Posljednjih 48 sati eksplozivni uređaji su poslani u domove i urede brojnih demokratskih političkih osoba visokog profila, kao i u CNN-ov ured u New Yorku

Naizgled sve veći popis ciljeva uključuju osobe poput: bivši predsjednik Barack Obama, bivši predsjednik Bill Clinton i bivša državna tajnica Hillary Clinton, vrhni demokratski donator George Soros, bivši šef DCCC-a i kongresnica sa Floride, Debbie Wasserman Schultz i uredi CNN-a u New Yorku.

Govoreći na konferenciji za novinare njujorške policije, Gradonačelnik New Yorka Bill de Blasio rekao da su ti događaji bili su „jasan čin terora” i „napor kojim bi se zastrašili lideri ove zemlje kroz djela nasilja”.

De Blasio je izjavio kako njujorčani mogu “biti sigurni” i da policija štiti grad. Također je okrivio “atmosferu mržnje” koja je preuzela vrijeme koje je preostalo do srednjoročnih izbora.

U utorak je policija priopćila kako je uništila sumnjivu eksplozivnu napravu pronađenu u rezidenciji mađarsko-američkog milijardera i velikog liberalnog donatora filantropa Georgea Sorosa u New Yorku.

Policijski tim je poslan u rezidenciju nakon što je Sorosev zaposlenik otvorio paket u ponedjeljak oko 15:45 i pronašao uređaj koji je izgledao kao cijevna bomba, no policija je rekla da nema prijetnje javnoj sigurnosti.

Soros je glavni kritičar Trumpa i donator Demokratske stranke. Dok je optužio Trumpa da namjerava izgraditi “mafijašku državu” u SAD-u, Trump mu je vratio natrag optužujući ga za poticanje javnih nemira u SAD-u.

U New York Timesu, Sorosov sin Alexander je optužio Trumpa i “politiku demoniziranja protivnika” za pošiljke paketa bombi. Alexander Soros napisao je da su incidenti prijetnja “budućnosti američke demokracije”.

Vijesti su u srijedu ujutro izvijestile o potencijalnim eksplozivnim napravama poslanim u prebivalište bivšeg predsjednika Bill Clinton i bivše državne tajnica Hillary Clinton u gradu Chappaqua u New Yorku – te u dom bivšeg predsjednika Baracka Obame u Washingtonu.

Tajna služba je potvrdila da su paketi pronađeni i “odmah identificirani” tijekom rutinskog postupka skeniranja pošte i rečeno je da obitelji Clinton i Obama nikad nisu bili izloženi riziku od primanja pošiljke.

Kasnije u srijedu, redakcija CNN-a u New Yorku u Time Warner Centeru evakuirana je nakon sumnjivog paketa koji je sadržavao cijevnu bombu pronađenu u poštanskoj sobi.

Otprilike u isto vrijeme pojavili su se različiti izvještaji o eksplozivnim uređajima koji su poslani Bijeloj kući, ali oni nisu potvrđeni.

Uređaj koji je poslan u CNN uklonjen je i stavljen u jedinicu za eksplozije bombe.

Policija je priopćila za NBC da su sva četiri uređaja poslana Obami, Sorosu, Clintonima i CNN-u “gotovo identična”.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik CC” i odaberite “Prijevod titla”*

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Iživciran što nije mogao dobiti novac zaprijetio je službenicima da će doći sa svojim ljudima i politi ih benzinom te zapaliti

Prizor tamnoputoga Arapina koji se na engleskom dere “doći će moji ljudi i zapaliti tebe i ovu poštu”, gledali su prije tjedan dana građani koji su se zbog raznih razloga zatekli u zgradi glavne poslovnice pošte u Branimirovoj ulici.

Problemi s lozinkom

Neuobičajeni prizor ih sasvim sigurno nije ostavio ravnodušnima, a pogotovo nakon što je u poštu pozvana policija koja je muškarca odvela u postaju. Što je nagnalo Fadija M.S. (41), državljanina Ujedinjenoga Kraljevstva, inače od ranije neosuđivanu osobu, da ovako reagira?

Je li pitanju uznemirenost zbog neke zabrane kojom mu je blokiran novac koji je želio podići, ili je pak susret s hrvatskom administracijom za njega bio toliko uznemirujući nije uspjela otkriti niti policija koja ga je nakon istrage prijavila zbog prijetnje.

Policija je uspjela rekonstruirati da je Fadi M. S. prije tjedan dana već bio u pošti na Branimirovoj, a dolazio je iz istoga razloga.

Naime, želio je podići novac koji mu je netko poslao putem Western Uniona, a radilo se o 5000 eura. No, već kod prvoga zahtjeva za isplatom došlo je do problema jer nešto nije bilo u redu s lozinkom koju je Fadi dao službenici, a koja služi za identifikaciju podizatelja novca. Ta šifra po mišljenju službenice nije odgovarala te mu je rekla kako mu ne može isplatiti novac nego da dođe sljedećega dana.

Britanac je tako i napravio, no sljedećeg dana mu je rečeno da je isplata navedenih 5000 eura iz nekoga razloga blokirana, te da mu novac ne može biti isplaćen.

Opasnost od bijega

Ovo je kod Fadija M. S. izazvalo agresivnu reakciju te je službenici zaprijetio da će ovdje doći njegovi ljudi koji će zapaliti i nju i cijelu poštu. Policija ga je prijavila zbog prijetnje, a zbog opasnosti od bijega, budući je riječ o stranom državljaninu, određen mu je istražni zatvor u Remetincu do okončanja postupka.

Naime, utvrđeno je Britanac ne boravi prijavljeno u Hrvatskoj nego živi u jednom iznajmljenom apartmanu u Petrinjskoj ulici u Zagrebu.
 
(jutarni.hr)

Zapanjujući izvještaj kruži u Kremlju koji kaže da je predsjednik Putin naredio oslobađanje jednog e-maila Hillary Clinton iz zalihe koja sadrži i više od deset tisuća e-mailova koji su u posjedu stranih obavještajnih službi (SVR)

Prema izvješćima, povjerljivi i vrhunski tajni e-mail dobiven od SVR-a sa privatnog, ali ‘amaterski osiguranog’ privatnog e-mail poslužitelja – pripadaju bivšem državnom tajniku, a sada predsjedničkom kandidatu, Hillary Clinton.

Brutalni dokaz o kriminalnim radnjama – objavljen!

Prošli tjedan smo donijeli vijest da je Kremlj došao u posijed više od dvadeset tisuća Clintonovih e-mailova i da Putin razmišlja o tome što učiniti s njima.

Mainstream mediji su uglavnom održali svoju tišinu, s izuzetkom od nekoliko političkih blogova i Fox News kanala, gdje se u jednoj od glavnih emisija, “Kelly File”, raspravljalo o toj vijesti i što će Putin učiniti.

Nismo morali dugo čekati da saznamo.

U izvješću se ne navodi kome je predsjednik Putin naredio da se objavi ovaj jedan e-mail, ali nije bilo teško spojiti točkice.

Jedan sat nakon što je izdano izvješće, WikiLeaks, vodeći svjetski razotkrivač povjerljivih informacija, poslao je na Twitter poruku koja sadrži naslov “Je li ovo e-mail u kojem “zvijezda” FBI-a razotkriva Hillary Clinton (“H”)? ” (vidi e-mail u nastavku)

Ozbiljne posljedice po Hillary Clinton može donijeti ovaj e-mail, navodi zadivljujuće izvješće, je ono pruža uvjerljiv dokaz da je ona osobno naredila da se tajni i povjerljivi podaci u e-mailovima maknu sa državnog servera na njezin privatni, slabo osiguran poslužitelj e-pošte, kršeći zakon SAD-a.

Sve je to izravno u suprotnosti onome što piše na njezinoj internetskoj stranici predsjedničke kampanje: “Clinton je koristila samo svoj račun za neklasificirane e-mailove. Nema podataka u Clintonovoj e-pošti koji su bili obilježeni kao povjerljivi podaci u vrijeme kada je slala ili ih primala.”

Predsjednik Putin ih je opet nadmudrio puštanjem ovog štetnog e-maila kojim se dokazuje jedno, da je Hillary Clinton kršila zakone zemlje, sada je na Obami i trenutnom režimu da pojača i primijeni zakon prema Demokratskoj kandidatkinji.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Kremlj je zaprijetio da će objaviti 20.000 emailova koje je Rusija hakirala sa servera Hilary Clinton

Rusija kaže da je uspjela izvući e-mail poštu Clinton-ove još u 2013. godini, nakon praćenja rumunjskog računalnog hakera Marcel Lazara (aka Guccifer) nakon što je pokušao provaliti u računalni sustav koji pripada televizijskoj mreži Rusija Today.

Thegatewaypundit.com izvještava:

Nakon praćenja Guccifera, Rusi su navodno bili u stanju snimiti (i fizički i elektronski) njegove postupke koji su omogućili ruskim obavještajnim analitičarima, u 2013. godini, ne samo da otkriju njegovo hakiranje privatnog računala američke tajnice Clinton, već i da je provalio i kopirao sav njegov sadržaj elektroničke pošte, isto tako.

U izvješću se navodi da je ubrzo nakon što je Rusija došla u posjed Clintonove e-pošte, proslijedili su ograničenu količinu televiziji RT koja je to objavila u članku u ožujku 2013. godine, pod nazivom Hillary Clinton “hakirana – dokkumenti iz “Bengaziju”: CIJELI IZVJEŠTAJ.

Očito je da tada u 2013. niti jedan Zapadni novinar nije promovirao ovu priču, niti je valjda smio.

Nekoliko godina kasnije, 2016., amerikanci su doveli Guccifera na ispitivanje u svezi s ovim incidentom. Prema izvješću, NBC News je znao zašto je Guccifer bio ispitivan, ali je uskratio tu informaciju američkoj javnosti.

Associated Press je izvijestio je u listopadu 2015. godine da je “privatni e-mail poslužitelj Hillary Clinton održavan u njezinom domu,, bio možda hakiran od strane Rusije, u pet navrata.”

U izvješću AP se napominje da su istražitelji otkrili zlonamjerni softver u Clintonovoj bazi podataka e-mailova s ciljem prenošenja podataka na tri inozemna računala, uključujući najmanje jednog u Rusiji. Ovaj zlonamjerni softver se navodno aktivirao klikom na njega; ali u listopadu nije bilo jasno da li je Hillary Clinton zapravo otvorila ove poruke ili ne, po pisanju AP.

Nedavno objavljena izvješća koja su izašla u javnost su napomenula da je Guccifer doista hakirao Clintonovu e-poštu. Sada prema ovom najnovijem izvješću, Clintonov server je bio ugrožen ne samo od Guccifera već i Rusije.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(NoviSvjetskiPoredak.com)

Pametni telefoni preplavljuju tržište, no s njima niste sami, uviejk netko “pazi” na vas

Naš prijedlog:

Ako imate Facebook messenger na vašem telefonu odmah ga izbrišite. Zatim ga ponovno preuzmite (skinite) i pročitajte uvjete ugovora. On je totalno ludilo.

Također za one koji ovo nisu znali, pogledajte video ispod. Ova vijest je stara zapravo oko 5-7 godina. Zamislite što je Vlada naručila i što proizvođači mobitela sada mogu raditi?

Korisnici mobitela koji pokušavaju instalirati Facebook Messenger aplikaciju su traženi da pristanu na uvjete usluge koja omogućuju društveno umrežavanje moraju pristati na uvjete korištenja mikrofona na njihovom uređaju za snimanje zvuka u bilo koje vrijeme i bez njihovog dopuštenja.

Korisnici moraju prihvatiti sporazum koji omogućuje Facebooku “snimanje zvuka s mikrofona … u bilo koje vrijeme i bez vaše potvrde.”

Messenger također ovlašćuje Facebook da snima video i slike sa mobilnog telefona u bilo kojem trenutku bez dozvole, kao i izravno pozivanje brojeva, ponovno bez dozvole, što bi moglo izazvati troškove.

Ali čekajte, ima još! Facebook može “pročitati popis poziva na vašem telefonu” i “čitati podatke o kontaktima koji su pohranjeni na vašem telefonu, uključujući učestalost kojom ste nazivani, e-poštu ili koje druge komunikacije s pojedinim osobama.”

Iako većina aplikacija na Android i Apple uređajima imaju slične uvjete onima, ovo je blago rečeno najveći špijunski alat do sada.

Budući da će se velika većina ljudi složiti s ovim uvjetima, bez da ih čak i čita, korisnici mobitela su suglasni da ih Facebook prati 24 sata dnevno, omogućavajući mu neku vrstu otvorenog prisluškivanja da bi čak i NSA bila ljubomorna.

Ostale kompanije koje prozivode aplikacije također traže od vas da im omogućite svoju lokaciju, slanje SMS poruka s telefona koje će vas koštati novaca, čitati vaše kontakte, čitati vaš status telefona i identiteta, dobiti “puni pristup mreži” vaših komunikacija (drugim riječima slušati vaše telefonske pozive), izmjenu ili brisanje sadržaja USB pohrane i onemogućiti zaključavanje zaslona.

Strašno, zar ne?
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(preveo:mag.A.B./uredio:nsp)

Velika se prašina podigla povodom špijuniranja u proljeće 1844., kada je Giuseppe Mazzini, talijanski iseljenik u Londonu, postao uvjeren da mu britanska vlada otvara poštu. Mazzini, revolucionar koji je robijao u Genovi i Savoni, u odsustvu osuđen na smrt, uhićen u Parizu, kovao je plan o ujedinjenju talijanskih kraljevstava i osnivanju talijanske republike.

Posumnjao je da je u Londonu postao žrtva, kako ju je nazvao, “poštanske špijunaže”: vjerovao je da je ministar unutarnjih poslova, Sir James Graham, naredio da mu se pošta otvara, po zahtjevu austrijskog veleposlanika, koji se poput mnogih drugih bojao onoga čemu se Mazzini nadao – da će pobuna u Italiji pokrenuti lanac revolucija po čitavoj Europi.

Mazzini je znao kako da dođe do istine: stavio je u omotnice makova zrna, vlasi kose i zrnca pijeska, zapečatio ih voskom i poslao samom sebi. Kad su pisma stigla – još uvijek zapečaćena – u njima nije bilo ni makovih zrna, ni kose, ni pijeska. Mazzini je potom zamolio svog prijatelja Thomas Duncombe-a, zastupnika u parlamentu, da preda parlamentu pisani zahtjev. Duncombe je želio znati da li je Graham zaista naložio da se Mazzinijeva pošta otvara. Zašto britanska vlada gura nos u nečiju privatnu korespondenciju? Graham je rekao da je odgovor na to pitanje tajna.

Pitanje koje se postavilo ovog mjeseca o nadzoru Državne sigurnosne agencije dosad su nailazila na otprilike isti odgovor koji je Duncombe dobio od Grahama 1844. godine.: program je strogo povjerljiv. (Ovakva povjerljiva tajna poznata je i kao dvostruka tajna.) Srećom, stare tajne nisu tajne, stare tajne su povijest. Mazzini afera, kako povjesničar David Vincent tvrdi u knjizi “The Culture of Secrecy” dovela je do “prvog suvremenog napada na službenu povjerljivost”. Izazvala je otpor javnosti, da bi na kraju britanski parlament osnovao Komisiju za povjerljivost “koja bi utvrdila činjenice o zakonitosti glede zadržavanja i otvaranja pisama u državnoj Pošti, i način na koji je ovlaštenje za takvo zadržavanje i otvaranje dozvoljeno.” U kolovozu 1844., komisija je objavila izvješće na 116 stranica o dešavanjima u Pošti.

Iako je za povjesničare izvješće bilo fascinantno, vjerojatno je strašno ugnjavilo parlamentarce. Izvješće je sadržavalo povijest dostavljanja pošte, sve od šesnaestog stoljeća. (Članovi komisije su “kritizirali takvo antikvarsko istraživanje”, primijetio je lord John Russell, da je on bio iznenađen što se nisu vratili do “slučaja Hamleta, danskog kraljevića, koji je otvarao povjerena mu pisma, i umjesto sebe poslao u smrt Rosencrantz-a i Guildenstern-a. “)

U izvješću je otkriveno da je Mazzinijeva pošta zaista otvarana i da u Pošti postoji nešto što se zove Tajni odjel. Nalozi za čitanje pošte kraljevih podanika izdavani su stoljećima. Prije Mazzinija i makovog zrna, ova praksa nije dovodena u pitanje. Međutim, ona nije bila toliko učestala. “Prosjek naloga izdanih u ovom stoljeću približno je 8 godišnje”, otkriveno je u istrazi. “Ovaj broj obuhvaća, u prosjeku, pisma oko 16 osoba godišnje.” Povjerenstvo za poverljiost je s olakšanjem ustanovilo da su glasine kako Tajni odjel Pošte ponekad šalje i “cijele vreće” pisama ministarstvu, lažne: “Poslana su samo zasebna pisma ili paketi. “

Čitavu epizodu su pažljivo pratile Sjedinjene Američke Države, gdje je New York Tribune osudio otvaranje Mazzinijeve pošte kao “barbarsku povredu časti i pristojnosti”. Pošto je Povjerenstvo za povjerljivost izdalo svoj izvještaj, Mazzini je objavio članak pod nazivom “Otvaranje pisama u Pošti”. Dva mjeseca nakon otvaranja Mazzinijeve afere, Tajno odjel Pošte je ukinut. Međutim, zamijenilo ga je nešto na duži rok još podmuklije: bolje čuvane tajne.

Otvaranje Mazzinijeve pošte, poput otkrića da NSA nadzire telefonske razgovore, email-ove i kretanje na internetu, ilustracija je kompleksnog odnosa tajnosti i privatnosti. Tajnost je ono što je poznato, ali ne svima. Privatnost je ono što nam omogućuje da zadržimo to što znamo za sebe. Mazzini je svoju prepisku smatrao privatnom; britanska vlada je sve vrijeme njegova pisma čitala tajno. Organizacija ACLU, koja je prošle godine podnijela tužbu protiv Obamine vlade, nazvala je program NSA nadzora “grubim narušavanjem prava na privatnost”. Obamina administracija je branila i ovaj program i činjenicu da je njegovo postojanje držano u tajnosti.

Kao pitanje povijesne analize, odnos tajnosti i privatnosti može se izraziti jednim aksiomom: obrana privatnosti slijedi nakon pojave novih tehnologija za otkrivanje tajni, i nikad joj ne prethodi. Drugim riječima, obrana privatnosti uvijek dolazi prekasno. Konj je pobjegao iz štale. Pošta vam je već otvorila pismo. Slika vam je već na Facebook-u. Google već zna da, bez obzira na demografsku pripadnost, vi ne volite kupus.

Konkretna tehnologija nije mnogo važna, aksiom i dalje vrijedi. To je samo jedna odlika stoljetne povijesne transformacije: sekularizacije misterija. Misterija je u kršćanskoj teologiji ono što Bog zna, a čovjek ne može znati, pa onda mora vjerovati. Besmrtnost je, u ovom smislu, misterij. Kao i začetak života, što je dobra ilustracija kako je nekadašnja misterija postala prvo tajna, pa zatim privatna stvar. Nekadašnju misteriju začetka života anatomičari su proučavali kao “tajnu postanja”. Na kraju su je građani, služeći se jezikom ustavnog “prava na privatnost” branili od intruzije. Teološki, početak života, oduhovljenje tvari, ostaje misterija. Empirijski, razotkrivanje otkrića zahtijevalo je oruđa – mikroskope, leće, kamere – koja su stvaranje života učinila vidljivim i znanim. Tek kad ovo više nije bilo tajna, tek kad više nije bilo nevidljivo, tek je tada postalo privatno. Tada je bilo prekasno: kontracepcija je već bila u rukama države.

Tajni državni programi koji zaviruju u privatne stvari građana, vezani su za ideje o tajnosti i privatnosti nastale u procesu kada je misteriozno postajalo sekularno. Misteriji crkve su izvan domene znanja bilo kojeg čovjeka, pa tako i izvan dosega države. Tijekom reformacije, protestanti su odbacili mnoge misterije kao praznovjerja, pa je misteriozno počelo izmicati svećenicima i dolazi u posjed kraljevića. Do sedamnaestog stoljeća, izraz “misteriji države” značio je i državne tajne i monarhijsku moć i pravo – ne ono što Bog zna, a mi ne znamo i moramo prihvatiti, nego ono što kralj zna, a mi ne znamo.

Godine 1916. u govoru u Zvjezdanoj palači, James I je govorio o svojim “Isključivom pravu (prerogativu) ili misteriji države”, rekavši da “ono što se tiče misterija Kraljeve moći ne može se zakonski osporiti”. Ali monarhijske ideje o krunskim prerogativima dovedene su u pitanje samim postojanjem knjiga kao što je “The Cabinet-Council, Containing the Cheif Arts of Empire and Mysteries of State, Discabineted“, objavljene 1658. Bilo je to doba političke reformacije, bogato argumentimo da znanje koje je nekad bilo privilegija kraljeva treba otkriti i izvući iz krunskog kabineta. U ranom modernom dobu, misterija je počela značiti svaku tajnu koja se može otkriti običnom čovjeku.

Upravo su u ovom trenutku svjetske povijesti, na oštrici noža između misterije i tajnosti, osnovane su Sjedinjene Američke Države – kao republika čija će politika biti otvorena za preispitivanje, a misterije države biti razotkrivene. Ustav je trebalo označiti kraj doba političke misterije. (Ova tvrdnja je bila uzvišenija, kako to inače biva, nego stvarnost). U republici ne bi trebalo biti državnih misterija: sve treba otkriti narodu. Ovo će se otkriti prvenstveno u tisku, osobito u novinama, gdje se, kako je Thomas Jefferson objasnio, odmjerava “sukob mišljenja”. Opasnost se u republici ne krije u inkvizitorskom svećenstvu, nego u korumpiranim novinarima. Tako je Jefferson, kad je napao novinske tiskare, smislio najveću moguću uvredu – da ih optuži za poticanje misterije: “Oni, poput klera, žive od fanatizma koji potpiruju.” Nepristajanje na misteriju u državi osnova je Jefferson-ova posvećenost u razdvajanju crkve i države.

“Tajnost je instrument zavjere”, napisao je Jeremy Bentham u eseju “O javnosti”, objavljenom 1843, godinu dana prije Mazzinijeve afere. “Ona, dakle, ne bi trebala biti sustav regularne vladavine.” Pod “javnošću” Bentham je podrazumijevao ono što danas obično nazivamo transparentnošću ili otvorenošću. “Bez javnosti, nijedno dobro nije trajno: pod okom javnosti, nijedno zlo ne može opstati.”

On se zalagao, primjerice, da se građanima omogući pristup parlamentu, i da se tamošnje rasprave publiciraju. Glavni argument za držanje državnih poslova u privatnosti – stav koji su zastupali oni koje je Bentham nazovao “zagovornicima misterije” – glasio je da je narod suviše neuk da sudi o svojim vladarima. “Takvo je, dakle, rezonovanje zagovornika misterije”, pisao je Bentham. “Nesposobni ste da sudite jer ste neznalice, a ostati ćete neznalice kako ne biste mogli suditi.” Ali Bentham nije tvrdio samo da javnost može educirati građane (koji bi upoznali politiku čitajući skupštinske zapisnike) nego i da će podići kvalitetu političke rasprave (jer će se izabrani predstavnici bolje ponašati ako ih netko prati).

Godine 1844., tijekom skupštinske rasprave po objavljivanju izvještaja Komisije za povjerljivost, neki članovi, vjerujući uz Bentham-a da je javnost neprijatelj tajnosti, tvrdili su da je u redu da država otvara građanima poštu dokle god su primatelji pošte obaviješteni da je ona čitana. (Disraeli je rekao da bi vrlo rado predao svoju poštu ministarstvu unutarnjih poslova: “Mogu otvaraju sva moja pisma, pod uvjetom da na njih i odgovaraju.”) U “Otvaranju pisama u Pošti” Mazzini je pokazao koliko su na raspravu utjecali Bentham-ovi argumenti o javnosti. Diplomati su možda imali svoje tajne, priznavao je on, ali poštari? “Pa tko su ovi ljudi koji svoje sugrađane tretiraju kao neprijatelje?”, Zapitao je on. “Od javnih službenika tražimo odgovornost, a odgovornost se ne može postići bez javnosti. Tajnost je samo druga riječ za strah. MISTERIJA se zvala ta zvijer u otkrovenjima. Velikom čudovištu koje je oličavalo svu svjetovnu i crkvenu pokvarenost na zemlji na čelu je bilo zapisano ime i to ime je MISTERIJA. “

Bentham-ovi argumenti nisu utjecali samo na reakciju parlamenta i javnosti na Mazzinijevu aferu – apeliranjem na transparentnost i ukidanje tajnosti – nego i na to kako su Amerikanci shvatili prirodu demokracije. Misterija države, u kojoj je kralj okrunjen rukom nevidljivog boga, povukla se pred demokracijom, u kojoj su vladari birani i gdje se državne tajne objavljuju. U demokraciji, javnost je vrlina.

Međutim, utjecajnije od Benthamovih ideja o javnosti bio je rastući fetiš privatnosti u doba obiteljskog života. (Povijest privatnosti je ograničena; privatnost kao težnja nije zaista postojala prije uspona individualizma, a uhvatila je maha tek s pojavom srednje klase.) Amerikanci devetnaestog stoljeća bili su opsjednuti idejom privatnosti i fizičkim granicama koje su je omeđivivale, kao što su kućni zidovi i rupe u tim zidovima, poput poštanskih proreza u vratima. Kada je misterija otišla u povijest, u srednjovjekovlja i gotsku romansu, “misterija” je počela označavati neku vrstu fikcije, priča – u SAD prvenstveno Edgar Allan Poe-a – gdje se nešto što se u prvi mah čini neobjašnjivim ili čak natprirodnim kasnije objašnjava kroz umijeće opažanja. “Bila je to misterija potpuno neobjašnjiva”, kaže Poe-ov narator u “Padu kuće Usher”. Ali kod Poea je svaka misterija rješiva. Ništa nikad ne ostaje skriveno. Zločini moraju biti riješeni. Zidovi se moraju probiti. Grobnice se moraju raskopati. Koverte se moraju otvoriti.

Fetiš privatnosti bio je čvrsto vezan za pisma. U proljeće 1844., dakle godine Mazzinijeve afere, Poe je napisao priču “Ukradeno pismo”. Nekoliko mjeseci kasnije, Pošta SAD zaposlila je jednog vrijednog mladića, James Holbrook-a, kao specijalnog agenta. On je svoja iskustva opisao u memoarskoj knjizi “Deset godina među poštanskim vrećama”; ili “Bilješke iz dnevnika specijalnog agenta Pošte”. “Poštansku vreća je sažetak ljudskog života”, objasnio je Holbrooke. Poanta Pošte nije da narušava tuđu privatnost, nego da je štiti. Holbrook-ov zadatak bio je spriječiti otvaranje tuđe pošte. On je bio poštanski detektiv. “Deset godina među poštanskim vrećama”, kao i dobar dio devetnaestovjekovne beletristike, puna je ukradenih pisama.

Email-ovi se ne razlikuju od pisama. Prava podjela, povijesno gledano, nije digitalna nego književna. Devetnaesti vijek u mnogim zapadnim zemljama, uključujući i SAD, podrazumijevao je začetak praktički opće pismenosti. U vrlo stvarnom smislu, u prošlosti je svako pisanje bilo tajna, osim za malobrojne koji znaju čitati. Što se, međutim, događa kad svi znaju čitati? Onda svaka misterija može biti otkrivena. Pisati pismo znači otkriti svoj znak, prosuti dušu na papir. Univerzalna pismenost znači univerzalno dešifriranje, i univerzalno otkrivanje. Ako svi znaju pisati, svi mogu biti pročitani. To je bilo zastrašujuće.

Godine 1890., dva bostonska odvjetnika, Samuel Warren i Louis Brandeis, objavili su članak u časopisu Harvard Law Review pod naslovom “Pravo na privatnost”. Warren je bio potomak stare bostonske obitelji, ali Brandeis-ovi roditelji su bili Istočnoevropljani koji su podržali propali ustanak u Austriji 1848. godine – dakle istu onu revoluciju koju je četiri godine ranije predvidio austrijski veleposlanik koji je uvjerio britanskog ministra unutarnjih poslova da otvara Mazzinijeva pisma. Nakon gušenja ustanka uslijedio je val antisemitizma koji je Brandeis-ovu obitelj natjerao da emigrira u SAD.

Louis Brandeis je rođen u Kentuckyju 1856. Sedamdesetih godina 19. stoljeća, on i Warren su zajedno studirali na Harvardu (Brandeis je bio jedan od osnivača časopisa Harvard Law Review); kad su diplomirali, zajedno su otvorili odvjetničku kancelariju. Warren je 1883. oženio Mabel Bayard, senatorovu kćer. Kako je pokazala Amy Gayda, skoro šezdeset tračarskih članaka o obitelji Warren-Bayard izašlo je u novinama od 1882. do 1890. godine – uključujući i priče s naslovnice o sahranama majke i sestre gđe Warren. Warren je bio izvan sebe. Njegovo kućanstvo je ugroženo; privatnost njegove obitelji je, kao pismo, bila ukradena. (Mnoge ideje o privatnosti bile su povezane sa skrivanjem žena i obitelj.)

U “Pravu na privatnost” Warren i Brandeis su tvrdili da postoji zakonsko pravo da čovjek bude ostavljen na miru – pravo koje nikad prije toga nije definirano. Njihov esej je temelj svake pravne odluke o privatnosti donijete od tada. Pravo na privatnost, kako su ga oni tumačili, rezultat je povijesti, posljedica modernosti. Privatnost, tvrdili su oni, nije oduvijek bila neophodna; ona je postala nužna uslijed promjene značenja i prirode javnosti. Do kraja devetnaestog stoljeća, javnost, koja je za Benthama značila transparentnost (suprotno tajnosti), počela je značiti zainteresiranost tiska (suprotno tajnosti). Objavljivati ​​rasprave Kongresa bilo je u službi javnog dobra; objavljivanje imena ožalošćenih na sahrani gđe Warren nije. (Ista razlika obilježila je raspravu koja je 1880.-tih i 90-ih pratila uvođenje tajnog glasovanja. Građani glasuju tajno, narodni zastupnici javno.)

“Pravo na privatnost” je manifest protiv moderne javnosti: paralelnog uspona javnog oka (oka građanina i izvjestitelja) i privatnog oka (oka detektiva). “Intenzitet i kompleksnost života koji prate naprednu civilizaciju”, napisali su Warren i Brandeis, “učinili su neophodnim određeno udaljavanje od svijeta, i čovjek je, pod istančanim utjecajem kulture, postao osjetljiviji na javnost, tako da su pojedincu samoća i privatnost postale nužnije; ali suvremeno poslovanje i izumi, kroz zadiranje u čovjekovu privatnost, izložili su ga duševnim bolovima i uznemirenju, mnogo većim nego što ih mogu nanijeti proste tjelesne ozljede”. Suvremeni život se, prema Warrenu i Brandeisu, sastoji od beskrajnog lanca sredstava koja prijete da izlože privatno javnom pogledu: “Trenutne fotografije i novinsko izdavaštvo ugrozili su sveta područja privatnog i obiteljskog života, a brojne mehaničke naprave prijete da ispune ono predviđanje da će sve što se ‘šapne u ormaru biti izvikivano s krovova’.”

Za Warrena i Brandeisa, pravo na privatnost je neophodno da bi se zaštitila, kako su je nazvali, “nepovrijeđena osobnost”. Kako neki književni teoretičari tvrde, Warren i Brandeis su ovu ideju preuzeli djelomično od filozofa a djelomično od pjesnika. (William James je pisao o “skrivenom biću”; William Wordsworth o “individualnom umu koji čuva svoju nepovrijeđenu osobnost”.) Warren i Brandeis su smatrali da narušavanje privatnosti ostavlja svojevrsnu ranu – rupu na duši – koja nam na kraju može umrtviti um. Ulog je najednom postao vrlo visok.

Nešto se jezivo dogodilo kad je misterija postala sekularna, kad je tajnost postala tehnologija i kad je privatnost postala pravo. Nepovredivost vlastitosti je zamijenila nedokučivost boga. Nije ni čudo što su ljudi poludjeli za njom.

Mnogo godina prije Patriotskog zakona iz 2001. i legalizacijom prismotre u borbi protiv terorizma – čak i mnogo godina prije uspona sigurnosne države – Louis Brandeis je predvidio napad tehnologije tajnosti na pravo na privatnost. Brandeis je imenovan za suca Ustavnog suda 1916. godine. Tamo je bio i 1928. kada je Sud, u predmetu Olmstead vs. SAD, donio presudu da je prisluškivanje telefonskih razgovora u skladu sa ustavom. Roy Olmstead je bio krijumčar iz Seattlea, nekadašnji policajac, prije nego što je uhićen za kršenje zabrane uvoza i prodaje alkohola. Uhapšen je 1924; osuđujuća presuda ovisila je od dokaza prikupljenih prisluškivanjem telefona. Pitanje za Ustavni sud 1928. bilo je da li se dokazi dobiveni prisluškivanjem telefona mogu koristiti u kaznenom procesu, ili takvo prikupljanje dokaza krši četvrti i peti amandman ustava. Većinskom presudom, pet prema četiri, Sud je potvrdio Olmsteadovu presudu. (Olmstead je izdržao tri godine prisilnog rada ali ga je 1935. pomilovao Franklin Roosevelt.). Brandeis je glasao protiv: tvrdio je da je prisluškivanjem Olmstead-ovog telefona prekršeno negovo pravo biti ostavljen na miru.

Brandeisovo izdvojeno mišljenje u osnovi predstavlja nastavak rasprave započete 1890. On je smatrao da je prisluškivanje samo novi oblik iznuđenog priznanja – zamjene “sile i nasilja” žicama i električnim naponom. U nekom trenutku, rekao je Brandeis, država je mogla “natjerati pojedinca da svjedoči – primoravanje postignuto, ako treba, torturom. Mogla je doći u posjed njegovih dokumenata i drugih artikala koji se tiču ​​njegovog privatnog života – konfiskacija postignuta, ako treba, provaljivanjem u stan. “Ali u dvadesetom stoljeću, nastavio je on,” suptilnija i mnogo dalekosežnija sredstva narušavanja privatnosti stoje državi na raspolaganju. Nova otkrića i izumi omogućili su državi da, mnogo učinkovitijim sredstvima od mučenja, na sudu objavi ono što se šapuće u ormaru.”

A ugrožavanje privatnosti ne bi tu završilo. “Napredak znanosti u osiguravanju sredstava za špijunažu državi neće se zaustaviti na prisluškivanju telefona”, predvidio je Brandeis. “Možda će se se jednog dana otkriti način da država, bez vađenja papira iz tajnih ladica, reproducira te papire na sudu, čime će poroti biti predočena najintimnija dešavanja u kući.”

NSA je godinama sakupljala podatke s interneta. Kroz projekt Prism (Prizma), započet 2007. s namjerom da spriječi terorističke napade, ona je “prikupljala podatke izravno s središnjih poslužitelja devet vodećih američkih internet kompanija”, kako navodi Washington Post. Ove tvrtke to poriču. “Nismo se uključili ni u kakav program koji bi američkoj vladi – ili bilo kojoj drugoj vladi – omogućio izravan pristup našim serverima”, rekli su Larry Page i David Drummond, direktor i voditelj pravne službe Googlea.

“Facebook ne sudjeluje niti je ikada sudjelovao u bilo kakvom programu koji američkoj ili bilo kojoj drugoj vladi omogućuje izravan pristup našim serverima”,

kaže Mark Zuckerberg, direktor Facebook-a. Kongres će sigurno pokrenuti istragu. (Kako su točno internet tvrtke reagirale na zahtjeve sigurnosnih agencija još uvijek nije objelodanjeno.)

Unatoč svim promjenama u posljednjih nekoliko stoljeća, mnoge stvari koje se odvijaju u državi i dalje su obavijene velom misterije, makar utoliko što je obavijanje tajne velom misterije izuzetno dobar način za prikrivanje nametanja volje. Narednih dana i tjedana dobar dio istraživanja nadzora NSA zahtijevat će detektivski posao: u pričama koje će biti napisane, Edward Snowden će biti zanimljiv lik i zaplet će biti mračan, ali bi Poe smislio bolji kraj.

Jedan aspekt ove priče kojim se Kongres vjerojatno neće puno baviti jeste veza, u 21. stoljeću, između privatnosti i javnosti. U dvadesetom stoljeću, zlatnom dobu “odnosa s javnošću”, javnost u smislu novinarske pažnje postala je nešto što mnogi građani traže, pa čak za to i plaćaju. Ovo je dovelo do današnjeg paradoksa američke kulture, istovremeno opsjednute time da budeš viđen i da ostaneš sakriven, u svijetu gdje je od privatnosti jedina poželjnija stvar publicitet. U ovom svijetu, mi vodimo kroniku svog života na Facebook-u, dok istovremeno zahtijevamo najnoviju i najbolju moguću zaštitu privatnosti – šifre brojeva i slova – kako nitko ne bi mogao narušiti intimu koju uz tolike muke objavljujemo.

Mjera raskoraka između Mazzini-eve afere i skandala s NSA jeste njihovo potpuno različito tumačenje prirode oka javnosti. Godine 1844, kada se pronijela vijest da je britanska vlada otvarala ljudima poštu, urednici londonskog Timesa insistirali su da “ova praksa ne može biti engleska, ništa više nego to mogu biti maske, otrovi, skriveni bodeži, tajni signali i drugi slični mračni pothvati” . To je bilo misteriozno, bilo je neengleski, bilo je anakrono. “Javno mnijenje je moćno i zavidno, i ne želi da gleda kako se javni ciljevi ostvaruju sredstvima koja nisu javna”, nastavio je Times.

“Takvu praksu ono smatra izdajom javnog bića.” U sjeni otkrića prismotre NSA, softverska grupa Mozilla je organizirala potpisivanje peticije upućene Kongresu pod nazivom “Prestanite nas gledate”, u kojoj stoji, “Ovakav vid sveobuhvatnog prikupljanja podataka od strane države podriva temeljne američke vrijednosti slobode i privatnosti. “Više ne postoji javno biće, čak ni retorički. Postoji samo mnoštvo ljudi koji brane svoju privatnost, dok promatraju same sebe, i jedni druge, kako se beskrajno prelamaju kroz apsurdno konstruiranu prizmu.
 
(newyorker.com, pescanik.net/uredio: nsp)

Vjerujete li da preppersima nisu svi na broju? Da li pretpostavljate da bilo tko tko se “priprema za Sudnji dan“  baš i nije pri sebi? Pa, možda želite pročitati ovo prije nego što napravite konačnu odluku o tome da su svi preppersi ludi.

Informacije koju će te upravo pročitati me jako potresla kad sam prvi put čitao ovaj tekst. Da budem iskren, nisam imao pojma kako je nevjerojatno ranjiv naš ekonomski sustav, i to sve od prekida prijevoza. Nadam se da ono što će te pročitati će vas motivirati i pripremiti kao nikad prije, i nadamo se da ćete dijeliti te informacije s drugima.

Istina je u tome kako je sustav zaliha i inventara za isporuku je nevjerojatno osjetljiv na nacionalnu katastrofu.

Vidite, vrlo je skupo održavanje i pohranjivanje zaliha, pa se većina proizvođača i trgovaca oslanjaju na trajni tijek isporuke prema rasporedu, tip isporuke “upravo na vrijeme”, i to znatno smanjuje operativne troškove.

To se smatra da je dobra praksa proizvođača i trgovaca, ali to također znači da ako je glavni nacionalni prijevoz poremećen, da bi tada naš ekonomski sustav totalno stao.

Nakon što bi se police u trgovinama skroz očistile, ne bi se mogle napuniti sve dok se kamioni ne vrate na cestu. U tom slučaju bi se desila velika katastrofa na državnoj razini, koja bi mogla biti prilično potrajati.

Dakle, što potencijalno može uzrokovati gašenje nacionalnog prijevoza?

Pa, lako je zamisliti mnogo potencijalnih scenarija: vulkanska erupcija, povijesni potres, EMP napad, solarna megaoluja, rat, veliki teroristički napad, udar asteroida, smrtonosna pandemija, masaovni neredi u gradovima, pa čak i izvanredno stanje – Militaristički zakon (Martial law zakon nametanje vojne vladavine od strane vojnih vlasti nad određenim regijama nuždi).

Ako nešto izazove prestanak kretanja kamiona, život u Americi bi se odmah početi mijenjati.

Dakle, kako bi taj scenario upravo izgledao?

Slijedi izvadak iz izvješća stavljenog od strane američkih udruga Kamiondžija pod nazivom “Kad Kamioni Stanu, Amerika se Zaustavlja”….

***** *****

Kronologija događaja degradacije glavnih industrija nakon zastoja transporta:

Prvih 24 sata

•  Dostava medicinske opreme prema ugroženim područjima,  prestaje.
•  Bolnicama neće ponestati osnovnih zaliha kao što su šprice i kateteri unutar par sati. Radiofarmaceuti će
   degradirati i postati neupotrebljivi.
•  Benzinske stanice će polako ostajati ​​bez goriva.
•  Proizvođači koji koriste  proizvodnju ”upravo na vrijeme” će razviti nestašicu komponenata.
•  Pošta i ostale službe za dostavu će prestati s radom.

U roku od jednog dana

• Nestašice hrane će se polako početi razvijati.
• Automobilska dostupnost za gorivom  i isporuka će nestati, što dovodi do brutalnog porasta cijena i dugih linija na benzinskim crpkama.
• Bez proizvodnje dijelova i kamiona za isporuku, proizvodne linije će se ugasiti, ostavljajući tisuće bez posla.

U roku od dva do tri dana

• Nestašica hrane će eskalirati, pogotovo u lice potrošačke panike.
• Osnovne zalihe, kao što su flaširana voda, mlijeko u prahu i konzervirano meso, kod glavnih trgovaca će nestati.
• Bankomati će ostati bez novca, a banke neće biti u mogućnosti vršiti isplate i transakcije.
• Benzinske crpke će potpuno ostati bez goriva za automobile i kamione.
• Otpad će se početi gomilatiu gradskim i prigradskim naseljima.
• Brodovi za kontejnere će sjediti besposleni u lukama i željeznički prijevoz bit će narušen, i na kraju će doći do
zastoja.

U roku od tjedan dana

• Automobilski promet će prestat će zbog nedostatka goriva. Bez automobila i autobusa, mnogi ljudi neće moći
doći na posao, prodavaonicama namirnica, ili pristup medicinskoj njezi.
• Bolnice će počet iscrpljivati svoje zalihe kisika.

U razdoblju od dva tjedna

• Državna opskrba vodom će početi presušivati.

U roku od četiri tjedna

• Nacija će iscrpiti zalihe čiste vode, a voda će biti sigurna za piće tek nakon prokuhavanja. Kao rezultat  toga, broj gastrointestinalnih bolesti će se povećati, dodatno oporezivanje će oslabiti već oslabljen zdravstveni sustav.

Kronologija događaja predstavlja samo primarne učinke totalnog zaustavljanja transporta. Sekundarni učinci se moraju uzeti  također u obzir, kao što su nesposobnost održavanja telekomunikacijske usluge, smanjenu primjenu zakona zbog povećanja kriminala, povećana bolesti i ozljeda, povišene stope smrtnosti, a vjerojatno, građansku nemire.

***** *****

Ranije navedeno u izvješću, razlozi zašto će američke zalihe vode biti u takvoj opasnosti kako je opisano ovdje ….

Prema Američkoj Vodoprivredi, Amerikanci piju više od jedne milijarde čaša vode iz slavine po danu. Iz osiguravajućih i sigurnosnih razloga, većina postrojenja za opskrbu vode održava veće zalihe vode za svaki slučaj. Međutim, količina skladištenih kemikalija značajno varira i specifična je od mjesta do mjesta. Prema Institutu za klor, većina postrojenja za preradu vode dobiva klor u cilindrima (cilindri od 70 kg i jedne tone) koji se dostavljaju od strane motornih prijevoznika. U prosjeku, kamioni dostavljaju kemikalije za  pročišćavanje u vodoopskrbu, svakih sedam do 14 dana. Bez tih kemikalija, voda ne može biti pročišćena i sigurna za piće. Bez kamiona, isporuka kemikalija za pročišćavanje, postrojenju za opskrbu vode će ostati bez pitke vode u roku od 14 do 28 dana. Nakon što je voda je iscrpljena, voda će se smatrati sigurnom za piće samo kad se prokuha. Nedostatak čiste pitke vode će dovesti do povećanja probavnih i drugih bolesti.

Možete li vidjeti zašto se uvijek preporuča da vi i vaša obitelj imate siguran pristup pitkoj vodi i način kako pročititi tu vodu?

Što bi vi i vaša obitelj učinili ako nemate ni hrane, ni čiste vode,a trgovine su zatvorene jer su im zalihe nestale?

Tekst pod nazivom “Hitna Stavke: Što će prvo nestati” sadrži popis 100 stvari koje će vjerojatno prve nestati s polica trgovina.

Evo prvih 10 stvari koje su na tom popisu :

1. Generatori (Dobri koštaju dosta. Boce plina, rizično. Bučni … cilj krađe lopova, održavanje i sl.)
2. Filteri za vodu / Pročistači
3. Prijenosni WC
4. Zrela Drva za potpalu. Drvetu treba oko 6 – 12 mjeseci da postane suho, za korištenje u domu.
5. Uljne svjetiljke, gaze, svjetiljke (prvi izbor: Kupite čisto ulje, ali ako nema, skladištite ga od prije)
6. Coleman gorivo. Nemoguće ga je skladištiti previše.
7. Oružje, streljivo, papar sprej, noževi, palice i praćke.
8. Ručni otvarači za konzerve, whiski.
9. Med / sirupi / bijeli, smeđi šećer
10.Riža – Grah – Pšenica

Možete pronaći ostatak popisa OVDJE .

Većina Amerikanaca samo pretpostavlja da će uvijek biti u mogućnosti utrčati u supermarket ili Wal-Mart i kupiti sve što im je potrebno.

Ali, ako kamioni prestanu pristizati ​​to će se promijeniti gotovo preko noći.

Nakon ovog čitanja podataka, da li još netko izvana još uvijek vjeruje da preppers su ludi?

Istina je da postoje dobri, solidni razlozi zbog kojih milijuni Amerikanaca pohranjuju hranu, filtere za vodu i ostale potrepštine. Naš svijet postaje sve nestabilan, i svatko od nas trebada biti obrazovan o tome kako se pripremiti za teške godine koje dolaze.

Jedan događaj noćne more može promijeniti sve što uzimamo zdravo za gotovo u jednom trenutku.

Dovoljno je sjetiti se što se dogodilo nakon što je uragan Katrina poharao Ameriku. Iako je to je bila samo regionalna katastrofa, milijunima ljudi se tom tragedijom život potpuno okrenuo naglavačke.

Nemojte napraviti pogrešku pretpostavljajući  samo zato što je SAD oduvijek poznat po velikom miru i prosperitetu još od Drugog svjetskog rata, da će stvari uvijek ostati tako.

Naši životi će samo  i dalje ostati “normalni” dokle kamioni nastavljaju svoj transport. Kada kamioni prestanu prevoziti ​​po Americi, tada će to biti masovni kaos.

Jeste li spremni za to?

 
Kako se ljudi ponašaju kada se desi katastrofa, pogledajte ovdje:

 
 
autor: mag. spec. Alfred Bošković / uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9183"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]