Međunarodni tim arheologa u Belizeu je otkrio dosad najveću grobnicu majanskog vladara staru oko 1300 godina

U prostoriji veličine 4,5 sa 2,4 metara, smještenoj na dubini od oko 5 metara pod zemljom, pronađene su kosti lokalnog vladara iz ‘dinastije zmija’, ploče s hijeroglifima, ogrlica od žada, 13 oštrica noževa od opsidijana i 36 keramičkih posuda.

Grobnica je iskopana u ruinama drevnog grada Xunantunicha, na rijeci Mopan na zapadu Belizea. Xunantunich je na kraju dominacije Maja, od 600 do 800 godine nove ere, bio ceremonijalno središte toga kraja.

Arheolozi su na grobnicu naišli prilikom iskapanja središnjeg stubišta velike građevine.

Kosti jaguara, jelena…

Prve analize pokazuju da je vladar u trenutku smrti mogao biti star između 20 i 30 godina i da je bio snažne mišićne građe. Tijelo je položeno tako da je glavnom bilo okrenuto prema jugu.

Podrobnije analize mogle bi otkriti njegov identitet i uzrok njegove smrti. U grobnici su također pronađene kosti jaguara ili jelena, što ukazuje da je pokopana osoba imala visok status, odnosno da je najvjerojatnije bila vladar toga kraja.

Zanimljivo je da je grobnica bila izgrađena zajedno s okolnim strukturama, što je uobičajeno za egipatsku, ali ne i za majansku arhitekturu. Ova činjenica ukazuje da je grobnica bila glavna svrha cijelog hrama.

Maje su bili na vrhuncu moći u šestom stoljeću nove ere. Međutim, većina njihovih gradova napuštena je već u devetom stoljeću.

Uzroci njihova naglog pada do danas su ostali nerazjašnjeni. Prema jednoj od najpopularnijih teorija Maje su svojom ekstenzivnom poljoprivredom toliko utjecali na okoliš da su u tom dijelu svijeta pojačali klimatske promjene koje su im donijele velike suše.

Voditelj arheološkog tima Jaime Awe, s University of Northern Arizona, smatra da bi ploče s hijeroglifima mogle biti najvažniji dio novog otkrića jer bi mogle razjasniti povijest dinastije. Stručnjaci vjeruju da su one prenesene iz grada Caracola koji se nalazio 40-ak kilometara južnije te da opisuju osvajačke pohode ranijeg vladara zmijske dinastije K’ana II.

Većina majanskih vladara pripadala je obiteljskim vladarskim dinastijama. Dinastija zmija, nazvana po ukrasima s prikazima zmija koji se povezuju s njima, u sedmom je stoljeću ostvarila značajan niz osvajačkih pohoda. U jednom je trenutku čak vladala iz dva glavna grada.

‘Arheolozi u Xunantunichu rade još od 1890-ih. To je više od stoljeća neprekinutog arheološkog rada na nalazištu. No do sada još nikada nismo pronašli grobnicu. To je najveća grobnica koju smo ikada našli’, rekao je Awe.

‘Na temelju kostiju nogu, lubanje i po zubima, znamo da ostaci pripadaju odraslom muškarcu, starosti između 20 i 30 godina… Zanimljivo je da se u grobnici nalaze i kosti neke velike životinje, jaguara ili jelena’, dodao je.
 

 
(index.hr)

Nakon što je Washington krenuo u jednu od najvećih vojnih ekspanzija, vrijeme je i da Rusija napravi “simboličnu gestu” u američkom susjedstvu

Američki novinar Robert Bridge, koji se nalazi u Moskvi, u tekstu za “Russia Today” piše da svatko tko misli da je Rusija bezbrižna zbog novih američkih “ratnih igrica” ​​- griješi.

On je u tekstu naveo da dok NATO kuca, vrijeme je za ruske ratne igre u Latinskoj Americi.

“Provokacije na ruskom pragu su izravno odgovorne za dovođenje odnosa između Rusije i SAD na najgori razinu, možda ikada”, napisao je Bridge.

Prošlog mjeseca, ruski predsjednik Vladimir Putin komentirao je aktiviranje proturaketnog štita u Rumunjskoj.

“U ovom trenutku taj niz raketnih presretača dug je oko 500 kilometara, uskoro će dosegnuti 1.000, i još gore, može aktivirati i sa udaljenosti od 2.400 kilometara jednostavnim prebacivanjem softvera, tako da čak ni sami Rumunji ne znaju”, rekao je Putin u Grčkoj.

On je dodao da Rusija posjeduje kapacitet da odgovori, kao i da su Poljska i Rumunjske, uz američku zahvalnost, na izravnom udaru ruskih raketa.

Međutim, Bridge u tekstu navodi da postoje drugi razlozi zbog kojih širenje vojne moći NATO treba da zabrinjava.

Kako se NATO, koji predvodi SAD, kreće ka istoku, ne bi trebalo predstavljati iznenađenje ukoliko dođu u kontakt sa ruskom vojskom.

“CNN se čak zapitao što da SAD uradi pošto ruski avioni stalno zuje iznad američkih brodova i zrakoplova. Pa, za početak prestanite izvodite vježbe blizu ruske granice. Štoviše, ne treba biti genij da biste shvatili da ovakvi susreti potencijalno mogu dovesti do katastrofe “, napisao je novinar.

“Zamislite geopolitiku kao šahovsku ploču koja se iznenada prevrnula i Rusija se sada nalazi u blizini američke granice, primjerice u Latinskoj Americi. Ali zašto stati tu? Hajde da bacimo kockice i vidimo kakva bi bila rekacija Washingtona ako bi Rusija dopremila tri bombardera u Južnu Ameriku sudjelovati u vojnim vježbama s Kubom, Venecuelom i Brazilom. Zamislite da SAD moraju progutati ove provokacije. U baš takvoj situaciji se nalazi Rusija “, dodao je on.

Novinar se dalje osvrnuo i napade u SAD 11. rujna.

“Tko je prvi telefonirao Georgeu Bushu nakon napada na New York i Washington? London? Pariz? Ne. Taj poziv je došao iz Moskve”, naglasio je Bridge.

Unatoč tome što su SAD i ostale NATO članice na ruskoj granici, organiziraju masivne vojne vježbe, Rusija je ta koja se doživljava kao agresor.

Bridge je dalje naveo da su veliku ulogu u stvaranju te slike odigrali mediji koji su širili propagandu, pogotovo nakon aneksije Krima 2014. godine.

“Čak je i Forbes objavio da su mnogi stanovnici Krima, bili oni Ukrajinci, Rusi ili Tatari, naveli da žive bolje od kada su pod vlašću Rusije”, dodao je on.
 
(B92)

Stvorili su virus, sada će dati milijarde za njegovo sprječavanje. Profitirati će opet farmaceuti, a Amerika će ponovo voditi igru i biti “spasitelj” Svijeta

Američki predsjednik Barack Obama zatražit će od Kongresa 1,8 milijardi dolara za borbu protiv virusa zika u Sjedinjenim Državama i inozemstvu te razvoj cjepiva, priopćila je Bijela kuća.

Zika, koja se brzo širi Latinskom Amerikom, povezuje se teškim deformacijama novorođenčadi u Brazilu pa je zabrinutost zdravstvenih radnika fokusirana na trudnice i one koje bi uskoro mogle postati.

Obamin zahtjev Kongresu uključuje i 200 milijuna dolara za istraživanje, razvoj i komercijalizaciju novih cjepiva i dijagnostičkih testova na virus.

I Europska agencija za lijekove (EMA) sastavila je stručnu radnu skupinu za cjepivo protiv zike. Zasad nema lijeka i cjepiva za Zika virus, ništa nije čak niti u kliničkoj fazi ispitivanja, jer je bolest ranije bila relativno benigna.

“Dobra je vijest da zika nije ebola, ljudi od zike ne umiru. Mnogi niti ne znaju da je imaju”, rekao je Obama na CBS-u. “Zato ne treba paničariti, nitko neće umrijeti, ali stvar moramo shvatiti ozbiljno”.

Većina novca koji Obama traži, a suočen je s pritiskom republikanaca i nekih demokrata da se protiv zike odlučno djeluje, bit će potrošen u SAD-u na testiranje, nazdor i odgovor na virus u zahvaćenim područjima.

“S dolaskom proljeća i ljeta doći će i više komaraca i moramo biti potpuno spremni odgovoriti na prijenos bolesti u kontinentalnom dijelu SAD-a, posebno na jugu”, priopćila je Bijela kuća.

Dosad je registrirano 50 slučajeva zike u SAD-u. Radi se o ljudima koji su nedavno boravili u Latinskoj Americi.

Inače, nedavno je otkriveno da se Zika virus može kupiti na internetu preko Rockefeller fondacije.
 

 
(index.hr,youtube.com/uredio:NSP)

Opasni Zika virus predstavlja globalnu zdravstvenu prijetnju, objavila je danas Svjetska zdravstvena organizacija, javlja BBC News

Stručnjaci iz WHO-a zabrinuti su kako se virus ubrzano širi uz “razarajuće” posljedice te poručuju kako je potrebna hitna reakcija.

Virus se dovodi u vezu sa zdravstvenim problemima tisuća novorođenčadi rođenih s nerazvijenim mozgom.

Čelnica WHO-a Margaret Chan rekla je novinarima da je potreban međunarodni koordinirani odgovor na tu prijetnju javnom zdravlju, ali da ograničavanja putovanja ili trgovine nisu nužna.

“Izjavljujem da nedavni slučajevi mikrocefalije i druge neurološke abnormalnosti u Latinskoj Americi predstavljaju opasnost za javno zdravlje u cijelom svijetu”, kazala je ona, dodajući da je sada prioritet zaštita trudnica i njihovih beba kao i kontrola komaraca koji prenose virus. Ovim upozorenjem, Zika virus je stavljen u istu kategoriju kao i opasnost od širenja ebole.

Ne postoji ni cjepivo ni lijek, a virus postoji od 1947. godine

Zasad ne postoji lijek ili cjepivo protiv Zika virusa, a jedina preventiva je izbjegavanje uboda “Aedes” komaraca koji prenose infekciju.

WHO je već upozorio kako je moguće “eksplozivno širenje” Zika virusa diljem Amerike.

Američki Centar za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) priopćio je da će nakon ove objave WHO-a biti usmjerena na sredstva na borbu protiv tog virusa.

Od rujna 2015. u Brazilu je registrirano 3.700 slučajeva beba s mikrocefalijom, stanjem povezanim s infekcijom virusom zika zbog kojeg se djeca rađaju s abnormalno malim glavama i nerazvijenim mozgom. Nagli rast slučajeva mikrocefalije izazvao je veliku zabrinutost u svijetu, a infekcija je već zabilježena u 22 zemlje Sjeverne i Južne Amerike.

Virus stigao i u Europu, bilo je pitanje dana

Taj je virus, protiv kojega ne postoji lijek niti cjepivo, potvrđen i u dvjema europskim zemljama – Portugalu i Danskoj.

Epidemija virusa zika počela je na Martiniku i u Gvajani krajem prosinca, a radi se o virusu iznimno opasnom za trudnice jer može uzrokovati deformacije ili čak smrt djeteta.

Virus se prenosi s čovjeka na čovjeka putem uboda tigrastog komarca i može prouzročiti neurološke komplikacije.

Stručnjak WHO-a Marcos Espinal smatra da bi se virusom moglo zaraziti 3 do 4 milijuna ljudi u Sjevernoj i Južnoj Americi, uključujući 1,5 milijun u Brazilu.

A taj isti Zika virus možete kupiti u Rockefellerovoj zakladi, podružnici, kompaniji ATCC, na ovom linku:

http://www.atcc.org/en/Global/Products/6/B/D/B/VR-84.aspx

Košta oko 516 dolara, a postoje i uputstva uporabe i razmnožavanja virusa.

 
(dnevno.hr/uredio:NSP)

Predstojeći sastanak Bilderberg skupine će se održati od 10. do 14. lipnja u austrijskim planinama u Interalpen Hotelu, prenosi Infowars čiji novinar Rob Dew misli pratiti cijeli skup

Glavni urednik portala Infowars, Alex Jones, tvrdi kako sudionici super-tajnog i opskurnog kluba Bilderberg kluba rade na “uspostavi planetarnog režima” i dodaje kako nitko od sudionika ne želi biti identificiran, jer je riječ o samoizabranom globalnom političkom režimu.

“Ova vlada u sjeni stoji i iza uspostave Transpacifičkog sporazuma o slobodnoj trgovini i ulaganjima (TPP), ali i iza Europske unije”, kaže Alex Jones i dodaje kako treba posvetiti posebnu pozornost i provesti istraživanja o njihovim sastancima.

Jones smatra da će se samo na taj način sudionicima sastanka i članovima kluba Bilderberg otežati da u djelo provedu svoju misiju.

“Austriju će posjetiti pripadnici kraljevskih obitelji iz cijelog svijeta, svjetski čelnici, šefovi Googlea, Microsofta, Rockefelleri, premijeri … Svi oni će sudjelovati na konferenciji”, kaže Jones.

Udaljeni planinski Interalpen Hotel u austrijskom gradu Telfsu će biti domaćin godišnjem sastanku kluba Bilderberg i za sada se zna da će na konferenciji sudjelovati više od stotinu najutjecajnijih ljudi u svijetu. Po mnogima je klub Bilderberg svojim tajnim načinom poslovanja krši sva demokratska načela. Vjerojatno će i skup u planinama Austrije, kao i uvijek, za sve biti misterij, osim za one koji su na njega pozvani.

Sudionici konferencije su predstavnici financijske, poduzetničke i političke elite iz cijelog svijeta, prije svega sa Zapada. Na primjer, prošle godine su među gostima bili generalna direktorica Međunarodnog monetarnog fonda, Christine Lagarde, glavni tajnik NATO saveza Anders Fogh Rasmussen, urednik lista The Economist, Ivan Micklethwait, bivši talijanski premijer Mario Monti i predsjednik Airbusa Thomas Enders. Zanimljivo je da je prošle godine na skup došla i španjolska kraljica Sofia, ali ne u društvu supruga i kralja Juana Carlosa, koji je odmah po završetku godišnje konferencije kluba Bilderberg i povratku svoje supruge u Španjolsku morao abdicirati.

To je potvrdila španjolska novinarka Cristina Martin Jiménez, koja je u intervjuu za dnevni list Que! rekla da je španjolski monarh bio prisiljen odreći se prijestolja, jer su tako odlučili članovi kluba Bilderberg koji su na prijestolju htjeli princa Felipea kojeg će lakše okružiti ekonomskim silama svoje kontroverzne institucije.

“Ono što oni žele je ulogu monarhije svesti na odnose s javnošću. Vršili su pritisak neko vrijeme i na tom sastanku su od kraljice Sofije tražili da kralj abdicira, jer je bilo krajnje vrijeme”, kaže Cristina Jiménez.

Kritičari ukazuju na činjenicu da se na konferenciji kluba Bilderberg izravno odlučuje o međunarodnoj politici, a da sudionici ne podliježu nikakvom demokratskom nadzoru. Sve donesene odluke nikada ne budu objavljene, što generira sve vrste teorija zavjere.

Međutim, neke od važnih tema ovog sastanka je uspio otkriti WikiLeaks. Naime, Wikileaks je objavio tajne dokumente o vrlo diskutabilnom Sporazumu o trgovini uslugama (TISA), kojega pregovaraju Sjedinjene Države, Europska unija i još 23 zemlje, uključujući i Tursku, Meksiko, Kanadu, Australiju, Pakistan, Tajvan i Izrael, zemlje koje zajedno čine dvije trećine svjetskog BDP-a, što će također biti tema razgovora svjetskih moćnika u Interalpen Hotelu u austrijskom gradu Telfsu.

Wikileaks u stvari govori o namjeri kluba Bilderberg da se svjetskim narodima nametne paket sporazuma “TPP-TISA-TTIP” pod imenom “Trojni ‘T’ pakt”, ali i da njime neće biti obuhvaćene zemlje skupine BRICS (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika, kao i mnoge zemlje Latinske Amerike.

U svakom slučaju je dobro da narodi Atlantskog saveza i brojne druge zemlje koje vjeruju u “blagodati” sporazuma TISA, TPP i TTIP mogu imati uvid u barem dio dokumenata koje je WikiLeaks objavio u srijedu, a riječ je o 17 tajnih dokumenata o aktualnim pregovorima o Sporazumu o trgovini uslugama (TISA). Ovaj sporazum ima za cilj regulirati nadnacionalni način pružanja zdravstvenih usluga, distribuciju voda, pružanja financijskih usluga, telekomunikacija, transporta itd. Sporna je “transparentnost” sporazuma, jer se zemlje obvezuju da sporazum TISA mora biti tajan pet godina čak i nakon njegovog usvajanja.

SAD i EU su glavni pokretači ovog sporazuma koji će, kako piše WikiLeaks, obuhvatiti 50 zemalja i 68,2% svjetske trgovine uslugama. U svojoj najnovijoj inačici, nacrt sporazuma TISA prisiljava zemlje potpisnice da stranim pružateljima financijskih usluga moraju dati isti tretman kao i onim nacionalnim.

Sporazumom bi se u drugi plan stavili razni nacionalni zakoni motivirani društvenim i kulturnim razlozima za razvoj nacije, pa čak i okoliša, te u borbi protiv klimatskih promjena.

Osim toga, predviđa se mogućnost uvođenja “privatnih trgovačkih sudova koji će odlučivati kako će pojedine regulirati aktivnosti koje su od temeljne važnosti za socijalnu skrb stanovništva”, piše WikiLeaks u analizi o sporazumu TISA.

Analizirajući 17 dokumenata, organizacija koju je osnovao Julian Assange piše kako će ” financije, telekomunikacije i transport, zdravstvo i okoliš, kao i turističke usluge, sve što je neizostavni dio naše svakodnevice i što bi trebalo biti u nadležnosti nacionalnih vlada, TISA pretvoriti u odnos dobavljača i potrošača na tržištu”.

Prema tom dokumentu, “TISA se protivi odredbama koje ograničavaju veličinu i obliku lokalnog tržišta usluga, pristup istome, te zakonima koji diskriminiraju strane kompanije koje moraju imati nacionalni tretman”. Važno je napomenuti da sektor usluga trenutno čini gotovo 80% gospodarstava Sjedinjenih Država i Europske unije, a čak i u zemljama u razvoju, kao što je Pakistan, predstavlja 53% gospodarstva.

S druge strane, jedan od dijelova “Trojnog ‘T’ pakta” o kojem će se raspravljati na godišnjoj konferenciji kluba Bilderberg je i Trans-pacifičko partnerstvo (TPP), koje posebnu pozornost budi proteklih nekoliko mjeseci u Sjedinjenim Državama.

U Europi je proteklih mjeseci vodi propagandna kampanja koja promovira “blagodati” Trans-atlantskog sporazuma, prema kojem bi Europljani trebali “zaraditi stotine milijardi dolara i biti će otvoreno na stotine tisuća radnih mjesta”. Naravno da to nije istina i riječ je o uspostavi zone “slobodnog tržišta” u kojem bi američki giganti i multinacionalne korporacije imale prednost nad nacionalnim zakonima i regulativom Europske unije.

Ipak je najveća komponenta “Trojnog ‘T’ pakta” sporazum TISA, jer će se njime na “slobodnom tržištu” kao roba tretirati usluge od ključne važnosti za funkcioniranje socijalne države, pod pretpostavkom da je nešto od nje i ostalo.

Iz pregovora su isključene zemlje skupine BRICS , ali i mnoge zemlje Latinske Amerike, što i nije neka šteta, ali ekonomist Felix Moreno ipak smatra da je “kako je neprihvatljivo da se o svemu pregovara u tajnosti, jer će konačni dokument imati status zakona i utjecati na živote milijuna ljudi”.

Infowars navodi kako će se od 10. do 14. lipnja u austrijskim planinama u Interalpen Hotelu klub Bilderberg pregovarati kako ubrzati proces usvajanja “Trojnog ‘T’ pakta”, odnosno, sporazuma TPP, TTIP i TISA, posebno ovog posljednjeg,koji javni uslužni sektor 50 svjetskih zemalja, uključujući SAD i zemlje EU , pretvara u “robu u tržišnoj utakmici”.

TISA – Sporazum o trgovini uslugama

Ranije je WikiLeaks objavio sadržaj dijela ugovora TISA (Trade in services agreement), ili Sporazum o trgovini uslugama, a riječ je o ugovoru koji zadire u srce ekonomije mnogih razvijenih svjetskih zemalja. U ime zemalja članica Europske unije o tom ugovoru pregovara Europska komisija i za ne povjerovati je da europske zemlje od svojih građana skrivaju sadržaj sporazuma kojim se u potpunosti odriču suvereniteta i njime praktično pristaju na prodaju svih ključnih grana još uvijek javnog sektora. Namjerava se privatizirati zdravstvo, školstvo, osiguranje, transport i ostale grane uslužnog sektora, a sve se odvija pod budnom paskom i uz međunarodno lobiranje krupnog kapitala i predstavnika velikih korporacija, koji bi njegovim usvajanjem uspjeli liberalizirati sve navedene usluge, što bi bila konačna pobjeda sveobuhvatne politike financijske i poduzetničke oligarhije.

“O ugovoru se pregovara u apsolutnoj tajnosti, a u skladu s odredbama, sadržaj pregovora se smije objaviti tek što prođe pet godina od njegovog usvajanja”, piše talijanski tjednik L’Espresso koji je objavio ekskluzivnu reportažu o otkriću WikiLeaksa. (WikiLeaks: Trade in services agreement)

Ovaj sporazum bi mogao imati nesagledive posljedice za radnike i milijarde ljudi diljem svijeta, a interesi u igri su enormni, jer uslužni sektor upošljava najviše ljudi u globalnom gospodarstvu i čini 70% svjetskog bruto društvenog proizvoda.

Njime bi se ostale zemlje pridružile Sjedinjenim Američkim Državama u kojima uslužni sektor predstavlja oko 80% američkog gospodarstva, a privatni sektor opet upošljava 80% radnika u pružanju usluga. Dakle, pristajanjem na takav sporazum bi Europska unija odustala od očuvanja ostatka ostataka socijalne države na kakvu smo navikli na Starom kontinentu, a koje se sustavno razgrađuju od izbijanja globalne krize 2008. godine.

Posljednji sličan ugovor je bio onaj iz 1995., takozvani GATS (General Agreement on Trade in Services), ali je on dogovoren u okviru Svjetske trgovinske organizacije (WTO) i izgleda da su se njime postigli “parcijalni” rezultati.

Za sada o ovom tajanstvenom ugovoru pregovaraju zemlje koje imaju najrazvijenije tržište uslužnim djelatnostima na svijetu: SAD, Australija, Novi Zeland, Kanada, svih 28 zemalja članica Europske unije, dakle i Hrvatska u kojoj građani opet ništa ne znaju o tome, te Švicarska, Island, Norveška, Lihtenštajn, Izrael, Turska, Tajvan, Hong Kong, Južna Koreja, Japan, Pakistan, Panama, Perù, Paragvaj, Čile, Kolumbija, Meksiko i Kostarika. Nema sumnje da je u igri takvo bogatstvo kojeg multinacionalne kompanije i financijski lobiji nisu mogli ostaviti netaknutim.

Europska javnost je već uznemirena zbog tajnosti u kojoj se pregovara o Trans-atlantskom sporazumu (TTIP), koji bi uveo nova, za Europsku uniju u odnosu na SAD nepovoljna pravila, a njim se izravno zadire i u “pretjerano popustljivo” radno zakonodavstvo, regulativu očuvanja okoliša, energiju, poljoprivredu i sigurnost u prehrani.

Međutim, TISA se ne bavi time i izravno cilja na deregulaciju i privatizaciju uslužnih djelatnosti, a talijanski tjednik navodi kako je najagresivnija u lobiranju američka “Koalicija uslužnih djelatnosti” (Coalition of Services Industries/CSI), lobi koji beskrupulozno nameće privatizaciju cjelokupnog javnog uslužnog sektora. CSI na države i vlade jednostavno gleda kao na instrument koji će im olakšati pristup i ostvarivanju profita.

“Moramo uzeti u obzir sposobnosti kompanija da se natječu na pravi način i na temelju zakonitosti tržišta, a ne na zakonima pojedinih vlada”, otvoreno izjavljuje CSI u svojim priopćenjima u kojima promovira “prednosti” sporazuma TISA.

Iako su dokumenti s kojima se izlazi u javnost rijetki, ovo je dovoljno da bi se shvatila ideja o pregovorima u tijeku i zbog čega će moćnici kluba Bilderberg pokušati ubrzati proces njegovog usvajanja. Jasno je da tijekom pregovora glavnu riječ vode predstavnici velikih korporacija i financijskih institucija, a da će premijeri i ministri nacionalnih vlada biti “publika” koja će to prije ili kasnije na neki način morati priopćiti domaćoj javnosti.

“Otkriveni su samo dijelovi sporazuma TISA, ali nitko nema precizne informacije o pregovorima u tijeku”, piše talijanska analitičarka Stefania Maurizi.

Zbog toga je od ključne važnosti bila ova objava WikiLeaksa, a L’Espresso navodi “kako je ovo prvi put od početka pregovora o ugovoru TISA da se javno objavio dio teksta o pregovorima u tijeku, ta da se trenutno pregovara o financijama, bankarskim i financijskim uslugama i osiguranju”.

Prvi tekst je objavljen 14. travnja prošle godine, dok ostala priopćenja ukazuju na različita stajališta između zemalja koje sudjeluju u pregovorima, od kojih svaka zasebno, naravno, ima i različite ambicije.

Kako bi razumjeli razinu tajnosti, najbolje je citirati dio dokumenta kojeg je objavio WikiLeaks: “Ovaj dokument mora biti zaštićen od neovlaštene objave. Propisuje se da s dokumenta može biti skinuta oznaka tajnosti tek pet godina nakon stupanja na snagu ugovora TISA, a ako ne stupi na snagu, pet godina od završetka pregovora. “

Stefania Maurizi tvrdi “kako je, unatoč krizi bez presedana koja je uzdrmala globalnu ekonomiju, zatvorila brojne tvrtke, uništila milijune radnih mjesta, pa čak i tisuće ljudskih života, teško prihvatljivo da se nova financijska pravila na globalnoj razini pregovaraju u takvoj tajnosti”.

Međutim, ipak postoji objašnjenje za skrivanje od očiju javnosti, a ono se tumači strahom nakon neuspjeha pregovora “Doha Round”, koji su započeli još u 2001. u glavnom gradu Katara, Dohi, a koji su zbog toga što su bili javni uzrokovali val prosvjeda diljem svijeta protiv divlje globalizacije i na kraju su kulminirali krvoprolićem tijekom summita G8 u Genovi.

Serija pregovora koji su počeli u Dohi su vođeni unutar Svjetske trgovinske organizacije, ali su tada sudionici javno progovorili o “potrebi globalizacije i liberalizacije svjetskog gospodarstva”, na što se odgovorio prosvjedima, nemirima, sukobima s policijom, a sve je na kraju završilo neuspjehom i konačnim odustajanjem od početnog prijedloga, ali tek 2011. godine, dakle, deset godina nakon prvog susreta u Kataru.

Treba reći da je sporazum “Doha Round” propao i iz razloga što su na jednoj stani bili SAD, Europska unija i Japan, a s druge Kina, Indija i Latinska Amerika kojima se prisilno htjela nametnuti “globalizacija” i “liberalizacija” njihovih ekonomija po želji Washingtona, Bruxellesa i Tokija. Takav je pokušaj u samom početku bio osuđen na neuspjeh u Pekingu i New Delhiju, a Latinsku Ameriku su spasile ljevičarske vlade, koje zajedno s Hugom Chavezom “preživjele” pokušaj državnog udara 2002. u Venezueli. Na kraju treba reći i riječ dvije o Rusiji, koju su “spasili” oni koji su joj nametnuli sankcije i “izopćili” iz skupine G8 i drugih asocijacija kroz koje su se jačale veze Moskve sa Zapadom.

“Nakon neuspjeha ugovora iz Dohe, Sjedinjene Američke Države i zemlje koje se zalažu za globalizaciju i liberalizaciju pregovore sele u tamnu stranu, ali se oni ne mogu jednostavno definirati kao diskretni. Obzirom na tajnost okolnosti pregovora, kao i teksta sporazuma, oni se vode daleko od Svjetske trgovinske organizacije zbog straha da bi curenje informacija opet dovelo do toga da ulice masovno eksplodiraju, kao i da prosvjedi ne prerastu u čisto anti-globalizacijsko nasilje. Oni se boje opasnih i nasilnih prosvjeda, rezultat toga je da se TISA uopće ne spominje, a o samom se sporazumu vrlo malo zna, čak i ako će njegov sadržaj utjecat će na živote milijardi ljudi”, piše Stefania Maurizi.

Što predviđa sporazum TISA?

To naprosto nije bilo moguće razumjeti sve dok cijeli nacrt sporazuma ne bude otkriven, ali i sam dio o financijskim uslugama, kojeg otkriva WikiLeaks, ukazuje na jasan trend.

“Najveća opasnost leži u tome što TISA može zaustaviti pokušaje nacionalnih vlada da ojačaju pravila u financijskom sektoru”, kaže Jane Kelsey, profesorica Pravnog fakulteta Sveučilišta u Aucklandu, Novi Zeland, poznata po svom kritičkom stavu prema globalizaciji.

“Sporazum TISA nameću vlade koje su unutar WTO stvorile financijski model bez pravila koji je propao i za kojeg mnogi kažu da je uzrok rasta globalne ekonomske krize”, rekla je Kelsey.

“Primjer koji proizlazi iz ovog objavljenog dijela nacrta jasno pokazuje da će se vlade koje pristanu na ovaj sporazum još više sputati i proširiti već postojeću razinu liberalizacije i deregulacije financija i tržišta uslugama, te izgubiti pravo zadržavanja financijskih podataka na svom teritoriju i biti će pod stalnim pritiskom sve dok ne odobre potencijalno toksične financijske proizvode. U slučaju da žele poduzeti mjere predostrožnosti kako bi spriječile još jednu krizu, tada će vlade potpisnice sporazuma morati voditi tešku pravnu bitku da u tome i uspiju“, završava profesorica Jane Kelsey.

Članak 11. teksta kojeg je objavio WikiLeaks ne ostavlja nikakvu sumnju o tome da će podaci o financijskim transakcijama biti u središtu pozornosti zemalja koje pregovaraju o sporazumu. Europska unija zahtjeva da svaka zemlja “smije donijeti mjere koje će spriječiti prijenos ili istragu njenih financijskih informacija”, što znači da bi svaka država trebala imati pravo zaštititi osobne podatke i privatnost svojih građana, ali se to dopušta “samo pod uvjetom da se ne prekrše odredbe koje proizilaze iz ugovora TISA”.

Glede financijskih podataka, američki lobisti iz “Koalicije uslužnih djelatnosti” su najaktivniji u zagovaranju potrebe usvajanja ovog sporazuma.

“S napretkom na području informacijske tehnologije i komunikacija, sve više i više usluga korisnicima biti slano elektroničkim putem i u tom slučaju ograničenja slobodnog protoka podataka predstavljaju barijeru za trgovinu usluga u cjelini”, riječi su kojima se pravda nužnost ukidanja bilo kakvih ograničenja i apsolutne liberalizacije.

Na prošlogodišnjem okupljanju kluba Bilderberg u Copenhagenu su ključne teme bile očuvanje unipolarnog svijeta, zabrinutost zbog udara euroskeptika na projekt EU i preispitivanje Obamine politike u Siriji i Ukrajini.

Od 29. svibnja do 1. lipnja 2014. je u luksuznom Hotelu Marriott u Copenhagenu bilo 120 uzvanika iz 22 svjetske zemlje, a lista koja je objavljena na službenoj stranici kluba Bilderberg dovoljno govori o važnosti ovog sastanka. Uz jako osiguranje i zabranu medijskog praćenja s pravom budi sumnju dobre namjere kluba Bilderberg. O temi očuvanja unipolarnog poretka i politike u Siriji i Ukrajini su prošle godine govorili glavni tajnik NATO saveza, Anders Fogh Rasmussen, bivši direktor američke Nacionalne sigurnosne agencije (NSA) Keith Alexander, bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost Sjedinjenih Država Thomas E. Doniloni i zapovjednik NATO snaga u Europi, general Philip Breedlove.

Prošle su godile bili i zvučna imena kao što su Carl Bildt, Henry Kissinger, Christine Lagarde (MMF), Mario Monti, general David H. Petraeus (bivši zapovjednik CIA-e), Viviane Reding (Europska komisija), čelnici Goldmann Sachsa, farmaceutske Novartis grupe, međunarodne organizacije za zabranu kemijskog oružja (OPCW), ali i naizgled “nevažni” uzvanici kao što su bile španjolska kraljica Sofia ili nizozemska princeza Beatrix. Svi uzvanici su bili iz Sjedinjenih Država, Kanade i Europske unije, a samo dva gosta koja ne pripadaju zapadnoj eliti su bili Huang Yiping, profesor ekonomije sa Sveučilišta u Pekingu i visokopozicionirani dužnosnik kineskog Centralnog komiteta zadužen za gospodarski razvoj i reforme, Liu He.

Prvo okupljanje kluba Bilderberg, koja se često se smatra jednom od najutjecajnijih na svijetu, počelo je 1954. godine i tijekom godina je privuklo ogromnu medijsku pozornost. Naravno, tu je impresivan popis sudionika koji uvijek daje ozračje druženja svjetske elite. Upravni odbor skupine Bilderberg je pun moćnika iz svijeta financija, uključujući i Petera D. Sutherlanda, predsjednika Goldman Sachsa, kao i Petera Thiela, predsjednika grupe Thiel Capital.

Bilderberg djeluje po takozvanim “Chatham House“ pravilima koja jamče da se identitet, ni pripadnost članova kao ni ono što se na okupljanju govori ne može iznositi u javnost. Ta pravila moraju poštivati čak i sudionici iz svijeta medija, kao na primjer uzvanici Çandar, Cengiz, kolumnist listova Al Monitor i Radikal, glavna urednica programa RAI24News, Monika Maggioni, ili glavni urednik lista The Economist, John Micklethwait. Novinari koji nisu bili na listi pozvanih odmah su prvog dana od strane osiguranja izbačeni iz Hotela Marriott, stoga je upitno hoće li Rob Dew s portala Infowars uspjeti pratiti skup u austrijskom Interalpen Hotelu.

Naime na prošlogodišnjem skupu su uhićeni neovisni novinari Luca Rudkowski i Dan Dicks, koji su kao osoblje hotela pokušali popratiti događaj, a snimka njihovog uhićenja je odmah postala hit na internetu. Naravno, skup je, kao i uvijek, popraćen i prosvjedima protiv svjetske oligarhije, ali uvijek na sigurnoj udaljenosti.

Danas , s odmakom od godinu dana, možemo vidjeti što se učinilo po pitanju sedam ključnih tema o kojima su raspravljali svjetski moćnici. RT navodi kako se prošle godine poseban dio skupa posvetio”osvrtu na Obaminu vanjsku politiku”, koja je izgleda krenula krivim smjerom. Međutim dugogodišnji istraživač „tajne svjetske vlade“, Daniel Estulin, U intervjuu za za RT tvrdi “kako službeni objavljeni dnevni red ovog prestižne skupine Bilderberg nije bio istinit”.

Estulin je u nekoliko točaka objavio prave namjere prošlogodišnjeg skupa u Copenhagenu, a dvije je “zadržao za sebe”.

Daniel Estulin tvrdi da su svjetski moćnici imali sljedeći dnevni red:

1. Nuklearna diplomacija i dogovor s Iranom

Klub je dugo bio oprezan zbog mogućeg savezništva između Rusije, Kine i Irana. Prethodno je dogovor je bio da se smanji zapadni pritisak na Islamsku Republiku zbog nuklearnog programa, a sve kako bi se izbjegla mogućnost povezivanja Teherana, Moskve i Pekinga.

2. Plinski dogovor između Rusije i Kine

Dogovor je postignut kao posljedica ozbiljne političke krize u Ukrajini, koja prijeti da obustavi opskrbu europskih naroda prirodnim plinom iz Rusije. Moskva sada ima razgranatu trgovinu plinom, pogotovo nakon zaključenog dugoročnog ugovora s Pekingom. Potencijalno, Kina može zamijeniti ulogu Europske unije i postati glavni energetski i trgovinski partner Rusije. Ukrajinska kriza je ojačala poziciju Moskve, što potkopava napore Washingtona da izolira Rusiju, što je, između ostalog, američka administracija namjeravala i putem kontrole tranzitnih plinovoda koji idu kroz Ukrajinu.

3. Uspon nacionalizma u Europi

Na dnevnom redu su bili posljednji izbori za Europski parlament i trend porasta nacionalizma u Europi. Populističke i euroskeptične stranke su osvojile srca Europljana iz Velike Britanije, u Grčkoj i Mađarskoj Francuskoj i to je veliki udar za Europsku uniju, a nacionalisti su obećali da će podijeliti Europu koja je globalizaciju uzela zdravo za gotovo.

4. Propisi i internetska privatnost u EU

Edward Snowden je razotkrio razinu elektroničkog nadzora od strane američke Nacionalne sigurnosne agencije i njenih saveznika diljem svijeta. Njegove objave su izazvale veliko negodovanje ljudi i političara diljem svijeta koji su rad NSA vidjeli kao napad na svoju privatnost. Europski političari ne mogu ignorirati pozive ljudi za zaštitom njihove komunikacije i osobnih podatak. Ako ne odmah, kasnije se svakako mora obratiti pozornost na istragu koju protiv NSA vodi Njemačka.

5. Informatičko ratovanje (Cyberwarfare) i njegov potencijalni učinak na internetske slobode

Destruktivni potencijal informatičkih napada vrtoglavo raste paralelno s porastom korištenja interneta u svim aspektima ljudskog života. Međutim, prijetnja od hakerskog napada od strane “neprijateljskih” službi je ono što neke vlade mogu koristiti kao izgovor za ograničenje interneta. Dakle, “zbog sigurnosti” se ozbiljno dovodi u pitanje uloga interneta kao medij.

6. Od Ukrajine do Sirije – Vanjska politika Baracka Obame

Kritičari američkog predsjednika ga krive za izdaju Amerike i gubitak vodstva na globalnoj razini. Optužuje ga se da je propustio braniti američke interese u Siriji, ali i u Ukrajini. Obama je nedavno najavio novu doktrinu koja umanjuje oslanjanje State Departmenta na vojsku, a jačanje uloge diplomacije i zajedničkih aktivnosti sa saveznicima. Članovi kluba Bilderberg su raspravljali o tome je li ta politika je osuđena na propast i treba li je podržati ili ne.

Daniel Estulin, inače priznati autor brojnih knjiga o klubu Bilderberg, komentirajući prošlogodišnji skup je rekao da je Bilderberg klub odlučio preuzeti kontrolu nad Iranom, ali i Rusijom i Kinom.

“Bilderberg klub je pokretna traka za proizvodnju ratova, s Iranom ili nekim drugim, a to je važan element koji osigurava prodaju oružja od kojega profitiraju brojni članovi kluba. Iran je ključna točka za pitanje Bliskog istoka. To je regionalna sila s puno nafte i očito je da svjetska elita tamo treba svoju vlast. Sljedeći korak će biti Rusija i Kina”, izjavio je Daniel Estulin, sada se vidi da se Iranu pristupilo na način da se prvo razbije osovina Peking-Teheran-Moskva, što znači da su pregovori koji su u tijeku dio šireg plana u očuvanju unipolarnog svijeta, a ublažavanje sankcija ne mora nužno biti i konačno rješenje Zapada glede Irana. Problem za elitu je što je Obamina politika umjesto zbližavanja Teherana sa Zapadom, samo ojačala savezništvo iranskog vodstva s Rusijom i Kinom.

Na pitanje nastoji li Bilderberg potaknuti globalni rast skupine BRICS, Estulin je istaknuo “kako je krajnji cilj svjetske elite preuzeti kontrolu nad silama kao što su Rusija i Kina i u tom smislu cilj “svjetske vlade” nije nikada ni postojao kao pojam, nego kao koncept globalnog poslovanja, odnosno kao globalni nadzor nad financijama i energentima više od bilo koje druge nacionalne ili nadnacionalne vlade, kao što je Europska unija”.

“U ostvarivanju svojih ciljeva se skupina Bilderberg misli služiti naprednim tehnologijama kojima možete kontrolirati cijeli svijet u svim svojim pojavnim oblicima. Danas oko nas je sve tehnologija u čistom stanju i zato imamo kompanije Google i Amazon, tvrtke poput Microsofta i Apple koji su bitan instrument američke nacionalne sigurnosti, a ono što rade nema veze s pružanjem usluga, nego služe za uspostavljanje apsolutne kontrole”, zaključio je Estulin.

Prema onome što se da zaključiti, Barack Obama je učinio nekoliko strateških pogrešaka koje su dovele do potpuno drugačijeg ishoda planova kluba Bilderberg. Rat u Siriji nije donio željene rezultate. U istočnoj Ukrajini, odnosno, Donjeckoj i Luganskoj Narodnoj Republici, stvari se također ne razvijaju u željenom smjeru. Postoje neka nova žarišta, kao na primjer Jemen, ali je tamo došlo do otvorenog protivljenja i angažmana Irana, kojeg podržavaju Rusija i Kina i Šangajska organizacija za suradnju.

Tvrdnja Alexa Jonesa da će klub Bilderberg posebnu pozornost posvetiti ubrzanom usvajanju “Trojnog ‘T’ pakta” (sporazuma TISA, TPP i TTIP) zvuči logično, jer bi globalna elita kroz TTIP uspostavila potpuni nadzor nad gospodarstvom i financijama Sjedinjenih Država i Europske unije, potom još 23 zemlje koje su uključene u pregovore o Sporazumu o trgovini uslugama (TISA) i još 14 pacifičkih zemalja koje s Washigntonom pregovaraju o Trans-pacifičkom sporazumu (TPP).
 
 
(altermainstreaminfo.com.hr,youtube/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=21432"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Predsjednik Obama je 2013. predložio ambiciozan novi nacionalni plan za opće predškolsko obrazovanje koje bi se financiralo novim trošarinama na cigarete.

Taj plan nije dobio podršku, ali je Bill de Blasio ponovo pokrenuo ovo pitanje kada je izabran za gradonačelnika New Yorka i obećao univerzalne vrtiće za svu djecu ovog grada koja će početi s radom na jesen. Međutim, nova istraživanja sve jasnije pokazuju da obrazovna nejednakost počinje mnogo ranije.

Značaj univerzalnog ranog obrazovanja odavno je prepoznat: ono poboljšava životne izglede za siromašnu djecu i presudno je za održavanje jednakih šansi za sve. SAD su daleko od tog cilja. U većini europskih zemalja postoji opći, kvalitetan predškolski sustav za trogodišnjake i četverogodišnjake. U Americi najnoviji podaci pokazuju da je manje od polovine trogodišnje i četverogodišnje djece upisano u neku predškolsku ustanovu. Glavni federalni program, Head Start, osigurava sredstva za predškolsko obrazovanje za samo dvije petine siromašne djece tog uzrasta.

Štoviše, Amerika je druga po stopi dječjeg siromaštva od trideset pet zemalja koje mjeri Dječji fond Ujedinjenih naroda (samo je Rumunjska gora). Dvadeset tri posto američke djece siromašno je po međunarodnim mjerilima, za razliku od 10 posto u Britaniji i 7 ili 8 posto u nordijskim zemljama. Prema ovim mjerenjima, u Americi su najsiromašnija djeca od pet ili manje godina – zapravo, to je najsiromašnija demografska skupina u zemlji. Mnoga od ove djece žive u dubokom siromaštvu, a prihod njihovih obitelji manji je od polovice iznosa koji se smatra granicom siromaštva. Naročito je visoka stopa siromaštva u crnačkim i latinoameričkim obiteljima.

Znanost je odavno pokazala da se djeca koja odrastaju u siromaštvu suočavaju s većim preprekama u socijalnom razvoju i zdravlju, i te prepreke ih često doživotno prate. Oni češće pate od kroničnih bolesti poput astme ili hiperkinetičkog poremećaja, malo njih završi srednju školu, rade za manju plaću i često završavaju na socijalnoj pomoći. Siromašne tinejdžerke češće neželjeno rađaju.

Ali posljednjih godina neurološki dokazi uvjerljivo pokazuju da uzroci ovih loših ishoda nisu ni isključivo kulturni, niti su posljedica slabog genofonda, kao što su nekad tvrdili komentatori poput Charles Mareja, autora knjige The Bell Curve.

Kao što je jasno istaknuo dr. David Keler na nedavno održanom skupu o siromaštvu djece u Washingtonu pod nazivom “Nejednakost počinje rođenjem” (pod pokroviteljstvom političkog instituta koji vodim, The Bernard L. Schwartz Rediscovering Government Initiative pri fondaciji Century), postoje novi biološki dokazi da stresno okruženje kod najmlađe djece ne utječe samo na kulturne i psihološke preduvjete za neuspjeh; ono može utjecati i na arhitekturu mozga, na promjenu neurološkog funkcioniranja i kvantiteta sive mase.

Drugim riječima, predškolsko obrazovanje nije dovoljno. Zabrinjavajuće je, međutim, da su ovi zaključci bili poznati već neko vrijeme, ali im se ne posvećuje dovoljna pažnja. Zapravo, prvobitni dokumenti objavljeni su davne 2000. u jednom zapaženom članku harvardskog Centra za razvoj djeteta, a istraživanja bazirana na njima se od tada umnožavaju.

Dva istraživanja završena 2013. povezuju neurodegeneraciju izravno sa siromaštvom. Grupa istraživača sa šest sveučilišta mjerila je moždanu aktivnost odraslih koji su kao devetogodišnjaci bili siromašni i otkrila da su područja mozga koja kontroliraju emocije kod njih fizički nedovoljno razvijena. Jedno istraživanje Washingtonskog sveučilišta pokazalo je da adekvatno njegovana siromašna djeca, uz izbjegavanje konstantnog stresa, obično imaju normalno razvijeno moždano tkivo, dok ona druga imaju manje bijele i sive tvari i manje kontrolne centre poput hipokampusa.

Otkriveno je da ljudi doživljavaju kemijsku reakciju na stres koja ih prvenstveno brani od posljedica. Ali ova obrana ima granica. Ukoliko je dijete čiji se mozak još uvijek formira konstantno bombardirano stresom – uslijed nasilja u kući, nedovoljne prehrane, roditeljske narkomanije i kroničnog nedostatka pažnje ili njege – preopterećeni mehanizam zakazuje i mozak trpi posljedice.

Dr. Jack Sonkof, koji vodi harvardski Centar za razvoj djeteta, napisao je sa svojim kolegama brojne radove u kojima iznosi rezultate istraživanja sa životinjama i sve češće s djecom. Pod stresom tijelo proizvodi dva hormona koji djeluju zaštitno, adrenalin i kortizol. Ali kada stres postane pretjeran – što se u stručnim krugovima sada naziva “toksičnim stresom” – prevelika hormonska aktivnost oštećuje neuronske veze, sprečava imunu reakciju i mijenja dijelove mozga koji izravno utječu na pamćenje, učenje i kontrolu emocija.

Ove studije se najčešće potvrđuju da su uporno zanemarivanje i neadekvatna pažnja primarni uzroci slabljenja moždanog kapaciteta. Dokazi na temelju različitih ispitivanja, uključujući i djecu u udomiteljskim obiteljima iz čitavog svijeta, jasno pokazuju, obično posredstvom magnetske rezonance, pogubne posljedice neadekvatne pažnje za neuronske veze i veličinu mozga.

Sociološka istraživanja, s druge strane, pokazuju koliko je zapostavljanje djece među siromašnima uobičajeno. Siromašni roditelji preopterećeni su brigama o hrani i prijevozu, a često i o sigurnosti u svojoj zajednici i stabilnosti svoje obitelji. Neki su možda prosto neodgovorni, ili koriste drogu, ali brojna etnografska ispitivanja siromašnih koja su vršili Dječji zaštitni fond, nezavisni istraživači i drugi, pokazuju da ovi roditelji, uključujući i samohrane majke, brinu za svoju djecu jednako kao i imućniji roditelji.

Problem je u tome što oni često ne mogu naći posao koji im omogućuje da provode vrijeme sa svojom djecom i što zbog nedostatka resursa, vremena ili zbog napetosti ne mogu ispuniti sve dužnosti. Istraživanja također pokazuju da kvalitetu prenatalne njege može utjecati na razvoj u ranom djetinjstvu i da kod trudnice ovisnost od droge ili depresija također može utjecati na neurološki razvoj bebe.

Najfascinantniji detalj kod ovih nedavnih saznanja je to što preciziraju razlike između onih koji krive genofond, poput Mareyevih sljedbenika, i onih koji krive kulturu. Ispostavlja se da geni jesu važni ali, kako otkrivaju znanstvenici, roditelji i kulturno okruženje mogu poboljšati moždani kapacitet i spriječeiti slabljenje. Kako kaže dr. Keller, liječnik i istraživač, i ujedno predsjednik Akademskog pedijatrijskog udruženja, “nova istraživanja nisu čisti Darwin, u njima ima pomalo i Lamarka”.

Sada se skoro svi medicinski i znanstveni radnici slažu: što se ranije pozitivno intervenira u životu djeteta – uključujući kućne posjete profesionalaca, roditeljsko savjetovanje, liječenje bolesti ovisnosti, i relativno nove programe kao što je čitanje djeci i prije nego što progovore – utoliko bolje. Pedijatri, uključujući veliku Američku pedijatrijsku akademiju, rade na planovima da upotrebe pedijatrijske posjete za šire intervencije kada je pretjerani stres očevidan. Jedan od omiljenih prijedloga je program besplatne knjige uz svako cjepivo.

Međutim, mene najviše brine činjenica da su naši politički lideri i zastupnici dosad uglavnom zanemarivali povezanost siromaštva, lošeg obrazovanja, pa čak i neuroloških posljedica – i činjenice da učinkovito smanjenje siromaštva može ispraviti ovaj problem.

Ekonomisti Janet Gornik i Markus Gianti analizirali su podatke iz raznih zemalja i zaključili da je siromaštvo djece daleko niže u europskim državama, ne zato što njihova ekonomija omogućuje veće zarade za radnike s nižim primanjima, već zbog jačih socijalnih programa. Većina ovih zemalja, kao i mnoge u Latinskoj Americi, daje izravne novčane naknade roditeljima s djecom.

Nova radna mjesta i bolje plaćeni poslovi su vitalne u borbi protiv siromaštva djece i problema koje ono izaziva. Puna zaposlenost, s dobrim poslovima, još uvijek je moguća uz ozbiljan fiskalni stimulans, uključujući javne investicije u infrastrukturu.

Ali socijalni programi su ključni. Bez obzira na cinizam po pitanju socijalnih programa i socijalne pomoći, Amerika umije smanjiti siromaštvo. Kako ističe Robert Greenstein iz Centra za proračun i političke prioritete, federalna sigurnosna mreža – u koju spadaju Medicaid, bonovi za hranu, povrat poreza, porezne olakšice za dijete – održala je 41 milijun ljudi iznad granice siromaštva 2012 uključujući i 9 milijuna djece. Bez državnih davanja, današnja stopa siromaštva iznosila bi 29% posto. Umjesto toga, prema najpouzdanijim mjerenjima, ova stopa je s oko 26 posto krajem 1960-ih pala na današnjih 16% posto. Drugim riječima, rat protiv siromaštva započet šezdesetih je uspio.

Ali, usred rastuće nejednakosti između najbogatijih i ostatka društva, smanjenja društvene pokretljivosti na svim razinama, problemi za najlošije plaćene Amerikance su veliki. Naše današnje stope siromaštva – naročito među najmlađom djecom – još uvijek su opasno visoke. Posebno je uznemiravajuće što stope siromaštva djece, poslije skoka tijekom recesije, nisu spuštene u nedavnom ekonomskom oporavku.

Ja bih otpočeo novi rat protiv siromaštva djece uvođenjem federalnog sustava novčanog dodatka za siromašne obitelji s djecom, kao što se trenutno radi u mnogim zemljama svijeta. Sada se pomoć uglavnom svodi na kupnju hrane, ili je uvjetovana nalaženjem posla, što je za mnoge iz ove grupe danas posebno teško. Ali u političkom okruženju gdje Kongres želi čak i smanjiti bonove, uvjeravanje naših zastupnika u moralnu i ekonomsku logiku izravnih novčanih davanja zahtijevat mnogo truda.

Istraživanja su sada nesporna. Nejednakost u Americi počinje s rođenjem, pa čak i ranije za one čije su majke bile bolesne u trudnoći ili one bez adekvatne prenatalne njege. Bez ikakve krivnje, jedna četvrtina američke djece počinje s velikim zakašnjenjem, dok druga četvrtina odrasta u obiteljima koje zarađuju samo dvostruko više od granice siromaštva – oko 48.000 dolara godišnje za četveročlanu obitelj. Uz pouzdana saznanja neurologije 21. stoljeća, više ne možemo govoriti djeci rođenoj u siromaštvu da više uče i da kad odrastu nađu posao. Država koja hoće da svi njeni građani budu produktivni radnici i koja obećava fer i dostojanstven život svima, bez obzira na rasu ili boju kože, sada mora obratiti pažnju na svoju brojnu siromašnu djecu.
 
 
(pescanik/uredio: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=18135"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Čovječanstvo će u bliskoj budućnosti doživjeti razvoj tehnologije, ali to će izazvati velike socijalne nemire, procenjuje britansko ministarstvo obrane u izvještaju “Globalni strateški trendovi do 2045.”

Britansko Ministarstvo obrane nedavno je objavilo “Globalne strateške trendove do 2045.” Riječ je o petom izdanju uratka koji izrađuje britanski DCDC (Centar za razvoj, koncepte i doktrine), a koji na vrlo zanimljiv način opisuje ljudsku budućnost, kako bi britanskoj politici poslužilo kao pomoć pri izradi za sigurnosnih i obrambenih strategija.

U najnovijem izdanju Globalnih strateških trendova Britanci predviđaju tko će biti najjača sila svijeta 2045. godine, koje bolesti i nepogode će “kositi” čovječanstvo, zašto će razvoj tehnologije dovesti do socijalnih nemira, kakvu će ulogu u društvu imati religija… Tu su i pomalo sumorna predviđanja koja se tiču onog o čemu mnogi “teoretičari zavjera” pričaju – kontrole uma, emocija i privatnosti, ali i o vojnicima-robotima. Također, opisano je i moguće stanje na pojedinim kontinentima i svjetskim regijama. Otkrivaju i kakve će posljedice to imati za sigurnosne i obrambene sektore zemalja svijeta te koja su moguća buduća žarišta sukoba.

Demografija

Do 2045. godine na Zemlji bi trebalo biti 10,4 milijardi stanovnika, zahvaljujući duljem očekivanom životnom vijeku, smanjenoj dječjoj smrtnosti i velikom natalitetu zemalja u razvoju. Japan i neki dijelovi Europe doživjet će pad broja stanovnika. Povećan broj stanovnika i rapidna urbanizacija mogli bi naškoditi stabilnosti zemalja u razvoju.

Urbanizacija

Do 2045. godine 70 posto stanovnika moglo bi živjeti u gradovima. Urbanizacija i posljedice klimatskih promjena mogli bi pojačati humanitarne krize, posebice jer će većina urbanih područja biti na ili blizu obale što znači da će biti osjetljivije na poplave.

Resursi

Do 2045. će se povećati potrebe za resursima, zbog povećanja broja stanovnika. Povećat će se potreba za hranom, a neke zemlje smanjit će svoju agrikulturalnu produktivnost. Doći će do velikih nestašica vode. Ugljen i hidrokarbonati će ostati najvažniji izvori energije, iako će i obnovljivi izvori pojačati svoj udio.

Okoliš

Povećanje razine mora povećat će rizik od poplava, posebno u područjima koja često pogađaju tropske ciklone. Povećat će se suše i valovi vrućine, kako u intenzitetu, tako i u trajanju i frekventnosti. Neke od ovih prirodnih katastrofa, zbog međuovisnosti izazvane globalizacijom, imat će posljedice daleko od mjesta na kojem se dogode.

Zdravlje

Napredak tehnologije mogao bi dovesti do značajnog napretka medicine i zdravstva pa bi tako, vjeruju Britanci, mogli razviti lijekove protiv nekih vrsta raka. Razvijat će se umjetni organi i prostetički udovi kontrolirani umom. No, problem će biti povećanje fizičke neaktivnosti i nezdrava prehrana, što bi moglo dovesti do epidemije pretilosti.

Transport

Do 2045. mogao bi biti raširen transport bez vozača. Napredak u supersoničnim letovima mogao bi dovesti do komercijalizacije suborbitalnih svemirskih letova.

Informacije

Ovdje je najavljena revolucija. Način na koji prikupljamo, spremamo i analiziramo informacije mogao bi nam dati mogućnost predviđanja širokog spektra fenomena, od predviđanja mjesta na kojima će se dogoditi kriminal, do efekta klimatskih promjena. Kako se sve više svakodnevnih uređaja povezuje na Internet, sakupljat će se sve više informacija o našem životu i okolišu, što će otežati privatnost.

Automatizacija poslova

Roboti i mašine bez ljudskih operatera do 2045. će biti uobičajene, poput današnjih kompjutera. Zamijenit će ljude na radnim mjestima, što bi moglo dovesti do masovne nezaposlenosti i socijalnih nemira. Kada roboti budu sposobni za izražavanje emocija i kompliciraniju interakciju, zakomplicirat će se odnos između strojeva i ljudi. Roboti će promijeniti i način na koji se ratuje; Britanci vjeruju da bi neke zemlje mogle robotima zamijeniti vojnike, mornare i pilote. Ovdje rade tipično zapadnjačko predviđanje, a to je da će u zapadnim zemljama na pozicijama odlučivanja ostati ljudi, zbog “etičkih razloga”, dok “drugi možda neće biti toliko voljni učiniti kompromis između brzine i odgovornosti”.

Korupcija i novac

Ako se problem korupcije ne sredi, do 2045. će pojačati globalnu nejednakost i konflikte. Tehnologija bi mogla pomoći u borbi protiv korupcije. Moguće je širenje alternativnih valuta, iako će nacionalne valute ostati dominantne. Alternativne valute mogli bi koristiti kriminalci. Jedinstvena svjetska valuta je malo vjerojatna, dok bi američki dolar trebao ostati najvažniji. Kina će vjerojatno dopustiti veću financijsku liberalizaciju, što će dovesti do vjerojatnog prestizanja američkog GDP-a.

Identitet i uloga države

Država će i 2045. imati dominantnu ulogu. Individualci bi se mogli manje identificirati prema nacionalnosti zbog rastućih migracija i jačih veza sa virtualnim zajednicama. Neke države mogle bi izgubiti monopol nad vlastitom sigurnošću te zapošljavati privatne tvrtke za taj sektor. Osobnu privatnost bit će vrlo teško postići. Religija će ostati važan dio identiteta. Tehnološki napredak mogao bi transformirati ljudski identitet poboljšavajući senzorsku percepciju, fizičke predispozicije ili čak kontrolu emocija, poput straha.

Obrana – troškovi i sposobnost

Kinezi će do 2045. dostići SAD u troškovima za obranu, zahvaljujući svojoj rastućoj ekonomskoj snazi. Ove dvije velesile trošit će mnogo više od drugih zemalja, možda i do polovice ukupnih svjetskih troškova za obranu. Za obranu će mnogo više trošiti i Indija, a povećat će se i ruski budžet, iako ne toliko dramatično. Europske zemlje neće povećati svoje obrambene budžete, osim u slučaju neke velike prijetnje. Napredak u tehnologiji mogao bi dovesti do povećane efektivnosti ne-smrtonosnog oružja i povećati preciznost oružja. To bi trebalo promijeniti narav sukoba.

Sjeverna Amerika

Do 2045. godine klimatske promjene bi mogle dovesti do povećanog broja suša i poplava. Ekonomija bi ipak trebala ići u pozitivnom smjeru zahvaljujući novim energetskim rezervama. Regija bi trebala ostati stabilnom i politički utjecajnom. Odnos između SAD-a i Indije mogao bi biti snažniji, ali i odnos Amerikanaca i Kineza, barem na području trgovine. No, neke druge stvari mogle bi ih razdvajati i pojačavati tenzije između dvaju država.

Latinska Amerika

Brazil i Meksiko bit će među najvećim svjetskim ekonomijama. Neke zemlje imat će snažnu vojnu industriju. Očekuje se da će regija ostati stabilnom, ali i da će se nastaviti proizvodnja i globalna distribucija narkotika.

Europa

Europsko jedinstveno tržište i euro trebali bi opstati do 2045. EU bi se mogla širiti, ali ne na sve zemlje koje žele ući. Izazov bi mogla predstavljati sigurnost. Rusija će ostati velesila i sačuvati mogućnost za regionalne intervencije. Europa i Kina mogle bi postati partneri u rješavanju budućih kriza.

Bliski istok i Sjeverna Afrika

Ovo područje vjerojatno će ostati nestabilno.

Subsaharska Afrika

Velike ekonomske razlike će ostati, ali regionalna ekonomija mogla bi rapidno rasti, no ovisno od države do države. Ovdje se očekuje najveći rast broja stanovnika, koji će se u nekim zemljama u idućih 30 godina udvostručiti. Do tada bi većina ljudi trebala imati pristup internetu. Klimatske promjene mogle bi imati velik utjecaj na ovu regiju, s posebno teškim posljedicama za agrikulture. Opasnost prenosivih bolesti poput AIDS-a i malarije ostat će velika, a pridružit će im se dijabetes i rak.

Centralna Azija

‘Stanske’ zemlje (Kazahstan, Kirigistan, Tadžikistan, Turkmenistan i Uzbekistan) i dalje će biti podložne etničkim konfliktima, naglim političkim promjenama, ekonomskim šokovima, nestašicama hrane i prirodnim katastrofama.

Južna i Istočna Azija i Oceanija

Dominirat će Kina i Indija, a treću ekonomiju po snazi imat će Japan. U ovoj regiji do 2045. će živjeti polovica svjetskog stanovništva.

Polarna područja

Kako led na Arktiku i Antarktici nestaje, mnoga područja, koja su dosad bila nedostupna, mogla bi postati otvorena komercijalnoj eksploataciji, posebice nafte i plina. Moguće je da će neke zemlje željeti pokazati ‘mišiće’ na Arktiku ako procijene da su im interesi ugroženi.

Svemir

Do 2045. ćemo se više oslanjati na svemirsku tehnologiju, posebice u komercijalnim i vojnim sektorima. Svemir bi mogao postati dostupniji kompanijama, organiziranom kriminalu, privatnicima, državama…

SAD ostaje svjetski lider?

Sve ovo dovodi do ključnih obrambenih i sigurnosnih implikacija, kako ih vide Britanci. Među njima se ističe predviđanje da će SAD ostati najjača velesila svijeta, iako će ih Kina sustići u veličini obrambenog budžeta. Kao buduća žarišta sukoba spominju se Južno i Istočno Kinesko more, Korejski poluotok, Kašmir, ali i Arktik. Predviđa se da će se povećati broj ljudi sa ugrađenim senzorima i kompjuterskim uređajima te da će kontrola uma biti sofisticiranija.

Evo i svih implikacija:

- tehnološki napredak omogućit će dijasporama da ostanu blisko povezane sa matičnim zemljama; to bi moglo dovesti do prenošenja problema iz matičnih zemalja u zemlje življenja i obratno
– veći broj žena mogao bi biti u prvim redovima ratova diljem svijeta
– seksualno nasilje i dalje će biti obilježje konflikta i državnog nasilja
– gradovi u velikim ekonomskim problemima, kako u razvijenim tako i u zemljama u razvoju, mogli bi predstavljati velike sigurnosne izazove, posebice zbog veće urbanizacije
– urbanizacija, koja koncentrira populacije, ih čini osjetljivijima na prirodne katastrofe ili namjerne činove nasilja
– veća uporaba nuklearne energije povećava mogućnost da radioaktivni materijali padnu u krive ruke
– vremenske katastrofe vjerojatno će se značajno povećati te uzeti veći broj ljudskih života; iako, trebali bi se ojačati i sustavi ranog upozorenja
– vojska i sigurnosne snage mogle bi češće pomagati u humanitarnim katastrofama
– veće oslanjanje na automatizirane tehnologije mogle bi olakšati cyber napade na transportne sustave
– kriminalci i teroristi mogli bi imati jači utjecaj na naše svakodnevne živote zbog veće isprepletenosti informacija i komunikacijskih mreža
– nivo nadzora mogao bi biti povećan; ‘nevidljiva’ vozila lakše će se otkrivati te se, posljedično, teže odrađivati tajne akcije, posebice u urbanim područjima
– sustavi kojima ne upravlja čovjek mogli bi imati veću ulogu u ratu, mijenjajući mu narav; cijena takvih sustava će se smanjivati, a kriminalci i teroristi će lakše dolaziti do njih
– širenje alternativnih valuta moglo bi kriminalcima olakšati nezakonito stjecanje novca, a državi teži nadzor nad njim
– države će vjerojatno teže djelovati jedinstveno, što bi moglo smanjiti mogućnosti konflikta; ojačat će utjecaj nedržavnih organizacija i privatnog sektora, posebice u sigurnosnom sektoru
– povećat će se broj ljudi sa ugrađenim senzorima i kompjuterskim uređajima; uređaji koji kontroliraju um će biti sofisticiraniji, a komunikacija dvaju mozgova omogućena
– SAD i Kina imat će slične obrambene budžete
– vojske ne bi trebale biti veće nego danas
– SAD će ostati najmoćnija zemlja svijeta
– NATO će ostati ključan igrač za Sjevernoamerikance, ali Europljani bi mogli snositi više troškova
– međunarodne terorističke prijetnje ostat će snažne na Bliskom Istoku i Sjevernoj Africi (ovdje se treba prisjetiti da su Amerikanci i Britanci u Iraku 2003. intervenirali na temelju lažnih podataka o navodnom postojanju oružja masovnog uništenja)
– u Subsaharskoj Africi moglo bi doći do većih tenzija i konflikata
– kineska vojna snaga do tada bi mogla biti otprilike kao američka, a u nekim područjima i jača; indijska će biti jača, ali vjerojatno ne toliko
– Istočno i Južno Kinesko more mogli bi biti žarišne točke novih konfrontacija između Kine, SAD-a i njihovih saveznika; također i Kašmir, Korejski poluotok te granica između Kine i Indije
– komercijalna ekspanzija u Arktičkom oceanu tražit će snažniju obranu suvereniteta zemalja koje polažu pravo na Arktik
– povećano oslanjanje na svemirske tehnologije mogle bi značiti veće posljedice za distribuciju električne energije, komunikacije, navigaciju, logistiku i sl., u slučaju velikih smetnji satelitima.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(vestinet, youtube.com/uredio: nsp)

Većina svjetskih znanstvenika ne spori više da će do 2050. uslijed otopljanja leda i podizanja razine mora padavine biti znatno obilnije, vjetrovi snažniji, poplave na Starom kontinentu razornije i češće. Neslaganja među stručnjacima ima samo u predviđanju razmjera prirodnih katastrofa.

Nije novost da će se u Europi do sredine stoljeća pod naletima bujica korita češće izlijevati, ali jeste to što će, kako pokazuju tek objavljena istraživanja, poplave na cijelom kontinentu biti međusobno povezanije.

Do sada su istraživanja bila ograničena na pojedine riječne slivove, ali studija koja je objavljena u specijaliziranom časopisu “Nature Climate Change” ukazuje na to da će izlijevanje korita rijeka jednog sliva pogađati mnogo više nego do sada druge regije i slivove diljem Starog kontinenta.

Brendan Jongman, s amsterdamskog sveučilišta, vodeći autor ovog multidisciplinarnog istraživanja, ukazuje za londonski “Independent” da se “analizom promjena kišnih modela” došlo do zaključka da će poplave postati paneuropski problem i da će do sredine stoljeća uzrokovati trećinu gubitaka u nacionalnim gospodarstvima.

“Usporedbe radi, u prvih 12 godina ovog stoljeća, kako ističe ova studija, prosječni troškovi zbog poplava u EU iznosili su oko 4,9 milijardi eura godišnje. Na bazi projekcija o količini padalina sljedećih desetljeća i postojećih obrana od plavljenja, troškovi EU će se do 2050. povećati na 23,5 milijardi eura godišnje“, kaže profesor Jongman.

Samo će donekle pojedine nacije moći se zaštititi izgradnjom boljih i čvršćih brana na svojim slivovima, ali po mišljenju autora studije, europsko društvo bi moralo stvoriti znatno jači fond solidarnosti za sve regije u kojima postoji rizik od vodene stihije. Jer one će se na jedan ili drugi način odraziti na sasvim drugom kraju kontinenta.

Poplave i olujni pljuskovi na Balkanu – u Srbiji, BiH i Hrvatskoj – također su potaknuli znanstvenike na objašnjenja, pa tako časopis “Scientific American” iznosi procjenu Svjetske meteorološke organizacije (SMO) da bi posljedice bile višestruko katastrofalnije da meteorolozi na lokalnu nisu na vrijeme dali točnu prognozu.

Dimitar Ivanov iz SMO kaže da ova organizacija radi s lokalnim postajama na predviđanju ekstremnih vremenskih nepogoda, ali posebno ističe da je neophodan dobar odnos povjerenja između meteorologa i civilnih vlasti. Tek nedavno se zajedničkoj platformi SMO priključila i BiH. Kad se desi nepogoda u bilo kojem dijelu svijeta, meteorolozi daju sveobuhvatno upozorenje.

Specijalizirani časopisi podsjećaju da je “Balkan već iskusio klimatske ekstreme posljednjih godina”. Zima 2011 / 2012. bila je jedna od najhladnijih i najoštrijih u posljednjih nekoliko desetljeća, a slijedilo je pakleno ljeto, što je izazvalo neobuzdane požare. Sjećate li se našeg članka o HAARP-u 2012?

Prosječna temperatura na planetu biti će, kako se slažu instituti iz cijelog svijeta, za jedan do dva stupnja viša nego što je danas, što je mnogo veći rast nego u nekim prethodnim stogodišnjim razdobljima.

Milijuni ljudi će izravno na svojoj koži osjetiti ove promjene, naročito oni koji žive na obalama mora i oceana. Delte pojedinih rijeka će se salinizovati, a plaže i obale biće na neki način oštećene na cijelom svijetu, što će imati ogromne posljedice po turizam. Time se u Europi naročito bave španjolski instituti, koji ističu da će i njihova Costa Brava pretrpjeti velike štete i u infrastrukturi.

Od 1900. godine porast razine mora bio je 20 centimetra, a po projekcijama španjolskih instituta do 2050. porašće dodatnih 25 centimetra, što tamošnji stručnjaci povezuju s porastom temperature vode i topljenjem ledenjaka i leda na Grenlandu, Arktiku i Antarktiku.

Prognoza NASA-e po kontinentima

Stručnjaci NASA napravili su prognozu o utjecaju klimatskih promjena na kontinente.

Europa: Povećan rizik od katastrofalnih poplava u unutrašnjosti kontinenta. Na obalama mora poplave će biti češće, kao i erozija tla. Na jugu kontinenta prinosi žetvi će biti znatno smanjeni.

Latinska Amerika: Postupno smanjivanje teritorija pod tropskim šumama, osobito u istočnim dijelovima Amazonije. O ne će ustupiti mjesto travnatim stepama.

Sjeverna Amerika: Tanji i kraći snježni pokrivač na planinama. Više padavina i žešće suše u predjelima gdje inače nema dovoljno kiše.

Afrika: Već krajem ovog desetljeća oko dvjesto milijuna ljudi mogli bi ostati bez dovoljno vode za piće. U sušnim predjelima moglo bi doći i do većih nestašica hrane.

Azija: Na jugu, u središnjem dijelu i na jugoistoku, doći će do nestašica pitke vode, dok će veliki obalni pojas biti izložen poplavama.

Govoreći o klimatskim promjenama i predviđanjima kako će se to odraziti na planet i život, znanstvenici ističu da oni ne mogu predvidjeti točne klimatske prilike određenog mjeseca na bilo kojem odredištu za pedeset godina. Ali mogu predvidjeti da će primjerice za pedeset ili četrdeset godina količina padalina na globalnoj razini biti povećana za 5 % posto, u najboljem slučaju, ili za 15 % posto u lošijem scenariju.

Ali, kako ističe Manuel de Castro, sa španjolskog sveučilišta Castilla la Mancha, neće svi regioni dobiti podjednaku količinu padalina. Po pravilu, na već nakvašene oblasti sručiti će se najveće kiše, dok na sušne neće pasti dovoljno kapi, kaže profesor De Castro, čije riječi prenosi madridski “Mundo”.

A da li ćemo mi na Balkanu morati početi uzgajati kaktuse umjesto krumpira u sušnim predjelima, onim gdje će nas poplave zaobići, kao što predviđaju pojedini građani?

Ni promjena temperature neće biti svuda ista, iako će lednih dana biti za 20 % do 70 % posto manje, dok će broj vrelih dana porasti između 30 % i 250 % posto, osobito na srednjim nadmorskim visinama.

“I trajanje i intenzitet suša će se vjerojatno povećati u regijama poput Mediterana, središnje Europe i Centralne Amerike, u sjeveroistočnom Brazilu i Južnoj Africi”, kaže profesor Manuel de Castro.

Jedno je sigurno, dodaje on, do 2050. neće više biti nijednog ozbiljnog znanstvenog kruga u svijetu sumnjičavog prema posljedicama globalnog zagrijavanja. Toliko će one biti očite.
 

 
 
(vestinet,youtube.com/uredio i preveo:nsp)

Tijekom istrage koju je 1975 godine proveo “Poseban odbor američkog senata” u vezi sa zavjerom ubijanja stranih vođa, otkriveno je da je Centralna obavještajna agencija proizvela i posjedovala pištolj s otrovnim strelicama koji uzrokuje srčani napad i karcinom.

Venecuela pokrenula službenu istragu o mogućoj umiješanosti SAD u smrt predsjednika Chaveza. Posjeduju li SAD tajno oružje kojim mogu uzrokovati nastanak karcinoma kod svojih protivnika?

Kada je krajem 2011. godine u svom godišnjem obraćanju vojsci predsjednik Venecule Hugo Chavez rekao je da postoji mogućnost da SAD posjedujr tajno, visoko tehnološki razvijeno oružje kojim je moguće “zaraziti” ljude karcinomom, mnogi su na ovu njegovu izjavu koju su prenijele svjetske agencije samo odmahnuli rukom, odmah je svrstavajući u kategoriju “bombastičnih” i “živopisnih” tvrdnji po kojima je Chavez bio poznat.

Međutim, oni malobrojni koji su obratili pozornost na njegovo upozorenje je vrlo teško objasniti što se događa s predsjednicima južnoameričkih država među kojima je zavladala prava “epidemija” raka, oni su morali su pogledati popis oboljelih i pomisliti da je to teško objasniti primjenom zakona vjerojatnost i da tu doista ima nečeg čudnog.

A taj popis je zaista impozantan i na njemu se nalaze:

Kristina Kirchner, predsjednica Argentine, koja je oboljela od raka štitne žlijezde, a koja je na tom mjestu naslijedila svog supruga,

Nestora Kirshner, oboljelog od raka crijeva;

Olanta Humala, predsjednik Perua (rak želuca),

Luiz Inacio “Lula” de Silva, bivši predsjednik Brazila (rak grkljana);

Dilma Vana Rousseff, sadašnja predsjednica Brazila (rak limfnih žlijezdi);

Fernando Lugo, bivši predsjednik Paragvaja (rak limfnih žlijezdi)

Evo Morales, predsjednik Bolivije (nazalni rak).

Ako se ovom popisu pridoda i sam Hugo Chavez, kao i kubanski predsjednik Fidel Castro, zaista se nameće pitanje kako je to moguće.

PIŠTOLJ SA IGLICAMA

Upravo je Fidel Castro, koji je vodio dugogodišnju borbu sa rakom, bio taj koji je upozorio Hugo Chaveza na opasnost, rekavši mu da dobro pazi što jede i pije jer postoji visoko razvijena tehnologija kojom se može izazvati rak kod ljudi, koju CIA koristi za eliminiranje svojih političkih protivnika.

“Fidel mi je uvijek govorio: Chavez, čuvaj se. Ti ljudi su razvili tehnologiju … Pazi što jedeš i što ti daju da jedeš … dovoljna je jedna iglica i mogu ti ubrizgaju bilo što “, prenio je Chavez riječi svog prijatelja Castra, koji je preživio nebrojene pokušaje atentata i sasvim sigurno bio dobro upoznat sa opasnostima koje ga vrebaju na svakom koraku.

Svi ovi bivši i sadašnji predsjednici južnoameričkih država su, manje ili više, pripadnici socijalističke i ljevičarske orijentacije, koji pokušavaju donesesti demokratske i ekonomske promjene u svoju zemlju, što je politika koje je u suprotnosti s interesima SAD kojima ne odgovara jačanje država Latinske Amerike i koje su stotinama godina držale monopol na ovom kontinentu i postavljale po svom nahođenju marionetske režime i predsjednike, ne prezajući ni od otvorene podrške vojnim pučevima i raznoraznim diktatorima, čiji je cilj bilo vlastito bogaćenje i stjecanje moći na račun mase svojih manje sretnih sunarodnjaka čiji su životi protjecali u krajnjoj bijedi i siromaštvu.

Hugo Chavez

Sve obavještajne službe svijeta – a među njima posebno CIA, Mossad i KGB – imaju dugačku povijest uklanjanja i pokušaja uklanjanja svojih protivnika različitim sredstvima, među koja spadaju i neka prilično “egzotična”.

Tijekom istrage koju je 1975. godine proveo “Poseban odbor američkog senata” u vezi sa zavjerom ubijanja stranih vođa, otkriveno je da je Centralna obavještajna agencija proizvela i posjedovala pištolj s otrovnim strelicama koji uzrokuje srčani napad i karcinom. Iz ovog pištolja je ispaljivane strelica natopljena smrznutim tekućim otrovom, širine vlasi kose i dužine pola centimetra, koja je mogla probiti odjeću i koju je bilo gotovo nemoguće otkriti jer nije ostavljala nikakav trag na tijelu žrtve.

Kwame Ture, nekadašnji radikalni vođa “Crnih pantera”, sve do svoje smrti tvrdio da ga je CIA otrovala karcinomom. On je umro od raka prostate u svojoj pedeset sedmoj godini, a po riječima njegovih prijatelja nikada nije ni pio ni pušio, bavio se plivanjem, vježbao svakog dana i vodio računa o svom zdravlju.

Maduro i Fidel Castro

Čuveni reggae-glazbenik s Jamajke, Bob Marley umro je od melanoma 1981. godine. Imao je samo 36 godina. Po službenom medicinskom izvještaju, dobio je rak kože pošto je ozlijedio prst na nozi, a rana nije nikako uspijevala zarasti. Neki vjeruju da se u Marlijevoj obući nalazio komadić bakrene žice premazane nekom kancerogenom supstancom, koju je tu podmetnuo Karl Solbi, sin bivšeg direktora CIA-e Williama Solbija.

Kubanski predsjednik Fidel Castro preživio je brojne pokušaje ubojstva nevjerojatnim “sredstvima”, počevši od cigara koje eksplodiraju, pa do dijelova odjeće premazanih otrovom i ubrizgavanja karcinoma.

VRH LEDENOG BREGA

Jack Ruby koji je ubio Leeja Harveya Osvalda, atentarora na američkog predsjednika Johna Kennedyja, umro je od raka pluća 1967. godine. Ono što je neobično je što su kod njega prilikom autopsije otkrivene maligne stanice koje nisu poticale iz respiratornog sustava. Ruby je članovima svoje obitelji prije smrti rekao da mu je neka kancerogena supstanca ubruzgana u zatvoru kada je injekcijama liječen od gripe.

Neobična je i misteriozna i smrt Aleksandra Litvinenka, koji je umro 2006. godine u Londonu od posljedica trovanja polonijem 210. Ostaje samo da se nagađa koja obavještajna služba je za ovo bila odgovorna. ali je on gotovo odmah unro od izuzetno progresivnog oblika raka koji je zahvatio sve vitalne organe.

Viktor Juščenko

Još jedan tipičan slučaj trovanja je onaj bivšeg ukrajinskog predsjednika Viktor Juščenka otrovom pod imenom “dioksin” koji je bio proizveden u nekoj laboratoriji izvan Rusije. “Dioksin” je poznat kao otrov koji izaziva rak nazalnih šupljina i respiratornog sustava.

Za smrt palestinskog lidera Jasara Arafata mnogi sumnjiče izraelsku obavještajnu službu Mosad. Po mišljenju francuskih liječnika koji su izvršili autopsiju, on je umro od masovnog krvarenja u mozgu izazvanog poremećajem u protoku krvi, čiji je uzrok neka nespecifična infekcija. Broj trombocita u njegovoj krvi bio je izuzetno nizak, a broj leukocita izuzetno visok, što odgovara simptomima raznih bolesti, uključujući leukemiju, upalu pluća, kao i nekih bolesti krvi.

FREKVENCIJSKO ORUŽJE

Uporaba otrova, kancerogenih supstanci, virusa i bakterija je vjerojatno samo vrh ledenog brijega. U vrijeme ogromnog tehnološkog napretka, kako javnog tako i tajnog, upotreba različitog “energetskog” i “frekvencijskog” oružja ne predstavlja više samo domenu znanstveno-fantastičnih filmova, već, najvjerojatnije, našu svakodnevnicu.

Postoje brojna svedočansta o upotebi elektromagnetskih valova koji su izazivali depresiju i druge psihičke poremećaje i koji su često korišteni tijekom rata u Iraku. Još 1953. godine Rusi su koristili neko tajno mikrovalno oružje i njime napali službenike američke ambasade u Moskvi, i ono je bilo toliko učinkovito da je gotovo trećina njih kasnije umrla od različitih oblika karcinoma.

Nikolas Maduro

A ako je točno da je još tada postojala tehnologija kojom je to moglo učiniti, ostaje nam samo da se pitamo što li sve postoji danas, šezdeset godina kasnije

Možda će neke odgovore na ova pitanja dati istraga pokrenuta u Venecueli. U svojoj izjavi koju je prenijela agencija “Reuters”, Nicolas Maduro, bivši potpredsjednik Venecuele, koji je poslije Chavezove smrti, preuzeo na sebe rukovođenje zemljom, bio je izričit i nedvosmislen: “Otkrit istinu. Vjerujemo da su našeg zapovjednika Chaveza otrovale sile mraka koje su ga željele skloniti s puta “, rekao je Maduro. Priđimo bliže malo ovim prostorima…Niti jedan od glavnih aktera balkanskog rata danas nije živ !? Pitajmo se od čega su umrli.
 

*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(vestinet, youtube.com/uredio: nsp)

Državi je potrebno, ako pravilno tumačim njeno raspoloženje, i ona zahtjeva hrabro, uporno eksperimentiranje. Zdrav razum nalaže da izaberemo jednu metodu i da ju isprobamo; ako ne uspije, to pošteno priznamo i probamo drugu. Ali prije svega, da nešto probamo.

Pet godina je prošlo od kolapsa banke Lehman Brothers, 15. rujna 2008. Od tada je doveden u pitanje legitimitet kapitalizma kao načina društvenog organiziranja; obećanje kapitalizma o prosperitetu, društvenoj pokretljivosti i demokraciji izgubila su kredibilitet.

Ali nije nastupila radikalna promjena. Sustav je redovito primao udarce, ali je preživio. Dio cijene za nedostatke kapitalizma plaćen je ukidanjem nekih socijalnih prednosti koje su od njega ranije izvojevane. “Tržišni fundamentalisti su promašili u svakom pogledu – pa ipak potpuno dominiraju političkom scenom, više nego ikad ranije”, piše američki ekonomist Paul Krugman. Sustav se još uvijek drži , iako je na režimu automatskog upravljanja, a to nije zasluga njegovih protivnika. Što se dogodilo? Što se može učiniti?

Antikapitalistička ljevica odbacuje ideju ekonomske neizbježnosti jer razumije da ekonomiju oblikuju političke sile. Trebalo je shvatiti da financijska katastrofa 2007.- 2008. neće prokrčiti put ka njenim ciljevima.

Presedan iz tridesetih godina prošlog stoljeća ukazao je na sljedeće: ovisno od nacionalnih okolnosti, društvenih saveza i političkih strategija, ista ekonomska kriza proizvela je takve različite ishode kao što su dolazak Hitlera na vlast u Njemačkoj, američki New Deal, Front populaire u Francuskoj i praktički ništa u Britaniji. Osamdesetih godina, u samo nekliko mjeseci razlike, Ronald Reagan je ušao u Bijelu kuću, a Francois Mitterand u Elizejsku palaču; 2010. je Barack Obama je uspio osvojiti drugi mandat, dok Nicolas Sarkozy nije. Ovo nam govori da sreća, talent i politička strategija nisu dodatne varijable koje mogu biti potisnute društvenom strukturom određene države ili stanjem njenog gospodarstva.

Pomicanje svjetske osovine nakon financijske krize obilježilo je i ulazak proizvođača i potrošača iz Kine, Indije i Brazila u kapitalističku igru. Oni su poslužili kao rezervisti upravo u trenutku kada se činilo da sustav umire. U proteklih 10 godina, udio glavnih zemalja u razvoju u globalnoj proizvodnji porastao je sa 38% na 50%. Nove svjetske radionice postale su ujedno i neka od najvažnijih svjetskih tržišta: od 2009, Njemačka izvozi više robe u Kinu nego u SAD.

Postojanje nacionalnih srednjih klasa i implementacija nacionalnih rješenja sada nailazi na prepreku u vidu svjetskih vladajućih klasa koje nastupaju u sprezi. Osim u slučaju da još uvijek vjerujete u antiimperijalizam šezdesetih, teško je računati na političku elitu Kine, Rusije i Indije za progresivna rješenja današnjih problema, jer su one jednako grabežljive i pokvarene poput svojih zapadnih kolega.

Međutim, obnova kapitalizma nije bila univerzalna. Sociolog Immanuel Wallerstein piše: “Latinska Amerika je bila prvak svjetske ljevice u prvom desetljeću 21.stoljeća … stranke ljevice ili lijevog centra dobile su nevjerojatan niz izbora u ovom desetljeću. I kolektivno, latinoameričke vlade su prvi put napravile značajnu distancu prema SAD. Latinska Amerika je postala relativno samostalna geopolitička sila.”

Krčenje puta za tržišta

U svakom slučaju, regionalnu integraciju, koju smjeliji mislioci smatraju uvertirom za “socijalizam 21. stoljeća”, drugi vide kao još samo jedan korak ka stvaranju jednog od najvećih svjetskih tržišta. Ova igra je još uvijek otvorenija u bivšem američkom dvorištu nego unutar dezorijentirane Europske unije. Latinska Amerika je preživjela šest pokušaja puča za manje od 10 godina, u Venecueli, Haitiju, Boliviji, Hondurasu, Ekvadoru i Paragvaju, možda zato što su političke promjene koje donosi ljevica zaista poljuljale društveni poredak i transformirale svakodnevni život.

Ove promjene su pri tom pokazale da alternativa stvarno postoji, da nije sve izgubljeno, ali da su za stvaranje uvjeta za uspjeh neophodne strukturne, političke i ekonomske reforme. Takve reforme bi probudile radničku klasu, koja je uslijed nedostatka mogućnosti svedena na apatiju, misticizam ili puko preživljavanje, i također bi mogle ponuditi način za borbu protiv ekstremne desnice.

Koje strukturne transformacije bi bile prave? Neoliberali su toliko uspješno usadili ideju da alternativa ne postoji da su u nekim slučajevima uvjerili protivnike da izgube iz vida vlastite prijedloge. Idemo pretresti neke od njih, imajući na umu činjenicu da što su ambicioznije utoliko je važnije priviknuti se na njih što prije, kao i činjenicu da njihovu moguću oštrinu treba usporediti s brutalnošću društvenog poretka koji bi trebali zamijeniti.

Kako se postojeći poredak može obuzdati, pa zatim preokrenuti? Proširenje neprofitnih i no-cost sektora moglo bi brzo odgovoriti na ovaj izazov. Ekonomist Andre Orlean ističe da u 16. stoljeću “zemljište nije bilo trgovačka roba, nego zajedničko dobro o kome se nije pregovaralo, što objašnjava silinu otpora zakonima o ograđivanju pomoću kojih je izvršena aproprijacija zajedničkih pašnjaka … Ista stvar se danas događa s komercijalizacijom ljudskih bića. Ljudski organ ili krv nisu roba, ali da li će postati ?”

Da bismo provjerili ovu tendenciju, trebalo bi definirati osnovne potrebe – smještaj, hranu, kulturu, komunikaciju, prijevoz – demokratski, da ih financiramo kolektivno i osiguramo svima. Sociolog Alen Akordo preporučuje “proširivanje javnih usluga brzo i kontinuirano, do one točke kada one obuhvaćaju sve osnovne potrebe ‘besplatno’, u skladu s njihovom povijesnom evolucijom, što je ekonomski zamislivo samo ukoliko se svi resursi i bogatstva korišteni i proizvedeni kolektivnim trudom vrate u zajedničko vlasništvo”. Umjesto da pretvaramo zahtjeve u gotovinu značajnim podizanjem nadnica, ponuda bi bila socijalizirana i nove pogodnosti garantirane svima.

Kako izbjeći zamjenu tržišne tiranije državnim apsolutizmom? Sociolog Bernard Frio predlaže izbor iz modela narodnih postignuća za koja znamo da funkcioniraju: socijalno osiguranje, na primjer, na koje se vlade svih boja sada obrušavaju. Ovaj “već postojeći osloboditelj” , zahvaljujući principu doprinosa, redistribuira značajan dio bogatstva, financira mirovine i liječenje i nadoknadu za nezaposlene. Doprinosi za socijalno osiguranje razlikuju se od poreza koje prikuplja i troši država, i ne dovode do akumulacije kapitala; u početku su ga organizirali sami poslodavci. Zašto ne otići dalje?

Tri prednosti

Takav svjesno agresivni program donio bi neke prednosti: politički, ne bi ga mogli kooptirati neoliberali ili ekstremna desnica, iako bi ujedinio vrlo široku društvenu koaliciju; ekološki, izbjeglo bi se kejnzijansko resetiranje, koje bi produžilo postojeći model i dovelo do “ubrizgavanja novca u bankovne račune, samo da bi ga reklamna policija preusmjerila u tržišnu potrošnju”. Također bi za prioritete postavilo potrebe koje nisu zadovoljene proizvodnjom robe u zemljama s niskim nadnicama. Donijelo bi i jednu demokratsku prednost: obrana kolektivnih prioriteta (što je besplatno a što nije) više neće biti isključivo pravo političara, dioničara i intelektualaca iz istog društvenog staleža .

Pristup ove vrste urgentno je potreban. U današnjem uređenju globalnih političkih odnosa, ubrzavanje automatizacije industrijskog rada i usluga stvara rizik nastanka novog oblika profita od kapitala (kroz snižavanje troškova rada) i masovne nezaposlenosti sa smanjenim beneficijama za nezaposlene.

Amazon i veliki pretraživači svakodnevno pokazuju kako stotine milijuna potrošača spremno prepuštaju robotima da im izaberu slobodne aktivnosti, odmore, lektiru i glazbu. Knjižari, novine i turističke agencije plaćaju cijenu. Dominic Barton, generalni direktor tvrtke McKinsey, ističe da su “10 najvećih kompanija na internetu, uključujući Google , Facebook i Amazon otvorile jedva 200.000 radnih mjesta” , ali su zaradile “stotine milijardi dolara u tržišnoj kapitalizaciji”.

Da bi riješila nezaposlenost, vladajuća klasa povećava rizik scenarija na koji je upozoravao filozof Andre Gorc – uporna uzurpacija područja u kojima još ne vlada profitni motiv: “Gdje će transformacija svih aktivnosti u profitno orijentirane aktivnosti – koje postoje zbog njihovog profita, s ciljem maksimalnog prihoda – prestati? Koliko još krhke barijere mogu izdržati protiv profesionalizacije roditeljstva, komercijalne oplodnje, prodaje djece i trgovine organima ?”

Pitanje duga zahtijeva razotkrivanje njegove političke i socijalne pozadine. U povijesti je česta pojava država koju vjerovnici drže u ropstvu, a ona se oslobađa da bi izbjegla nametanje beskonačne štednje svom narodu. Sovjetska republika je odbila priznati dugove svojih carskih prethodnika. Remon Poincaré je spasio franak devalvacijom od 80 posto, krešući dužničko opterećenje Francuske, koje je zatim moglo da se isplati u pojeftinjenoj valuti. Poslije rata , SAD i Britanija nisu uvele štednju; pustile su inflaciju i skoro prepolovile svoje javne dugove.

Od tada, kroz dominaciju monetarizma, bankrot je postao himna, inflacija (čak i kad se približi nuli) zlo protiv kojeg se treba boriti, a devalvacija ne dolazi u obzir. Zajmodavci su oslobođeni rizika neplaćanja, pa ipak i dalje naplaćuju svoje “kreditne premije”. “U povijesnim situacijama prezaduženosti” , pisao je ekonomista Frederick Lordon, “izbor se svodi na strukturno prilagođavanje u korist vjerovnika ili njihovu propast”. Djelomično ili potpuno otpisivanje duga lišilo bi imovine rentijere i financijere, bez obzira na njihovu nacionalnost, nakon što im je sve bilo predano .

Omča oko vrata društva brže bi se olabavila kada bi se mogli povratiti porezi koje je razorila 30 – godišnja vladavina neoliberalizma – ne samo podrivanjem progresivnog oporezivanja i povećanjem utaja, nego i kroz stvaranje strukture gdje se polovica međunarodne trgovine dobara i usluga odvija preko poreznih utočišta. U korisnike ovog uređenja ne ubrajaju se samo ruski oligarsi i bivši francuski ministar ekonomije, nego i tvrtke s državnom zaštitom ( i utjecajem u medijima ) kao što su Total, Apple, Google, Citigroup i BNP Paribas.

Izgubljeni prihod

U Europskoj uniji, gubitak koji pogađa društvo u cjelini – kao rezultat pravnih aktivnosti poput porezne optimizacije, “transfernih cijena” (koje omogućavaju lokalizaciju profita podružnica u niskoporeznim područjima), i iseljenja sjedišta tvrtki – dostiže možda i 1.000 milijardi eura. U nekim zemljama , izgubljeni prihod je veći od nacionalnog duga.

U Francuskoj, kako mnogi ekonomisti tvrde, “čak i kad bi se povratila samo polovica te svote, proračun bi bio uravnotežen bez žrtvovanja mirovina, radnih mjesta u javnom sektoru, ili budućih ekoloških investicija”. Povrat ovog novca, redovito najavljivan i odlagan (a vrijedi mnogo više od “prijevare socijalnog”), bio bi popularan i egalitaran, jer obični porezni obveznici ne mogu smanjiti svoj ​​oporezivi prihod plaćanjem fiktivnih naknada filijalama na Kajmanskim otocima.

Mnoge opcije predložene u listu Le Monde diplomatique mogle bi se dodati na popis prioriteta: zamrzavanje visokih plaća, zatvaranje burze, nacionalizacija banaka, problematiziranje slobodne trgovine, napuštanje eura, kontrola kapitala. Zašto se onda fokusirati na no-cost sektor, preuređenje javnog duga i obnovu poreza? Zato što je, da bi se razradila strategija, utvrdila njena društvena baza kao i uvjeti u kojoj se može politički realizirati, bolje izabrati mali broj prioriteta nego sastaviti popis zahtjeva za izvođenje gnjevne rulje na ulicu, koja bi se razbježala poslije prve oluje.

Napuštanje eura sigurno zaslužuje se naći na popisu (vidi Frédéric Lordon, No currency without democracy). Svi su svjesni činjenice da zajednička valuta i institucionalna i pravna rješenja koja je podržavaju (neovisna središnja banka, pakt za stabilnost) isključuju svaku mjeru borbe protiv rastućih nejednakosti i podrivanja suverenosti od strane vladajuće klase podređene zahtjevima financijskih krugova.

Problematiziranje zajedničke valute, koliko god neophodno, ne jamči uspjeh u tim područjima, što pokazuju ekonomske i socijalne mjere u Velikoj Britaniji i Švicarskoj. Napuštanje eura, poput protekcionizma, ovisilo bi od političke koalicije u kojoj bi se našli i najbolji i najgori, a trenutno najgori prevladavaju. Univerzalna naknada, veliko rezanje javnog duga i obnova poreza omogućili bi postizanje velikih ili većih rezultata, dok bi se izbjeglo stvaranje nepoželjnih saveza.

Bilo bi besmisleno tvrditi da bi takav “program” osvojio većinsku potporu u bilo kojem parlamentu na svijetu. Njegova radikalna odstupanja od statusa quo krše mnoge propise koji se smatraju nepovredivim. Međutim, neoliberalima nije manjkalo hrabrosti kada je trebalo da se spašava njihov sustav. Nisu ustuknuli ispred mogućnosti značajnog porasta duga, za koji su ranije upozoravali da će podići kamatne stope; niti pred snažnim fiskalnim stimulansom, za koji su tvrdili da će raspiriti inflaciju; niti pred podizanjem poreza, nacionalizacijom propalih banaka, obaveznim podizanjem rezervi na štednju ili ponovnim uvođenjem kontrole kapitala na Cipru.

Ono što vrijedi za njih trebalo bi vrijediti i za nas, ali mi patimo od prevelike skromnosti … Ni fantazije o povratku u prošlost kao ni nade u ublažavanje katastrofa neće obnoviti samouvjerenost niti se izboriti s rezignacijom nad nedostatkom drugog izbora osim smjenjivanja desnice i ljevice koje jednako provode praktično isti program.

Hrabrost je potrebna

Dakle, jeste – hrabrost je potrebna. Pišući o životnoj sredini 1974 Andre Gorc je pozvao na “politički napad na raznim razinama za preotimanje kontrole (od kapitalizma) i suprotstavljanje potpuno drugačijim planiranjem društva i civilizacije”.

Objasnio je da je važno izbjeći ekološku reformu na račun socijalnih uvjeta: “Ekološka borba će možda kapitalizmu stvoriti probleme i primorati ga na promjenu; ali kada, nakon dugog opiranja silom i lukavstvom, konačno popusti jer je ekološka točka bez povratka neizbježna, on će inkorporirati ova ograničenja kao što je inkorporirao nekadašnja ograničenja … kupovna moć ljudi će se smanjivati ​​i sve će se odigrati tako da se račun za borbu protiv zagađenja podenese ljudima koji su morali kuppovati proizvode”.

Od tada, sustav je pokazao otpornost u stvaranju tržišta za borbu protiv zagađenja. U Shenzhenu, mali zagađivači prodaju drugim tvrtkama pravo na prekoračenje propisane kvote. Za to vrijeme, zagađeni zrak ubija preko milijun Kineza godišnje.

Ideja za preusmjeravanje svijeta na dobar kolosijek ima na pretek, ali kako izbjeći da se one ne pretvore u još neke neostvarene mogućnosti? U skorije vrijeme, društveni poredak je pretrpio mnoge izazove, od arapskih ustanaka do pokreta “Indignados”. Od velikih demonstracija protiv rata u Iraku 2003 desetine milijuna prosvjednika izašlo je na ulice, od Španjolske do Izraela i od SAD, do Turske i Brazila. Oni su privukli pažnju, ali nisu mnogo postigli. Njihov strateški neuspjeh može nam pomoći u budućim planovima.

Velike protestne koalicije moraju učvrstiti brojnost i izbjeći razdiruće pitanja. Svi znaju koje će teme vjerojatno pokidati saveze, koji često nemaju čvršću osnovu od dobronamjernih ali maglovitih ciljeva, kao što je bolja raspodjela bogatstva, manje štetni oblik demokracije i ukidanje diskriminacije i autoritarizma.

Kako se društvena baza pristalica neoliberalne politike smanjuje, a srednja klasa sada plaća cijenu kroz nesigurnost, slobodnu trgovinu i skupo visoko obrazovanje, sastavljanje velike koalicije postaje lakše.

Ali kada se ona jednom sastavi, što može učiniti? Zahtjeve koji su previše uopćeni ili previše brojni teško je pretočiti u politiku i uklopiti u bilo kakav dugoročan plan. “Na sastanku svih vođa socijalnih pokreta”, rekao nam je Artur Enrique, bivši predsjednik Ujedinjene radničke centrale, najvećeg brazilskog sindikata, “sakupio sam od svih papire. Plan sindikalnih organizacija imao je 230 točaka, seljačkih 77 … Kad sam ih sve sabrao, imali smo preko 900 stavki. I postavio sam pitanje: što zapravo možemo učiniti sa svim ovim?

“U Egiptu, vojska je dala odgovor. Većina Egipćana bila je protiv predsjednika Morsija iz dobrih razloga, ali kako nisu imali zajednički cilj osim njegovog obaranja, prepustili su vlast vojsci, uz rizik da će sada postati njezini taoci, a kasnije možda i njene žrtve. Kad nemate kartu, to često znači da se oslanjate na one koji je imaju.

Spontanost i improvizacija mogu proizvesti revolucionarni trenutak, ali ne jamčiti revoluciju. Društvene mreže su potaknule horizontalnu organizaciju demonstracija, a odsustvo formalne organizacije im je omogućilo da izbjegnu policijski nadzor, bar privremeno. Ali vlast se još uvijek osvaja kroz piramidalne strukture, novac, aktiviste, izbornu mašineriju i strategiju: koji društveni blok i koji savez za koji projekt? Akardova metafora je relevanta: “Svi dijelovi satova poredani na stolu neće omogućiti nekom tko nema uputstvo da napravi sat. Uputstvo za sklapanje je strategija. U politici možete vikati ili možete razmišljati kako da spojite dijelove”

Odnos prema vlasti

Satna strategija bilo bi definiranje glavnih prioriteta, rekonstruiranje debate o njima i prestanak kompliciranja stvari da bi se dokazala nečija pamet. “Revolucija po modelu Wikipedije, gdje svako dodaje sadržaj” neće popraviti sat. Posljednjih godina, lokalne difuzne grozničave akcije proizvele su opoziciju zaljubljenu u sebe, nestrpljiv i nemoćan spektar, i razočaranja. Budući da je srednja klasa često noseći stup ovih pokreta, takva nepouzdanost nije iznenađujuća: ona sklapa savez s radničkom klasom samo u krajnjoj nuždi, i to pod uvjetom da brzo ponovno preuzme kontrolu.”

Postavlja se i pitanje odnosa prema vlasti, sve češće. Sada kad više nitko ne zamišlja da će velike partije i postojeće institucije promijeniti neoliberalni poredak, javlja se iskušenje da se u fokus stavi promjena uma umjesto promjene struktura i propisa i da se napusti nacionalni teren, preusmjeravanjem na lokalnu razinu za stvaranje probnog područja za buduće pobjede. “Jedna skupina računa na (društvene) pokrete, na raznovrsnost bez centralne organizacije” , piše Volerstin. “Druga tvrdi da bez promjene političke vlasti ne možete promijeniti ništa. Sve vlade u Latinskoj Americi vode ovu raspravu”.

Poteškoće u prvoj strategijom su znatne. Postoji povezana vladajuća klasa, svjesna svojih interesa, koja gospodari terenom i raspolaže silom, dok su na drugoj strani mnoga udruženja, sindikati i partije, gdje svatko brani svoju stranu, svoju jedinstvenost i samostalnost, jer se boje da će ih progutati politička vlast.

Možda i boluju od internetskih iluzija, uslijed kojih zamišljaju da su značajni jer imaju web – stranica. Ono što nazivaj “mrežnom organizacijom” postaje teorijska maska ​​za odsustvo organizacije i strateške misli, budući da mreža nema nikakvu realnost izvan cirkuliranja elektroničkih poruka koje svi prosljeđuju ali ih nitko ne čita.

Veza između društvenih pokreta i institucionalnih kanala, protuteža vlastima i partijama, oduvijek je bila problematična. Sada kad više ne postoji glavni cilj, opća linija – i manje nego ikad partija ili skupina koja je oličava – neophodno je da se “razmisli o tome kako stvoriti globalno počevši od partikularnog”.

Definiranje prioriteta koji se izravno opiru vlasti kapitala omogućilo bi da se naoružaju osjećaja , da se napadne centralni sustav i da se identificiraju političke snage koje to mogu izvesti.

S druge strane, uvijek će biti važno zahtijevati od njih da birači mogu, putem referenduma, izbaciti svoje predstavnike prije nego što im istekne mandat; od 1999. u ustavu Venecuele zapisana je takva odredba. Mnogi šefovi država su donosili krupne odluke (granica za umirovljenje, vojna obveza, ustavni ugovori) bez narodnog mandata. Tako bi ljudi stekli pravo kazniti vlastodršce, a da to ne bude samo vraćanje na vlast klonova onih koji su već izigrali povjerenje naroda.

Da li je dovoljno čekati pravi trenutak? “Početkom 2011 bilo je samo šestero ljudi koji su još uvijek bili u CPR [Kongres za republiku]“, prisjeća se predsjednik Tunisa Monsef Marzuki. “Ali to nije spriječilo ovu partiju da osvoji drugo mjesto na demokratskim izborima u Tunisu nekoliko mjeseci kasnije. “U današnjem kontekstu, rizik od pasivnog idealističkog čekanja jeste da bi oni manje strpljivi, manje kolebljivi i opasniji mogli iskoristiti trenutak i zlouporabe, za svoju korist, gnjev koji traži metu, ne nužno pravu. Pošto se posao društvenog razbijanja nikad ne završava sam od sebe, čvorišta i centri otpora (neprofitne aktivnosti, javne službe, demokratska prava) koji bi mogli biti nositelji mogućeg trijumfa, riskiraju da u međuvremenu budu uništeni, umanjujući time šanse za kasniju pobjedu.

Igra nije završena. Neoliberalni san je izgubio status apsoluta i ideala, bez kojeg će njegovi društveni projekti venuti i nestati. Sada može jedino proizvoditi privilegije i hladna, mrtva tijela. Promjena će doći. Svatko od nas može pridonijeti njenom ubrzanju.
 
(pescanik.net/uredio:nsp)