Sveučilište u Gavleu u Švedskoj svake godine izdaje „barometar diverziteta“ u kojem se ljudi u Švedskoj pitaju o njihovim stavovima prema raznolikosti

U najnovijem barometru zaključuju da su stavovi Šveđana o davanju kulturnih prava imigranatima postali negativniji, dok istovremeno sve više ljudi ima pozitivna iskustva s kolegama imigrantima na poslu, piše VOE.

U pitanju o tome koje religije imaju negativne vrijednosti kada se se sukobljavaju s primjerice ljudskim pravima, 95% misli da je to islam, 35% misli da je to judaizam, 31% misli na hinduizam, 26% misli da je budizam i 26% misli da je to kršćanstvo.

Islam se još jednom ističe u godišnjem istraživanju.

Štoviše, 66 posto ispitanika također se slaže s tvrdnjom da su muslimanke u Švedskoj opresivnije od drugih žena u Švedskoj, 26 posto ne zna, a 8 posto misli da ne.

87 posto misli da su ljudi s inozemnim podrijetlom dužni prilagoditi se švedskoj kulturi, 7 posto ne zna, a 6 posto misli da ne.

Među ljudima koji su sudjelovali u istraživanju, 88 posto je rođeno u Švedskoj, 8 posto u jednoj zemlji u Europi, a 5 posto u zemlji izvan Europe.

Izuzetno negativan stav prema islamu pokazuje da većina Šveđana zna da islam nije religija poput neke druge. A definitivno nije religija mira.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Rodrigo Duterte još je jednom žestoko zaprijetio dužnosnicima UN-a za ljudska prava koji planiraju istražiti navodna izvansudska ubojstva u njegovom ratu protiv droga, i koja je preuzela punu odgovornost za “zakonite” postupke provoditelja zakona

Ovaj najnoviji vulgarni nastup protiv međunarodnih dužnosnika za ljudska prava dolazi dan nakon što je visoki povjerenik UN-a Zeid Ra’ad Al Hussein pozvao na “psihijatrijsku procjenu” lidera Filipina.

U subotu je Duterte ponovno obranio svoje državne izvršitelje zakona i poručio im da ne surađuju s istražiteljima UN-a o navodnim zlouporabama i izvanzakonskim izvršenjima kazni u zemlji.

Prozivajući Zeida “glupim kujinim sinom”, Duterte je ponovio svoje ovlasti i rekao agencijama za provedbu zakona da ne surađuju sa istražiteljima ljudskih prava koje trenutačno vodi Agnes Callamard, posebna izvjestiteljica UN-a.

“Nemojte odgovarati na njihova pitanja”, rekao je Duterte vojnicima u gradu Zamboanga, ističući da “preuzima punu odgovornost” za svoju kampanju protiv droge.

“Samo odradite svoj posao … unutar granica zakona” – kazao je u subotu, dodajući kako je pravo šutnje i ne svjedočenje sadržano u ustavu zemlje.

“Ostavite to meni. Oni dolaze ovamo. Imate li ovdje krokodile, one koji stvarno jedu ljude? Bacite te kujine sinove njima” – rekao je Duterte, prenosi Inquirer. 

“Ovi ljudi za ljudska prava su glupi” – dodao je Duterte. “Rekao sam narko sindikatima da ne smiju uništi moju zemlju, ili moj grad, jer ću ih ubiti. Ne smijete uništiti … mlade ove zemlje jer ćemo vas ubiti. “

Duterteov odgovor je došao nakon što je Zeid u petak pozvao Vijeće UN-a za ljudska prava da se zauzme protiv Duterteove osobne osvete protiv dužnosnika UN-a za ljudska prava, koji su kritizirali rat protiv droge.

“Vijeće za ljudska prava UN-a mora preuzeti ulogu. Ti napadi ne mogu ostati bez odgovora” – rekao je Zeid u petak. “Duterte se mora predati nekom psihijatrijskom pregledu. Takav je komentar neprihvatljiv, totalno neprihvatljiv.”

Duterte je već dugo bio meta globalne kritike zbog rata protiv droga, što je rezultiralo brojnim izvanzakonskim ubojstvima.

Dok podaci javne vlasti pokazuju najmanje 4.000 smrtnih slučajeva u policijskim operacijama protiv droge od srpnja 2016., skupine za ljudska prava kao što je Filipinski savez odvjetnika za ljudska prava (PAHRA) procjenjuju da bi do 12.000 ljudi možda postalo žrtvom Duterteove politike.

Nakon nekoliko mjeseci prijetnji da će poduzeti akciju, ranije ovog mjeseca Međunarodni kazneni sud (ICC) otvorio je preliminarnu istragu o Duterteovom ratu protiv droga, istražujući moguće zločine protiv čovječnosti. Da podsjetimo, Rusija je odbacila legalnost odluka Međunarodni kaznenog suda 2016. godine.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Osim čitanja i praćenja komunikacije na mobilnim telefonima, zakon predviđa i bolju komunikaciju regionalnih obavještajaca

Unatoč protivljenjima udruga za zaštitu ljudskih prava i nekih lijevo orijentiranih političara, njemački parlament Bundestag donio je jučer zakon kojim se pojačava sigurnosna kontrola građana, što uključuje i prisluškivanje i čitanje privatnih poruka na mobitelima i laptopima.

Državni trojanski konj

Opasnost koju je donijela politika otvorenih vrata Angele Merkel i ulazak nepoznatog broja potencijalnih islamističkih terorista u tu zemlju najbolje se očitovala u krvavim džihadističkim napadima u Münchenu i Berlinu, pa je postalo jasno kako je nacionalna sigurnost ozbiljno ugrožena.

Novi teroristički napadi u drugim europskim državama, a posebno posljednji u Manchesteru i Londonu, bili su dodatni poticaj da se novi zakon, koji su neki nazvali kontroverznim, donese u što kraćem mogućem roku.

Novi zakon tako omogućava kompleksniju proceduru za tražitelje azila i mogućnost uzimanja otisaka prstiju azilanata već u dobi od šest godina, a ne kao dosad od 14. godine. Uz mogućnost uzimanja otisaka prstiju od djece, policija i obavještajne službe imaju dozvolu čitanja privatnih poruka na WhatsAppu.

Prilikom prijedloga zakona njemački ministar unutarnjih poslova Thomas de Maizière objasnio je da su upravo enkriptički zaštićene poruke na toj aplikaciji i na aplikaciji Signal, Telegram i Skype omogućile komunikaciju između terorista koji su izveli monstruozne napade na civile u Berlinu, Münchenu, Parizu, Manchesteru i Londonu.

Zakonom koji ima više od sedamdeset članaka detaljno je objašnjeno na koji način i u kojim slučajevima se mogu primijeniti sigurnosne mjere kolokvijalno nazvane “Državni trojanski konj” (Staatstrojaner).

Cijela procedura temelji se na principu korištenja policijsko-obavještajnog kompjutorskog “virusa” kojom službenici mogu ući u mobilne telefone, laptope i kompjutore osoba koje se sumnjiči za terorističku djelatnost ili postoji sumnja da su povezane s potencijalnim napadačima.

Uz pomoć te aplikacije policija i obavještajne službe mogu čitati poruke na WhatsAppu, Skypeu, Telegramu, Signalu i sličnim aplikacijama prije nego budu enkriptirane, pa čak i u slučajevima nakon što postanu enkriptički zaštićene.

Zakon također omogućava i takozvano online pretraživanje i nadzor privatnih informacija u drugim internetskim područjima poput emailova i društvenih mreža, što je bilo omogućeno u iznimnim slučajevima i prema zakonu o zaštiti od terorizma iz 2008. godine, no tek se u rijetkim slučajevima i primjenjivalo.

Njemačka vlada novim je zakonom omogućila korištenje ovih metoda i u kriminalnim djelatnostima koje nisu izravno vezane uz terorizam kao što su pljačke ili trgovina drogom.

Strah od zloporabe

Osim tehničkih mogućnosti koje su sigurnosne službe dobile kao mogućnost preventivnog djelovanja u borbi protiv terorističkih napada, novi zakon predvidio je i snažniju povezanost regionalnih obavještajnih centara koji su dosad djelovali “sami za sebe” i nije bilo adekvatne suradnje između njih, što se pokazalo kobnim u nekoliko slučajeva, posebno prilikom napada na božićni sajam u Berlinu.

Terorist Anis Amri bio je pod nadzorom jedne regionalne njemačke službe, a kada je napustio njihovo područje, kolegama u Berlinu nisu javili da se uputio prema glavnom gradu.

Koliko će nove mjere biti efikasne u sprečavanju terorističkih napada, tek treba vidjeti, no jasno je kako je Njemačka odlučila napraviti korak naprijed u zaštiti svojih građana, a slično razmišljaju i Austrija i Velika Britanija, koji ovakve mjere planiraju ugraditi u svoje zakone.

Austrijski ministar vanjskih poslova Sebastian Kurz u nedavnom je razgovoru za bečki Kurir ponovno istaknuo problem loše integracije muslimanske djece u tamošnje društvo. Kazao je kako bi trebalo zatvoriti muslimanske vrtiće u Austriji. – Oni nam nisu potrebni.

Uopće ne bi trebali postojati muslimanski vrtići. Takvi vrtići samo dodatno izoliraju djecu, jezično i kulturno. Pošto se plaćaju novcem poreznih obveznika, jedan od načina da se takvi vrtići zatvore bio bi povećanje kriterija poznavanja njemačkog jezika, što je nužan preduvjet za svaku uspješnu integraciju – kazao je Kurz.

Novi zakon osudile su jedino udruge za ljudska prava koje ističu kako se njime krši pravo na privatnost, posebno kod djece.
 

(vecernji.hr)

Strah potiskuje nadu, kad je riječ o Europi. Taj je trend sve očitiji među mladima. Potvrđuju ga i istraživanja javnog mnijenja, od kojih jedno donosi Frankfurter Allgemeine Zeitung

Proveo ga je YouGov na uzorku od 6000 mladih između 16 i 26 godina, u sedmorim najvećim sadašnjim članicama EU: Velikoj Britaniji, Španjolskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Poljskoj, Italiji i Grčkoj.

Uostalom, upravo o strahu i nadi govori “nobelovac” Barack Obama u pismu podrške francuskome predsjedničkom kandidatu lijevog centra i bivšem Rotchildovom bankaru Emmanuelu Macronu, tvrdeći da Macron insistira na nadi, a njegova suparnica Marine Le Pen na strahu.

Pobožna želja

Nakon krvavoga XX stoljeća činilo se da su sloboda i pravda postale ključne vrijednosti Staroga kontinenta, a da je Europska unija – makar to bila samo pobožna želja – okvir njihova ostvarenja. Za mlade Evropljane, u dobi od 16 do 26 godina – ona je to sve manje.

Kako FAZ sažima rezultate ankete, svaki peti bi htio svoju zemlju izvan Unije, zatvorenu u vlastite granice, pod nacionalnom kontrolom. Za tri četvrtine ispitanih Unija je samo ekonomski prostor (onaj minimum utvrđen u Maastrichtu prije četvrt stoljeća) a ne zajednica za obranu i promicanje zajedničkih vrijednosti (uostalom, nacionalni egoizmi ili naprosto strahovi spriječili su svaki korak prema djelatnom zasnivanju zajedničke vanjske i sigurnosne politike, čak i zajedničke porezne politike – iako je i to sve bilo dogovoreno tada u Maastrichtu).

Ljudska prava

Tek polovica mladih u Uniji još vjeruju da je demokracija najbolja od postojećih vrsta vlasti. Najviše ih je u Grčkoj – 66 posto (ali ondje je i najviše onih koji žele više vlasti nacionalnoj državi, 60 posto), pa u Njemačkoj 62 posto (ali ondje je najmanji postotak onih koji žele većinu prava vratiti nacionalnoj državi, tek 23 posto).

Mladi Britanci su na drugome mjestu, sa 44 posto, ali to je ipak manje od postotka kojim je njihovo biračko tijelo izborilo Brexit.

Na trećemu mjestu su mladi Talijani: njih 39 posto bi ponovo odriješene ruke svojim vladama, iako se prije podlijeganja evropskim pravilima Italija bacila u golem javni dug i imala smiješnu valutu koju su špekulanti mogli razvaliti kad bi im palo na pamet (što je Soros i učinio liri, a prije toga funti).

Pritom su nezadovoljni vladama kojima bi dali više ovlasti: njih 90 posto u Grčkoj, nešto manje u Italiji, Španjolskoj itd. – jedino u Njemačkoj ih je zadovoljnih nešto malo više nego nezadovoljnih: 53 posto.

Ljestvica vrijednosti je pomalo proturječna. Najvažnija su im ljudska prava, odmah za njima je mir u Europi, za njim je sigurnost, tolerancija je na četvrtome mjestu, sloboda obrazovanja na petome, uspjeh na šestome koji dijeli s demokracijom itd.

Tek na sedmome je solidarnost, ali u mjeri koja nije za podcjenjivanje. Naime, dvije trećine su za pomoć ekonomski slabijim članicama, a još i više, 68 posto, za prihvat izbjeglica “koji traže azil zbog legitimnih razloga”.
 
(jutarnji.hr)

“Možete li objasniti agendu nas zapadnih novinara i otkriti razlog zbog kojih mi, kako vi kažete, lažemo, zajedno s međunarodnim organizacijama?”

Aleppo je grad koji je duže vrijeme u središtu svjetske javnosti. Nekadašnja sirijska prijestolnica kulture posljednjih pet godina konstantna je meta razaranja i epicentar sukoba sirijske vojske i pobunjenika.

Tijekom tih pet godina, mediji su objavili na tisuće vijesti iz Alepa, a izvori su maltene uvijek bili isti, ovisno od toga da li o njima izvještavaju zapadni ili ruski mediji.

Jedan od norveških novinara na konferenciji za tisak u Ujedinjenim narodima upitao je neovisnu kanadsku novinarku Evu Bartlett, koja je i sama izvještavala iz Sirije, kako to da se njeni izvještaji drastično razlikuju od onih koje objavljuju mainstream mediji, a ona mu je objasnila da je sve to što oni pišu jedna velika laž – i svoje tvrdnje temeljito obrazložila.

“Kada pričate o sirijskom narodu i tome što on želi, kako određujete broj ljudi?

Obavljate li nezavisne ankete u kojima zapravo možete to dokumentirati? I drugo, pričate o korporativnim zapadnim medijima i njihovim lažima.

Možete li objasniti agendu nas zapadnih novinara i otkriti razlog zbog kojih mi, kako vi kažete, lažemo, zajedno s međunarodnim organizacijama? Zašto ne bismo vjerovali apsolutno dokazivim činjenicama koje vidimo i dobivamo s terena: bombardirane bolnice, ubijeni civili …

“Kako opravdavate to što nas nazivate lažovima”, upitao je norveški novinar Christopher Rotenberg Evu Bartlett na konferenciji u Ujedinjenim narodima.

Kanađanka je rekla da je sigurno da među mainstream medijima postoje iskreni novinari, a onda započela s odgovorom na drugo pitanje koje joj je postavio Norvežanin.

“Dakle, međunarodne organizacije na terenu. Recite mi, koje su to organizacije u istočnom Aleppu?”, Upitala je Bartlet.

Rotenberg je šutio.

“Ne znate? Reći ću vam. Nema nijedne. Sve te organizacije o kojima pričate oslanjaju se na izvještaje Sirijskog opservatorija za ljudska prava (SOHR), koja ima sjedište u Coventriju u Engleskoj, i u kojoj radi samo jedna osoba. Jedan musliman koji mrzi Assada. Oslanjaju se na kompromitirane skupine poput Bijelih šljemova.

Hajde da popričamo o Bijelim šljemovima. Osnovao ih je bivši britanski vojni časnik 2013. godine, a dobili su ukupno 100 milijuna dolara od SAD, Velike Britanije i Europe, i još nekih država.

Pretvaraju se da spašavaju civile u istočnom Aleppu i Idlibu, ali unatoč tome nijedan civil u istočnom Aleppu nije čuo za njih. I kad kažem nitko, kažem to sada, u trenutku kada je 95% teritorija u istočnom Aleppu oslobođeno. Bijeli šljemovi sebe predstavljaju kao neutralne, a otkriveno je da nose oružje i fotografiraju se tako što gaze tijela mrtvih sirijskih vojnika.

Njihovi video-snimci sadrže slike iste djece koje se iz mjeseca u mjesec recikliraju i ponovo objavljuju. Tako možete pronaći “ispovijest” djevojčice Aje, koja se pojavljuje u izvještajima u kolovozu, pa zatim u rujnu, i to s dvije potpuno različite lokacije.

Dakle, oni nisu kredibilni. SOHR nije kredibilna. Neimenovani aktivisti nisu kredibilni. Jednom ili dva puta – možda. Ali svaki put? To nije kredibilan izvor.

“Dakle, izvori o kojima pričate da su na terenu … ne postoje. Nemate ih”, rekla je kanadska novinarka.

Rotenberg je i dalje šutio.

“Kada je riječ o agendi korporativnih medija, to je agenda svrgavanja režima. Kako je moguće da NYT ili Democracy Now do dan-danas pišu kako je u tijeku građanski rat u Siriji? Kako do dan-danas izvještavaju da su prosvjedi u Siriji bili nenasilni i bez oružja sve do 2012.? To je notorna neistina.
 

 
Kako je moguće da pišu da sirijska Vlada napada civile u Aleppu, kad svaka osoba koja je oslobođena iz tog grada koji su okupirali teroristi govori apsolutno suprotno? Kako dokumentiramo količinu ljudi? Izborima.

Ne znam da li se sjećate, ali 2014. sirijski narod je glasovao i velikom većinom podržao predsjednika Asada. Postoje ljudi koji žele promjenu vlasti. To je normalno i nitko ne krije da oni postoje. Svi žele promjenu.

Ali u smislu promjene Vlade ti ljudi ne vide Bashara al-Assada kao problem. Kao problem vide terorizam, elemente sustava koji tamo imaju, ali predsjednik Assad za njih nije problem, štoviše u ogromnoj većini ga podržavaju.

Dakle, svoje mišljenje i stav baziram na izboru sirijskog naroda, kao i na vlastitim razgovorima s ljudima u Siriji – završila je Eva Bartlett, a Norvežanin nije imao ništa dodati na to.

Pogledajte video:
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(vestinet.rs)

Sjedinjene Države, Velika Britanija i njihovi saveznici vrlo su selektivni u području ljudskih prava dok provode svoje političke interese, smatra Stephen Zunes, stručnjak za međunarodne odnose iz Kalifornije

On navodi da London i Washington pokazuju dvostruke standarde u pristupu ratnim zločinima

Saudijska Arabija bombardira Jemen od 2015. Rat je već odnio 10.000 žrtava, a više od milijun djece je pothranjeno, prema podacima UN. Velika Britanija je jedan od glavnih dobavljača oružja usluga za Saudijce.

Ona je odobrila više od tri milijarde funti u prodaji oružja kako bi vratila bivšeg predsjednika Jemena Abda Rabuha Mansura Hadija, saudijskog saveznika.

Ali američki senator Chris Murphy navodi da “američki otisak postoji na svakom ubijenom civilu u Jemenu”, navodi CNN.

Pod administracijom predsjednika Barack Obame SAD su prodale više oružja Saudijskoj Arabiji nego bilo koja druga administracija.

Amerika je, također, koaliciji predvođenoj Saudijcima u Jemenu pomogla u obavještavanju i punjenju zrakoplova gorivom tijekom bombardiranja.

“Ako razgovarate sa Jemencima, oni će vam reći da okupaciju ne smatraju saudijskom. Oni na bombardiranje gledaju kao na američko“, rekao je Murphy.

Europska unija je pokušala pokrenuti neovisnu međunarodnu istragu agresije Saudijske Arabije u Jemenu i dobila potporu za svoj prijedlog.

Međutim, protivljenje Velike Britanije potkopava te napore i primorava Savjet za ljudska prava UN (UNHRC) zamijeniti prijedlog mnogo slabijim – “da prate i izvještavaju o situaciji”.

SAD imaju isti pristup prema izraelskim ratnim zločinima nad Palestincima. Ona je glavni dobavljač oružja za Izrael. Prošle godine na 29. redovitoj sjednici UNHRC, Amerika je bila jedina zemlja u svijetu koja se suprotstavila rezoluciji kojom se Izrael poziva na odgovornost za ratne zločine.

“Ovo je, nažalost, tipično za veliki broj zapadnih zemalja kada je u pitanju istraga o ratnim zločinima”, rekao je Zunes u intervjuu za “Press TV”. “Unatoč pompeznim riječima o ljudskim pravima ovih velikih sila, ovo je za njih više političko pitanje”, dodao je on.

“Oni će istaknuti, a ponekad čak i preuveličati zločine protiv čovječnosti i druga kršenja ljudskih prava zemalja koje smatraju neprijateljima, ali će negirati, minimizirati i zataškati takve zločine onih vlada koje smatraju saveznicima”, objasnio je Zunes.

“Važno je da imamo istu mjeru za međunarodno humanitarno pravo. Sama priroda zakona je da treba vrijediti jednako za sve, bez obzira na ideologije vlade ili vanjske odnosa”, zaključio je Murphy.
 
(sputniknews.com)

Građanima u Norveškoj će se uskoro pratiti sve njihove aktivnosti na internetu i telefonu, te će to provesti vlada, u novom velikom projektu Velikog Brata za masovni nadzora namijenjenom za “sprječavanje terorizma”

Norveška obavještajna služba je dobila zeleno svjetlo za praćenje svog prekograničnog interneta i telefonskog prometa u zemlji. To će značiti da će špijunskoj agenciji biti dopušten potpuni pristup svim telekomunikacijskim podacima svih korisnika koji žive u Norveškoj.

Zanimljivo je da se očekuje da će nadzor obuhvatiti ne samo sumnjive kriminalace, već svakoga tko koristi internet. Dok je prepručeno ciljano špijuniranje i praćenje, praćenje podataka u velikim serijama je također moguće.

Prema predsjedniku povjerenstva za obranu Olav Lysneu, nadzor će se vršiti automatski. Nadzor se očekuje da će uključivati sve informacije koje obični Norvežani imaju na svojim mobilnim telefonima i cloud servisima.

Osim toga, to može čak i uključivati kontakte putem društvenih medija, jer se većina komunikacija obavlja preko servera u inozemstvu.

Oba, nekodirani i šifrirani podaci će se moći presresti. Do sada, norveška obavještajna služba nema planove za prikupljanje informacija o Norvežanima koji žive u Norveškoj, za koje se očekuje da će biti pošteđeni nadzora.

Takozvana “digitalna granica obrane”, koji je bila kritizirana od strane aktivista za ljudska prava kao zadiranje u privatnost, opravdana je od strane ministarstva i služi kao obrana od opasnosti cyber-napada i terorizma.

Prema Aftenposten, Norveški promet trenutno prati Švedska, Velikoj Britanija, SAD i, eventualno, čak i Danska.

Nakon što su šefovi obavještajnih službi predložili postupke praćenja prošle godine, vladajući blok između konzervativaca i stranke napretka izrazio je svoj skepticizam, dok je lider stranke Centra Trygve Slagsvold Vedum odbacio prijedlog kao “masovni nadzor”.

Ranije ovog tjedna, međutim, nadzor podataka je jednoglasno preporučila komisija pod ministrom obrane Ine Eriksen Søreide.

“Danas norveška obavještajna služba ima samo ograničenu sposobnost da presretne inozemne komunikacije preko norveške granice, što može predstavljati ozbiljan sigurnosni izazov za zemlju”, u izvješću povjerenstva je navedeno, naglašavajući činjenicu da su norveški mogućnosti razotkrivanja digitalne špijunaže protiv državnih javnih i privatnih poduzeća – vrlo ograničene.

U 2008. godini, sličan kontroverzni zakon o nadzoru je donesen u Švedskoj, kao i što je ministarstvo obrane zemlje dobilo pravo nadzora dolaznog i odlaznog promet putem interneta i telefona, bez obzira na velike prosvjede švedskih aktivista za ljudska prava.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Naime, uspješne olimpijske igre nikada niti nisu održane. One su sve, kako to Gaffney kaže, samo različite vrste potpune katastrofe

Svakog jutra u posljednjih 19 dana, budio sam se uz opuštajuće zvukove oceanskih valova koji oplakuju predivnu plažu Barra. Zatim bih se prošetao ulicu dalje gdje bih popio kavu, uživajući u tih nekoliko minuta svakog dana kada sam mogao udisati oceanski zrak, u tom dijelu dana dok je Rio još uvijek bio Rio

Dok sam hodao, prošao bih pored službenog hotela Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO), koji se slučajno nalazio uz stan koji sam unajmio.

Prvo bih naišao na nekoliko volontera čiji je posao bilo čekati s članovima MOO-a i njihovim obiteljima na jednu od tisuća Nissan Versi ukrašenih naljepnicama s logom Igara u Riju, a koje su „olimpijsku obitelj“ razvozile po gradu po posebnim „olimpijskim prometnicama“.

Više sam puta mogao čuti gnjevne očeve – uvijek su to bili muškarci s djecom – kako grde volontere zbog toga što su morali čekati neko beznačajno vrijeme na svoj automobil u gradu poznatom po prometnim gužvama.

A zatim bih ugledao policajce na motociklima, koji su obično razgovarali između sebe stojeći pored svojih motora, čekajući da osiguraju put koloni nekog dužnosnika MOO-a.

Nakon toga bih naišao na još jednu skupinu volontera, pa na sigurnosni šator, sličan onima kakvi su bili postavljeni ispred borilišta. Ispred tog šatora cijelo su vrijeme stajala dva vojnika s automatskim naoružanjem.

Na drugoj strani pločnika, najčešće je stajalo još nekoliko vojnika, uz nekakvo vozilo, kamionet ili terenac. Cijeli je hotel bio ograđen – osim ulaza, iznad kojeg su visjeli zlatni olimpijski krugovi.

Olimpijski mjehur izoliranosti

Više od bilo čega drugoga, ono što me je iznenadilo tijekom mojih prvih olimpijskih igara bila je veličina tog izoliranog prostora koji je MOO osigurao samo za sebe.

Nakon što bi sletjeli u zračnu luku, članovi MOO-a i njihovi aparatčici odmah bi bili dopraćeni do posebnih automobila, vozili bi se po posebnim trakama na autocesti – ako bi pogledali kroz prozor, vidjeli bi zidove ukrašene simbolima Igara koji su sakrivali favele – te bi se iskrcali ispred svojih ekskluzivnih hotela okruženih osiguranjem, u koje su mogli ući samo oni s akreditacijama.

Zatim su istim tim posebnim automobilima odlazili na događaje u gradu. Neki od njih čak su imali na raspolaganju i štićene kolone. Nakon što bi stigli na neko sportsko borilište, ulazili su na ulaze rezervirane za članove olimpijske obitelji, obavljali sigurnosnu kontrolu na mjestima posebno rezerviranim za olimpijsku obitelj, družili se u klubovima za olimpijsku obitelj, i gledali sportaše kako se natječu sa sjedala rezerviranih za olimpijsku obitelj.

Kada bi ogladnjeli, iskoristili bi svoje dnevnice od 900 dolara u nekom od najekskluzivnijih restorana i barova u gradu, i nisu dolazili u opasnost da dođu u kontakt s nekim tko nije bogat. Osim možda s ljudima koji su ih posluživali.

Da, taj „olimpijski mjehur“ izoliranosti je toliko velik da je Međunarodni olimpijski odbor uvjerio samog sebe da uopće ne postoji. „Ove igre nisu organizirane s nikakvim mjehurom“, rekao je predsjednik MOO-a Thomas Bach novinarima u subotu, istom prigodom kada je iznio i neke druge neupitno neistinite tvrdnje, primjerice da Igre ne troše javni novac te da su Brazilci „ujedinjeni u potpori ovim Olimpijskim igrama“, unatoč činjenici da polovina njih to nije.

Bach je svoju konferenciju za novinare završio tako što nije želio odgovoriti na gotovo nijedno pitanje, ali je dodao da, ako se olimpijske igre mogu održati u Riju, onda se mogu održati bilo gdje.

Bespotrebno trošenje i korupcija

Čak i ako zanemarimo Bachov „sportokratski“ snobizam, ovdje postoje jedna ključna lekcija. Sveobuhvatnost „olimpijskog mjehura“ pokazuje koliko se malo MOO brine za sve osim za sebe – i koliko je cijeli olimpijski „pokret“ bezbrižno indiferentan prema bespotrebnom trošenju i korupciji koje potiče te uništavanju ljudskih života koje ostavlja iza sebe.

Christopher Gaffney, geograf sa Sveučilišta u Zurichu koji proučava na koji način veliki događaji utječu na Brazil u posljednjem desetljeću, napisao je 2010. godine znanstveni rad u kojemu je prognozirao da će Olimpijske igre rezultirati radikalnom, ali negativnom transformacijom grada, te povećati društveno-ekonomske razlike. S Gaffneyem sam razgovarao prošlog tjedna, dok je i sam tumarao Rijem pokušavajući vidjeti razmjere štete. „Nažalost“, rekao je, „bio sam u pravu.“

Olimpijske igre i njezini prateći, ali i dvojbeni projekti „olimpijskog nasljeđa“, izmjestili su 70.000 ljudi – 20.000 obitelji. Tisuće siromašnih – uglavnom crnaca i uglavnom muškaraca – ubijeno je tijekom „pacifikacije“ u pokušaju da grad djeluje manje opasnim, premda je točan broj ubijenih teško utvrditi.

Olimpijske igre ne donose ekonomsku korist

Reći da su olimpijske igre ipak loša investicija ne bi bilo iskreno, jer je malo onih koji uopće i vjeruju da bi igre mogle donijeti ikakvu javnu korist. Brojna istraživanja pokazala su da olimpijske igre ne donose nikakve ekonomske koristi, no gradovi i nacije i dalje se bore kako bi ih ugostili, uvijek s katastrofalnim rezultatima.

Na Igre u Riju potrošeno je negdje oko 12 milijardi dolara – otprilike 15.000 dolara po glavi stanovnika Rija, što je pet puta više od godišnje minimalne plaće u Brazilu. Gotovo sav taj novac otišao je u ruke onih koji su ionako već bogati: poduzetnika, vlasnika zemlje, prijevozničkih tajkuna, ogromnih – i navodno korumpiranih – građevinskih tvrtki, što Olimpijske igre čini iznimno uspješnim programom za regresivnu redistribuciju bogatstva, koji putem poreza oduzima novac siromašnima i pripadnicima srednje klase te ga daje bogatima.

To je neoprostiv zločin za grad s otvorenim kanalizacijskim cijevima, rasprostranjenim nasiljem, velikim siromaštvom te manjkom ekonomskih mogućnosti za milijune građana. Rio će ove Igre plaćati još godinama, a možda i desetljećima.

Ne može se sva šteta izmjeriti s devet nula ili izgubljenim životima. Prije dva tjedna, Hugo Costa proveo me kroz svoju četvrt u Ramosu, dijelu grada u kojemu žive pripadnici niže klase, gdje je autobusna linija koju nije želio nitko osim organizatora Olimpijskih igara uništila ono malo parkova i zelenih površina koje su tamo postojale, podijelila četvrt na dva dijela, a nije riješila tešku prometnu situaciju u gradu.

Danas se djeca igraju nasred ulice jer nemaju gdje drugdje otići. Nakon Igara, Costa će i dalje morati satima putovati do posla u središtu grada, ali barem sada ima jednostavan način da dođe do Olimpijskog parka.

Nažalost, ništa od svega ovoga ne predstavlja iznenađenje. Nedavno provedena studija Sveučilišta u Oxfordu pokazala je da je posljednjih šest ljetnih olimpijskih igara stajalo ukupno 33,7 milijardi dolara, računajući samo troškove usko vezane uz sport.

Taj iznos ne uključuje redovito neuspjele projekte „za budućnost“ – koji bi navodno trebali unaprijediti gradove i navesti sve da im bude drago što su olimpijske igre održane, no gotovo uvijek za sobom ostave more korupcije i uzalud potrošenog novca – te dvojbene infrastrukturne projekte poput one 6,8 milijardi dolara skupe ceste prema nigdje koja je sagrađena u Sočiju.

Također, igre su dovele do preseljenja dva milijuna ljudi, prema izvješću švicarskog Centra za stambena prava iz 2008. godine.

Igre funkcioniraju upravo onako kako MOO želi

No, Gaffney ističe kako nipošto nije riječ o tome da olimpijski model ne funkcionira. Upravo suprotno, i to je možda najtragičnije od svega – igre funkcioniraju upravo onako kako MOO želi. „Ovo nisu pogreške“, kaže Gaffney. „To nisu glupi ljudi koji čine glupe stvari. Uglavnom su to visokoobrazovane osobe, najbolji umovi iz Europe, Amerike, Australije i Azije. Oni žele da mi vjerujemo da su to pogreške.“

Doista, teško bi bilo i zamisliti bolji poslovni model od olimpijskih igara: troškovi se prebacuju drugima, a vi uzimate zaradu. Dok gradovi troše milijarde na organizaciju igara, MOO će na Igrama u Riju 2016. godine zaraditi više novca nego na ijednoj prethodnoj olimpijadi: oko 9,3 milijarde dolara u prihodima od marketinga i 4 milijarde dolara u televizijskim pravima.

Otprilike 1,2 milijardi dolara pristiglo je samo od NBC-a, koji nije štetio novca da mnoge od svojih zaposlenika smjesti u Copacabana Palace, najljepši hotel u gradu.

Vlasnici televizijskih prava i važni sponzori nisu svoj novac potrošili uzalud. Olimpijske igre su cijeli grad pretvorile su marketinški skup. Nissan je brendirao svoj hotel na Copacabani, Samsung je otvorio posebnu demonstracijsku trgovinu, Coca Cola je postavila divovski digitalni reklamni pano u obliku boce, a za kupovinu bilo čega na olimpijskim borilištima mogli ste koristiti samo Visa karticu.

Turističke organizacije mnogih zemalja utrošile su milijune dolara kako bi otvorile posebne nacionalne kuće po gradu koje su se, ako su i bile otvorene za obične građane, nalazile u bogatim četvrtima, a cilj su im bili oni stanovnici koji si mogu priuštiti odlazak na odmor u Europu ili Aziju. U tim su istim kućama održavani i poslovni sastanci velikih kompanija koje žele sklopiti vlastite unosne poslove.

I same su Igre bile cjenovno prilagođene bogatima. Služeni Megastore – odmah pored Samsungove trgovine i one divovske boce Coca Cola – nalazio se u šatoru veličine nogometnog igrališta, a cijene u njemu bile su u potpunom neskladu s minimalnom mjesečnom plaćom koja u Brazilu iznosi 800 reala.

Obična majica prodavala se za 100 reala (30 dolara), divovska maskota Igara za 750 reala (231 dolar), gornji dio trenirke za 750 reala, obične dječje nogometne lopte za 300 reala (92 dolara), a boce službenog vina Igara za 80 reala (24 dolara). Gaffney kaže da je jedne večeri pokušao otići pogledati atletska natjecanja, no vidio je da je najjeftinija karta stajala 380 reala (117 dolara), što je ista cijena kakva se mogla naći i na internetu.

Zadovoljstvo ne može opravdati kršenje ljudskih prava

Ako se smatrate ljubiteljem sporta – a, budimo iskreni, ako gimnastiku, plivanje ili atletiku gledate jednom svake četiri godine, onda i niste zapravo ljubitelj sporta – zadovoljstvo što možete gledati ova natjecanja nipošto ne može opravdati autoritaran agitprop i kršenja ljudskih prava koja su pratila Igre u Pekingu i Sočiju.

Niti može opravdati neobuzdano profiterstvo bogataša u Riju, a sve na leđima siromaha i pripadnika niže klase koji žive u tom gradu, kao ni oduzimanje prijeko potrebnih resursa osnovnim javnim službama.

A taj osjećaj zadovoljstva i ugode može biti vrlo snažan. Gotovo poput droge. U petak navečer, obuzeo me težak oblik rukometne groznice dok sam u jednom restoranu u Riju gledao muško polufinale između Danske i Poljske u društvu dviju skupina Danaca.

Utakmica je bila fantastična, s golom u posljednjoj sekundi koji je utakmicu odveo u produžetke, gdje je danski vratar imao nekoliko sjajnih obrana te svoju ekipu doveo do finala. Bilo je to jedno od onih čarobnih olimpijskih iskustava u kojima vas potpuno obuzme sport koji jedva da i razumijete, no u tom vam je trenutku važan kao da je riječ o vašoj životnoj strasti.

U svojem najboljem izdanju, Igre su skup upravo takvih trenutaka. One su uzbuđenje koje osjećamo dok gledamo Michaela Phelpsa i Usaina Bolta kako osvajaju medalje, pomičući granice sposobnosti ljudskog tijela.

No, ništa od svega toga – od dirljivih prizora sportskog viteštva do bezumnog neprekidnog medijskog praćenja arogantnog američkog praznoglavca koji urinira po benzinskoj postaji – nikako ne može biti vrijedno života koji su uništeni kako bi MOO mogao prodavati nogometne lopte za 92 dolara, a istovremeno spremačicama u olimpijskom selu plaćati 1,83 dolara na sat te prigovarati preopterećenim volonterima.

A kada smo već kod volontera, za vrijeme Igara masovno su odustajali zbog iscrpljujuće dugog radnog vremena i prekratkih stanki. Bilo bi lijepo kad bismo i mi ostali mogli odustati. No, olimpijske igre će se gotovo sigurno nastaviti u postojećem, parazitskom obliku. NBC, najveći izvor prihoda za MOO, već je otkupio televizijska prava do 2032. godine.

Premda je MOO u dokumentu koji su nazvali Agenda 2020 obećao odgovorne promjene, tamošnje preporuke su toliko općenite da su gotovo besmislene: ukupno je posvećeno samo 115 riječi tome kako da se jedan od najrasipnijih ljudskih pothvata učini „održivim“, 49 riječi o rodnoj ravnopravnosti, drugih 49 riječi o transparentnosti, i 32 riječi o „etici“. Kao što se moglo i očekivati, Agenda 2020 nije nimalo obvezujuća: nitko je nije potpisao, nitko nije zadužen za njezinu provedbu, i nitko neće biti odgovoran ako ciljevi ostanu neispunjeni.

Ništa se neće promijeniti

U međuvremenu, jedini dokument koji je uistinu važan – ugovor o domaćinstvu Igara u Tokiju 2020. godine – jamči da se ništa neće promijeniti. Taj se grad ugovorom obvezao da će ispuniti ono što je obećao u kandidaturi, bez obzira na konačan financijski trošak.

U ugovoru nema odredbi koje bi štitile prava stanovnika Tokija; radije, grad je ugovorno obvezan poduzeti sve što je potrebno kako bi bio spreman za Igre. Human Rights Watch je objavio kako će se to promijeniti za Olimpijske igre 2024. godine, s odredbama o zaštiti ljudskih prava i sprječavanju diskriminacije, no provedbeni mehanizmi su u najboljem slučaju nejasni, a operativne obveze grada domaćina Igara 2024. godine, objavljene u rujnu 2015. godine, ne sadržavaju takve odredbe.

Stoga će u doglednoj budućnosti olimpijske igre i nadalje ostati bez opravdanja za svakog onog tko smatra da su životi siromašnih i politički marginaliziranih ljudi vrijedni, i da oni zaslužuju isto ono temeljno ljudsko dostojanstvo koje zaslužujemo i mi.

Naravno, to neće spriječiti MOO da glasno promiče olimpijske igre kao instrument zacjeljivanja rana, čovječnosti i mira, unatoč tome što se njegovi članovi voze naokolo u oklopljenim automobilima, okruženi naoružanim čuvarima. To neće spriječiti MOO da bude ono što jest ili da radi ono što radi. Kada se nalazite unutar izoliranog „olimpijskog mjehura“, Igre su fantastičan show.

Dok sam razgovarao s Gaffneyem jednog vedrog, predivnog dana u malenom restoranu nekoliko ulica od Avenide Atlantice i Copacabane, bilo mi je teško sažeti sve ono što sam smatrao negativnim stranama olimpijskih igara. Uvjeravao me kako je to vrlo teško, da je on proveo cijelo desetljeće pokušavajući to učiniti, a da su neki drugi ljudi proveli i više vremena od toga.

Nastavit će pokušavati, no da bi mogao reći sve što ima morat će napisati knjigu, a i tada neće biti siguran da je spomenuo baš sve. Kaže da svi ti problemi zapravo i nisu specifični samo za olimpijske igre. Oni su jednostavno elementi modernog ljudskog društva. Olimpijade su tek trotjedne zabave, posvećene slavljenju upravo tih elemenata.

Nakon svakih Igara, postoji tradicija koja nalaže da je potrebno utvrditi jesu li Igre bile „uspješne“. To ovisi o tome tko donosi tu ocjenu i o tome što smatraju bitnim. Obično su novinari oni koji ocjenjuju je li fokus zanimanja bio na sportskim postignućima i zanimljivim televizijskim prijenosima ili na neugodnostima oko Igara – kao da su patnje tisuća stanovnika i korupcija gradskih dužnosnika samo žalosna sporedna priča, još jedan usputna nit u reality showu koji se ponavlja svake četiri godine.

Međutim, za ljude koji žive u Riju, Igre nisu bile samo programski sadržaj za koji NBC može prodavati reklame, niti lokacija za snimanje blockbustera za kraj ljeta. One su bile stvarne, sa stvarnim i trajnim učincima. S gledišta ljudskih prava, s gledišta ljudi, pogrešno je i pokušavati ocijeniti jesu li Igre bile uspješne. Naime, uspješne olimpijske igre nikada niti nisu održane. One su sve, kako to Gaffney kaže, samo različite vrste potpune katastrofe.
 
(index.hr)

KERRYJEVO TRAŽENJE OD RUSIJE DA ZAUSTAVI AVIO-NAPADE DIO JE – HIBRIDNOG RATA

Nedavno je američki državni tajnik John Kerry izjavio da postupci Moskve i Damaska ​​u Siriji izazivaju zabrinutost.

“Apsolutno je neophodno, – rekao je – da se Rusija sama suzdrži i zadrži Assadaov režim od izvođenja ofanzivnih operacija”.

Ovo nije prva ovakva izjava.

Čim Jebhat al-Nusra, i s njom povezane organizacije počnu trpiti poraze, istog momenta čujemo ljutite glasove američkih političara i zaštitnika ljudskih prava, koji optužuju rusko zrakoplovstvo, ili sirijsku vojsku za uništavanje civilnog stanovništva, bombardiranje bolnica i drugo “iživljavanje nad civilnim stanovništvom”.

U Rusiji smo naučili mirno prihvaćati ovaj informacijski “vrisak”.

Ta histerija ima za cilj da se spriječi potpuno uništenje terorističkih skupina u Siriji.

Danas smo svjedoci paradoksalne situacije: sirijska vojska je opkolila dio Aleppo, koji je pod kontrolom terorističkih skupina, i ne dozvoljava im da prošire svoju sferu utjecaja.

I odmah čujemo zahtjeve za obustavljanje vojnih udara. Naši američki “partneri” stavljaju naglasak na potrebu da se zaštiti civilno stanovništvo Aleppa i da mu se dopremi humanitarna pomoć.

Međutim, prije neki dan je oboren ruski helikopter Mi-8 – nije bio borbena letjelica. Bio je to transportni helikopter koji je dostavljao Aleppu istu tu humanitarnu pomoć, na kojoj inzistiraju Amerikanci i njihovi saveznici.

Međutim, svi dobro znamo da su u Aleppu na tri mjesta za civile otvoreni humanitarni koridori i da svi oni koji se žele osloboditi vlasti bandita, tim koridorima mogu pobjeći iz grada.

Sami članovi banditskih formacija, također, mogu izaći iz grada – četvrtim, sjevernim, koridorom. Međutim, Amerikance to ne zanima, oni se pretvaraju da ne primjećuju ni koridore, ni to, kako njihovi štićenici ruše helikoptere koji dostavljaju humanitarni teret.

Zanimljivo je da u drugim – istovetnim- situacijama, naši “partneri” demonstriraju dijametralo suprotne reakcije.

U danima, kada državni tajnik zahtijeva obustavljanje ofanzive na teroriste oko sirijskog Alepa, kako bi se “spasili životi civilnog stanovništva”, gledamo kako američka avijacije počinje masovno bombardiranje libijskog grada Sirt, koji je pod opsadom libijskih oružanih snaga generala Haftera koji nije počeo granatiranje grada jer nije želio bombardirati i ubijati civile.

Zato su bombadovanje počeli Amerikanci. Međutim, ovaj put američki političari i organizacije za ljudska prava šute.

Slična situacija je i u Iraku u regiji grada Mosula, gdje je iračka vojska uz potporu američke avijacije opkolila grad i blokirala milijun i pol ljudi.

Ni u ovom slučaju nikakvo priopćenje o stradanju civilnog stanovništva ne čujemo ni od zaštitnika ljudskih prava, niti od strane američkih vlasti.

Zato, čim počne ofanziva sirijske vojske, podiže se informacijska dreka i daju se oštre izjave, između ostalog i na zvaničnom nivou.

U tom smislu su izjave, poput onih koje periodično daje Kerry samo – dio informacijskog rata.

I u ovom ratu Amerikanci imaju moćne instrumente za djelovanje. Njima je na raspolaganju značajan dio TV kanala koji emitiraju program na arapskom jeziku i iz Washingtona, i iz Londona, i iz Berlina, i iz Dohe, i iz Emirata, i iz Kaira.

Pozicija ovih kanala je nepromjenjiva: Rusija je kriva, Rusija mora zaustaviti ofenzivu sirijske vojske, Rusija mora zaustaviti bombardiranje “civilnog stanovništva …”.

Svaki nalet emocija i svaki propagandni “plotun” od strane Amerikanaca i njihovih saveznika redovito ukazuju na to da terorističke skupine u Siriji trpe poraze, a njihovi američki sponzori počinju osjećati nesigurno.

Ovo je u potpunosti primjenjivo i na sadašnju situaciju.

Stvar je u tome što operacija pod Alepom postaje ključni događaj u sirijskom ratu.

Ako sirijska vojske uspostaviti punu kontrolu nad Aleppom, to će biti preduvjet za okončanje rata i stradanja na teritoriju Sirije.

Aleppo je – najveći sirijski grad poslije Damaska. To je industrijski i kulturni centar zemlje. U gradu s populacijom od 2,5 milijuna ljudi živjela je najveća armenska dijaspora u Siriji. Ovdje su desetljećima u miru živjeli šiiti, Alaviti, pravoslavci i katolici, dok nisu Amerikanci došli provesti “demokraciju”.

Zato je govoriti o tome da je njegovo stanovništvo poslušalo poziv Muslimanske braće, uzelo oružje i ustalo protiv vlade – blago rečeno, iskrivljavanje stvarnosti.

Oružanu borbu protiv sirijske vojske uglavnom vode stranci, koji teroriziraju lokalno stanovništvo. Štoviše, prema našim saznanjima, teroristi ne dozvoljavaju ljudima da iskoriste humanitarne koridore koje je za njih otvorila sirijska vojska.

Sve ovo mora biti jasno, prije svega – Amerikancima. Njihova pretvaranja da ne vide ili ne raspolažu informacijama o stvarnom stanju stvari, svjedoče samo samo o jednom: Washington pokušava spasiti od uništenja terorističke skupine, kako bi ih nastavio koristiti za svoje geopolitičke ciljeve.
 
(fakti.org)

I nakon javne zamolbe UN-a Velikoj Britaniji da prestane ritualno ubijati, silovati i mučiti djecu, malim koracima oni pokreću pitanje legalizacije pedofilije ali i svih drugih seksualnih izopačenosti

Još dok je bila ministrica unutarnjih poslova, nova premijerka Velike Britanije, Theresa May izjavila je kako bi svim seksualnim prijestupnicima, uključujući pedofilima trebalo biti dopušteno usvojiti djecu, izvijestio je prije nekoliko godina britanski Telegraph.

Sada, kada je postala premijerka naredila je preispitivanje pravila i zakona koji automatski priječe seksualnim prijestupnicima usvajanje djece. Na ovaj čin potaknula ju je Helen Reece sa Ekonomskog fakulteta u Londonu koja tvrdi da se zabranom pedofilima na posvojenje uskraćuju ljudska prava.

Ona je u svom članku još 2010. tadašnjoj ministrici napisala javni poziv u kojem je svoj prijedlog argumentirala rekavši da seksulani prijestupnici vrlo rijetko ponavljaju zločin kao i da javnost pretjeruje oko ‘hajke’ na pedofile jer je kako kaže, stopa ubojstva seksualnim putem zapravo vrlo niska.

Da, moš mislit. Helen Reece je također navela kako treba uzeti u obzir pretpostavku da zlostavljači ne predstavljaju nikakvu prijetnju po djecu kada odsluže svoju kaznu. “Nema razloga da se svi zlostavljači smatraju potencijalno nepodobnima da usvajaju djecu ili rade s djecom”, rekla je ona. Smatra da se na taj način krše prava zlostavljača koji odsluže svoju kaznu u zatvoru i koji se nakon trebaju integrirati u društvo jednako kao i svi ostali.”

Glasnogovornik vlade Velike Britanije je rekao kako neće biti rasprave o tome mogu li ili ne mogu pedofili posvajati djecu jer ni javnost ne bi htjela takvu raspravu, ali da će se procijeniti jesu li pravila previše stroga kada je u pitanju normalan volonterski rad s djecom koji uključuje pedofile.

UN upozorio Britaniju da prestane silovati djecu

Ovakvi sumanuti potezi Velike Britanije su i očekivani, jer poznato je da je Velika Britanija kao masonska imperija predvodnik pedofilske bolsti u svijetu. U Velikoj Britaniji se procjenjuje da postoji 750.000 potencijalnih pedofila, no policija ni vlasti ništa ne čine ništa po tom pitanju.

Primjerice, u trenutku kada policija u Velikoj Britaniji pronađe dječju pornografiju, pedofili dobiju samo opomenu i bude im samo rečeno ‘neka paze što rade’. Također, veliki pedofilski skandali potresaju Britaniju godinama a u gotovo svim slučajevima upletena je i britanska kraljevska obitelj pod čijom se palicom odvija najveće zvjerstvo nad djecom koje se malim koracima u toj državi i legalizira.

Na ritualna silovanja, ubojstva i pedofiliju u Velikoj Britaniji upozorio je čak i UN javno opomenuvši Britaniju da prestane ubijati i zlostavljati djecu. Zamislite. kao da je riječ o kazni za parking ili neplaćenom računu. Oni javno pred cijelim svijetom upozoravaju da se prestane s ritualnim žrtvovanjem nevine dječice no svi mediji svijeta ignorirali su ovu zastrašujuću sramotu.

Upravo ova, od mainstream medija ignorirana objava o europskim strahotama dokaz je da su mediji u raljama te iste masonske imperije koja u ovim užasima ne vidi ništa loše. Naime, UN-ov odbor za prava djece – CRC (United Nations Committee on the Rights of the Child) prije dvije godine poslao je vladi Velike Britanije diplomatsku notu u kojoj se zahtjeva od ove europske zemlje da prekine lanac preprodaje i otimačine djece koja na koncu završe silovana i raskomadana na njihovom tlu.

Očekivalo bi se da najbrutalnija forma ljudskog traffickinga nikako ne bi smjela biti opažena na tlu Europe, a kamoli na području jedne od osnivačica Europske Unije, no čini se da patokracija danas ima puno veću ulogu u najmoćnijim zemljama svijeta, te da se ritualna pedofilija više ne može skrivati čak niti u okviru politike i najvažnijih medijskih kuća. Voditeljica CRC-a i nekadašnja sutkinja Vrhovnog Suda Norveške, Kristen Sandberg je jasno dala do znanja što misli o najnovijim izvješćima koji kompromitiraju Veliku Britaniju do temelja:

“Zabrinuti smo zbog činjenice otimačine na stotinu djece iz Afrike, koja se krijumčare u Veliku Britaniju, naročito u London, kako bi se podvrgli raznoraznim religioznim ritualima žrtvovanja.”

Uznemiravajući izvještaji pokazuju kako se godišnje na stotine djece iz Afrike otima kako bi se na području Velike Britanije podvrglo bestijalnim mučenjima, silovanjima i vudu umorstvima.

Bez obzira na činjenicu o tome da su ove vijesti, u najmanju ruku zastrašujuće, samo je nekolicina svjetskih medija prenijela izvješće CRC-a dok je britanska nacionalna televizija još jednom pokazala kako će uraditi sve što može da o istoj temi ne izvijesti niti jedne jedine riječi.

Sandbergova je također navela dijelove izvješća u kojima je evidentirano na tisuće maloljetne djece koja su završila u širem dijelu Londona kao seksualno roblje, dok se za neke zna da su iskorišteni za snuff pornografske filmove u kojima se djeca prvo siluju, a nakon toga ubijaju.

CRC je direktno poručila vladi Velike Britanije i sljedeće:

Pojačajte napore policijskih snaga i snaga državnog tužilaštva koje će detektirati i onesposobiti trafficking djecom, ne samo za ilegalni rad i izrabljivanje, već i za sve seksualne forme eksploatacije, uključujući i te religijske rituale žrtvovanja.

U izvješću CRC-a stoji i ovaj uznemirujući dio:

Stalno dobivamo izvješća o državljanima Ujedinjenog Kraljevstva, od kojih su neki osuđeni pedofili i kriminalci, koji se predstavljaju kao dobročinitelji i aktivisti za prava djece, a koji zapravo putuju po svijetu kako bi efektno skupili svoje maloljetne seksualne žrtve.

Kristen Sandberg je na koncu uputila otvoren poziv vladi Velike Britanije da što prije otkrije pedofile u svojim redovima, te da ih uz brzu identifikaciju privede u ruke pravde, te je zatražila opširnu istragu ne samo za najnovije slučajeve, već i za stvari koje se događaju u zadnjih trideset godina.

Iako je UN-ovo izvješća i komentar Sandbergove apsolutan dokaz da su ritualna žrtvovanja, što za sotonske, masonske, crne mise, što za demoniziranu elitu koja naprosto uživa proljevajući nevinu krv za Lucifera, što za sve raširenije šamanske, u srži opet demonske obrede, potpuna stvarnost, o tome nitko ne govori, a agenda ka otvaranju puta pedofilima ide dalje.

Pedofilski lanac u Velikoj Britaniji svima je poznat, i on nikada nije dovršen. Na površinu sustavno isplivavaju nova imena no većinom mnogo godina nakon zločina ili pak nakon smrti navodno otkrivenih predatora. Jasno je da su ljudi koji čine takve stvari debelo zaštićeni te da je je većina ljudi koja to čini globalna i svjetska elita okupljena u masonskoj imperiji a koju očigledno štite svi mediji i korporacije pa čak i kraljevska obitelj koju se nemali broj

I dok se s jedne strane Europa predstavlja kao napredna demokratska i tolerantna zemlja, dok se s jedne strane legalizira abortus odnosno ubijanje nerođenih, eutanazija, ubijanje slabih i nemoćnih, gay brakovi koji ne stvaraju život i dok se o tome na sva zvona bruji kao o ljudskim pravima, s druge strane ta ista Europa sasvim javno ritualno žrtvuje, mučki ubija i siluje na tisuće djece godišnje. A sada, čini se Velika Britanija ide korak dalje, ka legaliziranju pedofilije i ostalih zvjerstava, naravno u zastrašujućoj šutnji svijeta.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(dnevno.hr)