Britanska obavještajna agencija navodno je upozorila premijerku Theresu May da Rusija šalje vojnike i oružje u Libiju kako bi se zemlja Sjeverne Afrike pretvorila u “novu Siriju”

Viši izvor iz palače Whitehall tvrdi da bi Moskva mogla preuzeti kontrolu nad obalom zemlje, i tako potaknuti svježi val imigranata koji prelaze Mediteran “poput poplave”

Ove optužbe će vjerojatno dodatno zamutiti vode između Rusije i Velike Britanije, jer napetosti već odavno dolaze između ove dvije zemlje, prenosi Press TV.

Prema izvješću dnevnika The Sun u ponedjeljak, “desetine” časnika iz ruske vojne obavještajne službe GRU i specijalnih snaga Spetznaz, već su raspoređeni u Libiju po nalogu ruskog predsjednika Vladimira Putina.

Novinari Sun-a tvrde da je preuzimanje kontrole najvećeg ilegalnog puta za ulazak u Europu najveći cilj Moskve.

Izvješće je nadalje tvrdilo da ruska vojska već djeluje u dvije baze u obalnim gradovima Tobruk i Benghazi u Libiji pod pokrovom ruske privatne vojne tvrtke pod nazivom Wagner Group.

Za Rusiju se također vjeruje da je u Libiji razmjestila baterije svojih protubrodskih raketa Kalibr i sustave S-300, navodi se u izvješću.

“Ono što Putin radi u Libiji izravno je došlo iz njegovog scenarija za Siriju” – tvrdi jedan vladin izvor, pozivajući se na rusku vojnu kampanju potpore sirijskoj vladi protiv terorističkih skupina širom zemlje.

Dužnosnik je nastavio uspoređivati rusku praksu sa reintegracijom Krimskog poluotoka 2014. u Rusiju.

“To je potencijalno katastrofalni potez kojim se dopušta da se potkopava zapadna demokracija, i opet ne radimo ništa po tom pitanju” – dodao je izvor.

Izvješće je izazvalo uzbunu među članovima parlamenta u Velikoj Britaniji, potaknuvši da visoki zastupnici pozovu na vladinu akciju.

“Izuzetno je zabrinjavajuća činjenica da Rusija želi otvoriti novu frontu protiv Zapada u Libiji, ali to ne bi trebalo biti iznenađenje” – izjavio je predsjednik povjerenstva za inozemne poslove Tom Tugendhat.

“Trebamo koordinirani odgovor vlade jer je destabilizacija subsaharske zemlje blisko povezana s nacionalnom sigurnošću u Velikoj Britaniji” – dodao je.

Ruski dužnosnici su se dogovorili da se u prošlosti sastanu s libijskim časnikom generalom Khalifa Haftarom. Međutim, Kremlj poriče tvrdnje da ima snage na terenu u toj zemlji.

Haftar, koji vodi Libijsku nacionalnu vojsku i smatra se de facto vojnim vladarom velikog dijela istočne Libije, bio je jedan od bivših zapovjednika libijskog vođe Muamera Gadafija, ali je kasnije zamijenio strane.

Libija je suočena sa kaosom jer je ustanak i vojna intervencija NATO-a rezultirala padom Gadafija 2011. godine.

Zemlja bogata naftom bori se već 7 godina sa kaosom i pojavom robovlasništva koje je došlo u zemlju nakon dolaska NATO-ove “demokracije” i smjene “diktatorskog” režima.

NoviSvjetskiPoredak.com

Rizik od sukoba između i unutar država će se u idućih pet godina povećati do razine koja nije viđena od Hladnog rata jer globalni rast slabi, poredak nakon Drugog svjetskog rata se urušava, a antiglobalizacija podgrijava nacionalizme, navodi se u uznemirujućem izvješću američke obavještajne službe

“Spomenute tendencije će se približavati jedna drugoj tempom bez presedana i učiniti vladanje i suradnju težom te će promijeniti prirodu moći – radikalno mijenjajući globalnu sliku”, ocjenjuje se u izvješću “Globalni trendovi: paradoks i napredak” američkog Nacionalnog obavještajnog vijeća (NIC).

Teze objavljene niti dva tjedna do početka inauguracije novoizabranog američkog predsjednika Donalda Trumpa 20. siječnja navode čimbenike koji će oblikovati “turobnu i tešku blisku budućnost”, uključujući agresivniju Rusiju i Kinu, regionalne sukobe, terorizam, sverastuću dohodovnu nejednakost, klimatske promjene i spori gospodarski rast.

Upravljanje, stoji u izvješću, postat će zahtjevnije jer problemi poput globalnih klimatskih promjena, uništavanja okoliša i zdravstvenih prijetnji zahtijevaju kolektivnu akciju, u trenutku kada takva suradnja postaje teža.

Izvješće namjerno izostavlja analizu američke politike ili odluka, no upozorava na složenost poteškoća s kojima će se Trump morati uhvatiti u koštac kako bi ispunio izborna obećanja poput poboljšanja odnosa s Rusijom, dostizanja Kine na gospodarskoj bojišnici, povratka radnih mjesta u SAD i poraza terorizma.

Izvješće, koje uključuje intervjue s akademicima, financijskim stručnjacima i političarima iz cijelog svijeta, istraživalo je političke, društvene i tehnološke trendove za koje autori smatraju da će oblikovati svijet od danas do 2035.
 
(jutarnji.hr)

Francuski predsjednik Francois Hollande je odlučio zatvoriti granice, a u Parizu je uvedena vojska i izvanredno stanje za slijedeća 3 mjeseca …

Nedavno su militanti Islamske države na adresu Rusije i Europe uputili prijetnju u obliku pjesme. Budući da se pjeva na ruskom i opisuje ruske muslimanske regije, očito je da je namijenjena Rusima, prenosti fakti.org.

Međutim u pjesmi postoje i ovi stihovi: “I Europa će drhtati, i Rusija će umrijeti. Mi ćemo vas preplaviti razornim valom”.

U istoj pjesmi se čulo obećanje da će poteći “more krvi”, koje zbog svoje vulgarne patetike nitko nije shvaćao previše ozbiljno. Što je, kako se ispostavilo, bilo pogrešno …

Islamska država je požurila ispuniti svoje prijetnje – za početak, u Europi. Ali, odmah uskrsava prirodno pitanje: zašto baš u Francuskoj !?

Francuska je u akcijama anti-ID-ovske koalicije počela sudjelovati tek prije mjesec i pol dana. Šteta koju su pričinili njezini malobrojni avio-udari apsolutno se ne može usporediti s onom koje je izazvale ruska i amaricka avijacija.

Zašto je onda baš Francuska, a ne SAD ili Velika Britanija, odabrana kao meta terorista?

Da malo odstupimo od teme i vratimo se na američki 11 rujna.

Jeste li se ikada zapitali zašto je napad avionima na Svjetski trgovinski centar 11. rujna 2001. ostao jedini ozbiljan teroristički napad na teritoriju SAD? Isto se može reći za eksploziju u autobusima u Londonu.

Dvije zemlje, koje se već drugo desetljeće svim silama bore protiv terorizma, same od njega praktički ne stradaju. Zašto?

Pa, reći ćete: njihove obavještajne službe ne jedu kruh džabe, osujećuju opasnosti.

Uvjeren sam da su to gluposti. Ideologija muslimanskog ekstremizma je već odavno sposobna stvoriti fanatike teroriste-pojedince čije se namjere teško mogu predvidjeti, a mogućnosti svakog američkog građanina muslimana da izvrši teroristički čin su – ogromne.

Svakog mjeseca čitamo o novom masakru nevinih ljudi na javnom mjestu koji je izvršio neki američki psihopat, i samo jednom je to bio musliman-terorista (2009. godine, bojnik Malik Nidal Hasan).

U samoj Britaniji žive milijuni muslimana, od kojih desetine tisuća simpatiziraju radikalne islamiste – ali gdje su teroristički napadi? Gdje su dizanje u zrak benzinskih crpki, eksplozije u metrou, miniranje mostova, snajperisti na javnim mjestima? Nešto ih nema.

Događanja u Francuskoj su pokazali: ako grupa ekstremista odluči izvršiti teroristički napad – njih je krajnje teško naći i zaustaviti. Kako francuskim tajnim službama, tako britanskim, tako i američkim. I, da budemo iskreni, i ruskim – inače ne bi bilo ni “Nord-Osta” ni Beslana.

Ali, u Francuskoj se, koja je tek u trećem redu u borbi protiv Islamske države, napad desio, a u Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji – nije ih bilo stotinu godina? Zbog čega?

Sve navodi na jednu misao: iza “europskog 11-og rujna”, kao i iza američkog, stoje obavještajne službe SAD koje same dirigiraju terorističkim aktivnostima i odlučuju, gdje će nanijeti sljedeći udarac, a gdje – ni u kom slučaju ne treba udarati.

Spavajte bezbrižno, dragi anglo-saksonci, mi se borimo protiv terorizma tako precizno da ni jedan islamist bez našeg naloga neće narušiti vaš mir. Ali, zato hoće u drugim zemljama – ovisno od političke potrebe.

U čemu je sada ta potreba?

Potrebno im je zastrašivanje Rusije koja se bez pitanja uplela u navodnu američku “borbu protiv Islamske države”, a u stvari – protiv Assada. Možda je prijetnja usmjerena i protiv Francuske – koja u minskim pregovorima ima mlak, bezmalo proruski stavak (“Morelov plan”), pa joj treba očitati lekciju.

Amerika eksplozijama ID-ovskih bombi poručuje Rusiji: napustite Siriju, ili će se ovo i kod vas desiti. Istovremeno šalje signal i Europi: pratite trag naše politike u sirijskom pitanju.

U svjetskom hibridnom ratu SAD protiv Rusije počela je nova etapa, a što će biti sutra – nije izvjesno. Možemo biti sigurni samo u jedno: teroristički napadi će i dalje zaobilaziti Sjedinjene Države i Britaniju, glavne “borce protiv terorizma”, a od američkih ID-ovskih pitomaca ginuti će samo ljudi u trećim zemljama.
 
(fakti.org/uredio:nsp)

Pariz je bio zagovornik svih intervencija NATO saveza i jedan od ključnih aktera u svrgavanju Sadama Husseina, Muammara Gaddafija, Ben Alija u Tunisu, Mubaraka u Egiptu i sada Bashar Al-Assada u Siriji

Kako piše Le Figaro, kod jednog od terorista koji je počinio napade u Parizu je pronađena sirijska putovnica koja glasi na ime Ahmeda Almuhameda rođenog 1990. godine.

Europska unija ga je registrirala kada je stigao u Grčku, odakle je Ahmed Almuhamed u zapadnu Europu stigao preko Srbije i Hrvatske, gdje je bio u kampu u Opatovcu kao izbjeglica.

Američka televizija CBS prenosi da bi njegova putovnica mogla biti falsifikat, a američki izvori tvrde da digitalni kod na njoj ne odgovara originalnim sirijskim putovnicama, dok fotografija ne odgovara imenu koje piše na dokumentu.

Mediji su potom objavili imena još dvojice bombaša-samoubojica odgovornih za seriju terorističkih napada u Parizu koji su odnijeli 129 života.

Među samoubojicama se nalazi i Ismail Omar Mostefai (29), francuski državljanin čiji su otac i brat privedeni u policiju. Njegovo ime je na svojoj Facebook stranici objavio zastupnik francuskog parlamenta i gradonačelnik Chartresa, Jean-Pierre Gorges, koji kaže da je terorista živio u Chartresu od 2012. godine.

Od tri napadača kojima se zna identitet, jedan je bio državljanin Sirije, drugi Francuz, a kod trećeg tijela je pronađena egipatska putovnica.

O trećem teroristi, Abdulakbaku B., kojeg spominje list Le Figaro, za sada nema nikakvih informacija, a ranije je priopćeno da su trojica od 8 terorista bili stanovnici belgijskog grada Molenbeka, a svjedoci tvrde da je jedno od vozila terorista imalo belgijske tablice, prenosi Sputnik.

Omar Ismail Mostefai, poznat francuskoj policiji kao sitni kriminalac, a čiji je identitet potvrđen pomoću otiska pronađenog prsta na mjestu napada, ali je isto tako poznato da bio je blizak radikalnom islamu, ali “nikada nije bio povezan s terorizmom”. Prilično čudno za mladića od 29 godina da bude poznat kao “radikalni islamist”, da francuska policija priznaje “da su napadači na prvi pogled izgledali iskusni i dobro obučeni”, te da nekoliko godina ne bude predmetom šire istrage ili praćenja.

Istina, napadači su pazili i na to, jer francuska policija preslušavši njihove telefonske razgovore nakon terorističkog napada u Parizu nije pronašla informacije o sudionicima ili pomagačima.

Nama je posebno važna informacija o vlasniku sirijske putovnice, koju su potvrdili i Grci, a koji prošao je preko “Balkanske rute”, a 8. listopada je registriran u Opatovcu u Hrvatskoj.

Grčki ministar Nikos Toskas je izjavio da je osoba sa sirijskom putovnicom, a koja je osumnjičena za terorističke napade u Francuskoj, stigla 3. listopada na grčki otok Leros i propušten je “jer za njega nije bilo nikakvog alarma”, dakle, sigurnosno nije bio označen od Interpola kao sumnjiv.

Iako se pretpostavlja da su svi napadači europski državljani, dvije strane putovnice, sirijska i egipatska, mogu u Europi napraviti pravu pomutnju, jer bi to značilo da se Ahmed Almuhamed, koji je u Europu došao kao izbjeglica, nakon samo mjesec i pol dana odlučio na počinjenje terorističkog djela.

Sve navedeno je još uvijek u sferi nagađanja, ali nema sumnje da među stotinama tisuća ljudi koji dolaze sa šireg područja Bliskog istoka i sjevera Afrike ima i onih koji su u Siriji i Iraku sudjelovali u borbama u redovima islamističkih terorističkih skupina.

Na to se upozorava već dulje vrijeme, ali sigurnosne službe gotovo svih zemalja kao da jedva čekaju da se riješe mase migranata i da ih propuste u druge zemlje. Konačni rezultat ove sulude imigrantske politike je tragični epilog u Parizu.

“Koliko mrtvih još treba da zapadni lideri razumiju da nam nisu bili neprijatelji Sadam i Gaddafi, kao ni danas Assad?”

Iako su mediji to prešutjeli, treba podsjetiti na izjavu gradonačelnika Chartresa, Jean-Pierra Gorgesa, koji je identificirao napadača Ismaila Omara Mostefaia, a koji kaže sljedeće:

“Francuska se dokazala kao zemlja ljudskih prava, ali ovaj užas jasno pokazuje da naši lideri, osim u svojim govorima, nisu sposobni osigurati sigurnost Francuza u vlastitoj zemlji. Teroristi su, kao i oni u siječnju, govorili tečnim francuskim. Oni su bili Francuzi, barem neki od njih. Problem, dakle, leži ovdje. Svatko to zna, samo ne političari koji još uvijek raspravljaju i vode ideološke sporove. Jedan terorista je imao sirijsku putovnicu, a u Grčkoj je registriran “migrant” ili “izbjeglica”. Sad će se o tome raspravljati, ali ne o tome da ne možemo kontrolirati niti tisuće francuskih radikaliziranih državljana. Što je dobro u tome da mi idemo bacati bombe po Siriji? To je skupo, a štiti li nas uopće? Sasvim suprotno, jer tima imamo manje novca za unutarnju borbu, što uzrokuje odmazdu naših protivnika. Zapitajte se zašto su prvo odlučili udariti na francuski teritorij? Ipak su naši lideri nakon Sadama Husseina, nakon Gaddafija, Bashara Al-Assada označili kao glavnog neprijatelja i to bez ikakvih dokaza. Isti lideri nakon što su podržali pokolje u inozemstvu u ime Republike nisu bili sposobni zaštiti naš narod. Ideja Europe umire ubrzanim tempom zbog svojih pogrešaka. Do kada? Koliko će im smrti još trebati da to razumiju?”

Zastupnik u francuskom parlamentu i gradonačelnik Chartresa, Jean Pierre Gorges, je apsolutno u pravu. Službeni Pariz je bio zagovornik svih intervencija NATO saveza i jedan od ključnih aktera u svrgavanju Sadama Husseina, Muammara Gaddafija, Ben Alija u Tunisu, Mubaraka u Egiptu i sada Bashara Al-Assada u Siriji.

Što je Pariz dobio? Ništa osim terora. Istina je da prije svega treba djelovati unutar vlastitih granica. Proaktivno, ne samo represivno. No, još jedan detalj treba spomenuti kada pričamo o Francuskoj. Naime, ta je zemlja uz Njemačku pripremila veliku dobrodošlicu imigrantima, a prilikom njihovog dočeka se jasno vidjela koreografija sa simbolom globalnog kalifata pod vodstvom “Muslimanskog bratstva” i zastava takozvane “Slobodne sirijske vojske”, koja postoji još samo u govorima francuskih i drugih lidera koji i dalje ustraju na svrgavanju Assada. Svi dokazi s bojišta u Siriji govore kako se radi o islamističkim ekstremistima, koji se razlikuju samo po tome hoće li nevine civile i zarobljene neprijateljske vojnike ubiti odmah i “bezbolno” ili će ih srednjovjekovnim metodama mrcvariti do smrti.

Nitko u Francuskoj, posebice tajne službe, nije uložio dovoljno truda da se pokušaju prepoznati, locirati i spriječiti teroristi da ostvare svoj naum.

Doduše, kako navodi hrvatski novinar Drago Pilsel, od napada na redakciju tjednika Charlie Hebdo i market Hiper Cacher, koji su za sobom ostavili 17 mrtvih, policija u Francuskoj je u posljednji tren spriječila čak 8 atentata koji su imali ili bili zamišljeni tako da prouzroče veliku štetu. Posljednji spriječeni atentat je trebao biti 29. listopada kada je mladić u Toulonu zaklao svog šefa i planirao dići u zrak plinsko postrojenje. Velika je akcija bila kada je u vlaku Bruxelles – Pariz uhićen Marokanac Ayoub El Khazzani koji je sa suradnicima imao kod sebe veliki arsenal i planirao pokolj sličan onome od sinoć, itd, itd.

Policija je registrirala čak 2 000 francuskih građana koji se u Siriji ili Iraku bore u redovima tzv. “Islamske države”, od kojih se možda čak i do 500 vratilo u domovinu. Francuska policija je pazila na oko 5 000 sumnjivih adresa i imala u registru 1 733 potencijalnih terorista, ali priznaje da ih nije bila u stanju pratiti 24 sata dnevno. U protekle 2,5 godine je čak 326 građana uhićeno u vezi terorističkih planova. Broj francuskih građana spremnih za borbu na strani tzv. “Islamske države” je porastao za 212% u posljednjih godinu dana. S druge strane postoji i veliki otpor protiv zakona koji bi policiji dao pravo da slobodno provjerava račune građane.

Kako se čini, sve je ovo bilo nedovoljno. Možda zbog nedovoljnih resursa ili zakonskih prepreka. Međutim, činjenica je da su francuska policija i tajne službe zakazali.

Izvrsna poznavateljica prilika u Rusiji koja je doktorirala na Moskovskom državnom sveučilištu Lomonosov, Jelena Jurišić, jučer je na svom Facebook profilu napisala “kako ne treba izmišljati toplu vodu i iskustvo treba preuzeti od Rusa”.

“U Rusiji sve te događaje (kao što su bili koncert u Parizu i prijateljska nogometna utakmica Francuska-Njemačka op.a.) osigurava policija, a ne zaštitari, koja stoji na ulazima metroa, željezničkih kolodvora, aerodroma, itd. Rendgenskim uređajima se provjerava sadržaj prtljage, pa čak i ručne,a svi prolaze kroz posebna vrata za pregled putnika, pa ako se bombaški napad i dogodi, to bude baš na tim kontrolnim punktovima, kao što je bilo prije koju godinu na aerodromu Domodjedovo u Moskvi ili željezničkom kolodvoru u Volgogradu”, piše Jelena Jurišić.

S druge strane je u emisiji zagrebačkog “Radija 101″ stručnjak za sigurnost Mate Laušić naglasio “kako su napadači upravo izabrali mjesta koja nisu uobičajene mete terorističkih napada, za razliku od napada na podzemnu željeznicu Londonu 2005. ili željeznički kolodvor u Madridu 2004. godine”. Međutim, napadi u Parizu govore kako se kao meta potencijalnog napada više ne može isključiti nijedan cilj.

Zapadne obavještajne službe su u stanju spriječiti terorističke napade samo u filmovima

Ovu je tvrdnju u svojoj kolumni iznio ruski ekspert Evgenij Krutikov. On kaže kako se nakon najvećeg, smionog i dobro planiranog terorističkog napada u povijesti Francuske nameću dva pitanja: tko su “počinitelji” i zašto su sigurnosne službe zakazale.

Mediji su već puni teorije zavjere, ali to su samo nagađanja i problem se krije u činjenici da tajne službe desetljećima imaju naviku da koketiraju s “klijentima” iz terorističkih skupina, nemajući pojma s kim u stvarnosti posluju.

Prva stvar koja slijedi nakon ovakvih strašnih terorističkih napada su šok i suze. Potom dolazi val teorija zavjere, koje ponekad prelaze u sferu znanstvene fantastike.

Tada, s malim zakašnjenjem, počinje “stručna analiza”. No, budući da su emocije i teorije zavjere zauzele prvo mjesto, jasno je da je stručna analiza pod pritiskom raznih iskrivljenih procjena.

Teorije zavjere su već tu, a emocije još više, jer zapadna Europa još nije vidjela nešto toliko frustrirajuće.

Svaki put kada se dogodi nešto slično, analitičarima i komentatorima je zajednička tvrdnja: “Tajna služba je sve morala znati unaprijed, jer je to njena glavna zadaća, odnosno da spriječi teror u fazi formiranja” i kako “se napad može unaprijed spriječiti samo kroz ulazak u samu terorističku organizaciju”. Često se za ovakve operacije regrutiraju bivši teroristi, koji u praksi stvaraju deformirane, paralelne, lažne i fiktivne terorističke skupine kojima je zadaća presresti velike “naredbe” i “zadatke”.

Neke od ovih jednostavnih tehnika su naučili artikulirati i stručnjaci koji su sugovornici novinara u prva 24 sata nakon terorističkih napada. Najgore je što u svemu ovom ima puno istine. Smatra se da to treba učiniti i mnogi zaista aktivno koriste ovu taktiku. Rezultat ovakve borbe protiv terorizma je da većina zapadnih obavještajnih službi vodi fascinantnu intelektualnu igru bez vidljivih rezultata, jasno definiranih zadataka i gotovo bez ikakve šanse za pobjedu. Dugo vremena, čak desetljeća, zna proći dok se ne dođe do stvarnih vođa i uhićenja glavnih terorističkih ćelija ili njihove likvidacije.

Sudbina Osama Bin Ladena je izuzetak koji samo potvrđuje pravilo, dok popunjenost Guantanama i aktivnosti obavještajnih službi sami po sebi imaju vrlo neizravan odnos, a i sam rezultat je neizvjestan.

Uz pomoć terorističkih skupina, kojima su uvijek upravljale iste obavještajne službe, ostvaruju se razni korisni i taktički ciljevi, od protjerivanja sovjetske vojske iz Afganistana do likvidacije Gaddafija ili rušenja Assada. Te su skupine korisne za realizaciju dugoročnih planova i podjarmljivanja naroda diljem svijeta, a onda se misli da se međunarodni terorizam može eliminirati iznutra.

Problem ovdje je da ova strategija podrazumijeva koketiranje s “klijentima” i s njima se ulazi u takav zamršeni odnos koji je na svim razinama nesiguran. To je vrlo sofisticiran sustav od pet, sedam, deset organizacija koje se ne poznaju međusobno, a svaka sljedeća je još tajnovitija od prethodne. Postoji nekoliko paralelnih lanaca prijenosa informacija. U tom svijetu djeluju dvostruki i trostruki agenti, bez stida ili savjesti, pa čak i bez jasne biografije.

Infiltracije, prikrivene operacije, financiranje putem sveučilišta i knjižare i žene bez kojih se ništa ne može. To je sofisticirani svijet ljudi koji su bili prisiljeni staviti u službu najnegativnije odlike svojih karaktera. Svi oni su završili tako duboko involvirani da su izmislili svoj vlastiti svijet u kojem postoji samo jedna strana – ona tamna.

Zapadne službe su se desetljećima navikle oslanjati na slične podanike u inozemstvu, nekako vjerujući da se različite skupine sklone terorizmu ipak mogu kontrolirati. Ali ljudi su takvi da se vole otimati kontroli i sve se na kraju pretvorilo i u jasno strukturiran kanibalistički vrijednosni sustav u njihovoj glavi kojim nitko ne upravlja. U stvari, ovdje na primarnoj razini nije jasno tko koga kontrolira i tko vodi igru i mijenja pravila. A što ako se cijeli sustav, koji je stvaran desetljećima, ustrojilo kao mehanizam višestruke međusobne prijevare i samozavaravanja?

Svijet obavještajne zajednice se odavno pretvorio u paralelni svemir, tako da sve ove igre “infiltriranih” agenata koji bi trebali upozoriti na predstojeće terorističke napade nije ništa više nego bajka prikladna za rane tridesete. Obični “lajtmotiv” za holivudske scenariste.

S druge strane imamo samo “krovnu” organizaciju fanatika, izgrađenu na jednostavnom principu “ćelija spavača” i primitivnu vertikalnu kontrolu koju su koristili socijalisti i anarhisti u atentatima na ruske careve, nastavlja Evgenij Krutikov.

Prije ere sofisticiranog oružja i mobilne komunikacije su se ponekad mogle proturiti šifrirane poruke, čak s programima koji su bili dostupni srednjoškolcima. Međutim, načini komunikacije i koordinacija današnjih terorista su jednako primitivno kao i njihova ideologija i koriste se starim pravilom prema kojem je najjednostavnije metode najteže otkriti. Dokaz za to je i da se “presretnu” mladež čak regrutira preko Facebooka.

Dakle, cijeli sustav globalnog prisluškivanja vrijedan milijarde dolara je otišao dođavola, jer se naredba: “Vozite se bulevarom Voltaire, od sjevera do juga i ubijajte sve nevjernike redom!” ne daje mobilnim telefonom izravno povezanim sa satelitom NSA.

To će “odabranom mučeniku” reći uz blagoslov njegov “imam” ili će naredbu dobiti na salveti u kafiću, a dat će mu je skupo odjeven čovjek, možda kirurg, možda odvjetnik “istočnog podrijetla” i neokaljanog ugleda. Komadić papira će kasnije biti bačen u Senu i sve to dok cijela orbita s najnovijim dostignućima u svemirskoj industriji kruži iznad napadača.

Ništa od svega toga neće pomoći, sve dok se ne prestane igrati opasna igra s ljudima koji imaju bitno različite vrijednosti u njihovim glavama i koji se zapadnim agentima u potpuno izmišljenom svijetu složenih obavještajnih struktura često smiju u lice.

Usput, da bi vidjeli pakao poput ovog u Parizu nije trebalo dugo vremena. Iz tajnih kampova Afganistanu ili područja koja kontrolira ISIL nije nikakav problem doći u Europu. Nažalost, duboka kriza je zapadne obavještajne zajednice pretvorila u skupe igračke, obvezni atribut država koje drže do svog “ugleda”. Tek sada se ispostavilo da u rukama imaju “igračku s pogreškom” i nemoguće je reprogramirati.

Kada se u ime “humanizma” hrani fašizam

Odavno smo trebali nešto naučiti, još od vremena vladara koji su sebe nazivali božjim sinovima do suvremenih despota koji povlađuju masama, da je manipulacija javnog mnijenja uvijek bila u službi vlasti. Iskorištavanje onih koji rade samo da bi uspjeli preživjeti i političko ugnjetavanje većine od strane privilegiranih ne može postojati bez velikih obmana. Glavni mediji su danas učinkovitiji nego ikad u povijesti i neprestano nas zasipaju klišejima kako borbu protiv zlih bradatih terorista vojske zapadnih zemalja vode u Africi i na Bliskom istoku, a tamo su nam se pridružili “naši najbolji saveznici” i drugim besmislicama.

Nedavno je manipulacija bila u službi prihvata “migranata” koji su riskirali svoje živote kako bo dotrčali u Europu i zapadnu fatamorganu. Priče o migrantima su se besramno umanjivale na suosjećajan diskurs o lešu djeteta na plaži u Turskoj. Naravno, nekako se na odgovarajući mora primiti imigrante, legalno ili ne, a Francuska je u tome daleko od primjera, posebno ako vidimo , ulice od Pariza do Calaisa. Ali svaki narod ima temeljno pravo da kontrolira svoju budućnost, čak i onu demografsku, a razvijene zemlje Europe to čine između humanističkih i demagoških govora.

Lažu i skrivaju glavni uzrok kaosa koji je stvorio milijune izbjeglica na Mediteranu, a to su vojne intervencije, diplomatska i financijska potpora teroristima glavnih zapadnih sila, Sjedinjenih Država, Velike Britanije, Francuske, Turske i fundamentalističkih petro-monarhija iz Perzijskog zaljeva, Saudijske Arabije i Katara.

Od početka ovog stoljeća, potaknuti zajedničkom željom da preoblikuju sjever Afrike i Bliski istok u svoju korist, ratom su uništene nacionalne države Iraka (Bush) i Libije (Sarkozy), te se organiziralo i financiralo separatiste i naoružale su se plemenske vođe za pokretanje rata protiv Sirije.

Ove posljednje nisu mogli pobijediti, ali je na ruševinama uništenih gradova stvoreno islamističko čudovište imena “Islamska država” koje se potpuno otelo kontroli. Nakon toga odjednom vidimo milijune sirijskih izbjeglica koji bježe, ali onaj tko danas glumi vatrogasca je zapravo piroman!

Lažu i ne žele priznati da je ovaj nagli priliv “migranata” u Europi namjerno organizirala Turska, čiji islamistički predsjednik Erdogan jedan od stupova NATO saveza i šalje oružje i borce da podrivaju Siriju već punih 15 godina, tvrdi François Arzalier u som osvrtu za Histoire et Societé.

Tko bi mogao biti tako naivan da povjeruje da deseci tisuća muškaraca, žena i djece dolaze svaki tjedan iz turskih luka, plove u iznajmljenim krijumčarskim barkama po povoljnoj cijeni, a da ih turske obavještajne službe, jednih od najbolje organiziranih u svijetu, ne mogu vidjeti?

Oni lažu i kad ukazuju na “veliko srce” i velikodušnost kancelarke Merkel prema “migrantima”, dok ona u stvari govori u ime njemačkih poslodavaca, među najbogatijima u svijetu zahvaljujući činjenici da tamo rade potplaćeni imigranti iz Poljske i Bugarske. Oni vide ovaj priljev “migranata” preko Mediterana vide samo kao još jeftiniju radnu snagu od one iz Varšave i Budimpešte.

Humanističkim govorima na kontroliranim medijima se pogađaju najosjetljivija srca, tako da oni koji su odgovorni za sve itekako mogu biti zadovoljni. Tijekom rasprava o “migrantima” u organizaciji “Festivala humanosti” (Festival dell’Humanité), jedini predstavnik francuskog Ljevičarskog fronta, eurozastupnik M.C. Vergiat, ograničio se na humanističke floskule i bez oklijevanja pohvalio zadovoljne oportuniste buržujske “ljevice” koje je pozvao da podrže kancelarku Merkel “koja je napokon pokrenula stvari na bolje”.

M.W. Birkwald, dužnosnik njemačke stranke Die Linke, rekao je kako je najozbiljnije razgovarao s “velikim njemačkim poslodavcima i kapitalistima koji se žale da nedostatak radne snage i demografski pad, a izbjeglice u prosjeku imaju 26 godina, što je populacija koja interesira njemačke tvrtke”.

Lažni moralisti su neprestano ukazivali na negodovanje Mađarske, Grčke i Poljske zbog ove poplave konkurentskih radnika, tako da političari i poduzetnici Njemačke odlučili da treba destabilizirati vazalske istočnoeuropske i balkanske zemlje.

Lažu i kada skrivaju činjenicu da stotine tisuća “migranata” ne bi odjednom krenuli ka Europi da nisu bili ohrabreni zapadnim agencijama i medijima, budući da su godinama živjeli u Siriji, Libanonu, pa čak i Turskoj, a da europske lidere nimalo nije pogađala njihova sudbina.

Ovo je neočekivani poklon ekstremnoj ksenofobnoj desnici koja se probija u vrh vlasti u većini istočnih i srednjoeuropskih država, pa i Grčkoj i Francuskoj.

Kada manipulacija dobrim osjećajima dođe do te razine da prijevara graniči s neznanjem, možemo i moramo se pitati tko od toga ima koristi i tko sve to organizira.

Od početka XXI stoljeća zapadni imperijalizam organizira kaos na štetu nacionalnih država u Africi i na Bliskom istoku, a danas to čini u Europi, od Ukrajine do Grčke, a svi ćemo postati žrtve ako nam se razum i interes ne probude iz zimskog sna prije pada u ponor.

Teroristički napadi u Parizu su odnijeli 129 života i ako to nije dovoljno da se probudimo iz ovog zimskog sna u kojeg su zapali naš razum i interesi, onda i ne zaslužujemo bolje.

FOTO – Doček imigranata u Parizu s prepoznatljivom zastavom “Slobodne sirijske vojske” i “žuto-crnom rukom”, inače simbolom globalnog kalifata “Muslimanskg bratstva”:

 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:nsp)

Ovo je prerađena verzija intervjua s Nikolaj Patruševom, tajnikom Vijeća sigurnosti Rusije

Patrušev jedan od najvažnijih Putinovih savjetnika po pitanju nacionalne sigurnosti.

On se pridružio KGB-u 1975., a od 1999. do 2008. bio je šef ruskog FSB-a.

Jedan od njegovih najvažnijih poslova jeste da prenosi Putinu i ostalim ključnim dužnosnicima za inozemnu politiku važne informacije dobivene od ruskih obavještajnih službi.

On je u ovom intervjuu dao uvid u to što ruske obavještajne službe prenose Kremlju, te ćemo, između ostalog saznati i da:

1. Ruske obavještajne službe nisu očekivale da Janukovič padne tijekom Majdanskih prosvjeda.

2. Ruske obavještajne službe su davno upozorile Kremlj da je samo pitanje vremena kada će se dogoditi prozapadnjački prevrat u Ukrajini.

Također ćemo saznati kako ruske obavještajne službe promatraju svijet.

Ruske obavještajne službe nisu uspjele predvidjeti svrgavanje Janukoviča u veljači

Specijalisti su upozoravali da postoji visoka mogućnost eskalacije situacije u Ukrajini u smislu političke i gospodarske nestabilnosti. Istovremeno, vjerojatnost trenutnog rušenja vlasti u Kijevu uz potporu vojnih skupina otvorenih nacista nije razmotrena u to vrijeme.

Konstantno je osiguravana materijal i financijsku pomoć, bez kojih Ukrajina nikako ne bi mogla da se izbori s financijskim poteškoćama.

Ruske obavještajne službe su predvidjele proamerički prevrat u Ukrajini

Što se tiče dugoročnih predviđanja, ukrajinska kriza je bila potpuno očekivan ishod sustavne aktivnosti SAD i njihovih saveznika.

Posljednjih četvrt stoljeća ova aktivnost je bila potpuno usmjerena na odvajanje Ukrajine i ostalih republika bivše SSSR od Rusije i totalno reformiranje postsovjetskog prostora tako da odgovara interesima Amerike.

Victoria Nuland, asistent tajnika države SAD za Europske i Euroazijske poslove, u više navrata je rekla da je od 1991. do 2013. godine Washington potrošio 5 milijardi dolara na “podržavanje želje naroda Ukrajine za jačom i demokratskije vlašću”.

…..kao Rezultat ove aktivnosti … odgojena je čitava generacija koja je potpuno zatrovana mržnjom prema Rusiji uz mit o “Europskim vrijednostima”. Oni nisu shvatili da ove vrijednosti nisu zapravo dizajnirane za Ukrajince. Nitko, tko i sam ima ozbiljnih problema i izazova, neće pomoći poboljšanju standarda neke tamo Ukrajine.

Prevrat u Ukrajini je katastrofa ponajviše za samu Ukrajinu

Mislim da će “otrežnjivanje” Ukrajinaca biti grubo i bolno. Ostaje nada da će se sve dogoditi relativno brzo.

Želio bih napomenuti još jedan faktor od temeljne važnosti. Neovisno od daljnjeg razvoja događaja, Ukrajina jednostavno se neće moći razviti uspješno bez Rusije, svidjelo se to drugima ili ne.

….dok će za Rusiju oštećenje ovih ….. odnosa biti bolan udarac, za Ukrajinu će biti katastrofalan.

Politika SAD prema Rusiji danas prosto nastavlja politiku SAD prema SSSR tijekom Hladnog rata

…… da se katastrofa u Ukrajini nije dogodila, pronašao bi se neki drugi način da se Rusija “zadrži”. Ovaj način je u uporabi desetljećima, mijenjali su se samo oblici i taktike implementacije.

Kao što znate, sukob između SSSR i Zapada je poslije Drugog svjetskog rata poprimio oblik “Hladnog rata”. Vojno-politička komponenta ovog sukoba je prepuštena NATO-u, koji je formiran pod inicijativom SAD 4. travnja 1949. godine. Analiza praktične aktivnosti NATO-a pokazala je da je pri kreiranju saveza Amerika imala dva glavna cilja.

Prvo, vojni blok usmjeren protiv SSSR formiran je pod vodstvom Amerike.

Drugo, Washington je spriječio pojavu autonomnog grupiranja država u zapadnoj Europi koje bi se natjecale protiv SAD.

Nakon raspada SSSR i raskidanja Varšavskog pakta, koji je ujedinio socijalističke države Europe i koji je po definiciji predstavljao veliku opasnost po NATO, ne samo da nije raspušten, nego se još i raširio u vojnom smislu.

SAD je izazvao raspad SSSR otkrivajući njegove “Slabe točke”

Strategiju otkrivanja “slabosti” ustanovio je Zbigniew Brezinski, američki politolog i državnik poljskog porijekla, a pod zapovjedništvom predsjednika Reagana to je postala osnova američke politike prema Rusiji. Kao rezultat analitičkog posla velikih razmjera, “slabosti” SSSR-a su definirane i sustavno proučavane u političkim, ekonomskim, ideološkim i drugim sferama.

Glavna “slabost” države po definiciji CIA-e bila je ekonomija. Nakon detaljnog modeliranja, američki stručnjaci su identificirali “najslabiju kariku”, tj. ogromnu ovisnost proračuna SSSR od izvoza energetskih resursa. Strategija koja je prouzročila financijski i ekonomski bankrot države formulirana je uz pomoć dva međusobno povezana cilja: dovođenje do oštrog pada prihoda u proračun SSSR od inozemne trgovine, zajedno sa znatnim porastom troškova na rješavanje problema kreirao izvana.

Smanjenje cijene nafte je procijenjeno kao glavna mjera za smanjenje prihoda u proračun. To je uspješno napravljeno sredinom osamdesetih godina.

Rast troškova SSSR je izazvan u nekoliko područja: tranzicija od strategije američkog protivljenja SSSR u Afganistanu ka strategiji uvlačenja u afganistanski rat; poticanje antivladinih demonstracija u Poljskoj i drugim državama socijalističkog bloka s namjerom da se Moskva izazove u dodatne troškove radi stabilizacije situacije u istočnoj Europi; raspaljivanje utrke razvijanja oružja itd.

Treba napomenuti da su u to vrijeme Amerikanci uspjeli u ostvarivanju svog cilja. Nastala je duboka ekonomska kriza koja se proširila na političku i ideološku sferu. Konačan kolaps gospodarstva izazvale su mjere “oporavka” koje je ponudio Zapad kroz MMF i Svjetsku banku.

Prevrat u Ukrajini podržan od strane SAD i sankcije su dio strategije SAD “Slabih točaka” usmjerene na Rusiju

….Prevrat U Kijevu, ostvaren uz otvorenu podršku SAD-a, prati klasičan predložak koji je ispitan u Latinskoj Americi, Africi i na Bliskom istoku. Ipak, nikada ranija ta shema nije toliko utjecala na interese Rusije.

Analiza je pokazala da provociranjem Rusije na osvetničke korake Amerikanci pokušavaju ostvariti iste ciljeve kao osamdesetih po pitanju SSSR. Istovremeno, oni neutraliziraju europske ekonomske konkurente koji su se, prema mišljenju Washingtona, prilično zbližili s Moskvom.

Aktivnost administracije SAD u sferi Ukrajine događa se u sklopu nove politike Bijele kuće usmjerene na održavanje vodstva Amerike u svijetu strateškim zadržavanjem rastućeg utjecaja Ruske federacije i drugih centara moći.

Jugoslavija je bila generalna proba, a desila se zbog slabosti Rusije pod Jeljcinom

Ruska federacije je devedesetih godina, zbog vrlo poznatih razloga, izgubila dominantan utjecaj nad Balkanom. U razdoblju od 1991. do 1996. godine, tijela koja su oblikovala inozemnu politiku ruske države nisu službeno ni imala koncept “nacionalnog interesa”. Oni su imali neutemeljena očekivanja zahvalnosti za poslušnost od strane svojih zapadnih partnera i očekivali neku vrstu posebne pogodnosti za blisku i bezuvjetnu suradnju sa SAD.

NATO blok je pod izgovorom održavanja mira i bez ozbiljnog protivljenja s naše strane samouvjereno cirkulisao izvan svoje zone odgovornosti, efektivno dovodeći vojnu komandu i kontrolirajući balkanske države na razne načine. Činjenica je bila očigledna: Rat na Balkanu bi se mogao smatrati probom i prologom za korake većih razmjera koji će podijeliti svijet.

Jugoslavija je srušena kao proba koncepta konačnog obračuna s Rusijom.

“Rat protiv terorizma” SAD osigurao je Rusiji samo privremeni odmor

….Ohrabreni oslabljenjem i posljedičnom eliminacijom SSSR, američki krugovi vlasti su učinili sve što je moguće da osiguraju dominaciju nad većim izvorima sirovih resursa u našoj državi i središnjoj Aziji, kao i tranzitne puteve za njihov izvoz. Washington je planirao proširiti svoju sferu utjecaja na regije Crnog mora, Kavkaz i Kaspijskog mora.

Jedina prepreka realizaciji američkih planova bila je Rusija, koja je sačuvala svoj vojni potencijal kako bi nanijela neprihvatljivu štetu SAD.

Američki stratezi su vidjeli rješenje u postupnom rasparčavanju države. Prva regija koja je bila na meti bila je Sjeverni Kavkaz.

Od veće važnosti je bila i Čečenija, koja je proglasila svoju neovisnost i privremeno bila pod efektivnom kontrolom Zapada.

U ovim uvjetima, rusko vodstvo je usvojilo čvrst stav branjenja jedinstva države čiju je volju predstavljao predsjednik Vladimir Putin, koji je po cijenu ogromnih napora uspio spriječiti odvajanje Čečenije od Rusije.

Nakon 11. rujna 2001., svjetska zajednica je prepoznala terorističku prijetnju kao glavnu svjetsku prijetnju čije je zaustavljanje zahtijevalo zajedničke napore. Rezultat je bio oslabljeni napad na Rusiju, jer je Zapad bio usmjeren na teroriste na Kavkazu.

U to vrijeme, Washington je prikazivao izvjesnu spremnost na suradnju, mada zapravo nije htio napustiti politiku “zadržavanja” po pitanju Rusije. Sve više i više NATO ustanova se približavalo našim granicama.

Oživljavanje Rusije nakon 1999. i uspostavljanje saveza sa Kinom, Indijom i drugim zemljama BRICS-a uznemirilo je SAD

Nakon 7-8 kolovoza 2008., kada je gruzijsko vodstvo, uz podršku SAD, pokušalo uništiti Južnu Osetiju, svijet se ponovno značajno promijenio.

Sve se dogodilo na prepad. Gruzijski diktator je vjerovao da će vojni upad na dan otvaranja međunarodnih Olimpijskih igara staviti Rusiju u tešku poziciju. Međutim, rusko vodstvo je brzo odreagiralo spriječivši agresiju.

Nakon događaja u kolovozu u Kavkazu, Washington je bio uznemiren očiglednom namjerom Rusije da zauzme mjesto među svjetskim silama 21. stoljeća i da upotrijebi financijske prihode za eksploataciju resursa i unapređivanje obrambenog potencijala i ljudskog kapitala.

Američkom vodstvu se također nije svidjela suradnja Rusije s Kinom i Indijom, uvođenje BRICS summita, uspješna aktivnost CSTO, SCO i EAEC, ali i formiranje Carinske unije.

Pojavili su se novi veći igrači kao što su Kina, Indija, Brazil i Iran, ali i zemlje s rastućom ekonomijom poput jugoistočne Azije i Južne Koreje koje su postale značajan faktor za SAD.

Indikacije o potrebi da se primjeni djelotvoran dijalog s Rusijom o brojnim pitanjima počele su se pojavljivati ​​s dolaskom nove administracije predsjednika Baracka Obame.

Međutim, uskoro je postalo jasno da Washington ne naginje zapravo ka suradnji. Pošto Rusija nije imala nikakve koristi od ovih dijaloga, suradnja je privedena kraju i stav SAD prema Rusiji počeo je ponovno podsjeća na vrijeme Hladnoga rata.

Cilj SAD je kontrolirati ruske energetske resurse, ali i hranu i vodu kako bi utvrdili svoju dominaciju

……stručnjaci su sigurni da se neka nova zamjena za ugljikovodike po pitanju stvaranja energije neće pojaviti bar u narednih nekoliko desetljeća.

Nedostatak vode i navodnjavanja postaje akutan problem u brojnim državama Azije, ali i Afrike.

Mnogi američki stručnjaci tvrde da postoje ogromni teritoriji pod kontrolom Moskve koje ne služe eksploataciji te kao takve nemaju korist za čovječanstvo. Nastavljaju se tvrdnje o “ne-fer” raspodjeli prirodnih resursa i potrebi da se osigura tzv. “Slobodan pristup” tim resursima za druge države.

Prijetnja Rusiji od strane SAD je “konstantna”, a “primirja” nikad ne traju

Čak i tijekom razdoblja primirja između Rusije (SSSR) i SAD, američki partneri su se uvijek pridržavali tog razmišljanja.

Zato se rusko vodstvo suočava s konstantnim zadatkom: jamčenjem teritorijalnog integriteta i suvereniteta domovine, obranom i umnožavanjem svojih bogatstava i njihovim upravljanjem radi interesa multietničkog naroda Ruske federacije.
 
(webtribune.rs/uredio: nsp)

Ono što se do tada službeno osporavalo i činilo se da nikada neće biti potvrđeno, dogodilo se kada je američka Središnja obavještajna agencija (CIA), u srpnju 1995, iznenada odlučila da skine veo tajne s eksperimenata koji su od 1972. obavljani na Sveučilištu Stanford

Eksperimenti su provedeni u Menlo Parku u Kaliforniji, a imali su za cilj da utvrde što se krije iza fenomena tzv. “Viđenja na daljinu” i da li on može se na bilo koji način iskoristi za potrebe obavještajne službe.

Sa svoje strane, predsjednik Bill Clinton izdao je naredbu naslovljenu kao “Povjerljiva informacija od interesa za nacionalnu sigurnost”. U njoj se navodi, između ostalog, da su se “u skorije vrijeme dogodile dramatične promjene koje omogućuju otvaranje prema javnosti, ali da sve prijetnje kojima je izložena nacionalna sigurnost još nisu otklonjene”. Komentatori su ovu naredbu prvog čovjeka Amerike uglavnom okarakterizirali kao “punu fraza”, pa tako i odjeljak u kojem se kaže: “Ako postoji značajna sumnja da informacije ne trebaju biti povjerljive, one to i neće biti. U nekim iznimnim slučajevima javno zanimanje za objelodanjivanjem može prevagnuti i one će biti objavljene”.

Fizičar Harold Puthof, koji je sa svojim kolegom Russellom Târgu bio na čelu momčadi eksperimentatora, sam je iznio da je pokušaje “viđenja na daljinu” CIA pomogla sa 50.000 dolara, a da su njeni službenici, uključujući i Johna Makmahona, tada šefa Tehničkog servisa i kasnije pomoćnika ravnatelja Agencije, bili uvelike prisutni prilikom eksperimenata. Nakon afere Watergate i unutarnjih kritika programa, CIA se odrekla sponzorstva, a preuzele su ga Zračne snage pod vodstvom Dalea E. Grafa, analitičara u Odjelu za stranu tehnologiju.

Povijest interesa obavještajnih službi za parapsihološke eksperimente, međutim, mnogo je duža i počinje davno prije 70-ih godina, praktički još za vrijeme Drugog svjetskog rata, nastavljajući se tijekom rata u Koreji, a odnosila se, pored ostalog, na primjenu hipnoze kao i barbiturata i marihuane prilikom ispitivanja zarobljenika. CIA je već tada uveliko istraživala razne načine postizanja kontrole uma, čak i uz upotrebu kirurških zahvata na mozgu!

Posthipnotičko programiranje

Hladnoratovska utrka u naoružanju podrazumijevala je i uporne pokušaje da se telepatija iskoristi kao način da se dođe do povjerljivih informacija koje neprijateljska strana brižljivo krije, i tu su jednako SAD i Sovjetski savez nastojali da, daleko od očiju javnosti ili u eksperimentima koji su prividno imali drugi karakter i nisu se izravno odnosili na obavještajno djelovanje, postignu toliko željenu prednost.

Istovremeno, hipnoza, droge i lobotomija, posebno ili u kombinaciji, bili su sredstva kojima se tragalo za famoznim “serumom istine” pod čijim djelovanjem nijedan od stranih agenata i špijuna ništa neće moći sakriti pred ispitivačima. S druge strane, eksperimenti s elektrošokovima, LSD-om, ketaminom i psilocibinom, kao i unošenje u podsvijest povjerljivih informacija tijekom promijenjenog stanja svijesti, bili su sračunati da stvore “superagenta”, koji u slučaju da bude podvrgnut ispitivanju od strane neprijatelja, zahvaljujući blokadi u podsvijesti, neće biti u stanju otkriti nikakve kompromitirajuće podatke!

Jedan od upečatljivih slučajeva “kontrole uma”, krajem 40-ih i početkom 50-ih godina prošlog stoljeća odnosio se na poznatu manekenku Candy Jones, čije je pravo ime bilo Jessica Arlene Wilcox. U knjizi “Kontrola CIA nad Candy Jones” autor Donald Bein prenosi brojne sate razgovora s manekenkom i njezinim suprugom, koji otkrivaju kako je provođen sustavni program da se stvori alternativna ličnost i manipulira njome, tako da osoba čak i nije svjesna kakve sve tajne informacije posjeduje i na koji način ih prenosi tamo gdje ih njihovi kreatori upućuju. Tako je i Candy Jones, i ne znajući, bila špijun visokog ranga, zahvaljujući posthipnotičkim komandama. Pretpostavlja se da je sličan model upravljanja osobnošću i navođenjem izvršiti naredbe kojima je ona “programirana” bio primijenjen i u slučaju Lee Harvey Oswalda, atentatora na John Fitzgerald Kennedyja 1963. godine u Dallasu, Sirhan Sirhan koji je 1968. ubio Robert Kennedy-a, i u još nekim slučajevima.

Telepatija pod morem

Među glasinama da su CIA i američka mornarica umiješane u pokušaje da se ostvari telepatska veza s posadom podmornice dok se ona nalazi pod vodom, najpoznatija je ona o “Nautilus”, prvoj nuklearnoj podmornici koja je porinuta u more u siječnju 1954. godine. Otkrivanje neprijateljskih plovila i komunikacija sa svojima, u situaciji kada nije moguće ostvariti radio-vezu i kada su oni praktički odsječeni od svijeta i prepušteni sami sebi, makar i na paranormalan način, činilo se da je tada bila od prvorazrednog značaja. Toga su bili svjesni i Sovjeti kada je godinu dana kasnije “Nautilus” nestao u morskim dubinama, još uvijek funkcionalan zahvaljujući nuklearnoj energiji, ne isplovljava mjesecima, pa čak i godinama, što je Ruse dovodilo do očajanja, jer nisu imali predstavu gdje bi se ova podmornica crne boje i nevidljiva za radarske znakove mogla nalaziti.

Afera je izbila u ljeto 1958, kada je jedna britanska transantarktička ekspedicija pokušavala prijeći Polarni krug. Prema tajnom projektu američke mornarice, pod nazivom “Sunčev sjaj”, “Nautilus” je 23. srpnja isplovio iz Pearl Harbora i zaputio se prema Beringovom tjesnacu, da bi se približio sovjetskoj obali samo na nekoliko kilometara. Već 3. kolovoza mornarički zapovjednik William R. Anderson objavio je da je plovilo stiglo na sjeverni pol. Sovjeti, koji su imali informaciju o sličnom pokušaju “Nautilusa” u rujnu prethodne godine, kada je u ledu slomio periskop, pitali su se kako je ovoga puta ostvarena radio veza sa zapovjedništvom, dok se podmornica nalazila pod debelim slojem leda? Naime, tamo se nisu mogle postaviti bove na kojima bi se nalazili transmisijski radio uređaji.

Odgovor je dao francuski magazin “Konstelacija” naredne 1959. godine u članku pod naslovom “Prijenos misli – novo ratno oružje”, čiji je autor tvrdio da je, počevši od 25. srpnja, s posadom “Nautilusa” izveden uspješan telepatski eksperiment, kojim je rukovodio Joseph B. Rajn, direktor Parapsihološke laboratorije na Duke Sveučilištu. Prijenos misli bio strogo kontroliran i trajao je 16 dana, pošiljatelj je bio student Duke Sveučilišta u Darhamu pod imenom “Smith”, i on se za to vrijeme nalazio u Westinghausovom laboratoriju u Marylandu. Za primanje poruka pomoću Zenerovih karti na podmornici je bio “zadužen” mornarički poručnik nazvan “Jones”, i on je dobivao vizualne dojmove s kopna. U “Nautilusu” vođa projekta bio je pukovnik William H. Bowers, direktor Biološkog odjela Istraživačkog instituta zračnih snaga, a izvještaj o uspješno izvedenom eksperimentu poslan je osobno predsjedniku Dwight D Eisenhoweru.

Mornarica je, naravno, sve to demantirala, ali je u “Journalu” koji je izdavao Rajn već bio objavljen mali tekst o “dotaciji” koja je dana laboratoriju od strane mornarice. Mnogo godina kasnije Joseph Pratt, jedan od ključnih ljudi eksperimenta, čija je povezanost s CIA bila izvan svake sumnje, okarakterizirao je priču o “Nautilusu” kao prijevaru, ali – bez argumenata.

Zanimljivo je što se za to vrijeme događalo u Sovjetskom savezu. Najprije je Gleb Anfilov, urednik časopisa “Znanje-sila” postavio pitanje što će sovjetska znanost učiniti kako bi odgovorila na američke telepatske prijetnje!? Ovo je bilo utoliko čudnije zato što je sovjetska enciklopedija u izdanju iz 1956. godine okarakterizirala telepatiju kao “antiznanstvenu idealističku fikciju”, a ova zemlja službeno nije imala parapsihologa.

Slučaj sa “Nautilusom” doprinio je da se sovjetska gledišta značajno modificiraju, jer su sva istraživanja na tom polju do tada bila u rukama doktora Leonid Vasiljeva i on je zaključio da je ovaj eksperiment pokazao “da je moguće komunicirati telepatijom ispod površine mora i kroz metalni oklop podmornice”. Kako je Vasiljev bio direktor Odjela za psihologiju na Lenjingradskom sveučilištu i dobitnik Lenjinove nagrade, mogao je sebi dopustiti i sljedeću izjavu: “Mada se parapsihologija ne uklapa u već poznatu nauku, dijalektički materijalizam je neće odbaciti ili ignorirati. Ako odbacimo rezultate eksperimenta, mi reafirmiramo idealizam i tako pomažemo jačanje korijena praznovjerja”. Uz tvrdnju doktora Leonid Vasiljeva da će “otkriće energije koja stoji iza telepatije biti jednako važno kao i otkriće atomske energije”, u SSSR-u je počela nova era istraživanja ekstrasenzorske percepcije.

Stresovi proširuju svijest

Upletenost američkih obavještajnih službi, CIA i DIA, kao i vojnih obavještajaca u istraživanje paranormalnih aktivnosti, i pored dugogodišnjeg negiranja bilo kakvih veza s ovakvom vrstom eksperimenata, vremenom je tu i tamo ugledala svjetlost dana.

U ožujku 1996, list “Armija novog doba” objavio je članak u kojem, pored ostalog, navodi: “U posljednjih deset do petnaest godina veliki broj vojnih kadrova, većina od njih na značajnim pozicijama u Vojnoj obavještajnoj službi, pokazao je interes i rukovodio programima ili projektima koji su ispitivali paranormalne aktivnosti i sposobnosti.

Nekoliko vladinih studija posvećenih povećanju ljudskih sposobnosti napravljeno je za to vrijeme. Mnoga moderna istraživanja u parapsihologiji teže podrže ideju kako je proširena percepcija nasljeđe iz davne prošlosti, kada je nastala zbog potrebe za preživljavanjem. Ovo potvrđuju brojne epizode takve vrste koje se dešavaju prilikom raznih katastrofa ili traumatičnih događaja. Proučavanje djelovanja sibirskih i eskimskih šamana također pokazuje da razvoj ESP ili sličnih njima šamanskih moći nastaje prilikom ranjavanja, izloženosti hladnoći ili tijekom izolacije. Tendencija ka podvajanju ličnosti također se događa kod šamanskih iskušenja, što je u suprotnosti s iskustvima većine vračeva u tropskim predjelima, koji nastoje steći svoje moći uz pomoć narkotika za mijenjanje svijesti”.

U nastavku, autor spominje da je vijetnamski način ratovanja, vođen u stresnom borbenom okruženju, zbog stalne opasnosti od neprijateljskih zasjeda, rezultirao velikim brojem izvještaja njegovih sudionika o izoštrenoj percepciji i svjesnosti. To se manifestiralo otkrivanjem zasjeda i karakterističnih gerilskih zamki u džunglama – prije nego što bi one postale vidljive. Naslućivali su prisutnost neprijateljskih vojnika bez ikakvog vidljivog znaka o njima, a dešavale su se i vremenske dilatacije tijekom kojih se mogao vidjeti metak kako polako leti prema svojoj meti, tako da postoje čak izvještaji o vojnicima koji su ga uspjeli izbjeći skokom s njegove putanje!

Doktor Ian Wickramaseker sa Medicinske škole Istočna Virginia proučavao je ekspanziju senzorskih sposobnosti za vrijeme trauma koje su dovodile do vremenskih dilatacija, a, također i efekte deprivacije ličnosti na hipnotičku osjetljivost jedne mlade žene. John Gitinger, psiholog u CIA, povezan s Ljudskim ekološkim društvom, koje predstavlja ogranak ove obavještajne službe, priznao je u nedavnom članku u listu “Američke vijesti i svjetski izvještaji” da ima saznanja o eksperimentima na razvijanju ekstrasenzorskih sposobnosti uz pomoć davanja električnih šokova osobama koje su pružale netočne odgovore.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(treceoko, youtube/uredio: nsp)

Edward Snowden posvuda traži azil, ali se čini kako se baš niti jedna zemlja na svijetu ne usuđuje upustiti se u sukob sa Sjedinjenim Američkim Državama. Jedva da ikoja druga zemlja može toliko utjecati na druge države.

Edward Snowden i dalje traži zemlju koja bi mu pružila utočište. Podnio je 21 zahtjev za azil, neke države se još nisu izjasnile, a čuju se i donekle pozitivni znakovi iz Venezuele. Ipak, gotovo sve zemlje su odbile njegov zahtjev – uglavnom iz “formalnih razloga”.

Nije drugačije niti u Europi: Njemačka je odbila molbu za azil, a i drugi Europljani se nećkaju. Očito nipošto ne žele riskirati sukob sa SAD-om. Jesu li Sjedinjene Američke Države vršile pritisak na europske države da odbiju dati azil Edwardu Snowdenu, teško je reći. Isto tako je moguće da su te zemlje djelovale preventivno poslušno, kaže Christian Lammert sa Slobodnog Sveučilišta u Berlinu.

Jedan od mogućih razloga bi mogao biti i taj da sigurnosna suradnja obavještajnih službi dobro funkcionira pa su i europske obavještajne zajednice uvjerene kako su Amerikanci tako  spriječili terorističke napade. Nijemci i druge europske zemlje utoliko i same imaju koristi od nadzora NSA i američkih službi.

Amerikanci prisluškuju – ali su i Europljani uvjereni da ih to štiti od ‘terorizma’

U igri su milijarde eura

Povrh toga, Lammert podsjeća i na gospodarsku suradnju koja bi trebala postati još dublja: “Upravo su u tijeku, odnosno predstoje razgovori o Transatlantskoj zoni slobodne trgovine. Tu se naravno nastoji da se pokvari raspoloženje u pregovorima.”

Formiranjem Transatlantske zone slobodne trgovine Europske unije sa Sjedinjenim Američkim Državama  bi došlo do ukidanja carina, od čega EU očekuje ostvariti uštede koje bi se mjerili u desecima milijardi eura. Osim toga, oba partnera se time nadaju da će doći do gospodarskog rasta i otvaranja više radnih mjesta.

Zajednička sigurnosna politika, zajednički gospodarski interesi, zajedničko svladavanje financijske krize – sve bi se to, prema procjeni povjesničara Detlefa Junkera sa Sveučilišta u Heidelbergu, trebalo staviti u pitanje kad je u pitanju Snowden.

Bez obzira da li se doista vršio pritisak na europske države u slučaju Snowden, za Sjedinjene Američke Države je samorazumljivo da mogu vršiti pritisak na veliki broj država u svijetu, uvjeren je dobar poznavatelj SAD-a, Detlef Junker.

SAD daju za oružje više nego ikoja druga zemlja – i utoliko su spremniji i iskoristiti taj arsenal.

Čemu onda služi svo to oružje?

Jer, ona je jedina preostala velesila – i ne oklijeva podsjetiti druge zemlje na tu činjenicu:  “Sila, koja danas troši gotovo polovicu svih vojnih izdataka na svijetu, koja ima oko 1.000, dijelom tajnih vojnih uporišta po svijetu i koja, ukoliko to politika želi, svako mjesto na planetu može napasti u roku od 20 minuta“.

Detlef Junker je uvjeren: dominacija SAD će se nastaviti.

Pitanje je međutim, mogu li si Sjedinjene Američke Države, obzirom na unutarnjopolitičke probleme i rastuću konkurenciju u Aziji, i dalje dopustiti takvo hegemonističko držanje. Junker vidi nekoliko razloga zbog kojih će Sjedinjene Američke Države ostati moćne: njihova vodeća uloga na području informacijskih tehnologija, njihova nastojanja da eksploatacijom naftnih i plinskih nalazišta u vlastitoj zemlji postanu neovisni o sirovinama iz primjerice Saudijske Arabije. I na koncu, njena valuta dolar koji je još uvijek glavno platežno sredstvo na čitavom svijetu: “To su pokazatelji da će Amerika i održati svoj položaj u svijetu”, uvjeren je Junker.
 
 
izvor: dw.de/uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=14524"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Britanske obavještajne službe planiraju značajno povećati razinu nadzora Interneta kojim surfaju britanski državljani.

Agencija želi koristiti uređaje stila ‘crne kutije’ da bi njuškanjem pratili gotovo sve web aktivnosti, uključujući koja stranice i domene građani posječuju, uz naravno Facebook, Twitter i Skype.

Poznata kao Deep Packet inspekcija, tehnologija omogućava agenciji koja presreće pakete podataka, da gledaju njihov sadržaj. Ovaj nametljiv režim se očekuje da će koštati porezne obveznike £ 1,8 milijardi funti u idućih 10 godina, kako Ministarstvo unutarnjih poslova tvrdi da ima 25 % posto “manjka” praćenja komunikacije podataka.

Planovi su trenutno u formi nacrta, iako Liberalni demokrati nisu dali potporu za taj zakon.

U izvješću Parlamentarnog, obavještajnog i sigurnosnog odbora Velike Britanije, šef britanske domaće obavještajne službe MI5, Jonathan Evans, je izjavio:

Pristup komunikacijskih podacima ove ili one vrste je vrlo važno, istina. To je dio glavne okosnice načina na koji pristupamo istragama.

Mislim da bi bilo točno tvrditi da nema značajne istrage koje poduzimamo preko servisa koja ne koristi komunikacijske podatke zbog svoje mogućnosti da vam kaže tko je i kada i gdje, u vašoj istrazi.

U izvješću se također nagovještava da davatelji internetskih usluga, fiksnih i mobilnih telefonskih tvrtki moraju “imati pravni temelj za čuvanje podataka”, učinkovito prisiljavaju tvrtke da pohranjuju podatake kad agencijsko web njuškanje postane obvezno i zakonsko.

E-mail komunikacija će se također bilježiti.

Iako će pristup sadržaja podataka, kao što su e-mail adrese pošiljatelja i primatelja, zahtijevati sudski nalog, datum i vrijeme te poruke će biti dostupne.

Nick Pickles, direktor grupe Big Brother Watch privatnosti i građanskih sloboda , rekao je ZDNet :

Dva stručna Parlamentarna odbora su bacila ozbiljnu sumnju na tvrdnju da je nadzor potreban za svaki e-mail, pregledavanje web-stranica i aktivnost u socijalnim medijima, te ga treba prijaviti i čuvati jednu godinu.

Izvješće prepoznaje da postoje slabosti u praćenju osoba osumnjičenih za zlodjela. Postati će sve teže da Ministri opravdaju praćenje svakog člana društva umjesto razvijanja sposobnosti da se prate ljudi koji su pod sumnjom.

On je također dodao:

Nacrt zakona bi bio pokolj i ako zakon ublaži široku zabrinutost ljudi oko ogromne ekspanzije moći države da prati svaki aspekt našeg života.

Ovo je samo posljednja u nizu Agendi Big Brother-a britanske vlade, uz prethodne akcije koje su uključivale prikupljanje i dijeljenje privatnih medicinskih informacija, korištenje špijunskih dronova, špijunskih automobila na našim cestama, CCTV  prepoznavanja lica, pa čak i ilegalno instaliranje kamera u domovima ljudi od strane vlade.
 

 
 
izvor: activistpost.com/uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=12694"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata

Public Service Europe: Intervju s Noam Chomsky-im

S obzirom na nestabilnost u Iranu i dugoročno gledajući, vidite li potencijal za Treći svjetski rat, budući da čovječanstvu prijeti oskudica prirodnih resursa i izgledne su nestašice hrane, vode i nafte?

Ne mislim da nam se bliži Međunarodna rat oko resursa, ali problem prirodnih resursa je ozbiljan. Što se tiče fosilnih goriva, nije da nam ih ponestaje – u stvari su vrlo lako dostupna. Korištenje fosilnih goriva ima vrlo stvaran utjecaj na izglede za opstanak. Nedavni izvještaji o emisijama Međunarodne agencije za energiju i Ministarstva energetike SAD-a pokazuju da su najcrnji scenariji Međuvladinog panela o klimatskim promjenama bili previše konzervativni. Možda nam je preostalo još svega nekoliko godina dok ne dođemo do točke u kojoj se prozor zatvara i više ništa ne možemo učiniti. To je ozbiljna stvar. Nove tehnike produženja primjene fosilnih goriva, hidraulično lomljenje i tome slično s plinom iz škriljca i bitumenskim pijeskom u Kanadi, izuzetno su opasne. Ne samo jer produžuju uporabu fosilnih goriva, već i jer imaju štetne posljedice na okolinu. Zahtijevaju obilnu upotrebu vode, koja je i sama sve oskudniji izvor. Ne samo da crpe vodu, već i truju lokalnu vodu kemikalijama. Ta su nastojanja, mislim, prilično zloslutna.

Što se tiče Irana, teško je išta predvidjeti, ali možemo pokušati shvatiti što se događa. Tako se, primjerice, u onome što nazivamo međunarodnom zajednicom – a to znači Sjedinjene Države i onaj tko se u tom trenutku s njima slaže (obično mala svjetska manjina) – Iran opisuje kao glavna prijetnja miru i svjetskom poretku. Ali većina ljudi na svijetu uopće s time nije suglasna. Tako su nesvrstane zemlje, koje sačinjavaju većinu svjetskog stanovništva, snažno podržale pravo Irana da obogaćuje uran i razvija nuklearnu energiju kao potpisnik sporazuma o neširenju atomskog naoružanja. Zanimljivo pitanje, dakle, koje sebi možemo postaviti glasi: zašto vide Iran kao prijetnju?

Čini se da postoji autoritativni odgovor na to – naime, odgovor koji nude Pentagon i američke obavještajne službe u svojim podnescima Kongresu na temu globalne sigurnosti. Oni su vrlo jasni – kažu da Iran ne predstavlja vojnu prijetnju; ima nisku vojnu potrošnju i praktično nikakav kapacitet za razmještaj snaga izvan svog teritorija. Njegove su vojne strategije, kažu, obrambene i usmjerene ka odvraćanju napada do nastupa diplomacije; i kažu da bi, ako Iran razvija nuklearnu strategiju, ona bila dio sustava odvraćanja. Ipak zaključuju da je ta zemlja najgora moguća prijetnja. Zemljama koje smatraju da imaju pravo koristiti silu po volji gdje god požele sustav odvraćanja je, naravno, prijetnja. Analiza se nastavlja tvrdnjom da Iran destabilizira regiju u blizini svoje teritorije. Što to točno znači? Destabilizira li mi Srednju Ameriku šireći ondje svoj utjecaj?

Ali razlozi koje navodi međunarodna zajednica su da bi Iran s nuklearnim oružjem, koji je i bez bombe već destabilizirao Irak i Afganistan, bio velika prijetnja Izraelu, a doveo bi i do daljnje destabilizacije regije utoliko što bi sve obližnje zemlje, uključujući Saudijsku Arabiju, također poželele bombu?

Pretpostavka je da, kada napadamo i uništavamo zemlje koje graniče sa Iranom, to znači da ih stabiliziramo – a kada Iran širi svoj utjecaj na zemlje blizu svoje granice, on ih destabilizira. To nam govori mnogo o nama samima. Sumnjam da bi Saudijska Arabija poželjela nuklearno oružje osim radi prestiža, a ionako se već nalazi pod zaštitom nuklearnom SAD-a. Zamisao da bi Iran ikada upotrijebio nuklearno oružje toliko je suluda da mislim da na svijetu ne postoji vojni analitičar koji uopće vjeruje u tu mogućnost. Kada bi samo jedan projektil opremili nuklearnom glavom, cijela bi zemlja vjerojatno bila izbrisana. Jedini slučaj iranske invazije u prošlom stoljeću bio je pod šahom, s podrškom SAD-a, kada je osvojio par arapskih otoka u Perzijskom zaljevu.

To je to. S druge strane, Izrael je pet puta napao svog sjevernog susjeda Libanon i provodi nezakonite naseljeničkim aktivnosti na okupiranim područjima, a ima stotine komada nuklearnog oružja. Tko tu kome prijeti? Ne radi se o točki gledišta; radi se o pretpostavci da posjedujemo svijet. Sagledate li tu pretpostavku, ona izgleda smiješno. Usput, to ne znači da Iran nije prijetnja. On je strašna prijetnja za vlastito stanovništvo, primjerice, ali ne može se reći da je u tome usamljen slučaj.

Koliko će tih problema povezanih s nestašicom prirodnih resursa prema vašim očekivanjima riješiti ljudska domišljatost i moderna tehnologija – drugim riječima, je li moderna Utopija moguća?

To nitko ne može predvidjeti, ali svakako postoje teoretske mogućnosti. Primjerice, kada bi alternativna održiva energija mogla doseći dovoljne razmjere – moguće je, u načelu, prevladati nestašicu vode desalinizacije. Ali vrlo smo daleko od tog postignuća. U međuvremenu, imamo izuzetno ozbiljne probleme. Moje jutarnje novine danas su izvijestile o vrlo sumornim posljedicama suše koja se čini najgorom u povijesti Meksika. Naglo kolebanje klime, koje su predvidjeli globalni modeli promjene, bilo je posljednjih godina prilično upadljivo. Mi se time ne bavimo. U stvari, Kongres SAD-a nedavno je zaustavio svaku istragu o tome imaju li klimatski ekstremi u prethodnih nekoliko godina ikakve veze s globalnim zagrijavanjem. A kažu i zašto, kažu: “Ako dopustimo istragu, mogli bismo svratiti pozornost na tu prevaru od globalnog zagrijavanja”. Ne žele priznati da se odvija globalno zagrijavanje ili da ono ima išta s ljudskim djelovanjem. Ako je to slučaj u najbogatijoj i najmoćnijoj zemlji na svijetu, tada smo baš kao leminzi koji skaču sa stijene.

Mislite li da postoji dojam da nekim strankama odgovara globalno zagrijavanje jer bi to moglo otvoriti nova područja za iskorištavanje fosilnih goriva i minerala – mislite li da to igra ulogu u guranju glave u pijesak kojem mnogi pribjegavaju kada se govori o klimatskim promjenama?

Pa, izvlačenje dodatnih količina fosilnih goriva je kao dolijevanje benzina na vatru. Moglo bi donijeti više potrebnih minerala, ali škodljivi utjecaji globalnog zagrijavanja mogli bi biti razorni.

Države članice Europske unije poput Ujedinjenog Kraljevstva otvaraju tržištu javne nacionalne zdravstvene službe i aktivno traže američke tvrtke za zdravstvenu zaštitu kao potencijalne pružatelje usluga.   Je li to prema vašem mišljenju dobra ideja kada sustav u Sjedinjenim Državama ne uspijeva zbrinuti za mnoge milijune ljudi bez adekvatnog zdravstvenog osiguranja?   I, općenitije, ima li nekih pouka koje europski sustavi socijalne zaštite i javnih službi mogu izvući od SAD-a?

Pa, mogu naučiti što treba izbjegavati. Činjenice su prilično jasne i nimalo kontroverzne.Troškovi zdravstvene zaštite per capita dvostruko su viši nego u drugim zemljama članicama Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj. Rezultati nisu među najboljima. U stvari, često su prilično slabi. I, kako rekoste, milijuni ljudi nemaju nikakvo zdravstveno osiguranje. Štoviše, milijuni su umrli zbog manjka zdravstvene zaštite. Postoje dijelovi američkog sustava koji su jednako učinkoviti kao u Europi – Administracija veterana, primjerice, a razlog tome je što je ona nacionalizirani program zdravstvene zaštite s preventivnom brigom i drugim mjerama. Državi je, prema tome, dopušteno pregovarati o cijenama lijekova. Ali to joj je zakonom onemogućeno u privatizacionom sustavu, s očitim posljedicama. Privatni sustav nema tu redukciju cijena i poticanje pozitivnih rezultata kao nacionalni.

Stoga, ako je pitanje treba li Europa preći na vrlo nefunkcionalni sustav sa sustava koji funkcionira prilično dobro, tada je teško razumjeti zašto se to pitanje uopće postavlja. Pravo pitanje mora biti treba li SAD prijeći na sustav kakav imaju druge industrijalizirane zemlje po dvostruko nižoj cijeni per capita i sa općenito boljim rezultatima. Postoji dobar razlog zašto je američki sustav toliko neučinkovit: zato što je to jedini privatizirani sustav. Ipak su privatne osiguravajuće tvrtke biznisi. Njihov je cilj zaraditi novac, a ne izliječiti ljude.

Proširimo li temu rasprave, u američkom sustavu visokog obrazovanja težište je više na primijenjenim nego na osnovnim istraživanjima. Kako se Europa okreće sličnom akademskom modelu kao u SAD-u kroz marketizaciju sveučilišta, biste li im savjetovali da to ne čine?

Prvo, na američkim sveučilištima postoje opsežna temeljna istraživanja. Patenti, publikacije, Nobelove nagrade i tako dalje iz područja temeljnih istraživanja ponajviše potječu iz SAD-a. Uzmimo sveučilište, Massachusetts Institute of Technology, koje to dobro ilustrira – kada sam 1950-ih godina došao ovamo, to je bila inženjerska škola gdje su studenti učili kako primijeniti tada dostupnu tehnologiju. Tijekom godina načinila je značajan pomak ka fakultetu zasnovanom na znanosti. Ovdašnji studenti od 1960-ih godina ne pohađaju tečajeve specijaliziranih inženjerskih vještina, poput civilnog ili mehaničkog inženjerstva. Upisuju samo kolegije iz temeljnih istraživanja, i to iz dobrih razloga. Tehnološke promjene su postale mnogo brže i morate razumjeti osnovnu znanost kako biste držali korak s budućim događajima.

Ali Amerika je puno bolja u stvaranju kompanija proizašlih iz sveučilišta i plasiranju proizvoda na tržište.   SAD se čini mnogo proaktivniji u uključivanju ulagača rizičnog kapitala u stimulativno financiranje i tako dalje.

Način na koji sustav ovdje u osnovi funkcionira jest da državni sektor, koji je ekonomski dinamičan, pribavlja sredstva i razvija jezgru znanosti i tehnologije putem vladinih laboratorija i javno financiranih sveučilišta kao i putem opskrbe, značajnog oblika razvoja. Jednom kada se obavi osnovni posao, uglavnom unutar javnog sektora, predaje se privatnom kapitalu radi komercijalizacije i profita. U tom stadiju nastupa rizični kapital. Uzmimo revoluciju u informacijskoj tehnologiji – računala, internet i satelite. To je desetljećima bio dio državnog sustava. Prvi digitalni kompjutori bili su proizvedeni 1950-ih godina i nisu bili upotrebljivi u poslovnom svijetu. Računala su konačno postali komercijalno utrživi kasnih 70-ih godina, to je puno vremena. Internet je bio prisutan u javnom sektoru gotovo 30 godina prije nego što je postao dostupan za ostvarenje privatnog profita. To uvelike vrijedi i za farmaceutske proizvode.Komercijalna upotreba slijedi mnogo kasnije od temeljnih istraživanja. To je sustav koji donekle funkcionira.

Ovdje u Europi upravo smo posvjedočili još jednom summitu EU koji je postigao vrlo malo u smislu iznalaženja radikalnih rješenja za krizu eurozone. Gledajući izvana, kakav je vaš dojam o Europskoj uniji; kako vidite njene institucije i države članice; i mislite li da je ekonomska kriza eurozone argument u korist Sjedinjenih država Europe?

Kriza eurozone rađa samu sebe. Europa pokušava nametnuti štednju u doba skore, ako ne i već prisutne recesije. To je recept za katastrofu. Svaki ekonomist to zna. U stvari, Međunarodni monetarni fond upravo je objavio studiju 150 slučajeva štednje pod recesijom i svi su katastrofalni. To upravo možete vidjeti u Velikoj Britaniji; ekonomski pad sada traje dulje nego u doba Velike depresije. Štednja samo pogoršava stvari. Potrebna je ekonomska stimulacija za koju Europa ima sredstava, a koja bi omogućila zemljama prerasti situaciju i prebrode pad.

Doduše, situacija u Europi jako varira, a Grčka ima problema. Ali pogledajmo, recimo, Španjolsku. Do pucanja balona nekretnina, ta zemlja je imala proračunski višak. Probleme ne uzrokuju dugoročne vladine mjere potrošnje. Španskom balonu nekretnina, dakako, nikada nije trebalo biti dopušteno potrajati. Ali to je bio uglavnom lokalni problem, a ne temeljni problem vladine potrošnje i sa stimulacijom ekonomije Španjolska bi ga trebala moći prevladati.

Ako Europu u budućnosti ne čeka nastavak i produbljenje integracije, koja je alternativa? I kako Europa može razriješiti trenutnu ekonomsku krizu?

Pravi potez bio bi ekonomska stimulacija i napuštanje krutog pravila Europske središnje banke o stopi inflacije od 2%. Jedini argument koji vidim za to je klasni rat. To oslabljuje radništvo i pomaže u uništenju socijalne države, ali nije izlaz iz europskih ekonomskih problema. ESB je uvelike pod kontrolom Njemačke – iako, moram reći da je u posljednjih nekoliko tjedana pomalo ublažio svoju politiku, ali treba učiniti još mnogo više. Njemačka je ekonomija u posljednje vrijeme vrlo uspješna, a veliki dio njenog uspjeha oslanja se na činjenicu da ima europsko tržište.Ona sada ima odgovornost povesti sustav u smjeru rasta i razvoja, a ne ga još dublje potopiti u začaran krug štednje, stagnacije rasta, nemogućnosti otplate duga i tako dalje – a upravo se to događa. Što se tiče ovog vakuuma vodstva među europskim čelnicima – pa, bojim se da tu zasad nema nekih naznaka promjene.

Koja su vaša gledišta na takozvani “rat protiv terorizma” i prijetnju koju zapadnim nacijama sada predstavljaju islamski fundamentalisti?

Cijeli koncept rata protiv terorizma prilično je intrigantan. Rat protiv terorizma prvi je proglasio Ronald Reagan 1981. godine. Kada je njegova administracija stupila na dužnost, najavili su da će im u središtu pažnje biti ono što su nazvali državno kontroliranim međunarodnim terorizmom.Nazvali su ga kugom modernog doba, povratkom barbarstva u naše vrijeme i tako dalje. Velik dio reganovske politike bio je aktivno vođen tim principom. Tako je, primjerice, 1988. godine Reganove administracija proglasila Afrički nacionalni kongres jednom od najzloglasnijih terorističkih skupina na svijetu. To je bilo opravdanje za potporu apartheidu u Južnoj Africi, ne samo za njegove zločine u zemlji već iu inozemstvu, koji su vjerojatno odnijeli više od milijun života.

U Srednjoj Americi, koja je bila glavna meta Reganovog rata protiv terorizma, to je dovelo do stravičnih zločina. U Gvatemali je poklano oko 100.000 Maja u nečemu što je zapravo bio genocid. Bio je to državni teror. U Salvadoru je ubijeno približno 75,000 ljudi. Bio je tu i napad na Nikaragvu i SAD su bile izložene osudi zbog nezakonite uporabe sile, što znači terorizma. SAD su u stvari posvuda pokrenule veliki teroristički rat pod oznakom rata protiv terorizma. To je gotovo izbrisano iz povijesti jer je neprivlačno o tome razmišljati, ali je činjenica. Nastavlja se i dalje, zapadnjački državni teror ostaje značajan fenomen.

No, postoji i islamski teror. To je istina. I, naravno, na to se koncentriramo jer teror je ono što oni čine nama, a ne ono što mi činimo njima. To je vrlo uska i ograničena definicija. Problem islamskog terora svjesno preuveličavaju SAD, Britanija, Francuska i drugi. Primjerice invazija na Irak, obavještajne službe – CIA, MI6, sve – predvidjele su da će ona vjerojatno pojačati teror, što se i dogodilo. Teror se u prvoj godini povećao na oko sedam puta, prema statistikama vlade SAD-a. Mnogo je toga nedavno izašlo na vidjelo u Chilcotovoj istrazi u Velikoj Britaniji, ali znalo se i prije. Akcije kojima se pojačava terorizam jednostavno nisu način borbe protiv terora.

Nakon napada al-Kaide 11. rujna, postojao je izbor. Napadi su bili prilično oštro osuđeni unutar džihadskog pokreta, bilo je fatvi na britanskim sveučilištima i tako dalje. Sve je to dobro proučeno u akademskoj literaturi. Dakle, izbor je bio: ili pokušati izolirati al-Kaidu odvajajući je od skupine do koje pokušava doprijeti – džihadskog pokreta, muslimanskog stanovništva i tako dalje – i zatim je napasti, ako to ima smisla. Ili drugi izbor, koji je u osnovi bio slijediti naredbe Osame bin Ladena i započeti ratove u muslimanskom svijetu koji bi bili shvaćeni kao ratovi protiv islama i stoga mobilisali još više terorista. Ovo slučajno nije samo moje mišljenje. Zapravo citiram vodeće američke obavještajne specijaliste. SAD su slijedile bin Ladenov recept; njegovi su najbolji saveznici bili u Washingtonu. Prijetnja terorizma nije trivijalna i postoje načini da se s njom izađe na kraj, ako želite umanji prijetnju, a postoje i drugi načini reagiranja ako vas nije briga za terorizam i želite produži prijetnju. Na žalost, to su oni koje slijedimo.

U međuvremenu, i sami obilato provodimo teror. O tome se ne govori mnogo, ali pogledajmo, na primjer, zapadnu hemisferu. Najgori prekršitelj ljudskih prava na zapadnoj hemisferi svakako je Kolumbija. Samo u posljednjih nekoliko godina, prema kolumbijskoj vladi, gotovo je 140.000 ljudi ubijeno u paravojnom teroru blisko povezanom s vojskom koju obilato financira SAD. U stvari, američko financiranje Kolumbije daleko nadmašuje financiranje drugih zemalja zapadne hemisfere i postoji dugotrajna korelacija, dokazana u akademskoj literaturi, da je američka pomoć u vrlo bliskoj vezi s kršenjima ljudskih prava. Znači, s državnim terorom i drugim vrstama represije. Ima i mnoštvo drugih primjera. 1990-ih godina jedan od najgorih terora u europskoj regiji vršen je u jugoistočnoj Turskoj, koja je dio Organizacije Sjevernoatlantskog ugovora.

A redovito vidimo izvještaje da se takve stvari još i danas događaju u Turskoj.

Da, ponovno uzima maha, ali 90-ih je bilo uistinu strašno. Na tisuće gradova i sela je uništeno, desetine tisuća ljudi ubijeni, a milijuni izbjeglica protjerani. A sve to u sklopu NATO-a 80 % posto oružja dolazilo je iz SAD-a, a sudjelovale su i europske zemlje. To čak nisu ni dvostruki standardi. U neku ruku, to je jedan jedini standard – ono što mi radimo njima je u redu, ono što oni rade nama je nepodnošljivo.

Osvrćući se na prošlogodišnje glasovanje UN-a o palestinskom statusu države, jeste li bili razočarani ili iznenađeni nedostatkom   podrške Palestini   od strane Europe i SAD-a?

Sa strane SAD-a to je bilo predvidljivo i nimalo iznenađujuće. Ali Europa se, mislio sam, ponijela iznenađujuće kukavički. Europa je naprosto pokleknula pod pritiskom SAD-a, a nije morala. Pomislio sam kako postoji šansa da Europa pokaže hrabrost i integritet i zauzme samostalno stajalište. Ali nije, popustila je.

I konačno, koja su glavna nova istraživačka područja na kojima sada radite?

Pišem, radim i govorim o dugoročnijim pitanjima. Primjerice, dogodila se značajna promjena u SAD-u i, naravno, u globalnim gospodarstvima. U SAD-u je nakon 1970-ih godina uslijedio nagli preokret stotina godina američke povijesti, koja je svjedočila ne baš ugodnim usponima i padovima, ali je u cjelini imala putanju u smjeru razvoja, ekonomskog rasta, industrijalizacije i napretka, ljudskih prava i tako dalje . Na tom je putu neugodnih varijacija, ali to je bila uopćena tendencija.To se 1970-ih počelo obrtati. Ekonomija se pomakla kao financijalizacija, golemom porastu uloge financijskog kapitala i seljenja proizvodnje na prekomorske lokacije. Tako se proizvodnja nastavlja i imate iste vlasnike i menadžere, ali proizvodite u Kini umjesto u Ohiju. To su bile velike promjene koje sežu i izvan Amerike.

Njemačka je zadržala snažnu proizvodnju i izvoznu ekonomiju, ali drugdje u Europi došlo je do promjena u mnogim pogledima. Neki su komentatori opisali financijske institucije kao larvu koja izjeda ekonomiju iznutra. Mislim da je to točno. Te promjene pokrenule su začarani krug u kojem ubrzana koncentracija bogatstva – uglavnom u financijskom sektoru i sitnom segmentu društva – vodi do koncentracije političke i zakonodavne moći, što nastavlja krug prema fiskalnoj politici i deregulaciji. Tada imate državu koju se redovito poziva da priskoči u pomoć u ekonomskim krizama i izravne posljedice tih procesa koji se odvijaju još od vremena Reagana i Thatcher-ove. To su privatizacija profita i socijalizacija duga.

U međuvremenu, politički sustav raspada se na komadiće. Troškovi izbora strahovito su porasli i to tjera političke stranke sve dublje u korporativne profite do te mjere da sada, ako želite uticajno mjesto u Kongresu, morate ga kupiti. Nekada bi vas do položaja predsjednika odbora dovelo iskustvo i zasluge. Sve to vodi ka stvarima kao što je farsa koju upravo sada promatrate na republikanskim predizborima i to je opasno. Konačno je došlo do neke javne reakcije na te procese i to bi moglo biti značajno.
 
 
(vestinet.rs/uredio: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11956"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]