvarno nastaje “ni iz čega” te kako banke lako mogu stvoriti previše duga. Moramo prestati razmišljati o dugu kao o nečemu što se događa između dva pojedinca – u situaciji u kojoj onaj koji je štedio novac može taj novac posuditi, a mogućnost da onaj drugi ne vrati taj novac smatra se krađom – i razmišljati na način da je banka poput tvornice koja teži što više proizvoditi, i mora povremeno otpisati dug koji nikad ne bi trebao biti stvoren. Konačno, neekonomisti moraju naučiti da je konvencionalna ekonomska teorija vrlo loše model kapitalizma jer zanemaruje novac, dug i neravnotežu – a sve ove kategorije definiraju aspekte kapitalizma. Trebamo novu teoriju ekonomije koja uzima pojmove novca i duga vrlo ozbiljno, a vidi ekonomiju kao kompleks koji je daleko od ravnoteže sustava.

Koje su posljedice koje osobno smatrate najgorima? Kako će – i hoće li – promijeniti društva u kojima živimo?

Najgore je pojedincima koji su izgubili prihode te u mnogim slučajevima životne ušteđevine zbog ove krize. Možda su još gore prošli ljudi u zemljama poput Grčke, Španjolske, Portugala, koji su morali proći kroz nepotrebne patnje programa štednje koji je pogrešno identificirao problem kao posljedicu javnog duga. Mnogi ljudi počinili su samoubojstvo zbog pogrešnih politika.

Je li kriza pokazala da postoji potreba za novom vrstom vodstva? Na koji način?

Trebamo političko vodstvo koje može razumjeti složene sustave, od ekonomije do ekologije. Naši politički sustavi su dizajnirani kad smo trebali “plemensko” vodstvo protiv drugog plemena. No, ovih dana najveće prijetnje našem opstanku dolaze iz složenosti prenapučenog svijeta u kojemu živimo i potrebne su nam odluke koje su suprotne od onoga što su plemenske vođe sklone učiniti. Na primjer, da bismo sada riješili ekonomsku krizu, moramo smanjiti privatni dug i mi imamo kapacitete da to učinimo. Javni dug je porastao jer je privatni dug prvo postao prevelik, a onda je prestao rasti – čime je uklonio izvor potražnje iz gospodarstva. Ali naši političari jednostavnog načina razmišljanja primjenjuju uvijek jednostavan lijek pokušaja izravnog smanjivanja javnog duga i time gospodarstvo pati. To je jedini rezultat. Povlačim analogiju između naših političara i onoga što oni rade s amaterskim vozačima automobila koji pokušavaju skrenuti desno na cesti i zbog toga voze automobil u krug. Njihov je refleks da i dalje drže volan udesno, ali zbog toga još više proklizavaju – jer zapravo trebaju okrenuti volan ulijevo kako bi se izravnali.

Možete li navesti nekoliko dobrih i loših primjera kako su različite vlade rješavale krizu?

Vjerojatno je krizu najbolje riješio Island. Način na koji su to oni učinili uključivao je političko djelovanje cijele zajednice – što je lako u zemlji koja ima tako malo stanovnika. Politički lideri htjeli su učiniti ono što su činili svi drugi – spašavati banke, a ne dužnike, nametati mjere štednje… ali ljudi su opkolili Parlament, predsjednik je odbio potpisati ugovore s MMF-om i pobuna je značila da je Island otpisao svoje dugove – podupirući dužnike, a ne vjerovnike. I osim toga, procesuirali su bankare. U konačnici, Island je izašao iz krize bolje nego li bilo koja druga zemlja, iako je u jednom trenutku privatni dug u bankama bio oko 1000 posto njihova BDP-a.

Najgore se sa krizom nosi eurozona gdje su nametnute mjere štednje zbog lažnih uvjeravanja da je javni dug pravi problem i da će štednja dovesti do rasta. Ove su politike izazvale drugu Veliku depresiju.

*stisnite “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(vestinet.rs,jutarnji.hr,youtube.com/uredio:nsp)

U Rusiji se bilježi nezapamćeni pad rublje, inflacija galopira, a stanovništvo se u panici ubrzano snabdeva i pravi zalihe hrane. Domaći novac vade iz banaka i kupuju sve u trgovinama, a neki su dizali kredite u rubljima

U Rusiji nikad nije dosadno. Pa, mi smo na ovakve krize, udarce i kaos već navikli. Nije ovo prvi put. Naravno da su se ljudi uznemirili, ali ne toliko koliko bi se možda očekivalo – kaže kolega novinar Maksim Jusin iz Moskve.

Mnogo se ljudi, naglašava Jusin, pripremilo za ovakvu situaciju jer se već prije najmanje mjesec, dva mogao iščitati ovakav ishod. Rusi su snalažljivi pa je većina podigla svoje dolare i eure u strahu da se ne zabrani njihovo podizanje s računa, kao što je to u Ukrajini. Jusin napominje da je posljednjih tjedana zabilježen i povećan broj nenamjenskih kredita koji su podizani u rubljima. Neki snalažljiviji su podizali kredite i od deset tisuća dolara u rubljima – za taj iznos kupili bi dolare ili eure i sada bez panike vraćaju te kredite koji su se obezvrijedili. Neki su, pak, kupovali automobile i stanove na kredit u rubljima.

No, Jusin napominje kako sada svi čekaju da se tečaj stabilizira. Čini se da oni koji sada mahnito kupuju dolare i eure možda griješe jer se čeka da država ubrizga svoje devizne rezerve kako bi stabilizirala tečaj na razumnoj mjeri.

Krim je koštao

Kriza i ova situacija s Ukrajinom odavno su natjerale Ruse da se snalaze i vrte, pa je samo naivne romantičare dočekala nespremne – dodaje Jusin. Napominje da sada mnogi oporbenjaci likuju i kažu kako “Krim ipak nije pao – besplatno”.

Vraćamo se u 90-e. Konačno smo postali banana-republika – komentira, pak, stanovnik Moskve Jevgenij kojega smo dobili na mobitel dok je nervozno stajao u redu pred mjenjačnicom na Trgu Majakovskog u središtu ruske metropole.

Jevgenij je pokupio sve rublje koje je imao kod kuće – od žene, brata, šogora i bake koju je trebalo nagovarati da podigne s računa “ono nešto umirovljeničke ušteđevine koju ima” – i sada ih želi promijeniti u dolare ili eure kako bi “spasio što se spasiti dade”. U redu, otkriva, nema velike gužve, ali pred svim moskovskim mjenjačnicama i bankama ljudi čekaju. – Odvikli smo se od redova, ali sada nas ponovno vraćaju u prošlost – ljuti se Jevgenij. Dodaje kako je, srećom, uplatio doček Nove godine u Španjolskoj, u Barceloni, po starim, prihvatljivim cijenama pa je barem za to miran, “ali ako sada ne kupim eure, ne znam kako ću se tamo provesti”.

Velika zbrka

Priča nam kako mnogi njegovi prijatelji žele otkazati putovanja pa od agencija traže povrat u eurima, no one im nude rublje, i to po “ondašnjem tečaju”. – Vlada velika zbrka – priča nam dok se red relativno brzo pomiče, te dodaje kako se neki pribojavaju da bi, kad oni dođu do šaltera, moglo nestati eura i dolara.

Pad cijena nafte i sankcije, koje su uvedene Rusiji zbog ukrajinske krize, doveli su do neviđene inflacije. Rubalj nezadrživo pada. Još početkom rujna euro je bio 40 rubalja, a sada je već prešao granicu od 100 rubalja, iako je tijekom jučerašnjeg dana tečaj bio 84 rublja za euro.

Moskvom je zavladala blaga panika – kaže Jevgenij, a Jusin napominje da su najveći udarac doživjeli turistički operateri jer će se ove godine osjetiti veliki pad broja ruskih turista u Europi.

Ove će godine svjetske metropole prvi put nakon 2000. ostati bez rastrošnih Rusa koji će 2015. dočekati skromnije u ruskim destinacijama. Moskovski restorani trljaju ruke kao nikada dosad – objašnjava Jusin.

Dokad će ovo, kakav užas – gotovo na rubu plača govori žena u redu pred mjenjačnicom, piše portal Medialeaks. – Dok im ne damo Krim – dešperatno joj odgovara mladić koji s prijateljem preko mobitela pokušava doznati koja mjenjačnica u blizini daje najbolji tečaj za otkup.

Rusi su se bacili i na trošenje. – U IKEA-i i trgovinama bijele tehnike stvaraju se redovi. Ljudi kupuju sve što stignu, trebalo im to ili ne – priča nam Galina Kandaurova koja se također rastrčala po velikim moskovskim šoping-centrima. Prodavači spadaju s nogu, a skladišta se prazne brzinom svjetlosti. – Neki kupe dva-tri televizora ili dvije-tri perilice – prenosi gradski moskovski portal riječi prodavačice Nadje, dok njen kolega Dima, koji prodaje aparate za kavu, nemoćno gleda jer kod njega nema reda. Malo tko hoće male jeftine aparate.

Sada se sve prodaje po starim cijenama, a kad se one usklade s dolarom, to će biti kao ljubav u doba kolere – tvrdi Moskovljanka koja je produljenu pauzu za ručak iskoristila da dođe do šoping-centra i potroši “nepotrebni višak obezvrijeđenih rubalja”.

Potrošiti rublje

No, nisu svi u groznici – priča nam Jevgenij. Oni koji nemaju nikakvu ušteđevinu, samo dolaze pred mjenjačnice i sprdaju se s onima u redu. – Neki za ovu situaciju psuju Putina, a neki Obamu – smije se Jevgenij te dodaje kako se prvi put nakon sovjetskih vremena pojavljuju i redovi pred restoranima. – Ljudi žele potrošiti rublje pa ako ne mogu ni na što drugo, onda si makar priušte neku zabavu.

“U bankama uglavnom umirovljenici, kao da smo došli u ambulantu, a ne u banku”, piše na portalu Moskovskog komsomolca. “Oni još uvijek više vjeruju bankama, a svi bankovni šalteri su u pogonu”, prenose ruski portali i napominju da je ovo prednovogodišnje blagdansko vrijeme ipak unijelo određenu uznemirenost i neizvjesnost u napaćene ruske duše.

Ovako nije bilo od 90-tih

Cijene hrane su skočile za 25 posto u 2014. godini, a vjera stanovništva u stabilnost države ozbiljno je poljuljana, navodi “Business Insider”. Neimenovani stanovnik Moskve izjavio je za BI da su police u samoposlugama glavnog grada Rusije sve češće prazne, jer se stanovnici trude nabaviti što više hrane prije novog pada rublje.

On tvrdi da ovako nije bilo ni u vrijeme krize koja se dogodila prije pet godina. Samo cijene svinjenitine i šećera porasle su za 25 posto, a cijene ribe i morskih plodova za 15 posto, navodi “Nezavisnaja gazeta”. Izvješće državnog zavoda za statistiku također pokazuje da su cijene u prosincu nastavile rasti.

Samo za sedam dana cijene heljde, koja se u velikoj mjeri koristi u Rusiji, porasle su za 5,7 posto, dok su cijene jaja, krastavca i kupusa skočile između 4,3 i 6,2 posto. Prema podacima Ruske središnje banke, zbog skoka cijena hrane inflacija je prošlog mjeseca dosegnula 9,4 posto. Razloge ovakve krize valja tražiti u činjenici da Rusija veći dio hrane uvozi iz inozemstva, što u kombinaciji naglog pada rublje u odnosu na dolar i sankcija koje joj je uvela EU, dovodi do inflacije.

Deset razloga zašto je slabljenje valute put u katastrofu

Deprecijacijom bi najviše bili pogođeni građani jer bi im poskupjeli krediti, a inflacija bi im povećala troškove života.

Slabljenje kune, prevalilo bi se prije svega na teret građana. Većina ih je u kreditima vezanima za euro, pa bi slabljenje kune značilo i istodobno veći iznos kredita koji bi trebali otplaćivati. Isto bi značilo i za državu i njezin dug koji bi se također povisio, što bi pak moglo dovesti do nemogućnosti njegova servisiranja.

I inflacija kao jedna od posljedica također bi se prebacila ponajprije na teret građana. Zato se i druga skupina ekonomista, koji podržavaju politiku HNB-a, pita kome je i zašto u interesu slabljenje kune i preokret u monetarnoj politici koja je jedina godinama ekonomiju održavala stabilnom s obzirom na to da fiskalna politika svoju restriktivnost kroz smanjenje državnih rashoda i štednju nije provodila.

Zalaganjem za deprecijaciju mogla bi se nepotrebno stvoriti panika među građanima koji bi mogli pohitati u mjenjačnice da pretvore kune u eure, što bi dodatno oslabilo kunu. Takav scenarij već je viđen. Zasad panike nema, tečaj je upravo na razini od 7,7 kune za euro, no i to je najveća razine eura naspram kune u zadnjih 10 godina.

Mnogo je negativnih učinaka dvoznamenkaste ubrzane deprecijacije sa 7,7 na 8 i više kuna za euro u kratkom razdoblju za Hrvatsku kao malu i otvorenu ekonomiju. Evo najvažnijih deset razloga protiv:

1. Povećava otplatu kredita stanovništva i poduzeća

Ovaj razlog osjećaju svi oni građani i poduzeća koji su podigli kredit uz valutnu klauzulu (u velikoj su većini) kojima iz mjeseca u mjesec raste vrijednost anuiteta koji otplaćuju. Primjerice, mlada obitelj koja je podigla dugoročni stambeni kredit s mjesečnim anuitetom od 500 eura morala bi zbog deprecijacije od 10% platiti 380 kuna više za ratu stambenog kredita.

2. Povećava uvozne cijene, što uzrokuje inflaciju i povećanje troškova poduzeća

Slabljenje domaće valute izravno utječe na porast uvoznih cijena jer je Hrvatska uvozno ovisna (pokrivenost je robnog uvoza izvozom samo 46 %). To znači više cijene na policama trgovina, više troškove repromaterijala za proizvođače, više cijene benzina… scenarij koji nas vodi u spiralu inflacije iz koje je Hrvatska izišla prije 15 godina.

3. Smanjuje 
štednju u kunama

Kuna je u kratkom razdoblju ponovno neatraktivna valuta. Samo je posljednja deprecijacija od 5% u posljednja tri mjeseca donijela ogromnu konverziju štednje stanovništva iz kune u euro. Jedno je od važnih svojstava novca da ga se koristi kao sredstvo štednje, u ovom slučaju kuna je to prestala biti, a pri još bržoj deprecijaciji ponovno bi trebalo čekati deset godina da se vrati povjerenje u kunu (do tada ćemo vjerojatno već uvesti euro).

5. Povećava porezni teret i vodi u inflacijski porez

Kroz povećanu vrijednost uvoza zbog višeg tečaja eura PDV koji se obračunava pri uvozu automatski je veći pa prema tome deprecijacija oporezivanjem dodatno povećava cijene i ubrzava inflacijsku spiralu.

4. Deprecijacija smanjuje realni dohodak stanovništva jer je većina troškova i obveza indeksirana u stranoj valuti

Stanovništvo ima ugovorenu plaću u kunama (najčešće nije indeksirana na promjenu tečaja), a automatski je posljedica manja količina robe i usluga koja se može kupiti zbog deprecijacije jer će većina trgovaca povećati svoje cijene – raste im uvozna cijena. Smanjivanje realnog dohotka znači smanjenje standarda i siromašnije građane.

6. Utječe na neatraktivnost kunskih vrijednosnih papira (dionice/obveznice/komercijalni zapisi) i usporava oporavak burze

Svi vrijednosni papiri koji kotiraju na burzi denominirani su u kunama. Uza znatan pad cijene dionica u posljednjih godinu dana njihova bi vrijednost bila još manja zbog deprecijacije kune.

7. Povećava kunsku protuvrijednost vanjskog duga kao udjela u BDP-u

Vanjski je dug dosegnuo 45 milijardi eura, što bi uz deprecijaciju na 8 kuna pridonijelo povećanju za 31,4 milijarde kuna. Kada se to podijeli s BDP-om, dobivamo vanjski dug veći 9,4%, mjereno udjelom u BDP-u.

8. Deprecijacija smanjuje vrijednost potraživanja poduzeća

Poduzeće koje izda račun u kunama, a neka mu velika kompanija jednostavno ne želi platiti ili ugovori valutu plaćanja za šest mjeseci, ima sve manju realnu vrijednost potraživanja zbog deprecijacije i posljedično inflacije. To se posebno odnosi na mala i srednja poduzeća koja imaju potraživanja od velikih tvrtki i koja sebi zbog svog snažnijeg tržišnog položaja mogu priuštiti da ne plate na vrijeme, odnosno da ugovore valutu plaćanja od šest mjeseci i dulje.

9. Pridonosi nepovjerenju investitora u sposobnost otplate dugova

Inozemni investitori i vjerovnici zbog smanjenja realne vrijednosti domaćeg proizvoda povećat će nepovjerenje u domaću ekonomiju jer je realni domaći proizvod nužan za otplatu dugova.

10. Deprecijacijom svi u konačnici gube i ona vodi u još dublju recesiju

Deprecijacijom se otvara spirala međuovisnosti inflacije, troškova i tečaja, što prema hrvatskom višegodišnjem iskustvu iz 80-ih i 90-ih vodi u recesiju koja bi u ovim međunarodnim okolnostima bila najdublja dosad, a to u konačnici vodi u neželjenu višegodišnju depresiju.
 

 
 
(jutarnji,youtube.com/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=19501"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Djecu bi se danas trebalo strašiti sa konzumerizmom umjesto Babarogama. Što je izazvalo Veliku recesiju?

(u tri scene i jednom telefonskom razgovoru)

Prije četrdesetak godina upoznala sam jednog čovjeka i kasnije još tri puta došla s njim u dodir. Ove četiri scene, koje obuhvaćaju četiri desetljeća njegovog života, trebalo je da mi budu dovoljne da predvidim Veliku recesiju. Ali nisam to povezala sve do sada.

Prva scena

Krajem 60-ih radila sam u jednom kafiću blizu vojne baze iz koje su vojnici slani u Vijetnam. Mnogi vojnici koji su kod nas navraćali izdavali su antiratne novine i planirali demonstracije – jedna grupa je čak organizirala sindikat u vojsci.

Ali ja sam često sjedila s jednim mladićem koji se vratio iz Vijetnama i samo brojao dane do skidanja uniforme. Dwayne je imao kovrčavu tamnu kosu, živahne oči, simpatičan osmijeh i pomalo isturene zube. Bio je vješt majstor i umio je popraviti gramofon ili donijeti dio uz koji je naš stari šapirograf glatko radio.

Nije mnogo govorio o ratu osim što je pričao da je njegova četa sve vrijeme bila napuhana. “Naša deviza je bila – ‘Hajde da ne radimo, a da kažemo da smo učinili.’ Ja i još jedan momak smo to ispisali na velikom panou. “Pano je preživio čitav jedan dan”, rekao je s mješavinom ironije i pravog ponosa.

Dotle je išao Dwayneov antiratni aktivizam. Nije namjeravao postati profesionalni vijetnamski veteran kao John Kerry. Planirao se vratiti u Cleveland i nadoknaditi propušteno vrijeme u civilnoj kontrakulturi.

Uživala sam na pauzama s Dwayneom zbog njegovog toplog, samoironičnog humora, ali tisuće vojnika je prolazilo kroz kavanu i nisam primijetila kada je otišao.

Druga scena

Početkom 70-ih General Motors je uveo najbržu automobilsku pokretnu traku na svijetu u Lordstaunu, država Ohio, i na njoj zaposlio radnike stare u prosjeku 24 godine.

Vodstvo se nadalo da će ovi zdravi, mladi i neiskusni radnici proizvoditi 101 automobil na sat bez obustave rada kojom bi se iskusni automobilski radnici sigurno služili. Ali takav tempo i monotonija tlačili su ove mlade radnike. GM je u Lordstaunu umjesto obustava dobio niz usporavanja i kvarenja strojeva kako bi se usporila traka. Uprava je to javno označila kao sustavnu “sabotažu” – dok nije shvatila da time može naškoditi prodaji automobila.

Otišla sam u Lordstaun tjedan dana prije glasovanja o štrajku, usred nacionalnih spekulacija o generaciji “hipi automobilskih radnika” čije će priče o “humaniziranju pokretne trake” navodno zauvijek promijeniti američki rad.

Prilikom organiziranog obilaska tvornice (kako bih drugačije ušla?), primijetila sam Dwaynea kako zračnim pištoljem ubacuje radio-prijemnike u automobil. Prepoznali smo se, ali u discipliniranom tvorničkom okruženju oboje smo instinktivno pomislili da je najbolje da to ne pokazujemo. Umjesto pozdrava, Dwayne mi je doturio ceduljicu sa svojim brojem telefona. Iste večeri u njegovoj kući, ukratko mi je ispričao što mu se dešavalo otkad je odslužio vojni rok.

“Sjećam se da ste mi ti i društvo dali ogroman banana split na dan kad sam se skinuo. Pa, otad je sve krenulo nizbrdo. Vratio sam se u Cleveland, živio s ocem koji je bio nezaposlen. Čovječe, kakva je to bila gnjavaža! Ali mislio sam da će biti bolje ako se motoriziram, pa sam kupio auto. Ali pokazalo se da auto nije ljudsko biće i to je bio problem. Onda sam pomislio, ‘Zapravo mi treba djevojka.’ Ali pokazalo se da djevojka jeste ljudsko biće pa je onda to bilo problem. Na kraju sam se zaposlio u General Motorsu da otplatim auto i djevojku.”

Zatim me je upoznao sa svojom trudnom ženom, i činilo se da mu je mnogo draža nego što je govorio.

Mladi par se nije žalio na plaću u General Motorsu. Međutim, Dwayne je planirao dati otkaz kad mu se žena porodi. “Još uvijek sam bio tamo da bismo mogli iskoristiti bolničko osiguranje.” A poslije? “Možda ćemo otići obrađivati zemlju.” Ako to ne uspije, potražit neki posao gdje će moći raditi nešto “smisleno”.

Za Dwaynea smislen posao nije podrazumijevao lansiranje space-shuttlea ili liječenje raka. Podrazumijevao je postići nešto vidljivo, recimo popraviti gramofon u kafiću, umjesto da izvodi rutinske pokrete rukom na kolima koja prolaze pored njega svakih trideset šest sekundi.

Želio je i pobjeći iz vojničke atmosfere tvornice. “Isto je kao u vojsci”, rekao mi je. “Čak koriste i iste riječi, recimo ‘izravno naređenje’. Kobajagi imaš ugovor, tako da postoje neke stvari na koje prosto ne mogu da te prisile. Osim ako ti šef smjene ne izda izravno naređenje, pa onda ili uradiš ili letiš. “

Tako su i pored velike plaće Dwayne i njegovi prijatelja razmišljali produžiti dalje. To nisu bili pusti snovi. Početkom 70-ih bilo je dovoljno posla, pa recimo, ako se neki tvoj prijatelj preselio u Atlantu, ili neka skupina koju voliš svira u Cincinnatiu, mogao si stopirati i za dan-dva naći posao koji će ti pokriti troškove stanarine i hrane.

Naravno, zbog toga je bilo teško voditi poduzeće. Uprava General Motorsa nije se razlikovala od mnogih drugih poslodavaca kada se žalila na izostanke od ponedjeljka do petka, i na visoku fluktuaciju radne snage među mladim radnicima. Upravo u to vrijeme su američki proizvođači počeli osjećati konkurenciju njemačkih i japanskih proizvoda, i prvi put u nekoliko desetljeća doživjeli blagi pad profitnih stopa. Iz ove perspektive, pitam se da li je to bio trenutak kada su mnoge tvrtke čvrsto riješile da učine nešto povodom svojih problema s radnom snagom.

Ali ni Dwayne ni ja nismo mogli naslutiti outsourcing i offshoring koji će uskoro nastupiti. Za nas je to bilo vrijeme kad je bilo posla i kad Amerikanci nisu govorili o pronalaženju nego o humaniziranju posla.

Treća scena

Godine 1980. održala sam predavanje na sveučilištu u Michiganu i primijetila Dwaynea u publici. Poslije predavanja pozvala sam ga da pođe s nama – sa mnom i profesorima koji su me tamo pozvali. Ali Dwayne je uzeo djecu iz škole i odveo ih kod dadilje da bi stigao na smjenu od četiri popodne. Njegova žena će ih pokupiti sat vremena kasnije kad se završi njena prva smjena.

“Komplicirana logistika”, rekla sam.

“Teži manevri nego u Vijetnamu”, odgovorio je. Ali su ih on i njegova obitelj svakodnevno uspješno izvodili.

Za tih nekoliko minuta koliko smo imali na raspolaganju, Dwayne mi je ispričao da više ne radi u automobilskoj industriji. “Mnogo otpuštaju.” Da bi “bio korak ispred”, postao je mehaničar. A da bi bio ispred toga, svoje kvalifikacije je podigao do točke da sada “programira strojeve koje programiraju druge mehaničare”. Sležući ramenima, kao da je htio da kaže “Što se može …”

U to doba strojarske radionice su uvodile kompjutere, kako se mehaničari na klupama više ne bi bavili planiranjem, nego da se planiranje centralizira u upravi ili odjelu za planiranje. Dwayne je pomagao da se uvede automatizacija koja će mnoge njegove kvalificirane kolege svela na ulogu rukovatelja. Shvatio je da za “korak ispred” mora spušta cijenu tuđeg rada i olakšava zamjenu drugih ljudi. Otud ono apologetsko slijeganje ramenima.

Izgleda da njegova žena nije uspijevala ići ispred računalne automatizacije. Obrađivala je podatke u osiguravajućoj kompaniji i najčešće se navečer vraćala kući žaleći se na glavobolju od cjelodnevnog buljenja u tadašnje nepokretne, treperave CRT monitore.

“Uredski posao postaje gori od onih tvornica o kojima si pisala”, rekao mi je Dwayne. “Usput, dopala mi se knjiga.” Mislio je na moju knjigu All the Livelong Day, s jednim poglavljem o Lordstaunu u kojem se on pojavio.

Telefonski poziv

U ljeto 2008. pozvao me je neki čovjek da mi kaže kako on i njegove sestre zovu svakog iz očevog imenika da ih obavijeste da je on preminuo.

Dwayne je naprasno umro u Arizoni, gdje se preselio prije nekoliko godina i radio u specijaliziranoj radionici koja je imala nekakve veze s industrijskim laserima. (Izgleda da je “bio korak ispred” do samog kraja). Sahrana se održavala u subotu i bilo je puno mjesta za goste sa strane. “Tata je napravio lijepe dograđene spavaonice”, rekao mi je njegov sin.

Dwayneova djeca (koja su razvožena između smjena točno u minutu) pokušavala su pronaći način da kuća ostane u obitelji umjesto da je prodaju nekom strancu koji možda neće znati cijeniti građevinsko majstorstvo njihovog oca. Ali sve je još uvijek bilo “pod znakom pitanja”.

Nisam otišla na sahranu, ali sam makar uspjela na vrijeme pošaljem telegram sućuti.

Lehman Brothers je propao dva mjeseca kasnije, a ja sam počela intervjuirati ljude, koji su ostali bez posla bez kuće ili ušteđevine u Velikoj recesiji, za potrebe ove knjige. Trebalo mi je dvije godine razgovora sa žrtvama recesije da uvidim kako je Dwayne povijest, s čijim sam dijelovima bila upoznata, objašnjavala krizu koja nas je snašla nakon njegove smrti.

Kad sam shvatila da Dwayne i njegova obitelj se trebaju naći u povijesti Velike recesije, pronašla sam njegovog sina. Ispričao mi je da su njegove sestre, koje obje žive u Michiganu, razmišljale preseliti u Arizonu, možda čak i zajedno, iako je jedna bila udana, a druga nije. Čak su počele ispipavati kakve su šanse za zapošljavanje. (Jedna Dwayneova kći je medicinski recepcioner dok druga vozi dostavni kamion.)

Zatim je došao krah, i ko je tad smio odreći stalnog zaposlenja? Nažalost, dok su čekali, cijene nekretnina su toliko pale da bi, čak i da su uspjeli prodati Dwayneovu kuću po tadašnjoj cijeni, i dalje dugovali banci preko 200.000 dolara. Kuća, sa svim Dwayneovim finim adaptacijama, sada je bila “pod vodom”.

Budući da je njihova majka dotad već otišla sa scene i da njihov otac nije ostavio nikakvo značajno nasljedstvo, osim isplaćenog životnog osiguranja od 15.000 dolara i 6.000 dolara zaduženja na kreditnoj kartici, njegova djeca nisu mogla nastaviti otplaćivati ​​kredit za kuću. Tako su, po savjetu odvjetnika, banci poslali poštom ključeve i otišli.

“Tata bi se našalio”, kaže njegov sin. “Dok sam bio živ, branio sam vam da bježite od kuće, ali naučio sam vas da trebate otići od kuće kad umrem”. Tako nešto. Samo bi on bi to umio ispričati smješnije. “

Vjerojatno postoji neki način da ispadne smješnije, ali ni ja ne znam kako.

To ne znači da je Dwayne vodio naopak ili bezvrijedan život. Možda je njegovo imanje propalo u recesiji, ali on je bio prilično redovito zaposlen na sve zahtjevnijim, a nadajmo se i “smislenim” radnim mjestima. Odgojio je troje djece koja se međusobno slažu i poštuju svog oca. I izgleda da je očuvao svoj ​​samoironično, ali ne i samopotcenjivački humor do kraja.

Sa druge strane: ovdje imamo jednog radnika, u obitelji s dvije plaće, koji je držao korak ispred offshoringa, držao korak ispred automatizacije, radio četiri desetljeća i umro bez ikakve ušteđevine, s neotplaćenim stambenim kreditom većim od vrijednosti kuće i 6.000 dolara zaduženja na kreditnoj kartici.

Što se tiče ove kreditne kartice, Dwayneov sin je inzistirao da mi skrene pozornost kako je njegov tata prezirao “konzumerizam” do kraja. Dok su djeca odrastala, obitelj nijednom nije kupila veliki televizor, novi auto ili najmodernije tenisice na kredit. Najveći dio tog duga od 6.000 dolara, smatra sin, ostao je od Dwayneove posljednje selidbe iz Illinoisa u Arizonu, dakle moglo bi se reći da je u pitanju bila investicija u karijeru, koju je otplaćivao.

Sve mi to govori da je Dwayneoa realna zarada, iako su njegove kvalifikacije rasle, ostajala je na istoj razini ili možda išla naniže tijekom njegovog života. Ali ići naniže je neamerički pravac.

Od 1820. do 1970, realne satnice u Americi rasle su svakog desetljeća, čak i tijekom 1930-ih. To izuzetno stoljeće i pol (vjerojatno jedinstveno u povijesti) završio se sedamdesetih. Od tada do sada – drugim riječima, tijekom Dwayneovog radnog života – američke satnice su stagnirale ili opadale.

Izgleda da se Dwayne nalazio na višem kraju – to jest stagnantnom kraju – ove platne statistike. Tijekom godina kada su tolika radna mjesta preseljena u inozemstvo i tolike kvalifikacije prebačene od ljudi na kompjutere, Dwayne je bio jedan od dalekovidnih i sretnih Amerikanaca koji su uspijevali da “budu korak ispred”.

Zašto onda tvrdim da je njegov život nagovijestio Veliku recesiju?

Tijekom desetljeća kada se Dwayneova zarada gotovo nije mijenjala i dok su kvalifikacije njegovih manje sretnih kolega gubile vrijednost, američka produktivnost je neizmjerno porasla. Statistički govoreći, od 1971. do 2007, američka produktivnost je porasla 99 % posto; to jest gotovo je udvostručena. U istom razdoblju, satnice su porasle 4 posto. (Ne 4 posto godišnje – 4 posto za trideset šest godina.) Drugim riječima, produktivnost prosječnog radnika porasla je dvadeset pet puta više od njegove plaće. Ljudi kao što su Dwayne i njegova kompjutorizirana žena s uredskim poslom proizvodili su više na sat čak i dok su im plaće ostajale iste ili padale.

Ali Amerika je potrošačka ekonomija. Dwayne je koristio riječ “konzumerizam” kad je prekoravao djecu što traže najnovije drangulije. Ali za ekonomiste, “potrošačka ekonomija” je neutralan termin koji označava društvo koje većinu svojih proizvoda prodaje interno. Mi u Sjedinjenim Državama 70% posto svoje robe i usluga prodajemo jedni drugima. Ali ako je većina Amerikanaca zarađivala manje, a proizvodila više, tko je kupovao sve stvari?

Kada je Henry Ford 1914. podigao plaće radnicima na pokretnoj traci na fantastičnih 5 dolara na sat, objasnio je da njegova tvrtka ne može razvijati ukoliko Amerikanci ne zarađuju dovoljno da kupe atomobil koja proizvode. Kada su firme za koje je Dwayne radio počele smanjivati plaće, vodile su se logikom da umjesto da svoje radnike plate da bi mogli kupovati stvari, mogu isti novac da im pozajme. Možda to i nije bila toliko svjesna odluka koliko iskorak iz nužosti.

Kada je Dwayne početkom 70-ih radio u General Motorsu, ova automobilska tvrtka je ušla u posao automobilskog kreditiranja kako bi unaprijedila prodaju vlastitih proizvoda. Kada je Dwayne umro, General Motors Acceptance Corporation nije davala samo kredite za kupnju automobila, nego je bila i četvrti po veličini stambeni vjerovnik. TARP program ju je izvukao iz ogromnih hipotekarnih gubitaka.

Isto tako, još jedan industrijski gigant, General Electric, osnovao je svoju kreditnu podružnicu, GE Capital, pomoći srednjim poduzećima da kupuju njihove generatore. Ali kako su realne zarade padale, a realna prodaja se usporavala, ogranak se transforimisao u financijsku tvrtku. Do 2007, godinu dana prije kraha, GE Capital je osiguravao polovicu profita General Electrica.

Korporacije koje nisu same postale banke ulagale su dobit u druge banke ili su je vraćale dioničarima koji to činili. Tako je regularni novac postao Wall Street novac. Drugim riječima, naša ekonomija je financjalizirana. Ali što su financijske institucije radile sa svim tim novcem koji se gomilao u sve manje i manje ruku?

U mojoj knjizi Money Makes the World Go Around, pokušala sam da uđem u trag svojoj bankovnoj štednji koja je oticala u globalnu ekonomiju sredinom devedesetih. Najveći dio mog novca, pokazalo se, kružio je u zatvorenim krugovima trgovine valutama, vrijednosnim papirima i apstraktnijim derivatima. Onaj djelić koji je procurio do, kako ga bankari zovu, “realnog sektora”, korišten je za kupnju vode iz trećeg svijeta i energetskih sustava (bez ikakvih materijalnih poboljšanja na njima). Ostatak je pozajmljivan tvrtkama, državama i privatnim građanima koji, po svemu sudeći, nisu bili vlasnici rastućih poduzeća niti imali rastuće prihode da bi mogli da ga vrate.

Prosto se osjećao piramidalni miris. Ako ove godine nemam 10 dolara, a primanja mi ne rastu, kako ću dogodine imati 15 dolara da vam vratim novac s kamatom? Da se ponovo zadužim? Do kraja 90-ih svakom osim guvernerima bilo je jasno da ovako neće moći još dugo.

Ako zvuči kao da se hvalim svojom ekonomskom dalekovidnošću, neka se zna da, iako sam coktala i odmahivala glavom nad studentskim kreditima, LBO operacijama, dot-com akcijama i zaduživanje po kreditnim karticama, nisam predvidjela da će najveća piramidalna prijevara našeg doba podrazumijevati prodavanje, sekjuritizaciju i klađenje protiv stambenih kredita odobrenih Amerikancima koji nisu mogli priuštiti kupnju kuće.

Znala sam samo da je Amerika potrošačka ekonomija.

Ali umjesto da rast produktivnosti iz posljednjih četrdeset godina podijelimo s našim potrošačima, mi smo ga raspodijelili toliko nejednako da je najveći dio ovog novog bogatstva otišao jednom postotku, dok su preostalih 99 posto, uključujući i Dwaynea, bili previše siromašni da kupe ono što su proizvodili. Na kraju nas je to sustiglo.

Međutim, razgovarajući sa žrtvama Velike recesije, primijetila sam nešto čudno. “Siromašni” Amerikanci su iznenađujuće bogati. Redovi pred narodnim kuhinjama iz 1929. izbjegnuti su osiguranjem za slučaj nezaposlenosti. Dvočlana zaposlena obitelj, iako je možda bila odgovor na pad zarada, predstavljala je još jedan vid osiguranja za nezaposlene. Većina nezaposlenih ljudi ne samo što ima što jesti, nego može i priuštiti kavu za ponijeti. Nijedan od dugoročno nezaposlenih u ovoj knjizi nije nosio termos bocu.

Svjesna sam, naravno, da preko 15 posto američkog stanovništva živi ispod službene linije siromaštva i da se znatan broj njih bori sa, kako je sada nazivamo, nesigurnošću prehrane. Ali ovaj rad sam započela kontaktirajući ljude koji su ostali bez posla, stana ili ušteđevine tijekom Velike recesije. To znači da su nekad imali jedno ili više tih “srednjoklasnih” obilježja.

Par ljudi s kojima sam razgovarala zapitalo se, baš u toku našeg razgovora, da li će ih možda “oporavak” od recesije zateći u nekoj drugoj socioekonomskoj klasi. Neki se na zabrinjavajući način bore s neizvjesnošću. Ali možete sresti i ljude s pravim talentom da ugrabe trenutke zadovoljstva i organiziraju ohrabrujuće sitne rutine, čak i kad ne znaju točno kako će riješiti krupnija pitanja, recimo da li će idućeg mjeseca raditi ili, u dva-tri slučaja, gdje će naredne noći prespavati.

Uvodno poglavlje knjige Barbare Garson „Down the Up Escalator: How the 99 Percent Live in the Great Recession”, Doubleday, 2013.
 
(pescanik/uredio:nsp)