Članovi turske ultradesničarske organizacije “Sivi vukovi”, za koje se vjeruje da su ubili pilota ruskog vojnog aviona Su-24, sudjelovali su i u energetskoj blokadi Krima

Snimak koji to potvrđuje objavio je lider “Medžlisa krimskih Tatara” Lenur Isljamov, koji je bio jedan od organizatora blokade.

“Turski patrioti iz organizacije ‘Bozkurtkar Turk ulkuculeri’, u narodu prosto – ‘Sivi vukovi’, posjetili  blokadu. Obruč blokade se steže”, napisao je Isljamov ispod fotografije objavljene na Facebooku.

Na fotografiji se nalazi Isljamov okružen mladim ljudima, od kojih trojica pokazuju rukama simbol skupine, tzv. “Vučija glavu” (mali prst i kažiprst su podignuti kao vučje uši, dok su palac, srednji i prstenjak spojeni u točku na dlanu da izgleda kao vučja njuška).

“Sivi vukovi” su ultranacionalistička i neofašistička grupa, koja je nastala u Turskoj šezdesetih godina prošlog stoljeća, a bila je glavna sila iza nacionalističkog nasilja u drugoj polovici sedamdesetih godina, kada je dobila nadimak “odred smrti”. Opisuju je kao militantno omladinsko krilo turske Partije nacionalnog pokreta koja sad ima čak 40 mjesta u turskom parlamentu.

Deklarirani cilj ovog pokreta je uspostavljanje “Panturske nacije”. Ta nacija, prema njihovoj predstavi, treba da zauzima prostor od Balkana preko središnje Azije do Kine i ujediniti sve “turske narode” u “velikoturskom carstvu”, u kome nema mjesta za manjine i neistomišljenike.

Pretpostavlja se da su “Sivi vukovi” ubili pilota oborenog ruskog zrakoplova SU-24 u Siriji, koji se katapultirao, nakon što ga je pogodio turski F-16.

Inače, još u rujnu su aktivisti “Medžlisa krimskih Tatara” zajedno s članovima ultradesničarskog “Desnog sektora” započeli blokadu hrane na Krimu, a u studenom su, kako se sumnja, baš oni minirali dalekovode zbog čega je više od 1,6 milijuna ljudi na poluotoku ostalo bez struje.

Nakon miniranja dalekovoda, sudionici takozvane “javne blokade Krima” su počeli prijetiti da se tu neće zaustaviti, već da će proširiti svoje akcije.

Lider “Medžlisa krimskih Tatara” Lenur Isljamov je izjavio da su on i njegove pristalice već započeli “pomorsku blokadu poluotoka” i da će paralizirati Kerčenski zaljev, ali nije precizirao o kakvim sabotažama se radi.

“To je već vojna operacija, pa zbog toga još ne mogu govoriti o tome. Međutim, mogu reći da je pomorska blokada Krima već počela … Kada su Turci oborili taj (ruski) zrakoplov, koji je upao na njihovu teritoriju (?!), već su započeli blokadu Bospora i Dardanela. Ostaje samo Kerčenski zaljev, a mi ćemo se time pozabaviti i već se bavimo “, izjavio je Isljamov.

On je istakao da će između energetske i pomorske blokade Krima biti organizirana još jedna blokada, ali nije precizirao o čemu je riječ.

“O njoj ćete uskoro saznati”, poručio je on.

Vojni stručnjaci i analitičari ne isključuju mogućnost da “sudionici blokade” teoretski mogu organizirati nekakvu diverziju u Kerčenskom zaljevu, ali istovremeno ocjenjuju da je to, ipak, u praksi neizvedivo, jer Rusija ima svoju obavještajnu službu i sustave zaštite.

Stručnjaci ističu da im prijetnje Isljami “više liče na nekakav PR, nego na upozorenje na konkretne akcije”.

Ranije je članica Savjeta federacije za obranu i sigurnost Olga Kovitidi, koja predstavlja Krim u Gornjem domu Državne dume izjavila da su sudionici terorističke skupine, koji su minirali dalekovode na Krimu, pripadnici “Medžlisa krimsko-tatarskog naroda”, koji financiraju zemlje NATO-a, na čelu sa SAD i Turskom, kao i “Desnog sektora”, organizacije koja je u Rusiji zabranjena zbog terorističkog djelovanja.

 
(sputniknews.com/uredio:nsp)

Nova informacijska tragedija u Ukrajini je započela prilično nevino: patriotska web stranica Nedelya.ua je organizirala anketu

Pitanje je glasilo: Kojem političaru biste povjerili da vlada vašom državom? Glasalo je 41.664 ljudi, a rezultat je šokirao organizatore!

Čak je i Žirinovski imao bolji rezultat od Porosenka. Kakav šok za ukrajinske nacionaliste, zar ne?

Netko će reći da su trolovi iz Kremlja bili ti koji su većinski glasali na anketi za Putina kako bi se poigrali s ukrajinskim patriotima, ali to je malo vjerojatno pošto je ovaj sajt poznat u prilično uskom krugu i ne posjećuju ga trolovi i botovi.

Također, ako je i bilo trolova i botova, zašto nije bilo onih koji su glasali za Porosenka, Jacenjuka, lijaska i Timošenku? To je samo po sebi dokaz da građani Ukrajine preziru svoje lidere .

Uvjerljivo je pobijedio Vladimir Putin. Pogledajte rezultate:

• Putin: 84% (34.905 glasova)
• Lukašenko: 5% (2032)
• Xi Jinping 2% (820)
• Žirinovski 2% (708)
• Porosenko 1% (538)
• Merkel 1% (430)
• Mari Le Pen 1% (426)
• Nazarbajev 1% (318)
• Obama 1% (244)
• Timošenko 0% (176)
• Lijaski 0% (170)
• Jatsenjuk 0% (158)
• Kolomojski 0% (150)
• Simonenko 0% (130)
• Kučma 0% (86)
• Janukovič 0% (116)
• Tigipko 0% (76)
• Kravčuk 0% (32)
• Juščenko 0% (32)

Na kraju krajeva, zašto bi tako nešto trebalo biti iznenađenje?

Putin se smatra najboljim političarem na svijetu u globalnoj medijskoj zajednici. To je potvrdila i svjetska anketa 2013. godine u kojoj je sudjelovalo 175 novinskih agencija i medijskih kuća diljem svijeta. Portal Nedelya.ua nije sudjelovao u ovoj anketi, ali je očito potvrdio njen rezultat. Čak i u Ukrajini, u kojoj se stanovništvo 24 sata dnevno uvjerava da je Putin zao, građani glasaju za njega.

U ovoj anketi se uočava i ključna razlika između Ukrajine i Rusije. Rusija iza sebe ima jaku tradiciju državnosti i provjeren sustav odabira kadrova koji rijetko kad pogriješi. Ukrajina nema ni jedno ni drugo. Stoga su svi ukrajinski dužnosnici nesposobni mediokriteti koji ne znaju što rade.

Kao što je drug Staljin nekada rekao: “kadrovi odlučuju o svemu”. Sudbina država i carstava ovisi od kadrova koji je vode, a ako obratite pažnju na ukrajinsku elitu, jasno vam je da je Ukrajini odzvonilo.
 
Izvor: Webtribune.rs
priredio: NSP

“Još uvijek sve vidim prilično jasno, nisam zaboravio”, kaže Titos Patrikios. “Policija Atene je pucala na gomilu s krova parlamenta na trgu Sintagma. Mladi momci i djevojke ležali su u lokvama krvi, dok su ostali jurili niz stepenice u totalnom šoku i panici”.

“Onda sam skočio na fontanu nasred trga, koja je i dan-danas tamo i počeo vikati: “Drugovi, ne razilazite se! Pobjeda će biti naša! Ne idite. Mi ćemo pobijediti! “.

“Bio sam uvjeren da ćemo pobijediti”, kaže on danas. Međutim, tog dana nije bilo pobjede, a država koja se samo nekoliko tjedana ranije oslobodila od Hitlerovog Reicha je sada ubrzano tonula u krvav građanski rat. (analogija sa Jugoslavijom 1991.)

Patrikios (86), još uvijek se sjeća svake scene i svakog hica koji je ispaljen tog kobnog jutra 3. prosinca 1944. godine.

Prije točno 70 godina Britanci, koji su još uvijek ratovali s Njemačkom, su otvorili vatru na civile koji su prosvjedovali u potpori partizanima, s kojima su Britanci bili u savezu tri godine.

Gomila je nosila grčke, američke, britanske i sovjetske zastave i uzvikivala: “Živio Churchill, živio Roosevelt, živio Staljin”, odobravajući savez.

Dvadeset osam civila, uglavnom momaka i djevojaka, ubijeno je, dok je na stotine njih povrijeđeno. “Nitko nije očekivao krvoproliće”, rekao je Patrikios.

Britanska logika je bila brutalna i podmukla: premijer Winston Churchill je procijenio da je utjecaj komunističke partije u okviru pokreta koji je podržao kroz rat – Nacionalni liberalni front – porastao više nego što se nadao, dovoljno da propadne njegov plan da vrati grčkog kralja na vlast. Tako je njegova vojska poduprla Hitlerove pristaše.

Tog dana je bilo još ljudi, poput Patrikiosa, koji su ubrzo postali istaknuti članovi ljevice. Mikis Theodorakis, čuveni skladatelj i ikona moderne grčke povijesti premazao je grčku zastavu krvlju onih koji su pali. On je, kao i Patrikios, bio član omladinskog otpora i znao je da se njegova država promijenila. Uskoro su saveznički avioni napadali utočišta ljevičara, započevši Atensku bitku, u Grčkoj poznatu još i kao Dekemvriana, u kojoj su se Britanci i nacisti borili protiv partizana .

Tako je Grčka zapala u katastrofalni građanski rat

Ova izdaja je napravila vječitu provaliju između ljevice i desnice u Grčkoj.

Glavni povjesničar za ovaj period, Andre Gerolimatos navodi kako su ustanak iz 1944. godine i građanski rat koji je trajao od 1946. do 1949. utkani i u sadašnjost Grčke jer nikada nije došlo do pomirenja. “U Francuskoj ili Italiji, ako ste se borili protiv nacista, bili ste poštovani u društvu nakon rata, neovisno od ideologije. U Grčkoj su ljudi mučeni od strane onih koji su surađivali s nacistima po naređenju Britanaca. Taj zločin nikada nije procijenjen, a mnogo toga što se sada događa u Grčkoj posljedica je neraščišćene prošlosti”.

Prije rata, Grčkom vladala kraljevska diktatura čiji je simbol fašističke sjekire i krune predstavljao izvjesnu dihotomiju čim je rat počeo: diktator, general Joanis Metaksas trenirao je u Njemačkom carstvu za vojnog časnika, dok je grčki kralj George II – ujak princa Filipa, vojvoda od Edinburgha – bio privržen Velikoj Britaniji. Grčku ljevicu je u međuvremenu ojačao priljev ispolitizovanih pobunjenika i liberalnih intelektualaca iz Anadolije u Pireus i Atenu.

I diktator i kralj su bili vatreno antikomunistički nastrojeni, a Metaksas je zabranio komunističku partiju, KKE, mučeći njihove članove, sljedbenike i sve ostale koji nisu prihvaćali “nacionalnu ideologiju” u logorima i zatvorima, ili ih jednostavno proterivajući. Kada je rat počeo, Metaksas je odbio Mussolinijev ultimatum da se preda i zakleo se na odanost anglo-grčkog savezu. Grci su se hrabro borili i pobijedili Talijane, ali nisu odoljeli Wehrmachtu. Do kraja travnja 1941. godine, sile Osovine su izvele okupaciju države. Grci su se opirali, na početku spontano, a kasnije i u organiziranim skupinama.

Desničari i monarhisti se nisu uspijevali opirati i nisu bili veća prijetnja.

Britanski prirodni saveznici bili su EAM – savez ljevičarskih i agrarnih partija među kojima je KKE dominirala – i ELAS, njihova partizanska desna ruka.

Nema pretjerivanja u tvrdnjama da je okupacija bila užasna. U knjizi profesora Marka Macauera “Unutar Hitlerove Grčke” opisuje blokove koji su se miješali s ostalima na ulici tako da bi maskirani informeri mogli ukazati na sljedbenike ELAS-a Gestapou i Bataljonima sigurnosti – koji su uspostavljeni od strane kolaboracionističke vlasti kako bi pomagali nacistima.

Skidanje i silovanje žena je bio siguran način za osiguravanje “priznanja”. Tijela su visjela s drveća u javnosti, dok su ih Bataljuni sigurnosti čuvali da ih netko ne bi uklonio. Kao odgovor, ELAS su pokrenuli protunapad na Nijemce i njihove suradnike. Pokret partizana se rodio u Ateni, ali se nalazio u selima, tako da se Grčka progresivno oslobađala od sela.

Do jeseni 1944. godine, Grčka je bila devastirana okupacijom i glađu. Pola milijuna ljudi je umrlo (7% stanovništva). ELAS je, međutim, oslobodio na desetine sela i ostvarivao kontrolu nad dijelovima zemlje dok se službena država raspadala. Nakon povlačenja Nijemaca, ELAS je održao 50.000 naoružanih partizana izvan prijestolnice, složivši se u svibnju 1944. godine za dolazak britanske vojske i postavivši svoje ljude pod komandu generala-potpukovnika Ronald Scobiea.

Nijemci su 12. listopada evakuirali Atenu. Neki borci ELAS-a su se sve vrijeme nalazili u prijestolnici i slavili slobodu između oslobođenja od Nijemaca i dolaska Britanaca. Jedan od partizana je još uvijek živ, ima 92 godine i legenda je moderne Grčke.

Glezos je čovjek koji se 30. svibnja 1941. godine popeo na Akropolu s još jednim partizanom i skinuo zastavu sa svastikom koja je tamo visila mjesec dana. Njega je 1942. godine uhitio Gestapo, zbog čega je mučen i pritom je obolio od tuberkuloze. Uspio je pobjeći i ponovno je uhićen dva puta, drugi put od strane kolaboracionista. Prisjeća se da su ga osudili na smrt u svibnju 1944., prije nego što će Nijemci napustiti Atenu. Ipak, uspio je izbjeći smaknuće.

On je danas ikona grčke ljevice. “Englezi i danas smatraju da su oslobodili Grčku i spasili je od komunizma, ali u stvari nisu to nikad učinili. Grčku je oslobodio pokret otpora. “, Rekao je on.

Britanci su stigli 18. listopada, postavili privremenu vladu pod Georgios Papandreoum i počeli s pripremama da povrate kralja. “Pozdravili su ih kao saveznike. Nismo imali pojma da smo se u tom trenutku već odrekli svoje države i svojih prava “.

Zvanično razmišljanje Britanaca prikazano je u ratnim dokumentima. Postoji čak i tajni memorandum kojeg je Churchill poslao Rooseveltu i u kojem je napisao da se boji da će komunistički ekstremisti pokušati zauzeti grad kada Nijemci budu napuštali državu.

Međutim, ono što su borci za slobodu željeli, bila je država kojom vlada narod. U studenom, Britanci su počeli oslobađati kolaboracioniste i članove Bataljona sigurnosti u cilju sprječavanja širenja komunizma. Oni su točno znali što rade.

Tada se pojavio Dogovor o postocima, koji su sastavili Churchill i sovjetski komesar Josip Staljin na “Tolstoj konferenciji” u Moskvi 9. listopada 1944. godine. Jugoistočna Europa je po tom dogovoru podijeljena na “sfere utjecaja”, pri čemu je Staljin preuzeo Rumunjsku i Bugarsku, dok je Velika Britanija preuzela Grčku kako bi držala Ruse podalje od Mediterana. Sljedeći logičan potez bio bi uvrštavanje ELAS-a u grčku vojsku, ali Britanci i grčka vlast to nisu učinili jer je Churchill želio okršaj s KKE kako bi povratio kralja. Churchill je vjerovao da će se tako povratiti legitimnost i red.

Grčki komunisti su odlučili da neće preuzimati državu bar ne do kraja studenog, početka prosinca 1944. godine. KKE su željeli biti dio središnje vlasti. Da su htjeli revoluciju, doveli bi onih 50.000 ljudi.

“Regrutujući kolaboracioniste, Britanci su promijenili paradigmu, označavajući povratak starog reda. Churchill je želio konflikt “, kaže Gerolimatos.

Nedelja ujutru, 3. prosinca, bila je sunčana, dok su grčki republikaci, antimonarhisti, socijalisti i komunisti koračali ka trgu Syntagma. Policijski kordoni su im blokirali put, ali nekoliko tisuća se probilo. Kako su se približavali trgu, čovjek u uniformi je povikao: “Upucajte đubrad!”. Smrtonosna paljba sa zgrade parlamenta i britanskog stožera trajala je pola sata. Do podneva je do trga stigla druga skupina prosvjednika, dok se na trgu nije nalazilo 60.000 ljudi. Nakon nekoliko sati, britanski padobranci su raščistili trg.

Borba za Atenu je počela, a Churchill je dobio svoj rat.

Manolis Glezos je bio bolestan tog jutra, oborila ga je tuberkuloza, ali kad je čuo što se dogodilo odmah je ustao iz kreveta.

“Oni su radije koristili svoju vojsku kako bi se borili protiv nas nego protiv nacista”, rekao je on. “Bilo je teško pucati na njih, ipak su Britanci do nedavno bili naši saveznici, a sada su vodili rat protiv našeg naroda”.

Na vrhuncu borbe, kaže Glezos, Britanci su čak postavili i snajpere na Akropolu. “To čak ni Nijemci nisu radili. Pucali su na mete EAM, ali im nismo uzvraćali kako ne bismo oštetili spomenik “.

General pukovnik Skobi je 5. prosinca uveo vojni zakon i idućeg dana naložio bombardiranje radničke četvrti Metz.

Patrikios je vikao “Mi smo braća, nema nas što dijeliti, dođite s nama!” U nadi da će se Britanci povući, ali da ga Evangelos Goufas nije povukao dolje, metak usmjeren u njegovom pravcu bi ga ubio.

“Sada ću vam reći nešto što nikad nikome nisam rekao”, rekao je Manolis Glezos nestašno. On se 25. prosinca odlučio na nevjerojatnu ludost, postavivši više od tone dinamita ispod hotela Grand Bretanja, gdje je general-potpukovnik Skobi formirao stožer.

“Čekali smo detonaciju, čekali i čekali, eksplozije nije bilo. Onda sam saznao da je EAM otkrio da se Churchill nalazi u zgradi i da je napad obustavljen “.

Na tisuće ljudi je ubijeno tijekom Dekemvriane, 12.000 ljevičara je poslano u logore na Bliskom istoku. Primirje je potpisano 12. veljače, a onda je počelo poglavlje grčke povijesti poznato kao “Bijeli teror”.

Patrikios ne spada u ljude koji žele da prošlost utječe na sadašnjost, ali upravo se to dogodilo u Grčkoj. On je proveo godine u koncentracijskim logorima.

“Proveo sam šest mjeseci na Makronisosu, razbijajući kamenje, berući kupine i noseći pijesak. Jednom prilikom sam morao stajati 24 sata nakon što je otkriveno da su novine objavile pismo koje je opisalo zapanjujuće uvjete u logoru. Iako sam ja napisao to pismo i proslijedio ga svojoj majci, nikad nisam priznao da sam to uradio”.

Patrikios je čak imao i sreće. Na tisuće njih je pogubljeno, obično u javnosti. Njihove glave i tijela koja su visjela rutinski su prikazivana na javnim trgovima.

Ime čovjeka koji je zapovijedao “Britanskom policijskom misijom” u Grčkoj je malo poznato. Sir Charles Wickhama je Churchill postavio kako bi nadgledao grčke sigurnosne snage i regrutirao kolaboracioniste. Njemu se pripisuje uspostavljanje jednog od najzloglasnijih logora, Gijaros, u kojem su zatvorenici mučeni i ubijani.

Prije nego što je završio u Grčkoj, on se borio u Rusiji 1918. godine, a nakon Grčke je završio u Palestini 1948. godine.

Grčki akademici imaju različita mišljenja o tome na koji način je Wickham bio izravno odgovoran za uspostavu logora i mučenika. Panurgija smatra da je logor na Gijarosu osnovan na izravnu inicijativu Wickhama. Gerolimatos, pak, kaže da Grcima nisu bili potrebni Britanci za uspostavu logora.

Do rujna 1947. godine, kada su komunisti zabranjeni, 19.620 ljevičara nalazilo se u grčkim logorima i zatvorima, uz 12.000 na Makronisosu, a procjenjuje se da ih se još 39.948 nalazilo u britanskim logorima na Bliskom istoku.

Zatvorenicama su djeca oduzimana dok ne bi priznale da su “Bugarke” i “ku*ve”. Sustav pokajanja sa Makronisosa je imao za cilj stvoriti patriote koji bi služili domovini.

Manjine u zatvoru Kifisa su prebijali žicama i čarapama punjenim betonom. Na grudima dječaka su šivali njihova imena sa slavenskim dodacima na imena. Mnogi su bili i silovani.

Manolis Glezos, pak, ima svoju priču. On je napisao knjigu o okupaciji i predstavio reprodukciju posljednje poruke od svog brata Nikosa. Nikosa su ubili kolaboracionisti jedva mjesec dana prije nego što će Nijemci napustiti Grčku.

Nigdje drugdje u novooslobođenoj Europi nacistički simpatizeri nisu uspjeli toliko se probiti u strukturu države tako efektivno.

Oživljenje neofašizma u obliku današnje desničarske stranke Zlatna zora ima izravne veze s neuspjehom da se država pročisti od desničarskih ekstremista. Mnogi sljedbenici Zlatne zore su i potomci Bataljonista.

Glezosu je žao što ljudi koji su ubili njegovog brata nikada nisu kažnjeni, a da su isti ti ljudi sada na vlasti. Glezos je godinama stvarao knjižnicu u čast svog brata. “Priča o mom bratu je priča o Grčkoj”, kaže on.

“Ubijali smo”, priznao je Glezos, “ali cilj nije bio da se ubijaju civili”.

Grčki premijer Konstantinos Caldaris je u prosincu 1946. godine, suočen s mogućnošću povlačenja Britanaca, posjetio Washington da traži pomoć Amerikanaca. Kao odgovor, State Department je formulirao plan za vojnu intervenciju, koja je u ožujku 1947. godine postala osnova Trumanove doktrine – interveniranja protiv komunizma kad god se smatra prijetnjom.

Glezos se još uvijek naziva komunistom. Ali isto kao i Patrikios, koji nije vjerovao u staljinizam, vjerovao je da bi komunizam u Grčkoj bio katastrofa. On smatra da je Staljin glavni razlog pada Grčke, jer je predao državu Englezima.

Patrikios je tek kasnije shvatio što se zapravo dogodilo, kada Zapad nije intervenirao tijekom ustanka u Budimpešti. Shvatio je da Dekemvriana nije bila lokalni konflikt, već početak Hladnog rata koji je prvo počeo kao topli rat u Grčkoj.

“Cijela stvar se desila uzalud”, rekao je Gerolimatos. “Ništa od toga se ne bi desilo da Churchill nije htio povratiti kralja. Posljednja stvar koju su Grci željeli jest povratak monarhije koju su podržavali nacistički kolaboracionisti. Grčka i dan-danas nosi ozbiljne ožiljke zbog toga”.

“Iako je Grčka oslobođena, nacistički kolaboracionisti su dobili rat, zahvaljujući Britancima”, rekao je Glezos.

Ed William i Helena Smith (The Guardian)
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(webtribune.rs, youtube.com/uredio:nsp)