Viši članovi tajne katoličke organizacije Opus Dei će se suočiti na suđenju sa optužbama za vođenje dječjeg robovlasničkog lanca u Parizu

Dvojica članova sekte optuženi su za postupanje sa učenicima kao sa “seksualnim robljem ispranog mozba”, prema francuskim tužiteljima, piše Rfi.fr.

Žrtva Catherine Tissier kaže da je bila prisiljena raditi kao sluga u ovoj sekti gotovo bez plaće.

Kaže da je imala 14-satni dan, sedam dana u tjednu, čisteći i posluživajući.

Slučaj protiv Opusa Dei-a u Parizu slijedi nakon devetogodišnje istrage o praksi organizacije.

Šef škole i šef vjerske grupe sjeverno od Pariza sudjeluju u optuženici ovog slučaja.

Tissier se pridružila školi 1985. godine, u dobi od samo 14 godina, i kaže da je bila prisiljena dati svoj zavjet i položiti zakletvu te da je bila podvrgnuta ispiranju mozga

Optuženici poriču svoje optužbe i inzistiraju na tome da je bila adekvatno plaćena za svoj rad.

Opus Dei ima oko 85.000 članova širom svijeta i, dok ima potporu Katoličke crkve, kritičari vjeruju da je ta organizacija tajna i manipulativna zavjera.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Bivši papa Ivan Pavao II je upozorio da će radikalni islam preuzeti Europu u svojem predviđanju kojeg je izrakao svojem bliskom prijatelju prije nego što je umro

Osobe bliska Svetom Ivanu Pavlu II je tvrdila da je on bio „mistik”, koji je često imao proročanstva od Boga i izrekao je upadljivo točna predviđanja o budućnosti.

Govoreći ispred velike grupe vjernika u isposnici „Svetog Petra i Pavla” proteklog listopada monsinjor Mauro Longhi iz Opusa Dei je prepričao razgovor koji je imao sa pokojnim papom u ožujku 1993. godine na jednom od njhovih mnogobrojnih planinarskih izleta u planine.

Nakon što je otišao malo dalje ispored svojih kolega, Longhi i sveti Ivan Pavao su uzeli pauzu za sendvič.

U video-snimkci razgovora iz listopada, Longhi se čuje kako izgovara da je primijetio da se Pavlu ruke tresu. (Ivan Pavao je imao Parkinsonovu bolest koja još nije bila otkrivena u 1993.) Papa je primijetio tada mladićev pogled.

„Dragi Mauro, to je starost”, objasnio je on.

Longhi je uskočio i rekao: „Ali ne, vaša Svetosti, vi ste mladi.”

„To nije istina”, odbrusio je papa. „Ja kažem da sam star jer sam star.”

Longhi je nastavio:

„Onda je Wojtyla promijenio ton, i umjerio me na jednu od svjoih noćnih vizija, rekao mi je: „Reci to onima koje ćete susresti u crkvi trećeg tisućljeća. Vidim Crkvu kako pati od smrtonosne pošasti. Još dublje, bolnije i smrtonosnije od ovog tisućljeća”, pozivajući se na … komunizam i nacistički totalitarizam.

„To se zove islamizam. On će napasti Europu. Vidio sam horde kako dolaze sa zapada na istok”, i on je opisao zemlje jednu po jednu: od Maroka do Libije i Egipta, i tako dalje do istočnih dijelova. Sveti Otac je dodao, „Oni će napasti Europu, Europa će biti kao podrum, puna starih relikvija, sjenovita, i puna paučine. Obiteljskih dragocjenosti. Ti i Crkva trećeg tisućljeća ćete morati izdržati invaziju. Ne sa vojskom, vojska neće biti dovoljna, već uz vašu vjeru, živjeti sa integritetom.”

Prema portalu La Nuova Bussola Quotidiana (http://www.lanuovabq.it/it/la-visione-di-giovanni-paolo-ii-lislam-invadera-leuropa), koji je prvi objavio vijest na talijanskom, Longhi je „svećenik iznad svake sumnje” koji je „uživao osobno poštovanje ne samo Ivana Pavla II, več i Benedikta XVI, i to toliko da je 1997. godine bio pozvan na Vatikansku dikasteriju Kongregacije za kler.

”Između 1985. i 1995. godine Longhi, koji je zaređen 1995. godine, bio je u pratnji Ivana Pavla II na njegovim skijanjima i planinarenjima, te ga je ugostio u ljetnoj kući Opusa Dei u Abruzzou, koja je u to vrijeme bila samo „jednostavna kuća na selu.”

Longhi je kazao okupljenima također da je Papa koristio skroman automobil da bi se iskrao iz Rima kad je išao na ta putovanja u planine, u pratnji svog osobnog tajnika, monsinjora Stanislawa Dziwisza, i nekoliko drugih poljskih prijatelja.

Kad se automobil zaustavio na naplatnim kućicama „jedino mjesto na kojem bi ga netko mogao prepoznati”, „Papa Wojtyla” se pretvarao da je duboko zadubljen u novine koje je držao pred sobom.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik CC” i odaberite “Prijevod titla”*

 
Ivan Pavao II je bio poznat i kao veliki sportaš; i da je on bio i mistik što mnogo manje poznato. Ipak, prema portalu La Nuova Bussola Quotidiana, Longhi je rekao da je mogao naći Ivana Pavla noću na koljenima ispred šatora kapele kuće u planinama. Oni koji su živjeli u kući mogli su čuti kako razgovara „s vremena na vrijeme, čak i živahno” s Gospodinom ili „s voljenom majkom, Djevicom Marijom.”

Štoviše, Longhi je rekao da mu je najveći prijatelj Ivana Pavla, kardinal Andrzej Deskur, rekao da je svetac imao [youtube video 00:31:05 min] „dar vizija.” Kada je Longhi pitao što to znači, Deskur je rekao „On govori kroz utjelovljenog Boga, Isusa; vidi njegovo lice i on vidi i lice njegove majke.”

Navodno su ove vizije započele kod Karola Wojtyle prvi put na misi, 2. studenog 1946., u kripti sv. Leonarda u katedrali Wawel u Krakovu, tijekom Uzvišenja Hosta.

Iako je Ivan Pavao II ponekad nazvivan „papom islama”, tradicionalni vjernici su odavno osudili fotografije pape kako ljubi Kuran.

Kršćani moraju biti obrazovani u svezi „objektivnog znanja islama”.

U knjizi “Ecclesia in Europa”, Ivan Pavao II je napisao:

57. … Pravilan odnos sa islamom je osobito važan. Što je često je postalo očito u posljednjih nekoliko godina biskupima Europe, „mora se provoditi oprezno, s jasnim idejama o mogućnostima i granicama, te s povjerenjem u Božji spasonosni plan za svu svoju djecu”. Također je potrebno uzeti u obzir značajan jaz između europske kulture, sa svojim dubokim kršćanskim korijenima i muslimanskom misli.

U tom smislu, kršćani koji žive u svakodnevnom kontaktu s muslimanima trebaju biti pravilno obrazovani u objektivnom znanju islama i omogućiti povući usporedbe s vlastitom vjerom. Takva obuka se treba osigurati posebno sjemeništarcima, svećenicima i svim pastoralnim djelatnicima. To je s druge strane razumljivo da Crkva, čak i kada se pitaju europske institucije da bi se osigurala promocija vjerske slobode u Europi, trebao osjetiti potrebu na inzistiranju reciprociteta u jamčenju vjerskih sloboda u zemljama različitih religijskih tradicija, gdje su kršćani manjina.

U tom kontekstu, „može se razumjeti zaprepaštenje i osjećaj frustracije kršćana koji žele dobrodošlicu, na primjer u Europu, vjernika drugih religija, dajući im mogućnost ostvarivanja svojeg štovanja, i kojima je zabranjeno provoditi kršćansko bogoslužje” u zemljama gdje su ti vjernici u većini i gdje jedino vlastitu vjeru priznaju i promiču. Ljudska osoba ima pravo na vjersku slobodu, i svi ljudi, u svakom dijelu svijeta „bi trebali biti imuni od prisile od strane pojedinaca, društvenih skupina i svake ljudske vlasti”.

Portal La Nuova Bussola Quotidiana čini se da je svjestan valova u javnosti koje će njegov članak napraviti s tim objavama. Završni odlomak njegovog članka o monsinjoru Longhiju 22. listopada primjećuje da smo suočeni s „politički nekorektnim čitanjem islamskog fenomena od strane pape Katoličke crkve.”

Časopis naziva ova čitanja i „proročkim” i „diktatorskim”, te kaže da se proročanska invazija možda već događa. Završava:

„U međuvremenu, neumoljivo, svjetla se gase u kršćanskoj Europi koja se povlači u podrum ispunjen starim relikvijama i paučinom. „Karol Veliki” je govorio, a još i danas nas poziva da se odupremo invaziji i da s vjerom živimo u cijelosti.” (Lifesitenews.com)
 
NoviSvjetskiPoredak.com

U izboru prvog čovjeka papinske prelature sudjelovala su 194 njegova člana iz cijelog svijeta, a novi prelat rekao je da je otvorena nova stranica povijesti

Novi prelat Opusa Dei fizičar je i teolog, španjolski svećenik Fernando Ocáriz Braña (72), kojega je u ponedjeljak poslije podne potvrdio i papa Franjo, jer je Opus Dei osobna papinska prelatura i njihov je prelat (koji je u rangu biskupa) odgovoran izravno papi.

Mons. Fernando Ocáriz Braña rođen je u Parizu 27. listopada 1944., kao najmlađe dijete španjolske obitelji u egzilu u vrijeme građanskog rata, a odrastao je u Madridu.

Studij fizike 1966. završava u Barceloni, gdje se pridružio Opusu Dei, nakon čega počinje studirati teologiju na Lateranskom papinskom sveučilištu. Ocáriz je 1971. doktorirao je na Sveučilištu Navarra, a iste godine bio je i zaređen za svećenika, kada započinje rad s mladima i studentima…

Preuveličan utjecaj

Ono što je najzanimljivije bilo pri izboru novoga prvoga čovjeka Opusa Dei jest prilična demokratičnost izbora. Naime, Opus Dei slovi za zatvorenu i pomalo misterioznu crkvenu organizaciju, kojoj se, osobito nakon romana Dana Browna „Da Vincijev kod“, pripisuju i nevjerojatne moći i utjecaji, što oni uporno opovrgavaju tvrdeći da se radi o preuveličavanju njihova utjecaja. U ovim izborima sudjelovala su, primjerice, 194 člana Opusa Dei iz cijeloga svijeta!

Izbori su otvoreni misom Duhu Svetomu u prelatskoj crkvi Gospe od Mira u Rimu, povjeravajući aktivnosti svih tih dana Božjoj zaštiti, na kojoj je propovijedao upravo pomoćni vikar prelature mons. Fernando Ocáriz, koji je poručio: “Nova stranica povijesti Opusa Dei je otvorena“.

Duh Sveti je glavni protagonist ovoga događaja jer Duh Sveti ulijeva i ispunjava ljubav u našim srcima. Tražimo od Duha Svetoga da prati novog Oca. Samo tako se može voditi Djelo s punom vjernosti Crkvi i prema Duhu Djela koji je sveti Josemaría utemeljio i koje se nastavlja – rekao je Ocáriz, ne znajući, dakako, da će za dva dana izbor pasti upravo na njega.

Uz savjetovanja, svaki član nakon toga dao je prijedlog s imenom ili imenima svećenika u izbornom kongresu kako bi se istaknuo onaj koji najbolje odgovara za poziciju prelata.

U intervju Isabel Sanchez (središnja tajnica ženskog vijeća) objasnila je na službenim stranicama Opusa Dei kako „nema sumnje da će središnje savjetodavno tijelo učiniti sve što može da slijedi novoga oca prelata i da će mu dati punu potporu, štoviše, to je velika radost za put kojim se slijedi papa Franjo“.

Pritom je zanimljivo i to što je izbor novoga prelata započeo prvom plenarnom sjednicom ženskog vijeća prelature, koja se naziva Središnje savjetodavno tijelo. Žene, naime, s 57 posto članstva, čine većinu, za razliku od muškaraca kojih je 43 posto u Opusu Dei.

Pravila izbora kažu da novi prelat mora imati najmanje 40 godina, mora biti inkorporiran u prelaturu najmanje 10 godina od čega je svećenik pet godina. Kandidati su bili iz 45 zemalja, u dobi između 42 i 93 godine. Mnogi od njih su vikari prelata u zemljama u kojima Opus Dei djeluje ili imaju upravljačke pozicije u glavnom sjedištu u Rimu, objasnili su prije izbora iz Opusa Dei, koji su i ove izbore iskoristili kako bi u javnosti objasnili što je Opus Dei i kako djeluje.

Potpora vjernicima

Don Carlo De Marchi, vikar prelature Opus Dei za Rim i južnu Italiju, rekao je u tijeku izbora za Radio Vatikan kako je Opus Dei dio Crkve koji pomaže osobama, običnim vjernicima u traženju Boga u svakodnevnom životu, na poslu, u obitelji.

U Crkvi pomaže u svakoj mjesnoj stvarnosti, odgojem i svakovrsnom potporom bez koje ne mogu mnogi vjernici, osobito laici. Ukratko, Opus Dei u Crkvi podupire traženje i susret s Bogom u svakodnevnom životu – rekao je don Carlo De Marchi objasnivši kako se u izboru novoga poglavara Opusa Dei „napeto osluškuje ono što Duh Sveti u ovom crkvenom trenutku želi reći“.

Nedavno je završena sinoda o obitelji, a u tijeku je priprema za sinodu o mladima i vjeri, s tim duhom došli smo na izborni kongres. Dakle, s velikom radoznalošću kako u Crkvi pomoći vjernicima, osobito laicima, ali i svećenicima, da glavnu pozornost posvete obiteljima i mladima. To su teme našega kongresa, ali ponavljam da smo otvoreni slušanju – objasnio je De Marchi naglasivši kako kongres ima međunarodno obilježje jer izbornici dolaze iz brojnih svjetskih država i kultura.

Vrlo je važno slušati sve što se zbiva, kako veli papa Franjo, na periferiji, jer katkada se svijet bolje shvaća ako ga se promatra s periferije. Uvjeren sam da ćemo imati i to iskustvo, da ćemo slušati periferije, nastojeći u središte staviti osjetljivost onih koji dolaze iz daleka – naglasio je don Carlo De Marchi.

Nije radio s Josemarijom

Uloga prelata u Opusu Dei, objašnjava Carlo De Marchi, jest da je on u prvome redu otac, a onda upravitelj.

Prelat je to što je biskup u svakoj mjesnoj crkvi. Božje se očinstvo u Crkvi očituje preko osoba. Prelat je u prvom redu pastir jednoga dijela Crkve, a treba biti sposoban slušati, ljudima izlaziti u susret i s njima razgovarati, stoga treba poznavati strane jezike i kulture jer Crkva se utjelovljuje u razne kulture.

Kao crkveni pastir to treba raditi, a osim toga treba skrbiti i pomagati vjernicima prelature Opus Dei. Odnosno, muškarcima i ženama koji su duboko ukorijenjeni u svijetu: roditeljima, stručnjacima, učiteljima, radnicima, poljodjelcima, sveučilišnim profesorima, to su samo neka od zanimanja koja srećemo u svim kulturama.

Pastir prelature Opus Dei, prelat, kojeg osobe nazivaju ocem, upravo treba biti otac, vođa, potpora, osobito molitvom i ljubavlju – objasnio je De Marchi dodajući kako se o odnosu vjernika i prelata može govoriti kao o „uzajamnoj ljubavi“, koja je, kako kaže, „stvarnost koja, nakon Drugog vatikanskog sabora biva sve razvidnija u Crkvi“.

Teolog bi tu stvarnost nazvao „ekleziologijom zajedništva“. Crkva je obitelj, nije neka birokratska ustanova. Ona je obitelj u pravom smislu riječi. Stoga je odnos vjernika prema prelatu obiteljski, a tako je, vjerujem, u svakoj crkvenoj stvarnosti, u biskupiji i u župi. Tako treba biti na svim razinama, a to želi i papa Franjo. Vjerujem da se to s pomoću Božje milosti treba osjećati i u prelaturi Opus Dei – rekao je don Carlo De Marchi.

Za Opus Dei vrlo je važno to što papa potvrđuje izbor okupljenih delegata, i to ne samo zbog pravovaljanosti postupka i same osobe, kako je objasnio kanonist s Papinskog sveučilišta sv. Križa mons. Eduardo Batura.

Neke su objektivne karakteristike, kao što su to godine i svećenička služba. Druge samo papa može razlikovati, kao što su kulturološke karakteristike, pobožnost, ljubav i poslušnost Crkvi i njezinu učiteljstvu – rekao je Batura. Izbor novoga prelata Opusa Dei karakterizira i činjenica da novi prelat nije osoba koja je desetljećima radila sa svetim Josemarijom, kao što je to bio slučaj s prva dva nasljednika, Alvarom del Portillom i Javierom Echevarriom.
 
(vecernji.hr)

Kad je francuska autorica Caroline Fourest prije nešto više od mjesec dana u Huffington Postu objavila tekst o “čudnoj koaliciji koja je na vlasti u Hrvatskoj” napisala je, između ostalog, da je nova hrvatska vlast bliska Opusu Dei

Jedan od dokaza tome je činjenica što je Stjepo Bartulica, savjetnik za međunarodne odnose premijera Tihomir Oreškovića, član Opusa Dei, a navodi se i da je vodio kampanju protiv homoseksualnog braka, piše Jutarnji.

U Hrvatskoj te tvrdnje nikoga nisu posebno zainteresirale. Najpreciznije, Bartulica nije vodio kampanju, nego ju je podržavao, kao uostalom i mnogi koji nisu formalni članovi ”U ime obitelji”. A kad je riječ o Opusu Dei, teško je procijeniti što je od svega što se pojavi u medijima istina, a što nije.

Recimo, prije tri godine zvučno se najavljivalo da hrvatska ”podružnica” te, kako se naglašavalo, tajanstvene crkvene organizacije koristi za sastanke vilu Željke Markić na Šipanu. Kad se uzme u obzir sve izmišljotine vezane za čelnicu udruge ”U ime obitelji”, i to treba uzeti s krajnjoj rezervom. Ipak je najzanimljivije pitanje na koje se sigurno neće lako naći odgovor jesu li zaista tako moćni da su svoje ljude “ubacili” i u sam vrh hrvatske politike, kako se to tvrdi u Huffington Postu.

Utemeljenje u Španjolskoj

Opus Dei je utemeljen 1928. godine u Španjolskoj, a danas je prisutan u 80 zemalja svijeta. Josemaría Escrivá de Balaguer, za vrijeme duhovnih vježbi u Madridu, Božjim nadahnućem utemeljuje Opus Dei, a prvi centar, Academia DYA otvara se pet godina poslije. Sveta stolica 1947. godine dodjeljuje prvo papinsko odobrenje, a Pio XII definitivno odobrenje Opusu Dei. To je odobrenje omogućilo da oženjeni budu primljeni u Opus Dei, a 1975. nasljednik Josemaríje Escriváa postaje Álvaro del Portillo. U siječnju 1991. Ivan Pavao II zaređuje ga za biskupa, a nakon njegove smrti 1994. godine papa Wojtyla imenuje Javiera Echevarríju prelatom Opusa Dei.

Buru je izazvala knjiga Dana Browna ”Da Vincijev kod”, koja je postigla nezapamćen interes i prodana je u više od 20 milijuna primjeraka. Roman je na neki način nastavak knjige ”Sveta krv, sveti gral” Henryja Lincolna, Michaela Baigenta i Richarda Leigha, prepun teorija urote i zakulisne borbe između Opusa Dei i Sionskog priorija oko teze da je Isus imao dijete s Marijom Magdalenom. Knjiga je potakla zanimanje za legendu o svetom gralu, a na noge se digla Crkva, pa i svećenici Opusa Dei. Demantirano je sve ono što se vuklo u napisima oko te moćne crkvene organizacije, da pripadnici Opusa Dei imaju fanatične rituale, da im ni bičevanje nije strano i da su organizacijski tako dobro posloženi da vuku konce u politici i biznisu širom svijeta. Kad se za Opus Dei kaže da je tajnovita organizacija, njeni članovi će odgovoriti da ni to jednostavno nije tako. Zna se gdje mu je sjedište, tko je na čelu, koji su mu ciljevi, u kojim država djeluje i da broji oko 90.000 članova. (autor: Jurica Körbler)

I kći premijera Oreškovića boravila je u njihovom studentskom domu u Zagrebu

U Katoličkoj crkvi različitih institucija i duhovnosti ima k’o pljeve. Ali oko niti jedne nisu isprepleteni toliki mitovi, uglavnom crne legende i romani (Da Vincijev kod) kao kada je u pitanju Opus Dei ( Djelo Božje). Danas možemo reći da je, kada je Opus u pitanju, fikcija dobrim dijelom pobijedila stvarnost.

Ako bih studentima na najjednostavnijem primjeru trebao objašnjavati što je to francuski kulturni teoretičar Baudrillard mislio pod pojmom “hiperrealnosti”, odnosno “simulakruma”, onda bih im ispričao priču o javnoj percepciji Opusa kao “simulakruma”, te dao njegovu najjednostavniju definiciju: Simulakrum je kopija za koju ne postoji original. Za ljubitelje teorija zavjere Opus Dei do dana današnjeg stoji visoko na ljestvici, kao i za “povjesničare” koji su “lišeni” ideoloških (hipo)teza.

Ta medijska priča, simulakrum, o Opusu prvi puta je započela 1956. godine kada je ugledni francuski Le Monde objavio nekoliko članaka o ovoj Ustanovi koju su opisali kao “reakcionarnu ultraklerikalnu kamarilu.” Otada, pa i u dijelu samih crkvenih krugova, za opusovce se lijepe fantazme poput “bijela masonerija”, “tajna organizacija koja želi zavladati svijetom”, “sveta mafija” i slično. Za prikaz te “maštovitosti” trebao bi puno veći prostor od ovoga. Ograničimo se tek, u mnoštvu ostalih, tek na četiri takva konstrukta koji se odreda vrte o nevjerojatnoj unutarcrkvenoj ili političkoj moći Opusa Dei.

Francova vlada

Već spomenute 1956. godine mediji su pisali kako članovi Opusa čine dio Francove vlade. To je točno. Od te godine više je članova Opusa obnašalo funkcije ministara. Imenom i prezimenom: Laureano Lopez Rodo, Alberto Ullastres, Mariano Navarro Rubio, Gregorio Lopez Bravo, itd. No kad se govori o “suradnji” Opusa Dei s frankizmom, obično se propuste neki “nebitni detalji”.

Prvo, radilo se o tehnokratima pravnog ili ekonomskog habitusa koji su, suprotno Francovim fašistoidnim falangistima, zagovarali otvaranje Španjolske prema van, prema modernim europskim nacijama, jer je to za njih bio jedini put izlaska te zemlje iz bijede. Upravo su ministri koji su bili povezani sa Djelom, vjernici laici, neutraliziravši falangiste, priuštili frankizmu nenasilnu predaju vlasti.

Poznato je da članovi Opusa Dei, baš kao i ostali članovi Katoličke Crkve, slobodno odabiru hoće li se baviti politikom te sami odabiru političku stranku, ali polazeći od zajedničkih vrijednosti i sasvim specifične duhovnosti. Tako se u krivotvorenju priče o Djelu prešućuje kako su brojni članovi Djela bili isto tako aktivni u političkoj opoziciji – Rafael Calvo Serer, ugledni član Opusa Dei, svoj je list “Madrid” pretvorio u jedne od najglasnijih opozicijskih novina, Francova vlada mu je zatvorila novine, a on je morao pobjeći u izgnanstvo u Francusku.

Tko ne razumije okolnosti i kontekst Španjolske u to doba, taj kaos i ludilo u kojem su se krvnici i žrtve stalno izmjenjivali u ulogama, gdje su, istinabog, dijelovi episkopata davali legitimitet Francu, koji je, “milošću božjom” 1939. uspostavio diktatorski režim, teško može razumjeti i “umijeće mogućeg” koje su ti članovi Opusa Dei, ministri, u to vrijeme primjenjivali.

Dok se crveni i crni kolju, još jedan “nebitan detalj”, Opus Dei radi na obrazovanju, otvara sveučilišta i stvara novu pravnu i političku elitu zemlje, čemu se Franco žestoko protivio. Progonio ih je. U to vrijeme se Opus Dei, zbog Francovog terora i neprijateljstva njegovih falangista, puno više razvijao izvan granica Španjolske. Toliko ih je Franco “volio”, tako “dobro” su “surađivali” sa frankizmom.

Jednako je tako i sa optužbama, da su i u Crkvi bili “reakcionarna snaga”. Sasvim suprotno. Ideje koje je utemeljitelj Opusa sv. Josemaría Escrivá de Balaguer razvijao dvadesetih godina zaživjele su tek četiri desetljeća kasnije, na “reakcionarnom” 2. vatikanskom saboru. Njegova ideja kako svetost nije rezervirana samo za klerike, te isticanje (poziva) svetosti svih vjernika (laika) u duhovnosti svagdašnjice, zapravo je identična preteča famozne “sheme 13” o apostolatu laika 2. vatikanskog sabora. Isto tako, tijekom Koncila članovi Opusa Dei bili su žestoki zagovornici podanašnjenja (aggiornamento) Crkve suvremenom svijetu, suprotno tradicionalistima i fundamentalistima. Baš “konzervativno” i “reakcionarno”. To je ta “ultraklerikalna, reakcionarna kamarila”, koja “ultraklerikalno” afirmira laike (!?), kako ju je na svjetsku pozornicu donio i opisao Le Monde 1956.

Posebna priča je status osobne prelature i “moć” (za Escrivu “moć” je služenje) koju su dobili zahvaljujući Ivanu Pavlu II. koji je “ekspresno” Escrivu uzdigao na čast oltara. O “tajnoj vezi” Opusa i Wojtyle je toliko gluposti ispričano da ću donijeti samo “najgenijalniju”, onu koja je od Wojtyle napravila njihovu sponzorušu.

Opus i Wojtyla

Dakle, siromašnog poljskog biskupa, kardinala Wojtylu je cijelo vrijeme sponzorirao Opus Dei, financirajući njegova putovanja u Rim, dajući mu smještaj itd., pa im je ovaj kada je postao papa sve vratio. Istina je pak da je Wojtyla u Rimu odsjedao u Poljskom kolegiju na Piazza Remuria, a karte mu je plaćao poljski episkopat. Opus Dei u Poljskoj gotovo da nije postojao, a Wojtyla Escrivu uopće nije poznavao.

Dapače, Escrivu i Opus Dei na “veliku pozornicu” u Crkvi, nakon Pia XII., izveo je Ivan XXIII. zvan Dobri, imenujući ga na važno mjestu, uoči Koncila, pri komisiji koja je pripremala reforme kanonskog prava, gdje će biti omogućena institucija osobne prelature. Eto kako im je Wojtyla “to” dao. I Escrivinog pomoćnika Alvara del Portilla promovirao je Ivan XXIII. pri komisiji za laike.

Kako je onda Wojtyla došao u kontakt s Djelom Božjim? Sasvim slučajno. Wojtylin prijatelj, msgr Deskur poznavao je msgr Portilla, nasljednika pokojnog Escrive. Tijekom Koncila Deskur i Wojtyla u desnoj lađi bazilike, pored relikvija sv. Jozafata, “nabasali” su na Portilla i tada ih Deskur upoznaje.

Prvi kontakt, sada već pape, Ivana Pavla II, s Opusom Dei dogodio se 10. travnja (evo dobrog datuma za hrvatske teoretičare zavjera) 1979. kada je nekoliko tisuća studentske mladeži Opusa Dei u dvorani Pavla VI. oduševilo Wojtylu, koji je zagovarao “novu evangelizaciju”. U tom kontekstu “nove evangelizacije”, nije “digao” samo Opus Dei, već kao lijek okoštalim crkvenim strukturama i Neokatekumene, Fokolarine, zajednicu Sv. Egidija, itd. Ali je “tajni” i “sumnjivi” Opus Dei jedini privlačio medijsku pozornost i draškao maštu u projektu “nove evangelizacije” koju je Ivan Pavao II. inaugurirao.

Beatifikacija Escrive

Tu je i priča kako je “ekspresno” beatificirao Escrivu, 17 godina nakon smrti. No, opet manjka jedan “nebitan detalj”. 1983. godine Ivan Pavao II. pojednostavnio je proces beatifikacije i kanonizacije (Divinus perfectionis magister). Prema starim pravilima CIC –a iz 1917. godine da bi se uopće otpočeo proces beatifikacije moralo je proći pola stoljeća od nečije smrti. Po novom, tek pet godina. U tom smislu, Majka Tereza beatificirana je još ekspresnije od Escrive, za šest godina, pa i sam pokojni Ivana Pavao II. Eto, takav Vam je “izuzetak” bila Escrivina “ekspresna” beatifikacija. No dosta o fantazijama…

Treba reći i to da, ako su kroz povijest neki članovi Djela činili zlo, to nije, kao i kod svake druge institucije, stvar i “diktat” Opusa već, suprotno, odstupanje od onoga što je njihov sveti utemeljitelj zacrtao. Tu ne vrijedi ona Šukerova da u “svakom kukolju ima žita”.

Kakav bi to bio, onda Opus Dei lišen “simulakruma” i “Da Vincijevih kodova”? Pomalo dosadan. Možda je najbolje prikazati kako Opus Dei funkcionira na jednom mikrouzorku, u Hrvatskoj. Tako je i svugdje.

Opus Dei počeo je u Hrvatskoj službeno djelovati prije 13 godina kad se nekoliko vjernika laika sa dva svećenika, jedan Portugalac i Španjolac, doselilo u Hrvatsku kako bi radili na širenju evanđelja i duhovnosti Djela.

Don Julio Guijarro-Garcia, Španjolac iz Madrida, smijući će vam reći kako on i don Jorge Ramos, Portugalac sa hrvatskim državljanstvom, jedan od najomiljenijih ispovjednika u zagrebačkoj katedrali, nisu znali niti riječi hrvatskog. “Don Jorge i ja smo odmah krenuli u školu, kako bismo što prije naučili hrvatski i mogli samostalno razgovarati sa ljudima. Kad svećenik Opusa dođe u neku zemlju, on ostaje cijeli život”, tumači don Julio “tako da je dobro da što prije naučimo jezik naše nove domovine”.

Danas ova osobna prelatura Katoličke Crkve u Zagrebu ima dvije kuće za žene i jednu kuću za muškarce, a duhovne obnove već godinama redovito održavaju u Splitu i Rijeci. Gotovo od samog početka rada u Hrvatskoj svećenici iz Zagreba putuju jednom mjesečno u Split te tamo služe misu, drže mjesečnu duhovnu obnovu za muškarce, pa za žene, dok laici Opusa Dei drže poduke iz filozofije, teologije, povijesti Katoličke Crkve, itd.

Opus Dei kao osobna prelatura nije ustanovljen prema teritorijalnim mjerilima – poput biskupija ili župa – tako da za svoje djelovanju na teritoriju neke biskupije uvijek prvo trebaju dobiti suglasnost biskupa. Dakle, nije točno da su “Crkva u Crkvi”. Prije 13 godina dobili su je od nadbiskupa zagrebačkog, kardinala Bozanića.

Studentski dom

Opus Dei je prije nekoliko godina otvorio muški centar u Držićevoj – kulturni centar Gradec u sklopu kojeg je i studentski dom. Osim studenata koji žive u domu u svako doba dana u prekrasnoj, svijetloj knjižnici zateći ćete studente koji ovamo dolaze učiti, bez obzira na to jesu li članovi ili suradnici Opusa Dei. Uz studente koji žive u studentskom domu su i tri svećenika, u muškoj kući živi i nekoliko laika koji se nazivaju numerariji – to su visokoobrazovani muškarci koji žive u skladu sa duhovnošću Opusa Dei te zajedno sa svećenicima pomažu u evangelizaciji pružajući duhovno vodstvo vjernicima koji dolaze na duhovne obnove i razgovore. Članom Opusa Dei može postati svaka punoljetna osoba koja živi duhovnu formaciju Djela.

Na zagrebačkim ulicama, po suncu, kiši i snijegu na biciklu, možete vidjeti i trećeg svećenika Opusa Dei u Hrvatskoj, također Španjolca, don Josepa, vikara prelature u Hrvatskoj. Svećenici Opusa Dei surađuju sa župnicima na području svog djelovanja, tako da uz apostolat koji obavljaju u okviru svoje duhovnosti, redovito ih možete naći kako ispovijedaju u zagrebačkim župama.

Duhovne obnove i sve aktivnosti Djela održavaju se odvojeno za muškarce i žene. Laici u Opusu Dei također uz aktivnosti koje imaju unutar prelature – mjesečne i godišnje duhovne obnove, tjedne jednosatne naobrazbe aktivno djeluju i u svojim župama. Don Josep svaki dan biciklom odlazi u dvije ženske kuće prelature u središtu Zagreba – u jednoj je i studentski dom za djevojke.

Dnevni ritam sličan je kao i u muškoj kući – ranojutarnja misa, razmatranje evanđelja, pa odlazak na fakultete ili posao… Najveći dio članova Opusa Dei su ljudi koji žive u svojim obiteljima te jednom tjedno ili jednom mjesečno, ovisno o svom angažmanu u Djelu, dolaze u centar na jednosatni tjedni susret ili mjesečnu duhovnu obnovu, kroz koje dobivaju pomoć i poticaj da sve svoje svakodnevne okolnosti pretvaraju u priliku susreta s Bogom i služenja drugima.

Emil tako svake subote u žensku kuću dovozi na radionice plesa, kuhanja ili odijevanja te poduku jezika, kulture ili književnosti svoje kćeri i subotu, a zatim sa sinom odlazi u mušku kuću gdje dječaci imaju priliku učiti uz stručni nadzor, baviti se robotikom ili izradom maketa. Preko ljeta članice prelature organiziraju putovanja za djevojke u Britaniju i Španjolsku radi učenja jezika i upoznavanja kulture, jednotjedne kampove za djevojčice na Prviću te radne kampove za studente za pomoć starim i nemoćnim osobama u srcu Like.

I dok će djevojke organizirati tjedno igranje odbojke i bavljenje gimnastikom, u muškoj će kući organizirati igranje nogometa i karting. Tijekom tih subota, ali i u bilo koje doba dana tijekom tjedna u obje kuće za razgovor i ispovijed dostupni su svećenici. Gotovo svaki tjedan organiziraju se održavanje tribina za odrasle i mlade – na temu kulture, povijesti, gledanje filmova…

Vjerojatno u ovom kratkom orisu djelovanja Opusa Dei u Hrvatskoj nema ništa što bi zagolicalo maštu dežurnih teoretičara zavjere kada je prelatura u pitanju. Dosadno, kako već rekoh. No da isti teoretičari ne ostanu uskraćeni za neke maštovite konstrukcije, za kraj jedna činjenica. Jedna od osoba koja je boravila, kao studentica, u kući Opusa Dei kod kolodvora je i kćerka aktualnog premijera Tihomira Oreškovića. Eto, baš da vidimo kakva se maštovita, možda politička, priča može isplesti o utjecaju Opusa na aktualnu vlast.
 
(jutarnji.hr, globus.hr/uredio:NSP)

Kad ljudima uskratite istinu, prava objašnjenja i transparentne odgovore, oni će potražiti alternativna rješenja i otvorit ćete vrata teorijama zavjere

Teorije zavjere daju smisao nečemu što se može činiti besmislenim. Kažu vam da ste usamljeni jahač u borbi protiv zla koje susrećete samo u filmovima o superjunacima. Kreiranjem udobne nestvarnosti, ograđujete se od neudobne stvarnosti.

Optužbe su u Hrvatskoj nakon izbora pale, ali tko, što, gdje i kada se dogodilo, ako se dogodilo, glasači nisu zaslužili znati, pa mogu samo nagađati, izmišljati, pretpostavljati, konstruirati.

‘Kad ljudima uskratite istinu, prava objašnjenja i transparentne odgovore, potražit će alternativna rješenja i otvorit ćete vrata teorijama zavjere‘, kaže britanski psiholog Rob Brotherton, autor novoizašle knjige ‘Suspicious Minds’ (Sumnjičavi umovi) koja istražuje psihološke razloge našega vjerovanja u urote.

Mostovci su očito odbili izaći s istinom, jer istina obvezuje. Kad je javnosti nepoznati biznismen Tihomir Orešković pao s neba za mandatara, na društvenim mrežama su odmah osvanule teorije o tome čiji je igrač, tko ga šalje, zašto i koji su njegovi motivi da ‘s velike plaće padne na malu’, kako kaže Petrov. Stoje li iza njega masoni, Opus Dei, globalni kapital, farmaceutski lobi, veliki igrači Novog svjetskog poretka, koji orkestriraju sve, pa i budućnost male Hrvatske?

Naravno, teorije zavjere nisu naša specijalnost, a naša mučna postizborna sapunica tek je mali dio stresne svakodnevice u koju se umočio svijet te u strahu pred neizvjesnim i nepoznatim, neki nude svoja objašnjenja. ‘Takva objašnjenja daju smisao nečemu što se može činiti besmislenim. Ona vam kažu da ste među izabranima, svjesni velike sheme koju drugi ne žele ili ne mogu vidjeti. Kažu vam da ste usamljeni jahač u borbi protiv one vrste zla koju srećete samo u filmovima o superjunacima’, kaže Rob Brotherton.

Mračne teorije urota omiljena su tema krimi-romana, filmova (što bi bez njih James Bond) i TV-serija, od kojih je najnovija – izuzetno hvaljena BBC-ijeva ‘London Spy’ autora Toma Roba Smitha (sporednu ulogu igra i naša Zrinka Cvitešić) – prema mišljenju nekih kritičara, ‘spektakularan primjer paranoidnog stila’. No stvarne teorije zavjere nerijetko su spektakularnije od fikcije. Iako je ISIL preuzeo odgovornost za suludi pokolj u kalifornijskom San Bernardinu početkom prosinca, u kojem je muslimanski bračni par ubio četrnaestoro građana, odvjetnik obitelji ubojice Sayeda Farooka odmah se požurio s izjavom o ‘namjernom incidentu koji će ubrzati donošenje zakona o kontroli oružja ili potaknuti predrasude i mržnju prema muslimanskoj zajednici’.

Nakon nestanka zrakoplova Malaysia Airlinesa, medijima su kružili različiti scenariji: srušili su ga Rusi, bila je to neka vrst pokusa, zrakoplov zapravo nije postojao, a CNN je pitao nije li završio u crnoj rupi. Teorija chemtrailsa po kojoj zrakoplovi, osim uobičajenih nusprodukata izgaranja mlaznog goriva, ispuštaju i kemijske, a možda i biološke agense u svrhu podčinjavanja ili trovanja ljudi, stigla je i do nas, pa su neki objavili detaljne studije o ‘trovanju naroda preko neba u Hrvatskoj’, na bazi analize snimki prelijetanja aviona iznad Splita. Jedna teorija kaže da su vlade nekih svjetskih sila namjerno proširile ebolu i AIDS zbog kontrole populacije, a druga da je američka Agencija za hranu i lijekove odbila jeftinu supstancu laetrile, dobivenu iz marelica, kao učinkovit lijek protiv raka, zbog zaštite interesa velikih farmaceutskih kompanija…

Prema jednoj ‘dokazanoj’ teoriji, tornjevi njujorškog World Trade Centera nisu srušeni zrakoplovima, nego kontroliranom eksplozijom, a Pentagon je pogođen navođenom raketom. Po drugoj su teoriji oteti zrakoplovi bili nakrcani eksplozivom i usmjereni na ciljeve daljinskim upravljanjem. Po trećoj su putnici otetih letjelica ubijeni ranije i bačeni u ocean, po četvrtoj su bili dio planirane zavjere i nakon katastrofe nastavili živjeti pod novim identitetom, a iza napada je stajao Izrael, želeći time natjerati SAD u konflikt s Arapima. Sve to zvuči blesavo, no jedno ispitivanje iz 2006. pokazalo je da je svaki treći Amerikanac vjerovao da je prste u napadu 9/11 imala Busheva administracija kao izliku za invaziju na Irak.

Ali takve nas reakcije ne trebaju iznenaditi, piše urednik Guardiana, David Shariatmadari, jer se one ponavljaju nakon svake velike, uznemirujuće i zbunjujuće tragedije. Uz povrijeđenost i tugu, javlja se sumnja da iza nje stoji neki veliki, tajanstveni razlog, kao u slučaju pariškog masakra, kada je na blogovima odmah iskrsnula teorija o tzv. ‘false flag’, operaciji pod krivom zastavom, koja počiva na ideji da su napad organizirale zapadne sile, da pokažu do kuda može ići ISIL.

‘Kad god se dogodi nešto neuobičajeno, skloniji smo vjerovanju da se to zbilo s nekom (višom) namjerom i da je to netko planirao, nego da je bila riječ o običnoj nesreći, kaosu ili kakvoj neželjenoj posljedici. Teško je povjerovati da se neki usamljeni vuk, Lee Harvey Oswald jednoga jutra jednostavno probudio, ubio najmoćniju osobu svijeta i američku povijest okrenuo u nekom drugom smjeru’, kaže Rob Brotherton.

Potreba za takvim objašnjenjima je prirodna posljedica načina na koji se razvijao naš mozak – objašnjava on – tvrdeći da se korijeni toga mogu nazrijeti u ranom djetinjstvu: upitate li dijete zašto netko kiše, odgovorit će da to čini zato što mu se sviđa. Tek nakon četvrte ili pete godine počinje učiti da sve što netko čini, ne čini namjerno. Odrastanjem smo u stanju premostiti takav automatski zaključak, ali istraživanja pokazuju da on u nama ipak ostaje u manjoj ili većoj mjeri. Kao kod pijanca: ako ga trijeznog netko gurne i prolije mu piće, primit će to kao običnu nespretnost. Dogodi li se to nakon četvrtog-petog pića, pijanac je spreman na svađu, neki čak na obračun oružjem.

Zašto se teorije zavjere šire brže no ikada? Budući da globalne događaje danas pratimo 24 sata, u realnom vremenu, pred nama stalno raste brdo kriza i kaosa koje moramo prožvakati, a u slučaju da ne vjerujemo službenoj verziji događaja, svoje sumnje možemo odmah s drugima podijeliti na društvenim mrežama. Teorija zavjere bilo je oduvijek i njihova je raširenost ostala ista do danas, tvrdi britanski psiholog Viren Swami, a zahvaljujući internetu, promijenila se samo brzina nastajanja. Promijenila se brzina nastajanja, ali i nestajanja, jer je internet danas inkubator konspirativnih teorija, ali i njihov protulijek, budući da je većina informacija dostupna odmah i svakome.

Iako su teorije zavjere odavna dio političke kulture, ozbiljnija istraživanja o njihovoj prirodi počela su tek devedesetih godina prošloga stoljeća. Tako su američki istraživači J. Eric Oliver i Thomas J. Wood u istraživanju naslovljenom ‘Konspirativne teorije i paranoidni stilovi masovnog mišljenja’, došli do saznanja da svaki drugi Amerikanac vjeruje u barem jednu teoriju urote te da se mnoge od njih razlikuju po ideologiji i utemeljenosti. Za razliku od mnogih teoretskih nagađanja, oni su zaključili da potreba za zavjereništvom nije posljedica autoritarnosti, neznanja ili političkog konzervativizma, nego psihološka spremnost da se vjeruje u neviđeno. Tražeći vezu između genetike i temeljnih političkih stavova, istraživači također propitkuju vezu između konspirativnog razmišljanja i gena. Istraživači Jan-Willem van Prooijen i Michele Acker pak sklonost vjerovanju u teorije zavjere povezuju s ljudskom potrebom za kontrolom.

Vjerovanje u teorije zavjere ima i mnoge loše strane. Loše su ako vjerujete da su klimatske promjene obmana znanstvenika, koji time gnjave zagađivače dodatnim troškovima. Ali ima i dobre, jer ‘kada bismo prihvatili zdravo za gotovo sve što nam kažu naše vlade ili farmaceutske kompanije, bili bismo stado ovaca’, kaže psihologinja Karen Douglas.

Ima još nešto. Izmišljanjem zavjera oslobađamo sebe odgovornosti. Ako je kreator problema netko izvan našeg dosega i moći, neka mračna organizacija, neka golema korporacija, neki strašni moćnik, mi mali, obični, ne možemo ništa učiniti. Kako netko reče, kreirajući udobnu nestvarnost, ograđujemo se od neudobne stvarnosti, ili je bolje ipak živjeti kao OVCA, biti prevaren i misliti da vlada čini ono što je ipak najbolje za nas?!
 
(tportal.hr/uredio:NSP)

Svi sukobi u svijetu, sve promjene granica, javno mnjenje i raspoloženje, ratovi i revolucije planiraju se u Vatikanu a izvršavaju preko Londona (City i Tavistok institut) i Washingtona

Od podjele kršćanske crkve na Istočnu i Zapadnu 1054. godine pa do danas, postoji u politici Vatikana kontinuitet, u smislu nastojanja da pod svoju dominaciju stavi sve kršćanske crkve; mijenjali su se samo oblici borbe, strategija i taktika.

Prvi svjetski rat koji pokreće rimokatolička monarhija napadom na Kraljevinu Jugoslaviju, donosi strašne vojne i civilne žrtve. Tijekom Prvog svjetskog rata u Austro-Ugarskoj je funkcioniralo 10 velikih koncentracijskih logora, uz još 290 manjih, pratećih logora i zatvora.

Što reći o Drugom svjetskom ratu? Prema američkim izvorima preko 1400 katoličkih svećenika u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini u tijeku Drugog svjetskog rata osobno klalo, mučilo, silovalo, ubijalo na razne načine i nasilno prevodilo u katolicizam.

Vatikan je kriv i za raspad Jugoslavije. Sve je dogovoreno na sastanku pape Ivana Pavla II s njemačkim ministrom Gensherom. Tog, 26. studenog 1991, državni tajnik Vatikana uputio je memorandum sa zahtjevom za priznavanje Slovenije i Hrvatske kao neovisnih država, svim članicama Konferencije o europskoj sigurnosti. Poslije tog vatikanskog memoranduma, Slovenija i Hrvatska su priznate kao nezavisne države, što je izazvalo žestoke sukobe i rat.

Vatikanska banka, preko organizacija poput Opus Dei, Malteških vitezova i sličnih financirala je pokret Franje Tuđmana.

“Između SAD, Vatikana i Njemačke sklopljen je 1976. godine tajni sporazum u 11 točaka. Jedna od središnjih teza ovog sporazuma bila je ideja o federalizaciji svijeta.”…

Američki geopolitičara Zbigniew Brzezinski vidi glavnu opasnost u pravoslavlju, dok poznati S. Huntington, piše da su Rusija i njena pravoslavna civilizacija neprikladne za Novi svjetski poredak.

Zato tu civilizaciju treba uništiti. Katolička crkva, nekada filofašistička, danas filoamerička, zajednica od milijardu i 200 milijuna vjernika, predstavlja jedan od glavnih stupova u američkoj politici globalizacije.

Korijen svega ovoga što se događa u Ukrajini, kao i mnogo puta do sada, je u Vatikanu, koji je stoljećima ratovao protiv pravoslavnih, da bi im, što milom, što silom, nametnuo svoje tumačenje kršćanstva.

Papizam je to, a on je gori od ateizma, jer propovijeda lažnog, velikoinkvizitorskog “Krista”. Ukrajina nema nikakve veze sa suverenitetom, demokracijom ili “ruskom agresijom”. To je sve propaganda. Sve se svodi na moć, imperijalnu ekspanziju i proširenje sfere utjecaja.

Može se izdvojiti čitav niz aspekata koji demonstriraju sličnost i izravne paralele između agresije Zapada u Jugoslaviji devedesetih godina i ovoga što se događa u Ukrajini 2014 – 2015. godine. Sličnost po pitanju dovođenja nacista na vlast.

Kao što je u ratu protiv Rusije koristi ukrajinske naciste. Na vlast u Kijevu su pučem došli nacisti koji su započeli s progonom Rusa. Primjerice jedna od paravojnih formacija koja sudjeluje u agresiji na Novorusiju “Azov”, kao amblem ima okultne oznake SS-a i “Crno sunce” Anenerbea, koje se nalazi u dvorcu Vevelsburg. Anenerbe je tajna organizacija koja je oblikovala ideologiju Nacističke partije i Trećeg rajha. Na strani kijevske hunte bori se najgori ološ iz SAD i EU.

Nacisti u Odessi su spaljivali Ruse, a u okupiranim selima Novorusije ubijaju sve što stignu. Baš kao i na Balkanu, glavni naglasak u Ukrajini stavljen je na etničke proturječnosti.

Vatikan jedan od organizatora Euromajdana, koji se približava granicama Rusije. DANAS NA ZAPADU UKRAJINE GORE PRAVOSLAVNE CRKVE – NAMEĆE SE KATOLICIZAM!

Ukrajinski nacisti osvajaju pravoslavne hramove, muče i ubijaju svećenike (na Donbas ih gađaju iz artiljerijskih oruđa). Kijev, koji je bio središte pravoslavne teologije i znanosti uopće, danas pretvaraju u katolički, grad.

Ukrajinski nacisti i šovinisti danas uz pomoć zapada i Vatikana pripremaju potpuno čišćenje Rusa sa vjekovnih teritorija na kojima žive kako bi očistili prostor od pravoslavlja. Filaret, arhiepiskop Ukrajinske pravoslavne crkve Kijevskog partijarhat, javno je pozivao na “ubijanje Moskovljana”.

Poznata je izjava pape, dana u vrijeme telemosta s moskovskim rimokatolicima: “Ako postoji jedna Europa i jedna valuta – onda i Crkva treba biti jedna!” Na koju se Crkvu misli – Pravoslavnu ili Rimokatoličku, nema mjesta sumnji.

Dakle: jedna država, jedna valuta, jedan papa. Očito je da politika koju vodi Vatikan ima sve odlike imperijalističke politike, koja nastoji različite narode i kulture objedini, zarad ostvarenja zajedničkih globalističkih ciljeva i ideja.

Globalizam je demonska ideja. Daj Bože, da se nikada ne ostvari, inače se vraćamo u robovlasnički sustav i robovlasničko doba. To je ono što razara vjeru, naciju, obitelj, moral, ljudsko dostojanstvo, cijeli svijet. Gospodin će, kao i do sada, pobožni ruski narod voditi putem Istine Svoje, štiteći ga od svih zabluda i laži, pa i od najotrovnije, iako najzaslađenijeg – papinskog ekumenizma …

Partnerstvo između Vatikana i Hitlera službeno je sklopljeno 20. srpnja 1933. potpisivanjem konkordata između Svete stolice i njemačkog Reicha, kada su se njemački svećenici službeno zavjetovali na odanost Hitleru.

Nacizam nije poražen u Drugom svjetskom ratu, poražen je Wehrmacht, nakratko je poražena država Njemačka ali je ideologija nacizma preživjela. Danas se “Četvrti Reich” organizira na istim principima korporativne države kakva je bila nacistička Njemačka, s tom razlikom što je novi korporativni projekt profinjeniji, ne nose se više crne uniforme i kukasti križevi.

Danas je pristup okrenut prvo ekonomskom potčinjavanju svijeta, a oružana sila koristi se samo protiv neposlušnih država i naroda. Krajnji cilj je isti: porobljavanje zemalja, ako može i čitavih kontinenata i pljačka njihovih resursa.

Razbijanjem Jugoslavije, agresijom na SFRJ, SAD i EU su pokazali da su pravi nasljednici Adolf Hitlera. Kao i Hitlera njih može zaustaviti samo snažan i odlučan otpor ….
 
(The Balkans Chronicles,Facebookreporter,web-tribune/uredio:nsp)

Mnogo je misterija oko nas. Svi smo svjesni njihovog postojanja, ali ne možemo objasniti njihovo porijeklo, niti svrhu

Predstavljamo vam listu deset tajnih društava čije su aktivnosti obavijene velom tajne, piše toptenz.net

Blackwater: Ovo čak i nije tajno društvo, već više privatna vojska. Zapravo, u pitanju je korporativna vojska koju plaća javnost, ali koja djeluje u privatne svrhe. Oni nude plaćeničke usluge, uključujući pješadiju, mornaricu i policiju bilo kome tko im plati.

Pošto oni nisu vladina organizacija, često ih zovu da rješavaju rasprave koje su suviše tajne da bi se umiješala javnost, kao što je recimo bila kontrola preživjelih nakon uragana Katrine.

Red lubanje i kostiju (The Order of the Skull & Bones): U pitanju je društvo posvećeno manipulaciji sljedeće generacije moćne elite. Oni prihvaćaju među svoje članove samo one koji se prezivaju Rockefeller, Vanderbilt i Bush.

Masoni (The Freemasons): Članovi ovog bratstva ne smiju pozivaju nove članove niti dopustiti da netko sazna za njihovo tajno rukovanje, šifre i čudne rituale koje izvode.

Rosenkreuzeri (Rosicrucians): Ovu mističnu kršćansku družinu je osnovala skupina od 8 liječnika, alkemičara i mudraca još u 15. stoljeću, kako bi pronašli i uništili izvjesni prsten.

Šalu na stranu … Oni su zapravo posvetili svoje živote kako pružili besplatnu zdravstvenu njegu svima kojima je ona potrebna i biraju nasljednika koji će ih zamijeniti kad god jedan od njih umre.

Red templara istoka (Ordo Templis Orientis): Red templara istoka je u stvari izdanak masona koji je prošao kroz radikalne promjene kada je okultni mag, poznat kao Velika zvijer, Alister Crowley, preuzeo vodstvo nad ovim redom.

Hermetički red Zlatne zore (Hermetic Order of The Golden Dawn): U pitanju je još jedna okultna skupina koja je nastala iz masonske i rosenkreuzerske tradicije, ali s mnogo većim naglaskom na ritualnu magiju poput bacanja čini, astrologije, astralne projekcije, kristalnih kugli i napitaka. Mladi Alister Crowley je bio jedan od najpoznatijih članova ovog reda prije nego što je nastavio dalje.

Vitezovi templari (The Knights Templar): Osnovani su prije skoro tisuću godina kao neka vrsta kontrole nad doseljenicima koji su dolazili u svetu zemlju, a na početku su se zvali Siroti podanici Krista. Na njihovom grbu su se nalazila dva viteza na jednom konju, što simbolizira siromaštvo tog reda.

Iluminati (The Illuminati): Ovo je jedno od društava o čijem se postojanju špekulira otkada su se pojavili, ali to je samo znak više da oni zaista postoje i upravljaju Novim svjetskim poretkom.

Opus Dei (Opus Dei): Opus Dei je organizacija u sklopu katoličke crkve koja krije nešto važno i koja smatra da je bolja od svih drugih kršćana. Smatra se da oni strogo naglašavaju vjerovanje da je običan život put ka svetosti.

Crna ruka (The Black Hand): Ovo tajno vojno društvo na Balkanu je oformljeno 1911. godine s ciljem oslobađanja Srba od austrougarske vladavine.

Njihov plan je bio da ubiju vojvodu Franca Ferdinanda koji je bio nasljednik austrijskog trona, pretpostavljajući da će to pokrenuti rat između Austrije i Srbije. Prva dva atentata s eksplozivom u automobilu nisu ozlijedila vojvodu i njegovu ženu, ali treći put vojvoda se nije izvukao.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
 
(webtribune.rs,youtube/uredio:nsp)

Tajna društva oduvijek su intrigantna tema i vječna inspiracija brojnim raspravama. Fascinacija onim što se zbiva iza dobro zatvorenih vrata ovih društava, ako zaista postoje, ne jenjava, a pretpostavke gotovo uvijek imaju negativnu konotaciju. Je li to opravdano?

Teško je reći s obzirom na to da su informacije koje šira javnost ima o njima ograničene i uglavnom dolaze iz izvora kao što su filmovi, knjige i slični mediji koji (velike) rupe u znanju o tajnim društvima vješto popunjavaju fikcijom.

No, ponešto se ipak i zna. Vjerojatno su svi čuli za Opus Dei, barem iz Dan Brownova bestselera “Da Vincijev kod”. Cilj ovog društva je zaštititi tajne katoličke Crkve i, navodno, potomke Isus Krista na zemlji. Tako smo barem čitali. Činjenice su sljedeće: Opus Dei osnovan je 1928. godine uz blagoslov samog pape. Što je veoma zanimljivo s obzirom na to da Crkva brani formiranje tajnih društava kao i pripadanje istima.

Zlatna zora, što je skraćena inačica naziva “Zatvoreni red Zlatne zore”, tajno je društvo osnovano krajem 19. stoljeća, a cilj društva je proučavanje okultnog i paranormalnog. Članovi društva sebe navodno smatraju “odabranima”, odnosno “magičnima”, a u nekim se izvorima tvrdi da su članovi bili i neki iz redova slavnih osoba, poput Brama Stokera, autora “Drakule”.

Društvo još uvijek postoji, a navodno, iako su se odmaknuli od prvobitnih ciljeva, još uvijek prolaze kroz mnogobrojne i komplicirane inicijacijske testove. Unatoč tome, postoje tvrdnje da broj članova rapidno raste.

Društvo Ordo Templi Orientis, ili skraćeno O. T. O., međunarodnog je karaktera i navodno je formirano na temeljima strukture Slobodnih zidara, a jedan od najpoznatijih članova, kako stoji u nekim zapisima, bio je poznati engleski pisac Aleister Crowley, koji je čak bio i vođa organizacije. Društvo je religioznog karaktera, međutim, mnogi izvori tvrde da im je glavni cilj bio jačanje veza između sebe i snažno povezivanje radi ostvarivanja vlastitih interesa.

Red Zmaja poznato je tajno društvo, barem iz filmova i knjiga. Utemeljeno je s ciljem obrane kršćanstva i uništenja svih onih koji mu na ovaj ili onaj način žele nauditi. Članovi su u početku bili isključivo vitezovi i vojnici, uglavnom plave krvi, a utemeljeno je 1408. godine. Utemeljitelj je bio mađarski kralj Sigismund koji je kasnije zavladao Europom. Član ovog društva bio je, navodno, i Vlad II Drakula, otac poznatijeg grofa Drakule.

Slobodni zidari još su jedno tajno društvo, koje se već dugo vremena često spominje, posebno u raspravama o teorijama zavjera, pa mu pridjev “tajno” baš više i ne pristaje. No, povijesni zapisi potvrđuju postojanje ovog društva, i ono je u početku zaista bilo – tajno. Društvo je utemeljeno s ciljem povezivanja i jačanja, tada još male, grupe zidara iz koje je kasnije nastala Velika masonska loža. Vjeruje se da su masoni, odnosno slobodni zidari, danas jedna od najjačih i najpovezanijih organizacija na svijetu.

I dolazimo do Iluminata koji su vječna tema kontroverzi. No, stručnjaci se većinom slažu u stajalištu da danas na svijetu više nema ni jednog člana ovog društva. Kroz povijest je, pak, njihovo postojanje zabilježeno, kao i snažan utjecaj koji su imali na znanost, umjetnost i društvo u cjelini. Bavarski Iluminati osnovani su 1776. godine s ciljem razdvajanja države od religije. Navodno im je u fokusu bila znanost, zbog čega su bili proganjani od strane crkvenih otaca. Danas, iako se vjeruje da više ne postoje, mnogi teoretičari zavjera pokušavaju uvjeriti javnost o “povratku” Iluminata pa s njima povezuju i mnoge slavne osobe.

No, dokaza o njihovom postojanju i aktivnostima u današnjem vremenu nema. Ili se možda, zaista, toliko dobro skrivaju.

Tajnih, kao i “tajnih”, društava ima još na desetke. Pogledajte 10 najtajnijih društava na svijetu:

 

 
(index, youtube.com/uredio: nsp)

Prije nego Krist dođe, Crkva će proći zadnje iskušenje koje će uzdrmati vjeru mnogih, progoni koje će iskusiti njezino stado na zemlji otkrit će do kraja “misterij zla”. Ljudi će i pod cijenu otpada od istine biti zaluđeni lažnom vjerom koja naoko nudi rješenje za njihove probleme.”

U intervjuu za Infovaticano, Msgr. Juan Clauio Santahjuo, profesor na Studion Generale prelature Opus Dei i osnivač portala Noticias Globales, Argentinac, otkriva ključ za razumijevanje Novog svjetskog poretka koji se upravo stvara. Glavni cilj je “koncentrirati” moć u ruke što manje ljudi i institucija. Glavni instrument za provođenje tog cilja je onaj pod nazivom “Ujedinjeni narodi”, koji na bezbroj načina svojim utjecajem, moći i novcem koji im je dan na raspolaganje manipuliraju javnim mnijenjem, uvlače se u sve vlade i institucije, pa tako i u Crkvu.

Etika bez Boga
Jedna od najvažnijih točaka manipulacije modernoga svijeta je sekularna etika, je li etika bez Boga moguća?

Jaku i postojanu etičnost nemoguće je izgraditi bez Boga. Etika se odnosi na ljudsku transcendenciju (dakle, ona nadilazi čovjeka) i može doći samo i jedino od Boga. Sekularna etika koja se sada stvara u svijetu, koju stvara čovjek za čovjeka, neminovno je uvijek u službi određenih ciljeva i ideologija pa je stoga u svojoj biti ograničena i kratkoga vijeka. Uz potporu medija, čini se kako upravo takva etika osvaja sve više bespomoćnih ljudi koji žele vjerovati u nešto dobro i lijepo.

Jesu li neopozive vrijednosti moguće bez kršćanskog pogleda na svijet?

Vrlo teško jer su odraz apsoluta, transcendentnog svjetonazora čiji je nosilac židovsko-kršćanska kultura.

Neo-Malthuzijanci i “selektivno roditeljstvo”

Što Neo-Malthuzijanci ustvari žele? Može li se krajnji cilj UN-a svesti na neroditeljstvo?

Svjetska zdravstvena organizacija predstavila je još u 90-im, novu zdravstvenu paradigmu: građanin Novog svjetskog poretka je zdrava i produktivna jedinka. Samo zdravi i produktivni imaju pravo participirati u ljudskim pravima. Svi ostali koji ne odgovaraju tom standardu ostat će na rubu života, dapače, ne trebaju se ni roditi, ako se ipak rode, u njih se neće investirati ni cent. Stoga je prihvatljivije za planove UN-a govoriti o “selektivnom roditeljstvu”.

Zapošljavanje žena kao dio globalne strategije “Nerađanja”?

Znam da će me napasti jer svaka kritika u tom pravcu shvaća se kao napad na “samoodređenje” žene. Ipak, poveznica je tako očita. Zaključak Konferencije u Dhaki 1969. International Parenhood Federation (IPPF) glasi: “promijeniti sliku obitelji uključivanjem žena na tržište rada”, kao i zahtjevom za prava homoseksualaca”. Na tome se, kako vidimo, radi već 50 godina. Zanimljivo je da je na konferenciji u Dhaki taj zaključak usvojen na prijedlog dr. Bernard Berelsona koji je još 1925. bio predsjedavajući tim Population Councila, a koji je osnovao John Rockefeller III.

Ekologija kao nadomjestak za religiju

Mnogo se govori o zaštiti okoliša. Koju ulogu igra ekologija u modernoj antropologiji?

Za UN i druge organizacije ekologija je nadomjestak za 10 Božjih zapovijedi. Npr. ne može se ljudima reći da ne vjeruju u Božje zapovijedi ako im se ne podmetne nešto drugo. Preko medija se stvara lažna slika solidarnosti sa svijetom i budućim naraštajima, ljude je lako nagovoriti da će umiriti svoju savijest sortirajući smeće ili pazeći na zdravu prehranu.

To je dobro i pravedno, no ima velike posljedice. Ta je nova etika ključni element kojeg oni opravdavaju svojim postupcima. Cilj je da Zemlja zamijeni Boga. To je važno jer je Bog povjerio Zemlju čovjeku, da je čuva i poštuje, no oni su zamijenili prioritete pa su Boga i čovjeka stavili na drugo mjesto ispod Zemlje, a Božje zakone su zamijenili prirodnim.

Na putu prema Jednoj svjetskoj vladi

Postoje li planovi za stvaranje Jedne svjetske vlade? Koja je tu uloga slobodnih zidara, (graditelja, masona)?

Ti planovi za stvaranje Jedne svjetske valade kod slobodnih zidara igraju važnu ulogu i postoje još od I. svjetskog rata pa i prije.

Kakvu ulogu u tome ima internacionalni cionizam?

U planove o jednoj vladi uključene su bezbrojne organizacije, osobito nevladine udruge koje tvore Agendu UN-a. Na sve njih djeluje i cionizam kroz mrežu raznih elitnih klubova kao što je primjerice Rimski klub, Madridski, Budimpeštanski, Bilderberg, ali i raznih multireligioznih organizacija kao “World Organisation Of Religion for Peace”, “United Initative” itd. Većina njih je usmjerena na dijalog, ali cilj im je svima isti; koncentracija moći u nekoliko središta, ukidanje nacionalnog suvereniteta država, kao i instrumentalizacija religije u svrhu stvaranja Jedne svjetske vlade.

Naivnost katolika
Dijelite li mišljenje da katolici naivno i s povjerenjem gledaju u UN i njihove prikrivene ciljeve?

Opasnost za Crkvu je u prvom redu unutar same Crkve. Već je davno rekao sv. Josemaria Escriva: “Kad je svijet u tami, to je zato što je Crkva prestala biti svijetlo svijeta”. Radi se o prekomjernom traženju “znakova vremena” koji su u pravilu u opreci s katoličanstvom.

Umjesto da se uporno i mukotrpno radi na svakom čovjeku i tako ga se pridobiva za Krista, svi žele ići lakšim i ugodnijim putem. Kristov se nauk prilagođava trenutačnim situacijama u svijetu, čak do te mjere da to izgleda vrijedno žaljenja, kao npr. u slučaju primanja hostije za ponovo oženjene ili kad se homoseksualcima, koji su, izgleda, postali nedodirljivi, ne može reći NE. Nekritički se prihvaća naoko bezazlena Milenijska agenda, agenda Zelenih itd.

Ima li ta globalna strategija svoje pčele-radilice i u Katoličkoj crkvi?

Moram biti iskren pa priznati da na ovaj ili na onaj način ima. U Crkvi ima ubaćenih kadrova, i “korisnih idiota”.

Hoće li dopustiti Crkva razvedenima da primaju svetu pričest?

Ne mislim da će se to dogoditi da crkva dijeli prićest razvedenima. Ako to, pak učine, mora vam biti jasno da to onda više neće biti Crkva Isusa Krista. Katekizam Katoličke crkve je jasan: “Prema tome, oni ne mogu dok ta situacija traje primati Svetu Pričest”. Iz tog se razloga to ne može dogoditi u Kristovoj Crkvi. Pomirenje preko sakramenta pokore može se odobriti samo onima koji se pokaju za kršenje znaka Saveza i vjernosti Kristu, a obvezali su se da žive u potpunoj suzdržljivosti “(KKC, br. 1650).

Što nama katolicima nosi budućnost u Katoličkoj crkvi?

Osobno bih preporučio čl. 675. Katekizma Katoličke crkve o kojemu i sam često razmišljam. Govori o drugom Kristovom dolasku:” Prije nego Krist dođe, Crkva će proći zadnje iskušenje koje će uzdrmati vjeru mnogih, progoni koje će iskusiti njezino stado na zemlji otkrit će do kraja “misterij zla”.

Ljudi će i pod cijenu otpada od istine biti zaluđeni lažnom vjerom koja naoko nudi rješenje za njihove probleme. “Ne tvrdim da smo sad na pragu toga, ali taj tekst može pomoći da se lakše orjentiramo. Pomaže nam suočiti se s istinom da kao katolici nismo predodređeni za ono što ljudi smatraju uspjehom, odnosno da bi nas mase slavile.

Naš je trijumf drugačije vrste. Naš je trijumf da se sjedinimo s Kristom na križu, da mu postanemo slični i tako zaslužimo nebo. Naša nada leži u križu i u uskrsnuću.
 
(dnevno/uredio: nsp)

Rimokatolička crkva je najmoćnija organizacija na svijetu – financijski, religijski i politički.

Vatikan posjeduje svoju državu sa svim pravima, što znači da imaju diplomatske imunitete i slično. Također, Rimska crkva ima svoju banku koja je jedina banka na svijetu koja nema superviziju, što znači da je idealno tlo za pranje novca – jer nema kontrole.

Vatikanska banka, koja se naziva “Institut za religiozne poslove”, značajan novac investira po svijetu – u nekretnine, druge banke, poznate tvrtke. Osim njihovih izravnih biznisa, postoji i priljev novca od vjernika.

Procjenjuje se da Rimska crkva ima oko milijardu vjernika. Vatikan provodi kontrolu glavnih tokova u svijetu preko svojih organizacija, čiji su članovi moćni ljudi koji zauzimaju važne funkcije na polju politike, financija i dr.. Na primjer, vatikanske glavne organizacije, čiji su članovi položili zakletvu na lojalnost crkvi i papi jesu: jezuiti, tajno društvo Malteški vitezovi, Opus dei, Vitezovi Kolumba i dr.. To je papinska vojska – vitezovi – na isti način kao nekada u povijesti, samo sada na mnogo perfidniji i suptilniji način.

Jezuti su glavna katolička poluga, koja kontrolira sve druge organizacije. Postoji neformalna hijerarhija u tom sustavu u kojoj je glavni čovjek jezuitski general.

Zato se i zove “general”. Njegovi potčinjeni ga zovu “otac general”. To se može vidjeti i na njihovoj oficijelnoj web stranici. Aktualni jezuitski general je Španjolac Adolfo Nicolas, koji je rođen 1936. godine u vrijeme najvećeg uspona fašizma, u obitelji koja je bila veliki simpatizer Adolf Hitler-a, po kojem je i dobio ime.

Prema rimskoj hijerarhiji, jezuitskom generalu potčinjeni su i Malteški vitezovi, Vitezovi Kolumba i Opus dei. Jezuiti rade tajno, dok članovi organizacija Malteški vitezovi, Opus dei i Vitezovi Kolumba su u dobroj mjeri javne ličnosti. Na primjer, Vitez Kolumba je rođeni brat bivšeg predsjednika Amerike George Busha, Jeb Bush, inače guverner Floride.

On ne propušta priliku da papi poljubiti ruku i pokaze svoju lojalnost. Malteški vitezovi su znatno brojniji i danas su postali vjerojatno najutjecajnije tajno društvo u svetu. Neki od članova su gradonačelnik New Yorka Michael Bloomberg, najmoćniji čovjek među milijarderima, prema anketi magazina Forbes.

Zatim Frank Karluči, nekada visoki funkcioner CIA-e, a sada prvi čovjek američke Carlisle grupe, jednog od službeno najvećih trgovaca oružjem u svijetu. Carlisle grupa je inače među najmoćnijim tvrtkama u svijetu. Dakle, malteški vitezovi u dobroj mjeri kontroliraju vojnu industriju.

Članak Malteskih vitezova je i Michael Chertoff, direktor Homeland security, američke carinske i imigracijske službe. Rimska crkva svjesno ubacuje svoje ljude u tu službu jer se preko nje provodi politika izmjene demografske strukture Amerike.

Na primjer, sada su Španjolci (useljenici iz Južne Amerike koji govore španjolskim jezikom, uglavnom Meksikanci) moćna glasačka mašinerija u Americi (danas ih ima više nego crnaca u Americi), a gotovo svi su katolici. Tako je rimokatolika svake godine sve više u Americi.

Važan član Malteških vitezova je španjolski kralj Juan Carlos, pod čijom kontrolom je između ostalog i Španjolac Javier Solana, visoki dužnosnik EU, koji je bio šef NATO-a u vrijeme bombardiranja SR Jugoslavije. Prvi čovjek Malteških vitezova u Americi je njujorški kardinal Edward Egan.

Kada su srušene neboderi blizanci 11. rujna, Egan je i bio šef Malteških vitezova u Americi, a član iste organizacije je bio tadašnji direktor CIA-e George Tenet, koji je bio, dakle, podređen Eganu. Vjeruje se da je CIA tada o svemu bila upoznata, a zna se da postoje brojne sumnje da je spomenuti događaj bio isceniran.

Suština je da su ljudi pod kontrolom Rimske crkve vodili cijeli “proces”. Najmoćniji bankar u 20. stoljeću, David Rockefeller, također je član Malteških vitezova. Malteški vitezovi su članovi Vrhovnog suda Amerike – Samuel Alito i Antonin Skalila, oba su katolici.

Član Malteškog reda, između ostalih, je i John De Joya, prvi čovjek George Town Sveučilišta u Washingtonu, koji producira kadrove za američku administraciju i Pentagon. George Town je jezuitski koledž (bivši predsjednik Bill Clinton je studirao na ovom koledžu). Jezuiti kontroliraju službeno najviše koledža u Americi, a među njima je i poznati forda Sveučilište u New York-u.

Mnogi od članova Malteških vitezova i ne kriju da su članovi ove organizacije. Spiskovi o članovima u dobroj mjeri se mogu naći na internetu i u knjigama raznih autora.

Za članove organizacija poput jezuita, i njihovih ogranaka poput Malteški vitezovi, vrijedi da su dobro infiltrirani u masoneriju i slična tajna društva. Leo Zagami, odbjegli član Iluminata, organizacije koja predstavlja elitu masonerije, kaže da jezuiti kontroliraju vrh svjetske masonerije.

Na primjer, obitelj Rothschild je glavna za britansku masoneriju. Rimskoj crkvi je dovoljno da kontrolira jednog ili nekoliko članova te obitelji da bi kontrolirao čitavu britansku masoneriju, a da to niži članovi i ne znaju. Rothschildi, kao vjerne sluge Rimske crkve, predano se zalažu za svjetsku vladu.

Iz knjige “Vatikanske ubojice”. Knjigu možete skinuti OVDJE
 

 
(vestinet.rs,youtube/uredio:nsp)