I danas postoji engleski, francuski, švicarski i njemački ogranak obitelji Rotschild. Svaki od njih je kroz povijest posuđivao novac za ratove “svojim” zemljama, a kad bi pokolj završio sve zemlje dugove su vraćale toj obitelji…

U slavnoj knjizi iz šezdesetih “Jutro čarobnjaka” Louisa Pauwelsa Jacquesa Bergiera oni su, razmatrajući mnoge pojave koje su obuhvatili pojmom “fantastični realizam”, ukazujući da postoji dovoljno naznaka i podataka da naša slika svijeta nije baš točna, na jednom mjestu rekli da je povijest civilizacije povijest urote.

Ne ulazeći duboko u ono što su htjeli reći, tek ćemo parafrazirati tu misao pa se zapitati vrijedi li možda i za povijest 20. stoljeća slična formula i kakav se rezultat zapravo dobiva ako se dinamika tih zbivanja pogleda iz perspektive “teorije urote”.

Što je izraz koji sam po sebi ne znači baš ništa, a pogotovo ne znači da nije praćen i praksom. Sam izraz u promet je pustila CIA nakon ubojstva Kennedyja kako bi etiketirala sve one koji su se pitali kako je jedan metak mogao ići naprijed-natrag ili skretati te kroz tijelo ulaziti pod raznim kutovima.

Izraz je to kojim se zamagljuju jednostavne činjenice o tome kako svijet funkcionira, kao i to da se događajima orkestrira iza sjene – i to na velikoj skali. Posve logično. Kako bi drukčije uopće i moglo biti? Uzmimo samo kao primjer notorne Rotschilde.

Rothschild, a pronevjerio golemu sumu novca?!

Nedavno se pojavila vijest da je barun David de Rothschild, jedan od najbogatijih članova obitelji Rothschild, optužen na zahtjev francuskih vlasti nakon što se otkrila financijska malverzacija i pronevjera goleme količine novca koje su britanski umirovljenici povjerili bankarskim institucijama ove obitelji.

Također, pokrenuta je velika međunarodna kriminalna istraga usmjerena na švicarsku podružnicu banke Edmond de Rothschilda „tešku“ 150 milijardi eura, a čije poslove vode barun Benjamin de Rothschild i njegova žena Ariane. U istom tekstu je pisalo da danas gotovo da nema države na svijetu u kojoj nisu osnovali svoju banku i koja je središnja banka zemlje.

Vijest je dobar pokazatelj principa koji je na snazi već dugo, a govori da i danas postoji engleski, francuski, švicarski i njemački ogranak obitelji Rotschild. Svaki od njih je kroz povijest imao praksu posuđivanja novca za ratove “svojim” zemljama, a kad bi pokolj završio i mrtvi bili pokopani, sve uključene zemlje zapravo bi dugovale jednoj jedinoj obitelji.

I danas je dio njihovog načina djelovanja financiranje svih strana, ali nekada su to radili otvoreno pa su tadašnji šefovi država znali pred kime treba kleknuti, ako im je išta trebalo. Ne bojte se, i dalje znaju, samo je sve “skriveno iza lažnih imena”, da citiramo stih grupe Haustor.

I što mislite, jesu li se ti, nekada javni, Rotschildi samo povukli? Umirovili? Ili su možda sve propili? Jednostavno zatvorili “butigu”?

Prije će biti da je ona i dalje otvorena.

Najprije uspavamo žrtvu, a onda ju šokiramo

U svrhu mentalnog eksperimenta krenimo, dakle, od pretpostavke – ili potpuno izmišljene priče, ako vam je tako draže – da financijska oligarhija orkestrira smjer zbivanja i time de facto svijet usmjerava prema nekom svom željenom cilju. Nećemo ići ni u daleku prošlost niti u metafiziku i teška pitanja prirode stvarnosti.

Umjesto toga, pogledajmo tim okom globalni vremenski slijed događaja u 20. stoljeću, koji je iz te perspektive potpuno u skladu s metodom koju je Naomi Klein nazvala “doktrinom šoka”. Osnovna ideja je jednostavna – prvo opusti žrtvu, a zatim je šokiraj. I to radi opetovano, dok ti ona, sva zbunjena, ne preda svoju sudbinu i misli u tvoje ruke. Dakle, dok joj ne bude slomljena volja.

Dvadeseto stoljeće izgleda upravo tako – desetljeće opuštanja i optimizma prekida neka globalno šokantna situacija. Nakon svakog nereda u kojem su napravljeni neki koraci prema okrupnjavanju moći slijedi desetljeće optimizma, a žrtvi (u ovom slučaju to je samo čovječanstvo) popuste pažnja i budnost stečeni u teškim vremenima. Ona se opusti i pomisli kako je najgore prošlo. I da ne može gore, jer toliko je grozno bilo. Tada slijedi novi udar.

Dvadeseto stoljeće započelo je mirno, još od kraja 19. stoljeća svijet (pogotovo europski i američki, gdje je glavna pozornica svih zbivanja) uživao je u neviđenih skoro četiri desetljeća mira. Više nego dovoljno da se svi opuste i preko noći nađu u svjetskom ratu, ispočetka potpuno nesvjesni razmjera njegove štete po ljudski duh. No, to ne znači da je oligarhija mirovala i tijekom ta četiri mirna desetljeća, osim iz naše europocentrične perspektive. Na drugom kraju svijetu, SAD je pokrenuo niz ponekad genocidnih ratova, šireći svoj imperij (Koreja, Samoa, Kuba, Filipini, Kina).

Svi smo happy, “lude godine” stvar su prošlosti?

Vratimo se u našu perspektivu i počnimo brojiti. Prvi šok: Prvi svjetski rat koji je završio 1918., ali zapravo je agonija završila oko 1920. sa završetkom epidemije španjolske gripe. Slijede “lude dvadesete”. Optimizam, charleston, moda, filmske zvijezde nijemog filma, lude frizure, ukratko – razvoj popkulture. Nakon desetak godina takvog životnog stila koji je širio optimizam i vjeru u budućnost slijedi drugi veliki šok – orkestrirana ekonomska kriza iz 1929. koja je katastrofalno, s epicentrom u SAD-u, pogodila svijet i kumovala nastanku totalitarizama na svjetskoj razini – istih po biti, ali različitih simbola i spremnih da odigraju igru zavade i novi rat.

Dok se osniva Liga naroda zemlje još bankarima vraćaju s kamatama dugove iz Prvoga svjetskog rata, novac koji im je financijska oligarhija posudila za vođenje rata kojeg su sami zakuhali.

Nakon šoka Velike depresije, kad je kriza prošla (ili su se tek svi na nju naviknuli), tijekom 1930-ih opet počinje razdoblje zabavne dekadencije, u Njemačkoj cabaret, u SAD-u jazz, zvučni film, svijet je već povezan zrakoplovima i telefonima… Redat ću asocijacije iz kolektivne svijesti jer o tome se kod doktrine šoka također radi – o djelovanju na podsvijest. I tako, točno deset godina nakon početka ekonomske krize, tog drugog velikog šoka 20. stoljeća, u Europi 1939. počinje novi svjetski rat, opet bez presedana u ljudskoj povijesti, ovog puta s golemim civilnim žrtvama i uništavanjem duboko iza linije bojišnice, pa sve do bacanja atomske bombe. Nakon njegova kraja organizira se UN kao začetak buduće svjetske vlade, dolazi do razvoja televizije, a komunizam je jači i rašireniji nego ikad, te također započinje osnivanje buduće Europske unije kroz Zajednicu za ugljen i čelik i EEZ.

Nakon ’45 globalni optimizam prožeo je i naše komuniste

I opet, nakon 1945., slijedi nekoliko globalnih godina optimizma i rasta, i opet s epicentrom u SAD-u. Nas isključujem iz tog globalnog optimizma (mada ga je bilo u političkom smislu) jer je tih godina komunizam u Jugoslaviji bio najnasilniji i rezutirao ubojstvima, protjerivanjima, zastrašivanjima, ali pokušajmo pred očima imati globalne trendove, ili pak njihove prikaze.

Što je bilo nakon desetljeća optimizma, rock’n’rolla i tehnicolora o budućnosti izvoženog u svijet iz SAD-a u vidu “američkog sna” (za kojeg doista morate duboko spavati da biste ga sanjali) koji je vladao do kraja 1950-ih? (Nije ga mogao uzdrmati čak ni krvavi Korejski rat, čija će kopija – Vijetnamski rat – nešto kasnije podići toliko buke, što govori o moći propagande: ako hoćeš neki rat učiniti nebitnim tako će i biti. I obrnuto).

Početkom 1960-ih, nakon više od desetljeća proklamirane pozitivne vjere u budućnost, ritam šokova kao da se ubrzava. Na samom početku desetljeća Kubanska kriza i slika svijeta na rubu nuklearnog rata. Razvoj “kontrakulture” ili kulture madih u skladu s tavistockovskom strategijom stvaranja što više podjela u društvu, po raznim frakturama.

No, sredina 1960-ih već je imala i nove aspekte eskapizma i optimizma – Beatles, Rolling Stonesi, hipi pokret i ideje ljubavi među ljudima, spuštanje na Mjesec. No, već krajem tog desetljeća eskalira pitanje Vijetnamskog rata, redaju se atentati na politčare s pozitivnim ugledom, društvom se širi trauma i osjećaj bliskosti smrti, kako je to opisao bubnjar grupe The Doors u svojoj biografiji pod stare dane. Sve to je početkom 1970-ih bilo podebljano umjetno stvorenim naftnim šokovima koje su učetverostručile cijenu nafte i eskalacijama arapsko-izraelskih ratova na Bliskom istoku.

Najvažnije je živjeti sa stilom, a tamo neki rat – fuj!

Kad je u drugoj polovici 1970-ih pamalo završilo to burno razdoblje koje je počelo oko sredine 1960-ih, pred kraj iznjedrivši pesimistični izdanak punk, opet slijedi desetljeće optimizma. Sjetimo se 1980-ih – šarena moda, disco-klubovi su svakidašnjica, eskapizam i zabava dominiraju, hitovi su Sunshine Reggae, Modern Love, When Tomorrow Comes, glazba je vedra i slavi uživanje u životu i bezbrižnost, u filmovima se putuje kroz vrijeme, osjećaju se naznake futurističke tehnološke budućnosti koja tek kuca na vrata, a koja će konačno dovesti do oslobođenja ljudi.

Ne zaboravimo da su mediji od samog nastanka u rukama financijske ologarhije koja ih koristi za političku propaganda, ali još važnije – za propaganda stilova života. Čak je i krvavi iransko-irački rat postao tek usputna vijest u novostima koja više nikoga nije uzbuđivala. Budućnost se nedvosmisleno smiješila i svi su se uzdali u nju. Vrhunac optimizma 1980-ih bilo je rušenje Beerlinskog ida i pad komunizma, događaji orkestriran kao i svi ostali. Na trenutak se činilo kao da će svijet konačno postati sretno mjesto. Kakva zabluda. Jer tek nešto više od desetak godina od prethodbog “klastera” kriza, počinju novi šokovi.

Prvo, ratovi u raspadajućoj Jugoslaviji, u srcu Europe, gdje ih nitko više nije očekivao, kao nastavak dirigiranog raspada te zemlje, a paralelno i jako reklamiran prvi irački rat. Nakon što je i to prošlo, opet, u drugoj polovici 1990-ih, dolaze godine optimizma, kako se čini – sve kraće i kraće. Optimizam širi globalni ekonomski rast, pojava interneta, biotehnologija i drugih tehnologija koje svoj eskapistički izraz u pop-kukturi imaju u pojavi nevjerojatno masovnih techno ili rave-partija koji su nudili trans plesa, neku vrst tehnološkog šamanizma. Činilo se da ovoga puta tehnologija konačno i u praksi postaje put u sretnu budućnost.

Triježnjenje nakon transa

I onda, nakon opuštanja, 2001. godina i rušenje “Blizanaca” u New Yorku, a potom i drugi irački rat, pa “rat protiv terorizma”. Paralelno se svijet straši mitom o utjecaju čovjeka na klimatske promjene, a svijet se zbog promocije mita o terorizmu i raznih “false flag” napada podvrgava dotad neviđenoj kontroli kroz tehnologiju nadzora koju je omogućila ista ona tehnologija koja je prije samo manje od deset godina bila izvor optimizma vezanog uz budućnost pa su je svi prigrlili.

No, neko vrijeme nakon 9/11 ljudi su se opustili ili tek naviknuli na novo stanje, a utjehu je pružao ekonomski rast za kojeg se činilo da mu nema kraja. Ali još brže nego prije, kao da se ritam ubrzava, na samo kraju desetljeća slijedio je novi šok – globalna ekonomska kriza nastala izdavanjem nenaplativih hipotekarnih kredita, stvorena namjernim snižavanjem kriterija za izdavanje kredita od strane… – pa sad već znate koga. Onih s početka priče. Tj. najvećih svjetskih banaka.

Nakon tog šoka nije se više dalo puno daha. Prvo dašak lažnog optimizma kroz operaciju propagandno zvanu “arapska proljeća”, koja su predstavljanja kao oslobođenje velikog dijela svijeta od tiranije, ali u to vrijeme je većina ljudi već “prokužila” da je riječ o namještaljci.

Već koju godinu nakon “arapskih proljeća”, kao logičan nastavak rušenja društvenih struktura u tim zemljama počinje tzv. “imigrantska kriza”. I dok ona tek uzima daha, u tišini se marljivo radi na potpisivanju transatlantskog ugovora kao temelja buduće euroameričke korporatističke države, a već je spremna i nova ekonomska kriza. Zapravo je to ona ista otprije desetek godina, kad su države natjerane na saniranje gubitaka banaka i tako troškove krize s banaka prebacili na svoje građane, ali su pritom “ispucali” sve što su mogle. Ovo njezino produbljenje zato se naziva “krizom s dvostrukom dnom”.

Iz čitave ove matematike proizlazi da se stroj ubacuje u šestu brzinu. Kad bi se pokušalo na temelju doktrine šoka tijekom 20. stooljeća izvesti kakvu projekciju, možda bi ona govorila da Europu u bliskoj budućnosti očekuju mnogobrojni oružani sukobi lokalnih razmjera, baš kao i SAD.

Bit će to dobar povod za još veće jačanje nadzora, ukidanje gotovog novca pod krinkom borbe protiv financiranja terorizma, jačanje europske policije (Europola) i europske vojske koja će uvoditti red, ali u konačnici će i i policijska i vojna organizacija biti korišteni protiv građana kojima njihove države neće moći pružiti pomoć jer će do tada sve ingerencije biti predate nadnacionalnim strukutrama izgrađenim na višestoljetnojj akumulaciji moći i novca te vlasništvu nad svim glavnim financijskim institucijama i najvećim bankama.

Ubrzo će transatlantski sporazum, osim ekonomske početi dobivati i političku dimenziju, s idejomm ujedinjena SAD-a i Europe u jednu državu, dio koje će tada možda već biti i Kanada i Meksiko. To će biti praćeno padom socijalne države i pauperizirnjem ljudi te njihovu držanju u stanju stalne ekonomske nesigurnosti i ovisnosti (vidi ‘outsourcing’ kao početak trenda).

Globalni stroj ubačen je u 6. brzinu

U isto vrijeme trebalo bi ih se početi još jače penalizirati za bilo kakav razvoj kroz karbonske bodove koji će vrlo brzo postati karbonski elektronski novac, s osobinama bez presedana u povijesti novca koje će zahtijevati cjelodnevnu kontrolu aktivnosti svakog pojedinca.

Pritom će temperatura na Zemlji opadati, djelomično zbog toga što se nalazimo u razdoblju zahlađenja koje bi trebalo trajati barem do 2037. ako se prati dinamika kruženja vode u Pacifiku zvana “pacifička dekadna oscilacija”, a klima će se dodatno hladiti (jeste li primijetili kako je zadnjih proljeća hladno čim zađe sunce?) intenzivnim stvaranjem lažne naoblake kroz program kemijskih tragova ili “chemtrailova”, koji odbijaju sunčevu svjetlost.

Istina je da je ovo viđenje pesimistično, ali je i realno, kad se sagleda dinamika šokova i njihov sve jasniji cilj – totalitarizam kroz spregnutost čovjeka i tehnologije (transhumanizam, čipovi, pametni gradovi, internet, umjetna inteligencija s robotima kao sučeljem…).

No, svaki sljedeći šok je nemoguć ako se zna da dolazi pa ga se očekuje. Izoštrena pažnja i nevezivanje uz bilo što na temelju spoznaje da se sve oko nas u hipu može promijeniti svakako može biti dobar nadomjestak za strah i osjećaj gubitka kontrole. Ako postoji spremnost i na najneugodnija iznenađenja, tada te akcije neće biti iznenađenja i izgubit će značajan dio učinka. Koliko se uopće puta može prodati isti štos?

Kako bi se kolokvijalno reklo: Možemo mi to. Pod “to” moglo bi se staviti, recimo, “zadržati ljudskost i razlog za život”. Možda iz toga izađe i štogod pametno? Uostalom, sve ovo drugo smo već probali i nikome se baš posebno ne sviđa.
 
(dnevno.hr/uredio:NSP)

Veliki meštar Francuske: EU i Jugoslavija su primjer stvorene ‘masonske utopije’

U razgovoru za dnevni list Politika, veliki majstor i predsednik Savjeta reda Velikog orijenta Francuske Danijel Keler (56), koji je obavljen u zgradi na Terazijama gdje je 1. prosinca 1918. proglašeno ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca, istakao je da je Europska unija masonski san koji nije realiziran samo od strane njih, ali i da je među ujediniteljima bilo i osnivača bivše Jugoslavije

Regent i kasnije kralj Aleksandar koji je bio potpisnik dokumenta, ali i sam mason, koristio je ovu zgradu i naredne četiri godine, sve do 1922. kada je izvršena rekonstrukcija njegovog dvora oštećenog u bombardiranju.

Kao što se i zvala jedna od slobodnozidarskih loža koje su s početka 20. stoljeća radile u ovoj zgradi – ujedinjenje, bila je to glavna tema i poruka Kelera, koji se smatra jednim od najmoćnijiih masona na svetu. U prepunoj sali Kuće kulture Univerziteta “Singidunum”, Keler je održao predavanje na temu pridruživanja Srbije EU.

On kaže da u Srbiji postoji ukupno 11 loža i da se u Beogradu održavaju kongresi administrativne jedinice “Pariz-4″, kojoj pripadaju i lože iz Bugarske, Rusije, Makedonije, Srbije i Republike Srpske.

Od svih ovih zemalja, najviše loža imamo u Srbiji, a jedan od razloga boravka ovde, je i otvaranje prvog hrama VOF u Srbiji, u Sremskoj Mitrovici – rekao je Keler.

Naziv njegovog predavanje je “Pridruživanje Srbije u EU u svjetlosti Velikog orijenta” jer smatra da slobodni zidari imaju priliku dati svoje preijdloge kako ponovo osmisliti Europu.

U svakom slučaju, Europa u svojoj osnovnoj ideji uvek se veže za vrijednosti koje mi njegujemo i volimo kao slobodni zidari – kaže i podseća da u samoj skupštini masonske ideje obitava san o univerzalnoj republici.

Sama ideja masona, prema Kelerovim riječima, zasniva se na tome da rade na ujedinjenju i oni su bili odgovorni u velikom broju slučajeva za realizaciju projekata koji su imali u sebi komponentu ujedinjenja.

Kada je reč o Europskoj uniji i vezi sa masonima, Keler ističe da ona jeste masonska ideja, ali da je nisu realizirali samo masoni.

Podsetio bih vas i da su masonske ideje u osnovi kooperacije naroda, gde su tipični primjeri ne samo EU, već i Liga naroda i Organizacija Ujedinjenih naroda.

EU jeste masonski san, a ne mogu isključiti da je među ujediniteljima i osnivačima Jugoslavije bilo mnogo braće.

Oni su se, u svakom slučaju susretali sa masonima koji su im objašnjavali prednosti suradnje među narodima u formi ujedinjenja. To je “masonska utopija”, što je i naziv moju najnoviju knjigu koja upravo izlazi iz tiska.
 
(nexus-svjetlost.com,telegraf.rs/uredio:nsp)

Postoji mnogo nepobitnih znakova da se povijesni crni labud bliži. Točna priroda događaja nije najjasnija, ali je sigurno da uključuje kraj dosadašnjeg sustava vlasti i pojavljivanje nove paradigme čovječanstva

Pošto globalno okultno vodstvo obično veže svoje makinacije za nebeska dešavanja, moguće je da će ovaj događaj imati veze sa super Mjesecom 19. ožujka i pomračenjem Sunca 20. ožujka.

Tako se recimo 17. ožujka očekuju izbori u Izraelu koji će okončati vladavinu aktualne vlasti. Poniženje izraelskog premijera Benjamin Netanyahua za vrijeme njegove nepozvane posjete SAD prošlog tjedna je jasan pokazatelj. Njegov govor nisu emitirale veće američke mreže, a popraćen je anti-Netanyahu prosvjedima Židova u New Yorku i Izraelu. Povrh svega, bivši šef Mosada ga je optužio da laže o takozvanoj “prijetnji Irana”. Čak je moguće da je Netanyahu trebalo počiniti političko samoubojstvo tim govorom.

Drugi pokazatelj da nešto nije u redu jest reorganizacija CIA-e koja je najavljena prošlog tjedna. CIA je sada pod kontrolom Obrambene obavještajne agencije (DIA), prema izvorima CIA-e u Aziji. Reorganizacija agencija se vrši sukladno Pentagonom. Nije objavljeno tko će biti izbačen iz agencije, ali postoje navodi da će doći do promjena.

Pokrenut je žestok napad na sindikat Bush/Clinton. Senator, Robert Menendez, bivši šef Komiteta za vanjska pitanja u Senatu, suočava se s kriminalnim optužbama. Isto vrijedi i za guvernera New Jerseya, “Chris” Christiea. Korporativni mediji su puni priča o Hillary Clinton i 6 milijardi dolara koji su nestali iz State Departmenta SAD za vrijeme njenog mandata. Bill Clinton se suočava s optužbama za pedofiliju unutar skandala koji uključuje milijardera Jeffrey Epsteina. Konačna meta jeste obitelj Bush. Kada se Bushovi uklone, tek tada ćemo shvatiti da li su oni bili samo predgrupa nekih skrivenijih gospodara.

U Velikoj Britaniji se također nastavlja žestok lov na sotoniste. Najnovije otkriće je da su bivša premijerka Margaret Thatcher i trenutni premijer David Cameron umiješani u zataškavanje pedofilskih skandala. Vrhovni birokrat u Velikoj Britaniji, šef tajnika kabineta Jeremy Haywood, također je umiješan u zataškavanje.

Sve pomalo podsjeća na igru ​​šaha u kojoj prvo stradaju pijuni, konjanici i lovci, prije nego što se krene na topove, damu i kralja. Tek uklanjanjem ovih ljudi, otvorit će se put ka Tony Blairu, kojeg očekuju tužbe zbog ratnih zločina.

Tony Blair će bez sumnje otvoriti put ka Rothschildima i aktivirati finalni rasplet.

Vjerojatno je zato prošlog tjedna Jacob Rothschild rekao da se “investitori suočavaju s geopolitičkom situacijom mnogo opasnijom nego bilo kojom drugom od Drugog svjetskog rata”.

Obitelj Rothschild i njihovi saveznici su nedavno počeli spaljivati povijesne arhive kako bi zataškali okolnosti u kojima je nastala Liga naroda i Ujedinjeni narodi, navode ruski obavještajni izvori. Prvi požar se dogodio u knjižnici u Rusiji 30. siječnja, gdje su se nalazili povijesni slavenski dokumenti. Drugi se odigrao u skladištu dokumenata u Brooklynu, New Jersey 31. siječnja.

Prema navodima Rusa, uništeni dokumenti su sadržavali dokaz da je car Nikolaj II donirao zlato kako bi se uspostavio Fond Lige Naroda prije početka Prvog svjetskog rata. Na temelju toga se vlasništvo 88,8% zlata iz Federalnih rezervi moglo povezati s carem Nikolajem, navode Rusi.

Ubrzo nakon doniranja zlata, Nikolaj i njegova obitelj su ubijeni unutar revolucije koju su financirali Rockefelleri. Međutim, Rusi tvrde da je bivši ruski premijer Aleksej Kosjigin zapravo sin cara Nikolaja II i da još uvijek postoji legitimni nasljednik tog zlata u Rusiji.

Jedina potvrda za ove ruske izjave su dokumenti koje posjeduje knjižničar Banke Japana, a na kojima se jasno vidi da je 10 tona ruskog zlata odneseno u Japan japanskim ratnim brodom za vrijeme Boljševičke revolucije. Japan nikad nije vratio to zlato. Možda bi ruska ambasada u Japanu trebalo pokrenuti nekakvu istragu?

Ako su ruski navodi točni, onda se lako može objasniti zabrinutost Jacoba Rothschilda zbog “ruske agresije i ekspanzije”. To također objašnjava zašto Rothschildovi poslušnici poput premijera Camerona histerizitaju po pitanju Rusije.

Sve se može povezati s još jednom misterijom. Priča se da će HSBC zatvoriti 7 svojih skladišta zlata u Londonu u roku od dva mjeseca.

Misterija je u tome što se dogodilo ili će se dogoditi sa svim tim zlatom?

Moguće je da je zlato prodano i da je novac opran kroz američku i japansku burzu s ciljem da se pobjegne s novcem prije nego što ga vlasnici počnu tražiti natrag.

Trag vodi do japanskih jakuza i Wilbur Rossa, Jr. mlađeg, koji je “proveo 25 godina vodeći Rothschildovu praksu bankrota”. Ross je “predsjedavajući Japanskog društva u New Yorku i dobio je nagradu Red Izlazećeg sunca, ali i zlatnu i srebrnu zvijezdu od japanske vlade u veljači zbog svog doprinosa odnosima između SAD i Japana”.

Također postoji velika mogućnost da je zlato završilo u Kini. To se može zaključiti iz kretanja kineskog yuana, američkog dolara i cijene zlata na tržištu u odnosu na ostale svjetske valute. Dalje, tu je i kineski bilbord u Bankoku nedaleko od aerodroma na kojem se vidi zlatni novčić i najavljuje kineski juan kao “nova svjetska valuta”.

Robovski režim Rothschilda u Japanu predstavljaju Shinzo Abe i Liberalna demokratska partija, koji također tajno kradu. Prema izvoru iz japanske sigurnosne policije, Abe je ukrao bar 200 trilijuna jena iz Japanskog nacionalnog mirovinskog fonda, Poštanske štedionice i Banke za poljoprivrednu ušteđevinu. Ovaj novac je poslan preko oceana kako bi podržao cionacističke banke, navodi ovaj izvor. Prema riječima propagandnih novina japanske vlade, ove institucije “povećavaju izdvajanja za ulaganja u strane obveznice kako bi se povećao povrat”. Može se zaključiti da je u pitanju izravna krađa.

Abeov režim je izgleda u žurbi da uspostavi vojnu upravu. Nedavne ponude uključuju prebacivanje ovlasti s civilne kontrole Japanskih samoobrambenih snaga na međunarodnu japansku špijunsku agenciju, po uzoru na MI6.

Možda on žuri da uspostavi vojnu upravu zato što će na Visokom sudu u Tokiju 13. ožujka biti održano suđenje, na kojem će biti predstavljeni dokazi od strane Japanske Nezavisne stranke da je Abeov režim dospio na vlast putem namještenih izbora. Kao što je poznato od ranije, Abe je dospio na vlast zahvaljujući strojevima za brojanje glasova koje je napravio Mushashi Engineering.

Japan, zajedno sa Saudijskom Arabijom i Zaljevskim državama, jedini stoji između cionacističkog društva i bankrota.

Ono što SAD i Japan treba učiniti jest nacionalizuju svoje središnje banke i omoguće pravednu distribuciju novca, odnosno povrat novca onima od kojih je taj novac ukraden. Banke koje to budu učinile će moći nastaviti normalno funkcionirati, a čovječanstvo će se osloboditi od babilonskog dužničkog ropstva po prvi put u posljednjih tisuću godina. To je crni labud koji se očekuje. Vrijeme je.
 
(benjaminfulford.net,webtribune/uredio i preveo:nsp)

Savjet za inozemne odnose često je kritizirano zbog svoje zatvorenosti prema javnosti. Radi se o neprofitnoj organizaciji koja broji četiri tisuće članova. Među njima su najbogatiji i najutjecajniji ljudi iz svih krajeva svijeta

Američki Centar za preventivne radnje (CPA) izdao je popis od deset sukoba koji bi iduće godine mogli zadesiti svijet. Nakon što su prikupljali prijedloge (njih gotovo tisuću) suzili su izbor na svega 30. Pozvali su više od 2200 vladinih dužnosnika, akademika i stručnjaka za vanjsku politiku kako bi zajedno rangirali potencijalne učinke ovih sukoba i to za američke interese.

Inače, Centar za preventivne radnje djeluje u sklopu američkog Savjeta za inozemne odnose (Council on Foreign Relations). Vijeće za vanjsku politiku često je kritizirano zbog svoje zatvorenosti prema javnosti. Radi se o neprofitnoj organizaciji koja broji četiri tisuće članova. Među njima su najbogatiji i najutjecajniji ljudi iz svih krajeva svijeta.

Od 10 sukoba visokog prioriteta, ispitanici su samo iračku krizu ocijenili kao nešto što će vrlo vjerojatno imati posljedice.

Dva sukoba su pala na ljestvici i to s pozicije visokog prioriteta na srednji. Radi se o nasilju i nestabilnosti u Pakistanu i u Jordanu. Ispitanici smatraju da su će ta dva sukoba biti manje važna za Sjedinjene države u 2015. godini.

TOP 10 sukoba u 2015. godini:

1. Intenziviranje sukoba u Iraku zbog ISIL-a
2. Veliki napadi na SAD ili saveznike
3. Cyber napad na važne američke infrastrukture
4. Žestoka kriza Sjeverne Koreje
5. Nova opasnost od izraelskih vojnih napada na Iran
6. Oružani sukob u Južnom kineskom moru
7. Eskalacija sirijskog građanskog rata
8. Porast nasilja i nestabilnosti u Afganistanu
9. Veći broj borbi u istočnoj Ukrajini
10. Povećane izraelsko-palestinske tenzije

Podsjetimo, čovjek koji je petnaest godina bio član Vijeća za vanjsku politiku admiral Chester Ward kritizirao je njihov rad kazavši kako se radi o kreiranju politike koja upravlja cijelim svijetom. Taj bivši sudac i general u mornarici izjavio je sljedeće:

“U središtu Savjeta stoji uvjerenje u superiornost vlastite sposobnosti da se formira svjetski sustav u kojem se prosvijetljeni monopolistički kapitalizam s različitim valutama, bankarstvom, kreditima, proizvodnjom i sirovinama može staviti pod nadzor jedne vlade koja svojom vojskom nadgleda svijet.”

Stoga, svaki njihov dokument, kao što je ovih top 10 sukoba, trebamo uzeti s dozom opreza. Radi se o organizaciji koja ima vlastite interese, a utječu na vanjsku politiku svih zemalja svijeta, pa tako i Hrvatske.

Interaktivna mapa za praćenje svjetskih sukoba – klikni OVDJE

Savjet za inozemne odnose, što je to?

Savjet za inozemne odnose (engl. Council on Foreing Relations – CFR) je nezavisna i nestranačka inozemna politička organizacija, koja je osnovana u 68. ulici u New York-u 29. lipanja 1921. godine. Ova organizacija broji oko 2.000 članova koji pripadaju najelitnijim krugovima vlasti, poduzetništva, financija, komunikacija i univerziteta u Sjedinjenim Država.

Među osnivačima su se nalazili mnogi koji su, poslije Prvog svetskog rata, učestvovali u potpisivanju Versajskog ugovora: pukovnik Eduard Mendel House, Walter Lippmann, John Foster Dulles, Allen Dallas i Christian Herter.

Osnivanje Savjeta za inozemne odnose finansijski su pomogli John Pierpont Morgan, John Rockefeller, Bernard Baruch, Paul Warburg, Otto Kahn i Jacob Shiff.

Svoje ciljeve Savjet je kontinuirano izlagao kroz razne publikacije, od kojih je najpoznatiji časopis “Inozemni poslovi” (Foreign Affairs). Pored toga, često su stavovi ove organizacije izlazili u posebnim tematskim časopisima, kao što je “Studio“.

Osnivači Savjeta za inozemne odnose učestvovali su u donošenju Povelje Lige Naroda (Walter Lippmann, Allen Dallas i Christian Herter). Savjet za inozemne odnose je sa svojim članstvom bio zastupljen i prilikom osnivanja organizacije Ujedinjenih naroda 1945. godine u američkoj delegaciji bilo je 47 članova Savjeta, uključujući Eduard Stetius-a, tadašnjeg državnog sekretara, i John Foster Dulles, Nelson Rockefeller, Adlaj Stevenson i prvog predsjedavajućeg Ujedinjenih naroda, Alger Hiss.
 

 
(dnevno,youtube.com/uredio:nsp)

Cilj UN-a je promicati globalizaciju, policijsku državu i uništiti vjeru u Boga, te potiče ubijanje djece i homoseksualne brakove u ime ljudskih prava!

UN ta nevjerojatna organizacija koja naizgled uživa potporu cijeloga svijeta, toliko je lažna i prijetvorna da to jednostavno ne možemo više ignorirati.

Naime, taj famozni UN predstavljen je kao organizacija koja brine o ljudskim pravima, a zapravo oni na svim razinama vrše depopulaciju čovječanstva. Zapravo, potpuno je bolesno kako to rade pred očima cijelog svijeta i ljudi su još uvijek uvjereni kako je to nešto dobro i humano.

Zadnje vijesti koje plasira UN je to da oni idu u kampanju promicanja homoseksualnih brakova i to među svojim zaposlenicima. Naime, javno obzanjuju kako će homoseksualni parovi u ime ljudskih prava imati u UN-u sva prava koja imaju ljudi u braku između muškarca i žene. Hvale se promicanjem homoseksualne propagande i javno potiču svoje zaposlenike da pristupe homoseksualnom braku. Sve to u ime ljudskih prava.

Kako je nastao UN?

Ujedinjeni narodi ili skraćeno UN, je međunarodna organizacija za održavanje mira i sigurnosti u svijetu, razvijanje dobrosusjedskih odnosa, ekonomsku suradnju, širenje tolerancije i promicanje poštivanja ljudskih prava i osnovnih sloboda čovjeka.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata osnovno pitanje budućeg razvoja svijeta bilo je kako očuvati svjetski mir i sigurnost, poboljšati međunarodnu suradnju i prijateljske odnose među narodima. Ti su ciljevi zapisani u osnivačkoj Povelji Organizacije ujedinjenih naroda koja je potpisana 26. lipnja 1945. godine u San Franciscu, a stupila na snagu 24. listopada 1945. nakon prihvaćanja od strane 51 države. UN je zamijenio neučinkovitu Ligu naroda, osnovanu 1919.

Iste grupe koje su osnovale nacističku Njemačku su kreirale Ujedinjene narode? Obje strane u ratu su bile osnovane od iste grupacije?

Što ako vam Ujedinjeni narodi daju iluziju mirotvorne organizacije, da bi zapravo stvarale kaos, strah te da ispune ciljeve zacrtane davno prije našeg rođenja?

Rečeno nam je da su Ujedinjeni narodi ( UN ) međunarodna organizacija kojoj je cilj omogućiti suradnju kroz društveni napredak, gospodarski razvoj, međunarodnu sigurnost i međunarodno pravo. Oni sami sebe promoviraju, te su izvana promovirani kao ugledno tijelo koje se hvata u koštac sa mirom, sigurnošću, razvojem, ljudskim pravima te dobrotvornim pitanjima.

Pošto je to slučaj, nije iznenađenje vidjeti UN na čelu svih međunarodnih sukoba i nestabilnosti, pošto im ovi događaji daju idealnu atmosferu za samopromociju kao nosioce svega što sam maloprije spomenula. Kroz povijest, autoritativne figure su se uvijek trudile oslikati percepciju njih samih u nadi da će utjecati i isprati mozgove masa u željeni plan.

Pa, isti one koje posjeduju sve naše vodeće medijske kuće, također vode i stvorili su Ujedinjene narode. Vlasnici Ujedinjenih naroda koriste svoje medijske mreže kako bi utjecali na percepciju milijarda ljudi. Ne puno ljudi zna das u naše vodeće medijske kuće u vlasništvu manje od 5 multinacionalnih korporacija, te sve ove medijske kuće imaju veze sa obiteljima Rothschild i Rockefeller.

Liga naroda/Sporazum u Versaillesu

Preteča Ujedinjenih naroda je bila Liga Naroda. Ona je stvorena Sporazumom u Versaillesu 1919. Mnogi vjeruju da je ideja stvaranja UN – a bila posljedica Drugog svjetskog rata, no nije. Plan za globalnu kontrolu kroz dobro zamaskirano tijelo mira je započelo mnogo prije 1945. Liga naroda je bila međuvladina organizacija stvorena na mirovnoj konferenciji u Parizu koja je okončala Prvi svjetski rat. Razvoj međunarodnih organizacija kao posljedica sukoba je način prevare.

UN je stvoren 1945. kao posljedica Drugog svjetskog rata. Svaku put kad se dogodi globalni sukob, nešto se stvori iz tog sukoba kako bi dalo iluziju da sve što je stvoreno iz tog sukoba je direktno rješenje za taj sukob. Jeste li ikad pomislili da su oni koji su kreirali sukob su zapravo oni koji rade to kako bi predložili rješenje? Koja bi to prevara bila, zar ne? Koji trik, koristeći i kontrolirajući našu volju.

Predajemo našu volju onima koji gledaju kako će nas iskoristiti, do onih koji nisu u službi drugih, već samih sebe. Obitelj Rockefeller je stvorila Ligu naroda te su oni odgovorni za financiranje cijele operacije. U isto vrijeme, razvijena je Međunarodna organizacija rada koju su uvelike financirale obitelji Rockefeller i Rothschild. Jasno je da su obitelji Rockefeller i Rothschild kreirale Ujedinjene narode te bez njih razvoj ove globalne organizacije ne bi bio moguć.

UN o seksualnoj orijentaciji

Naravno, treba dati prava svim ljudima, ali ne i isticati njihovu seksualnu orijentaciju. Ovako, oni kao da nagovaraju ljude da postanu homoseksualci, a zna se i zašto. Naime, homoseksualni brak ne može donijeti novi život pa je u interesu UN-a da što više ljudi na planetu postane dijelom takvom beživotnog braka.

S druge strane UN glasno i jasno promiče i abortus i to zamislite također u ime ljudskih prava iako je zapravo potpuno nevjerojatno kakva su to ljudska prava koja oduzimaju osnovno ljudsko pravo zagarantirano ustavom; pravo na život. Abortus ubije dijete prije nego li se rodilo, dakle, tom djetetu oduzeto je svako pravo, no koga briga. Ako to kaže UN, tako je, zar ne? I promicanje homoseksulnosti i promicanje abortusa služe istom cilju; depopulacija stanovništva i ništa više!

Efektivna zamjena za Rat je Agenda 21 Ujedinjenih Naroda

Prema knjizi iz 1967. godine, ‘The Report from Iron Mountain’, trajni mir nije poželjan niti je održiv, a ne može pružiti ni legitimno pravo vladama da upravljaju društvima. Između devet preporuka kojima se dobija kontrola nad ljudima, rat i vojska su na samom vrhu rješenja, bit će sve dok se ne pronađe efikasna zamjena za rat, a pri tome da je jednaka po statutu i uticaju kao rat, koja je sposobna da kreira slične nacionalne okvire da bi se usmjerile mase. Najbolja preporuka osim rata i vojske bila je … ljudska životna sredina.

Može se desiti, npr., da količina zagađenja sredine na kraju zamjeni mogućnost globalnog uništenja pomoću nuklearnog oružja, zagađene koje bi bilo očigledna opasnost za preživljavanje vrsta. Zagađenje zraka, kao i glavnih izvora hrane i vode, već je uveliko odmaklo, i bar kao takvo se čini kao lako moguće; zaključuje se i to da se ovo može rješiti samo djelovanjem preko društvenih organizacija i političke moći. Ali sa trenutnog gledišta bit će to generacija poslije generacije i još pola prije nego zagađenje sredine postane opasno, morat će se djelovati na globalnom nivou, da bi se pronašlo moguće rješenje problema.

Ljudska životna sredina kao “osnova za rješenje”, i tačka okupljanja za ljude je upravo stvorena.

Vlada SAD-a je ponosni šampion kada se radi o ljudskoj životnoj sredini, iako stvari nisu onakve kakvima se prikazuju. Na žalost svih “zelenaša”, pokret za ljudsku sredinu je melem na ranu koji će šire mase da progutaju da bi se što lakše progurala globalna vlada.

Ova priča nastaje 1968. godine, finansirano od strane Rimskog Kluba na David Rockefellerovom imanju u Bellagiu, Italija. Kao međunarodna nevladina organizacija (NGO) “think tank” i konsultanti Ujedinjenih Naroda, Rimski Klub je na svojoj web stranici tvrdio da su “grupa građana svijeta, koji dijele zajedničku brigu za budućnost čovječanstva.” Zbog svoje zabrinutosti, organizacija je preporučila da Ujedinjeni Narodi održe Konferenciju za Okoliš i Razvoj u Rio de Janeiru, Brazil, u Junu, 1992. godine.

Zajednički neprijatelj čovječanstvu je čovjek. U potrazi za novim neprijateljem koji će nas ujediniti, došli smo do ideje zagađenja, opasnost od globalnog zagađenja, nedostatka vode, gladi i sličnih stvari koje će se međusobno uklopiti. Sve ove opasnosti dolaze usljed ljudske intervencije i samo kroz promjenu stavova i ponašanja možemo prevazići probleme. Glavni neprijatelj je onda, samo čovječanstvo.

Održivi razvoj i porobljavanje svijeta

Više od 100 svjetskih vođa, uključujući i Predsjednika Georga H.W. Busha, okupilo se u Riu 1992. na 14 dana da bi razgovarali na temu klimatskih promjena i biodiverziteta. Dok je gostovao Predsjednik Bush Senior, uz 178 drugih glavešina, potpisao je Deklaraciju u Riu, neobavezujuću, nestranačku izjavu širokih načela prema ljudskoj životnoj sredini, nazvana Agenda 21 Ujedinjenih Naroda. Globalni cilj je da se pomogne očuvanje prirode kako bi se sačuvala svjetska priroda za buduće generacije.

Po izvršnoj odredbi iz 1993. godine, Predsjednik Bill Clinton stvorio je Predsjedničko Vijeće za Održivi Razvoj da bi približili UN-ovu Agendu 21 javnosti, preko federalne vlade. Dokument vijeća u šesnaest tačaka, “Održiva Amerika,” potvrdila je obvezu da sprovede Agendu u SAD-u. Njihove tri strategije, ljudska životna sredina, ekonomija i društvena jednakost su prikazani preko tri muđusobno spojena/preklopljenja kruga.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 

 
(dnevno, youtube.com/uredio: nsp)

U povodu stote godišnjice početka Prvog svjetskog rata poruke i poduke Prvoga svjetskog rata (1914.-1918.) važne su jer početak 21. stoljeća u dobroj mjeri podsjeća na početak 20., a suvremeni međunarodni odnosi na one iz razdoblja prije 1914. U posljednjih stotinu godina u međunarodnim odnosima sve se promijenilo i sve je ostalo isto.

Stotinu godina prije Prvoga svjetskog rata na kongresu gotovo svih europskih državnika u Beču 1814.-1815. – nakon ratova francuskih revolucionarnih armija s raznim europskim monarhijama od 1792. do 1802. i Napoleonovih osvajanja – postignut je dogovor europskih velevlasti: o miru u Europi, razdiobi spornih područja, državnim granicama i očuvanju postojećih režima odlučivat će “Sveta alijansa ili koncert europskih sila”, tako se skupina europskih velevlasti nazvala. Taj se model odlučivanja – želim to posebice istaknuti – u svojoj biti održao do danas. Sovjetski čelnik Josif Visarionovič Staljin ilustrirao ga je zgodnom sintagmom 1948. kada su mu priopćili da Jugoslavija i Albanija Rusima mute vodu. Odmahnuo je rukom i rekao: “Orao ne sluša što male ptice pjevaju!”

Uzroci Prvoga svjetskog rata

Što je istinski prouzročilo Prvi svjetski rat? Pruski militarizam, nacionalizam brojnih naroda unutar Austro-Ugarske, intrige Engleza, napor Rusije da oslobodi nozdrve koje joj na izlasku u topla mora i danas stišću turski tjesnaci Bospor i Dardaneli te morski prolazi na izlasku iz Baltika Veliki i Mali belt? Pouzdan je odgovor važan zbog povijesnih lekcija koje su nam ostavljene. Čini se da su – uz opća društvena kretanja i različite interese pojedinih država – odlučujuće bile pogrešne procjene i potezi političkih, vojnih i industrijsko-novčarskih elita, posebice oholih i nadutih državnika onoga vremena, koji su perifernu i lokalnu krizu, Sarajevski atentat na austro-ugarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda, pretvorili u oružani sukob svjetskih razmjera. Nitko od njih – a svi su bili inteligentni i visokoobrazovani ljudi – nije predviđao dugotrajnu, užasnu tragediju, najveću u dotadašnjem svijetu.

Nijemci su, primjerice, bili uvjereni da će se brzo završiti “još jedna glupost na Balkanu”. Na primjerku kopije austro-ugarskoga ultimatuma Srbiji Vilim II., nadmeni njemački car i pruski kralj, zapisao je 28. srpnja 1914. vrijeme potrebno za pokoravanje Srbije: 48 sati! Kada je rat poprimio konture svjetskog sukoba, nemoć ih je zapanjila: nisu ga mogli zaustaviti!

Henry Kissinger sažeo je povijesnu poruku toga razdoblja u jednoj rečenici: svrha vanjske politike nije u postizanju maksimalnih zadovoljstava nego izbalansiranih nezadovoljstava. Umijeće je ukloniti uzroke sukoba, a ne započeti rat. To može svaki nitkov i svaka budala.

Imaju li na umu suvremeni državnici tu lekciju iz 1914.?

Nakon završetka Prvoga svjetskog rata čelnici pobjedničkih i neutralnih država okupili su se 18. siječnja 1919. na mirovnoj konferenciji u Parizu. Kako to biva poslije svih ratova, izbile su svađe zbog podjele plijena i stare netrpeljivosti. Francuzi su smatrali da je 40 milijuna suvišnih Nijemaca, toliko koliko ih ima više negoli Francuza. Britanci su budno pazili da ne ojačaju Njemačka i Francuska. Prevrtljivi Talijani, premijer Vittorio Orlando i ministar vanjskih poslova Sonino, obilazili su poput šakala potpisnike tajnog Londonskog pakta iz 1915., Francuze i Britance, ne bi li dobili obećane teritorije za svoj ulazak u rat protiv Njemačke i Austro-Ugarske, s kojima su imali ugovor o Trojnom paktu iz 1882.

Posebice su zahtijevali hrvatsku istočnu jadransku obalu. Američki predsjednik Woodrow Wilson u toj gomili starih lisica i lavova jedini se zalagao za uspostavljanje trajnoga mira, samoodređenje naroda u Austro-Ugarskoj i osnivanje prve u povijesti međunarodne organizacije kolektivne sigurnosti Lige naroda, preteče Ujedinjenih naroda. Clemenceau i Lloyd Georg, francuski i britanski premijeri, gledali su ga širom otvorenih očiju i pitali se s kojega je svijeta sišao taj zanesenjak i lunatik. U općoj gužvi i kaosu pobjednici su se jedva dogovorili o poslovniku konferencije. Nesreća jednoga rata, ma koliko velika, nije zatvorila Pandorinu kutiju. Njemačka nije bila okupirana, u dobroj mjeri je sačuvala industriju i časnički dio vojske, a čerečenje pobijeđenih država, podjela teritorija i povlačenje novih granica samo su zatomili snažne antagonizme, nezadovoljstva, mržnju i revanšizam. Mađarska je, primjerice, izgubila oko 70% teritorija i gotovo polovicu stanovništva. Oko 7,5 milijuna Ukrajinaca bilo je podijeljeno između Poljske, Rumunjske i Čehoslovačke.

Prvi svjetski rat prouzročio je i važne promjene u strukturi ondašnje međunarodne zajednice. Te su promjene podloga za razumijevanje današnjeg svijeta. U ratu su skončala četiri velika carstva, Njemačko, Austro-Ugarsko, Rusko i Osmansko. Na ruševinama Austro-Ugarske osnovan je lanac manjih, vojno slabašnih država, Poljska, Čehoslovačka, Rumunjska i Jugoslavija, radi zaštite Francuza od njemačke opasnosti. Tako su stvaranje novih država službeno tumačili Francuzi. Na taj je način srušena brana ruskom prodoru u europski zapad. Bila je to zgodna francusko-britanska podvala: gurnuli su Ruse i Nijemce da se oko teritorija naguravaju izravno i preko Bjelorusa, Ukrajinaca i Poljaka. (svaka sličnost sa 2014. je slučajna)

Na Srednjem istoku, na prostorima poraženog Osmanskog carstva, Britanci i Francuzi su samovoljnim crtanjem granica novonastalim državama ostavili u amanet prokletstvo multinacionalnosti i multikonfesija.

Njemačka, poražena u ratu i ponižena u miru, brzo se preobrazila u velesilu pa je osvetnički njemački hegemonizam permanentno stvarao eksplozivne prilike u Europi. Ni drugi nisu mirovali.

Samo nekoliko godina nakon završetka rata, u siječnju 1923., oružane postrojbe Francuske i Belgije zaposjele su neokupirani njemački teritorij u Ruhru. Japan je u rujnu 1931. počeo invaziju Kine i ubrzo zaposjeo Mandžuriju. Italija je u listopadu 1935. nasrnula na Etiopiju. Njemačka je 7. ožujka 1936. zaposjela Rajnsku zonu, potom je 1938. prigrabila Austriju i raskomadala Čehoslovačku. Prema sporazumu s Njemačkom Sovjetski je Savez u rujnu 1939. zaposjeo istočne dijelove Poljske. Liga naroda, organizacija kojoj je prvi i najvažniji cilj bio očuvanje mira, nije bila u stanju zaustaviti sve te opačine. Japan, Njemačka i Italija ismijavali su je: počeli bi agresivne ratove pa potom istupili iz Lige.

Napadnuta Poljska 1. rujna 1939., kada je počeo Drugi svjetski rat, nije o tome Ligu naroda ni obavijestila. Liga se sastala posljednji put 11. prosinca 1939. Reagirala je na Sovjetsko-finski rat, isključila Sovjetski Savez iz članstva Lige i zašutjela. Nakon potpisivanja Versajskog ugovora o miru s Njemačkom, francuski nacionalni heroj maršal Ferdinand Foch izjavio je: “Ovo nije mir. Ovo je primirje na 20 godina”. Pogriješio je za 65 dana. Dopustite mi da kažem i ovo: u europskoj konfuziji nakon Prvoga svjetskog rata izronili su veliki diktatori, talijanski, ruski i njemački posebice.

Izrasla su i tri velika totalitarizma koja su obilježila 20. stoljeće: komunizam, fašizam i nacizam. Valja imati na umu da su fašizam i nacizam rođeni u demokracijama, na demokratski održanim izborima. Tako glasuju građani kada su osiromašeni, bijedni, iznureni, gnjevni i buntovni. Zbog toga ne treba kriviti demokraciju. Ako je za nešto kriva demokracija, onda je najbolja terapija – više demokracije! Država bez demokracije jest kasarna! (Hotimično sam uporabio termin kasarna da bih izazvao dojam!)

Za naše sinteze valja kazati da je na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919., unatoč antagonizmima država, potvrđen model dogovaranja velesila prema obrascima Bečkog kongresa: o svim važnim pitanjima nije se odlučivalo u plenumu, nego u vijećima Francuske, Italije, Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije. Japan, jedan od pobjednika u Prvome svjetskom ratu, šutke je pratio svađe Europljana i pripremao se tiho za odlučan sukob, kad dođe vrijeme, sa Sjedinjenim Američkim Državama radi prevlasti u Pacifiku. Model odlučivanja u krugu velesila primijenjen je i na sastancima čelnika savezničke koalicije u Drugome svjetskom ratu, Sjedinjenih Američkih Država, Sovjetskog Saveza i Velike Britanije, primjerice u Jalti u veljači 1945., na konferenciji Ujedinjenih naroda u San Franciscu u lipnju 1945. i na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1946.

Na konferenciji u San Franciscu, nad kojom je trajno lebdjela sjenka Bečkog kongresa, Prvoga svjetskog rata i Pariške mirovne konferencije iz 1919., normiran je sastav i način odlučivanja u Vijeću sigurnosti, najvažnijem organu Ujedinjenih naroda za održanje i uspostavljanje međunarodnog mira. Prema Povelji UN-a taj organ može zaustaviti bilo koji oružani sukob u svijetu. I oružanom silom, naravno. Pravni mehanizam je, međutim, uređen tako da bilo koja stalna članica Vijeća, a ima ih pet, Francuska, Kina, Rusija, Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija, glasovanjem “protiv”, čuvenim vetom, može zaustaviti svaku meritornu odluku, ako joj ne odgovara. Od 1946. do 2008. veto je uporabljen 261 put. Ove je godine u ožujku Rusija glasanjem “protiv” zaustavila rezoluciju o nezakonitosti referenduma o statusu Krima, u veljači 2011. Sjedinjene su Države glasale protiv osude izraelskog naseljavanja Zapadne obale uz rijeku Jordan, Kina i Rusija u srpnju 2012. zaustavile su odluku o sankcijama protiv Sirije itd.

Na mirovnoj konferenciji 1946. u Parizu, poslije završetka Drugoga svjetskog rata, kojim je, zapravo, okončan Prvi svjetski rat, o sadržaju mirovnih ugovora s pobijeđenim državama nije odlučeno na samoj konferenciji, nego nakon konferencije, na sastancima Vijeća ministara velesila, u New Yorku od 4. studenog do 12. prosinca 1946. Odlučili su Francuska, Sjedinjene Američke Države, ondašnji Sovjetski Savez i Velika Britanija. Teško je promijeniti ostavštinu Bečkog kongresa i Prvoga svjetskog rata.

Privilegirani status velikih sila u odlučivanju o najvažnijim međunarodnim pitanjima ima i drugu stranu medalje. Zbog modela koncentracije moći i donošenja krucijalnih odluka za svjetski mir u ekskluzivnom krugu svjetske elite, nakon 1945. do danas nije izbio svjetski nuklearni sukob. Svjetski rat nije se dogodio ni u krajnje kritičnom vremenu Hladnog rata, kada su Rusi instalirali rakete na Kubi 1962. U to se vrijeme sustav međunarodne sigurnosti temeljio na dvije, u povijesti svijeta najjače vojne alijanse, Sjevernoatlantski savez i Varšavski pakt. U njima su umjesto “Svete Alijanse ili koncerta svjetskih država” dominirale dvije supersile sa središtima odlučivanja – prvi put u modernoj povijesti svijeta izvan Zapadne Europe – u Washingtonu i Moskvi. Mir se duže od 68 godina održao zapravo na ravnoteži njihova straha jer goleme količine oružja za masovno uništavanje na jednoj i drugoj strani jamče jedino smrt stanovnika i uzajamno razaranje. Dakako, riječ je o svjetskom miru i svjetskim ratovima, a ne o regionalnim i lokalnim oružanim sukobima, posebice na afričkom i azijskom kontinentu.

Iznoseći te činjenice nije mi svrha podržati ili opravdati privilegirani položaj velikih sila, posebice stalnih članica Vijeća sigurnosti. Želim istaknuti njihovu posebnu odgovornost za održavanje i uspostavljanje međunarodnog mira i sigurnosti. Za mir su, naravno, odgovorne sve države svijeta, ali odgovornost velevlasti je uvećana, najviša i primarna.

“Ratovi više nisu mogući”

Nakon Drugoga svjetskog rata svijet je dugo bio bipolaran, podijeljen na dva vojna i ideološka bloka. Jedno vrijeme, nakon raspuštanja Varšavskog pakta 1991., Sjedinjene Američke Države ostale su jedina supersila u međunarodnoj zajednici, “svjetski policajac”. Svijet u kojemu danas živimo jest multipolaran. Još uvijek jedina istinska supersila u svijetu – SAD nije više onako moćan kao što je bio do izbijanja gospodarske krize 2007./2008. Jednostrano je povukao vojne postrojbe iz Iraka u prosincu 2011., a iz Afganistana će se povući do kraja ove godine.

Teško nalazi saveznike, ima malo istinskih prijatelja, a mnogo potencijalnih neprijatelja. U vakuumu moći na globalnoj razini izbile su dvije supersile, ili supersile in spe, Rusija i Kina. Hoće li se, gdje i kako zaustaviti ekspanzija Rusije? Nakon gruzijskog iskustva i ukrajinske krize je li “politika neutralnosti” ili “politika slobode od saveza”, koju odavna provodi Finska, model za preživljavanje država uz granicu s Rusijom? Hoće li se održati miran karakter uspona Kine? Kako će se rješavati granični sporovi na moru između Kine, Japana, Rusije i Južne Koreje? Kako će se urediti nekontrolirano useljavanje Kineza u slabo naseljena ruska azijska područja?

Istodobno, u prvi red velesila guraju se, poput Njemačke i Italije prije Prvoga svjetskog rata, Indija, Pakistan, Indonezija, Japan i Brazil. Većina tih država raspolaže nuklearnim oružjem, prostorno su velike, imaju brojno stanovništvo. Područje Indonezije, primjerice, od najistočnijeg do najzapadnijeg indonezijskog otoka veliko je kao prostor od istočne granice Francuske do Kine. Uz države, u važne subjekte suvremenih međunarodnih odnosa još bih naveo vodeće multinacionalne kompanije i velike religije. I za takav multipolaran svijet Prvi svjetski rat ostavio je važnu povijesnu poruku: čuvajte se lažnog osjećaja sigurnosti.

Tragedija Prvoga svjetskog rata i učinkovitost novih oružja uporabljenih u tom sukobu stvorile su u javnosti dvadesetih prošloga stoljeća uvjerenje da ratovi više nisu mogući. Strojnica je, primjerice, prikovala uz zemlju pješadiju, a ona je masovnim jurišima odlučivala o ishodu bitaka. Uporaba bojnih otrova, tenkovi i zrakoplovi pojačali su takvo uvjerenje. U 21. stoljeću osjećaj sigurnosti stvorili su globalizacija i oružja za masovno uništavanje. Iskusni analitičari vjeruju da sukob između SAD-a, Rusije i Kine nije moguć zbog zastrašujućih razornih učinaka nagomilana nuklearnog oružja. Političke elite supervelesila ne računaju na takav konflikt, čak se i ne pripremaju za takav sukob. Moć velesila i njihovu nemoć da međusobno zarate baš zbog nagomilana nuklearnog oružja izvrsno oslikava nedavna izjava ruskog predsjednika Vladimira Putina. Poručio je Amerikancima: “Prije 15 godina nezakonito ste bombardirali Srbe i oteli im Kosovo. Pa zašto sad ne probate i nas napasti i oteti nam Krim?”

Takvi dueli Moskve i Washingtona podsjećaju na nadmetanja američkih tinejdžera koji se svom snagom zalijeću brzim automobilima jedan prema drugome i pobjednik je onaj koji zadnji skrene. Ako nam, dakle, ne prijeti nuklearna katastrofa zbog sukoba velesila, prijete li izazivanjem trećeg svjetskog rata lokalni i regionalni sporovi i sukobi, oružani, gospodarski, granični, vjerski, kulturni, nasilna zalaženja u teritorij neovisnih država, radikalni politički, vjerski i revolucionarni pokreti? Mogu li periferne i lokalne krize, poput Sarajevskog atentata 1914., izazvati požar trećega velikog rata? Prijete li svjetskom miru paradoksi u međunarodnim odnosima koji se množe?

Od Kosova do Krima

Primjerice, Amerikancima je normalno i prirodno odcjepljenje Kosova na temelju prava naroda na samoodređenje, ali ne i Krima, jer nacionalne manjine takva prava nemaju. Rusi smatraju da se Krim može odcijepiti jer je tako odlučila ruska većina na poluotoku, može i odmetnuta gruzijska Južna Osetija i gruzijska Abkhazija, ali ne može Ruska Republika Čečenija u kojoj živi 95,3% Čečena i svega 1,9% Rusa. Može se odcijepiti moldavsko Pridnjestrovlje uz lijevu obalu Dnjestra, ne može Ruska Republika Ingušetija, u kojoj je svega 0,8% Rusa, a ni Ruska Republika Dagestan uz Kaspijsko jezero sa 3,6% Rusa. Zapad može srušiti režim u Libiji, ali ne može u Siriji, jer u toj državi Rusi imaju jedinu morsku bazu u toplim morima, luku Tartus. Španjolska nije priznala Republiku Kosovo jer strepi od osamostaljenja Baskija i Katalonaca.

Usput: Katalonaca ima 7 milijuna, a Baskija 2 milijuna u Španjolskoj i sto tisuća u Francuskoj. Britanci redovito provode referendum u Gibraltaru i na Falklandskim otocima, ali nisu oduševljeni referendumom o neovisnosti u Škotskoj. Prošle je godine u Siriji za dlaku izbjegnut konflikt između SAD-a, Rusije, Turske i Irana s posljedicama kakve nisu u stanju ni zamisliti Obamini i Putinovi savjetnici. Sjećaju li se oni pouka Prvoga svjetskog rata? Potiču li svi ti regionalni i lokalni zapetljaji SAD, Rusiju i Kinu da svaku novu krizu tretiraju s radikalnijih pozicija? I da se na kraju sve završi u novom, i za čovječanstvo vjerojatno posljednjemu velikom ratu supersila, kultura ili religija, kako je svojedobno prognozirao američki sociolog Samuel Huntington?

Analize kazuju da se “mali lokalni balkanski zaplet”, kako su Sarajevski atentat nazivali europski političari 1914., mogao riješiti bez svjetskoga rata. Različiti interesi država, imperijalni duh vođa i militarizam, međutim, omamili su ondašnje političke elite i one su, nedorasle povijesnom trenutku, odvele svoje narode u katastrofu. Nakon što su se zaraćene države u ratu 1914.-1918. ekonomski sasvim iscrpile, pogođene glađu, nedisciplinom u vojsci i revolucijama, čak ni tada nisu uspjele sporazumima postići mir, pa ni separatan, osim Brestlitovskih ugovora kojima je okončan rat Rusije i Ukrajine.

Njemačka je kapitulirala 11. studenog 1918. nakon što je bezumlje rata platilo oko 37,5 milijuna poginulih, ranjenih i nestalih vojnika i civila. Na početku izlaganja rekao sam da se u posljednjih stotinu godina u međunarodnim odnosima sve promijenilo i sve je ostalo isto. Što se to važnoga promijenilo tijekom prošloga stoljeća? Na jednoj psihijatrijskoj klinici u Parizu netko je napisao: “Nisu svi unutra, nisu svi vani”.

Godine 1918. i 1939. začetnici svjetskih ratova, nažalost, bili su “vani”. Premda se sve više reducira broj nitkova na vlasti, i danas nisu svi “unutra”. Valja, stoga, držati oba oka otvorenima. Stanislav Lec lijepo je rekao: “Od ništica se brzo stvori lanac!” Nasreću, otpori građana ratobornim elitama sve su masovniji i učinkovitiji. Antiratni pokreti duboko uranjaju u nove generacije. I ovaj naš komemorativni skup važan je kamenčić u golemome antiratnom mozaiku. Naposljetku, tu su Ujedinjeni narodi, pa i Europska unija, s europskom mudrošću i krvavim iskustvima.

Kakvi jesu da jesu, da ih nema, valjalo bi ih izmisliti. Europska unija bila je i osnovana kao ponajprije antiratna institucija sa svrhom da spriječi četvrti njemačko-francuski rat. Ukratko: svijest o iracionalnosti ratova nikada u povijesti čovječanstva nije bila jača. Istodobno, opasnost od samouništavanja svijeta nikada nije bila veća. Učinci nuklearnog rata ne mogu se ograničiti samo na područja zaraćenih država.

Za oružje – 710 milijardi dolara

Nakon što je u industrijskoj revoluciji početkom 19. stoljeća proizvodnja oružja izbila među najprofitnije djelatnosti, Hladni rat naš je stalni suputnik, neovisno o utvarama kraćih ili dužih prekida. Zvali ga mi Post Cold War ili Late Cold War, on je parazit par excellance. Tri će supersile samo u ovoj godini za naoružanje potrošiti oko 710 milijardi dolara. Tu, dakle, nema nikakvih promjena.

U 2011. u svijetu je zabilježeno 37 oružanih sukoba. Šest ih je, po intenzitetu borbi i broju poginulih, uvršteno u kategoriju ratova. Ni tu nema novosti. Svijet u kojem živimo zaglavio se između trajnog mira, budućnosti koju nismo dosegli i prošlosti, punoj oružanih sukoba, koje se nismo otresli. Ostala nam je, stoga, najvažnija poruka dvaju svjetskih ratova koju su sjajno definirali filozofi: utroba koja rađa ratove još uvijek je plodna. Imaju li tu poruku stalno na umu suvremeni državnici velesila, a i ostalih država? Koliko nam je povijest 20. stoljeća učiteljica života i kakvi smo mi đaci? S tim prokletim dvojbama koje me stalno proganjaju završit ću ovo izlaganje.
 
(vecernji, youtube.com/uredio: nsp)

22. OŽUJAK – SVJETSKI DAN VODA

PIJEMO LI NAJBOLJU VODU U EUROPI? JESTE LI ZNALI DA JE UN MJERODAVNA ORGANIZACIJA KOJA DAJE VAŽNE PREPORUKE O PROBLEMIMA VEZANIM ZA VODU I VODNE RESURSE?

Prema izvješću o vodnim zalihama, koje je izradio UNESCO snimajući stanje u čak 188 zemalja svijeta, Hrvatska se na prostoru Europe smjestila na visoku treću poziciju. Bogatije vodom od Hrvatske samo su dvije sjeverne zemlje: Norveška i Island. Isti taj UNESCO (UN) je je zamijenio neučinkovitu masonsku organizaciju “Ligu naroda”, osnovanu 1919.

No, kada je u pitanju skrb o vodi i kvaliteta vode, onda nismo tako visoko pozicionirani.

Naši „stručnjaci za vodu“ zaposleni u državnim institucijama uporno tvrde da mi pijemo najbolju vodu u Europi.

No, to isto tvrde i “stručnjaci za vodu” u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Srbiji, Makedoniji, Albaniji, Bugarskoj, Rumunjskoj, …, (tzv. balkanski sindrom najbolje vode).

Tko je u pravu – naši ili njihovi „stručnjaci za vodu“? Čija voda najbolja – naša ili njihova?

Kako naši „stručnjaci za vodu“ znaju da je naša voda za piće najbolja u Europi?

1. Naše javne službe redovito analiriraju vodu iz europskih vodoopskrbnih sustava, pa su usporedbom i praćenjem dobivenih rezultata došli do takvog zaključka?
2. Naši “stručnjaci za vodu” koriste podatke iz analiza voda različitih europskih neovisnih laboratorija?

U Europi nije uobičajeno da je vlasnik poduzeća za distribuciju vode istovremeno i vlasnik ustanova za analizu vode, kao što je to slučaj kod nas (država).

Bismo li sumnjali u vjerodostojnost zdravstvene ispravnosti i kvalitete nekog pića kada bi interni laboratorij dotičnog proizvođaća pića bio jedini ovlašten i nadležan za konrolu zdravstvene ispravnosti svojih napitaka?

MONITORING VODE ZA PIĆE

Kako naši “stručnjaci za vodu” znaju kakvu vodu mi pijemo kada stručne službe, koje su zadužene za monitoring vode ne uzorkuju vodu u našim domovima? Naime, monitoring vode uključuje uzorkovanje i kontrolu zdravstvene ispravnosti vode na vodocrpilištima i na određenim ispitnim punktovima, koji su daleko od naših domova, pa uvijek postoji rizik naknadnog zagađenja vode.

Od tih kontrolnih (ispitnih) punktova do naših kućnih slavina kilometri su vodovodnih cijevi i kućnih vodovodnih instalacija, koje su izrađene iz loših i nezdravih materijala kao što je azbest, olovo, cink, …, a koje su stare, porozne, pucaju.

Javno su dostupni podaci da su gubici u distribuciju vode veći od 40%.

(NE)ODGOVORNOST ZA VODU ZA PIĆE

Vodoopskrbna poduzeća odgovorna su za vodu za piće samo do glavnog vodovodnog okna (vodomjera) ispred objekta – DRUŠTVENA ODGOVORNOST, a nakon glavnog vodovodnog okna odgovorni smo mi (vlasnici objekta)  – INDIVIDUALNA ODGOVORNOST.

Slijedeći pozitivnu praksu napredne Europe,  hrvatska vodoopskrbna poduzeća i dr. nadležne  institucije (društvo) trebali bi poticati, jačati i stimulirati INDIVIDUALNU SKRB o vodi za piće.

Problematično i opasno je što naši „stručnjaci za vodu“, svojim neutemeljinim i neodgovornim tvrdnjama da je naša voda iz slavine najbolja u Europi, sustavno otupljuju i oslabljuju individualnu skrb za vodu za piće.

Kada bi naša vodoopskrbna poduzeća bila zakonski odgovorna za zdravstvenu ispravnost vode za piće sve do slavina krajnjih korisnika, kontinuirano bi (kao i u Europi) upozoravala javnost:

1. Da je voda bila eventualno zdravstveno ispravna samo na mjestima uzorkovanja, te bi objavile točne lokacije svakodnevnog uzorkovanja vode.
2. Da postoji potencijalna opasnost naknadnog zagađenja vode nakon ispitnih punktova.
3. Da svakodnevne analize vode ne uključuju testove na mnoga onečišćenja koja nisu uobičajena, ali se ipak povremeno događaju, kao npr. mineralna ulja u vodi na Vrbanima 3, u Zagrebu, prije nekoliko godina.

Josip Čulig, svojevremeno smijenjeni ravnatelj Zavoda za javno zdravstvo Grada Zagreba, izjavio je kako je istinita tvrdnja docenta Zorana Nakića da HZJZ ima mogućnost manipulacije podacima o kvaliteti vode.  „Ako u vodi na nekom zdencu ima kadmija, a Državni zavod nam naredi da vodu testiramo samo na željezo i bakterije, rezultati će pokazati da je voda ispravna za piće.“
(http://www.jutarnji.hr/zagreb-uskoro-bez-pitke-vode/271844/)

KLOR U VODI ZA PIĆE

Poznato je da naša vodoopskrbna poduzeća dodaju KLOR u vodu u tzv. „dopuštenim količinama“ zbog dezinfekciju vode.  Tvrde da bez klora ne bi bila moguća distribucija vode. Voda se može dezificirati i na druge načine,  npr. ozonom (O3) ili UV dezinfekcija, ali klor je jeftiniji i jednostavniji za uporabu. A, što je sa zdravstvenim rizicima kloriranja vode za piće?

Klor je opasan je po sve žive organizme, pa tako i po zdravlje čovjeka, posebno djece u razvoju. Brojne studije povezuju dopuštene količine klora u vodi i mnoge zdravstvene tegobe, pa i one najteže. Nažalost, statistike pokazuju da je Hrvatska u europskom vrhu po stopi porasta karcinoma i po broju karcinoma želuca i debelog crijeva, a koje ne uzrokuje pušenje, niti sunčanje.

Postoji li neka ozbiljna znanstvena studija u HR kojom se dokazuje da su dopuštene količine klora u vodi za piće potpuno bezopasne pri dugogodišnjoj  konzumaciji klorirane vode, npr. tijekom 30, 40 ili 50 godina?

Iz knjige “Zdrava voda za duži život“, dr. MARTIN FOX:
„Ukratko, kad bih morao preporučiti samo jednu stvar koju bi svaki čovjek što se tiče pitke vode trebao učiniti, rekao bih: Nemojte piti kloriranu vodu.  Samo ova jednostavna zaštitna mjera  mogla bi spasiti tisuće osoba od srčanih bolesti i raka – dvije najveće ubojice.“

Posebno su opasni TRIHALOMETANI, nusprodukti klora i organskih tvari u vodi za piće.

ČINJENICE O STANJU U HRVATSKOJ

Činjenice koje ukazuju da ne ipak pijemo najbolju vodu u Europi:

• Niska razina ekološke svijesti
• Problemi zbrinjavanja komunalnog otpada
• Nedovoljna zaštita vodoopskrbnih područja
• Gubici u distribuciji vode > 40%
• Nekvalitetne vodovodne cijevi i kućne instalacije (azbest, olovo, cink, …)
• Zdravstveni rizici vezani za dezinfekciju vode klorom

Zaključak 8. znanstveno-stručnog skupa održanog još 2002. godine
“KAKO ZAŠTITITI VODE HRVATSKE?” bio je:
“Hrvatska je bogata rezervama vode, ali zaštita pitkih voda ne funkcionira!”
(Jutarnji list, 28. 06. 2012., 18. stranica)

NAŠA VODA NIJE NAJBOLJA U EUROPI

1.      Zašto naši „stručnjaci za vodu“  uporno tvrde da je naša voda za piće najbolja u Europi,
ignorirajući sve poznate činjenice i incidente koji se događaju? Koji interesi stoje iza toga?
Npr. evidentni su napori naše policije da informira i educira građanstvo o potrebi individualne skrbi za osobnu sigurnost i sigurnost imovine. Ali, kada bi bilo suprotno, kada bi nas naša policija stalno uvjeravala da imamo najbolji sustav policijske zaštite u  Europi,  te stoga ništa ne trebamo osobno poduzimati u cilju zaštite imovine,  a istovremeno bi se događale provale u stanove, otuđenja imovine, krađa automobila, …,   tada bi se s pravom zapitali za koga radi naša policija?

2.      Brinemo li se mi više i bolje za naš okoliš od Europljana?
3.      Sortiramo li i zbrinjavamo li komunalni otpad bolje od njih?
4.      Skrbimo li bolje o iskorištenom automobilskom ulju?
5.      Koristimo li manje pesticida i herbicida po hektaru?
6.      Imamo li napredniji i sigurniji kanalizacijski sustav?
7.      Pročišćavamo li kvalitetnije otpadne vode?
8.      Je li naš sustav nadzora i kontrole vode za piće bolji?
9.      Je li bolji naš pravilnik o zdravstvenoj ispravnosti vode za piće?
10.   Jesu li naše vodovodne cijevi izrađene od boljih materijala i novije?

Dr. Viktor Simončić,
jedan od vodećih europskih stručnjaka za zaštitu okoliša, svojevremeno je izjavio:
“Hrvatska gotovo ne pročišćava otpadne vode i nema ni jednog kilograma krutog otpada koji pravilno odlaže. Rješavanje pitanja otpadnih voda, što je u svijetu davno riješeno, u nas se naprosto ne razumije. Naš sustav, po kojem bez pročišćavanja otpadnih voda pijemo čistu i pitku vodu, treba patentirati Europi”.

PRILOG O KAKVOĆI VODE U ZAGREBU

Svjetski dan voda obilježava se svake godine 22. ožujka.

Prve važne preporuke o problemima vezanim za vodu i vodne resurse bile su formulirane na konferenciji Ujedinjenih naroda o vodama koja je održana 1977. godine u Mar del Plati (Argentina).

Nakon konferencije Ujedinjenih naroda o okolišu i razvoju u Rio de Janeirou, Opća skupština UN je rezolucijom od 22. veljače 1993. odlučila da se 22. ožujak svake godine obilježi kao Svjetski dan voda i da se na taj dan, diljem svijeta, posebno skrene pozornost na probleme vezane za vodu i vodne resurse, s tim da se svake godine obilježava uz drugi moto.

Tako je npr. 1995. godine obilježen pod motom: “Žene i voda”, 2004. godine: “Voda i katastrofe”, a 2007. godine: “Kako se nositi s oskudicom”. Svakog dana prosječno kućanstvo potroši oko 50 litara vode na ispiranje wc-a, jedan od šest ljudi na Zemlji nema dnevnih 20-50 litara osigurane svježe vode, a svakodnevno od posljedica nedostatka vode umire 3.800 djece. Prema procjenama čak 1,1 milijarda ljudi nema pristup pitkoj vodi, a 2,4 milijarde živi bez osnovnih sanitarnih uvjeta.(wikipedia)
 
 
S poštovanjem,

Zvonimir Zvone
Istinski zaljubljenik u čistu vodu
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=17091"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

100 godina nakon sarajevskog atentata mišljenja o Gavrilu Principu su podijeljena i događajima koji su prethodili I. svjetskom ratu. Čini se da priča o Principu i atentatu nikada neće biti ispričana do kraja.

Kako se primiče stota godišnjica sarajevskog atentata i početka Prvog svjetskog rata, tako se i balkanske nacionalističke strasti sve više razbukatavaju. U neiscrpnoj raspravi o događajima koji su prethodili jednom od najmračnijih poglavlja u povijesti čovječanstva Srbin iz sela Obljaj kod Bosanskog Grahova, Gavrilo Princip (naslovna fotografija), ima poseban značaj. Kao pripadnik “revolucionarne organizacije” Mlada Bosna, on je 28. lipnja 1914. godine u Sarajevu ubio austrijskog prijestolonasljednika Franz Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju.

Stotinu godina kasnije, raspravama o atentatu i Gavrilu Principu balkanski nacionalistički vođe, kako se to može vidjeti iz medijskih napisa, nastoje ubrati dodatne političke bodove, posebno u BiH, kako bi u izbornoj 2014. godini ojačali svoje klimave pozicije. U igri su i najave o podizanju spomenika Gavrilu Principu u Beogradu i Istočnom Sarajevu, a Franzu Ferdinandu u Sarajevu, pri čemu se povijesne činjenice selektivno iznose i proizvoljno tumače.

U blizini stote obljetnice izbijanja Prvog svjetskog rata ukazuju se mnoge neugodne paralele s našim vremenom. Britaniju, supersilu koja je 1914. dominirala svijetom, kontrolirala mora i vladala globalnom imperijom kolonija, dominiona i protektorata, izazvala je Njemačka koja je sustigla britansku ekonomiju i već uveliko koncentrirala naoružanje na kopnu i moru kako bi naglasila zahtjev za svojim “postavljanjem pod suncem”. Prilike su bile uznemiravajuće slične današnjoj situaciji, kada američku globalnu nadmoć sve više izaziva uspon Kine .

Na prvi pogled , upadljivo je slično i ideološko rivalstvo supersila danas i prije stotinu godina: s jedne strane su Britanija nekad i Amerika danas, sa svojim demokratskim političkim sustavom koji čini vlada odgovorna zakonodovnoj vlasti i smenjiva na općim izborima; s druge su Njemačka nekad i Kina danas, s imenovanom i nesmjenjivom vladom odgovornom samo sebi. Slobodna štampa i otvorena javnost na jednoj strani, nasuprot kontrolirane javne sfere na drugoj, u kojoj cenzura i druga obilježja policijske države suzbijaju svaku kritiku vlasti. Iako se Amerika danas ne razlikuje od Kine po ničemu. Niti po ekonomiji, niti po policijskoj državi, niti po cenzuri, špijuniranju…

Sukob ideologija i religija bio je jasan prije 1914. kao što je i danas , i u oba slučaja koncentriran je na žarišta u pojedinim dijelovima svijeta.

Danas su to sukobi na Bliskom istoku koji treba da nas brinu, s opakim građanskim ratom u Siriji između suparničkih islamskih frakcija u kojem se ogleda rivalstvo šiitskog Irana i sunitske Saudijske Arabije, dok dodatne elemente opasnosti čine Izrael, sa svojim nuklearnim arsenalom, i opet Iran, sa tvrdoglavim nastojanjem da ga izgraditi. Kina i Rusija podržale su jednu stranu dok NATO i SAD stoje uz drugu.

Prije 1914. kritično žarište bio je Balkan, gdje su nacionalističke strasti bile raspaljene vjerskim sukobima kršćanskih zemalja poput Grčke i Bugarske protiv islamskog Otomanskog carstva. Habsburšku monarhiju, koju je vodila rimokatolička elita, izazivala je pravoslavna Srbija. I kao što su prethodnih godina vođeni ratovi na Bliskom istoku (1948,1967. A posljednji 1973.), tako su i na Balkanu ratovi vođeni između Rusije i Turske 1877-78. i između Srbije i Bugarske 1885. Veliki rat 1914. koji se u regiji ponekad naziva i Treći balkanski rat, za ove zemlje nije bio ništa novo.

Sve balkanske sile bile su dobro naoružane; zajmovima britanske, francuske i njemačke vlade snabdijevale su se najnovijim oružjem kod vodećih europskih proizvođača. Sve su bile politički nestabilne, s nasilno smjenjivanim vladama i razgranatim terorističkim organizacijama kao što je srbijanska “Crna ruka” ili Unutarnja makedonska revolucionarna organizacija (VMRO).

Prije Prvog Svjetskog Rata na Balkanu

Tada su se u balkanskim državama, umnogome kao danas u nacijama Bliskog istoka, u izvjesnoj mjeri ogledali odnosi između velikih sila, prije svega carske Rusije, Njemačke i Austrougarske. Ove su se tijekom Prvog balkanskog rata 1912-13. već našle na rubu, kada je Crna Gora u savezu sa Srbijom napala sjevernu Albaniju, među čijim stanovništvom nije bilo ni Crnogoraca ni Srba. Austrougarska je zahtijevala da se Srbija povuče, Rusija je počela da se mobilizira za pomoć Srbiji, Francuska je objavila podršku Rusima. Situacija je smirena intervencijom Britanije i međunarodnom konferencijom na kojoj je Albaniji zajamčena neovisnost.

Čitava ta epizoda bila je zloslutna naznaka onoga što će se dogoditi u kolovozu 1914. Raspadom saveza balkanskih država 1913. Bugarska je prešla pod patronat Nijemaca, dok je Srbija bila jedini preostali klijent Rusije u regiji. Ambicije Srbije već su 1908. dovele do austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine, gdje je srpsko stanovništvo činilo značajan dio stanovništva. Bilo bi pogrešno otpisati ove događaje kao nevažne u kontekstu ambicija i rivalstva velikih sila, kako je to nedavno učinio londonski gradonačelnik Boris Johnson, baš kao što bi bilo pogrešno otpisati nasilne antagonizme na dašanjem Bliskom istoku kao nebitne za međunarodne odnose na širem planu.

Pa ipak, balkanske nacije krajem 19. i početkom 20. stoljeća više nisu bile obične marionete Njemačke ili Rusije, kao što ni bliskoistočne države danas više nisu samo marionete Amerike, Rusije ili Kine. Kako je predsjednik Obama otkrio, kontrola izraelskih vlasti nije lak zadatak; možete reći Izraelcima da prestanu graditi židovska naselja na okupiranoj Zapadnoj obali, ali se oni neće obazirati. Kina i Rusija mogu blokirati pokušaje zapada da nametne sankcije Asadovom režimu u Siriji, i nastaviti ga opskrbljivati oružjem, ali budući da nisu u stanju da ga kontroliraju niti da zaustave njegove protivnike, okrenut će se mirnom okončanju sukoba; kooperacija u uklanjanju kemijskog naoružanja znak je da sirijski režim nema njihovu punu podršku.

Broj poginulih u sukobima između 1815. i 1914. bio je sedam puta manji od broja poginulih u 20. stoljeću.

Kina Iranu dostavlja oružje i nuklearnu tehnologiju , ali joj je to od slabe pomoći za veći utjecaj na Bliskom istoku, dok joj je nastup ublažen potrebom da održi dobre odnose sa Sjedinjenim Državama. Ne samo zbog sve većeg značaja ekonomskih veza sa zapadom, Rusija je popustila pod međunarodnim pritiskom za uvođenje sankcija Iranu i ograničila svoje isporuke oružja. U svemu tome, malo je pokazatelja da bi se svjetske sile danas uvukle u sukob tako izravno kao 1914.

Značajan uzrok tome leži u drugačijem pristupu ratu. U Europi su ratovi 19. stoljeća bili ograničeni u trajanju i opsegu, i rijetko su uključivali više od nekoliko zaraćenih nacija. Sve u svemu, broj poginulih u sukobima između 1815. i 1914. bio je sedam puta manji od broja poginulih u 20. stoljeću. Ratovi za njemačko ujedinjenje tijekom 1860-ih , rusko-turski rat 1877-78. i slični sukobi brzo su rješavani odlučnim pobjedama jedne ili druge strane. Čak se ni Krimski rat 1854-56. nije proširio mnogo dalje od crnomorskog priobalja.

Strah od nemira i razaranja izazvanih francuskim revolucionarnim i Napoleonskim ratovima okupljao je u 19. stoljeću vodeće europske zemlje u takozvani “Koncert Europe”, kako bi se mogući sukobi razriješili na međunarodnim konferencijama. Iako je teško narušen 1850-ih i 1860-tih, Koncert je ponovo zakrpljen 1870-ih kada je Berlinski kongres prekrojio kartu Balkana, dok je druga konferencija u Berlinu 1884. riješila kolonijalna rivalstva – ne pitajući, podrazumijeva se, nikog od milijuna ljudi predviđenih za kolonizaciju. Ove institucije, kao danas Ujedinjenu narodi, osigurale su forum u kojem su diplomati i državnici mogli zajednički raditi na izbjegavanju oružanih sukoba, u čemu su uglavnom uspijevali.

Ako nema znakova da bi se UN, zbog svih nedostataka, uskoro mogao raspasti, to je prije svega zato što je poslijeratni sporazum 1945. počivao na općem shvaćanju da međunarodna suradnja u svim područjima mora biti jača nego što je bila pod Ligom naroda, zlosretne prethodnice Ujedinjenih nacija.

Razaranje koje je donio Drugi svjetski rat, s preko 50 milijuna mrtvih, uništenim gradovima, genocidima, općim poricanjem civilizacijskih vrijednosti, ostavilo je daleko snažniji dojam nego pogibije u Prvom svjetskom ratu, pretežno ograničene na vojne snage u aktivnoj službi – uz izuzetke, kao što je prije svega genocid više od milijun armenskih civila koje su pobili Turci 1915. Hirošima i Nagasaki su 1945. pružili dodatno, užasno upozorenje što bi se moglo dogoditi ukoliko svijet ponovo krene u rat.

Nasuprot tome, 1914. samo su malobrojni imali predstavu o kataklizmi koja se sprema. Baš kao što su admirali mislili da će rat na moru biti repriza velikih pomorskih bitaka iz prošlosti, tako su i generali vjerovali da će rat na kopnu ličiti na sukobe iz 1860-ih, koje bi započinjale hitre prethodnice prebacivane na front željeznicom, da bi zatim uslijedio odlučni udar i potpuni poraz protivnika; do zaključenja mira prošlo bi još nekoliko tjedana, najviše par mjeseci. Međutim, od tih dana su bodljikava žica, patentirana 1874. i mitraljez koji je usavršen desetljeće kasnije, postali standardna obrambena oprema; istovremeno sa motorom s unutarnjim sagorijevanjem i oklopnim štitom još uvijek nisu bili dovoljno razvijeni za proizvodnju tenka koji bi mogao uspješno pregaziti obranu. Samo je nekolicina uviđala ove neugodne činjenice – prije svih poljski bankar Jan Bloch koji je u knjizi “Moderno oružje i moderni ratovi”, objavljenoj na prijelazu stoljeća, tvrdio da će u sljedećem velikom ratu “vojna lopata biti važna koliko i puška” i predviđao da će budući rat biti opći krkljanac u kojem će brza pobjeda biti nemoguća.

Pisci i političari poticali rat kao ponos svakog muškarca

Ali nitko nije mario za ova upozorenja jer su generali, političari i državni službenici odbijali svaku pomisao da više nema lakih pobjeda. Već do 1910. ideju da se rat bliži dijelili su mnogi – zapravo, ona je generirala momentum ka ratu. Admiral Jackie Fisher je pisao o atmosferi koju je stvorio u Kraljevskoj mornarici poslije 1902: “Pripremali smo se za rat u radno vrijeme, razgovarali o ratu, mislili o ratu i nadali se ratu”.

Voditelj njemačkog generalštaba objavio je 1912. da rata mora biti i to “što prije to bolje”! Rat se u toj viziji javljao kao nešto ne samo neizbježno, već i pozitivno. Jedan njemački književnik pisao je u kolovozu 1914:

“Konačno je život povratio svoj ​​idealni značaj. Velike vrline čovječanstva … odanost, patriotizam, spremnost na smrt za ideale … trijumfirali su nad duhom trgovine i vlasništva … Rat bi očistio čovječanstvo od svih prljavština”. Rat se ukazivao kao prilika za slavu u prozaično doba.

U sličnom tonu, britanski pisci oduševljavali su se šansom koju bi pružio rat:

” Umrijeti mlad, čist, u žaru; umrijeti brzo, u savršenom zdravlju; umrijeti spašavajući druge od smrti, ili još gore – od gubitka časti … umrijeti i u puniji, bogatiji život poslije smrti sa sobom ponijeti neiskvarene nade i težnje, nezagorčana sjećanja, svu svježinu i radost proljeća – nije li to razlog za sreću a ne tugu?”

pisao je Horace Ensley Weichel u “Brdu” (1905.). Rat je izgledao kao raspuštanje, oslobađanje dugo zarobljene muške snage, razrješenje mnogih nerješivih problema koji su od kraja 19. stoljeća sve više morili europsku politiku i društvo: bijeg u jednostavniju, jasniju i slavniju stvarnost.

Također , prije 1914. više klase diljem Europe smatrale su rat uglavnom kao potvrdu muške časti, kao duel, samo u širem razmjeru. Duel je u to vrijeme bio uobičajen način osvete za stvarne ili uobražene uvrede muške časti u gotovo svim europskim zemljama. Francuski političar Georges Clemenceau se borio u duelu, kao i ruski premijer Pjotr ​​Stoljipin. Dueli su bili česti među junkerskom aristrokratijom u Njemačkoj, a na taj način su se redovito ogledali i političari Austrougarske. Samo su u Britaniji dueli izumrli: njegov smisao bio je obrana časti tako što se nepokretno stoji dok protivnik ispaljuje metak s udaljenosti od dvadeset – trideset koraka; otkriće suvremenog kriketa, u kojem muškarac treba da dočeka drugu vrstu zaobljenog, tvrdog predmeta koji leti ka njemu s druge strane terena, bio je zadovoljavajuća i umirujuće zakonita zamjena.

Moć, snaga volje, isticanje i stamenost pred neprijateljem bili su dio kodeksa ponašanja muškaraca iz više klase, čiji su postupci uveli Europu i ostatak svijeta u rat 1914., za razliku od fleksibilnosti i suptilnosti velikih državnika prethodne generacije, kao što je Bismarck koji je bio svjestan pogibeljnog položaja Njemačke imperije u međunarodnom poretku, bar onoliko koliko ga je Kaiser Wilhelm II ignorirao.

Stotinu godina kasnije, takav kodeks muškog ponašanja djeluje gotovo neshvatljivo. Političari nuklearnog doba suviše su svjesni fragilnosti svjetskog poretka. Muževno držanje danas izaziva samo podsmijeh. Užasi nacističkog rasizma i genocida također su dokrajčili socijalni darvinizam, doktrinu koja je bila široko prihvaćena među europskim elitama početkom 20. stoljeća, ali nije preživjela rat 1939-45.

Istovremeno, 1914. čelnici gotovo svih europskih nacija bili su izmučeni brigom za budućnost.

Njemačka se plašila rastuće moći Rusije; Austrougarsku je nervoznom činilo jačanje slovenskih nacionalizama unutar njenih granica; Rusija je zazirala od budućeg poniženja kakvo je pretrpjela zbog poraza u ratu protiv Japana 1904-1905. Na unutarnjem planu, europske države su muku mučile sa štrajkovima, sifražetskim kampanjama, prijetnjom građanskim ratom u Irskoj koji bi destabilizirao Britaniju; ubojstva i radnički nemiri podrivali su caristički autokraciju u Rusiji; pobjeda marksističkih Socijalnih demokrata na njemačkim izborima 1912. izazvala je krizu samopouzdanja vladajuće elite.

Moglo bi se ukazati na paralelu s današnjom krizom u eurozoni, u kojoj sve zemlje članice nastoje da izbjegnu kolaps mada i dalje svaka vodi svoju politiku i različito rješavaju probleme; međutim, socijalni nemiri izazvani krizom pretežno su ograničeni na Grčku, dok su glavne države uspjele da zajedno ograniče štetu pa je kolaps, bar zasad izbjegnut.

Ipak, ekonomski čimbenici igraju ulogu 1914. kao i danas. U Francuskoj i posebno Britaniji, pokrenuta je nacionalna debata o naizgled nezaustavljivom uspjehu njemačke ekonomije. I zaista, njemačka industrija u predvečerje rata već je bila nadmašila britansku. Od 1860. učetverostručen je njemački udio u svjetskoj industrijskoj proizvodnji, dok je britanski smanjen za trećinu. Njemačka je proizvodila dvostruko više čelika od Britanije, a dominirala je kemijskom i električnom industrijom diljem svijeta kroz firme kao što su Siemens, BASF, AEG i mnoge druge. U znanosti, teorije Max Plancka i Albert Einsteina dovele su do revolucije u fizici, dok su Robert Koch i njegovi učenici preuzimali vodstvo otkrivajući uzroke jedne bolesti za drugom kroz pionirski rad u bakteriologiji. Motorno vozilo bilo je njemački izum, kao i dizel motor. U strepnjama koje ponekad narastaju do paranoje, moguće je naći sličnost u zabrinutosti suvremene Amerike zbog ubrzanog rasta Kine. Ipak, američke brige do sada nisu prevedene u politička dijela. Intervencije Sjedinjenih Država nisu usmjerene protiv kineske uloge u različitim dijelovima svijeta, već protiv srednjih i malih regionalnih sila poput Sirije, Afganistana i Iraka.

Uoči 1914. međutim , mnogi su u Njemačkoj mislili da bi taj ekonomski i tehnološki napredak trebalo prevesti u političku moć na svjetskoj sceni. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća u Europi je dominantna predstava o globalnoj moći počivala na prekomorskim kolonijama. Svježe ujedinjena Njemačka uglavnom je propustila podjelu imperijalnog plijena u “Tuči se za Afriku” 1880-ih. Britanska vlada se nije protivila njemačkim kolonijalnim zahetvima; naprotiv, u jednom trenutku je u ponudi bio dogovor po kojem bi London pristao na njemačku akviziciju trošne i loše branjene prekomorske imperije koju su držali Portugalci.

Sve to ukazuje na ogromne razlike između svijeta iz 1914. i ovog danas. Prije jednog stoljeća, Britanija, Francuska, Španjolska, Portugal, Italija, Nizozemska, Njemačka, Danska i Rusija su posjedovale ogromne kolonije s milijunima podanika. Rastuća moć i utjecaj uskoro će i Sjedinjenim Državama osigurati članstvo ovom klubu. Prvi svjetski rat bio je borba između imperija, a jedan od njegovih proizvoda biće nova podjela svijeta u kojem su pobjednici među sobom podijelili njemačke kolonije.

Kolonijalizam je izgubio legitimitet poslije 1945.

Početak 21. stoljeća svjedoči razvoju nekadašnjih kolonija poput Brazila, Nigerije ili Indije, u velike igrače globalne ekonomske igre. Nasuprot desetljećima hladnog rata, kada su se međunarodni odnosi svodili na bipolarni sustav u kojem je Sovjetski Savez bio u izravnoj opoziciji zapadnim silama, sada imamo multipolarni sustav. Svijet je postao više nalik onom s kraja 19. stoljeća, iako Britanija, unatoč svom ogromnom prekomorskom carstvu, nikada ni približno nije dosegla utjecaj Sjedinjenih Država nakon sloma komunizma. I tada su međunarodni odnosi bili konstituirani kao multipolarni sustav, s tom razlikom što su gotovo svi veliki takmaci bili iz same Europe.

Slom ovog sustava bio je jedan od glavnih faktora koji je vodio izbijanju rata 1914. Sve do 1904-05. Britanija je smatrala Francusku i Rusiju za svoje glavne rivale u utrci za globalnu prevlast, ali kako su se opasni anglo – francuski sporovi u Africi razriješili, a Rusija odustala od Azije nakon poraza od Japana, uspon Njemačke došao je u centar pažnje pa se Europa podijelila duž linija kasnijeg hladnog rata, na dva naoružana i sve oštrije sukobljena tabora. U atmosferi koja je pothranjivala pretežno pozitivan stav prema ratu ovo je bio zlokoban razvoj događaja, bez paralele na početku 21. stoljeća i pored svih junačenja koje oko Sirije ili Irana demonstriraju Rusi i Kinezi s jedne i NATO snage s druge strane.

Drugu je paralelu moguće povući između dva doba. Kao što smo danas usred ere ubrzane globalizacije, tako su 1914. procesi globalizacije bili uveliko u tijeku zahvaljujući telefonu, parnom brodu, a uskoro i avionu. Zajedničke investicije francuskih i njemačkih kompanija stvorile su ekonomske entitete koji su prelazili granicu na Rajni. Kulturna razmjena, turizam, ekonomska prožimanja, do 1914. dosegli su globalne razmjere.

Unatoč uvijenim pokušajima marksista da dokažu kako su vodeći motivi za Prvi svjetski rat bili ekonomski, logika kapitalizma ne govori u prilog ratu. Ipak, ni ekonomska racionalnost ni kulturna razmjena nisu bili dovoljni da spriječe sukob. Razlog za to, međutim, nije ideološki. Ništa ne može biti manje uvjerljivo od aktualnih pokušaja konzervativnih političara i autora kao što su Michael Gov i Boris Johnson da prikažu početak Prvog svjetskog rata kao sukob između britanske liberalne demokracije i njemačkog autoritarnog militarizma.

Te 1914. godine 40% posto odraslih muškaraca u Britaniji nije imalo pravo glasa; ljudi koji su se prijavljivali u vojsku nisu bili dobrovoljci za obranu prava, jer ih gotovo polovica nije ni imala. U Njemačkoj su svi odrasli muškarci mogli glasovati. Najveća politička partija Njemačke, marksistička SDP koja se u početku protivila ratu, glasala je za ratne kredite samo zato što je vlada problem uspješno predstavila kao obranu od carističkog despotizma uz svoju predanost miru bez prisvajanja teritorija. Do druge polovice rata Kaiser Wilhelm je bio prisiljen prihvatiti demokratske reforme u Pruskoj. Kaiser Wilhelm – nedosljedan, neodlučan, nestabilan – ipak nije bio Hitler. Imperijalna Njemačka nije bila diktatura.

Zagovornici proslave Prvog svjetskog rata kao bitke za britanske vrijednosti zapravo imaju nešto zajedničko s televizijskom serijom “Crna guja” – isključivo su fokusirani na Zapadni front. Potrebno je da dignemo glave iznad rovova i sagledamo širu dimenziju rata. Činjenica da je jedna od dvije glavne britanske saveznice bila despotska Rusija cara Nikolaja Drugog trebalo bi da razveje svaku pomisao da se rat vodio za obranu “zapadnog liberalizma” do izlaska Rusije iz rata 1917-18. Naravno, britanska propaganda je sukob prikazivala kroz moralne i ideološke koncepte, ispravno ukazujući na njemačke zločine u Belgiji u prvim tjednima rata, mada ih je ubrzo počela preuveličavati. Međutim, bilo je mnogo zločina i na Balkanu i Istočnom frontu, pa bi bilo pogrešno ukoliko bi predstojeće komemoracije zanemarile šire europske i globalne dimenzije sukoba u pojednostavljenim reprizama britanske propagande iz tih vremena.

Tijekom 1914. i kasnije, nacionalističke strasti glavnih strana u sukobu prije svega su bile proizvod rata, a ne njegov uzrok.

Ovaj rat će inaugurirati tri desetljeća nacionalističke mržnje u Europi, pokrenute potrebom pravdanja sukoba i pogoršavane onim što se danas čini kobnom politikom nacionalnog samoopredjeljenja koju je propagirao predsjednik Woodrow Wilson u svojih “Četrnaest točaka”.

Ekonomska rivalstva izbila su među novim državama stvorenim poslije rata, što je sprečavalo uklanjanje ozbiljnih financijskih posljedica sukoba, koje su najprije izazvale razornu inflaciju, a zatim doprinijele katastrofi Velike krize. Demokracije su kolabirale pod pritiskom nacionalističkih strasti diljem Europe 1920-ih i 1930-ih. Ideja etnički homogenih nacionalnih država dovela je do neizrecivog stradanja i milijuna mrtvih između 1918. i 1948. kada su manjine ugnjetavane, progonjene i ubijane diljem središnje i istočne Europe.

Sjećajući se Prvog svjetskog rata, svakako bi prije svega trebalo obratiti pozornost na lekcije ovih tragičnih iskustava. Tijekom Kubanske krize 1962. predsjednik John F. Kennedy pokazao je da vodi računa: čitao je “Puške kolovoza” Barbare Takmen koja ga je uvjerila da su do rata 1914. doveli metež, neodlučnost i loša komunikacija između lidera velikih sila, i da bi se nuklearni rat sa Sovjetskim Savezom mogao izbjeći samo ukoliko svoj ​​stav nedvosmisleno da na znanje Nikiti Hruščovu, što je i učinio.

Početkom 21. stoljeća , međutim , kada je prijetnja nuklearnim konfliktom između vodećih sila svijeta uklonjena, lekcija katastrofe 1914. je drugačija. Iako će Francuska, Njemačka i drugi sudionici u Prvom svjetskom ratu kazati da se repriza propasti može izbjeći izgradnjom Europske unije i razumijevanjem, fokus političara bi trebao biti usmjeren na Bliski istok, taj Balkan 21. stoljeća, koji i dalje prijeti da eksplodira u širi, daleko opasniji požar.

Uzok Prvog Svjetskog Rata i Gavrilo Princip

Priča o atentatu u Sarajevu je jedan u nizu pokušaja manipulacije poviješću kojim se legitimiraju nacionalističke oligarhije, ističe sarajevski novinar..

Je li Gavrilo Princip bio heroj, terorist ili žrtva indoktrinacije? Je li se, pod maskom jugoslavenstva Mlada Bosna, čiji je Princip bio član, zalagala za srpske velikodržavne interese? U kojoj je mjeri srpska organizacija Crna ruka, poznata i pod nazivom “Ujedinjenje ili smrt”, utjecala na Mladu Bosnu? Povjesničari o tome danas iznose različite ocjene.

Navodno nema čvrstih dokaza da je Crna ruka bila direktno vezana za srbijansku vladu, no izvjesno je da su ovu organizaciju vodili ljudi iz srbijanskih struktura vlasti. Njen šef je bio utjecajni srbijanski obavještajac Dragutin Dimitrijević Apis, od kojeg su atentatori i dobili oružje. Profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Edin Radušić smatra da je Crna ruka srpska nacionalistička, a prema elementima nasilja koje je pokazivala, i teroristička organizacija. “Crna ruka je imala i neke jugoslavenske pretenzije, ali je to jugoslavenstvo uglavnom podrazumijevalo dominaciju srpstva”, tvrdi Radušić.

Bosanskohercegovački povjesničar Tomislav Išek kaže da danas ima mnogo različitih tumačenja o tome je li Princip bio heroj ili terorist te je li atentat bio povod ili uzrok rata. “Gavrilo Princip je bio član Mlade Bosne oko koje se također danas stvara jedna velika zbrka. Ta je organizacija bila protiv Habsburške Monarhije. Gavrilo Princip je ubio Franza Ferdinanda, ali i njegovu trudnu suprugu Sofiju Höchenberg, što je stvorilo dojam da je riječ o terorističkom činu. To i je bio teroristički čin, ali treba znati njegovu pozadinu. Austro-Ugarska se pripremala za jedan rasplet događaja koji bi uslijedio i bez atentata”, kaže Išek.

“Srbijanska vlada je bila apsolutno protiv rata”

Ističe se uoči stote godišnjice atentata i početka Prvog svjetskog rata ponovo postavlja pitanje odgovornosti za te događaje.

“U određenim krugovima se javljaju potpuno neutemeljeni napori da bi se na nekoga svalila povijesna odgovornost ili da bi se ona s nekoga skinula. Danas se pronalaze i kao nekakvi dokazi, spominju tzv. eksluzivni dokumenti, među kojima je i pismo austrijskog guvernera Oskara Potioreka, koji su i prije više puta objavljeni te s tog aspekta ne predstavljaju nikakvu novost. Ako uzmemo u obzir povijesne činjenice, onda je jasno da nema dileme oko odgovornosti za Prvi svjetski rat. Samo se tražila iskra koja bi zapalila svijet. Srbijanska vlada na čelu s Nikolom Pašićem je bila apsolutno protiv rata”.

No, ima i onih koji misle drugačije. Austrijsko-britanski povjesničar Christopher Clark vjeruje da je Srbija odgovorna za Prvi svjetski rat, a njegova knjiga “Mjesečari” izazvala je buru negodovanja u Beogradu. Direktor sarajevskog Instituta za povijest Husnija Kamberović najavio je da će stota godišnjica atentata i početka Prvog svjetskog rata u Sarajevu od 19.6. do 21.6. 2014. godine biti obilježena i velikom znanstvenom konferencijom na kojoj će oko 150 povjesničara iz velikog broja zemalja raspravljati o uzrocima i posljedicama Prvog svjetskog rata. “Želimo vidjeti što se može potvrditi, a što eventualno promijeniti u interpretaciji početka, trajanja i posljedica Prvog svjetskog rata”.

Razlike u gledištima

U povijesti koju smo učili u zemlji u kojoj smo odrasli, a to je bila Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, Gavrilo Princip se smatrao herojem i hrabrim, mladim nositeljem ideje jugoslavenstva i borbe protiv okupatora. Ja misim da je takav povijesni odnos prema njemu potpuno opravdan i logičan”, kaže Deutsche Welle.

“Poslije 100 godina, sarajevski atentat se u Beogradu tumači kao neminovnost koja nije skrivila Prvi svjetski rat, već samo ubrzala njegovo izbijanje. Povjesničari su, također, jednoglasni da je Princip osoba koja je izvršila atentat i nitko ga ne doživljava kao teroristu, a tek malo tko kao žrtvu. Srpski mediji predstavljaju Gavrila Principa kao ‘lučonošu slobodarske misli’“.

Percepcije građana

Mišljenja građana BiH i danas su podijeljena. B.R. iz Mostara tvrdi da je Gavrilo Princip “svjesno ili ne, radio za srbijanske, a ne jugoslavenske interese”. “Naoružala ga je Crna ruka, instrukcije je dobivao od srbijanskih obavještajaca i na kraju je, pucajući u trudnu ženu, počinio i teroristički čin. Nisam siguran da su baš svi u BiH, posebno Hrvati, tada bili za neku ideju jugoslavenstva”, kaže B.R.

“Atentat pripadnika Mlade Bosne na Ferdinanda bio je samo inicijalna kapsula svemu onom što se dogodilo početkom dvadesetog stoljeća u Europi. Princip je prije svega bio revolucionar, kao i drugi pripadnici Mlade Bosne, i želio je slobodu za svoju zemlju”, kaže N.K. iz Trebinja.

M.T. iz Banja Luke smatra da se ljudi i njihova djela moraju promatrati u kontekstu vremena i događaja u kojem su živjeli i djelovali. Ona podsjeća da su Austro-Ugarsku zvali i “tamnicom naroda” zbog čega je bilo logično što je i u BiH, u vrijeme ideje jugoslavenstva, bilo ljudi koji su se protivili aneksiji BiH. “U tom smislu, Princip za mene nije ni heroj ni terorist, već jednostavno mladi čovjek koji je zajedno sa svojim prijateljima imao neku ideju za koju je vjerovao da je dobra, plemenita i uzvišena. Rat je bio neminovan u vrijeme kada se atentat dogodio, ali je atentat bio gotovo savršen povod. Što se spomenika tiče, mislim da bi trebalo obilježiti ovaj događaj na isti način na koji je već bio obilježen, vratiti iz Muzeja njegove stope i spomen ploču na mjesto gdje se događaj i desio. Sve drugo je politizacija”, kaže M.T.
Bivši Principov most

A M.K. iz Sarajeva kaže da je Gavrilo Princip bio romantičar, poput većine mladića njegove dobi. “Pod jakim utjecajem nacionalističke propagande iz Beograda većina članova Mlade Bosne učinila bi što i on, ali bi to isto učinili i pripadnici trenutno postojećih nacionalističkih grupa u Srbiji i BiH. Što se spomenika tiče, treba ih podići u Sarajevu, na mjestu na kojem se atentat dogodio. Ja sam za spomenik i Principu i Ferdinandu, odnosno događaju po kojem je Sarajevo prvi put postalo globalno poznato”, kaže M.K.

“Za mene je Gavrilo Princip bio jedan nedovoljno obrazovani mladić, zadojen idejama nacionalizma koje su ga na kraju i natjerale da uradi takvu, po meni katastrofalnu stvar. Inicijativa za podizanje spomenika Gavrilu Principu je klasična nacionalistička propaganda, poput inicijative za postavljanje križa na Zlatištu iznad Sarajeva”, ističe K.K. iz Sarajeva.

S obzirom na različita gledišta građana, ali i tumačenja povjesničara, čini se da priča o Gavrilu Principu i sarajevskom atentatu na ovim područjima nikada neće biti ispričana do kraja, te da su glavne linije podjela oko njegove uloge danas izražajnije nego prije stotinu godina.
 

 

 
 
pescanik.net, dw.de, youtube.com/uredio: nsp
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=16649"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

“Dovoljno je uvidjeti tko sve posjeduje medije, pa da se shvati kakav je duševni i duhovni stav tih ljudi. Kod nas su u medije posijani i bivši agenti tajnih službi.”

Naš sugovornik je intelektualac Emil Čić, akademik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori, Švicarska. Pročelnik  je za umjetnost HAZUD-a.

Koliko je masonstvo fama, a koliko prijetnja našem društvu?

Masonerija je bila prijetnja kršćanskom društvu od samog početka nastupa kršćanstva. U njihovom šestaru nalazi se veliko slovo «G» koje se odnosi na gnostike, a gnostici su bili jedna od okultnih struja koja je među ostalim naučavala da se spašavamo tajnim znanjima a ne po Kristu, te da je Krist samo jedan od velikih svjetskih religijskih naučitelja (a ne i Spasitelj).

Gnostike spominje i osuđuje već i Novi Zavjet, dakle, evanđelje. Iz mnoštva povijesnih knjiga koje su obradile izvorne dokumente saznajemo da je masonerija svoje korijene finalno pustila u Engleskoj i da je Britansko Carstvo postalo poluga širenja masonerije, te je prva država koju je masonerije oborila bila katolička Francuska kojoj masonske lože 1789. dižu revoluciju i uspostavljaju religiju Razuma. Masonerija je postala sila kojom Britanija prodire u svijet i osvaja Europu. Pobjedom Britanije u Prvom svjetskom ratu 1918. Britanija je zajedno s masonskom Francuskom vladom stvorila Ligu Naroda i preko te lige provela prvi dio nadzora nad Europom.

Drugi svjetski rat trebao je poslužiti potpunom slomu kršćanskog društva i cjelovitom ovladavanju masonerije nad Europom, što se iznova i dogodilo. Masoneriji je ideal anacionalno društvo, jer masonerija provodi svjetski kolonijalizam pomoću britanskog bankarstva, pa stoga masonerija preferira ljevičarske stranke koje odgovaraju potrebama i idealima bankara, što ne znači da se nisu infiltrirali i u desnicu. Bitno oružje bankara jest korupcija i tom korupcijom masonerija kontrolira cjelokupan politički život i sve medije: konačna opasnost jest umrtvljavanje nacionalne ideje i paraliza samobrambenih mehanizama masa, što nas vodi i novo robovlasničko društvo s novom religijom.

Tko su naši najpoznatiji masoni u državi, koji odlučuju o našoj sudbini?

Pa, 6. listopada u «Večernjem listu» Veliki meštar masonske lože u Zagrebu Dragan Kukavica izjavio je da je masona bilo u svakoj hrvatskoj vladi, a s obzirom da ultraboljševička hrvatska vlada u Hrvatsku dovodi britanske investitore koji će ulagati (čitaj kupovati) po Hrvatskoj, onda je iz ovog sindroma jasno da se u najvažnijim strukturama vlasti svuda nalaze masoni.

Boljševizam je masoneriji posebno drag, jer ubrzano urušava kršćanske strukture društva, pa ako smo kadri sagledati koliko smo uništeni, onda smo kadri i procijeniti gdje se sve u našim strukturama nalaze masoni, temelj našeg propadanja. U Večernjaku kao mason najvišeg 33. stupnja istaknut je Marijan Hanžeković, najbogatiji odvjetnik, a to objašnjava i stanje duha i sudstva u Hrvatskoj. Inače, 33. stupanj masonstva u svim značajnijim knjigama o masoneriji obrazložen je kao duhovna inicijacija u kojoj osoba direktno komunicira sa sotonom. I povratka nema.

Koji je cilj masonerije kod nas?

Krajnji cilj masonerije u cijelom kršćansko, pa i šire, u monoteističkom društvu islama, jest poništiti vjeru u jednog Boga. U kršćanstvu ta tradicionalna vjera drži na okupu društvene vrijednosti nacije, vjere i obitelji, koje masonerija želi ukloniti idejama liberalizma i boljševizma (koji još živi): kršćanstvo su već dobro potkopali i sada čekaju na zadnji udarac promocijom homoseksualizma i rasulom društva.

Kod nas je masonerija već ovladala bankama i svim kulturnim i političkim institucijama od nekog značaja, pa možemo reći da su ostvarili sve ciljeve koje su imali u planu. Na političkoj razini masonerija je u preko dvije stotine godina, od vremena Napoleona, koji u Ilirske provincije dovodi masoneriju, željela stvoriti Jugoslaviju da tako kroz balkanizaciju sroza kršćansku kulturu Hrvata i presiječe put ideji Svetog Rimskog Carstva kojem je dugo na čelu stajao Austrijski Car, koji je bio Hrvatski Kralj sve do 1918.

Cilj masonerije je balkanizirati Hrvate i otrgnuti ih od tisućljetne veze sa srednom Europom i Mediteranskom kulturom, da bi tako ateiziranim područjem mogli zavladati britanski sluge. Sluge stranih sila su provodile nacionalnu netrpeljivost na ovim prostorima, jer je to temelj konflikta na ovom postoru, što Europu dovodi do nestabilnosti, a Engleze stalno vraća u diplomatski odnos, kao «mirotvorce» i posrednike koji reguliraju političke odnose.

Zadnji cilj britanske masonerije je brisanje Hrvata s lica zemlje, a to se provodi subverzivnim napadajima na ekonomiju i promocijom strane kulture.

Objasnite nam molim vas zašto se po vašem mišljenju ljudi smiju na pitanje o masoneriji i ne vjeruju u tu priču?

Masonerija se pobrinula za to da se o njima ne govori ili ako se govori, onda je potrebno širiti verziju njihovih javnih nastupa i službenih istina. U pitanju je isti trik koji je primijenio sotona: jedan bivši sotonist iz Kanade na You Tubeu objasnio je da su se sotonisti sastali 1700. godine i dobili nalog da preko medija uvjere vjernike da sotone nema, da bi ovaj mogao djelotvornije djelovati. Isto tako ni masonerije nema: to je samo «dobrotvorno društvo» koje djeluje preko Rotaryja i Lions Cluba. Ljudi su toliko dezinformirani i zabljesnuti malim događajima iz svakodnevne stvarnosti da ne mogu usmjeriti pažnju na pravu neposrednu opasnost vladavine zla. Stoga na istine o masoneriji odmahuju rukom: ne znaju i nisu osposobljeni da shvaćaju, sve dok opasnost ne pokuca na vrata. A onda je obično prekasno.

Postoji li uopće tajni svjetski poredak ?

Novi svjetski poredak je već javna stvar. Promoviraju se sve one vrijednosti koje su u kršćanskom društvu bile osuđene ili sramotne. Tajne su samo viske organizacije britanskih moćnika, a pokajnici iz tih krugova objavili su knjige kojima su upozorili javnost po cijenu svog života. Podsjećam na Carrolla Qugeya i njegov «Anglo-američki Establishment», Johna Colemana i njegov «Komitet 300», Ralpha Eppersona i njegove knjige, Olega Platonova i knjigu «Zašto će propasti Amerika?». Ljudi čitaju gluposti umjesto da se pozabave podatcima iz pametnih knjiga, pa ne vide da je tajni poredak postao toliko javan da su u Americi već u izgrađeni i koncentracioni logori za sve one koji se tom poretku ne će pokoriti. A očito da računaju na milijunske mase koje će se opirati ili naprosto biti uhićene nakon negodovanja, jer demokracije više nema.

Što je uopće Novi svjetski poredak?

Novi svjetski poredak je finalna realizacija Britanskog imperija subverzivnim sredstvima novca i izazivanja lokalnih ratova. Netko će reći da Britanskog Imperija nema. Ali svi oni koji će to tvrditi nisu proučili povijesni materijal iz kojeg se jasno vidi da je britanska masonerija nastavila vladati istim područjima koje je Britanija posjedovala i to preko ljudi koje je školovala ili kupila svojim novcem. Budući da masonerija radi na realizaciji svoje religije kao jedine svjetske religije, koja je sinkretistička i gnostička, na čelu nove svjetske države stajati će jedan vladar koji je u Bibliji najavljen kao Antikrist! Novi svjetski poredak je vladavina sotone u smislu nauka kršćanske katoličke i pravoslavne Crkve…

Kako se treba nositi sa činjenicom gomile novca i moći u jednom krugu ljudi, koji puno perfidnije uništava svaki otpor?

Jedini način kojim se u zadnjoj fazi raspada kršćanskog društva i kulture možemo suprotstaviti metastazama korupcije i svake pokvarenosti jest povratak vjeri. U rukama sotone je novac, u rukama vjernika je sveta krunica. Premalo je vjernika koji mole pa će se Božja srdžba rasuti na svijet, ali molitva nam daje nadu u potpunu promjenu sadašnjih odnosa. Na političkom planu Rimski vojskovođa Julije Cezar je poklao sve bankare da bi uspostavio vlast bez korupcije. Dakle, povijesni poučak bio bi da strahovita narodna vojna odlučnost i policijska sila mogu postati fizički odgovor na pobjedu zla. Ali, za to treba imati organizacije i volje.

Što je danas uopće otpor?

Danas se otpor pretvorio u negodovanje i farsu. Pravog otpora nema, a u ostalim zemljama Zapada prosvjedi se pretvaraju u rušilački bijes, ali to nije dovoljno. Jedino je Mađarska pružila pravi otpor i uspostavila nacionalnu vladu. U Poljskoj su premijera Kaczynskog Englezi ubili, jer se opirao njihovoj monetarnoj politici i Poljsku pretvorio u nezaduženu zemlju. S Mađarskom im je znatno teže. Otpor je svijest o zajedničkom cilju i potrebi zajedničkog napora. U Hrvatskoj pobjeda boljševika narod je pretvorila u primitivnu masu koja nema viziju zajedničkog djelovanja, a sve one koji bi nešto željeli organizirati napadaju infiltracijama, klevetama i sabotažama tako da se sve izjalovljuje. Otpor je moguć tek kada se kritična masa počinje samoorganizirati i djelovati, a mi još do toga nismo došli.

Kako tumačite pasivnost našeg društva u situaciji moralnog i ekonomskog bankrota?

Specijalni rat i ideologija hedonizma umrtvili su mase. Odnos prema vjeri nije dovoljno dobar: kada bi mase više išle u Crkvu bile bi materijalno i duhovno bogatije, i duševno prosvjetljenije, jer bi im Bog dao pravu orijentaciju. Ujedinili su se čimbenici propasti i oni će Hrvate skupo koštati.

Kako se kontroliraju mediji kod nas?

Dovoljno je uvidjeti tko sve posjeduje medije, pa da se shvati kakav je duševni i duhovni stav tih ljudi. Kod nas su u medije posijani i bivši agenti jugoslavenske kotraobavještajne službe: iznenadili biste se kada bih smio reći što sam sve privatno saznao o nekima od njih. Medije se nadzire i preko ideologiziranih novinara, koji imaju boljševički ili liberalni svjetonazor.

Medije se nadzire redukcijom informacije i cenzurom: nitko tko argumentirano analizira u duhu istine ne će biti primljen u medijsku sliku svijeta. K tome, nikada ne treba zaboraviti ni Britaniju i njezine bezbrojne mreže posjedovanja banaka i medija. Sotona medije nadzire preko svojih ljudi i nametnute ideološke matrice. U ostalom, dovoljno je navesti da se u prodaji na kioscima nalazi knjiga o poganstvu i da će iduća u nizu govoriti o vješticama i magima: pa, rekli smo da masonerija nastupa antikršćanski i služi se odgovarajućim promidžbenim sredstvima. A onaj tko tiska takve knjige je pod nadzorom zloduha.
 
(dnevno.hr/uredio: nsp)

Uvijek su nam govorili da su Ujedinjeni narodi (UN) međunarodna organizacija koja ima za cilj olakšati suradnju kroz društveni napredak, gospodarski razvoj, međunarodnu sigurnost i međunarodni zakon. Oni sebe promoviraju izvana kao ugledno tijelo koje se bavi mirom, sigurnošću, razvojem, ljudskim pravima i humanitarnima pitanjima.

U ovom se slučaju ne bi čudili da vidite UN na čelu svih međunarodnih sukoba i nestabilnosti, jer im ti događaji daju idealnu atmosferu za promovirnje sebe samih kao nositelje svega što smo ranije spomenuli. Kroz povijest, autoritativne figure su uvijek pokušavali naslikati percepciju sebe u nadi da će izvršiti utjecaj i ispiranje mozga masama u željenom programu.

Promovirajući sami sebe, mislimo na UN-ovo korištenje mainstream mreže medija, kao što je CNN. CNN je u vlasništvu Time Warner-a, koja je u vlasništvu tvrtke JP Morgan Chase i tvrtke i Dodge & Cox Inc, da navedemo dvije najpoznatije . On također ima izabranu grupu neposrednih nositelja, kao što su Jeffrey L. Bewkes. G. Bewkes sjedi u sjedištu Time Warner-a, koji se sastoji od dva nebodera izgrađena u 2001. godini – zgrade koje su namjerno izgrađene po uzoru na jednom postojeći Svjetski trgovački Centar u New Yorku.

Bewkes je također član Vijeća za vanjske (inozemne) odnose (CFR), koji na čelu ima, i financiran je od strane Rothschild i Rockefeller obitelji. Zapravo velika većina vlasnika mreže mainstream medija su svi članovi CFR-a, kao i Trilateralne komisije. Još jedan primjer za to je Richard D. Parsons koji je služio kao Time Warner-ov predsjednik Uprave od svibnja 2003 do siječnja 2009. Trenutno je gosp. Parsons član Nadzornog odbora te je viši savjetnik u kompaniji Rockefeller Foundation.

Čak bi mogli reći da pogledate Frank J. Caufield-a, još jedan od glavnih nositelja i vlasnika Time Warner Corp, koji je ujedno i član CFR-a. Dopustite nam da vas ponovno podsjetimo, da je CNN je u vlasništvu Time Warner Corp, koja je u vlasništvu više fizičkih i pravnih osoba koja je pokrenuta od strane nekoliko obitelji. Te se obitelji skrivaju iza korporacija koje oni pokreću, koristeći zaposlenika i političare koji su unajmljeni da rade svoj prljavi posao.

Zašto mi i dalje predajemo našu percepciju tome što se događa na planetu onim nekoliko ljudi koji ne pokazuju poštovanje prema ljudskoj rasi. Kao djeca, nismo razumijeli kako čovjek može imati takve negativne namjere i stvoriti toliko sukoba kroz korištenje trikovima. Do dana današnjeg još uvijek ne vjerujemo da ljudsko biće može učiniti ono što ta “upravna tijela” i multinacionalnih korporacija čine.

Nema potrebe ukazati na JP Morgana (veliki institucionalnig nositelja Time Warner) / Rockefellerove veze, koji je također odigrao veliku ulogu u stvaranju Sustava federalnih rezervi u 1912. Dakle, što sve ovo ima veze s Ujedinjenim narodima? Pa, isti oni koji posjeduju sve naše mreže mainstream medija, također posjeduju i osnivači su Ujedinjenih naroda.

Vlasnici Ujedinjenih naroda koristite svoje medijske mreže da bi utjecali na percepciju milijarda ljudi. Mnogi ljudi ne znaju da su naše mreže mainstream medija u vlasništvu manje od 5 multinacionalnih korporacija, a sve te korporacije imaju veze s Rothschild i Rockefeller obitelji. Ako zaronite u još dublje, sve te iste korporacije su izravno povezane sa potiskivanjem tehnologija čistih energije, kao što su General Electric.

Više veza se mogu napraviti u industriji hrane i medicinske industrije, isto tako, ako već ne postoje. Naš planet je u vlasništvu male skupine obitelji i korporacija koje je pokreću, to više nije tajna, nije teorija zavjere. Postaje očito da su ti “ljudi” nemaju najbolje namjere pri ruci.

Liga naroda / Versajski ugovor

Prethodnik Ujedinjenih naroda, je bila Lige naroda. Nastala je pod ugovorom u Versaillesu 1919. godine. Mnogi vjeruju da je ideja o stvaranju UN-a stvorena za vrijeme drugog svjetskog rata, no nije. Plan za globalnu kontrolu kroz dobro prikriveno tijelo mira je počeo davno prije 1945. Liga naroda je međuvladina organizacija stvorena na mirovnoj konferenciji u Parizu, kojim je okončan Prvi svjetski rat.

Razvoj međunarodnih organizacija zbog sukoba je način prijevare. UN je osnovan u 1945. godini kao rezultat 2. svjetskog rata. Bilo kada se dešava globalni sukob, nešto je stvoreno iz tog sukoba, dajući privid da je sve što je stvoreno iz tog sukoba izravno rješenje tog sukoba.

Jeste li ikada pomislili da su oni koji su stvorili sukob, i predložili rješenje? Kakva je to muljaža, zar ne? Koji trik, koriste, da bi kontrolirali našu volju. Predajemo svoju volju onima koji traže da nas iskoriste, one koji nisu u službi drugima, nego sebi. Liga naroda je osnovana od strane obitelji Rockefeller, oni su odgovorni za financiranje cijele operacije.

Istodobno je stvorena Međunarodna organizacija rada, koja je i bila snažno financirana od strane obitelji Rockefeller i Rothschild. Jasno je sada da su obitelji Rockefeller i Rothschild i stvorile Ujedinjene narode, i bez njih razvoj ove svjetske organizacije ne bi bio moguć.

Istih skupina koja je financirala nacističku Njemačku je stvorila Ujedinjene narode? Obje strane rata su bile financirane od strane iste skupine?

Ključno pitanje koje se moramo zapitati kada je riječ o međunarodnim svjetskim upravnim tijelima – tko je upravlja? Tko donosi odluke? Koje veze mogu biti između Ujedinjenih naroda i drugih glavnih upravnih tijela planete Zemlje? Koliko se često pitamo ova pitanja? I koliko često ćemo napraviti veze između njih? Ako su Ujedinjeni narodi stvoreni za mir i stabilnost u vrijeme rata, zašto bi iste strane financirale obje strane u ratu?

Je li to samo za profit, ili su htjeli stvoriti rat, stvoriti tijelo državne uprave koje će upravljati cijelim planetom? Ujedinjeni narodi se granaju na Svjetsku zdravstvenu organizaciju, koja se opet grana na Codex Alimentarius i Food and Drug Administration (FDA).

Govorimo o Paul M. Warburg-u, njemačkom bankaru, koji je imenovani član Sustava federalnih rezervi, na Odbor guvernera. Nije li FED entitet SAD-a? On je bio veoma jako uključen u kreiranje Federalnih rezervi, a njegova obitelj jako je surađivala sa kompnanijom IG Farben. IG Farben je bila najveća kemijska tvrtka u svijetu u svoje vrijeme, i jedan od najvećih industrijskih “bumova” pored Rockefellerove tvrtke Standard Oil, i General Motors. IG Farben je bio odgovoran za brojne ratne zločine, opskrbljivanjem nacista s oružjem, pa čak i financiranjem nacističke stranke.

Zašto bi Federal Reserve System (FED) i obitelj Rockefeller biti uključeni u IG Farben? Nije li FED američki entitet? Da li su oni financirali Sjedinjene Države, isto tako? Paul Warburg i njegova obitelj su bili uključeni u kreiranje Federalnih rezervi, Warburg obitelj na čelu IG Farben-a, tvrtka koja je podržala nacistički pokret.

Dakle, što se ovdje događa? Postoji puno dokaza koji pokazuju da su obje strane u Drugom svjetskom ratu bile financirane od strane istih ljudi, tako da je prijevara prevučena preko naših očiju. FED je još uvijek u uskoj vezi sa Warburg obitelji, jer su se oni transformirali u nekoliko multinacionalnih korporacija i financijskih institucija, kao što je Warburg Pincus.

Nije tajna da je obitelj Bush je također jako profitirala od rata. Jeste li znali da je obitelj Bush također imala članove koji su povezani s federalnim rezervama, te da je obitelj Bush također vrlo blizu Rockefeller obitelj? Nije tajna da je predsjedništvo uvijek bilo povezan s Federalnim rezervama. Prescott Bush, je čak radio za naciste, radio sa i profitirao od tvrtki koje su financirale Hitlera.

Uz sve te veze, lako je vidjeti kako su pravi utemeljitelji Ujedinjenih naroda (ako slijedite novac) povezani s mnogim nečovječnim djelima. Dakle, zašto mislite da je to prestalo danas? Što ako vam Ujedinjeni narodi daju iluziju mira, kako bi se stvorili kaos, strah i ispunio plan koji je započet davno prije nego što smo svi rođeni?

Kako nas može UN štititi od rudarskih korporacija, na primjer, koji čine zločine u cijelom svijetu, kada su isti oni ti koji su stvorili UN od vlastita sve od glavnih rudarskog kompanija, poput Rockefeller Hughes Corporation.

Jedan aspekt trenutne svijesti buđenja do novih činjenica i mogućnosti, što se doista dogodilo u našoj novijoj ljudskoj povijesti se odigrava. Mnogi ljudi hvataju put do buđenja, ali na kraju sve to dovodi do jedne stvari: moramo biti promjena koju želite vidjeti. Vidjeli smo puno nemira tijekom godina na ovoj planeti, a zauzvrat to je stvorilo vrlo gusto energetsko stanje planete Zemlje. Više ljudi počinju pronalaziti mir, oni doživljavaju više radosti i željenih promjena za sve na planeti Zemlji.

Kroz buđenja, mi mijenjamo vibracijsku frekvenciju na planetu. Mi smo bili slijepi za mnoge stvari već tisućama godina. Živimo u doba transparentnosti, sve je predstavilo za nas da vidimo iz “najmračnijih” iskustva do manje zlokobnih.

Događaji se događaju, kako bi nas uzdrmali do buđenja, do istine. 9/11 na primjer, je probudio mnogo gore. Bilo da je istina o konoplji, Federalnim Rezervama, Iluminatima, vanzemaljcima, širenje ljubavi, ili bilo što drugo, doba transparentnosti je dovelo do nove istine milijardama ljudi, i ti da je istina ljubav. Ljubav je potrebna kao nužan sastavni blok za novi svijet.

Mi smo odgovorni za ono što se ovdje događa, kada smo se probudili iz našeg sna, sigurni smo da nećemo dopustiti da i dalje ide ono što smo dopustili toliko dugo da ide.

 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 

 
 
(setyoufreenews.com, youtube.com/ uredio: nsp)