Sigurnost posla u državnoj tvrtki je sada već mit koji je važio tijekom socijalizma, jer država danas ne može financijski je osigurati

Upravo je to razlog zbog čega su mladi svjesni da im je možda bolje da imaju nesigurne poziciju, koja će im donijeti mnogo više novca, nego neki privid sigurnosti u javnom sektoru.

Rad u državnim firmama se tradicionalno u bivšoj Jugoslaviji, pa samim tim i u Hrvatskoj, smatrao najsigurnijim zaposlenjem koje bi jamčilo solidna primanja i dobre uvjete rada, međutim u posljednje vrijeme ni državne jasle ne jamče stabilnost, te se mladi okreću privatnom sektoru u potrazi za većim izazovima i, naravno, većim plaćama.

Posljednje istraživanje koje je sproveo sajt “Infostud” pokazalo je da je interes za državnim tvrtkama drastično opalo u posljednje tri godine, dok su kao najpoželjnije označene strane tvrtke. Čak 40 posto ispitanika kaže da strane tvrtke pružaju bolje uvjete, a to ne podrazumijeva samo veću plaću, već kvalitetniji rad, bolji sustav kompenzacija, a sam radnik može računati na vlastiti razvoj u vidu dodatnih obuka i usavršavanja.

Trend predstavlja racionalnu reakciju radne snage na promjene koje su se dogodile na tržištu rada tijekom posljednjih nekoliko godina. Došlo je do promjena u plaćama, s obzirom na to da su u privatnom sektoru primanja rasla, dok su u javnom smanjivana. Istovremeno, i potražnja za radnom snagom u privatnim tvrtkama raste, dok u javnom sektoru ne samo što je zapošljavanje zabranjeno već su najavljivana i velika otpuštanja.

Privatni sektor – logičan trend

Sve je to učinilo da se ljudi okreću onom sektoru koji nudi posao i koji obećava bolju perspektivu napredovanja. Međutim, privatni sektor bira one ljude koji imaju više obrazovanje, a samim tim i veći potencijal za napredak u budućnosti.

“Ako se sagledaju sva javna poduzeća, uključujući državnu upravu, zdravstvo i obrazovanje, raspon plaća je izuzetno mali, a najlošije prolaze oni koji su najobrazovaniji. Kao rezultat imamo liječnike, specijaliste i vrhunske stručnjake koji odlaze u privatni sektor ili su primorani napustiti zemlju jer je u zemlji u javnom sektoru vrlo teško zaraditi 1.500 eura”.

Sociolog Vladimir Vuletić to objašnjava time što su mladi ljudi daleko pragmatičniji, prate trendove i tokove koji ih okružuju, a njihovo iskustvo i odrastanje šalju drugačiji signal nego što je to bio slučaj kod njihovih roditelja, kada je najvažnije bilo završiti školu, zaposliti se u državnoj tvrtki i dočekati mirovinu.

“Mladi sa sobom nose jednu dimenziju koja je potpuno različita od prethodne generacije – u pitanju su izazov i novac, dok su prioriteti njihovih roditelja bili sigurnost i stabilnost. Oni su spremni da se natječu za bolje poslove i da umjesto državnih jasla biraju rizičnije poslove koje su više plaćeni”.

Pojam “sigurnost” polako iščezava

Sa gledišta sigurnosti posla, javni sektor će svakako ostati oličenje toga, međutim, prema novom Zakonu o radu, više uopće nije teško ostati bez posla, pa čak i u državnoj upravi.

Stoga, ka javnom sektoru trebaju se okretati ljudi sa srednjim obrazovanjem, jer takva vrsta poslovne orgnaizacije, u kojoj se od radnika ne zahtjeva toliko kao u privatnim tvrtkama, njima više pogoduje.

“Pozitivna strana privatnog sektora jest to što ne samo da dozvoljava usavršavanje već se ono od radnika i zahtjeva, naročito kada se prijeđe neka kritična faza razvoja i kada uvjet za opstanak privatnih poduzeća postane uvođenje inovacija i kreativnosti u djelatnost. Tada su im potrebni sposobni, posvećeni i obrazovani ljudi s iskustvom, koji zauzvrat dobivaju vrlo dobre plaće “.

Iz sociološkog kuta, Vuletić kaže da je ta sigurnost sada već mit, koji je važio tijekom socijalizma, jer država danas ne može financijski je osigurati, uzimajući u obzir način na koji svjetsko gospodarstvo djeluje. Upravo je to razlog zbog čega su mladi svjesni da im je možda bolje da imaju nesigurne poziciju, koja će im donijeti mnogo više novca, nego neki privid sigurnosti u javnom sektoru.

Privatni sektor je stup gospodarstva

Privatni sektor bi trebao biti ključni nositelj razvoja, jer je on izvor koji osigurava sredstva za jaku državu. Privatne tvrtke, jesu te koje financiraju usluge države, i ako one ne stvaraju veliku dodatnu vrijednost, neće biti dovoljno sredstava za financiranje vojske, obrazovanja, zdravstva i drugih djelatnosti koje financira država.

S druge strane, kaže da, unatoč tome što u poslovanju privatnog sektora postoji veliki broj kršenja prava zaposlenih, počevši od slabog sindikalnog organiziranja pa do prekovremenog rada, to ne znači da će tako zauvijek i ostati.

“Sve ovisi iz kojeg kuta se sagledava cijela situacija. Oni stariji će se boriti da zadrže svoju poziciju, jer ne odgovaraju samo za sebe već i za svoju djecu, samim tim će se i zalagati za postojanje sindikata. Sa druge strane, mladi su spremni se natjecati i ugrabiti svaku šansu koja im se pruži, a na sindikate ne obraćaju pažnju”, zaključuje on.
 
(sputniknews.com)

Jedna od najčešćih ekonomskih kovanica koja se danas mogu čuti je ona o fleksibilnom tržištu rada. Neprekidnim ponavljanjem ove kovanice koju više nitko niti analizira niti dovodi u pitanje, ona postaje nova, prihvaćena mantra. U njoj je sadržana sama suština “novog” kapitalizma i ona simbolizira budućnost koja ne samo da se sprema, već je uveliko tu.

Argumentacija u korist fleksibilnog tržišta rada je na prvi pogled logična. Ako poslodavci nemaju troškove kada otpuštaju radnike (otpremnine npr..), Ako nema zakonske regulative koja otpuštanje otežava i komplicira, tada će poslodavci puno lakše zapošljavati nove radnike. Kada je otpuštanje lako, i zapošljavanje je puno lakše.

Kao dodatni argument se navodi i postupno ukidanje razlika između stalno zaposlenih i onih koji rade na određeno vrijeme. U novom ambijentu više ne bi bilo diskriminacije radnika i zaštite koju stalno zaposleni uživaju na teret ostalih, pogotovo mladih. Trend je potpuno jasan – ide se ka tome da svi zapravo rade na određeno vrijeme, s tim da poslodavac diskrecijski odlučuje koliko to određeno vrijeme traje.

Pored lakog otpuštanja radnika, druga dimenzija fleksibilnog tržišta rada podrazumijeva i elastičnost plaća nadolje. Ako poslodavci mogu smanjivati ​​plaće zaposlenih bez suvišnih procedura, bez pogađanja sa sindikatima i bez propisane minimalne cijene rada, zaposlenost će svakako rasti. Poslodavci će lakše odlučivati ​​da uđu u nove poduzetničke pothvate, a to će otvarati nova radna mjesta.

Promotori ovih ideja smatraju da su sindikati i državna regulativa osnovne prepreke učinkovitom funkcioniranju tržišta rada i osnovni generatori nezaposlenosti. Radikalni korifeji slobode i slobodnog tržišta, poput Hayeka na primjer, smatraju da je i parlament prepreka funkcioniranju tržišta i da njegovu moć treba ograničiti. Uostalom, Hayekovo dirljivo poštovanje za generala Pinocheta je jasan signal u kome pravcu treba ići.

Hladnom ekonomskom analizom se dolazi do logične poante – u “novom” starom kapitalizmu čovjek je stvar, u najbukvalnijem smislu te riječi. Kao što se poduzetnik oslobađa zalihe prodajom po bagatelnoj cijeni ili bacanjem, slično će se osloboditi i viška radnika – otpuštanjem. Ljudi koji su sjekli i slagali balvane, biće tretirani baš kao i ti balvani kada do krize dođe.

Oni koji ne prihvaćaju ovu logiku misle da između balvana i čovjeka ipak postoji nekakva razlika i da bi je možda trebalo uvažiti. Balvan nema balvančiće kojima mora objasniti da više nema ni posla ni primanja, da ne zna kako će ih sutra nahraniti, kako će otplaćivati ​​kredite, ili do kada će moći ostati u kući u kojoj trenutno žive.

Balvan nema ni samopoštovanje, pa nema ni osjećaj poniženosti, ne mora se kljukati lijekovima za smirenje da bi funkcionirao, a nema ni običaj da se baca pod vlak, ili skače s krova.

Ako bi ove sentimente odbacili, ostajemo uskraćeni za mnoge odgovore. Nejasno je i nedefinirano, u kom to trenutku ljudi mogu biti otpušteni. Da li je to u trenutku kada tvrtki prijete gubici, ili je otpuštanje opravdano već s padom profita, kada bonusi i dividende postaju manji?

Da li se može opravdati praksa da se ljudi otpuštaju samo da bi se stvorila atmosfera straha kako bi “preživjeli” radili bolje i više, pod tenzijom? Da li je opravdano otpuštati ljude kada su stigli do stepenice na kojoj im treba dati veću plaću, pa je jeftinije na njihovo mjesto dovesti mlađe i jeftinije?

Da li fleksibilno tržište podrazumijeva da ćete brzo naći novi posao i da li će taj posao biti slične kvalitete onoga kojeg ste izgubili, iako vam je primjerice pedeset godina?

Protivnici fleksibilnog tržišta rada nerijetko se etiketiraju kao demodirani ljevičari, socijalistički i socijaldemokratski nostalgičari, naivni i sentimentalni humanisti. Sa etiketama ili bez njih, oni protiv sebe imaju tri, mnogo čvršća tabora.

U prvom taboru su oni mali poduzetnici koji nemaju previše sentimenta prema drugima, ali ni prema sebi. Njihova teza je logična i prihvatljiva – oni riskiraju iz dana u dan svoju imovinu, trud, živce, ponekad i glavu. Njihovi zaposlenici riskiraju samo radna mjesta i tu sentimenta ne može biti.

Drugi tabor je mnogo moćniji i čine ga menadžeri velikih tvrtki. I njihova argumentacija je logična, bar iz njihovog kuta. Možda bi tu poziciju najbolje okarakterizirali kao zalaganje za tržište rada ograničene fleksibilnosti.

Ova vrsta menadžera ima jasan stav – tržište jeste fleksibilno, ali ne i za njih. Kada oni izgube posao, aktivira se tzv. zlatni padobran i oni dobivaju ogromne otpremnine, u pravilu milijunske. Nasuprot njima, žrtve njihovog lošeg vođenja tvrtki dobivaju otkaz i ništa više. Iz njihovih ureda koje su u pravilu na najvišem katu poslovne zgrade, to sigurno izgleda kao viša pravda.

I ovoj se argumentaciji može progledati kroz prste budući da reflektira već prihvaćenu praksu. Ako se nitko ne buni, ako se može … pa zašto da ne? Konačno, prije nego je dospio u takvu poziciju moći, menadžer je morao koristiti i pamet i laktove, ponekad nokte, zube, narkotike, morao je raditi kao pas i morao je prijeći sve stepenice da bi se konačno oslobodio rizika fleksibilnog tržišta i dokopao zlatnog padobrana.

Treći tabor je, po mom uvjerenju, najsporniji, najgroteskniji i najglasniji. U njemu su se udobno smjestili akademski ekonomisti i sociolozi koji iz svojih fakultetskih kabineta uporno i strasno promoviraju vrline i društvene koristi fleksibilnog tržišta rada.

Paradoks je da upravo oni koji su od rizika pobjegli i sklonili se u zavjetrinu akademskih institucija, sada junački promoviraju vrline života s puno rizika. Zahvaljujući autoritetu znanstvenih institucija, akademsko zalaganje za fleksibilno tržište rada time dobiva prizvuk znanstvene egzaktnosti, što već predstavlja ozbiljan problem.

Zalaganje za fleksibilno tržište rada ne reflektira nikakve znanstvene zakonitosti, nije nužnost i ne može se potkrijepiti nikakvim ozbiljnim empirijskim analizama. Riječ je prije svega o moralnom izboru i afinitetima, a tu egzaktnosti nema, niti je može biti. Obrana fleksibilnog tržišta rada s aspekata moralnog izbora može biti legitimna, ali znanstvena ne može biti nikako.

Svi pokušaji kojima se fleksibilno tržište rada brani oslanjanjem na znanost, samo je još jedna od velikih intelektualnih podvala ovog vremena.
 
(vestinet.rs)

Što se više stvari mijenjaju, to više ostaju iste. Velika Depresija je započela u 1929., ali kao što ćete vidjeti u nastavku, tek 1933. Associated Press je još uvijek pumpao puno vijesti s optimističnim gospodarskim naslovima i mnogi Amerikanci još uvijek nisu vjerovali da su zapravo bili u depresiji.

I naravno da se danas suočavaju ljudi po čitavom svijetu sa vrlo sličnom stvari. Sjedinjene Države su u najgorem financijskom stanju ikada, njihova gospodarska infrastruktura je sustavno izgorjela, a siromaštvo je apsolutno eksplodiralo.

Od pada burze 2008, FED je mahnito tiskao novac, a savezna vlada je ostvarila bilijune dolara deficita u očajničkom pokušaju da stabilizira stvari, ali u tom procesu oni su napravili naše dugoročne ekonomske probleme daleko gorima.

Bilo bi teško opisati koliko je strašna situacija, a ipak nas mainstream mediji i dalje uvjeravaju da je sve sasvim u redu i da su sretni dani opet ovdje.

Kao što smo već napomenuli, da su mainstream mediji rade točno istu stvar kao i u danima Velike depresije.

Navest ćemo stvarne naslove Associated Press-a iz 1933 godine …

” Odlučna Pauza od Panike Prikazana u poslovnim brojkama “

” Tržište leti na nove visine “

” Ovi zakon o gospodarstvu označava kraj depresije “

A sljedeći članak je otkriće iz 1933 napravljenog od strane Linde Goin …

Pregledavao sam stare novine neki dan, i otkrio ispunjenu stranicu s vijestima o burzi i bankama u listu Daily Capital News iz grada Jefferson, Missouri. Datum je 15. ožujka 1933, duboko u Velikoj depresiji, a vijest je bila slavljenička sa naslovom, “Doba Straha je Proglašeno Završenim.”

Klasična pjesma pod nazivom “Happy Days Are Here Again” iz ere depresije se pjevala na nacionalnoj konvenciji Demokratske stranke u 1932 i predstavljena od strane demokrata još mnogo godina nakon toga. Slijedi izvadak iz Wikipedije o toj pjesmi …

Danas, pjesma se vjerojatno najbolje pamti kao pjesma za predsjedničku kampanju Franklin Delano Roosevelt-a 1932. godine. Prema magazinu Time, je dobio istaknuto da je pjesma proglašena nakon spontane odluke Rooseveltovog savjetnika  “neslužbenom pjesmom u godinama koje dolaze”.

Postoji samo jedan veliki problem.

Izbor Roosevelt-a nije okončao depresiju. Godina gorke ekonomske patnje i pješčanih olujasu još uvijek ispred nas. Velika depresija se nastavila sve do početka Drugog svjetskog rata, i te ratne godine svakako nisu bile piknik za prosječne ljude.

Ali barem vesele naslovi novina mogu ljude potaknuti da se osjećaju bolje, zar ne?

To je ono što neki vjeruju.

Drugi vjeruju da je davanje ljudima lažne nade vrlo okrutno i da postavlja ljude za neuspjeh.

Slijede neki stvarni naslovi koji su se mogli naći na mainstream medijima danas …

CNBC: “Rizik od recesije u Sjedinjenim Američkim Državama je gotov, ali jedan: Moody analiza “

CNN: “Kriza Nekretnina je pri kraju “

NBC News: “Dionice blizu nedavno najviših razina, S & P 7-dnevni porast”

Wow, ti naslovi zvuče sjajno!

Sretni dani su opet ovdje?

Ne baš.

U stvari, situacija je sve gora i gora na cijeli niz načina. Samo razmotrite sljedeće statistike …

Prema novoj Gallup anketi koja je upravo objavljena, 20% svih Amerikanaca nema dovoljno novca za kupnju hrane, koja je potrebna njima ili njihovim obiteljima u nekom trenutku tijekom protekle godine. To je samo malo ispod rekorda od 20,4% koji je postavljen unatrag u studenom 2008.

Gallup je također otkrio da je sposobnost američke obitelji za zadovolji neke od svojih drugih osnovnih potreba je blizu niskih vrijednosti svih vremena …

Osnovni Access Index, koji uključuje 13 pitanja o temama, uključujući i Američku ‘sposobnost priuštiti si hranu, stanovanje i zdravstvenu zaštitu, je bio 81,4 u kolovozu, u rangu sa najnižim vrijednostimasvih vremena od 81,2 zabilježenih u listopadu 2011.

- Više od 90 milijuna radno sposobnih Amerikanaca smatra da “nije u radnom odnosu”.

- Stopa sudjelovanja u radnom odnosu​​ je najniža u zadnjih 35 godina .

- 516.000 Amerikanaca je “napustilo radnu snagu” prošli mjesec. To je potpuno novi rekord svih vremena.

- Broj radnih mjesta u privatnom sektoru je smanjen za 278.000 prošlog mjeseca.

- 77% posto od poslova koji su bili “stvoreni” do sada ove godine su bili poslovi bez punog radnog vremena.

- Otprilike jedan na svaka četiri honorarnih radnika u Americi živi ispod granice siromaštva.

- Upravo sada, 40% posto svih američkih radnika zarađuju manje od onoga što su sa punim radnim vremenom i minimalne plaće zaradili radnici još 1968 .

- Trgovinski deficit SAD-u  sa Kinom je postavio novu rekordnu razinu.

- Trgovinski deficit SAD sa EU je postavio novu rekordnu razinu.

- Broj američkih kućanstava na bonovima za hranu je postavio novu rekordnu razinu.

- Jedan od najvećih proizvođača namještaja u Americi jednostavno bio prisiljen na stečaj …

- Ukupno hipotekarna aktivnost je pala na najnižu razinu koju nismo vidjeli  još od listopada 2008 .

Da, oni u prvih 1% posto rade jako dobro za trenutak zahvaljujući osvrće novca tiskanje da Fed je bio događaj.

No, za većinu Amerikanaca, u posljednjih nekoliko godina su kontinuirana borba.

Slijedi popis koji dolazi iz jednog od naših prethodnih članaka pod naslovom “44 Činjenice o smrti srednje klase koji bi svaki Amerikanac trebao znati “…

1. Prema jednom nedavnom istraživanju, “četiri od pet odrasla Amerikanaca bore se sa nezaposlenošću, siromaštvom ili se oslanjanjaju na socijalnu skrb barem jedan dio svog života”.

2. Stopa rasta realnog raspoloživog dohotka je najniža da je u posljednjih nekoliko desetljeća.

3. Medijan dohotka kućanstva (prilagođen za inflaciju) je pao za 7,8 posto od 2000.

4. Prema popisu SAD Uredu, srednja klasa odvaja za kućne potrebe manji udio u ukupnom dohotku nego ikad prije.

5. Stopa vlasništva kuća u Sjedinjenim Američkim Državama je najniža u zadnjih 18 godina .

6. Najam kuća u Americi je skuplji nego ikada prije. U stvari, medijan potraživanja za najam kuća je postavio novi rekord svih vremena.

7. Prema jednom nedavnom istraživanju, 76% posto svih Amerikanaca živi od plaće do plaće.

8. Američko gospodarstvo je zapravo izgubilo 240.000 radnih mjesta s punim radnim vremenom prošlog mjeseca, a broj stalno zaposlenih djelatnika u SAD-u je sada oko 6 milijuna ispod starog rekorda koji je postavljen još 2007.

9. Najveći poslodavac u Sjedinjenim Državama upravo sada je Wal-Mart. Drugi po veličini poslodavac u Sjedinjenim Državama upravo sada je temp (privremena radna) agencija (Kelly Services).

10. Jedno od svakih deset radnih mjesta u SAD-u je sada puna kroz temp (privremene radne) agencije.

11. Prema Social Security Administration, 40% posto svih radnika u Sjedinjenim Državama zarađuju manje od 20.000 dolara godišnje.

12. Omjer plaća u BDP-u je u neposrednoj blizini najnižih razina svih vremena.

13. Američko gospodarstvo i dalje mijenja dobro plaćena radnih mjesta za nisko plaćena radnih mjesta. 60% posto radnih mjesta izgubljenih tijekom prošle recesije su srednje plaćena radnih mjesta, a 58% posto radnih mjesta stvorenih od tada su bili slabo plaćeni poslovi.

14. Natrag u 1980, manje od 30% svih radnih mjesta u Sjedinjenim Državama su s niskim primanjima. Danas, više od 40% svih radnih mjesta u Sjedinjenim Državama su s niskim primanjima.

15. U ovom trenutku, jedan na svaka četiri američka radnika ima posao na kojem zarađuje 10 dolara na sat ili manje .

16. Prema jednoj studiji, između 1969. i 2009. medijan plaće zarađene od strane američkih muškaraca u dobi između 30 i 50 godina su pale za 27% posto nakon što se uključila inflacija.

17. Godine 2000., oko 17 milijuna Amerikanaca su bili zaposleni u proizvodnji. Danas, samo oko 12 milijuna Amerikanaca su zaposleni u proizvodnji.

18. Sjedinjene Države su izgubile više od 56.000 proizvodnih pogona od 2001. godine

19. Prosječni broj radnih sati po zaposlenom po godini je pao za oko 100 sati od 2000 godine.

20. Natrag u 2000, više od 64% posto svih radno sposobnih Amerikanaca je imalo posao. Danas, samo 58,7% posto od svih radno sposobnih Amerikanaca ima posao.

21. Kada se zbroji ukupno radno sposobni Amerikanaci koji nemaju posao, to prelazi više od 100 milijuna.

22. Prosječno trajanje nezaposlenosti u SAD-u je gotovo tri puta duže nego što je bilo u 2000. godini

23. Postotak Amerikanaca koji su samozaposleni stalno pada u posljednjih deset godina, a sada je na najnižim vrijednostima svih vremena.

24. Trenutno postoji 20,2 milijuna Amerikanaca koji troše više od polovice svojih prihoda na stanovanje. To predstavlja 46% postotno povećanje od 2001. godine.

25. Godine 1989., omjer duga na dohodak prosječne američke obitelji je bio oko 58% posto. Danas je do 154% posto.

26. Ukupni američki dug kućanstava porastao je od samo 1,4 trilijuna dolara u 1980. do nevjerojatnih 13,7 biliona dolara u 2007. To je odigralo veliku ulogu u financijskoj krizi 2008, a problem još uvijek nije riješen.

27. Ukupan iznos studentskih kredita duga u SAD-u nedavno je premašio bilion dolara.

28. Ukupni hipotekarni dug u SAD-u je sada oko 5 puta veća nego što je bilo prije samo 20 godina.

29. Natrag u 2000, stopa loših hipoteka je bila oko 2% posto. Danas, to je gotovo 10% posto .

30. Potrošački dug u Sjedinjenim Državama porastao je za nevjerojatnih 1700% od 1971. godine, a 46% svih Amerikanaca prenosi stanje sa kreditne kartice na karticu iz mjeseca u mjesec.

31. Godine 1999., 64,1% posto svih Amerikanaca su bili pokriveni zdravstvenim osiguranjem na temelju zapošljavanja. Danas, samo 55,1% posto je pokriveno zdravstvenim osiguranjem na temelju zapošljavanja.

32. Jedna studija je otkrila da je oko 41% posto svih radno sposobnih Amerikanaca ili imaju probleme naplate zdravstvene zaštite ili trenutno otplaćuju dug liječničku, a prema izvješću koje je objavljeno u časopisu American Journal of Medicine dug zdravstvu je glavni čimbenik u više od 60% posto svih osobnih stečajeva u Sjedinjenim Američkim Državama.

33. Svake godine, prosječni Amerikanac mora raditi 107 dana samo da bi imao dovoljno novca da plati lokalne, državne i savezne poreze.

34. Danas, oko 46,2 milijuna Amerikanaca živi u siromaštvu.

35. Broj Amerikanaca koji žive u siromaštvu se povećao za više od 15 milijuna od 2000. godine.

36. Obitelji koje imaju glavu kućanstva starosti ispod 30 godina imaju stopu siromaštva iznosi 37 posto .

37. U ovom trenutku, oko 25 milijuna odraslih Amerikanaca žive s roditeljima.

38. U godini 2000, bilo je samo 17 milijuna Amerikanaca na bonovima za hranu. Danas više od 47 milijuna Amerikanaca je na bonovima za hranu.

39. Natrag u 1970, oko jedan na svakih 50 Amerikanaca bio na bonovima za hranu. Danas, jedan na svakih 6,5 Amerikance je na bonovima za hranu.

40. Upravo sada, broj Amerikanaca koji su na bonovima za hranu prelazi cijelu populaciju nacije Španjolske .

41. Prema jednom izračunu, broj Amerikanaca na bonovima za hranu sada prelazi u kombinaciji populaciju država “Aljaska, Arkansas, Connecticut, Delaware, District of Columbia, Hawaii, Idahu, Iowa, Kansas, Maine, Michigan, Montana, Nebraska, Nevada, New Hampshire, New Mexico, Sjeverna Dakota, Oklahoma, Ohio, Rhode Island, Južna Dakota, Utah, Vermont, West Virginia, i Wyoming.”

42. U ovom trenutku, više od milijun učenika u školama u SAD-u su bez krova nad glavom. Ovo je prvi put da se tako nešto ikada dogodilo u našoj povijesti. Taj broj je porastao za 57 posto od školske godine 2006-2007.

43. Prema popisu stanovništva SAD-a, 57% posto američkih djece živi u kućanstvu koje se smatra da je “siromašno” ili  sa “niskim prihodima”.

44. U godini 2000, omjer socijalnih davanja na plaće i naknade plaća je iznosio oko 21% posto. Danas, omjer socijalnih davanja na plaće i naknade plaća iznosi oko 35 posto .

No, ne postoji način da smo zapravo u drugoj ekonomskoj depresiji, zar ne?

Ako je to ipak slučaj, da li bi nam mainstream mediji to sigurno rekli, zar ne?

Ja ne znam za vas, ali to zvuči poput sigurne depresije ….

Drugim riječima, vlada i masovni mediji lažu svoje građane i negiraju stvarne podatke. Budimo pametni, osluškujmo i čitajmo između redova. Samo tako može nam biti bolje i na taj način biti jedan korak ispred vlade i medija.
 

 
 
(autor i urednik: mag. Alfred Bošković)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=15109"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Gospodarske crne brojke iz dana u dan preplavljuju Hrvatsku. Najnovija – 229 tisuća građana s 30. lipnja bilo je u blokadi. Istodobno pao je broj zaposlenih u industriji ali i potrošnja. Ima li nade za nas? Hrvatska zaduženost je u samo mjesec dana porasla 7.000.000.000 kuna !

 
[mp3player width=300 height=50 config=fmp_jw_widget_config.xml playlist=radui-101-treba-li-hrvatskoj-pomoc-mmf-a.xml]
 
“Ako se ovako nastavi, to bi značilo kolaps”

“Ako bi se ove crne brojke ovako slagale do kraja ljeta ili ne daj Bože do kraja godine, onda bi to značilo kolaps”, kaže nam ekonomski analitičar Žarko Primorac.

Iako smatra da je Vlada puno odgovornija od bivše i poduzima mjere, Primorac, barem za sada, ne vidi ogroman napredak pogotovo u investicijama.

“Ako se radi o tome da će najesen pokrenuti ove velike energetske objekte, kao što je Plomin ili Ombla ili nešto treće, ja još uvijek nisam siguran zato jer je stupanj pripremljenosti projekata vrlo nizak”, ističe Primorac.
 
[mp3player width=300 height=50 config=fmp_jw_widget_config.xml playlist=intervju-tjedna-nikica-gabric-radio-101.xml]
 
Santini: Sve ukazuje da će rejting pasti

Još slikovitije nam je to objasnio ekonomski analitičar Guste Santini.

“Kada kupujete auto razmišljate tjedan dana, kad kupujete kuću, razmišljate mjesec dana, kada se udajete morate promijeniti deset dečki da vidite koja vam je prava investicija, ne ide to baš tako”, kaže Santini.

Padu potrošnje, zaposlenih u industriji Santini dodaje i za njega ključnu brojku – pad produktivnosti rada za 2,7 posto. To nitko nije identificirao, a znači da se za toliko u prosjeku smanjila konkurentnost hrvatske države, objašnjava Santini i naglašava: nema nikakvih naznaka da se crne brojke neće nastaviti.

“Padne li nam rejting u devetom mjesecu, a sve pokazuje i ukazuje da će rejting pasti, drama je tu, ne treba je zvati i to je najgora priča u cijeloj priči”, zaključuje Santini.

Kupovna moć upola manja, a imamo duplo više kvadrata shopping centara po stanovniku nego Švicarska i Njemačka

Prema novom istraživanju GfK Centra za istraživanje tržišta i u razdoblju gospodarske krize skoro tri milijuna građana u Hrvatskoj redovito posjećuje shopping centre. Ako ste mlađi od 40 i živite u većem gradu gotovo sigurno pripadate u tu skupinu. Barem jednom mjesečno sjednete u auto i odvezete se tih desetak minuta do vašeg omiljenog shopping centra kako bi u miru birali u širokoj ponudi odjeće i obuće te usput obavili kupovinu svakodnevnih potrepština, a najčešće se nađe vremena barem još i za obaveznu kavicu.

Trgovački centri, “shopping“ centri, uobičajeni su u razvijenom svijetu i jasno je da ni Hrvatska nije iznimka. Takvi centri imaju bogatu tradiciju u SAD-u (dulju od 80 godina) dok u Hrvatskoj predstavljaju relativno novi, ali dobro prihvaćen, fenomen star svega oko desetak godina.

Kada su ti centri planirani sukladno ekonomskim, sociokulturnim i ekološkim parametrima oni investitorima zasigurno donose dobar profit, a potrošačima zadovoljstvo pruženom ponudom roba, usluga i zabavom. Kupcima naravno odgovara što veća konkurencija zbog nižih cijena i većeg prodajnog potencijala. Spoznaje se i da su upravo trgovački centri danas promijenili kupovne navike, pa čak i način korištenja slobodnog vremena kupaca. To nisu samo mjesta namijenjena kupovini, oni su postali javna okupljališta na kojima se isprepleće mnogo raznih sadržaja.

Kriza usporila izgradnju u Hrvatskoj, koja je ionako već blizu EU prosjeka

Kriza je ipak usporila iznimno velike planove izgradnje novih centara u Hrvatskoj, ali i sada smo već nadomak prosjeka EU po pokazatelju prodajne površine trgovačkih centara – oko 260 metara kvadratnih na 1000 stanovnika (što je 17. mjesto u Europi). Zagreb i okolica su prema koncentraciji trgovačkih centara daleko iznad tog prosjeka.

Podaci za 2011. godinu pokazuju da se Hrvatska nalazi u sredini (oko 260 metra kvadratnih) europske ljestvice i ima sličan broj četvornih metara prodajnog prostora trgovačkih centara kao Španjolska ili Italija, zemlje koje imaju veću kupovnu moć po stanovniku od Hrvatske. Prosječna kupovna moć građanina EU je 12.000 eura, dok ona u Hrvatskoj iznosi oko 5.000 eura.

Švicarska, Češka, Slovačka, Poljska, Njemačka imaju manje kvadrata trgovačkih centara na tisuću stanovnika od Hrvatske

S druge strane, na primjer, jedna Švicarska, Češka, Slovačka, Poljska, Njemačka imaju manje kvadrata trgovačkih centara na tisuću stanovnika od Hrvatske. Površina trgovačkih centara na tisuću stanovnika daleko je najveća u Norveškoj (gotovo 700 kvadrata), zatim u Švedskoj (blizu 400 kvadrata) te Estoniji i Islandu (oko 380 kvadrata). Visoko su pozicionirani i naši susjedi Slovenci i Austrijanci (preko 300 kvadrata). Na dnu ljestvice (ispod 100 kvadrata) nalaze se Rusija, Turska, Bugarska, Ukrajina, Grčka, Srbija i BiH.

90 posto kućanstava s visokim prihodima svakodnevno u je u shopping centrima

No, kako kriza/recesija i dalje ozbiljno kreše krila našoj potrošnji to se lako može dogoditi da će trgovački centri ostati stvarno dostupni i povoljni samo bogatijoj klijenteli.

Ostali će preživljavati uz ograničenu ponudu s povoljnijim cijenama u manje reprezentativnim trgovinama bliže mjestu stanovanja. Na to svakako ukazuje činjenica da je u Hrvatskoj kupovna moć na razini od svega 41 posto one u EU. Dalje, visina prihoda potrošača znatno utječe na posjet trgovačkom centru.

Tako, oko 60 posto kupaca iz kućanstva s prihodima ispod prosjeka za Hrvatsku (do 5.500 kuna) odlaze do trgovačkih centara dok to redovito čini preko 90 posto potrošača iz kućanstava s  višim i visokim primanjima.

Zbog čega se obično najčešće odlazi u posjet trgovačkom centru? Na prvom je mjestu kupovina odjeće (za oko 70 posto posjetitelja), slijede supermarketi (za oko 65 posto posjetitelja),  te obuća (za oko 60 posto posjetitelja). Osim toga, izbor određenog trgovačkog centra najčešće određuje njegova blizina te ponuđeni asortiman trgovina/proizvoda (za približno oko 50 posto posjetitelja) a tek na trećem su mjestu akcije. Način plaćanja se svodi na tri uobičajena: prvenstveno je to gotovina  (oko 90 posto) ili u kombinaciji s debitnim i kreditnim karticama (preko 50 posto, odnosno oko 20 posto).

Hrvatski građani uporno prodaju zlato i ne dižu štednju iz stranih banaka u Hrvatskoj. Tko ih je to naučio?

Talijanske banke u Hrvatskoj, vječno pitanje propasti ! Italija friško u dubokoj recesiji.

Talijanska ekonomija je u drugom tromjesečju pala za 0,7 posto što će povećati pritisak na vladu Maria Montija da počne bolje balansirati između mjera štednje i onih za rast u trenucima dok je država skliznula duboko u recesiju.

Loši rezultati će vjerojatno dovesti u pitanje može li Monti vratiti na pravi put Italiju sa ruba dužničke krize. “Unicredit je očekivao pad od 0,5 posto u prvom tromjesečju”, kazala je Chiara Corsa iz Unicredita te dodala da su očekivali “jasnije usporavanje recesije”.

U prva tri mjeseca ove godine talijanski BDP je pao za 0,8 posto, a današnji rezultati pokazuju da se država još uvijek bori za spas. Uspoređujući sa drugim tromjesečjem 2011. godine talijanska ekonomija je pala za 2,5 posto, objavio je Nacionalni institut za statistiku.

U borbi za spas talijanske ekonomija Montijeva tehnokratska vlada je već uvela niz paketa mjera štednje, povećala poreze i uvela reforme, no očito one još ne pokazuju rezultate. Dok vlada procjenjuje da će ekonomija ove godine pasti za 1,2 posto, Bank of Italy smatra da će to biti 2 posto, a udruga poslodavaca Confindustrija čak 2,4 posto.

[highlight color="yellow"] Sve je više depozita što se tiče štednje u bankama u Hrvatskoj! To je vječna LAŽ! Vaši depoziti su već transportirani u obliku papira, u svoje matične banke u Italiji. Vaši depoziti su sada  samo brojke na ekranu. [/highlight]

Rohatinski koji je donedavno bio najpopularniji političar, radi u službi krupnog kapitala i masonerije, te je sa fiksnim tečajem kune podržao početak kraja hrvatske ekonomije.

“Slavko Kulić upozorava već 12 godina i više ne vidi problem u Rohatisnskom koji je direktni pijun politike bankarske obitelji Rothschild. Hrvatska Narodna Banka nije niti hrvatska, niti središnja, ali problem ne leži u Rohatisnom, već u Saboru i Vladi koji su prihvaćali lažna izvješća.

Hrvatska je vlast prodala banke, a i s njom predala HRVATSKU AKUMULACIJU (čitaj štednju)  koja danas doseže i do 330 milijardi kuna. Strane banke raspolažu našim novcem u smislu da mogu činiti što hoće, davali su skupe kredite hrvatskim gospodarstvenicima i na taj način uništavali hrvatsko gospodarstvo, i preferirali konzumerizam.

Narodna banka je mogla i trebao oduzeti davno licencu bankama koje su vodile takvu politiku.

Sasvim je sigurno da će nam se u toku jedne noći priopćiti da te talijanske banke, koje čine većina banaka u Hrvatskoj, ne mogu više obavljati onu ulogu koju su do sada imale, i pratiti potreba hrvatskog gospodarstva i hrvatskog društva. I to nije daleko, brzo će doći.

U Hrvatsku ne treba dolaziti MMF, jer se on već nalazi u Hrvatskoj od 1947. godine. On je tu već, u Narodnoj Banci.  Novi guverner Narodne Banke ne misli ništa napraviti što se tiče mjenjanje politike.”

Hrvatskoj ekonomiji ne piše se dobro. Zaključak!

Uza sve ambiciozne poduhvate nove Vlade, prije svega financijskog ministra Linića, nešto manje najprvog Čačića, trendovi koji su započeli godinama prije, u mandatu HDZ-a, nemilosrdno sipaju crne brojke. Najnoviji podatak koji oslikava nemoć hrvatske ekonomije je onaj o porastu javnog duga, koji je u veljači narastao na 48 i pol posto bruto domaćeg proizvoda.

Iako je to još uvijek za 10-tak posto manje no što dopuštaju «Maastriški kriteriji», i značajno manje no što to bilježe zemlje eurozone, zabrinjava brzina njegova rasta; 7 milijardi kuna u samo mjesec dana. Na jesen, prognoziraju analitičari, mogao bi se popeti do razina koje se neće svidjeti, prije svega, agencijama za procjenu kreditnog rejtinga. A tada smo u prilično velikoj banani.

Financ ministar Linić netom prije operacije o svemu se oglasio, kako on to voli, u stranim medijima. Za američki Bloomberg izjavio je kako se država do kraja godine više neće zaduživati, ali je isto tako priznao da će, padne li nam na jesen kreditni rejting, u pomoć pozvati Međunarodni monetarni fond. To je već druga takva najava ministra Linića u samo mjesec dana, dana nekom američkom mediju.

Linić je Bloombergu priznao i da je najveći Vladin neuspjeh bio u poticanju javnih investicija u prvih 6 mjeseci, što govori nešto i o usmjerenju Vladine ekonomske politike, koja očito vidi državu kao pokretača uspavane ekonomije. Mnogi analitičari već godinama upozoravaju kako država na svojim leđima ne može nositi teret rasta BDP-a, nego da se u taj proces mora uključiti  privatni sektor, a to se, pak, neće dogoditi sve dok banke ne odustanu od previsokih kamata za poduzetničke kredite.

Drugi zabrinjavajući podatak je onaj o padu potrošnje. Prema Državnom zavodu za statistiku, građani u lipnju troše čak 5 posto manje nego godinu ranije, što se nije očekivalo, ako ništa, onda zbog dobrog starta turističke pred sezone i sezone. Iz istog razloga očekivao se i pad nezaposlenosti, no čini se da ove godine turizam nije uspio preuzeti značajniji broj ljudi sa burzi rada.

Sve je gore i u industrijskoj proizvodnji, koja bi trebala biti jedan od pokretača rasta pa i izvoza. Njen se pad bilježi već 5 mjeseci za redom, a na godišnjoj razini on iznosi 5 i pol posto, što je rezultiralo smanjenjem broja zaposlenih u tom sektoru od čak 4,6 posto.

Raste i broj dužnika, usprkos krajnje strogim mjerama naplate i sramoćenja koje će, uvjeren je Linić, u državnu kasu spremiti barem pola vrtoglavog poreznog duga od kojih 50 milijardi kuna. Naime, friški podaci Fine govore kako je do kraja lipnja bilo blokirano novih 230 tisuća građana, ili 2,3 posto više nego krajem svibnja.

Jedina svijetla točka domaće ekonomije je – još uvijek turizam – koji, prema danas iznesenim podacima, u prvih 5 mjeseci bilježi prihode od 6,1 milijardu kuna, što će, procjenjuju u ministarstvu turizma, biti 3 ili 5 posto više nego lani.
 
ČITAJ VIŠE:
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 5.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 4.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 3.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 2.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI !
 
izvor: index.hr, radio 101.hr
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=10077"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Državna služba - nerad, spavanje, pušenje, lijenost, velike plaće...

Nove mjere premijera Zorana Milanovića za oporavak gospodarstva i kuna ponovno će ‘udariti’ po onome što bi trebao biti srednji sloj jer ga se proglašava bogatim. No analitičari smatraju da je najveći problem raslojavanje društva na one koji rade u privatnom i na one koji rade u državnom sektoru

Mjere koje je za sada najavio premijer Zoran Milanović neće biti dovoljne da se srede javne financije i osigura kreditni rejting te pokrene gospodarstvo koje već godinama tone. U to su uvjereni hrvatski analitičari i gospodarstvenici.

Dvije kaste

– Ako se provedu najavljene promjene u poreznom sustavu, one neće dati doprinos glavnom cilju, a to je stabilizacija na međunarodnom tržištu i očuvanje kreditnog rejtinga te pokretanje gospodarske aktivnosti jačanjem domaće potrošnje u kućanstvima i poduzećima – kazao je neovisni analitičar Damir Novotny.

Istodobno, građani sve više vjeruju da se naše društvo počelo opasno raslojavati u dvije kaste – jednu koja uvijek dobiva “mrkve” i drugu koja uvijek dobiva “batine”.

[highlight color="yellow"] Prvu kastu čini većina od 466 tisuća zaposlenih u državnim i lokalnim službama, javnim i državnim tvrtkama, [/highlight] a drugu čine ostali – oko 700 tisuća zaposlenih u realnom sektoru.

[highlight color="yellow"] Prvi imaju prosječnu plaću od 6000 kuna i maksimalnu sigurnost radnog mjesta [/highlight] , a [highlight color="green"] drugi imaju prosječnu plaću od 4269 kuna [/highlight] i malu ili nikakvu sigurnost radnog mjesta.

Prvi su financijsku krizu “platili” s novih pet tisuća radnih mjesta, a drugi su ceh platili gubitkom 150 tisuća radnih mjesta.

Malo više od prosjeka

Najupitniji su veći PDV, preraspodjela novca iz državnog proračuna i veći pritisak na prosječne plaće.

Srednji sloj koji je gotovo nestao pokušava se novim mjerama proglasiti višom klasom. Tako će oni koji zarađuju više od 6000 kuna, a to je tek malo više od prosječne hrvatske plaće (5729 kuna), najviše pridonijeti pokušaju ispravljanja negativne socijalne slike.

– Porezni pritisak na plaće mora se smanjiti. Oni sa 6000 kuna postali su izgleda bogati jer ne moraju kopati po smeću – kazao je Vladimir Ferdelji, bivši direktor Elektrokontakta, a danas pomoćnik ministra mora, prometa i infrastrukture. Ferdelji smatra da ideja o višem PDV-u “nije dobro pripremljena” i da je treba doraditi.

I Novotny smatra da se plaće trebaju rasteretiti, jer cilj mora biti jačanje srednjeg sloja – kategorije koja najviše troši i mora biti generator domaće potrošnje, a samim tim i proizvodnje. Također, zalaže se i za povećanje mirovina, jer umirovljenici troše za osnovne potrebe, i to većinom hrvatsku robu.

– Nije točna izjava ministra financija da Hrvatska s tri tisuće eura godišnje ima najveći neoporezivi dio na plaće. U Europi ima država u kojima je neoporezivo 5000 eura, a u Sloveniji je to 8000 eura. Treba povećati i mirovine, jer smo najveću ekonomsku aktivnost imali kada smo umirovljenicima vratili dug. Tada smo imali fantastičan rast jer umirovljenici ne kupuju automobile već ono nužno za dnevnu potrošnju – kazao je Novotny.

Danima se već raspravlja o procjeni Vlade da bi u javnim poduzećima oko 5.000 ljudi trebalo završiti na cesti jer su, smatraju u Banskim dvorima, višak. Sindikati će se teško složiti s tom ocjenom, no podaci o broju zaposlenih u tim tvrtkama, kao i njihovim prosječnim plaćama govore da će promjene biti nužne.

[highlight color="yellow"]U hrvatskim javnim tvrtkama radi oko 67.000 ljudi, [/highlight] a toj kategoriji, prema klasifikaciji Instituta za javne financije, pripada 25 tvrtki. [highlight color="red"] U tim tvrtkama, prema podacima iz 2010. godine, prosječna plaća iznosi 7.630 kuna, što je čak 1.600 kuna više od prosječne hrvatske plaće. [/highlight] Prema najavama iz Vlade, broj zaposlenih u javnim poduzećima trebao bi se smanjiti za oko 5.000 ljudi.

[highlight color="red"] U javnim poduzećima, među kojima su i Hrvatske željeznice, Hrvatska elektroprivreda, Hrvatska pošta, Narodne novine, Hrvatska radiotelevizija, Croatia osiguranje, Hrvatske ceste i Hrvatske vode, prema podacima iz 2010. godine, prosječna plaća iznosi 7.630 kuna, što je čak 1.600 kuna više od prosječne hrvatske plaće, piše Večernji list. [/highlight]

Najveći iznos prosječne plaće je u Središnjem klirinškom depozitnom društvu i iznosi čak 11.152 kune! Druga javna tvrtka na listi najvećih plaća je Hrvatska narodna banka, u kojoj je prosječna plaća 9.500 kuna. Zanimljivo je da je prosječna plaća 9.054 kune i u velikom gubitašu Croatia Airlinesu. Slično je i u Hrvatskim cestama, Janafu, Hrvatskoj banci za obnovu i razvitak, Odašiljačima i vezama te Plinacru.

Pitanje je da li  je Grčka gora od nas?

[highlight color="orange"]U Hrvatskim vodama prosječna plaća iznosila je oko 11.000 kuna, ali sada tvrde da je ona smanjena i da iznosi 7.336 kuna. [/highlight]U HŽ-u je prosječna plaća oko 7.500 kuna. No, u toj su tvrtki najavili rezanje broja radnika. HŽ je, primjerice, u 2010. godini samo za plaće svojih radnika potrošio oko 2,3 milijarde kuna, a godišnje ta tvrtka zaradi oko 1,19 milijardi kuna! Dakle, ni polovicu iznosa potrebnog za isplatu plaća. Tu razliku, naravno, pokriva državni proračun.

U Hrvatskoj je udio zaposlenih u javnim tvrtkama u ukupnoj zaposlenosti čak 13,4 posto, pa tako svaki sedmi zaposleni u Hrvatskoj radi u javnom poduzeću. Od Hrvatske su po tome gore samo Grčka i Poljska.

Prosječne plaće u javnim tvrtkama

HŽ Holding 7.486 kuna
HEP 7.869 kuna
Hrvatske šume 5.554 kuna
Jadrolinija 4.852 kuna
Hrvatska pošta 5.975 kuna
Narodne novine 5.975 kuna
HRT 6.883 kuna
Croatia Airlines 9.054 kuna
HAC 7.141 kuna
Hrvatske ceste 8.692 kuna
Autocesta Rijeka Zagreb 7.806 kuna
Hrvatske vode 7.336 kuna
JANAF 8.072 kuna
Hrvatska lutrija 5.598 kuna
Fina 5.724 kuna
HNB 9.528 kuna
HPB 8.862 kuna
Croatia osiguranje 6.292 kuna

 

Ostat će bez stotinjak kn

Povišenje PDV-a nije mjera oporavka, jer tri milijarde kuna, drži Novotny, neće ništa pomoći, a poslat će loš signal potrošačima i izazvati negativan psihološki efekt pa će se smanjiti potrošnja.

– Socijalna politika ne može se voditi preko PDV-a i nije mi jasno što vlada time želi postići. To je više prorecesijska mjera jer prijeti smanjenjem potrošnje – smatra analitičar Damir Novotny.

Ekonomisti upozoravaju Vladu da se ne igra još većom poreznom presijom i nepravednom preraspodjelom poreza na dohodak tako što će oni koji zarađuju šest tisuća kuna ostati bez stotinjak kuna koje će potom završiti u džepu onih koji zarađuju, primjerice, četiri tisuće ili manje.

Za to što netko zarađuje tri tisuće kuna nije kriv onaj tko zarađuje šest ili sedam tisuća kuna, upozoravaju ekonomisti i savjetuju Vladi da se usredotoči na smanjenje neodržive proračunske potrošnje.

– Na prihodovnoj strani ne bih dirao ništa. Zemlje koje su, kao sada Hrvatska, pokušavale povećanjem poreznih prihoda riješiti problem nisu uspjele. Štoviše, došlo je do daljeg smanjenja osobne potrošnje. U takvoj situaciji jedini amortizer mogu biti investicije javnih poduzeća, ali kod nas javne tvrtke nisu rješenje nego generator problema, uništene korupcijom i viškom radnika kao posljedicom političkog uhljebljivanja – kaže Željko Lovrinčević, ekonomski stručnjak i bivši savjetnik premijerke Jadranke Kosor. Bez imalo okolišanja, upro je prstom u, kako kaže, središte problema – neučinkovite i preskupe javne tvrtke.

Konkretna rješenja

– Vlada mora smanjiti potrošnju u javnom sektoru, a umjesto toga Vlada će, čini se, pokušati očuvati neodrživa radna mjesta, a cijenu će opet platiti građani i privatni sektor – tvrdi Lovrinčević.

Na pitanje hoće li građani moći još jednom platiti neodrživu javnu potrošnju, Lovrinčević kaže: – To je dobro pitanje. Kako god bilo, morat će! Iznio je i konkretne prijedloge.

– U javnim poduzećima treba promijeniti neodržive kolektivne ugovore, a to se ne može bez promjene Zakona o radu. U javnim tvrtkama treba otpustiti između 20.000 i 25.000 ljudi koji su višak. Ali Vlada, nažalost, ide linijom manjeg otpora, nema političke volje, a to je opasno. Nema se više što čekati. Referendum je prošao, Vlada je na početku mandata, ima većinu u Saboru i veliku potporu javnosti. Može činiti što joj je volja. Bolje ići s tim stvarima nego “roštati” poreze – smatra Lovrinčević.