Kako su nas navukli! Cijeli svijet u rukama bankara!

Prije dva tjedna stiglo je novo izviješće Međunarodnog monetarnog fonda koje pokazuje zastrašujuće podatke. Naime, svijet nikada do sada nije bio toliko dužan kao u ovom trenutku. Ukupni dug svijeta iznosi 152 bilijuna američkih dolara, što je najveći ikada zabilježeni dug u povijesti.

Uz to i omjer duga u odnosu na BDP je na rekordnih 225 posto, a 2014. bio je na 200 posto, što znači da se države svijeta sve više i više ukopavaju u dugove koje je u biti nemoguće otplatiti!

Ekonomski stručnjaci tako sada važno upozoravaju da je svijet na putu ulaska u veliku globalnu rececesiju pogotovo jer je gotovo pa nemoguće vratiti dug.

Bankari naravno trljaju ruke jer sa svijetom se dogodilo ono što su dugo planirali. Čak ni nije važno hoće li dug biti otplaćen koliko je važno upravljati poniznim i robovima cijelog svijeta koji dok god su u dugu moraju slušati ali i predavati sva svoja dobra u njihove ruke.

Upravo sada radi se na projektu razvlaštenja svih država svijeta i to je ono o čemu se ne smije govoriti.

To je ona ključna stvar zbog koje svjetski mediji demoniziraju države poput Poljske ili Madžarske, zemlje koje su rekle NE bankama i NE dužničkom ropstvu! Hrvatska nažalost nije među njima, a kako se čini prema izabranoj i nedavno složenoj masoniziranoj i bankarskoj Vlasti, ide prema – nestanaku Hrvatske i sveg njezina dobra!

Hrvatska naime, kao zemlja koja još uvijek ima mnogo privatnog vlasništva u Europi prva je meta za razvlaštenje i upravo zbog toga je Ovršni zakon nedodirljiv jer on je i donesen samo zbog toga kako bi se ljudima oduzelo sve. Kako bi postali roblje novog svijetskog poretka!

Čitav svijet, čitavo čovječanstvo u rukama je malene šačice ljudi koja je ovo dužničko ropstvo planirala i ostvarivala cijelo ovo vrijeme, a njihove odluke samo su provodili ljudi u Vlasti pojedinih zemalja članica pa tako i Hrvatske.

Da ovaj dug svijeta nije slučajan, već da je plan bankarske elite koja je svijesna neotplativosti duga pojedinih država, novac namjerno davala, progovorio je svojevremeno i John Perkins, jedan od najvećih i najjačih, vodećih svjetskih ekonomista a koji je nakon što je shvatio da je zapravo “plaćeni ekonomski ubojica novog svjetskog poretka” izašao u javnost s cijelom istinom koju je opisao u svojoj knjizi “Ispovijest ekonomskog ubojice”.

Kako on tvrdi (a sad je već vidljivo i golim okom), bio je plaćen i primoran zajedno s čelnicima MMF-a, Svjetske banke te drugih globalnih financijskih institucija krojiti novi (ekonomski) poredak te globalnu ekonomiju koja se temelji na krađi svih dobara svijeta kroz dužničko ropstvo.

Cijelo svoje iskustvo plaćenog ekonomskog ubojice je sumirao čime je izazvao velike reakcije jer je on jedini “bankar” koji se usudio raskrinkati veliku zavjeru protiv čovjeka koju predvode banke na čelu s već znanim pojedincima, populacije koja sadrži jedan posto stanovništa a prema istraživanjau Oxfama u svojim rukama drži bogatstvo cijelog svijeta.

John Perkins je završio i studij za rukovoditelja tvrtke na Sveučilištu u Bostonu i vrlo brzo je postao zanimljiv, kao odgovarajući potencijal, izvjesnim političko-gospodarskim strukturama, kao što su Nacionalna agencija za sigurnost (NSA) i MAIN, mala tvrtka koja je bila konzultant Svjetske banke oko investicijskog programa za zemlje Trećeg svijeta.

Preko noći postao je neka vrsta tajnog agenta odnosno ekonomski plaćeni ubojica koji je odlično, pokazalo se, radio svoj posao jer je dugo godina opstao u srži sofisticiranih gospodarskih manipulacija na međunarodnoj razini.

Radilo se na stvaranju niza država ekonomski ovisnih o SAD-u, čime bi ta ista Amerika sebi osigurala regularan put do eksploatacije resursa države koja je ekonomski umrla.

Radilo se tu i o milijardama dolara koje su kružile i preko kojih su cijele države postale roblje. Danas, kada su mnogi hrvatski ljudi zapeli u aferi “Švicarci” mi gledamo banke koje su prevarile građane (naočigled) a sada se ograđuju od prijevare govoreći, kako one ništa nisu znale.

No, ako je sve onako kako Perkins priča na globalnoj razini, na državnoj je još i gore. Perkins tako priča da je sve namjerno, pomno osmišljeno do detalja i da je dužničko ropstvo detaljan projekt porobljavanja svijeta.

Njegov posao bilo je uvjeravanje čelnika zemalja, pogotovo onih siromašnijih da posude dovoljno novca od spomenutih financijskih institucija, a krajnji cilj je bio da te zemlje završe u dužničkom ropstvu. Kada bi njegovo uvjeravanje uspjelo, korumpirana elita u tim državama preko noći bi se obogatila, a resurse bi potpuno prepustila korporacijama i geopolitičkim interesima SAD-a.

“Najvažniji zadatak za ekonomskog plaćenog ubojicu je da otkrije sve one zemlje Trećeg svijeta koje imaju resurse za koje su zainteresirane američke korporacije (nafta, plin), zatim tim zemljama Svjetska banka ili njoj slične institucije dozvoljavaju ogromne pozajmice.

Ali, novac ne ide izravno u tu zemlju. On prvo ide američkim tvrtkama koje grade moćne tvornice, industrijske komplekse ili poduzimaju druge grandiozne infrastrukturne projekte u toj zemlji.

Zemlja, naravno, upada u ogroman dug koji ne može podmiriti, nikada a mi smo to znali prije nego smo im dug dali” govori Perkins i dodatno objašnjava što se događa kada države shvate da ne mogu otplatiti dug.

“Tada mi ekonomski plaćeni ubojice idemo natrag u tu zemlju i kažemo: “S obzirom na to da ne možete platiti svoje dugove, dajte nam ono od čega živite – prodajte, primjerice, vašu naftu, po niskim cijenama, našim naftnim kompanijama.

A ako se oni pobune ili ne daju to što tražimo, agenti bivaju poslani da sruše tu vladu ili eliminiraju one lidere koje ekonomske ubojice nisu uspjele podmititi. To se meni dogodilo u Panami i Omar Efraín Torrijos je bio ubijen kao rezultat toga.

No, ako niti to ne uspije (instalirani prosvjedi, rušenje vlasti, ubojstvo) tada se na tlo te zemlje šalje američka vojska – kao što se dogodilo s Irakom” jasan je Perkins.

“Već sam spomenuo na koji način Svjetska banka i njene sestrinske organizacije funkcioniraju u čitavoj ovoj priči ali treba dodati da, jednom kada se zemlje zaduže, Međunarodni monetarni fond im nudi dodatnu financijsku pomoć.

U izvjesnom smislu, to je smanjenje dugovanja ali tek onda kada se država ili države slože da prodaju svoja dobra i druge resurse stranim tvrtkama i da privatiziraju javni sektor.

Posljedica toga je da te države potpadaju pod tu svjetsku imperiju a što je zapravo krajnji cilj”. Perkins je svjestan da je godinama radio za mračnu imperiju bankara koji su na ovaj ekonomsko-monstruozni način države činile ovisnima o njihovoj moći baš onako kako su naši građani svojim, u biti neotplativim kreditima zauvijek robovi banaka potpuno ovisni o milosti sustava.

Što znači kovanica “ekonomski ubojica” najbolje govori opis iz njegovog bestsellera “Ispovijesti ekonomskog ubojice” u kojem kaže:

“U zemljama poput Ekvadora, Nigerije ili Indonezije oblačimo se kao učitelji ili vlasnici radnji. U Washingtonu i Parizu izgledamo kao vladini službenici ili bankari. Djelujemo skromno i prosječno.

Posjećujemo projekte i obilazimo osiromašena sela. Propovijedamo altruizam i govorimo za lokalne novine o dobrobiti koju će donijeti naši humanitarni projekti. Konferencijske stolove i vladine odbore prekrivamo tabelama i visokim proračunima, a na Harvardovoj školi za ekonomiju držimo predavanja o čudesima makroekonomije. Mi smo stalno prisutni i radimo otvoreno.

Ili, u najmanju ruku, tako se predstavljamo i takvi smo prihvaćeni. Tako funkcionira ovaj svijet.”

Perkins je jedan od rijetkih koji se pobunio protiv te svjetske imperije, kako to i sam naziva, a koja mahnito prijevarom grabi sve u svoju vlast kako bi mogli s vremenom zagospodariti čitavim svijetom.

Svjestan je Perkins i da je radio za Novi svjetski poredak i svojevrsnu “nadvladu” koja to sve čini i o tome jasno govori u svojim knjigama sa zaključkom da je cilj u potpunosti osiromašiti ljude diljem svijeta preko banaka i dovesti ih dužničko ropstvo, a onda, kada sve što posjeduju (i države i pojedinci) bude u vlasništvu banaka, ljudi nemaju što drugo nego se pretvoriti u poslušno roblje novog svjetskog poretka.

Što je najjače od svega to se već dogodilo. Gotovo sve države svijeta, uključujući i Hrvatsku su u potpunosti ovisne o svjetskoj banci a građani posljednjih godina gube svu imovinu zbog zakona koji je podređen bankama. Slučajno?

Kod nas se ta krađa vlasništva događa godinama, no posljednje dvije – tri godine bile su pogubne po Hrvate, građane koji su svakim danom sve svjesniji da se dug ne može otplatiti.
 
(dnevno.hr)

AMERIČKI EKONOMSKI ANALITIČAR MICHAEL SNAJDER: KOLAPS SAD-a JE NEIZBJEŽAN ZA ŠEST MJESECI

Javni dug SAD premašio je 19 bilijuna dolara.

Samo od 30. listopada prošle godine – povećan je za više od jednog bilijuna. Međutim, ako se tome dodaju neplaćene obveze za socijalno osiguranje, zdravstvenu zaštitu i mirovine za veterane, iznos američkog duga je na razini od 120 bilijuna dolara.

Ekonomski analitičar Michael Sneider smatra da je financijski kolaps SAD neizbježan “u narednih šest mjeseci”.

Slično misli i doktor Don Boys, bivši član Zastupničkog doma iz Indiane, koji u članku objavljenom u The Patriot Post predlaže sunarodnjacima da se pripreme za nastupajuće teške dane.

Po njegovom mišljenju, svaki Amerikanac (kao i Kanađanin) mora naučiti još jednu profesiju. Tako, odvjetnik mora naučiti kako da pravi tepihe, doktor – kako polira namještaj, prodavatelj – ovladati popravkom bijele tehnike. I, svatko od njih se mora početi baviti vrtlarstvom – ne samo iz zdravstvenih razloga. A crkve trebaju pokrenuti mirovinske projekte.

U svojim predviđanjima Boys nije usamljen.

Jim Rogers, američki milijarder i investitor, u intervjuu za Sophie & Co je upozorio da su SAD – iako su najveća svjetska ekonomija – također najveći svjetski dužnik i da je većina njihovog rasta u posljednjih nekoliko godina zasnovana na pozajmicama i tiskanju novca. On zato podvlači: Netko će morati platiti za sve to, i to će biti katastrofa za sve Amerikance, jer je sada “dug SAD krenuo ka stropu”.

Uzbuna u američkom tisku porasla je nakon objavljivanja članka u listu Time da su “SAD platno nesposobne”. Isti list je izračunao: da na plećima svakog radnosposobnog Amerikanca leži po 43.000 dolara državnog duga.

Reagirajući na ovaj članak, Bloomberg je objavio: “Amerika nije pred stečajem”. Prema njegovim izračunima, javni dug je SAD, naprotiv, umjeren i kontroliran, a zaduživanje države je generalno bilo “iznenađujuće odgovorno”.

Bloomberg posebno ukazuje da dug američke vlade ne znači dug SAD, a i ​​da je to samo trećina javnog duga. Druge dvije trećine pripadaju američkim investitorima. Na taj način, prosječan Amerikanac, ako se pođe od proračuna Time-a, ne bi trebalo platiti 43.000, već ne više od 19.400 dolara. “A to više nije tako strašno, zar ne?” – pita Bloomberg umanjujući i manipulirajući podacima.

Amerikancima bi, očito, trebao biti mnogo lakše nakon ove izjave.

Osim toga, nastavlja agencija, neki novinari govore da dug raste brže od gospodarstva. To je bilo točno za vrijeme Velike depresije, ali to vrijeme je odavno prošlo. Federalni dug sada raste oko 3%, dok gospodarstvo raste – oko 3,45% (oba parametra su nominalna). Drugim riječima, američki deficit je sada u potpunosti kontroliran, tvrdi Bloomberg.

Na listi optimista su autori najveće američke privatne Analitiko-obavještajne tvrtke Stratfor. Po njihovom mišljenju, čak i potencijalno slabljenje dolara neće nauditi zdravlju američkog gospodarstva, jer je dolar – samo jedna od komponenti američke ekonomske hegemonije. Amerikanci ostaju na vrhu zbog utjecaja koji imaju na Međunarodni monetarni fond i Svjetsku banku, kao i zbog toga što je svjetski financijski centar u New Yorku.

Američka dužnička situacija, po mišljenju Stratfora, naravno, može dostići kulminaciju tijekom naredna dva desetljeća (kao u bilo kojoj drugoj velikoj svjetskoj ekonomiji), ali jake strane američkog gospodarstva (koje, međutim, nisu navedene) pomoći će joj da se oporavi.

Global Research predlaže konkretno rješenje za izbavljenje iz dužničke jame. Zadnja karta u rukavu može biti povratak na “zlatni standard” od koga je Nixon odustao još 1971. godine.

Ako je vjerovati američkim analitičarima, SAD su akumulirale veliku količinu zlata tijekom posljednjih 25 godina, i ovaj obrt bi mogao “izbrisati” cijeli američki dug, uključujući i buduće “neispunjene obveze” (ovo se tiče zaduženosti u socijalnoj sferi).

Povratak na “zlatni standard” mogao bi ostaviti zapadni industrijalizirani svijet pod utjecajem Washingtona, ali bi bila izgubljena borba za zemlje u razvoju, koje posjeduju prirodne resurse i koje su meta Zapada. Ove zemlje, “potlačene i kolonizirane” stoljećima, vjerojatno, bi tada pristupile alijansi Kina-Rusija i lišile Zapad potrebnih resursa.

Vratimo se pesimistima. List The Fiscal Time s vjeruje da će promjena američkog predsjednika koja slijedi (u studenom, odnosno siječnju) još više pogoršati ionako tešku situaciju s javnim dugom.

Tako će, stil demokrate Bernija Sandersa na postojeću gomilu dodati “još mnogo bilijuna”, izbor Clintonove dodat će još jedan bilijun “dodatnih troškova” na ratove, a najgora solucija je – republikanac Donald Trump koji obećava ogromno smanjenje poreza.

Prema podacima Centra za poreznu politiku, smanjenje poreza po Trampovom prijedlogu koštalo bi vladu 9,5 bilijuna dolara u narednih 10 godina.

U ovom kontekstu, Trampovo obećanje – dato u intervjuu Fortune da će, ukoliko bude izabran, eliminirati javni dug za 8 godina (odnosno za dva predsjednička mandata) uz pomoć isplate kamata u gotovini – u američkom tisku nije ozbiljno shvaćeno.
 
(fakti.org/uredio:NSP)

Wikileaks je ponovo razotkrio kako nadnacionalne organizacije stvaraju umjetne krize u nastojanju da se ostvare geostrateški ciljevi zapadne korporativno-političke elite

Kao što su pokazale u transkriptu telekonferencije, koja je održana 19. ožujka 2016. godine, između dužnosnika sa vrha Međunarodnog monetarnog fonda (MMF).

Šokantni razgovor otkriva da su dužnosnici MMF-a lažirali opasnost od neposredne financijske katastrofe da bi prisiliti druge zainteresirane strane da prihvate “mjere” MMF-a, kao što su rezanje grčkih mirovina i uvjeta rada.

Međutim, referendum koji će se održati 23. lipnja u Velikoj Britaniji će zamrznuti europsko odlučivanje u izuzetno kritičnom trenutku – potencijalno riskirajući još veću političku destabilizaciju, ali i dajući MMF-u još veću moć.

Transkript telekonferencije između Poul Thomsena, šefa europskog odjela MMF-a, i Delia Velkouleskou, načelnice misije MMF-a za Grčku, otkrio je činjenicu da je MMF predviđa potencijalni grčki default spašavanja, koja bi nastala u dogovoru s britanskom ‘Brexit’ referendumom o članstvu u EU.

Njihov razgovor je pokazao da MMF razmišlja o saopćavanju plana Njemačkoj o napuštanju trojke (sastavljen od MMF-a, Europske komisije i Europske središnje banke) ako Europska komisija i MMF ne postignu grčki dogovor olakšavanja duga u nastojanju da se prisili Grčku na poslušnost.

Curenja ovog transkripta jasno razotkriva plan MMF-a koji povezuje grčki problem s referendumom Velike Britanije o izlasku iz Europske unije, stvarajući dinamiku povećanog rizika rasprostranjene političke destabilizacije u EU, kao što je navedeno od strane Bloomberg-a.

Dužnosnici MMF-a su rekli da je prijetnju neposredne financijske katastrofe bilo potrebno nametnuti i kao i “točku odluke”, te utjecati na njemačku kancelarku Angelu Merkel u svezi opraštanja dugova Grčkoj i prihvaćanje “mjera” MMF-a protiv mirovina i uvjeta rada, prema transkriptu.

Transkript koji je procurio izlaže plan MMF-a da iskoristi Grčku kao pijuna kojim će prisiliti njemačku kancelarku Angelu Merkel da prihvati položaj MMF-u ključnom trenutku nakon referenduma ‘Brexit’ u Velikoj Britaniji.

Grci su uzrujani s objavama transkripta, zahtijevajući da MMF objasni “katastrofalne” primjedbe sadržane u eksplozivnom curenju informacija, a premijer Alexis Tsipras javno pita da li Grčka može vjerovati supranacionalnom vjerovniku.

Sada su na svjetlo dana došle različita mogućnost pregovora oko povrata duga koji će biti ugrožen zbog otkrivanja transkripta. Pismo koje je premijer Tsipras poslao generalnom direktor MMF-a Christine Lagarde zahtijevalo je odgovore u vezi curenja tajnog razgovora.

U svom pismu, Tsipras pita hoće li se pregovori odvijati u dobroj vjeri, i da li razotkriveni tajni razgovor Thomsena i Velculescua otkriva tajni plan MMF-a koji se oslanja na drugu krizu koja izaziva “kreditni događaj”.

“Korištenje “kreditnih događaja” kao sredstvo za tlačenje Grčka i ostalih zemalja članica je očito izvan granica pregovaračkog procesa kakvog ga mi razumijemo”, napisao je Tsipras.

Pismo premijera Grčke:

 
(NoviSvjetskiPoredak.com)

Prije građanskog rata i dolaska “demokarcije” Sirija je bila jedina zemlja u regiji bez ratova i unutarnjih sukoba. Žene nisu morale pokrivati lice i imale su ista prava kao i muškarci…

Rijetko tko zna kako se u Siriji živjelo prije rata. 12 malo poznatih činjenica o Siriji onakvoj kakva je bila dok nije buknuo strašni građanski rat koji traje već četiri i pol godine.

Tamo su u slozi živjeli kršćani i muslimani, vjerske zajednice su se uzajamno poštovale, Sirija je bila država bogata i kulturna te ugodna za život, evo kako je to izgledalo:

1. Sirija je oduvijek otvoreno društvo okrenuto zapadnoj kulturi kao nijedna druga arapska država
Wikipedia

2. Sirija je jedina arapska država sa sekularnim sustavom. Islamski zakon je protuustavan

3. Prije građanskog rata koji je počeo 2011. Sirija je bila jedina zemlja u regiji bez ratova i unutarnjih sukoba
Wikipedia

4. Sirija je jedina zemlja koja je prihvatila iračke izbjeglice bez ikakve diskriminacije bilo političke, vjerske ili društvene

5. Obitelj sirijskog predsjednika Bashara al Assada pripada alavitima, tolerantnoj grani islama (ogranku šijitskog islama). Alavita u Siriji ima oko 12 posto.

6. Čak pet papa je bilo sirijskog podrijetla. Vjerska tolerancija je jedna od temeljnih vrijednosti Sirije.

7. Oko 10 posto sirijskog stanovništva pripada jednoj od mnogih kršćanskih crkava u zemlji. Do početka rata u sekularnoj Siriji kršćani, šiiti, suniti, alaviti i židovi su živjeli u miru. Islamski fundamentalizam je bio zatiran. Kršćani su mogli kupovati zemlju i graditi crkve. U ostalim arapskim zemljama kršćanska populacija broji manje od 1 posto.

8. U Siriji se žene nisu obvezne pokrivati velom niti nositi burke

9. Sirijske žene imaju isto pravo kao i muškarci na zdravlje i obrazovanje

10. Sirija je jedina mediteranska zemlja koja je još uvijek vlasnik svojih naftnih kompanija. Vlada ih nije htjela privatizirati i otuđiti jer ta bogatstva pripadaju narodu Sirije

11. Sirija ima naftne rezerve od 2.500 milijuna barela, a eksploatirati mogu samo državne tvrtke

12. Sirija je jedina zemlja koja ništa ne duguje Međunarodnom monetarnom fondu. Sirijci su svjesni da zaduživanjem u MMF-u daju slobodu svoga naroda opet u ruke gigantskih bankara koji kao pomažu slabijim zemljama pozajmicama, preko kojih tu zemlju drže u ropstvu.
 

 

 
(24sata.hr,youtube/uredio:nsp)

Indija i Pakistan započele su u petak postupak pridruženja sigurnosnoj skupini koju predvode Kina i Rusija, nakon dvodnevnog summita koji je organizirao ruski predsjednik Vladimir Putin kako bi pokazao da Moskva nije izolirana u svijetu

Šangajska organizacija za suradnju (SCO) je na sastanku u ruskom gradu Ufi, nakon što je dan ranije tamo održan i summit zemalja rastućih ekonomija, Brazila, Rusije, Indije, Kine i Južnoafričke Republike (BRICS), priopćila da poziv na pridruženje Indiji i Pakistanu pokazuje da se rađa “multipolarni” svijet.

Te će riječi zasigurno biti glazba za uši Putinu koji tvrdi da SAD ima zastarjelu viziju “jednopolarnog” svijeta kojim dominira Washington te želi pokazati da zapadne sankcije, uvedene zbog pitanja Ukrajine, nisu oslabile Rusiju.

“Razvoj SCO-a se događa u složenoj fazi razvoja međunarodnih odnosa i usred rađanja multipolarnog svijeta. Ove procese prate sve veći sigurnosni izazovi i prijetnje koje uzrokuju nesigurnost i nestabilnost u raznim dijelovima svijeta”, stoji u priopćenju SCO-a.

SCO, koji također uključuje Kazahstan, Uzbekistan, Kirgistan i Tadžikistan, platforma je za Moskvu i Peking koja služi za širenje utjecaja u azijskoj regiji.

Dan ranije na VII summitu BRICS-a kao posebni gost je bio nazočan i predsjednik Irana.

“BRICS Post prenosi kako se čini da je Rusija postala raskrižje brojnih multilateralnih organizacija i integracijskih blokova u izgradnji koji su uspjeli pronaći konsenzus i dati zamah izgradnji zajednica koje su dizajnirane kao alternativa Europskoj uniji i Međunarodnom monetarnom fondu (MMF).”
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
 
(jutarnji.hr,youtube/uredio:nsp)
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=22117"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Kada vidite prosvjede protiv Vladimira Putina, imajte na umu da je to vjerojatno u režiji Rothschilda i Sorosa koji pokušavaju ponovno kontrolirati Rusiju

Ruska obavještajna služba je uprla prstom na George Sorosa za korištenje unakrsno kolaterizirane švedske i danske valute s ciljem napada na rusko tržište dionica.

Sorosev uporabu ovih unakrsno-kolaterizirane i pojačanih derivata koriste luksemburške banke kršeći uvjete iz Basela II EU bankarskog sporazuma.

Ono što bi trebalo dati pauzu zapadnim šefovima država je to da je Putin napravio oslobađanje Rusije od onih koji su željeli ukupnu ekonomsku i socijalnu propast i u zatvoru pretukli sve one koji su pokušali pobunu.

Da li oni utječu na Putina? Činjenica je da je Putin lojalan Rusiji i njenom narodu, a da nikada neće dopustiti nikome da proda i da pusti svoju zemlju u kandže novog svjetskog poretka.

Putin je za ovo naredio, još prije nekoliko godina, i prije izbijanja nemira i rata u Ukrajini – da se izda međunarodni nalog za uhićenje George Sorosa, koji je uhvaćen na mjestu zločina dok se spremao poslati financijsku pomoć onima koji se zovu oporba u Rusiji, koja je punila ulice desetinama tisuća ljudi sa lažima i dezinformacijama o krađi tijekom izbora.

Objavljene su sljedeće izjave od strane Ruske Federacije i njenog premijera Vladimira Putina, koji je zatražio tjeralice protiv međunarodnih financijera terorizma, mađarskog financijskog tajkuna Georgea Sorosa.

Ruske tajne službe su otkrile da je Soros koristio derivate devize s drugim Dancima da počnu napad protiv ruskih obveznica i valute na tržištu.

Treba napomenuti da je Soros koristio ove derivate uz pomoć luksemburških banaka, koje su zabranjene nakon ugovora koji je napravljen s EU, a naziva se Basel II.

Zajedno, MMF (Međunarodni monetarni fond) i Europska unija su izdali Interpolu “Crveno upozorenje” koje je ne samo protiv hitnog uhićenja Sorosa, već i protiv morskih pasa za financije, Busha, Clintona, kriminalne organizacije, Mark Richa i njegove tvrtke, koja se nalazi u Švicarskoj, Commodities Broker-Richfield, zbog čega se ruski Premijer Putin nedavno sastao sa šefom Federalnih rezervi naglasivši da Ruska Federacija neće prihvatiti takvu djelatnost koju ljudi poput Sorosa i Richa čine kroz kaznena djela na tržištu dionica i financija, što je dovelo do destabilizacije društva diljem svijeta.
 
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(politicalvelcraft.orgsecretsofthefed.com,vestinet.rs,youtube/uredio:nsp)

Agenciju Xinhua: “Čini se da je konačno došlo vrijeme da zbunjeni svijet krene u pravcu deamerikanizacije”

Očekuje se da će Međunarodni monetarni fond objaviti novu rezervnu valutu koja će biti alternativa američkom dolaru.

Uloga dolara kao primarne svjetske rezervne valute ide u korist Amerikancima, čije su kamate niske.

Druge države kupuju dug Riznice SAD ne zbog ulaganja, već zato što su sredstva u dolarima najbolja za čuvanje vanjskih rezervi.

Međutim, od 20. listopada ove godine, očekuje se da će MMF najaviti rezervnu valutu koja će biti alternativa američkom dolaru i koja će razmjestiti na stotine milijardi dolara diljem svijeta doslovno preko noći.

S Kinom na čelu ekonomskog poretka, juan juriša da postane alternativa američkom dolaru, koji predstavlja dominantnu globalnu rezervnu valutu još od Breton Woods konferencije 1944. godine.

Kina trenutno predstavlja oko 11% globalnog BDP-a, više od 10% svjetske trgovine i skoro 9% ukupnih inozemnih izravnih ulaganja.

Kako je rekao Liu Chang za kinesku službenu novinsku agenciju Xinhua: “Čini se da je konačno došlo vrijeme da zbunjeni svijet krene u pravcu deamerikanizacije”.
 
Prvih 24 sata od kolapsa dolara – *stisnite “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(webtribune.rs,youtube.com/uredio:nsp)

Da li je Zapad raspadom Jugoslavije htio nametnuti neoliberalizam, i kako žive današnje bivše republike? Samostalnost država plaćena neoliberalnim ropstvom! Isti scenario viđen već bezbroj puta – Doktrina šoka!

Nakon isključenja SFR Jugoslavije iz tabora socijalističkih zemalja, odnosno Informbiroa, ona je postala vrlo popularna na Zapadu, a posebno u SAD. Zbog toga ona je dugo dobivala znatnu materijalnu i nematerijalnu pomoć. Preko Fordove, Fulbright i drugih institucija vrlo veliki broj intelektualaca je odlazio na usavršavanje u razvijene zemlje Zapada, a posebno u SAD [1] i nakon povratka u zemlju su ta nova znanja primjenjivana u proizvodnji i drugim djelatnostima, što se u izvjesnoj mjeri povoljno odražavalo na ukupne gospodarske performanse.

Zbog originalnog društvenog i gospodarskog sustava i vrlo dinamičnog rasta gospodarstva, SFRJ je stekla velike simpatije u ogromnom broju zemalja u razvoju, pa je, zahvaljujući tome, postala jedan od lidera Pokreta nesvrstanih zemalja. Međutim, kada je taj pokret ojačao i kada je svojim djelovanjem u Ujedinjenim narodima i drugim međunarodnim institucijama i forumima se počeo suprotstavljati razvijenim zemljama, a prije svega SAD-u, simpatije u tim zemljama prema SFRJ su znatno smanjene, a u nekima od njih (prije svih u SAD) počinju se stvarati strategije kojima bi se stvorila ekonomska ili financijska kriza i tako smanjio njen ugled i veliki utjecaj u Pokretu nesvrtanih zemalja.

ZАDUŽIVАNјЕ ZА „ОМЕKŠАVАNJЕ“

Kao ilustraciju, navedimo da je na XI svjetskom kongresu sociologa tada vrlo utjecajni savjetnik američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost Zbigniew Brzezinski poručio “da treba ohrabriti zemlje Europske zajednice povećati odobravanje kredita Jugoslaviji, jer će povećanje njene vanjske zaduženosti u određenom trenutku poslužiti kao sredstvo gospodarskog i političkog pritiska, što je samo kratkoročno gledano štetno za zajmodavce, a dugoročno korisno za opću stvar i politiku “omekšavanja” Jugoslavije “. [2]

Ima osnova da se vjeruje da je ta preporuke prihvaćena i da je, pored ostalog, i to pridonijelo da je vanjski dug SFRJ povećan sa 5,356 (1974) na čak 20,265 milijardi dolara (1982), pa je ona u 1983. godini zapala u dužničku krizu.

Od sredine 80-tih godina ekonomska kriza u Jugoslaviji dobiva vrlo ozbiljne razmjere, a posebno se ubrzavala inflacija. I to je, pored ostalog, doprinijelo jačanju političke krize i raspadu SFRJ što je, po svemu sudeći, bilo u intersu nekih razvijenih zemalja i međunarodnih financijskih institucija. Navedimo, samo neke dokaze u prilog ove tvrdnje.

Nakon sve izraženije destabilizacije i sve jače inflacije, do čega je došlo dokom 1989. godine, neočekivano se krajem te godine, na sva zvona, a posebno preko teatralnog nastupa premijera savezne vlade Ante Markovića objavljuje “Program stabilizacije”, koji je koncipiran uz angažiranje tada mega zvijezde Jeffrey Sachsa, koji je svojim angažiranjem prije toga suzbio inflaciju u Boliviji.

Ostala je misterija kako, na čiju inicijativu i uz čiju financijsku potporu je angažiran tadašnji “čudotvorac” Sachs. Dva dana nakon objave tog Programa, na savjetovanju ekonomista u Opatiji desetak sudionika, a među njima su posebno bili zapaženi Davor Kračun, Žarko Papić, Branislav Šoškić, Žarko Mrkušić, Slobodan Komazec, Davor Savin, Miodrag Zec, Bogomir Kovač i Mlađen Kovačević, [3] uputili su niz vrlo ozbiljnih kritika na račun nekih elemenata tog Programa.

EKONOMSKA REFORMA IZAZVALA KRIZU

Kritike ovih i niza drugih ekonomista, pa i moje, koja su nakon usvajanja tog Programa uslijedile, pokazale su se potpuno opravdane. Naime, izvoz je sve više malaksao, uvozna roba je preplavila domaće tržište, pa je BDP u 1990. bio smanjen za 7,5 posto, u 1991. za novih 15 posto, za godinu i po industrijska proizvodnja je bila smanjena za čak 25 posto, stopa nezaposlenosti dosegla rekordnu razinu od 18 posto, a devizne rezerve su smanjene s 9,1 na samo 2,8 milijardi dolara (detaljnije u Dušanić, J. 2013; 84). I to je pridonijelo dramatičnom pogoršanju društvene i političke krize, pa je i to doprinijelo raspadu zemlje. I Jože Mencinger je potpuno u pravu kada zaključuje da je Sloveniji najveći ekonomski problem stvorila ekonomska reforma za vrijeme Ante Markovića [4].

Međutim, pobornici neoliberalizma SAD, MMF i druge međunarodne financijske institucije, a naravno i Jeffrey Sachs su tada i kasnije isticali da taj Program bio dobar, ali da je propao zbog političkih kriza.

S druge strane, niz vrlo ozbiljnih ekonomista dokazuje da su SAD i međunarodne financijske institucije, prije svih Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka (koje su bile pod ogromnim utjecajem te najmoćnije zemlje), poduzele sve što je bilo u njihovoj moći da dođe do što veće ekonomske i društvene krize u SFRJ i da se ona i preko toga rasturi, pogotovu da se što prije s političke i ekonomske scene ukloni specifičan, po mnogima uspješan jugoslavenski samoupravni socijalizam jer je on, po mišljenju američke administracije, predstavljao opasan virus koji bi mogao zahvatiti i druge zemlje koje su napuštale socijalizam.

Podsjetimo da je Mihail Gorbačov, prilikom dobivanja Nobelove nagrade najavio da će SSSR izgrađivati ​​društveno-ekonomski sustav sličan socijaldemokratskom sustavu skandinavskih zemalja, a sustav koji je bio primjenjivan u SFRJ bio je znatno bliži tom sustavu nego neoliberalnom kapitalizmu, koji su SAD, Velika Britanija i međunarodne financijske institucije, po pravilu vojnom silom, nametale zemljama Južne i Srednje Amerike i nekim zemaljama Afrike, i koji su željele, zbog vlastitih ekonomskih pohlepnih interesa, nametnuti i zemljama Istočne Europe, pa i SFRJ. O tome vrlo uvjerljivo piše poznati istraživač – ekonomist iz područja geopolitike [5] (William F. Engdahl) u svojoj knjizi A Century of War: Anglo-American Oil Politics and the New World Order, koja je u prethodnih deset godina prevedena na desetak jezika.

On u toj knjizi ističe da je SFRJ postala predmet vrlo ozbiljne pažnje američke administracije. I od tada ona sve izraženije izržava interes da se uništi jugosloveski ekonomski model. U tom cilju 1988.godine, uz dobru financijsku naknadu, šalje u Jugoslaviju tzv. “Savjetnike” iz Nacionalnog fonda za demokraciju (National Endowment for Democracy – NED). Nakon toga ova organizacija, po sugestiji “savjetnika”, troši znatna financijska sredstva, financirajući po svim dijelovima Jugoslavije razne oporbene skupine, nevladine organizacije, pa čak i neke profašističke i ekstremno nacionalističke organizacije, kao i one ekonomiste koji su podržavali mjere MMF (detaljnije u : Dušanić 2013; 88-89). Potpuno je bila ista funkcija Fonda za otvoreno društvo George Sorosa. Vrlo je vjerojatno da je po toj osnovu i Jeffrey Sachs postao savjetnik Ante Markovića.

ZАHТJЕV SАD ZА ОDCJЕPLJЕNJЕ ЈUGОSLОVЕNSKIH RЕPUBLIKА

Ima osnova za tvrdnju ovog istraživača da je sredinom 1989. godine MMF zahtijevao od premijera Markovića da što prije poduzme radikalne ekonomske mjere, do čega je došlo na samom kraju 1989. Ovaj autor dalje ističe da je nakon toga MMF diktirao vladi A. Makovića, što smije, a što ne smije činiti. U studenom 1990. Kongres SAD je usvojio Zakon po kome se obustavlja financijska podrška bilo kojem dijelu Jugoslavije koji ne proglasi neovisnost (u roku od narednih šest mjeseci). Ovim zakonom je bilo predviđeno da se svaka pomoć SAD upućuje izravno republikama, a ne saveznim institucijama. U tim godinama SAD je forsirao financijsku potporu izrazito nacionalističkim, pa i profašističkim organizacijama i to je, uz sve ostalo, dovelo do razbijanja SFRJ. (“Ukrajinski scenario”)

Kada je stvorena SR Jugoslavija, SAD je u Ujedinjenim narodima isforsirao ekonomski embargo, što je imalo katastrofalne gospodarske i socijalne posljedice, a među njima se ističu drastičan pad BDP, izvoza robe i usluga i dramatičan pad životnog standarda. Nekoliko dana nakon uvođenja sankcija, na savjetovanju koje su u Bečićima organizirali Znanstveno društvo ekonomista i Savez ekonomista Jugoslavije u zaključcima je istaknuto da su te sankcije bile uvedene bez ikakve osnove [6].

U jednom javnom istupanju tadašnji predsjednik Bill Clinton je “izjavio da je Kosovo za SAD vrlo važno strateško područje”, i to je tada izgledalo smiješno, ali je tek formiranjem moćne vojne baze SAD u Bondsteelu postalo jasno da je sve ono tragično što se dešavalo na području bivše SFRJ, osim Slovenije, bilo režirano iz SAD, a da su MMF, Svjetska banka i druge zemlje i institucije samo bili izvršioci naloga i želja te moćne ali ekstremno pohlepne zemlje i njenih ekstremno pohlepnih transnacionalnih kompanija.

U političkim krugovima Hrvatske i BiH zna se da je krajem kolovoza 1994. Alija Izetbegović donio Franji Tuđmanu “poruku” iz Washingtona da Hrvatska i BiH moraju stvoriti savez protiv Srba, u kojoj se ističe da su oni ruski saveznici (Dušanić 2013: 139). I naravno da su one prihvatile tu “preporuku”.

U 1995. godini iz tiska se pojavila knjiga profesora Susan Woodward (Susanna Woodward) Balkanska tragedija (Balcan Tragedy), u kojoj je ustanovila da je jedan od glavnih krivaca raspada SFR Jugoslavije i početak građanskog rata – Međunarodni monetarni fond (MMF). Ma da je ona potcenjivana, naročito u SAD, kasniji događaji i nalazi su potvrdili potpunu opravdanost tih njenih nalaza.

Prema pouzdanom američkom izvoru, samo u aktiviste i aktivnosti kontroverzne organizacije Otpor Zapad je uložio preko 70 milijuna dolara. Ako se tim sredstvima dodaju ona koje je uložio Soros, ukupna suma uložena za “demokratsko” rušenje gospodarskog i društvenog sustava SR Jugoslavije je vrlo vjerojatno prešlo 100 milijuna.

NAMETANJE KONCEPTA EKONOMSKIH REFORMI

Ako se sve prethodno navedeno ima u vidu, s pravom se postavlja pitanje da li su, osim u Sloveniji (u razdoblju 1991-2004), političari i dužnosnici u vladama, resornim ministarstvima i raznim agencijama u bilo kojoj od pet zemalja nastalih na području bivše SFRJ imali ikakvu ozbiljnu ulogu pri koncipiranju strategije i najvažnijih mjera tranzicije i ekonomske politike ili su bili “izvršitelji radova” u realizaciji dobivenih zapovijedi iz inozemstva, prije svega iz najmoćnijih zemalja i međunarodnih financijskih institucija. Da je to pitanje opravdano, postaje jasnije ako se, pored ranije istaknutog, zna sljedeće:

► Kada je u Argentini došlo do vojnog puča, dolaskom na vlast vojne hunte, relativno brzo se pojavio program ekonomskih reformi – na čak 1.400 stranica (!!!) koji su, kako se tada isticalo, učinili argentinski ekonomisti na čelu s čuvenim Domingom Kavalom [10]. Tek nakon četvrt stoljeća, nepobitno je utvrđeno da doslovno ni jedno slovo tog programa nisu napisali argentinski ekonomisti, već stručnjaci dvije američke banke (koje su imale svoje podružnice u Argentini) i naravno da realizacija te strategije nije bila u interesu naroda Argentine, već stranih, prije svega američkih transnacionalnih kompanija i banaka;

► Imajući u vidu tvrdnju nobelovca Stiglica, iznesenu u knjizi protuvrijednosti globalizacije , da su međunarodne financijske institucije, a prije svega Svjetska banka, “ohrabrivale” Argentinu održavati fiksni valutni tečaj, nameće se zaključak da je fiksiranje valutnog tečaja u svim novonastalim državama, osim Slovenije, na području SFRJ, a ta politika je imala katastrofalne gospodarske i socijalne posljedice – nametnuta od strane MMF i Svjetske banke;

► Ako su se u Hrvatskoj u državnim ustanovama našli strani “stručnjaci” [11], ako su se u nizu ustanova, a posebno u Narodnoj banci SRJ našli strani savjetnici iz međunarodnih financijskih institucija (prije svega iz MMF), vrlo je vjerojatno da je tako bilo i u drugim (osim Slovenije) novonastalim državama, a oni su, vrlo vjerojatno, nametali rješenja sukladno Washingtonskim sporazumom, odnosno neoliberalizmom;

► Ako najugledniji ekonomista SFRJ prof. dr Branko Horvat pri koncipiranju gospodarskih reformi u Hrvatskoj bio potpuno eliminiran, a njegovi radovi u Hrvatskoj u 90-tim godinama bili čak i zabranjivani, može se pretpostaviti da su i ugledni ekonomisti iz Hrvatske, Srbije, BiH, Crne Gore i Makedonije također bili potpuno marginalizirani, dok su međunarodne financijske institucije i najmoćnije zemlje Zapada iz “naftalina” izvlačile uglavnom anonimce ili tzv. “Segedinske kursadžije”, koji su postali “izvršioci dobivenih sugestija”, često su te “strategije” i mjere ekonomske politike proglašavali svojim “vizijama” i djelima, kojima se još uvijek se službeno – ponose;

► Ako Hrvatskoj, po brojnim dokazima prof. dr Branka Horvata, od strane MMF, Svjetske banke i Svjetske trgovinske organizacije nametnut koncept što brže stabilizacije, privatizacije, liberalizacije vanjske trgovine (posebno uvoza, liberalizacije tzv. stranih izravnih investicija i stranog kapitala, čak i špekulativnog) i uravnoteženje proračunske bilance (Horvat, 2002), možemo biti uvjereni da se to, osim Slovenije, dogodilo i sa Makedonijom, odnosno Srbijom i Crnom Gorom;

► Ako glavni kreator ekonomskih reformi u Sloveniji prof. dr Jože Mencinger kaže da su im strani stručnjaci, predstavnici međunarodnih financijskih institucija sugerirali da fiksiraju vrijednost slovenskog tolara (a oni su to odbili), vrlo je vjerojatno da su iste “sugestije” uputile i drugim državama nastalim na području SFRJ i one su ih silom prilika, zbog nužnosti dobivanja kredita, ili iz uvjerenja, prihvatili i do današnjeg dana vode politiku precijenjene vrijednosti nacionalnih valuta, što je imalo katastrofalne gospodarske i socijalne posljedice;

► Ako se ima u vidu tvrdnja prof. dr Horvata koja glasi “strani konzultanti sjede u našim državnim ustanovama kao što su 1945. godine sjedili sovjetski stručnjaci. Očito se radi o srozavanju zemlje na kolonijalnu razinu “(Horvat, 2002, str. 5) i ako se zna da su u prostorijama Narodne banke SR Jugoslavije i nekim drugim državnim ustanovama bili locirali strani” stručnjaci “, kao i” stručnjaci “porijeklom iz SFRJ koji su desetljećima bili na radu u inozemstvu, prije svega u MMF i Svjetskoj banci, a neki od njih su čak postali ministri ili guverneri, vrlo je vjerojatno da je tako bilo iu Makedoniji, a posebno u Bosni i Hercegovini (koja je bila i još uvijek je pod nekom vrstom protektorata). Moguće je da je među njima bilo i patriota i da su oni iz vlastitog uvjerenja forsirali mjere koje su bile u ingerenciji ustanova u kojima su bili postavljeni. Ali je vjerojatnije da su oni, prije svega, ispunjavali “sugestije” i “preporuke” međunarodnih financijskih institucija i razvijenih zemalja iz kojih su došli;

Konkretnije govoreći, koncept spržene zemlje, prije svega spržene industrije, ispoljio se preko više ili manje precijenjene vrijednosti nacionalnih valuta, nagle i pretjerane liberalizacije uvoza, brzoplete, pljačkaške privatizacije, nagle i pretjerane liberalizacije tzv. stranih izravnih investicija, visokih kamatnih stopa na uzete kredite itd., o čemu sam od 2001. godine detaljno kritički pisao u brojnim radovima, pa o tome ovdje neću ponovo pisati. Poznato je da je također vrlo kritički o tome u slučaju Hrvatske pisao prof. dr Branko Horvat, a posebno u knjizi Kakvu državu imamo a kakvu državu trebamo (Prometej, Zagreb, 2002).

SILОМ UVEDEN NЕОLIBЕRАLIZАМ

Bivša Jugoslavija, bivša SR Jugoslavija nije jedina i prva zemlja gdje se pod ogromnim utjecajem stranih faktora stvara teška ekonomska i društvena kriza s ciljem da se nametne neoliberalizam.

Trebalo bi imati u vidu da su gurui neoliberalizma Milton Friedman i tzv. “Čikaški dečki” već početkom 70-tih godina prošlog stoljeća prihvatili njegovu “teoriju krize”, po kojoj se ta ideologija može uvesti i primijeniti samo u zemljama zahvaćenih teškim društvenim i ekonomskim krizama, pa su, zajedno s vojnim osobama, nekim domaćim političarima i domaćim ekonomistima školovanim na Čikaškoj ekonomskoj školi ili su se eksponirali kao pobornici neoliberalizma, činili sve što je bilo u njihovoj moći da u nekoj zemlji dođe do što jače krize, pa i do vojnih pučeva kako bi se odmah nakon toga taj sustav, bolje reći religija, silom nametnuo. I do toga je prvo došlo u Čileu (1973) a zatim Argentini (1976) i nizu drugih zemalja.

Vojnim pučem u Čileu, uz ubojstvo preko 3.000 ljudi, ali uz znatnu pomoć američke administracije, američkih transnacionalnih kompanija i banaka i čuvene Čikaške ekonomske škole na čelu s tada čuvenim rodonačelnikom neoliberalizma, nobelovcem Milton Friedman, uveden je neoliberalizam uz primjenu tzv. “Šok-terapije”.

Prilikom posjeta Čileu i generalu Pinocheta, guru novog ekonomskog poretka, budući dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Fridman je tom zločincu i “čileanskim čikaškim momcima” – koji su bili na svim najvažnijim funkcijama koje su se odnosile na gospodarstvo, financije i vanjsku trgovinu – više puta ponovio da je “nužno odmah primijeniti ‘šok terapiju’, jer je ona jedini lijek – apsolutno. Ne postoji drugi. Ne postoji drugo dugoročno rješenje “(navedeno prema I. Klajn, s; 95, a originalni izvor: Juan Gabriel Valdes (1995), The Chicago School in Chile, Combridge University Press ).

I nakon primijenjene “šok terapije” i neoliberalizma, tj. od 1973. pa zaključno sa 1988. godinom, rasta BDP-a praktički nije bilo, veći dio resursa je otišao u ruke stranaca, nezaposlenost i pad životnog standarda ogromnog dijela stanovništva dostigli su enormne razmjere. I Čile je doživio pozitivan preokret kada je napustio neoliberalnu ideologiju i počeo prakticira neku varijantu socijaldemokracije. I američke priče o nekakvom “čileanskom gospodarskom čudu” u razdoblju 1973-1989. bile su krajnje nemoralne i bile su političko-propagandnog karaktera kako bi bile primijenjene i u drugim zemljama koje su odmah ili nešto kasnije došle na dnevni red.

U 1976. godini i u Argentini je, uz vojni puč i ubojstvo oko 30.000 ljudi, također uz maksimalnu “pomoć” američkih institucija, stranih kompanija, banaka i Čikaške ekonomske škole, silom uveden neoliberalizam, i on je, pored dužničke krize, donio katastrofalne ekonomske i socijalne posljedice. Argentina je, na primjer, odmah zapala u tešku dužničku krizu, a per capita dohodak (u stalnim cijenama) je u 1989. godini je bio za 18 posto niži nego 1973. godine ( A. Maddison 1995: 93). S druge strane, zemlje koje su u to vrijeme stvarno ostvarivale svoja prava gospodarska čuda forsirale su ekonomske reforme i mjere ekonomske politike koje su bile u potpunoj suprotnosti s religijom neoliberalizma.

Kao ilustraciju navedimo da je realna razina BDP-a J. Koreje u 1989. bio čak 2,75 a Tajvana 2,58 puta veći nego 1973. godine ( A. Maddison 1995: 95). Ili, u 1973. godini Argentina je imala za preko 51 posto veći per capita dohodak od J. Koreje i za oko 44 posto veći nego Tajvan, a u 1989. situacija je bila potpuno obrnuta: Argentina je imala per capita dohodak koji je iznosio samo 62 posto dohotka j. Koreje, odnosno samo 56 posto per capita dohotka Tajvana ( A. Maddison, Ibidem ). I zaista je bio čistI cinizam da je sve do kraja prošlog stoljeća na Zapadu, posebno u SAD, pisano o nekakvom “argentinskom gospodarskom čudu”.

Od kraja 70-tih godina prošlog stoljeća u MMF i Svjetskoj banci, pod ogromnim utjecajem SAD i Velike Britanije, na svim važnijim funkcijama našli su se stručnjaci neoliberalne orijentacije, i oni u ime tih institucija svim zemljama u razvoju koje su zapale u teške devizne probleme i koje su bile prinuđene da se za “pomoć” obrate tim institucijama – nametali brutalne neoliberalne mjere i obećavali su svijetle perspektive svim onim koji su bespogovorno primjenjivali te “recepte”, odnosno “deset božjih zapovijedi” danih u Washingtonskom sporazumu.

POVIJESNO ОKUPLJАNJЕ NЕОLIBЕRАLNOG PLЕМЕNА

Kada je postalo jasno da je socijalistički sustav zemalja Istočne Europe doživio kolaps, a zbog interesa razvijenih zemalja i njihovih transnacionalnih kompanija i banaka, ponovno se aktualizira teza da je korisno da dođe do što jače ekonomske i društvene krize u nekim, za Zapad važnijim i zanimljivijim zemaljama s tog područja kako bi se njima nametnuo surovi neoliberalizam.

Kao ilustraciju navodimo da je početkom siječnja 1993. godine u Washingtonu održan skup, koji je osmislio tada moćan ekonomist John Williamson ( John Williamson ), koji je četiri godine prije toga bitno utjecao na formulaciji i koji je bio kum pojma “Vašingtonski sporazum”. On je često oblikovao misije Banke i Fonda, a ovaj skup je tretirao kao “povijesno okupljanje neoliberalističkog plemena” (N. Klein: s. 286). Osim poznatog ekonomiste Dany Rodricka, koji je u svojim radovima dokazivao da su sve zemlje koje su primjenjivale šok terapiju u katastrofalnom stanju, svi ostali sudionici su bili akteri i zagovornici neoliberalizma. Williamson je želio da ovaj skup testira i prihvati, kako je on nazvao “hipotezu krize”.

Za razliku od Jeffrey Sachsa, koji je u to vrijeme bio savjetnik Jeljcina i koji sa svojim timom primjenjivao šok terapiju u Rusiji, koja je, prije svega zbog toga, bila zahvaćena užasnom krizom, pa se on na tom skupu zalagao za financijsku pomoć Zapada toj zemlji, Williamson je dokazivao da postoje nepobitni dokazi da zemlje pristaju primiti “šok terapiju” tek kada se nađu u užasnoj, kataklizmičkoj situaciji, pa je zaključio da se samo u tako strašnim vremenima pruža najbolja prilika onima koji razumiju potrebu i korist poduzimanja fundamentalnih ekonomskih reformi.

S obzirom na činjenicu da su na ovom skupu bili uglavnom ostrašćeni neoliberali i zagovornici šok terapije, normalno je što je Sachs, iako je tada bio megazvijezda među ekonomistima, ostao usamljen, tj. nitko nije podržao njegov prijedlog da se Rusija financijski pomogne iako se ona nalazila u užasnoj deviznoj krizi. Samo se ekonomist John Toye sa Sveučilišta Sussex ogradio od te Williamsonove “mudrosti”.

Njemačka je, čak i bez zajedničkog stava EU, jednostrano donijela odluku da prizna neovisnost Hrvatske, što je razumljivo ako se zna da su te dvije zemlje u oba svjetska rata bile na istoj (gubitničkoj) strani. To priznanje je pojačalo političku i društvenu, a potom i ekonomsku krizu u samoj Hrvatskoj, ali i u BiH i SR Jugoslaviji.

NЕОLIBЕRАLIZАМ NАЈVЕĆА МUDRОSТ

Tada se u SAD i međunarodnim financijskim institucijama vjerovalo da će neoliberalizam, koji je u to vrijeme bio glavna ideologija, bolje reći religija, i koji je bio u interesu razvijenih zemalja, njihovih kompanija i banaka, biti moguće nametnuti i zemljama nastalim na području bivše SFRJ samo ako u njima kriza dobije enormne razmjere. Navedimo nekoliko dokaza.

Postoji i niz drugih ilustracija i dokaza da međunarodne financijske institucije nisu samo kroz medije stvarale privid krize nego da su poduzimale skup konkretnih mjera kako bi proizvele ozbiljne krize u nizu zemalja i tako njima nametnule neoliberalnu ideologiju.

Navedimo da je glavni ekonomist u sektoru posvećenom gospodarskom razvoju u Svjetskoj banci Michael Bruno u uvodnom izlaganju na Međunarodnom gospodarskom udruženju ( International Economic Association ) 1995. godine, na kome je bilo prisutno oko 500 ekonomista iz 68 zemalja, istaknuo da je prisutan rastući konsenzus “da velika kriza može trgnuti inače neodlučne kreatore politike i natjerati ih da uvedu reforme koje će potaknuti produktivnost”. I, što je apsurdno i tragikomično, on je naveo zemlje Latinske Amerike kao “vrhunski primjer očito korisne duboke krize” (navedeno prema N. Klein, s.292).

I, kao “najilustrativniji primjer” te konstatacije, naveo je, vjerovali ili ne -  Argentinu, u kojoj, kako on kaže, njezin predsjednik Carlos Menem i ministar financija Domingo kava “odlično koriste atmosferu izvanrednih okolnosti, pa nameću masovnu privatizaciju” (sličnost. poznata Hrvatska privtizacija). I našao je za shodno da kaže: “Naglašavam – politička ekonomija dubokih kriza sklona je da urodi radikalnim reformama s pozitivnim ishodima” (isto). Sukladno tome, on je naglasio da “međunarodne agencije moraju činiti i više osim da naprosto iskorištavaju postojeće ekonomske krize da bi nametnule Washingtonski konsenzus – potrebno je da unaprijed uskrate pomoć kako bi se dodatno kriza pojačala … Ideja da se situacija mora pogoršati prije no što se poboljša javlja se sasvim prirodno … Štoviše, produbljivanjem krize vlada bi se mogla postupno ugušiti “(citirano prema N. Klein, str. 293).

Sukladno tome, međunarodne financijske organizacije, a posebno MMF (pogotovo kad je na njegovom čelu bio ostrašćeni neoliberal Michelle Kemdesi) svojim mjerama i akcijama su dovodile mnoge zemlje Afrike i Latinske Amerike u dramatične krize. To je osobito došlo do izražaja kada je u MMF bila zaposlena masa tzv. “Čikaških momaka”, a to se dogodilo tijekom 80-tih godina prošlog stoljeća, tj. u vrijeme Ronald Reagana i Margaret Thatcher, kada se sve više ispoljilo vjerovanje da je neoliberalizam najveća mudrost koju je svijet izmislio i kada je Fukujamino djelo Kraj povijesti (u kojoj je neoliberalizam bio vrlo važan sastavni dio) bio pravi hit, ekstremno veličan u razvijenim zemljama , a posebno u SAD.

O tome kako je MMF utjecao na pospješivanja, pa i izmišlja kriza u nekim zemljama u razvoju u pismu upućenom Kemdesiju vrlo uvjerljivo je pisao bivši činovnik MMF Davidson Budhau ( Davidson L. Budhoo ). U tom pismu [12] on dokazuje da su službenici Fonda često zloupotrebljavali podatke, odnosno bez osnove “dokazivali” da je ekonomsko, financijsko i devizno stanje nekih, sa stanovišta transnacionalnih kompanija, važnih zemalja, mnogo težim nego što je ono stvarno bilo i na taj način su pojačali krizu u njima i tako ih prisiljavali da uvedu “šok terapiju”, tj. brzu privatizaciju, liberalizaciju i deregulaciju, što ih je dovelo do statusa kolonije ili “banana države”.

O uzrocima teške ekonomske krize u Meksiku (do koje je došlo sredinom 90-tih godina prošlog stoljeća), a posebno krize u zemljama Azije (do čega je došlo 1997. i 1998. godine) i doprinosu međunarodnih financijskih organizacija i SAD tim krizama, detaljno su pisali J. Stiglitz u dijelu Protivrečnosti globalizacije i Naomi Klein u knjizi Doktrina šoka , pa o tome ovdje neću pisati.

PОHVАLЕ „АRGЕNТINSKОМ GOSPODARSKOM ČUDU“

Ono što bi trebalo istaknuti je činjenica da razvijene zemlje, prije svega SAD i Velika Britanija, moćne transnacionalne tvrtke i transnacionalne banke, ne biraju sredstva da bi se u nekoj zemlji, pogotovu zemljama bogatim prirodnim resursima, nametnuo neoliberalizam, preko koga one postaju vlasnici najvrednije imovine u tim zemljama.

Podsjećam da se nakon vojnog puča u Argentini (1976) pojavio program ekonomskih reformi na čak 1.400 stranica, koji su navodno učinili argentinski ekonomisti na čelu s Domingom Kavalom koji je, po nekom američkom časopisu svrstan među 100 najpoznatijih ekonomista svijeta u drugoj polovici prošlog stoljeća. Četvrt stoljeća nakon toga utvrđeno je da nijedno slovo tog programa nisu napisali argentinski ekonomisti, već činovnici dvije američke banke koje su imale podružnice u Argentini. I, naravno, da je brzo postalo jasno da američke priče o “argentinskom gospodarskom čudu” nemaju nikakvu realnu osnovu.

Po beskrupuloznosti u pohvalama na račun gospodarskih performansi Argentine posebno se isticao tadašnji predsjednik MMF Kemdesi, kada je na godišnjoj skupštini te institucije 2000. godine izjavio da slučaj Argentine treba ući u sve makroekonomske udžbenike kao ilustrativan primjer kako se gospodarstvo jedne zemlje uspješno razvija kada primjenjuje recepte MMF (a oni su bili u punom skladu s ideologijama neoliberalizma i sukladno geslom: stabilizacija, privatizacija i deregulacija). Na njegovu – ali prije svega, na žalost argentinskog naroda – ta država je iduće godine doživjela gospodarski, financijski i devizni kolaps.

____________________

Uputnice i napomene:

[1] I sam sam bio korisnik Fordove stipendije, i po tom osnovu sam proveo jednu akademsku godinu na Harvardu.

[2] Citirano prema prof. dr Predrag Jovanović-Gavrilović “Teret vanjske zaduženosti Srbije”, Ekonomski anali, tematski broj, svibanj 2005, s. 19.

[3] Detaljnije u časopisu Economist, 1-2 (1990, ss.37-95).

[4] On je to napisao u odgovorima dr Arseniju J. Dušaniću, a to je objavljeno u vrlo solidnoj knjizi Vlasnička struktura banaka, izdanje Bankarska akademija, Beograd, 2011.

[5] On je rođen u Minisoti, završio visoko obrazovanje na Princetonu, živio i radio u Stockholmu, a nakon toga u Frankfurtu na Majni.

[6] Detaljnije u Ekonomist 1-2 / 1992,

[7] Detaljnije u Jovan D. Dušanić 2013, U zagrljaju neoliberalne hobotnice, Beograd, 2013.

[8] Izvodi iz impozantne knjige Wolfganga Efenberga i Vilija Vinera (Povratak hazardera ( Wiederkehr Hasardere ) a preuzeto iz Pečata, 343/2014, str.12-13.

[9] Ibid., Str.13.

[10] On je kasnije postao profesor na nekom Američkom sveučilištu i uvršten je među 100 najpoznatijih ekonomista svijeta u prošlom stoljeću.

[11] B. Horvat (2002: 5).

[12] To njegovo pismo je 1990. god. objavljeno pod naslovom Enough is Enough: Dear Mr. Camdessus – Open Letter of Resignation to the Mananaging Director of International Monetary Fund “New York: New Horizons Press 1990, op. 2-27.

____________________

* Pod naslovom “Doprinos eksternih faktora krizi u državama nastalim na području SFRJ”, ovo je dio referata dr Mlađena Kovačevića “Dimenzije i uzroci teške ekonomske krize u državama s područja bivše SFR Jugoslavije”, Zbornik, Ekonomija i kriza, Ekonomski fakultet, Andrićgrad, Pale , 2014.
 

 
(Balkanmagazin,youtube.com/uredio i preveo:nsp)

Ruska vlada ne kupuje i nasjeda na američko genetski modificirano sjeme tako lako. Naime, ruska vlada ima tvrdo stajalište protiv patentiranog sjemena, s obzirom da se u nekom sjemenu čak nalaze bakterije za proizvodnju insekticida

Kada ova vrsta laboratorijske manipulirne hrane pronađe svoj put na rusko tržište, mora se ocjeniti za svaku sitnicu i označiti na odgovarajući način. Rusi su se odlučili na ovaj potez zbog bahatog napada američke GMO hrane na europsko i azijsko tržite.

Aktualni ruski zakoni nalažu da hrana s najmanje 0,9% posto GMO sastojaka po težini mora biti označena u skladu s tim, upozoravaju potrošače o transgenskom materijalu.

Nema ništa loše u ispitivanju prehrambenih proizvoda koji dolaze iz laboratorija, koji nikada nisu dokazani da su sigurni za zdravlje, dugoročno na ljudsku populaciju. Ruska sumnja u svezi neprovjerenih transgenskih materijala je mudra, te je u planu smanjenje unosa genetski modificiranih sastojaka uopće.

Prema ruskoj vladi, udio GMO-a u ruskoj prehrambenoj industriji je znatno pao u posljednjih desetak godina od 12% posto na samo 0,01 % posto. Navodno, cijela zemlja ima samo 57 registriranih GMO-prehrambenih proizvoda na raspolaganju.

Novi ruski zakon će propisati označavanje za sve GMO proizvode i propisati rigorozne novčane kazne

Danas, je na snazi novi zakon, izrađen od strane ruske državne agencije za prava potrošača “Rospotrebnadzor”, koji traži mandat označavanje bilo kojeg prehrambenog proizvoda koji sadrži bilo koji iznos genetski modificiranih sastojaka.

Prema novom zakonu, oni koji ne uspiju pravilno označiti GMO proizvode koje prodaju će biti kažnjeni novčanom kaznom između $ 555 i $ 4150. Nepropisno označena hrane dioničko će tada biti oduzeta i vjerojatno odbačena (uništena) od strane vlade.

Rusko vodstvo u biti radi nešto plemenito za svoje ljude – dajući im do znanje koji prehrambeni proizvodi sadrže laboratorijski mijenjane sastojke. S ovim znanjem, ruski narod ima slobodu i znanje za donošenje odluka.

Ostale zemlje, poput SAD-a i Hrvatske, te čitavog Balkana, ostaju u mraku, te ne dovode u pitanje valjanost transgenih materijala u hrani. Srećom, to će se možda uskoro promjeniti kako Amerikanci i dalje traže nove zakone označavanja GMO hrane.

Rusko vodstvo pokazuje kako su sigurnosni standardi protiv GMO hrane vrlo osjetljivi

Ruski premijer Dmitrij Medvedev je govorio u 2014 o stvaranju istraživačke baze za genetski modificirane organizme koja bi pružala zdravstvene dokaze sa stručnim informacijama.

Trenutno, Rusija ne može nametati trgovinska ograničenja na uvoz GMO prehrambenih proizvoda zbog novih pravila koje je postavio WTO-u 2012. Kao članica WTO-a, Rusija ne može ograničiti uvoz GMO dok ne dokaže da hrana ima opasnog utjecaja na ljudsko zdravlje.

Ne bi li trebalo biti obrnuto? Ne bi li se transgenično sjeme i GMO hrana morala prvo dokazati da je sigurna za ljudsko zdravlje? Standard sigurnosti je okrenuta naglavačke.

Zato, ruski zakonodavci žele promijeniti međunarodne zakone sigurnosti i kvalitete prehrambenih proizvoda, koji propisuje normu za dopušteni sadržaj transgenih materijala u prehrambenim proizvodima. Rusija želi vratiti tu normu na nulu za proizvedene proizvode u Rusiji dok se genetski materijal dokaže kao siguran na prvom mjestu.

Zakonodavci iz Ministarstva poljoprivrede nastavljaju isticati svoju zabrinutost s obzirom da imaju vrlo malo dokaza o sigurnosti GMO hrane na ljudsko zdravlje. Ove godine, predložen je zakon da svi GMO proizvodi moraju biti zabranjeni dok etiketiranje i deklaracija niej pravilno provedena.

Premijer Medvedev kaže da zemlja ne doživljavaju GMO proizvode kao “apsolutno zlo” ili nekakvu zavjeru, ali je ponovio da Vlada ne podržava transgeni materijal u njihovoj prehrambenoj industriji sve dok se ne dokaže da nije štetna za ljude.

Frederik Muso: MMF-ov kredit Ukrajini uvodi GMO na mala vrata u EU

Kredit Međunarodnog monetarnog fonda opredijeljen Ukrajini u iznosu od 17 milijardi dolara mogao bi, kroz aktivnosti korporacije Monsanto, uvesti genetski modificiranu hranu u Evropu, uprkos zabrani EU, ocjenjuje direktor Oakland instituta Frederik Muso

Ukrajinsku poljoprivredu bi mogla koštati želja za bližom suradnjom sa Zapadom. Uz kredit od 17 milijardi dolara kod Međunarodnog monetarnog fonda, dogovor bi mogao ukjučivati i GMO usjeve na jednoj od najplodnijih zemalja na kontinentu, upozorava direktor Oakland instituta Frederik Muso.

Vrlo mali broj ljudi je, ne samo u Ukrajini, već i šire svjestan da bi, u zamjenu za gotovinu, Ukrajina mogla postati test poligon za GMO usjeve u Europi, odnosno ono što je Europska unija pokušala spriječiti. Francuski sugovornik u razgovoru za Russia Today izrazio je zabrinutost zbog onoga što bi moglo uslijediti.

RT: Kada ovh 17 milijardi dolara MMF odobri i kada Ukrajina ukine zabranu GMO usjeva, da li to znači da je pitanje trenutka kada će ukrajinski poljoprivrednici početi uzgajati genetski modificirane usjeve?

Muso: To je vrlo vjerovatno, jer postoji veliki pritisak iz biotehnološke industrije, poput onoga koji dolazi iz kompanije Monsanto, koja traži da ovo bude odobreno u Ukrajini. Takođe i dio Sporazuma o pridruživanju EU sadrži poseban članak koji poziva na širenje bio-tehnologije i GMO u Ukrajini.

RT: Ako je to bio jedan od preduslova kredita vrijednog više milijardi dolara, da li smatrate da je fer reći da Monsanto ima znatan uticaj na MMF i Svjetsku banku, pa čak i da im diktira uvjete?

Muso: Vidjeli smo 2013. da je Monsanto uložio 140 miliona dolara u nove usjeve u Ukrajini. To je nesumnjivo kruh za cijelu Europu, kao i ključni cilj za kompaniju kao što je Monsanto, koja ocjenjuje da je ovo ogromno tržište ima veliki potencijal za proizvodnju. EU se oduprla dopuštanju GMO, međutim, ukoliko ovo uspije u Ukrajini, biće to domino efekat za cijelu Europu.

RT: Da li je u pitanju slučajnost ili unaprijed planirana akcija još u prosincu 2013. kada je u Ukrajini ukinuta zabrana GMO, samo nekoliko tjedana prije nego što je MMF trebalo da odobri kredit toj zemlji?

Muso: To ne može biti slučajnost, jer smo vidjeli jaku mobilizaciju industrije i poljoprivredne aktivnosti u lobiranju vlade i EU oko promjene zakonodavnog okvira u ovom području. Također smo vidjeli i da ova investicija dolazi uoči bilo kakvog usvajanja propisa o GMO.

RT: Predsjednik Američko-ukrajinskog poslovnog savjeta rekao je da je neophodno izvući ukrajinsku vladu iz poljoprivredne djelatnosti i napraviti preorijentaciju ka privatnom sektoru. Možemo li reći da se Amerika usredotočila na nepregledna polja koja mogu biti zlatni rudnik poljoprivrede?

Muso: Postoje kompanije koje posluju sa usjevima, kao što su Monsanto i biznisi sa pesticidima, ali tu je takođe i ukrajinsko zemljište koje je do sada bilo pod kontrolom ukrajinske vlade i nije dostupno za prodaju. Tu će doći do velikog pritiska da se zemlja privatizira i pretvori u vrijednu imovinu koju mogu kupovati strane korporacije.

Ono što smo vidjeli tijekom posljednjih nekoliko godina je da čak i kada se zemlja ne može kupovati, ona se može iznajmljivati u velikoj mjeri. Već su 1,6 miliona hektara preuzele strane osobe, a vrlo je vjerovatno, ukoliko se nastavi sa programom reformi, da će se pojaviti više kompanija, više interesa, zbog čega će se nastojati da se poslovanje veže za što više ukrajinske zemlje.

RT: Postoji značajno anti-GMO raspoloženje širom svijeta. Ukoliko se to uzme u obzir, koliko bi korisno bilo za Ukrajinu da se oslanja na uzgoj GMO usjeva korporacija sa sjedištem u SAD?

Muso: To dolazi kao dio sporazuma sa EU, a znamo da su europski građani i poljoprivrednici protiv GMO. Ali i dalje postoji dogovor EU sa Ukrajinom, osmišljen da proširi upotrebu GMO. Ovo izgleda kao nešto što su lobisti korporacija i državni službenici isposlovali kod Europske komisije. Vidjeli smo širom svijeta da to nije korisno za poljoprivrednike, kao ni za građane. To je samo u interesu korporacija koje preuzimaju kontrolu nad usjevima farmera širom svijeta. Hrana koja se ovako proizvodi ne postaje ni bolja, ni jeftinija.

RT: Koliko smatrate da je potencijalno štetno uzgajanje GMO usjeva na bogatom, plodnom ukrajinskom zemljištu?

Muso: Vidjeli smo u SAD gdje su GMO usjevi kultivirani sada već nekoliko desetljeća. Zabrinuti smo zbog kvalitete zemljišta, jer upotreba GMO dolazi sa visokim nivoom korištenja gnojiva i to uništava veliki broj organskih materijala u zemljištu. Postoji veoma visok rizik od kontaminacije i za one poljoprivrednike koji se odluče da ne koriste GMO, a jasne primjere toga vidjeli smo u Sjevernoj, a pogotovo i u Južnoj Americi.
 
 
(preveo i uredio: mag. spec. Alfred Bošković / uredio: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=18520"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

BRICS je engleska skraćenica i ekonomski pojam koji se odnosi na rastući razvoj ekonomskog potencijala Brazila, Rusije, Indije i Kine (Brazil, Russia, India, China, South Africa).

Implicitno, tiče se ekonomskog savezništva ovih komplementarnih ekonomija. Pojam je uveo Jim O’Neill iz korporacije za globalna financijska istraživanja Goldman Sachs, a vrlo brzo je prihvaćen u javnosti, naročito u medijima, do te mjere da ga većina izvora vijesti iz globalnih financija koriste bez mnogo objašnjenja. Sastanak zvaničnika ovih država, održan na ljeto 2008. godine u Jekaterinburgu, nazvan je sammit BRIK.

Države BRIK-a imaju 40 % svjetskog stanovništva, odnosno 25 % kopnene teritorije.

13. travnja 2011. je u članstvo organizacije primljena Južnoafrička Republika nakon čega se za nju koristi engleska skraćenica BRIKS (eng. BRICS).

OSNOVALI BANKU KOJA ĆE KONKURIRATI MMF-u I SVJETSKOJ BANCI

Čelnici pet zemalja BRIKS grupe – Brazila, Rusije, Indije, Kine i Južnoafričke Republike – potpisali su jučer ugovor za stvaranje razvojne banke i hitnog rezervnog fonda, kao opozicija Zapadnoj dominaciji banaka po čitavom svijetu. Sjedište banke biti će u Kini, a jedna od regionalnih ispostava u Africi.

Ugovor su potpisali predsjednik Rusije Vladimir Putin, indijski premijer Narendra Modi, brazilska predsjednica Dilma Rousseff, kineski predsjednik Si Jinping i južnoafrički predsjednik Jacob Zuma.

Kapital banke će biti jednako podijeljena među pet zemalja sudionica. Banka će imati sjedište u Shanghaiu, a prvi predsjednik banke biti će iz Indije. U početku, banka će krenuti sa 50 milijardi dolara osnivačkog kapitala.

Hitni rezervni fond imaće 100 milijardi dolara, i služiti će za pomoć zemljama da izbjegnu “kratkoročne pritiske likvidnosti, jačati globalnu financijsku sigurnosnu mrežu i biti dopuna postojećim međunarodnim aranžmanima”.

BRICS grupa je kritizirala Svjetsku banku i Međunarodni monetarni fond da zemlje u razvoju nemaju adekvatno pravo glasa, što bi Nova razvojna banka (NDB) trebala nadomjesti pružanjem pomoći za infrastrukturne projekte.

Osnovana na zdravim bankarskim principima, NDB će ojačati suradnju među našim državama doprinijeti naporima multilateralnih i regionalnih financijskih institucija u procesu globalnog razvoja – piše u priopćenju nastalom nakom sastanka u Fortalezi, gradu na sjeveroistoku Brazila.

Zemlje iz bloka BRIKS protive se jednostranim ekonomskim i političkim mjerama od strane trećih zemalja, ali ne žele konfrontaciju sa Zapadom, izjavio je juče Sergej Lavrov, ruski ministar vanjskih poslova.

Lavrov je, nakon sastanka lidera zemalja BRIKS, rekao novinarima da se one zalažu za zajednički pristup rješavanju globalnih problema.

SAD su uvele sankcije protiv Rusije, uključujći zamrzavanje sredstava i zabrane viza za dužnosnike i poslovne ljude za koje se smatra da su bliski Putinu, što je reakcija na pripajanje Krim.

Summit BRIKS je u velikoj mjeri viđen kao mogućnost za Putina da poveća svoju geopolitičku prevlast usred izolacije Zapada zbog krize u Ukrajini.
 

 
 
(tanjug, youtube.com/uredio: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=18103"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]