KRETANJE NIZBRDO: SADA JE TAKVIH SAMO 51 POSTO, A 1970. JE TAJ POSTOTAK BIO – ČAK 92 POSTO

Počevši od 70-ih godina, prihodi mladih Amerikanaca padaju u usporedbi s onim što zarađuju njihovi roditelji i tu tendenciju ne može preokrenuti ni ekonomski rast.

Do ovakvog zaključka su došli ekonomisti i sociolozi sa Stanforda, Harvarda i Sveučilišta Kalifornije “Berkeley”. A namjera im je bila da utvrde: koliko je danas realan i privlačan “amerčki san”.

Radi toga su proanalizirali prihode 30-godišnjaka – od 70-ih godina prošlog stoljeća do danas. I, usporedili su ih s prihodima njihovih roditelja u vrijeme kada su oni imali (u prosjeku) po 30 godina.

Utvrdili su da je 1970. čak 92 posto 30-godišnjih Amerikanaca zarađivalo više nego njihovi roditelji u njihovim (tadašnjim) godinama. A da je 2014. u toj situaciji bio samo 51 posto tridesetogodišnjaka. Znači 2017. godine još manje, puno manje.

Postotak mladih koji zarađuju više od svojih roditelja u istom uzrastu smanjio se od 1970. do 1992. na 58 posto. Potom se oko 2002. stabilizirao, da bi ubrzo opet krenuo naniže …

Pretpostavka američkih istraživača glasi: “Prihodi srednje klase u SAD ostali su na istoj razini i vjerojatno je djeci zato teže uspiju i nadmaše roditelje”.

Međutim, najveći pad imaju prihodi muškaraca: prije dvije godine je samo 41 posto 30-godišnjih muškaraca zarađivao više od svojih očeva u svojim godinama.

Istraživači spomenutih američkih sveučilišta zaključuju i popominju: samo rast prihoda od 6 posto godišnje – i to korigiranih za razinu inflacije – može postupno dovesti do nekadašnjeg stanja da prihodi skoro sve djece budu veći od prihoda roditelja.

Problem je što u cijelom razdoblju nakon Drugog svjetskog rata u SAD nije bilo takvog rasta prihoda.

Zato isti istraživači upozoravaju da ni rast od 3,8 posto godišnje – koji obećava Donald Trump – neće postotak onih koji zarađuju više od roditelja podići sa 51 na 62 posto.

Probleme dodatno zaoštrava izrazita tendencija preraspodjele nacionalnog bogatstva u korist bogatih.
 
(fakti.org)

Referendum u Švicarskoj o Univerzalnom osnovnom prihodu nije prošao. Međutim, bez obzira na njegov ishod, značajno je to što je europska ljevica našla način da uz pomoć novih ideja izađe iz krize i ponudi alternativni odgovor na neoliberalne ekonomske mjere

Da je referendum prošao, svaki punoljetni građanin Švicarske i stranci koji u toj zemlji imaju prebivalište duže od pet godina imali bi bezuvjetni mjesečni prihod od 2.500 švicarskih franaka.

Švicarci su, međutim, odlučili drugačije – nema besplatnog ručka, rekli bi liberali. Inicijatorima ideje o Univerzalnom osnovnom prihodu (UOP) nije ni bila namjera uvjeriti Švicarce da svoj teško zarađeni novac dijele sa lijenim sugrađanima, namjera im nije bila ni da pobjede na referendumu. Osnovna ideja bila je pokrenuti raspravu o ovom pitanju.

O tome govori i Zoran Stojiljković, profesor na Fakultetu političkih znanosti. Ljudi postaju svjesniji činjenice koliko je teško osigurati mirovinu kroz radni staž i koliko ima neplaćenih zanimanja, poput domaćica, rada u poljoprivredi ili niskih poljoprivrednih i samozapošljavajućih mirovina koje, prema njegovim riječima, opravdavaju kampanju o UOP.

“Ne radi se o stimuliranju nerada, niti to može biti slučaj, jer su bazični dohoci niži nego što su prosječni dohoci u odgovarajućim zemljama i utvrđuju se na temelju onoga što je nekakav dostupan dohodak. Jednostavno treba startati s tom idejom i dalje je obrazlagati”, kaže.

Kada se uvidi da sve više ima nestandardnih poslova i da su ljudi prisiljeni poslodavcima buti na raspolaganju 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu, pokazat će se da UOP štiti dostojanstvo ljudi, a ne nešto što je raskošna nagrada za neradnike.

Pokretanjem inicijative za referendum o UOP, pokrenuta je široka rasprava o ovom pitanju, ne samo u Švicarskoj, već diljem svijeta. Nobelovac i profesor ekonomije na Sveučilištu Princeton Angus Diton i suosnivač “Facebooka” Chris Hughes našli su se među podržavaocima UOP.

Središnje pitanje, kako su ga inicijatori referenduma postavili, tiče se opstanka srednje klase, čiji su prihodi svuda u svijetu ugroženi. Kako razlika u prihodima postaje sve ekstremnija, sve manje ljudi posjeduje kupovnu moć potrebnu da se brojne tvrtke i održe na površini.

UOP bi omogućio, smatraju Diton i Hughes, ali i mnogi drugi koji podržavaju uvođenje UOP, da se tako bori protiv siromaštva i osigurava jaka srednja klasa koja na taj način dobiva poticaj za potrošnju.

Automatizacija jedan od uzroka gubitka posla na Zapadu. Zato su podržavatelji UOP organizirali “demonstracije robota” – defilirali su ulicama Zuricha obučeni u kartonske robote želeći podsjetiti da sve veće korištenje tehnologije u industriji, maloprodaji i financijama čini ljude suvišnim i zamjenjuje ih strojevima kojima nisu potrebni prihodi da bi preživjeli.

“Roboti kažu: ne vam želimo oteti poslove i natjerati vas da patite. Želimo vas osloboditi, zato želimo UOP za ljude”, rekao je jedan od sudionika defilea.

Transfer od industrijskog ka postindustrijskom društvu usluga oslobađa viškove rada. Ideja je bila da se to iskoristi za smanjivanje radnog vremena, bogatiji socijalni život, aktivizam i kulturnu i političku participaciju. Međutim, odgovor poslodavaca bio je smanjenje nadnica i fleksibilizacija radnih odnosa.

“To jeste neka vrsta izazova, ali on je mogao iskoristiti na onaj način koji je bio dominantan u državama i društvima blagostanja prije 30-40 godina”.

Ideja o UOP nije nova i nije proizvod 21. stoljeća. O njoj još govori Tomas Moore u svom dijelu “Utopija” iz 1516. Danas ju ljevica reafirmira. Dominantan obrazac racionalizacije i štednje nije omogućio Europi da izađe iz krize. Logika “štedi i racionalizira” teško može dovesti do rasta, objašnjava on, a UOP može biti primjer za održivu potrošnju koja ne ide protiv investiranja i koja može osigurati balansirani razvoj.

UOP, prema njegovim riječima predstavlja set ideja koji trebaju izbjeći klimu u kojoj svi imaju plazma-televizore, ali su jednako neutjecajni, kao i plebs u Rimskom carstvu.
 
(sputniknews.com)

Općepoznato je da filantropska elita i superbogataši kada uđu u duboku starost, počnu razotkrivati svoje mračne misli i planove, i to bez ustručavanja izjavljivati u medijima. Ovo je još jedan primjer!

Treći najbogatiji čovjek na svijetu prema Forbesovoj listi, američki investitor Warren Buffett, u komentaru koji je objavio ugledni Wall Street Journal napisao je da bi za veliku nejednakost u primanjima u Americi trebalo prestati svaljivati krivnju na bogataše.

“Siromasi sasvim sigurno nisu siromašni zato što su bogataši bogati”, napisao je Buffett, koji je težak 71,3 milijarde američkih dolara.

“Većina bogataša dala je američkoj ekonomiji briljantne inovacije ili izuzetno rukovođenje”, piše Buffett pozivajući se na primjere Henry Forda, Steveu Jobsa.

Povećanje minimalaca neće smanjiti razlike u prihodima, navodi Buffett i dodaje da je rješenje u jačanju državnog programa poznatog po kratici EITC (Earned Income Tax Credit). Taj program predviđa smanjenje poreza na ostvareni dohodak za radnike s nižim primanjima.

Buffett također tvrdi da je povećanje razlika u plaćama neizbježna posljedica napredne tržišne ekonomije, ali da ona postoji i zato što ne može svatko raditi isti posao.

“Nema nikakve zavjere iza sljedeće tužne činjenice: siromasi sasvim sigurno nisu siromašni zato što su bogataši bogati. I nije istina da bogati nemaju zasluga. Većina njih doprinijela je američkom prosperitetu briljantnim inovacijama ili upravljačkom ekspertizom.”

Svi danas živimo kudikamo bolje zahvaljujući Henry Fordu, Steveu Jobsu, Semu Walton i ljudima kao što su oni”, piše Buffett.
 
(index.hr,youtube/uredio:nsp)

Dok Europa lagano korača prema izlasku iz krize, slično kao i Amerika, makar to bilo i umjetno, Hrvatskoj prijeti tek ulazak u toliko očekivanu krizu, u kojoj smo mogli biti puno ranije.

Kolaps mirovinskog sustava! Da bi se mogle isplaćivati sve penzije, u Hrvatskoj nedostaje “samo” još milijun radnika. Svake godine za mirovine treba izdvojiti 360 milijuna kuna više! Ministra Mrsića to ne brine, najavljuje da bi se s reformom možda moglo krenuti 2031.!?

Ponovno nas očekuju novosti unutar mirovinskog sustava. U najnovijoj reformi, pomaknula bi se starosna granica za ulazak u mirovinu, te uvelo prijelazno razdoblje za povećanje radnog vijeka do 67. godine života.

To znači da bi svi rođeni od 1964. i nadalje, u punu starosnu mirovinu mogli tek sa navršenih 67 godina života ili 41. godina radnoga staža. Prema dosadašnjim najavama, pomicanje granice gotovo je sigurna stvar, a pitanje otvoreno za raspravu je model i trajanje roka prilagodbe. Točnije, hoće li prijelazno razdoblje završiti 2031. ili 3038.

Taj potez je opravdan činjenicom kako su Hrvati stara nacija s velikim problemima na tržištu rada i mirovinskim sustavom na rubu financijske održivosti. Zaista je vrlo optimistično za mirovinski sustav koji rashode ima gotovo dvostruko veće od prihoda, te omjer zaposlenih i broja umirovljenika koji je odavno pao sa održivog omjera od 2,1 zaposlenog po umirovljeniku na svega 1,18 zaposlenih po jednom umirovljeniku staviti na „rub financijske održivosti“.

Budimo iskreni i recimo kako bi hrvatski sustav međugeneracijske solidarnosti odavno bankrotirao da ga građani svake godine ne spašavaju proračunskim novcem.

Sve na račun građana

Samo prošle 2012. godine ukupni rashodi mirovinskog sustava iznosili su 35,7 milijardi kuna, dok su prihodi iz doprinosa iznosili 19,3 milijarde kuna. Gotovo svu razliku platili su građani plaćajući veće poreze. No čini se kako taj podatak očito nije dovoljno problematičan, jer iako mirovinski rashodi već značajno nadilaze mogućnosti hrvatskog gospodarstva, iz Ministarstva rada i mirovinskog sustava izvijestili su o povećanju troškova mirovinskog sustava za oko 360 milijuna kuna godišnje. Ovakva odluka za posljedicu će morati imati preoblikovanje proračunskih rashoda, tj. smanjenje izdvajanja nekom drugom dijelu proračunskih korisnika, ili će značiti rast zaduženja i/ili poreznog opterećenja.

Sustav međugeneracijske solidarnosti ili Bismarckov sustav generacijske solidarnosti neodrživ je u odsutnosti nekoliko uvjeta koji su povezani s demografijom, rastom gospodarstva i radnim vijekom stanovništva.

Poljuljan sustav

Ukratko: svaka generacija mora biti brojčano veća od prethodne, gospodarski rast mora biti konstantan kao i zaposlenost, te mora postojati mala razlika između radnog vijeka stanovništva i očekivanog trajanja životnog vijeka.

Kada je ovaj sustav uveden u Njemačkoj u drugoj polovici XIX. stoljeća, očekivano trajanje života je bilo oko 62 godine, a radni vijek do 60. godine života. U takvim okolnostima nema apsolutno nikakvih problema sa održivošću sustava, jer brojni radnici koji uplaćuju u mirovinski sustav svoju mirovinu niti ne dožive. Promjena samo jednog od tih čimbenika dovoljna je da poljulja takav sustav, a Hrvatska i ostatak Europe se trenutno bore sa sva tri.

Usporedbe radi, u Hrvatskoj je prosječan životni vijek 79,7 godina za žene i 73 za muškarce, a u mirovinu se prosječno odlazi sa 60,6 godina starosti. Samo 18% umirovljenika u mirovinu je otišlo sa 65 godina starosti i 40 godina radnog staža. ( Zanemaren je broj i prosjek povlaštenih penzionera, jer bi tada prosjek odlaska u mirovine bio oko 52 godine).

Starenje populacije zbog produljenja očekivanog životnog vijeka te sve nižeg prirodnog prirasta stanovništva neminovno dovodi do ubrzanog povećanja troškova i smanjenja prihoda ovakvog sustava međugeneracijske solidarnosti.

Ozbiljan šok

Ukoliko se umjesto najavljenih kozmetičkih ne provedu duboke promjene, Hrvatska će se susresti s ozbiljnim ekonomskim, financijskim i socijalnim šokom zbog dramatične promjene demografske slike. U Hrvatskoj se udio stanovništva starijeg od 65 godina starosti povećao s 13% u 1991. na 18% u 2011., a u vremenu kada prijelazno razdoblje ove reforme završi, Državni zavod za statistiku procjenjuje kako će udio starijih od 65 godina iznositi 23% ukupnog stanovništva Hrvatske, s nastavkom rasta udjela na 25% u 2051. godini. Javna rasprava o tome hoće li prijelazno razdoblje završiti 2031. ili 3038. godine u tom kontekstu dugoročno je potpuno besmislena jer ne rješava problem, nego ga maskira, prolongira i prebacuje na neku buduću vlast, radnike i umirovljenike.

Što za 20 godina

Ako sada sa „samo“ 18% stare populacije imamo vrlo velik problem sa održanjem mirovinskog sustava zbog nedostatka radnika u odnosu na broj umirovljenika, kako država planira riješiti taj problem kada za koje desetljeće četvrtina populacije bude starija od 65 godina? Novim zakonom i dodatnim pomicanjem granice za starosnu mirovinu? Iako se već duže vrijeme spominju promjene u sustavima povlaštenih i prijevremenih mirovina, nikakve konkretne mjere nisu niti započele.

Povlaštene penzije

Od ukupnog broja umirovljenika, koji je krajem prosinca 2012. godine iznosio rekordnih 1.217.692, povlaštene mirovine (18 vrsta) primalo 166.226 umirovljenika (13,6%), a invalidske mirovine 248.538 umirovljenika (20%).

Prosječan iznos povlaštenih mirovina iznosio je oko 4.020 kuna (npr. prosjek braniteljskih mirovina je 5050 kuna), dok “obični” umirovljenici, koji su pravo na mirovinu ostvarili prema zakonima o mirovinskom osiguranju, u prosjeku primali 2.184 kuna. Povlaštene mirovine tako su u prosjeku preko 80% više od običnih, a na godišnjoj razini iznose nešto iznad 8 milijardi kuna. No kada bi država prestala isplaćivati sve do zadnje povlaštene mirovine, u mirovinskom sustavu i dalje bi postojala rupa od gotovo 9 milijardi kuna.

*******************

IZRAČUN prema podacima iznad:

Rashodi mirovinskog sustava iznose 35,7 milijardi kuna.

Pravi umirovljenici primaju samo 2.659.439.328 kuna što je samo 7% ukupnog novca koji se izdvaja za prave starosne mirovine sa punim stažem!!!!!!

Povlaštene mirovine primaju 8 milijarde kuna.

Da uzmemo u obzir da na invalidske mirovine ode oko dodatnih 11 milijarde kuna – prosjek 3600 kuna (podatak naveden niže)

Znači sve zajedno za isplatu mirovina se potroši oko 22 milijardi kuna.

Gdje ode ostatak od 13.000.000.000  kuna ???!!! Gdje ide taj novac,na što se on troši, samo Bog će znati.

*******************

Europske države također se susreću s problemima održivosti sustava međugeneracijske solidarnosti ili pay-as-you-go sustava, te već intenzivno provode ili rade planove za provedbu spašavanja i dugoročnog održanja svojih mirovinskih sustava, a uzor u tim promjenama vjerojatno traži i Hrvatska:

Austrija do 2017. godine planira u potpunosti ukinuti prijevremenu mirovinu, te između 2019. i 2034. ženama postupno povećavati starosnu granicu za ulazak u mirovinu na 65 godina kako bi se izjednačile sa muškarcima.

Belgija je 2006. donijela Pakt solidarnosti između generacija koji podiže prag za prijevremenu mirovinu sa 58 na 60 godina starosti.

Češka je 2004. pokrenula postupno povećanje dobi za mirovinu osoba rođenih 1968. i poslije, s konačnim ciljem 65 godina starosti za muškarce, te između 62 i 65 godina za žene, ovisno o broju djece.

Kako to rade drugi

Danska je 2006. počela provoditi paket reformi pod nazivom Socijalni sporazum, koji pomiče granicu umirovljenja sa 65 na 67 godina starosti u periodu između 2024. i 2027. godine, te pomiče granicu prijevremene mirovine sa 60 na 62 godine u periodu između 2019. i 2022. godine.

Malta do 2026. godine planira izjednačiti muškarce i žene sa trenutnih 60 za žene i 61 za muškarce na 65 godina starosti za oba spola, te produljiti obvezni radni vijek sa 30 na 40 godina staža.

Slovačke reforme povećavaju granicu sa 60 na 62 godine za muškarce do 2007. godine, a za žene do 2016. godine. Također se iznos prijevremene mirovine penalizira sa 6% iznosa po godini prijevremenog umirovljenja, te nagrađuje sa 6% iznosa po godini odgađanja odlaska u mirovinu.

Švedska je provodila reforme svog sustava još 1999. godine na način da nagrađuje radnike koji u mirovinu odu sa 67 godina, te svojim građanima objavljuje godišnje izvještaje o mirovinskom sustavu, računima, troškovima te beneficijama umirovljenja u pojedinim situacijama.

Britanija do 2020. godine planira povećati granicu za odlazak u mirovinu sa 60 na 65 godine, uz dodatno povećanje na 68 godina starosti između 2024. i 2046.

Većina navedenih primjera pokazuje kako državljani tih zemalja ipak mogu u mirovinu nešto ranije od Hrvata, no treba imati na umu da su njihovi odnosi broja zaposlenika i umirovljenika bolji, stoga i njihov sustav sporije tone. Prema podacima OECD-a prosječan broj zaposlenih Europljana po jednom umirovljeniku je četiri, a većina zemalja već povećava granice za odlazak u mirovinu, prije nego sustav osjeti ozbiljne posljedice. Istovremeno Hrvatska danas ima samo 1,18 zaposlenih po umirovljeniku.

Njemačku prema njihovim procjenama oko 2040. godine očekuje nepovoljan odnos sličan trenutnom hrvatskom, a većina ostalih europskih zemalja to će doživjeti oko 2045. 2050. godine najviše problema sa starim stanovništvom i održivosti mirovinskih fondova uz Hrvatsku bi mogle imati Njemačka, Slovenija, Italija i Španjolska.

Mirovinske reforme vrlo su zahtjevne promjene jer traže dugoročne planove i akcije, ali su istovremeno pritisnute kratkoročnim političkim pritiscima. Kako takve promjene i sam sustav uglavnom nisu potpuno shvaćeni od strane javnosti, reforme se često ne provode do zadnjeg trena, godinama odgađaju efekte ili prebacuju na buduću vlast. Ako se reforme mirovinskog sustava provode, najčešće opcije su, kao što je već navedeno u tekstu, serije malih promjena tokom godina koje puni učinak imaju desetljeće ili dva u budućnosti, a tada je već vrijeme za novo podizanje granica.

No takve reforme samo su odgađanje problema neodrživosti sustava međugeneracijske solidarnosti, a to pokazuje i dosadašnja povijest mirovinskih reformi u Hrvatskoj. Tako su primjerice 1999. između ostalog podignute dobne granice za starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu za pet godina, uz prijelazno razdoblje od 1999. do 2007. godine. Pokazuje to i primjer Velike Britanije koja uz postojeću reformu već planira i novo pomicanje granice do 2046. godine, iako trenutno imaju 3,6 zaposlenih po jednom umirovljeniku.

 Demografski trendovi Hrvatske, ali i cijele Europe pokazuju kako životni vijek postaje sve duži, ali i kako se broj radno sposobnog stanovništva sve više smanjuje u odnosu na broj umirovljenika. Takvo ubrzano pomicanje zaposlenika prema umirovljenicima vrši sve veći pritisak na održivost javnih financija i Bismarckov model nije u stanju preživjeti ga. Sve što u budućnosti od takvog sustava možemo očekivati je novo povećanje granice za odlazak u mirovinu.

Nerealna očekivanja

Kako god priču o mirovinskom sustavu okrenuli i koliko god su njegovi korisnici legitimni nikako se ne može osporiti da se zapravo radi o sustavu koji za svoj opstanak nužno mora povećavati bazu. Financiranje prvog stupa obveznog mirovinskog osiguranja hrvatskog stanovništva temelji se na omjeru između aktivne populacije i umirovljeničke populacije, a njegovi doprinosi izravno se troše za isplatu tekućih mirovina. To znači da sredstva koja danas izdvajamo u prvi stup izdvajamo za trenutne umirovljenike uz obećanje države kako će budući radnici isto učiniti za nas.

Još jedan pokazatelj nemogućnosti dugoročnog spašavanja mirovinskog sustava kakvog danas poznajemo jest činjenica da je za održanje takvog stanja potreban minimalan odnos radnika i umirovljenika 2,1:1, što znači da za trenutnih 1,2 milijuna korisnika mirovine moramo imati više od 2,5 milijuna radnika. Sa ukupnim brojem zaposlenih od 1,3 milijuna (pravi broj je oko 900.000 radnika) i nezaposlenih 316 tisuća građana, uočavamo kako nam za održanje sustava uz trenutan broj umirovljenika nedostaje gotovo 900 tisuća radnika uz punu zaposlenost. Kada ste vidjeli predizborni program koji „garantira“ milijun novih radnih mjesta?

Zbog svega navedenog građani ne smiju imati nerealna očekivanja od javnog mirovinskog osiguranja međugeneracijske solidarnosti i državne brige općenito, te se sve više moraju samostalno brinuti za vlastitu starost. Ovakvim mirovinskim sustavom i manjkom adekvatnih reformi današnje vlade sigurnost budućih umirovljenika stavljaju u drugi plan kako bi udovoljile trenutnima, a sve probleme guraju pod tepih i odgađaju za neka buduća vremena. Država obećaje sigurne isplate mirovina uz razne dodatke i indeksacije bez obzira na sve, ali niti sama ne obraća pažnju i ne vodi brigu o cijeni takve garancije u budućnosti.

Kada ne bi bilo lažnih, pravi invalidi imali bi naknade do 8700 kuna mjesečno

Većina invalidnina dodijeljeno je na temelju mentalnih bolesti, koje je najteže dokazati ili kontrolirati

Hrvatska je država koja za zaštitu osoba s invaliditetom daje najviše u Europi – čak 17,5 posto ukupnog novca za socijalnu zaštitu, što je dvostruko više od prosjeka Europske unije. Hrvatska ima ujedno i najveći broj osoba koje ostvaruju neko pravo na temelju invaliditeta – čak svaki osmi stanovnik, odnosno 522.000 ljudi. Srećom, unatoč ratu i stradanjima, ove dvije činjenice nisu posljedica iznimno velikog broja invalida, već posljedica manipuliranja zakonima i korupcije zbog koje je svaki četvrti hrvatski umirovljenik – u invalidskoj penziji.

Kako u okvir EU?

Prema izvješću Državnog zavoda za statistiku o socijalnoj zaštiti u Hrvatskoj, tijekom 2010. godine iz državnog je proračuna – ne računajući troškove zdravstvene zaštite – na osobe s invaliditetom potrošeno oko 11,6 milijardi kuna, a brojke se od tada nisu bitno mijenjale. Čak 90 posto tog novca – nešto više od 10,3 milijardi kuna – otišlo je invalidske mirovine. Na osobnu invalidninu i druga davanja namijenjena izravnom poboljšanju kvalitete života osoba s invaliditetom potrošeno je tek dva posto namijenjenih sredstava, nešto manje od 250 milijuna kuna.

Naime, Hrvatska je s 27 posto udjela invalidskih mirovina u ukupnom broju mirovina apsolutni prvak Europske unije, u kojoj je prosječni udio 13 posto, a kreće se od 4,6 posto u Nizozemskoj do 21 posto u Estoniji.

Kad bi se Hrvatska svela u europske okvire, trebala bi prepoloviti broj invaldiskih penzionera, čime bi u proračunu izravno ostalo oko 5 milijardi kuna.

To ni u teoriji nije moguće, kažu stručnjaci. Naime, u tom ogromnom broju od oko 320.000 invalidskih mirovina, veliki dio – oko 75.000 – čine mirovine vezane uz branitelje u Domovinskom ratu, koje se – sad je posve jasno – neće dirati.

No, i kad ih izuzmemo iz ukupnog broja umirovljenika, Hrvatska je s 21,5 posto udjela invalidskih penzionera u ukupnom broju umirovljenika i dalje na vrhu Europe. Kad bi samo njihov broj bio u razini europskog prosjeka, zaštedjeli bi godišnje oko 3,7 milijardi! Kad bi grubo pretpostavili da bi se ta sredstva i dalje koristila za pomoć osobama s invaliditetom, izravna novčana davanja mogla bi se povećati za gotovo sedam puta! Osobna invalidnina, koja sada iznosi 1.250 kuna i, unatoč niskom iznosu, podliježe rigoroznim uvjetima, mogla bi iznositi čak 8.750 kuna. Ili bi se broj primatelja – a njih je trenutno nešto više od 21.000 – mogao višestruko povećati.

To su, naravno, jednostavne, plošne računice koje samo plastično ukazuju na gubtike koje osobe s invaliditetom trpe zbog manipulacija i korupcije. No, šanse da se to može ispraviti minimalne su.

Rat i privatizacija

Ogroman broj invalidskih mirovina posljedica je raznih faktora. U 90-tima, tijekom rata i privatizacije, invalidske su mirovine bile izlaz za mnoge koji su ostajali bez posla. Zakon koji je regulirao invalidske mirovine bio je jako blag u smislu definicije invalidnosti, a pritisak na liječnike vještake u tom je periodu bio ogroman. Jako se malo inzistiralo na kriterijima i medicinskoj struci.

Broj umirovljenja tada je bio tako velik da je svaki liječnik dobio određenu kvotu koliko osoba smije poslati u invalidsku mirovinu. U provjerama se nije kontroliralo je li umirovljenik doista osoba nesposbna za rad, već je li liječnik prebacio kvotu. Ako nije, dalje se nije čačkalo – kaže Mihovil Rismondo, dugogodišnji djelatnik ureda ravnatelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, autor nekoliko stručnih radova upravo o invalidnosti u hrvatskom mirovinskom sustavu.

Broj novih invalidskih mirovina u pojedinim je godinama prelazio i 20.000. Posljednjih godina broj invalidskih mirovina stabilizirao se i pokazuje tendenciju pada: lani je, prema podacima HZMO-a, u invalidsku mirovinu otišlo 3.616 osoba, s prosječnom mirovinom od 1.462 kune, a u prvih šest mjeseci ove godine njih 1.218 s prosječnom penzijom od 1.599 kuna.

To je posljedica drugačijeg socijalnog trenutka, početaka borbe protiv korupcije te sve glasnijih zahtjeva da se izjednače i strože primjenjuju kriteriji. Međutim, prvenstvo paramedicinskih kriterija još uvijek nije prošlo vrijeme. Imamo situacije da svaki liječnik ima svoj kriterij ili da se oni bitno razlikuju od područja do područja – objašnjava Rismondo.

Dijagnoze i kriteriji

I kad se kriteriji dobro provode, smatra, oni su u mnogim slučajevima upitni. Problem je, kaže, što je temelj za dodjeljivanje invaliditeta, odnosno odobrenje invalidske mirovine dovoljna dijagnoza, a ne stanje i okolnosti vezane za konkretnu osoba.

Primjerice, dijagnosticirana maligna bolest razlog je za odlazak u invalidsku mirovinu. Prema zakonima bivše države razlog za invalidsku bile su posljedice maligne bolesti, a ne bolest kao takva. Jer srećom mnogi se bolesnici oporave i mogu nastaviti raditi. Jednako je i s nekim drugim dijagnozama, poput bolesti krvožilnog sistema. Ako neka osoba doživi infarkt, ne mora značiti da treba invalidsku mirovimnu. Treba provesti detaljniju analizu i vidjeti u kojem je stanju osoba, zatim koji posao radi, koje obrazovanje i kvalifikacije ima. Nije, naime, isto nositi se s posljedicama ako ste činovnik u uredu ili građevinski radnik – kaže Rismondo.

Indikativno je da je većina invalidskih mirovina dodjeljena na temelju mentalnih bolesti. One jesu problem i često su realan osnov za invalidsku pezniju (kod malignih bolesti nerijetko je teška depresija u određivanju invalidnosti bitniji razlog od osnovne bolesti), no činjenica je i da ih je najteže dokazati ili kontrolirati.

Revizija s oprezom

Nepravde i nepravilnosti u mirovinskom sustavu, slaže se, ogromne su, no ne gaji pretjerane nade da će ispraviti.

Ispraviti se može samo revizijom. Ali i u tome treba biti vrlo oprezan. Ustanovimo li da određen broj osoba nije zaslužio invalidnost, što ćemo s njima? Na čiji će teret oni pasti? – pita se.

Osim penzionera u invaldiskoj mirovini, priličan broj registriranih u Registru osoba s invaliditetom, koji se vodi pri Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo, osobe su s oštećenjima organizma, koja se ne mogu podvesti pod klasičan invaliditet, ali za sobom povlače cijelu lepezu novčanih i nenovčanih prava. Radi se o oko 80.000 osoba koji uz mirovinu ili kao samostalno pravo dobivaju novčanu naknadu u visini od prosječnih 120 do 220 kuna te još većem broju njih koji uživaju u lepezi nenovčanih povlastica, poput besplatnog ZET-ovog pokaza, naljepnice za besplatno parkiranje na mjestima za invalide, smanjenu telefonsku pretplatu, posebnu tarifu plaćanja HTV-ove pristojbe, besplatnu ili jeftiniju cestarinu, jeftinije kazališne i kino karte te karte za sportske priredbe, pravo prednosti u svim državnim institucijama u koje ulaze bez čekanja…

Zakon je bio izdašan

Zakon je bio jako izdašan prema naknadama za tjelesno oštećenje prije 1998. godine, pa je ogroman broj ljudi tada dobio takvo pravo. Od 1998. naknada se isplaćuje samo za oštećenja koja su nastala kao posljedica ozljede na radu – kaže Rismonod.

Statistike to potvrđuju: među primateljima naknade, njih 75.000 ostvarilo je to pravo prije 1998. godine, a njih tek nešto više od 4.000 poslije toga. Prije 1998. godine tako je, recimo, svaka žena mlađa od 40 godina koja je zbog bolesti morala odstraniti maternicu, mogla ostvariti novčanu naknadu i niz beneficija.

O ogromnom području manipulacije među osobama s invaliditetom, osobito oko invalidskih mirovina, glasno se počelo govoriti još prije nekoliko godina, kad je ustanovljeno da je od 2001. godine, kad je popis stanovništva pokazao da u Hrvatskoj ima 410.000 osoba s invaliditetom kako pokazuje registar, do 2009. godine njihov broj narastao za gotovo 100.000 ljudi, to znači u Hrvatskoj postoji preko 500.000 OSOBA SA INVALIDITETOM !!!

Vjerojatno se nije dogodio takav porast, već je stvar metodologije: u popisu je svatko upitan ima li nekih problema, a u registru su samo one osobe koje temeljem invalidnosti ostvaruju neko pravo. Tu nisu svi invalidi, već svi koji su ostvarili neko pravo, jer se na temelju takvih rješenja sastavlja registar. Dakle, 522.000 ljudi ostvaruje neko od prava, a koliko doista ima invalida, ima li ih više ili manje, mi ne znamo – kaže naš sugovornik, aktivno uključen u izradu novog Zakona o inkluzivnom dodatku, koji bi trebao dovesti do pravičnije raspodjele novaca za osobe s invaliditetom.

Naime, još za bivše vlasti napravljena je analiza stanja, koja je pokazala da se invaliditet u Hrvatskoj određuje na čak osam različitih mjesta – ovisno o pravu koje želi ostvariti, osoba se vješači u mirovinskom, u socijalnom, u obrazovnom, u braniteljskom i drugim resorima, a za svako pravo koje želi mora se vještačiti ponovno, da su kriteriji krajnje neujednačeni te da se invaliditet određuje “na postotak” oštećenja, a ne smanjene funkcionalnosti osobe.

Revizija upitna

Da bi se uveo red, najavila je tadašnja državna tajnica, ključno je da svi invalidi prođu reviziju i da se točno utvrdi kome što treba i pripada. Napravila je i plan revizije, no naišla je na nepremostiv otpor branitelja te je cijeli plan pao u vodu.

Sadašnja ministrica pametnije je iz najave revizije izostavila branitelje, međutim, kako sada stvari stoje, cijela je revizija ipak upitna: troškovi revizije ogromni su.

Intencija zakona jest uvesti veću pravičnost, barem u budućnosti, i to na način da će se osnovati jedinstveno tijelo vještačenja za sva područja i da se invaliditet određuje sukladno funkcionalnosti. Jer osobe mogu nositi istu dijagnozu, koja nosi i ista prava, a da su potrebe potpuno različite – objašnjava naš sugovornik.

Novim zakonom – čije su teze već objavljene – odredila bi se visina dodatka i pobrojala prava za svaki stupanj funkcionalnosti. Najvjerojatnije će se koristiti skala funckionalnosti Svjetske zdravstvene organizacije, koja mjeri četiri stupnja funkcionalnosti: 0 je potpuna funkcionalnost, 1 blagi stupanj nefunkcionalnosti, 2 je umjereni, 3 teški, a četvrti označava potpunu nefunkcionalnost.

Na taj bi se način stvari pravičnije odredile u budućnosti. Nepravde koje su počinjene neće se ispravljati.

KOLIKO ĆE MLADIH LJUDI OTIĆI IZ HRVATSKE U NAREDNIH 20 GODINA, KAD IM IZ VLADE PORUČE DA ĆE POREZ NA NJIHOVE PLAĆE BITI 50% SAMO DA BI PODMIRILI POVLAŠTENE UMIROVLJENIKE,BRANITELJE I INVALIDE, I DA TO MORAJU PLAĆATI NAREDNIH 30 GODINA DOK TAJ SLOJ POVLAŠTENIKA NE ODE U NEBO. VRLO VJEROJATNO ĆE MLADI LJUDI POTRAŽITI BOLJI ŽIVOT VANI, U NAREDNIH 30 GODINA. POSTAVLJA SE PITANJE, TKO ĆE ONDA ZARAĐIVATI MIROVINE TIM POVLAŠTENIM UMIROVLJENICIMA?

I TO JE REALNOST…..

 
ČITAJ VIŠE:

Evo još malo pa će kriza, samo što nije: HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 8.dio
Kod nas kao da nema krize: HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 7.dio
MMF ulazi u HR: HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 6.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 5.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 4.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 3.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 2.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI !
 
 
izvor: jutarnji.hr/uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=15059"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Zašto se čini kao da tamo gdje god postoji ljudska patnja, neka od najvećih banaka zarađuje ​​novac iz nje?

Prema novom izvješću iz Pokreta World Development, Goldman Sachs je zaradio oko 400 milijuna dolara kladeći se prošle godine na cijene hrane . Sveukupno, 2012 je bio prilično “ponosna” godina za Goldman Sachs.

Prihodi za Goldman Sachs porasli su za oko 30 posto u 2012, a cijena dionice Goldman Sachs-a su porasle za više od 40 posto u proteklih 12 mjeseci. Procjenjuje se da je prosječni bankar u Goldman Sachs-u dovneo u plaće i bonus paket oko 396.500 dolara u 2012. godini.

Dakle, bez sumnje, Goldman Sachs se kupa u novcu upravo sada. No, što je cijena za sav ovaj “uspjeh”? Mnogi tvrde da špekuliranje sa cijenama hrane od strane velikih banaka je dramatično povećalo globalnu cijenu hrane i izazvao stradanja stotina milijuna siromašnih obitelji diljem planete što će u budućnosti postati još puno gore.

U ovom trenutku, globalna cijena hrane je više nego dvostruko veća nego u 2003. godini. Oko dvije milijarde ljudi na planetu potroši barem pola svojih prihoda na hranu, a blizu milijardu ljudi redovito nemaju dovoljno hrane za svoje potrebe.

Je li to moralno za Goldman Sachs i druge velike banke, kao što su Barclays i Morgan Stanley da stotine milijuna dolara stave na kladionicu cijene hrane, i manipuliraju globalnim cijenama hrane, čine za siromašne obitelji diljem svijeta da se teže i skuplje hrane?

To je još jedan razlog zašto je balon derivata jako loš za svjetsko gospodarstvo. Goldman Sachs i druge velike banke se ponašaju prema globalnim zalihama hrane, kao da je to neka vrsta casino igre. Ova vrsta bezobzirne aktivnosti uvelike je osudio pokret svjetskog razvoja u izvješću …

“Goldman Sachs je globalni lider u trgovini koji manipulira cijenama hrane, dok gotovo milijardu ljudi gladuje. Banka je lobirala za financijske deregulacije koje su omogućile da se milijarde izliju u derivate robnih tržišta, stvorili su potrebne financijske instrumente, i sada grabe svoju dobit. Špekulacije su potakle volatilnost cijena hrane i “šiljke” cijena hrane, i na taj način ranjavanjući ljude diljem svijeta koji se bore priuštiti si hranu . “

Dakle, ne bi trebao biti zakon protiv ovakve vrste klađenja?

Pa, u Sjedinjenim Američkim Državama zapravo postoji takav zakon protiv klađenja na hranu, ali zakon je blokiran od strane velikih banaka na Wall Street-u i njihovih vrlo visoko plaćenih odvjetnika. Slijedi još jedan izvadak iz izvješća …

“SAD je donio zakon za ograničavanje špekulacija, ali kontrole nisu provedene zbog pravnog izazova od Wall Street-a koji je predvodio Međunarodne Mjenice i Asocijacije Derivata, od kojih je Goldman Sachs vodeći član. Sličan zakon je na stolu u EU, ali se britanska vlada do sada protivila učinkovitoj kontroli. Goldman Sachs je lobirao protiv kontrole i u SAD-u i EU. “

Objavljeno u nastavku je grafikon koji pokazuje što je ovovakva vrsta aktivnosti učinila i kako se to odrazilo na cijene roba u posljednjih nekoliko desetljeća. Primijetit ćete da su cijene roba bile su prilično stabilne u 1990. godini, ali od 2000 godine oni su bili iznimno volatilne …

Razlog za sve ovo volatilnost je objašnjeno u izvrsnom članku Frederick Kaufman …

Novac priča svoju priču. Od pucanja tehnološkog mjehura u 2000., došlo je 50 - struko povećanje ulaganja dolara u robnim indeks fondova. No, kada je globalna financijska kriza potjerala uplašeni investitore sa burza početkom 2008, a dolara, funta, i euro je izbjegavao povjerenje ulagača, no  roba – uključujući hranu – se činila kao posljednje, najbolje mjesto za zaštitu novaca, mirovina, i mjesto gdje će državni fondovi parkirati svoju gotovinu. Špekulanti su izlili 55 milijarde dolara u robna tržišta. Inflacija hrane je ostaola stabilna od tada.

Jeste li ljuti već?

Trebali bi biti.

Siromašne obitelji diljem planeta pate, tako da bankari s Wall Street-a mogu napraviti veći profit.

To je odvratno.

Mnoge velike financijske institucije izgleda da samo vole zaraditi novac na leđima siromašnih.

Nažalost, globalna opskrba hranom je sve slabija svakim danom, i stvari su prilično zlokobne za nadolazeće godine.

Prema Ujedinjenim narodima, rezerve globalne hrane su dosegle najnižu razinu u gotovo 40 godina. Globalne prehrambene rezerve nisu bile ovako niske još od 1974. godine, ali se stanovništvo u svijetu uvelike povećalo od tada. Ako 2013. bude još jedna godina suše i loše žetve, stvari bi mogle pobjeći izvan kontrole vrlo brzo …

Što mislite šta će banke učiniti sa cijenama mesa tijekom sljedećih nekoliko godina?

Ako se stvari ne preokrenu dramatično, 2013. bi mogla biti apsolutno godina noćne more za usjeve u Sjedinjenim Američkim Državama, a možda i globalno. Suše pogađaju cijeli svijet, požari. Prinosi hrane su sve manji.

Pa nadajmo se najboljem, ali neka nam se također pripremiti za najgore.

Izgleda da su više cijene hrane na putu, milijuni siromašnih obitelji diljem planeta će biti pod velikim pritiskom da prehrane svoje obitelji.

U međuvremenu, Goldman Sachs će pucati od smijeha….
 

 
 
izvor: minfowars.com, youtube.com/uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=12518"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]