Nakon britanske odluke o napuštanju Europske unije, pobjeda Donalda Trumpa novi je veliki znak otpora svjetskog stanovništva globalizaciji i slobodnoj trgovini

Republikanski kandidat Donald Trump pobijedio je na izborima za funkciju predsjednika jedne od najvećih svjetskh ekonomija šireći poruke protiv slobodne trgovine i trgovinskih sporazuma za koje tvrdi da su štetili američkim radnicima.

Te poruke naišle su na odobravanje američkih glasača koji nisu osjetili ponovni rast američkog gospodarstva, te koje su privukla Trumpova obećanja o reviziji trgovinskih ugovora i povratku poslova, piše agencija France Presse.

Trumpova pobjeda stiže u vrijeme ključno za nekoliko sporazuma o slobodnoj trgovini poput Transatlantskog trgovinskog i investicijskog partnerstva (TTIP) između Europske unije i SAD-a.

“Globalna ekonomija se muči. Svi oni koje to pogađa smatraju da je za to kriva globalizacija”, tvrdi Seiji Katsurahata, ekonomist s tokijskog Dai-ichi Life Research Instituta, prenosi AFP.

S tim se slaže francuski ekonomist Thomas Piketty, poznat po knjizi nazvanoj “Kapital” koja tvrdi da ekonomska nejednakost raste dok investitori zarađuju više novaca od sveukupnog gospodarskog rasta. “Radnička klasa vjeruje kako posebice oni plaćaju troškove globalizacije”, rekao je Piketty za AFP.

Korporacije i njihovi interesi

Takve stavove vjerojatno potiče i činjenica da se o trgovinskim sporazumima raspravlja iza zatvorenih vrata, zbog čega se narod osjeća izdanim i u velikom broju prosvjeduje na europskim ulicama.

“Smatram da postoji mišljenje, koje je po meni točno, da su te trgovinske sporazume smislile korporacije za svoje interese”, naglasio je Nobelom nagrađeni ekonomist Joseph Stiglitz tijekom nedavnog posjeta Parizu.

Međunarodni pritisci da se sve više uklanjaju prepreke slobodnoj trgovini ogorčili su velik dio stanovništva u industrijskim državama koji su izgubili poslove ili im plaće stagniraju.

Na iznenađenje mnogih političkih vođa, bijes zbog imigracije i drugih naličja globalizacije u lipnju je rezultirao odlukom britanskih građana da napuste Europsku uniju.

MMF gura globalizaciju prema naprijed

S druge je strane Međunarodni monetarni fond (MMF), koji širenje slobodne trgovine vidi kao glavni pokretač globalnog ekonomskog rasta od kraja Drugog svjetskog rata, prošlog mjeseca pozvao svjetske čelnike da nastave djelovati u smjeru daljnje globalizacije.

“Znamo da se tijekom godina pokazalo da globalizacija djeluje, da je velikom broju ljudi donijela mnogo dobrobiti”, rekla je predsjednica MMF-a Christine Lagarde, dodavši kako “smatraju da nije vrijeme za protivljenje globalizaciji”.

No čini se da su joj se američki glasači ipak usprotivili.

Demokratska predsjednička kandidatkinja Hillary Clinton čak je i pokušala iskoristiti bijes stanovništva protiv globalizacije napadajući Transpacifičko partnerstvo (TPP), sporazum o slobodnoj trgovini kojeg je ranije podržavala.

Ključan trenutak za Trumpovu pobjedu

Trumpova pobjeda stiže i u kritičnom trenutku za taj trgovinski sporazum između 12 država Azije, Oceanije i obiju Amerika. Sporazum je već potpisan, no još ga trebaju ratificirati američki zastupnici.

“TPP i TTIP su mrtvi”, smatra Paul Ashworth, glavni ekonomist u neovisnoj makroekonomskoj istraživačkoj agenciji Capital Economics.

Trump je obećao i da će mijenjati NAFTA-u, sporazum između SAD-a, Kanade i Meksika.

Holger Schmieding, ekonomist banke Berenberg, tvrdi kako će “Trumpova pobjeda pogoršati dosad relativno suzdržanu težnju prema protekcionizmu u zapadnom svijetu”. Rezultat toga, smatra Schmieding, je usporavanje potencijalnog gospodarskog rasta.

Francuska i Njemačka su iduće žrtve?

Iduće žrtve vala nezadovoljstva slobodnom trgovinom mogle bi biti Francuska i Njemačka koje iduće godine očekuju izbori.

Pariz je u utorak Berlinu poslao niz prijedloga kojim bi učinili trgovinske sporazume demokratskijima i transparentnijima.

“Europi danas prijete vrlo opasna unutrašnja iskušenja i tendencije”, rekao je francuski ministar trgovine Matthias Fekl govoreći o nekoliko krajnje desnih pokreta nastalih u Europi koji stječu sve veću popularnost na temelju nezadovoljstva nastalog zbog problema europskih ekonomija.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(dnevnik.hr)

“EURO JE PRVOTNI GRIJEH EU, NJENA GLAVNA GREŠKA KOJA SE PRETVORILA U KATASTROFU”

Nobelovac Joseph Stiglitz – jedan od najcjenjenijih ekonomista u svijetu – ponovno je mračnim bojama naslikao budućnost Europske unije.

Kako prenosi Dailymail.co.uk, predočio je: “Euro je prvorodni grijeh EU, njezina glavna greška koja se pretvorila u katastrofu”.

Stiglitz naglašava da je nepromišljena politika lidera EU zemlje juga Europe već dovela do najdublje krize u novijoj povijesti, izbacivši milijune ljudi na “deponiju nezaposlenosti” i učinivši ih lakim plijenom desnih ekstremista.

Stiglitz je eksplicitan: sadašnja politika EU vodi ka katastrofi.

On posebno ukazuje da će u Italiji uskoro biti održan referendum o ustavnim promjenama koji može – ako ishod glasovanja ne bude ono što premijer Mateo Renzi želi – razoriti krhki finansijskki sustav zemlje. A to onda može imati domino-efekt diljem Europe i “eksperiment euro” suočiti s krahom.

Američki nobelovac upozorava: “Uvođenje eura je bilo luđački glupa ideja od samog početka. Potpuno je bezumlje uvoditi zajedničku valutu za više od 20 zemalja – bez ikakve financijske unije i bez garancija da će svaka od njih igrati po zajedničkim pravilima. Europski političari su tvrdili da će euro zbližiti države-članice, ali je sve postalo gore nego dotad”.

Za primjer je naveo: da je u trenutku uvođenja eura BDP Portugala bio 57 posto njemačkog BDP-a, a da je sada – 48 posto. Stiglitz zato podvlači: euro je bogate zemlje učinio bogatijima, a siromašne – još siromašnijim.

Po njegovim računicama, od eura su najviše profitirali njemački izvoznici koji su svojim proizvodima doslovno preplavili Južnu i Istočnu Europu.

Stiglitz smatra da je euro “smirio” gordu neovisnost zemalja poput Grčke i Portugala jer od samog svog početka nikada nije bio “ekonomska ideja”:

“Da je to bio čisto ekonomski projekt – euro bi bio zaboravljen prije mnogo godina. Ne, to je uvijek bio politički instrument koji je svezao Europu u potjeri za glavnim franko-germanskim federalnim idealom.

Euro je – u svojoj čistoj surovosti – Grke lišio mogućnost da devalvacijom postanu konkurentniji u inozemstvu. Euro liči na zlatni standard”.

Stiglitz navodi da je bivši grčki ministar financija Janis Varufakis jedini među kolegama u EU bio profesionalni ekonomist i da je jedini znao o čemu govori, kritizirajući politiku razrađenu u Bruxellesu i Berlinu. Zato je bio prinuđen da podnese ostavku:

“I to se dogodilo zato što u samom središtu europskog projekta postoji duboko odsustvo privrženosti demokraciji. Indikativno je da su referendumi o uzimanju eura održani samo u dvije zemlje EU – u Danskoj i Švedskoj – i u obje je jedinstvena europska valuta bila odbačena. Druge zemlje nisu bile u prilici da glasaju, pa su bile prisiljene progutati euro”.

Stiglitz smatra da za euro postoje samo dva puta.

Prvi je da Njemačka, kao lokomotiva EU, na sebe preuzme teret svih socijalnih projekata. Međutim, on vjeruje da je to malo vjerojatno.

Drugo rješenje je da se film vrati natrag. Euru je samo 17 godina, to je loše razrađena ideja koja ne funkcionira. Bolje je – upozorava Stiglitz – odustati od eura radi spašavanja Europe”.

On priznaje da u ovom drugom slučaju također postoji problem: “Europska elita je otišla predaleko da bi priznala vlastiti poraz.

Merkel i Hollande su nanijeli takvu štetu ekonomijama naroda Južne Europe da naprosto ne mogu sami sebe natjerati da priznaju da nisu bili u pravu i sve započeti ispočetka.

Oboje su svoj politički kapital, slavoljubivost i utopijske nade stavili iznad sreće i prosperiteta portugalskih piljara, grčkih ribara, španjolskih liječnika i talijanskih domaćica. A gubitnici, uostalom, neće ni biti političari već obični Europljani”.
 
(fakti.org)

Socijalne razlike počele su se produbljivati osobito nakon 1990.. Otkako je nestala prijetnja komunizma, po svemu sudeći, nekoć uljuđeni kapitalizam se razulario i počeo gubiti ljudsko lice, posvetivši se isljučivo povećanju profita

Nejednakosti u svijetu poprimaju vrtoglave razmjere. Bill Gates – osnivač Microsofta i najbogatiji čovjek u SAD-u i svijetu – u posljednjih je šest godina udvostručio svoju imovinu koja se danas procjenjuje na 79 milijardi dolara.

Njegovo je bogatstvo gotovo jednako onome što ima 20 posto »najsiromašnijih« Amerikanaca. Četiri Amerikanca na vrhu ljestvice najbogatijih – Bill Gates, Warren Buffet, David Koch i Charles Koch, koji su teški 237 milijardi dolara – imaju gotovo jednaku imovinu kao i 40 posto stanovništva SAD-a, piše ovih dana američki MarketWatch.

Neki kažu da Gatesa ne bi trebalo prozivati, jer je postao veliki dobrotvor koji milijarde dolara ulaže u humanitarne svrhe. No, drugi upozoravaju da nije problem u Gatesu, nego u današnjem sustavu koji omogućuje stvaranje tako velikih nejednakosti. Na to upućuju i alarmantni rezultati istraživanja Oxfama, koje ta humanitarna organizacija objavljuje svakog siječnja, uoči sastanka u Davosu, gdje se okuplja svjetska financijska i ekonomska elita.

Nova krajnost

Globalna kriza nejednakosti dostiže nove krajnosti. Najbogatijih jedan posto stanovništva sada ima više bogatstva nego ostatak svijeta. Moć i privilegije koriste kako bi ekonomski sustav prilagodili i iskrivili tako da bi se povećao jaz između bogatih i svih ostalih, kaže Oxfam.

Prošle godine 62 najimućnija pojedinca imala su jednako bogatstvo kao 3,6 milijardi ljudi, odnosno kao siromašnija polovina čovječanstva. Za usporedbu, godinu dana ranije 85 pojedinaca »pokrivalo« je bogatstvo polovine čovječanstva, a 2010. takvih je bilo 388, procjenjuje Oxfam.

Isticanje imovinskih nejednakosti obično se pripisuje ljevičarima, jer oni često pokazuju veliku socijalnu osjetljivost. No, razmjeri koje nejednakosti poprimaju u posljednja četiri desetljeća – otkako se počeo urušavati komunizam i otkako su pobijedili slobodno tržište i kapitalizam – počele su duboko zabrinjavati sve misleće ljude, neovisno o stranačkim i političkim ukusima te svjetonazorima, pa i papu Franju.

Poruka Rothschilda

Javila se čak i Lyn Forested de Rothschild, pripadnica jedne od najbogatijih obitelji u povijesti čovječanstva, koja se danas zauzima za drukčiji kapitalizam, onaj koji bi djelovao u korist svih ljudi, a ne samo nekih.

Izvješće Oxfama još je jedan pokazatelj da je nejednakost dostigla šokantne ekstreme i da nastavlja rasti. Vrijeme je da svjetski vođe modernog kapitalizma, zajedno s našim političarima, porade na promjeni sustava tako da ga učine pravednijim i održivijim, poručila je ta gospođa svjetskoj eliti u Davosu. Bilo je to točno prije godinu dana. U međuvremenu nije učinjeno gotovo ništa. Prošlog tjedna isti ljudi ponovno su se sastali u tom švicarskom zimovalištu, a nejednakosti u svijetu dodatno su se zaoštrile.

Socijalne razlike počele su se produbljivati osobito nakon 1990.. Otkako je nestala prijetnja komunizma, po svemu sudeći, nekoć uljuđeni kapitalizam se razulario i počeo gubiti ljudsko lice, posvetivši se isljučivo povećanju profita. Prema riječima nobelovca Joseph Stiglitza, u zlatnom razdoblju kapitalizma, koje je otprilike trajalo od 1945. do 1980. godine, od njega su svi imali koristi – bogati i siromašni. Vlasti su vodile računa o tome da napreduju svi socijalni slojevi, a najviše je ojačao tzv. srednji sloj, što se osobito vidjelo u SAD-u. U posljednja četiri desetljeća stvari se vraćaju unatrag, srednji sloj propada, a većina stanovništva relativno siromaši.

Od početka osamdesetih

Nekoliko desetljeća poslije Drugoga svjetskog rata plaće u zemljama Zapada neprekidno su realno rasle i poboljšavao se životni standard većine ljudi. Od početka osamdesetih – prema istraživanju Thomasa Pikettyja, vodećeg istraživača nejednakosti u svijetu – zarade manjine (profiti) počele su rasti po stopama tri-četiri puta bržim od rasta gospodarstva.

Na drugoj strani, realne plaće zaposlenih, barem onih u SAD-u, već desetljećima stoje u mjestu, ili padaju, prema američkim istraživanjima. Stanje u SAD-u vrlo je važno, jer su Amerikanci desetljećima diktirali razvoj događaja i u ostalim zemljama. Piketty smatra da »kapitalizam treba spasiti od njega samoga«, i to uvođenjem globalnog poreza na najimućnije.

Ako dohoci onih na vrhu društva nastave rasti tri-četiri puta brže od rasta ekonomije, u sljedećih 50 godina sve bogatstvo pripadat će tankoj međunarodnoj eliti, a srednji sloj će potpuno nestati, upozorio je Piketty, napominjući da rastuće nejednakosti ugrožavaju demokraciju. »Nejednakosti su došle do stupnja gdje mali popravci sustava nisu dovoljni«, dodaje Stiglitz. Razvoj nejednakosti u posljendjih 40 godina je »sistemske prirode«, ocjenjuje taj nobelovac, koji vjeruje da je kapitalističkom sustavu stoga potreban svojevrsni remont.

Možemo završiti u situaciji sličnoj kao u mnogim nerazvijenim zemljama, gdje su nejednakosti tako ozbiljne da bogati moraju živjeti u ograđenim i dobro čuvanim zajednicama te slati djecu na školovanje u SAD kako bih otmičari ne bi kidnapirali, izjavio je Stiglitz u intervjuu portalu EurActiv, misleći na stanje u europskim zemljama.

Zabrinut i MMF

Rastuće nejednakosti mogu koncentrirati političku moć u rukama nekolicine ljudi, dovesti do slabog korištenja ljudskih resursa, do političke i ekonomske nestabilnosti koja odrvaća investitore, pa i do nasilnih sukoba – upozorava skupina stručnjaka Međunarodnog monetarnog fonda u izvješću »Uzroci i posljedice dohodovne nejednakosti« iz lipnja prošle godine. Očito, tema je postala tako goruća da je stavljena i na raspravu kolegija MMF-a, institucije koju neki smatraju zaštitnikom i čuvarom kapitalističkog poretka.

Stručnjaci MMF-a zabrinuti su ponajprije zato što rastuće nejednakosti, propadanje srednje sloja i siromašenje ljudi potkopavaju mogućnosti gospodarskog rasta. Ako bogati povećavaj svoj udio u ukupnom dohotku, gospodarski rast se smanjuje, kažu u MMF-u. Ako siromašniji dio stanovništva povećava udio u dohotku, gospodarstvo se ubrzava, jer se tako povećava potražnja za proizvodima, odnosno kupovna moć stanovništva.

»Udjeli u dohotku, koje imaju siromašni i srednja klasa, glavni su motori rasta«, priznaju stručnjaci MMF-a, preporučujući državama da uvedu više, progesivne poreze na bogate te da stanovništvu omoguće kvalitetno i neprekidno obrazovanje.

Iako to nije službeno mišljenje vodstva MMF-a, objavom izvješća ta je institucija na mala vrata priznala ono što brojni ekonomisti govore već godinama. Rastuće nejednakosti – prelijevanje dohotka bogatoj manjini i sustavno siromašenje većine stanovništva – glavni je uzrok usporavanja gospodarskog rasta i izbijanja ekonomskih kriza. To je i glavni razlog zašto svijet više ne može dosegnuti visoke poslijeratne stope rasta, a nakon krize iz 2008. gospodarstvo čak ne uspijeva stati na čvrste noge.

Prema riječima Stiglitza, svijet je pao u stanje »velike boleštine« – što se osjeća i u Hrvatskoj. Lijek za tu bolest zasigurno nije štednja na većini stanovništva – jer siromašni ljudi ne mogu pokretati gospodarstvo – već u povećavanju njihovih primanja. Izlazu iz »velike boleštine« zasigurno bi pomogla dalekosežna preraspodjela dohotka i reforma financijskog sustava, ali jedini pravi lijek je povećanje ukupne potražnje, tvrdi Stiglitz.
 
(novilist.hr/uredio:NSP)

Ekonomski rat, koji se tijekom Hladnog rata zvao “natjecanje dva sustava”, nije se završio nakon raspada SSSR-a već je postao još otvoreniji

Trenutno SAD vodi taj rat čak i protiv svojih “strateških partnera” u NATO-u i EU kako bi uspostavili svjetski poredak prema svojim pravilima.

Drastičan primjer je upravo nova američka Strategija nacionalne sigurnosti, u kojoj se navodi da zbog očuvanja svjetskog liderstva Washington mora i dalje utjecati na formiranje cijena na svjetskim tržištima, piše portal whattheysayaboutusa.com.

U dokumentu se također spominje i Rusija, koja ima sličnu strategiju. Zbog toga SAD kritiziraju Moskvu. To nije ni čudno. Quod licet Iovi, non licet bovi (što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu).

SAD se čak ni ne trudi glumiti partnera koji igra po istim pravilima sa drugima zemljama. Washington ne štedi ni svoje partnere i saveznike i ne dozvoljava im da razviju vlastito gospodarstvo do nivoa koji bi omogućio konkurirati SAD-u.

EU i dalje trpi posljedice svjetske financijske krize, koja je 2008. počela u SAD-u.

Američka administracija je zapalila Bliski istok i Sjevernu Afriku, ali migranti (i teroristi) su krenuli u Europu, čime su posvađali političke lidere EU. Na kraju krajeva, i državni prevrat u Ukrajini je napravljen kako bi se isključila mogućnost produktivne suradnje EU i Rusije.

Još jedan udarac na ekonomsku neovisnost EU je projekt TTIP (Transatlantsko trgovačko-investicijsko partnerstvo). Za njega aktivno lobiraju SAD i Velika Britanija, koja redovito prijeti da će napustiti EU. Pritom, potpuno je zanemarena činjenica da su prema podacima Europske komisije, 97 posto građana EU protiv TTIP-a, kao i to da je peticiju protiv ovog partnerstva potpisalo tri milijuna ljudi, što je rekord za EU.

Protivnici smatraju da će TTIP povećati moć međunarodnih korporacija, dok će vlade europskih zemalja izgubiti utjecaj na domaća tržišta.

Osim toga, ukidanje carinskih prepreka će otvoriti tržišta europskih zemalja za američku robu, ali ne i obrnutno.

Sličan ugovor (Transpacifičko partnerstvo, odnosno TTP) Washington bi želio potpisati sa 11 država: Kanadom, Čileom, Australijom, Japanom, Bruneja, Vijetnamom, Malezijom, Meksikom, Novim Zelandom, Peruom, Singapurom. Iznimka je Kina, koju SAD inače nisu pozvale da se pridruži TTP.

Dobitnik Nobelove nagrade Joseph Stiglitz smatra da je priča o slobodnoj trgovini “farsa”. TTP je ugovor o uspostavljanju kontrole nad trgovinom i ulaganjima zemalja-sudionica ovog partnerstva – smatra on.

Sa svoje strane, Rusija odgovara na izazove ekonomskog rata tako što ojačava ekonomske veze s Kinom. Kao što je rekao predsjednik ruskog parlamenta Sergej Nariškin, na taj način ideja stvaranja općeeuropskog prostora od Lisabona do Vladivostoka postaje još aktualnija.

Rusija planira za nekoliko godina prijeći na potpuno samostalni ekonomski model i potpuno osigurati svoje potrebe u obrani, prehrambenoj industriji i gospodarstvu, zahvaljujući vlastitim resursima.

Washington pokušava poremetiti njezine planove upravo sad, koristeći sankcije i niske cijene nafte. Za nekoliko godina bit će nemoguće voditi ekonomski rat protiv Rusije, zato se Americi žuri.
 
(sputniknews.com/uredio:NSP)

Vlade će morati plaćati proizvođačima da ne ubijaju njihove građane, upozorava američki nobelovac Joseph Stiglitz nakon potpisivanja sporazuma o slobodnoj trgovini

Američka vlada trijumfuje nakon što je u ponedjeljak potpisala Transpacifički trgovinski sporazum (TTP) s jedanaest zemalja Pacifika (Kanadom, Meksikom, Čileom, Peruom, Japanom, Malezijom, Vijetnamom, Singapurom, Brunejima, Australijom i Novim Zelandom). Sporazum, o kome se pregovaralo u najvećoj tajnosti, potrebno je sada odobriti parlament svake od tih zemalja.

Nobelovac Joseph Stiglitz u tekstu koji objavljuje stranica “Projekt sindikat” upozorava da TTP nije o “slobodnoj” trgovini, već da je njegov smisao da zaštiti interese najmoćnijih poslovnih lobija.

“Nikoga ne treba iznenaditi da američki međunarodni sporazumi proizvode kontroliranu, a ne slobodnu trgovinu. To se događa kada je proces odlučivanja zatvoren za one koji ne dolaze iz svijeta biznisa”, piše Stiglitz.

Ovi sporazumi označavaju daljnji prodor liberalnog kapitalizma koji diktira pravila svjetske trgovine, što podrazumijeva ukidanje carine, gubitak nacionalnog suvereniteta, odustajanje od zaštite domaćih poduzeća i proizvođača i davanje ovlasti stranim investitorima i tvrtkama koja nadilaze ovlasti država. Sporazumi podrazumijevaju i zabranu uvođenja kontrole kapitala i poreza na financijske transakcije.

Što to zapravo podrazumijeva? Stiglitz daje primjer industrije lijekova i ovlasti koje će dobiti farmaceutske tvrtke, što je bila jedna od glavnih točki pregovora.

“Sporazum će regulirati farmaceutsku industriju, ako SAD dobiti sve što hoće”, upozorava nobelovac. Američki laboratoriji će zahvaljujući ovom sporazumu zadržati tijekom dvanaest godina ekskluzivno pravo na lijekove koje proizvode, dok je u drugim zemljama-potpisnicama taj period pet godina.

To znači da će farmaceutske tvrtke preuzeti monopol i onemogućiti drugim proizvođačima da na tržište izađu s jeftinijim generičkim lijekovima i time uskratiti liječenje milijunima ljudi na planeti.

“Ovaj sporazum može biti samoubojstvo, posebno kada je riječ o generičkim lijekovima koji štite industriju lijekova u SAD od farmaceutskih tvrtki koje podižu cijene lijekova od životne važnosti. Sporazum štiti ove farmaceutske tvrtke i omogućava im da nastave dizati cijene lijekova i sprječavaju konkurenciju generičkih lijekova na tržištu. To je dio Obamine azijske strategije za obuzdavanje Kine”, kaže za Sputnjik Jack Razmus, profesor političke ekonomije na kalifornijskom Santa Clara sveučilištu.

Francuski esejist Jean-Michel Katrpoen u knjizi “Šok imperija – SAD, Kina, Njemačka: tko će vladati svjetskom ekonomijom?” Također upozorava da je smisao američkih sporazuma o slobodnoj trgovini da se na svjetskom tržištu izoliraju Kina i Rusija.

Situacija neće biti ništa bolja ni u duhanskoj industriji, poljoprivredi … Američke duhanske tvrtke su desetljećima pronalazile mehanizme kako da preko stranih investitora ograničiti upozorenja o opasnosti pušenja po zdravlje koja su propisivale države u interesu građana. Prema novom sporazumu, profit dobiva veći značaj od zdravlja građana. Ukoliko države pokušaju stati na put štetnim proizvodima, tvrtke ih mogu tužiti zbog gubitka zarade.

Stiglitz navodi primjer američkog duhanskog giganta “Philip Morris” koji, prema sličnim ugovorima, tuži Australiju i Urugvaj zbog zakona po kome na kutijama cigareta mora stajati upozorenje od posljedica pušenja.

“Vlade će morati plaćati proizvođačima da ne ubijaju njihove građane”, konstatira nobelovac.

SAD želi nametnuti iste mehanizme u sličnom sporazumu s Europskom unijom o transatlantskoj trgovini (TTIP), koji bi trebao biti potpisan do kraja godine. Ukoliko se to dogodi, to će značiti uspostavljanje najveće trgovinske zone u povijesti. Posljedice ovih sporazuma osjetit će se uvelike i u Hrvatskoj.

Posljedica je, upozorava, veća akumulacija kapitala i manje demokracije, što je recept za nove svjetske krize.
 
(sputniknews.com/uredio:nsp)

Pred vama je tekst iz redovne kolumne poznatog pisca David Icke-a koji o prosvjedima govori iz perspektive SAD-a i Velike Britanije, osnovnu filozofiju moguće je primijeniti bilo gdje, pa tako i u Hrvatskoj, jer poruka je univerzalna, globalna.

Ljudi nisu svjesni u kolikoj su mjeri izmanipulirani pa čak kada na ulice izlaze s punim pravom, kao ovih dana u Hrvatskoj, jer su rezignirani, nezadovoljni i imaju svako pravo protestirati, nažalost čak i tad su instrument viših ciljeva struktura za koje ljudi nisu svjesni niti da postoje, a kamoli da mogu proniknuti u njihove perverzne motive.

U doba velikih hrvatskih prosvjeda, ovaj tekst definitivno je korisno, poučno štivo koje svakako treba pročitati…

UVOD

Dok putujem po Americi jasno vidim da je ta zemlja na rubu ekonomske katastrofe kakvu još nikada nije doživjela. I, naravno, nije sama. Slična priča događa se širom svijeta. Broj ovrha penje se do fantastičnih razina dok obitelji i drugi gube svoje domove bez svoje krivnje u razmjerima koji će, prema trenutnim projekcijama, postati plimni val.

Eksplozija kredita bila je koordinirana kroz agente Iluminata i sotoniste poput Alan Greenspan-a, koji zastupa interese iluminatske grupe Bilderberg, Vijeća za vanjske odnose, Trilateralne komisije i drugih daleko ekskluzivnijih i mračnijih tajnih društava. Greenspan je dugo bio na čelu privatne ‘Središnje banke SAD-a’, Federalnih rezervi. Nakon što je njegova politika manipuliranjem stvorila koliko je god bilo moguće osobnih i komercijalnih dugova, ukinuta je podrška sustavu kako bi se potaknuo planirani globalni ekonomski raspad.

Greenspan, koji je bio na čelu ‘Rezervi’ pod Reaganom, Bushom starijim, Clintonom i Bushom mlađim, djeluje na dubljoj razini unutar iluminatske mreže od većine njihovih javnih ličnosti. Jedan bivši sotonist, izvanbračni potomak obitelji Rothschild, rekao mi je da se sjeća Greenspana s obreda žrtvovanja kojima je prisustvovao:’Sjećam se da su Rockefelleri i Bushovi prisustvovali ritualima, ali nikada nisu imali toliki utjecaj da bi ih vodili. Još uvijek ih smatram lakejima, a ne pravim manipulatorima okultnom moći. S izuzetkom Alana Greenspana, većina tih ljudi bavila se okultizmom tek amaterski, prvenstveno zbog ekonomske moći i prestiža. Greenspan je, sjećam se, bio osoba sa strahovitom duhovnom, okultnom moći, od samo jednog njegovog pogleda Bushovi i mlađi Rockefelleri tresli su se od straha.

To je, dakle, čovjek koji je kontrolirao ekonomiju Sjedinjenih Država od 1987. do 2006. i koji je, kao što je bilo planirano, nadgledao suludu ekonomsku politiku (suludu ukoliko niste znali prave razloge koji stoje iza nje) koja je dovela do sadašnjeg globalnog kolapsa. Ekonomisti i dobitnici Nobelove nagrade Joseph E. Stiglitz i Paul Krugman Greenspana navode kao glavnog kreatora rastuće ekonomske katastrofe u Sjedinjenim Državama i drugdje. Stiglitz je rekao da Greenspan ‘zapravo nije vjerovao u regulaciju’, a ‘kad su primijećeni ekscesi financijskog sustava, [on i drugi] zahtijevali su samoregulaciju – što je oksimoron.’ Prijeđite na drugu razinu razumijevanja i bit će vam jasno da su Greenspan i drugi iluminatski agenti diljem svijeta točno znali što rade i kakav je planirani ishod.

Greenspan se povukao neposredno prije nego što su na svjetlo dana izbili pravi razmjeri i posljedice njegovog manipuliranja. Drugima, koje kontroliraju iste sile koje stoje iza Greenspana, prepušteno je da ponude ‘rješenja’ za probleme koje su stvorili on i njemu slični. To je razlog zašto je Obama u svoj ‘ekonomski tim’ postavio bezočne insajdere koji su najveći krivci za taj isti kolaps za čije su ‘rješavanje’ izabrani. Tim Geitner, Larry Summers, Paul Volcker i drugi, lojalni istoj mreži – Bilderberg grupa – Vijeće za vanjske odnose – Trilateralna komisija kao i Greenspan, nemaju namjeru pronaći ‘rješenje’ koje će ići u korist naroda u Americi ili bilo gdje drugdje. Njihova uloga u Zavjeri je da unište ekonomiju rasipajući zapanjujuće količine pozajmljenog novca – bilijune dolara – kako bi osigurali da više ne bude povratka.

U jednoj ovotjednoj američkoj televizijskoj reklami rekli su da kad biste trošili milijun dolara svaki dan od navodnog rođenja ‘Krista’ do danas, i dalje ne biste potrošili onoliko koliko Obama troši pozajmljenog novca u svom ’stimulacijskom’ paketu. Da i ne spominjemo ostale fantastične svote povrh toga u obliku ‘jamčevina’ za banke. Oni su radili izvanredno brzo, koristeći strah i Obaminu medijsku napuhanost kao svoja oružja, kako bi dolijevali ulje na vatru, potpuno svjesni da će to samo dodatno pogoršati stvari. Bushove ‘jamčevine’ za banke nestale su s radara ne dajući nikakve rezultate, i sada g. Promjena predvodi trošenje dodatna tri bilijuna.

Ideja je ne samo srušiti američku ekonomiju, nego i na taj problem (uglavnom banke) što je moguće brže utući toliko novca da vlada ostane bez mogućnosti za reakciju kad se ekonomija počne stvarno raspadati u razmjerima kao što je planirano. Ista stvar koordinira se širom svijeta, kao što vidimo u Britaniji, gdje premijer Gordon Brown također baca pozajmljen novac na bankarski sustav samo kako bi se situacija nastavila pogoršavati. Brown je bio britanski ministar trezora, zadužen za državne financije, za vrijeme Blairovih godina kada je slijedio politiku koja je bila odraz Greenspanove.

Sada čovjek koji je bio glavni uzrok bankarske krize u Ujedinjenom Kraljevstvu traži od nas da vjerujemo da je on ’spasitelj’ financijskog sustava. To je kao da tip koji nekoga prebije po glavi palicom za bejzbol tvrdi za sebe da je junak zato što ga je odvezao u bolnicu. Ali ti ljudi nemaju srama.

ZAŠTO VLADE ŽELE NEREDE?

Globalni ekonomski kolaps smišljen je kako bi potaknuo niz ‘koristi’ za plan Iluminata. Jedna je, kao što sam rekao u jednom svom nedavnom biltenu, njegovo iskorištavanje kao izgovora za nametanje globalne ekonomske diktature pod kontrolom središnje svjetske banke. Ali ima mnogo drugih ‘rješenja’ i s time povezanih ‘koristi’ koje oni planiraju upotrijebiti, stoga moramo biti na oprezu.

Ono što ovdje posebno želim naglasiti je potreba da ostanemo smireni i mirno reagiramo na to što se događa. To nije lako kada postoji toliko stresa i straha u pogledu ekonomske sadašnjosti i ‘budućnosti’, ali svejedno moramo tako postupati ili ćemo uletjeti ravno u golemu zamku koja nam je postavljena.

Da ne bude zabune: Oni žele da reagirate neredima na rastuću ekonomsku katastrofu i već vidimo kako ljudi nasjedaju na to.

Zašto bi vlasti htjele da ljudi izazivaju nerede?

Oni koji su posljednjih godina čitali moje knjige znat će odgovor. Vlastima treba izgovor da uvedu totalnu policijsku državu diljem svijeta, a ljudi koji u svom očaju sudjeluju u neredima (gotovo uvijek poticani od strane agenata provokatora) upravo su onaj izgovor koji traže.

Budite vrlo, vrlo oprezni prema svakome tko na mirnim prosvjedima počne izazivati nerede ili poticati druge na to. Tko su oni i zašto to rade kada to pruža sve adute sustavu da nametne Policijsku državu? Ili su glupi ili su agenti te Države.

Redovni čitatelji ovih biltena sjetit će se onog u kojem sam govorio o britanskom prometniku kojem su iznenada dali nove iskaznice i odobrenje da radi policijski posao i ulazi na tuđi posjed bez dopuštenja. Njegov posao trebao je biti samo da naplaćuje kazne za nepropisno parkiranje i tome slično. Njegov šef odbio je raspravljati o tome zašto se dijele nove iskaznice, ali jedan prijatelj policajac sve mu je objasnio. Policajac je rekao da se vlada daleko unaprijed priprema za predstojeći ‘rat’ tijekom kojeg očekuju masovne prosvjede i ulične nerede. Policija i vojska bit će toliko usredotočene na rješavanje toga da će druge neuniformirane struke, poput prometnika, privatnih zaštitara, operatera nadzornih kamera i mnogih drugih, biti dovedene da rade posao koji normalno radi policija.

Nedugo nakon što mi se javio taj prometnik vlada je objavila da će to zanimanje biti preimenovano u ‘civilni policajac’, čime će ih odvojiti od njihove jedine uloge, reguliranja prometa. Nekoliko mjeseci kasnije vlada je objavila planove za stvaranje nove skupine zvane ‘ovlaštene osobe’ – od privatnih zaštitara, operatera nadzornih kamera i mnogih drugih koji će dobiti ovlasti da obavljaju dio posla koji je trenutno ograničen na policiju.

Policajac je prometniku ispričao o ‘ratu’, kao i da je u planu da do njega svakako dođe u nekom trenutku. Ali izgovor rata također je mogao biti lažna priča za ljude koji su bili potrebni za rad oko priprema, ali nisu trebali znati pravi razlog koji iza toga stoji. Pravi razlog, kao što sada možemo vidjeti, mogli bi biti ekonomski nemiri nakon financijskog kolapsa za čiji su dolazak ljudi iz sjene odavno znali jer su ga i planirali izazvati.

Svakom prilikom naglašavam postojanje tog plana da se izazovu građanski nemir i neredi, kao što ste vidjeli u mom biltenu od prije dva tjedna, a sada insajderi počinju usađivati tu misao u um javnosti. ‘Moglo bi doći do nereda’ smišljeno je da subliminalno šalje poruku ‘izađite na ulice i pravite nerede’. To je jednostavna moć sugestije zamaskirana u ‘zabrinutost’.

A tko bi drugi radio upravo to ovaj tjedan nego Zbigniew Brzezinski, suosnivač iluminatske Trilateralne komisije i glavni mentor i kontrolor Barack Obama. Više ga neću zvati ‘predsjednik’ Obama sve dok ne pokaže rodni list kojim bi dokazao da ispunjava uvjete za taj položaj. Brzezinski je za MSNBC izjavio: ‘… bit će sve većih sukoba između klasa, a ako su ljudi nezaposleni i stvarno pate, k vragu, moglo bi biti čak i nereda!’

Ne, g. Brzezinski, vi znate da će biti nereda zato što će mreža koju zastupate učiniti sve što može da do njih dođe. Vidimo kako predstavnici Države sve više i više spominju tu temu. Ratni koledž američke vojske iznio je ista upozorenja u dokumentu zvanom Poznate nepoznanice: Nekonvencionalni ’strateški šokovi’ u razvoju obrambene strategije.

U njemu se kaže da vojska mora biti spremna za ‘nasilne, strateške razmještaje unutar Sjedinjenih Država’, u svjetlu ‘nepredviđenog ekonomskog kolapsa’. Nepredviđenog?? Sigurno se šalite. Dokument govori ‘promišljenom domaćem otporu’, ‘raširenim krizama javnog zdravlja’ ili ‘prestanku funkcioniranja političkog i pravnog poretka’. Dalje kaže: ‘Rašireno građansko nasilje… prisililo bi obrambeni establišment da u nuždi preusmjeri prioritete na obranu temeljnog domaćeg reda i ljudske sigurnosti. Američka vlada i obrambeni establišment uljuljkani u spokoj dugotrajnim sigurnim domaćim redom bili bi prisiljeni brzo napustiti neke ili većinu vanjskih sigurnosnih obaveza kako bi se posvetili brzo širećoj nesigurnosti ljudi kod kuće. Pod najekstremnijim okolnostima, to bi moglo uključivati upotrebu vojne sile protiv neprijateljskih skupina unutar Sjedinjenih Država.’

Kao što je prometnik, sadašnji ‘civilni policajac’, otkrio, to je točno ono što oni planiraju u Ujedinjenom Kraljevstvu, a isto će biti slučaj u svim zemljama zato što su sve one pod kontrolom svjetske mreže koja koordinira globalni plan. Dokument Ratnog koledža kaže da će Ministarstvo obrane biti ‘centar koji će omogućiti kontinuitet političke vlasti u multidržavnom ili nacionalnom građanskom sukobu ili nemiru’.

Kada to prevedete s orvelovskog jezika dobit ćete ‘vojska će kontrolirati zemlju’. To je sve još davno, davno isplanirano, kao što smo ja i drugi autori upozoravali sve ove godine, a ‘neprijateljske skupine’ o kojima govori dokument bit će svi oni koji se budu suprotstavljali političkoj/vojnoj diktaturi na bilo koji način, čak i verbalno. U svjetlu toga, neće vas iznenaditi kada saznate da vojska SAD-a trenutno želi potrošiti još 6 milijuna dolara na ‘opremu za kontrolu nereda’.

Dennis C. Blair (Trilateralna komisija), Obamin direktor nacionalnih obavještajnih službi, također je izjavio da bi ekonomska kriza mogla izazvati građanske nemire u Sjedinjenim Državama i širom svijeta. Rekao je da bi kriza mogla biti ‘prijetnja režimu’ bude li potrajala duže od jedne do dvije godine, a ova umjetna kriza isplanirana je da bude mnogo veća i dugotrajnija od toga. Rečeno jednostavnim riječima koje on, čini se, tako teško pronalazi, Blair kaže da postoji povećana vjerojatnost za rat u vrijeme ekonomskih previranja, a nema sumnje da oni planiraju da ovo što se sada događa dovede upravo do toga.

Ostale ličnosti iz establišmenta koje su upozorile na nemire i nerede uključuju direktore Svjetske trgovinske organizacije i Međunarodnog monetarnog fonda, organizacija koje su iluminatske do srži, stoga svatko tko je na njihovom čelu bit će, po definiciji, potrkalo tajnog udruženja.

LJETO GNJEVA

U Ujedinjenom Kraljevstvu, još jednom potvrđujući istinitost prometnikove priče, načelnik policijskog odjela zaduženog za javni red upozorio je na moguće ‘Ljeto gnjeva’ zbog rastuće nezaposlenosti i ekonomskog kraha. Viši policijski inspektor David Hartshorn iz londonske Metropolitanske policije rekao je da ‘poznati aktivisti’ planiraju iskoristiti situaciju i pokrenuti masovne prosvjede, upozorivši na sastanak G20 u Londonu u travnju kao vjerojatnu metu, zajedno s bankama.

Masovni prosvjedi širom svijeta više nisu samo predviđanje jer se već događaju i, uz globalnu ekonomiju koja tek treba propasti u planiranim razmjerima, nismo još vidjeli ništa. Oko 120.000 ljudi demonstriralo je u Dublinu prošli tjedan zbog načina rješavanja ekonomske krize u Irskoj, milijun prosvjednika bilo je na ulicama Francuske, radnici britanskih naftnih rafinerija i elektrana pokrenuli su niz štrajkova u znak prosvjeda zbog zapošljavanja stranih radnika, a i neredi širom Grčke koji su se odigrali krajem prošle godine dijelom su bili ekonomske prirode.

Ono što se ovdje događa mogu sažeto izraziti dijelom pisma koje je navodno 1871. Albert Pike, vrhovni zapovjednik Škotskog obreda slobodnih zidara u Americi, poslao Giuseppeu Mazziniju, iluminatskom ‘revolucionaru’ u Italiji. Tvrdi se da je u tom pismu Pike detaljno objasnio pozadinu triju svjetskih ratova koje Iluminati planiraju pokrenuti kako bi ostvarili svoju globalnu diktaturu. Prva dva dogodila su se kako je predvidio, a evo što je rekao o trećem:

Treći svjetski rat mora biti potaknut iskorištavanjem različitosti, uzrokovanih «agenturom» «Iluminata», između političkih cionista i vođa islamskog svijeta. Rat treba biti vođen na takav način da se Islam (muslimanski arapski svijet) i politički Cionizam (država Izrael) međusobno unište. U međuvremenu, ostale će nacije, još jednom podijeljene po tom pitanju, biti prisiljene boriti se do točke potpune fizičke, moralne, duhovne i ekonomske iscrpljenosti…
…nahuškat ćemo nihiliste i ateiste; isprovocirat ćemo ogromnu socijalnu kataklizmu koja će u svojim strahotama narodima jasno pokazati učinak potpunog ateizma, izvor divljaštva i najkrvavijeg previranja.

Tada će širom svijeta građani, prinuđeni braniti se od revolucionarnih svjetskih manjina, istrijebiti te uništavače civilizacije, i gomile, razočarane Kršćanstvom, čiji će deistički duh od tog trenutka biti bez smjera i cilja, žudeći za idealom, ali ne znajući na što bi usmjerili svoje obožavanje, primit će istinsko svjetlo kroz univerzalnu objavu čistog Luciferovog nauka koji će napokon biti iznesen pred javnost. Ta će objava biti rezultat općeg reakcionarnog pokreta koji će uslijediti nakon uništenja i Kršćanstva i ateizma, oba istovremeno pobijeđena i iskorijenjena.’

Mnogi to pismo odbacuju kao mit, ali u kontekstu u kojem ga koristim to nije važno. Ono što u njemu piše je ono što je planirano – ekonomska i socijalna katastrofa u kojoj će se ljudi okomiti jedni na druge u njihovom umjetno izazvanom očaju i svaki će moral biti pokopan u masovnoj borbi za prividno preživljavanje.

Izraz ‘nihilizam’, upotrijebljen u Pikeovom pismu, ovako je definiran u rječniku:

*Odbacivanje svih razlika u moralnoj ili religijskoj vrijednosti i spremnost na pobijanje svih ranijih teorija o moralnosti ili religijskim uvjerenjima.

*Vjerovanje da je razaranje postojećih političkih ili socijalnih institucija nužno za buduća poboljšanja.

U tome je zapravo sve rečeno, to je razlog zašto oni žele da ljudi sudjeluju u neredima širom svijeta kako bi uništili postojeći poredak koji su, istina, stvorili Iluminati, ali ga sada žele zamijeniti sljedećim stupnjem svoje tiranije – totalnom globalnom kontrolom. To znači da nacionalne vlade i nacionalne države treba uništiti kako bi se omogućilo svjetskoj vladi da preuzme diktaturu.

Pogledajmo, u svjetlu toga, još jednom definiciju ‘nihilizma’: ‘Vjerovanje da je razaranje postojećih političkih ili socijalnih institucija nužno za buduća poboljšanja.’

Svoju priliku već vrebaju agenti provokatori i korisni idioti programirani da započnu nerede i građanske nemire za koje vjeruju da će poljuljati postojeći poredak. Ali postojeći poredak stvorila je ista mreža iluminatskih obitelji koje nastoje stvoriti ‘novi poredak’ – Novi svjetski poredak – koji bi se, prema planovima, trebao roditi iz previranja i kaosa koje sada organiziraju. Kako bi to postigli, kao i uvijek, trebaju našu suradnju i neka nitko ne sumnja da oni koji izabiru nemire i pljačkanje kao odgovor na ovo što se događa idu ravno u zamku koja je za njih postavljena. Vladini i vojni agenti provokatori to će znati, korisni idioti neće, ali bilo bi vrijeme da saznaju.

Rijetko susrećem zatupljenije ili naivnije ljude od onih koje nazivaju ekstremnim krajem političke ‘ljevice’. Njima se već stotinama godina manipulira kako bi mijenjali svijet prema nacrtima Iluminata u nasilnim revolucijama kojima se ruši postojeći poredak. Sada ih još jednom okupljaju kako bi dovršili put u globalnu tiraniju i osigurali nasilje i kaos koji služe da otvore put svjetskoj vladi, svjetskoj vojsci, središnjoj svjetskoj banci, svjetskoj elektronskoj valuti i mikročipiranom stanovništvu povezanom sa satelitskim sustavom za globalno pozicioniranje, ili GPS-om, među mnogim drugim tehnologijama za nadzor i kontrolu.

Neredi i pljačkanje koje oni žele vidjeti, kaos, samo će dovesti do uvođenja Policijske države s policijskim satom, zatvorom bez suđenja, vojskom na ulicama i aktiviranjem koncentracijskih logora za ‘disidente’ na koje već dugo upozoravamo. Službeno ih zovu ‘vojnim objektima’, njima upravlja FEMA, krajnje opaka Federalna agencija za upravljanje kriznim situacijama, i naravno da nije nikakva slučajnost što se u Washingtonu u ovom trenutku usvaja prijedlog zakona pod brojem H.R. 645 kojim se ‘ministru domovinske sigurnosti nalaže osnivanje nacionalnih centara za krizne situacije u vojnim objektima’. Ne, koncentracijskih logora, a oni će biti spremni i u drugim zemljama.

Pogledajte što kaže dokument Ratnog koledža: ‘Pod najekstremnijim okolnostima, to bi moglo uključivati upotrebu vojne sile protiv neprijateljskih skupina unutar Sjedinjenih Država.’ Moglo? To je sigurna stvar jer postoji takav plan, i prihvaćeni su svi zakoni koji im dopuštaju da to učine. Vlade širom svijeta su ih odobrile u sklopu ‘protuterorističkih’ zakona, ali u njima se izrazi ‘terorizam’ i ‘terorist’ koriste na tako neodređen način da se svi ti zakoni mogu primijeniti na cjelokupno stanovništvo zemlje koju bi ‘zakoni’, prema njihovim zagovornicima, trebali štititi.

Sve je to divovska prijevara, i neki od nas umorili su se upozoravajući na to. To nije imalo nikakve veze s teroristima koji navodno postavljaju bombe itd. Svi ti zakoni implementirani su s jasnim ciljem kontroliranja masa kroz Policijsku državu kada oni pokrenu ekonomski kolaps, zajedno s novim ratovima.

Dodajte svemu tome niz predsjedničkih izvršnih odluka koje su potpisali uzastopni predsjednici bez nadzora od strane Zastupničkog doma ili Senata. One su neustavne i predsjednika praktično pretvaraju u diktatora. Pogledajte ovlasti koje Senat, zahvaljujući tim odlukama, može aktivirati kada bude proglašeno izvanredno stanje.

To je razlog zašto, kao što sam istaknuo u svom posljednjem biltenu, Obamin manipulator, šef osoblja Bijele kuće, Rahm Emanuel, nastoji ograničiti posjedovanje oružja – kako bi vojsci olakšao preuzimanje vlasti. U međuvremenu, sve više ljudi nastoji se naoružati, i samo je u Floridi u posljednjih 45 dana za 42 posto porastao broj zahtjeva za dozvolu za nošenje skrivenog oružja, zbog straha od posljedica ekonomskog previranja.

PRAVI ODGOVOR – NENASILJE I PRIJATELJSTVO

Jedini način da zaustavimo sve ovo je da ne reagiramo onako kako oni od nas to žele – nasiljem i neprijateljstvom prema Državi i međusobno. Koliko je nasilnih revolucija dovelo samo do uspostavljanja još jedne tiranije, službene ili neslužbene, koja je zamijenila srušenu? Tako mora biti zato što ono što je uništeno nasiljem biva zamijenjeno istom energijom. Kao što sam rekao u svojoj knjizi, postajete ono protiv čega se borite.

John Lennon to je savršeno izrazio kad je pjevao:

Kažeš da želiš revoluciju
Pa, znaš
Svi mi želimo promijeniti svijet
Kažeš mi da je to evolucija
Pa, znaš
Svi mi želimo promijeniti svijet
Ali kada govoriš o uništavanju
Zar ne znaš da ne možeš računati na mene…

…Kažeš da imaš pravo rješenje
Pa, znaš
Svi bismo htjeli vidjeti plan
Tražiš od mene doprinos
Pa, znaš
Radimo što možemo
Ali kada želiš novac
za ljude s umovima koji mrze
Sve što mogu reći je brate, pričekaj

Revolution (1968.)

Martin Luther King također je to briljantno objasnio kad je za izazivanje nereda rekao:

‘Ograničenje nereda, osim moralnih pitanja, u tome je što oni ne mogu pobijediti i njihovi sudionici to znaju. Zato izazivanje nereda nije revolucionarno, već je reakcionarno jer traži poraz. Oni uključuju emocionalnu katarzu, ali ju mora pratiti osjećaj uzaludnosti.’

To su riječi revolucionara koji je ostvario uspjeh kroz mirno odbijanje suradnje. Da, ubili su ga, ali ono što je stvorio nenasiljem i odlučnošću nastavilo je živjeti i okončalo segregaciju. Tjelesni život nije važan u usporedbi s onim što je ispravno, jer smo svi mi vječna Svijest koja ima iluzorna iskustva, a najveća je iluzija smrt. Mnogo bih radije umro ‘prerano’ radeći ono za što znam da je ispravno nego u strahu proživio još nekoliko iluzornih godina kao rob tiranije.

Ali ni to nije nužno da bi se okončala ova besmislica. Milijarde ljudi su u ropstvu, a relativno malen broj ih porobljava. Hm, mislim da vidim izlaz iz toga.

Moramo se udružiti u uzajamnoj podršci, ljubavi, ljubaznosti i empatiji. Moramo odbaciti izmišljene granice koje nas dijele – religiju, politiku, rasu, kulturu i platne razrede. To ne znači da ljudi trebaju odbaciti svoja uvjerenja: samo im nemojte dopustiti da budu oružja podjele.

Svi smo u ovome zajedno, zajedno se moramo suočiti s izazovom, a ne krasti jedni od drugih, pljačkati i praviti nerede, ili okretati glavu zato što nešto što se događa nekom drugom ‘nije moj problem’. Oni ne žele porobiti muslimane, Židove, crnce ili bijele Amerikance srednje klase i tako dalje. Oni to žele učiniti svima nama i biraju različite skupine jednu po jednu, baš kao što su nacisti radili u Njemačkoj. Sjetite se ovih slavnih riječi, jer tako dobro odgovaraju ovome danas:

Prvo su došli po Židove i ništa nisam rekao jer nisam Židov.
Onda su došli po komuniste i ništa nisam rekao jer nisam komunist.
Onda su došli po sindikaliste i ništa nisam rekao jer nisam sindikalist.
Onda su došli po mene i više nije bilo nikoga tko bi nešto rekao.
Ujedinimo se iza onoga što utječe na sve – gubitka naših najosnovnijih sloboda. A ako se to planira sada, u kakvom će svijetu živjeti naša djeca i unuci? Možete li živjeti s tom mišlju i ne činiti ništa ili sudjelovati u neredima kao što žele vlasti? Ja ne mogu.

Moramo se početi organizirati u zajednice i grupe kako bismo podržali jedni druge i kako bismo prestali surađivati sa sustavom – a ne kako bismo se protiv njega borili. Sustav može postojati samo uz našu suradnju i prepuštanje sudbini. Mi ga držimo na okupu. Oni imaju svoje muškarce i žene od nasilja, zvane vojska i ’specijalni’ timovi, za obračunavanje s nasilnim otporom. Ali njihova najgora noćna mora je naša nesuradnja – odbijanje plaćanja poreza, odbijanje napuštanja domova kada banke provedu ovrhe, odbijanje pristanka na naše porobljavanje u bilo kom obliku. Kad bismo to počeli masovno raditi sustav se s time ne bi mogao nositi. I u tome je bit: da bismo to postigli moramo to činiti masovno. I oni koji nisu trenutno pogođeni moraju podržati one koji jesu.

Umjesto suradnje, trebamo nesuradnju ljudi koji plešu po drugom ritmu i ne žele se pokoravati onome što je nepošteno, nepravedno ili predstavlja napad na njihove slobode i slobodu drugih. Taj pristup ne odbija suradnju u duhu neprijateljstva, bijesa ili nasilja, već s ljubavlju, radošću i smijehom – i strastvenom odlučnošću da ne surađuje s vlastitim porobljavanjem.
Potrebno nam je masovno odbijanje pristupanja vojsci, posebno ako budu pokušali uvesti novačenje; odbijanje obaveznog ’služenja zajednici’ za mlade ljude koje Obamini kontrolori žele uvesti (kao i vlada Ujedinjenog Kraljevstva); odbijanje priključivanja, ili priznavanja legitimnosti, Obaminim planiranim Civilnim sigurnosnim snagama, koje nisu ništa drugo nego prijevara da se navede ljude da kontroliraju druge ljude u ime Elite usred ekonomskog sloma.

Moramo početi organizirati lokalne valute koje mogu djelovati izvan sustava, kao što sam rekao u biltenu od 15. veljače, i da, ljudi bi također trebali sudjelovati u masovnim prosvjedima ako to žele, sve dok su oni mirni. Ali oni moraju biti dio kampanje nenasilja, nesuradnje, a ne njen fokus.

Koliko je tijekom godina bilo prosvjeda širom svijeta, pa ipak se sve i dalje odvija baš kao i prije, bilo da se radi o ratu ili globalizaciji. Trebamo prestati pozirati a zatim otići u kafić kako bismo bili zadovoljni sobom, trebamo početi činiti ono što će stvarno postići rezultate.

Prosvjedi moraju biti usmjereni na nesuradnju, odbijanje prihvaćanja zakona koji zabranjuju masovno okupljanje i izlaske na ulice, okruživanje domova susjeda kada bankovni ovrhovoditelji dođu kako bi ih izbacili na ulicu; i takva masovna okupljanja oko zgrada vlada i financijskih institucija da sustav ne može funkcionirati. A sve to mora biti u dobrom raspoloženju i strogo miroljubivo.

Također bih želio reći sljedeće onima koji su u uniformi. Možda mislite da imate moć, ali samo ste pijuni u igri kao i svi drugi. Vi nemate moć, ima ju vaša uniforma, jer je ona produžetak Države. Oni u njoj tu su samo kako bi animirali uniformu i izvršavali naređenja onih koje ona predstavlja. Kada ste korisni Tajnom udruženju hvalit će vas, a kada im postanete suvišni u sklopu šireg plana, pokazat će vam vrata.

I vi imate djecu i unuke koji će morati živjeti u svijetu koji svojim nadzorom stvarate, ‘izvršavajući naredbe’ i vjerujući manipulativnim besmislicama kojima vam vlade i Tajno udruženje pune glavu preko svojih paravana za ‘obuku’ kao što je Common Purpose. Probudite se iz transa i prestanite graditi policijsku državu za vašu djecu i unuke – i sve ostale. Razmislite kakve će biti posljedice toga što radite za one koje volite – i prestanite to raditi.

Prije svega, svi mi moramo osloboditi naše umove i postati svjesni. Iz toga će doći sve drugo, uključujući intuiciju, nadahnuće i znanje koje će nas voditi prema najdjelotvornijem rješavanju ovoga s čime se suočavamo. Ako ima mnogo stvari koje biste voljeli raditi u sobi, ali soba je mračna i ne možete vidjeti, koji je osnovni, prvi korak da bi se bilo što drugo dogodilo? Morate uključiti svjetlo i tada sve ostalo postaje moguće. Bez toga ćete posrtati okolo u mraku i padati preko namještaja.

To je ono što ‘ljudska bića’ rade danas i radila su odavna. Izmanipulirani smo da vjerujemo da smo mi naša tijela i naša imena, a to su samo iskustva onoga što u stvari jesmo – beskrajna Svijest. Kao što je rekao veliki američki komičar Bill Hicks: ‘…sva je materija samo energija zgusnuta do spore vibracije, svi smo mi jedna svijest koja sebe subjektivno doživljava. Ne postoji smrt, život je samo san, a mi smo maštanje o nama samima.’ Podjele između nas iluzorne su i postoje kako bi nam omogućile određene vrste iskustava, ali te se iluzije nemilosrdno iskorištavaju da nas podijele i zavladaju nama.

DOSTA!

Kada postanemo svjesni istine o tome tko smo svijet izgleda sasvim drugačije, pa tako i izazovi koji su stavljeni pred nas. Ili koje stavljamo pred sebe. Pomaknite svoju točku gledišta i sve se mijenja. Probajte. Pokušajte se prestati identificirati s vašim tijelom, vašim imenom i vašim odrazom u zrcalu. Pokušajte gledati na te stvari kao na iskustva, a ne ono što jeste. Pokušajte promatrati vaš život i svijet iz percepcije vašeg pravog ja – beskrajne Svijesti, Svega što jest, što je bilo i što bi ikada moglo biti u našoj iluziji zvanoj ‘vrijeme’.

Vječna svijest svjesna sebe ne sudjeluje u neredima; nije nasilna i ne pljačka. Ali isto tako nikada ne radi, i ne prihvaća za sebe i druge, ono što nije pošteno, pravedno, iz ljubavi i ljubazno. Što je najvažnije, Svijest je bez straha. Kada djelujemo na toj razini, tada možemo stvarno tvrditi da smo Svjesni, a ne zarobljeni u iluziji zvanoj Um. Kao što je rekao Albert Einstein: ‘Ne možete rješavati probleme s istom razinom svijesti koja ih je stvorila.’

John Lennon je u pjesmi Revolution također istaknuo što se treba dogoditi kako bismo stvarno nešto postigli. Moramo osloboditi naše umove i postati Svjesni:

Kažeš da ćeš izmijeniti ustav
Pa, znaš
Svi želimo izmijeniti tvoju glavu
Kažeš mi da je kriva institucija
Pa, znaš
Bolje oslobodi svoj um
Ali budeš li nosio slike predsjednika Maoa
Nećeš nikako uspjeti ni sa kim

Sada se brzo krećemo prema središtu oluje koja je tako dugo planirana kako bi svjetsko stanovništvo postalo roblje centralizirane tiranije. Ali ne moramo to prihvatiti ili se s time pomiriti, krotko gledajući kako se zidovi kontrole svakoga dana sve više zatvaraju oko nas. A to je ono što se događa, i to mora prestati. Za dobrobit svih, mora prestati. Mi se možemo ujediniti, MORAMO se ujediniti, odbacujući granice rasa, religija, kultura i platnih razreda. To su samo iluzorne etikete pomoću kojih nas dijele i tako nama vladaju. Vjerujte u njih ako tako želite, i uživajte u njima ako vas to usrećuje, ali ne dajte im više da nas dijele.

Moramo se ujediniti u uzajamnoj podršci u ovom trenutku, jer se oni bolesnih umova i zatvorenih srca spremaju okomiti na nas svim silama kako bi dovršili svoj plan totalne kontrole. Hoće li njihova ludost pobijediti ne ovisi o njima nego o nama. Mi smo ti koji imamo moć, samo ako ju odlučimo upotrijebiti.

Mi smo Jedna Svijest, zavarana da misli kako smo ‘mali ja’. Kada shvatimo da smo svi Jedno – i počnemo djelovati prema tome s hrabrošću, ljubavlju, nježnošću, miroljubivošću i empatijom za sve kojima treba podrška – zidovi ugnjetavanja morat će pasti.

“Ali sjediti na guzici nadajući se da će sve samo od sebe nestati više nije opcija.

Nikada nije ni bila.”

 
(skriveno, val-znanje/uredio: nsp)

Najnovija studija Svjetskog instituta za razvojno ekonomsko istraživanje pri Sveučilištu Ujedinjenih naroda otkriva da je 2000. godine najbogatijih 1 % posto stanovnika posjedovalo 40 % posto materijalnih dobara, dok je najbogatijih 10 % posto punoljetnih stanovnika posjedovalo 85 posto ukupnog svjetskog bogatstva.

Donja polovica punoljetne svjetske populacije posjedovala je 1 % posto globalnog bogatstva. Međutim, ovo je samo ilustracija tekućeg procesa. Pritom, svakog dana sve je više loših vijesti za jednakost ljudi, pa tako i za kvalitetu života svih nas.

“Društvene nejednakosti natjerale bi tvorce suvremenog projekta da pocrvene od srama” – ovim riječima Michelle Rosario-u, Dominik Burgh i Florian Ogan završavaju članak “Ugroženi ljudski rod”, koji su zajedno napisali i objavili 2011. U doba prosvjetiteljstva, u vrijeme Francis Bacon-a, Descartes-a, pa čak i Hegela, ni na jednom mjestu na planeti životni standard nije bio više nego dvostruko veći od onog u najsiromašnijem području. Danas najbogatija država, Katar, može se podiči prihodom po glavi stanovnika koji je 428 puta veći od prihoda u najsiromašnijoj zemlji, Zimbabve-u. A to su, da ne zaboravimo, usporedbe među prosječnima i liče na onaj zabavni recept za paštetu od zečetine i konjskog mesa: uzmete jednog zeca i jednog konja …

Uporno ustrajavanje siromaštva na planeti zahvaćenoj fundamentalizmom ekonomskog rasta dovoljno je da natjera razborite ljude da zastanu i razmisle o izravnim i kolateralnim žrtvama ovakve raspodjele bogatstva. Sve dublji ponor koji razdvaja siromašne i očajne od dobrostojećih, optimističnih, sigurnih i arogantnih – ponora čija dubina ionako nadilazi sposobnosti penjanja svih osim najmišićavijih i najbeskrupuloznijih planinara – očigledan je razlog za ozbiljnu zabrinutost. Kao što autori navedenog članka upozoravaju, glavna žrtva sve dublje nejednakosti biti će demokracija – dok sve manje dostupna sredstva za preživljavanje i prihvatljiv život postaju predmet besprizornih borbi (možda i ratova) između zbrinutih i ubogih.

Jedno od osnovnih moralnih opravdanja tržišne ekonomije, dakle da je težnja za osobnim profitom istodobno i najbolji mehanizam postizanja zajedničkog dobra, dovedeno je u pitanje i praktično otkriveno kao laž. Tijekom dva desetljeća prije izbijanja posljednje financijske krize, u najvećem broju zemalja OECD realni prihodi najbogatijih 10 % posto kućanstava su rasli mnogo brže nego za najsiromašnijih 10 % posto. U nekima od tih zemalja, realni prihodi na dnu ljestvice čak su pali.

Tako se disproporcija primanja znatno proširila. “U SAD, prosječna plaća najbogatijih 10 % posto sada su 14 puta veća nego za donjih 10 % posto” – s teškom mukom priznaje Jeremy Warner, zamjenik urednika Daily Telegrapha, jednog od dnevnika s dugom reputacijom oduševljenog promoviranja okretnosti i spretnosti “nevidljive ruke” tržišta, za koju njegovi urednici i čitatelji vjeruju da će riješiti sve probleme koje izaziva tržište (ako ne i još neke).

On dodaje: “Rastuća nejednakost dohodaka, iako očigledno neželjena iz socijalne perspektive, nije toliko važna ukoliko svi zajedno postaju bogatiji. Ali kada najveći dio nagrade ekonomskog napretka odlazi komparativno malom broju ljudi sa ionako visokim primanjima, što se u praksi događalo, očigledno nastaje problem. “

Ovo priznanje zvuči oprezno i ​​mlako, ali je iznuđeno na valu visoke plime istraživanja i službenih statističkih podataka, koji otkrivaju ogromnu razdaljinu između onih na vrhu i onih na dnu socijalne hijerarhije. U oštrom kontrastu sa političkim izjavama koje se recikliraju u opća uvjerenja – o kojima se više ne razmišlja i koja se dalje ne propituju i ne provjeravaju – bogatstvo nagomilano na vrhu društva očito se nije “slilo dolje” i nije omogućilo nama ostalima da budemo bogatiji, zadovoljniji ili da se osjećamo sigurnije i optimističnije glede svoje i budućnosti naše djece.

U povijesti ljudskog roda, nejednakost i njena vidljiva tendencija da se samoreproducira nije ništa novo. Međutim, vječito pitanje nejednakosti i njezinih uzroka i posljedica nedavno je ponovno dovedeno u središte pozornosti javnosti i postalo je tema usijanih rasprava i drastičnih preokreta.

Najozbiljniji od tih preokreta jeste otkriće, ili bolje rečeno pomalo zakašnjelo shvaćanje, da “velika podjela” u američkom, britanskom, kao i sve većem broju drugih društava, sada nije na one sa “vrha, sredine i dna, nego na majušnu ​​grupu sa samog vrha i skoro sve ostale “.

Na primjer, “broj milijardera u SAD-u se za 25 godina uvećao četrdeset puta do 2007. godine – dok je ukupan imetak najbogatijih 400 Amerikanaca porastao sa 169 milijardi na 1.500 milijardi dolara”. Poslije 2007, tijekom godina kreditnog kolapsa praćenog ekonomskom depresijom i rastućom nezaposlenošću, ovaj trend je eksponencijalno ubrzan: umjesto da pogodi sve jednakom mjerom kako se očekivalo i predstavljalo, kriza je bila uporno selektivna u raspodjeli udaraca: broj milijardera u SAD-u je dostigao 2011. godine povijesnu cifru od 1.210, dok je njihov ukupan imetak skočio sa 3.500 milijardi 2007. na 4.500 milijardi dolara 2010.

“Godine 1990, trebalo vam je 50 milijuna funti da biste dospjeli na popis 200 najbogatijih stanovnika Britanije, koji jednom godišnje pravi Sunday Times. Do 2008, ta cifra se popela na 430 milijuna, dakle uvećana je devet puta. ” Sve u svemu,” ukupan imetak najbogatijih 1.000 ljudi na svijetu skoro je dvostruko veći nego imetak najsiromašnijih 2,5 milijarde “. Prema podacima Svjetskog instituta za razvojno ekonomsko istraživanje, “najbogatijih jedan posto svjetskog stanovništva sada ima skoro 2.000 puta više novca od donjih 50 posto”.

Međunarodna organizacija rada (ILO) procjenjuje da trenutno tri milijarde ljudi živi ispod linije siromaštva, koja je postavljena na 2 dolara dnevno. John Galbraith, u predgovoru za Izvještaj o ljudskom razvoju Ujedinjenih naroda iz 1998, pokazao je da 20% svjetske populacije troši 86% svih proizvedenih roba i usluga, dok najsiromašnijih 20 posto troši samo 1,3%. Danas, skoro 15 godina kasnije, ove cifre su još lošije: najbogatijih 20 posto stanovništva troši 90 % posto proizvedene robe, dok najsiromašnijih 20 % posto troši 1%. Također se procjenjuje da se 40 % posto svjetskog bogatstva nalazi u posjedu jednog postotka populacije, dok najbogatijih 20 ljudi ima resurse jednake onima najsiromašnijih milijardu ljudi.

Ekonomist i pisac Érik Orsenna kaže da novije transformacije idu na ruku infinitezimalnoj manjini svjetskog stanovništva; njihova prava priroda bi nam promakla ako bismo analizu usredotočili, kao što smo činili prije deset godina, na prosječna primanja najbogatijih 10 % posto. Kako bismo razumjeli mehanizam današnje tekuće mutacije (koja se razlikuje od obične “faze u ciklusu”), moramo se fokusirati na najbogatijih 1 % posto, ako ne i na 0,1 % posto. Ukoliko to ne učinimo, propustićemo prave razmjere promjene, koja se svodi na degradaciju “srednjih klasa” na status “prekarijata”.

Ovaj stav potvrđuje svaka studija, bilo da se fokusira na zemlju istraživanja ili promatra širu sliku promjena. Pritom, sve studije se poklapaju u još jednom pogledu: skoro svugdje u svijetu nejednakost ubrzano raste, što znači da su bogati – a naročito vrlo bogati – sve bogatiji, dok su siromašni – a naročito vrlo siromašni – sve siromašniji, svakako u relativnom, ali sve više iu apsolutnom smislu. Štoviše, bogati ljudi se dodatno bogate samo zato što su bogati.

Siromašni ljudi su sve siromašniji samo zato što su siromašni. U današnje vrijeme, nejednakost se nastavlja produbljivati prateći vlastitu logiku i ubrzanje. Više joj nije potrebna pomoć izvana – nikakav vanjski stimulans, pritisak ili udarac. Društvena nejednakost prijeti da postane prvi perpetuum mobile u povijesti kojeg su ljudi, nakon bezbroj neuspješnih pokušaja, konačno uspjeli izmisliti i pokrenuti. Ovo je drugi preokret koji nas obvezuje da razmišljamo o društvenoj nejednakosti iz nove perspektive.

Još 1979, jedna studija Carnegie centra uvjerljivo je prikazala ono što je ogromna količina dokaza dostupnih u to vrijeme nagovještavala i što svakodnevno životno iskustvo i dalje potvrđuje: da je budućnost svakog djeteta prije svega određena socijalnim okolnostima u kojima dijete živi, ​​zemljopisnim mjestom rođenja i mjestom njegovih roditelja u društvu – a ne pameću, talentom, trudom, upornošću.

Sin odvjetnika iz velike kompanije imao je 27 puta veće šanse od sina povremeno zaposlenog sitnog činovnika (ako obojica sjede u istoj klupi u istom razredu, ako im škola jednako dobro ide, ako su jednako vrijedni i imaju isti koeficijent inteligencije) da će do svoje četrdesete godine imati plaću koja će ga smjestiti među 10 % posto najbogatijih ljudi u zemlji; njegov školski drug imati će samo 12% šanse da zarađuje čak i prosječnu plaću. Manje od tri desetljeća kasnije, 2007. godine, situacija je mnogo gora – jaz se proširio i produbio i postao još manje premostiv nego ranije. Istraživanje Kongresnog ureda za proračun pokazalo je da 1 % posto Amerikanaca ima bogatstvo od 16,8 bilijuna dolara, što je za dva bilijuna dolara više od ukupnog bogatstva donjih 90% stanovništva. Prema Centru za američki progres, tijekom ta tri desetljeća prosječan prihod za donjih 50 posto Amerikanaca porastao je 6 posto – dok se prihod najbogatijih 1 % posto uvećao za 229%.

Godine 1960, prosječna plaća rukovodioca najvećih američkih korporacija nakon odbijenih poreza i doprinosa bila je 12 puta veća od prosječne plaće tvorničkih radnika. Do 1974, plaće i bonusi direktora bili su 35 puta veći od plaće prosječnih radnika iste tvrtke. Do 1980, direktor je zarađivao 42 puta više od prosječnog radnika, što se deset godina kasnije udvostručilo na 84 puta više. Ali zatim oko 1980. godine, krenulo je hiper-ubrzavanje nejednakosti.

Do sredine devedesetih, prema časopisu Business Week, taj faktor je već bio 135, a 1999. godine je došao do 400, a 2000. godine direktor je zarađivao 531 puta više od radnika. I ovo su samo neki od sve brojnijih pokazatelja “činjeničnog stanja” i samo neki od brojeva koji ga pokušavaju ilustrirati, kvantificirati i izmjeriti. Oni se mogu navoditi do sutra, jer svako novo istraživanje dodaje nove brojeve.

Međutim, kakva je socijalna realnost koju ove brojke odražavaju?

Ovako Joseph Stiglitz opisuje rezultate dvije ili tri navodno najuspješnija desetljeća u povijesti kapitalizma koje su prethodila kreditnom krahu 2007, i depresiji koja je uslijedila:

“nejednakost je oduvijek pravdana argumentima da oni na vrhu daju najveći doprinos gospodarstvu, igrajući ulogu “otvarača radnih mjesta” – ali “onda su došle 2008. i 2009. godina, i vidjeli smo te ljude koji su doveli gospodarstvo do ruba propasti kako odlaze sa stotinama milijuna dolara u džepovima “.

Ovoga puta očito niste mogli opravdati njihove nagrade time da su dali doprinos društvu; njihov doprinos nisu bila nova radna mjesta, nego produžavanje redova “viška ljudi” (kako se nezaposleni danas nazivaju – ne bez razloga). U svojoj posljednjoj knjizi The Price of Inequality, Stiglitz zaključuje da je SAD postala zemlja “gdje bogati žive u izoliranim zajednicama, šalju djecu u skupe škole i imaju pristup prvorazrednoj zdravstvenoj zaštiti.

Za to vrijeme, mi ostali živimo u svijetu nesigurnosti, u najboljem slučaju osrednjeg obrazovnog sustava, i praktički minimalne zdravstvene zaštite “. Ovo je slika dvaju svjetova – koji imaju malo ili nimalo dodirnih točaka, tako da njihova međusobna komunikacija faktički i ne postoji (u SAD kao i u Britaniji, obitelji izdvajaju sve veći dio prihoda za pokrivanje troškova geografskog i socijalnog udaljavanja – što dalje to bolje – od “drugih ljudi”, a osobito siromašnih).

U svojoj pronicljivoj i briljantnoj vivisekciji današnjeg stanja nejednakosti, Danijel Dorling, profesor Sveučilišta u Sheffieldu, dopunjuje Stiglitz-ovu sintezu – dok istovremeno podiže perspektivu s jedne zemlje na planetarni razinu: najsiromašnija desetina svijeta redovito ostaje gladna. Najbogatija desetina ne može sjetiti kada je bilo tko u povijesti njihove obitelji gladovao.

Najsiromašnija desetina rijetko kada može osigurati osnovno obrazovanje svojoj djeci; najbogatija desetina trudi se platiti školarine koje će njihovoj djeci omogućiti da kontaktiraju samo s takozvanim “jednakima” i “boljima”, jer su se počeli bojati toga da njihova djeca ostvaruju kontakte s drugom djecom. Najsiromašnija desetina skoro po pravilu živi u mjestima gdje nema socijalne sigurnosti ni pomoći za nezaposlene. Najbogatija desetina ne može ni zamisliti život od takve pomoći.

Najsiromašnija desetina može osigurati samo nadničarski posao u gradu, ili je čine seljaci u ruralnim područjima; najbogatija desetina ne može zamisliti situaciju bez sigurne mjesečne plaće. Iznad njih, u najbogatijem dijelu gornjeg postotka, ljudi ne mogu zamisliti život od plaće, već samo život od kamata koje generira njihovo bogatstvo.

Tako on zaključuje: “kako se ljudi geografski polariziraju, sve se manje i manje poznaju, a sve više zamišljaju” … Stewart Lens, u članku pod naslovom “Nejednakost: pravi uzrok naših ekonomskih muka” slaže se s Stiglitz-om i Dorling-om da sa vrha nametnuta dogma o koristima koje društvo ima kada bogati postaju sve bogatiji – nije ništa više od mješavine ciljane laži i svjesnog moralnog sljepila: prema ekonomskoj ortodoksiji, zdrava doza nejednakosti stvara efikasniju i brže rastuću ekonomiju. To je zato što visoke nagrade i niski porezi na vrhu – kako se tvrdi – potiču poduzetnost i stvaraju veći ekonomski kolač.

Da li je tridesetogodišnji eksperiment poticanja nejednakosti bio uspješan? Dokazi govore da nije. Razlika u bogatstvu je drastično porasla, ali bez obećanog ekonomskog napretka. Od 1980, britanski rast i produktivnost niži su za trećinu a nezaposlenost je pet puta veća nego u egalitarnijoj poslijeratnoj eri. Tri recesije poslije 1980. bile su dublje i trajale dulje od onih iz pedesetih i šezdesetih, a kulminirale su u krizi posljednje četiri godine. Glavni ishod eksperimenta nakon 1980. jeste ekonomija koja je polariziranija i sklonija krizi.

Pošto je primijetio da “smanjen udio u zaradama uništava potražnju u gospodarstvima, koje se dobrim dijelom oslanjaju na robu široke potrošnje”, i da “potrošačka društva gube sposobnost trošenja”, i kako “koncentriranje plodova rasta u rukama malobrojne svjetske financijske elite vodi do ekonomskih mjehura”, Lens dolazi do neizbježnog zaključka: surova realnost socijalne nejednakosti loša je za svakog, ili skoro svakog u društvu. I nastavlja sa zaključkom koji bi trebalo, ali dosad nije, da slijedi nakon takve presude:

“Ključna lekcija iz prethodnih 30 godina jeste da ekonomski model koji dopušta najbogatijim članovima društva da akumuliraju sve veći i veći dio kolača na kraju sam sebe uništava. To je lekcija koju, čini se, tek treba naučiti. “

Da rezimiramo: Da li je točno da “od bogatstva malobrojnih svi imamo koristi”? Nije. A pogotovo nije istina da svaki pokušaj ispravljanja prirodne nejednakosti među ljudima škodi zdravlju i snazi, kao i kreativnim i produktivnim sposobnostima društva, koje bi svaki pripadnik društva zbog vlastitog interesa trebao uvećavati. I nije istina da diferencijacija socijalnih položaja, kapaciteta, prava i nagrada odražava razlike u prirodnoj obdarenosti i doprinosu članova čitavom društvu. Laž je najodaniji saveznik (ili temelj?) društvene nejednakosti
 
 
(pjescanik.net, social-europe.eu/uredio:nsp)
banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata, osiguranje

Vodeća britanska novina The Telegraph izvještava danas:

Ministri su danas priznali da se Britanija suočava s “vrlo, vrlo teškim poteškoćama” nakon ekonomskih pokazatelja da ekonomija nije uopće rasla  u 2012.

***

Ekonomisti iz Royal Bank of Scotland su obznanili da se u posljednje četiri godine proizvelo najgore gospodarsko djelovanje u ne-ratnom razdoblju otkad su se počeli prikupljati podaci u 1830.

***

“To je najgori gospodarski razvoj, najranije od 1830. godine, izvan vremena poslijeratnih demobilizacija”, rekao je The Daily Telegraph. “Ono je gore nego 1920. godine, ono je gore od Velike depresije.”

Daily je dodao da je gospodarstvo “išlo prema ovom cilju dugo vremena”, zbog problema koji su isplivali u financijskom slomu 2008.

***

Top ekonomist u RBS-a (Royal Bank of Scotland), koja je uglavnom u vlasništvu Vlade, rekao je da se teško oporaviti kada se većina svijeta suočava sa sličnim problemima.

“To je mjerilo onoga što se dogodilo u 2008., ali se i gradilo da se dođe do toga”, rekao je on. “U usporedbi s drugim recesijama (kao u 1980-im i 1990-im), to se događa u cijelom svijetu. Ne postoji brz i jednostavan način da se izađe iz toga.”

(U zasebnom članku, Telegraph primjećuje da Velika Britanija besprimjerno ide na trostruko dno, kako se njezino gospodarstvo smanjile 0,3 % posto u četvrtom tromjesečju 2012.)

Mi smo u više navrata upozorili da je to lošije od ekonomije u Velikoj depresiji …

Što Ekonomski pokazatelji govore?

Mi smo u više navrata istaknuli da postoje mnogi pokazatelji koji pokazuju da su zadnjih pet godina bile gore od Velike depresije iz 1930-ih, uključujući:

• pad cijena nekretnina i nekretninski balon

• smanjenje kamata u banci

• kolaps svjetske trgovine

• povlačenje kratkoročnih kredita

• razina nejednakosti između bogatih i siromašnih (prevelika nejednakost uništava ekonomiju )

• povezanost financijskih sustava i gospodarstava svijeta (povezanost dovodi do financijske nestabilnosti )

• smanjena potrošnja i pohlepa

McHugh izvještava :

Brzina novca je frekvencija u kojoj se se jedinica novca troši na nove proizvode i usluge. To je daleko bolji pokazatelj gospodarske aktivnosti od BDP-a, potrošačke cijene, tržište dionica, ili prodaja muškog donjeg rublja. U zdravom gospodarstvu, isti dolar se prikuplja kao plaćanje, i naknadno se troši mnogo puta. U depresiji, kretanje novca ide katatonično. Brzina novca izračunava se jednostavno dijeljenjem BDP-a po određenoj dobavi-opskrbi novca. Ovaj VoM grafikon koji uzima monetarnu bazu bi trebao završiti bilo kakvu raspravu o tome što je “to” depresija, ili da li netko još spominje riječ “oporavak” mirnog izraza lica.

U samo četiri kratke godine, naši “prosvijetljeni” kreatori politike su usporili brzinu novca koja nije viđena još od Velike depresije.

(Kao što smo ranije objasnili, FED je namjerno presjekao množitelje novca i brzine novca kao način u borbi protiv inflacije. Na taj način je FED slučajno ili namjerno prouzročio veću nezaposlenost)

Doista, broj Amerikanaca koji se oslanjaju na državnu pomoć kako bi dobili osnovnu hranu, upravo su veći sada nego tijekom Velike depresije. Jedini razlog zašto ne vidimo “liniju juhe” kao što smo vidjeli u 30-im godinama, je zbog programa masivnih bonova za hranu.

I dok apologete države i banakarske politike ukazuju da je nezaposlenost manja nego tijekom 1930-ih, ta tvrdnja i izjava je vrlo upitna .

Što Ekonomisti imaju za reći?

Doista, ovi ekonomisti se slažu da bi situacija mogla biti gora od Velike depresije , uključujući:

• predsjednik FED-a Ben Bernanke

• Bivši predsjednik FED-a Alan Greenspan

• Bivši predsjednik FED-a Paul Volcker

• Ekonomija znanstvenik i bivši guverner FED-a Frederic Mishkin

• Čelnik Bank of England Mervyn King

• Nobelovac ekonomist Joseph Stiglitz

• Nobelovac ekonomist Paul Krugman

• Bivši predsjednik Goldman Sachs-a  John Whitehead

• Profesori ekonomije  Barry Eichengreen & Kevin H. O’Rourke

• Investicijski savjetnik, stručnjak rizika i autora “Crni Labud”  Nassim Nicholas Taleb

• Poznati ekonomist dr. Marc Faber

• Kapitalni strateg Morgan Stanley-a u Velikoj Britaniji  Graham Secker

• Bivši šef kreditnih službenika u Fannie Mae Edward J. Pinto

• Milijarder investitor George Soros

• Viši britanski ministar Ed Balls

Zapeli smo u Lošoj politici

Mi smo zapeli u depresiju jer je vlada učinila sve pogrešne stvari, a nije uspjela riješiti osnovne probleme.

Umjesto uspravljanja na nove noge, držimo se recikliranja istih starih poslova koji uzrokuju problem na prvom mjestu.

Na primjer:

• Profesor ekonomije kaže da ćemo imati “beskonačnu depresiju ako se ne odreknemo duga, koji nikad nije trebao biti proširen na prvom mjestu”

• Prijevara je bila jedan od glavnih uzroka depresije, ali ništa nije učinjeno kako bi se obuzdale prijevare do danas. Doista, samo akcija vlade se poduzima da se pomogne zataškati prijevaru

• Svi vodeći nezavisni ekonomisti su rekli da gospodarstvo ne može oporaviti sve dok se velike, insolventne banake ne razbiju , ali vlada ima samo pomože da su sve veće i veće.

• Pretjerano pomaganje je izazvalo Veliku depresiju i sadašnju krizu, ali Vlada ohrabruje još više pomaganja

• FED je izazvao Veliku depresiju i sadašnju krize , a nije učinio ništa osim pomaganja “debelih čelnika banaka” na teret malog čovjeka. A ipak je Vlada dala FED-u više snage nego ikada.

• Vladina politika premješta proizvodna radna mjesta i dolare u inozemstvo

• Kvantitativno olakšanje ne pomaže … to je samo pogoršava stvari .

• Vlada čini sve što je krivo, kao dobro.

To nije pitanje lijevo u odnosu na desno … to je korupcija i loša politika koje pomaže super elita, koja izaziva depresiju i krizu za veliku većinu ljudi.
 
 
izvor: blacklistednews.com, infowars.com/uredio:nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=12560"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Joseph Stiglitz, autor ovog teksta, nije suludi teoretičar zavjera već visokopozicionirani njujorški bankar, najcitiraniji ekonomist na svijetu. (Svaka sličnost i usporedba s hrvatskim političarima u ovom tekstu je namjerna. Ovo jest priča o Republici Hrvatskoj i njezinoj novijoj povijesti.)

Joseph Stiglitz, profesor ekonomije na američkom sveučilištu Stanford, bivši savjetnik predsjedničkog vijeća Billa Clintona i bivši predsjednik Svjetske banke za obnovu i razvoj odlučio je [highlight color="yellow"] „progovoriti“ o tome kako moćne zapadne banke i Međunarodni monetarni fond u svojim tajnim dokumentima planiraju i hladnokrvno izazivaju socijalne nemire u mnogim siromašnim i tranzicijskim zemljama diljem svijeta koje „pomažu“ [/highlight].

Članak je izvorno objavljen u „The Observeru“, 29 travnja 2001. prije desetak godina. a mi ga prenosimu u prijevodu i obradi dr. Ivana Šimatovića. (Časopis „Svjetlost“)
Original možete pozvati na Googlu: Joseph Stiglitz Observer, četvrti red: IMF’s four steps to damnation.

ČETIRI KORAKA DO PROKLETSTVA

Perfidno smišljeni scenarij je slijedeći: Prvo se snimi i detaljno analizira gospodarsko i kadrovsko stanje svake države koja zatraži financijsku pomoć za svoj razvitak ili opstanak. Nakon toga Svjetska banka za obnovu i razvoj vladi dotične zemlje uručuje istovjetan tipizirani program koji sadrži četiri obavezna koraka.

PRVI KORAK – PRIVATIZACIJA

Prvo što vlada zemlje-žrtve treba neodlžno provesti je privatizacija gospodarstva, a posebice velikih javnih i ključnih industrijskih poduzeća koja čine kralježnicu privrede. Umjesto da se argumentirano usprotive zahtjevu za brzopletu prodaju javnih poduzeća mnogi su političari požurili u radosnu [highlight color="red"](ras)prodaju elektroprivrede, naftne industrije i vodoprivrede kao gospodarski imperativ. [/highlight]

Da bi ušutkali trezvene kritičare takvog nepromišljenog postupka s teškim dalekosežnim posljedicama oni se pozivaju na imperativne zahtjeve Svjetske banke za obnovu i razvoj. „Možete vidjeti kako im se rašire oči na mogućnost dobivanja provizije ako se u procjeni vrijednosti imovine velikih javnih poduzeća i ključnih industrijskih poduzeća skine koja milijarda ili barem nekoliko stotina milijuna dolara“ – kaže profesor Stiglitz.

DRUGI KORAK – LIBERALIZACIJA

Nakon kampanjski provedene privatizacije obavezno slijedi donošenje zakonske regulative o liberalizaciji tržišnog kapitala. Taj potez, teorijski gledano, omogučuje investicijskom kapitalu nesmetan ulazak i izlazak iz zemlje. Pri tome, kako pokazuje iskustvo, u zemlju-žrtvu, ulazi relativno malo kapitala, a kudikamo najveći dio raspoloživog kapitala na „zakonit“ način nesmetano izlazi iz zemlje.

Taj proces izvlačenja kapitala je u ekonomiji poznat podimenom „krug vručeg novca“. Novac ili, točnije rečeno pljačkaški kapital ulazi u zemlju-žrtvu prvenstveno radi špekulacija nekretninama i valutom, a zatim poput plašljive divljači, bježi glavom bez obzira već na prvi znak nadolazećih nevolja koje bi mogle bilo kako ugroziti njegovu sigurnost.

U tom paničnom bijegu kapitala državne pričuve mogu „presušiti“  za samo nekoliko dana. Nakon takvog vješto insceniranog bijega kapitala MMF obavezno traži od vlade zemlje-žrtve da odmah drastično poveća kamatne stope na 30, 50 ili čak 80% kako bi velike svjetske špekulante privukla na povrat isisanog državnog kapitala. „Rezultat takvog poteza vlade, koja najčešće nema drugog izlaza, je predvidljiv“ – kaže profesor Stiglitz. Astronomske kamatne stope, dakako, brzo privuku odbjegli kapital, dok s druge strane one sustavno razaraju industrijsku prizvodnju i definitivno isušuju nacionalnu riznicu zemlje-žrtve.

TREĆI KORAK – TRŽIŠNO ODREĐIVANJE CIJENA

Tada MMF zemlju-žrtvu koja je na izdisaju hladnokrvno uvlači u treči korak – tako zvano „tržišno određivanje cijena“. To je lijep izraz za dramatično dizanje cijena hrane, energenata, vode i ostalih komunalnih usluga. To, dakako, ne vrijedi za cijenu rada (plaće) i mirovine. Time se, u prvom redu, drastično ruši već ionako nizak životni standard stanovništva te osjetno podižu poslovni troškovi u već dobrano posustaloj privredi. Ubrzo nakon toga, prema već dobro uigranom scenariju, slijedi završni četvrti korak.

ČETVRTI KORAK – MMF-ov PROSVJED

Tim prosvjedom je zemlja-žrtva doslovce bačena „na koljena“ i „de facto“ se nalazi pred posvemašnjim gospodarskim uništenjem. U tim dramatičnim okolnostima MMF iz nje zločinačkom hladnokrvnošću izvlači i posljednje kapi krvi. Programirano pojačava „vatru“ i podiže socijalnu temperaturu dok napokon cijeli kotao ne eksplodira. Time je otvoreno samo predvorje pakla. Eklatantan primjer za to je Indonezija 1998. kojoj je MMF bezobzirno ukinuo subvencije za hranu i gorivo za siromašno pučanstvo, nakon čega su posvuda buknuli žestoki prosvjedi i nemiri.

U tom pogledu je također poučan primjer Bolivije u kojoj su prošle godine izbili veliki nemiri zbog drastičnog povečanja cijene vode. Vješto programirani i precizno tempirani MMF-ovi prosvjedi, kao svojevrstan znak uzbune, uzrokuju novi masovni bijeg kapitala iz zemlje-žrtve, a nerijetko dovode i do stečaja vlade. Taj posvemašnji gospodarski palež ima i svoju svijetlu stranu  – dakako, samo za bezobzirne strane vlasnike kapitala.

U takvoj bezizlaznoj situaciji oni mogu po smiješnim cijenama otkupiti preostalu imovinu zemlje-žrtve u paničnoj rasprodaji. Po tom perfidnom obrascu već je u posljednjim desetlječima u Trećem svijetu stvoreno mnogo zemalja-gubitnica. Pri tome su jedini pobjednici uvijek bile moćne zapadne banke koje u bezdušnom lovu za kapitalom ni pred čim ne prezaju.

Prema profesoru Stiglitzu u planovima MMF-a i Svjetske banke za obnovu i razvoj ponajviše zabrinjavaju dvije bitne stvari:

1. Da se planovi stvaraju u tajnosti i da ih uvijek vodi apsolutistička ideologija kojoj je strana svaka humanost i altruizam.  Uz to, oni nikada nisu otvoreni za stručnu raspravu  i primjedbe te su tako razrađeni da programirano urušavaju demokraciju u zemlji koja ih nekritički primjenjuje.

2. Da nisu uspješni!

Postoji li zemlja koja je izbjegla ovakvu nesretnu sudbinu? „Da“ – kaže profesor Stiglitz: „Bocvana!“ Njihov trik? „Odlučno su rekli managerima MMF-a i Svjetske banke: Go home!

Ako je to moćnim predstavnicima svjetskog kapitala mogla reći Bocvana, zar to isto nebi mogla i Hrvatska prije nego bude kasno?

Jeste li zapamtili tko sve zaziva MMF u Hrvatsku, zapamtite ih i sjetite se na izborima: to su neprijatelji Hrvatske i Vaši osobni neprijatelji. njihove maske nisu bitne.
 
Kako MMF i Svjetska banka dovode države u dužničko ropstvo

 
MMF kao (je) sudbina

 
(amac.hrvati-amac.com)

Komitet 300 -  Lista

RIMSKI klub je vrhovna zavjerenička organizacija, brak između angloameričkih financijatora i starih europskih porodica crnog plemstva, posebno tzv. londonskog, venecijanskog i genovskog “plemstva”. Ključ uspješne kontrole svijeta su njihova sposobnost stvaranja divljih ekonomskih recesija i kriza, te upravljanja tim recesijama i krizama. Komitet 300 ima zadatak da potakne socijalne nemire na svjetskom nivou, posije kojih slijedi recesija kao ublažavajuća priprema za nadolazeće ozbiljnije stanje. To mu je glavna metoda stvaranja masa širom svijeta, koje će postati primaoci “pomoći” u budućnosti.

Čini se da Komitet 300 veliki dio svojih važnih odluka, koje se tiču ljudskog roda, temelji na filozofiji poljskog aristokrata Felix Dzerzhinsky-i, koji je smatrao da je ljudski rod tek malo iznad goveđeg. Kao veoma blizak prijatelj britanskog tajnog agenta Sidney Reileya (Reiley je, zapravo, bio kontrolor tokom prvih godina boljševičke revolucije) često se povjeravao Reiley-u u pijanom stanju. Dzerzhinsky je, naravno, bio zvijer koja je upravljala aparatom “crvenog terora”. Tijekom jedne pijanke rekao je Reiley-u:

- Čovjek nema nikakvu važnost. Vidi šta se dešava kada ga izgladniš. Počne jesti svog mrtvog prijatelja da bi preživio. Čovjeka zanima samo vlastito preživljavanje. Samo to je važno. Sva ta Spinozina filozofija samo je jedno veliko džubre.

RIMSKI klub ima vlastitu obavještajnu agenciju, a koristi i Rockefeller-ov Interpol. S njom vrlo tjesno surađuje svaka američka obavještajna služba, kao KGB i Mosad. Jedina obavještajna agencija koja je ostala izvan njene domene je bio istočnonjemački Stasi. Rimski klub ima i vlastite, visoko organizirane, političke i ekonomske agencije. Upravo su one predsedniku Reganu naložile da zadrži usluge Paul Walker-a, takođe važnog člana Komiteta 300. Walker je ostao na položaju predsjednika Odbora Američke narodne banke, uprkos tome što je Regan, još dok je bio predsjednički kandidat, čvrsto obećavao kako će ga otpustiti čim on, Regan, bude izabran za predsednika.

Rimski klub je, nakon što je odigrao ključnu ulogu u Kubanskoj nuklearnoj krizi, svoj program “upravljanja krizom” (preteču organizacije FEMA) pokušao prodati predsjedniku Kennedy-u. Nekoliko naučnika Instituta “Tavistok” posjetilo je predsjednika Kennedy-a s namjerom da mu objasne šta to znači, ali je Kennedy odbio njihov savjet. Iste godine u kojoj je Kennedy ubijen, Institut “Tavistok” je opet bio u Washington na razgovoru sa čelnicima NASA-e. Ovog puta razgovor je bio uspješan. NASA je “Tavistok”-u dala ugovor o procjeni utjecaja njenog budućeg svemirskog programa, američkom javnom mjenju.

UGOVOR je povjeren Institutu za istraživanje Stanford i korporaciji “Rand”. Većina materijala koju su pripremili instituti “Tavistok”, “Stanford” i “Rand” nikada nije ugledala svjetlo dana i zapečaćeno je do današnjeg dana. Nekoliko senatora, članova odbora i pododbora za nadzor tog projekta, kojima sam se obratio kako bih dobio informacije, rekli su mu da nisu “nikada čuli za to”, a nisu imali pojma ni o tome gde bih mogao pronaći to što tražim. Toliku moć i ugled su imali kod Komiteta 300.
 

 
Abdullah II King of Jordan – [link to en.wikipedia.org]
Roman Abramovich – [link to en.wikipedia.org]
Josef Ackermann – [link to en.wikipedia.org]
Edward Adeane – [link to en.wikipedia.org]
Marcus Agius – [link to en.wikipedia.org]
Martti Ahtisaari – [link to en.wikipedia.org]
Daniel Akerson – [link to en.wikipedia.org]
Albert II King of Belgium – [link to en.wikipedia.org]
Alexander Crown Prince of Yugoslavia – [link to en.wikipedia.org]
Giuliano Amato – [link to en.wikipedia.org]
Carl A. Anderson – [link to en.wikipedia.org]
Giulio Andreotti – [link to en.wikipedia.org]

Andrew Duke of York – [link to en.wikipedia.org]
Budimir Lončar – [link to en.wikipedia.org]
Anne Princess Royal – [link to en.wikipedia.org]
Nick Anstee – [link to en.wikipedia.org]
Timothy Garton Ash – [link to en.wikipedia.org]
William Waldorf Astor – [link to en.wikipedia.org]
Pyotr Aven – [link to en.wikipedia.org]
Jan Peter Balkenende – [link to en.wikipedia.org]
Steve Ballmer – [link to en.wikipedia.org]
Ed Balls – [link to en.wikipedia.org]
Jose Manuel Barroso – [link to en.wikipedia.org]
Beatrix Queen of the Netherlands – [link to en.wikipedia.org]
Marek Belka – [link to en.wikipedia.org]
C. Fred Bergsten – [link to en.wikipedia.org]
Silvio Berlusconi – [link to en.wikipedia.org]
Ben Bernanke – [link to en.wikipedia.org]
Nils Bernstein – [link to da.wikipedia.org]
Donald Berwick – [link to en.wikipedia.org]
Carl Bildt – [link to en.wikipedia.org]
Sir Winfried Bischoff – [link to en.wikipedia.org]
Tony Blair – [link to en.wikipedia.org]
Lloyd Blankfein – [link to en.wikipedia.org]
Leonard Blavatnik – [link to en.wikipedia.org]
Michael Bloomberg – [link to en.wikipedia.org]
Frits Bolkestein – [link to en.wikipedia.org]
Hassanal Bolkiah – [link to en.wikipedia.org]
Michael C Bonello – [link to en.wikipedia.org]
Emma Bonino – [link to en.wikipedia.org]
David L. Boren – [link to en.wikipedia.org]
Borwin Duke of Mecklenburg – [link to en.wikipedia.org]
Charles Bronfman – [link to en.wikipedia.org]
Edgar Bronfman Jr. – [link to en.wikipedia.org]
John Bruton – [link to en.wikipedia.org]
Zbigniew Brzezinski – [link to en.wikipedia.org]
Robin Budenberg – [link to en.wikipedia.org]
Warren Buffett – [link to en.wikipedia.org]
George HW Bush – [link to en.wikipedia.org]
David Cameron – [link to en.wikipedia.org]
Camilla Duchess of Cornwall – [link to en.wikipedia.org]
Fernando Henrique Cardoso – [link to en.wikipedia.org]
Peter Carington – [link to en.wikipedia.org]
Carl XVI Gustaf King of Sweden – [link to en.wikipedia.org]
Carlos Duke of Parma – [link to en.wikipedia.org]
Mark Carney – [link to en.wikipedia.org]
Cynthia Carroll – [link to en.wikipedia.org]
Jaime Caruana – [link to en.wikipedia.org]
Sir William Castell – [link to en.wikipedia.org]
Anson Chan – [link to en.wikipedia.org]
Margaret Chan – [link to en.wikipedia.org]
Norman Chan – [link to en.wikipedia.org]
Charles Prince of Wales – [link to en.wikipedia.org]
Richard Chartres – [link to en.wikipedia.org]
Stefano Delle Chiaie – [link to en.wikipedia.org]
Dr John Chipman – [link to en.wikipedia.org]
Patokh Chodiev – [link to en.wikipedia.org]
Christoph Prince of Schleswig-Holstein – [link to en.wikipedia.org]
Fabrizio Cicchitto – [link to en.wikipedia.org]
Wesley Clark – [link to en.wikipedia.org]
Kenneth Clarke – [link to en.wikipedia.org]
Nick Clegg – [link to en.wikipedia.org]
Bill Clinton – [link to en.wikipedia.org]
Abby Joseph Cohen – [link to en.wikipedia.org]
Ronald Cohen – [link to en.wikipedia.org]
Gary Cohn – [link to en.wikipedia.org]
Marcantonio Colonna di Paliano Duke of Paliano – [link to en.wikipedia.org]
Constantijn Prince of the Netherlands – [link to en.wikipedia.org]
Constantine II King of Greece – [link to en.wikipedia.org]
David Cooksey – [link to en.wikipedia.org]
Brian Cowen – [link to en.wikipedia.org]
Sir John Craven – [link to en.wikipedia.org]
Andrew Crockett – [link to en.wikipedia.org]
Uri Dadush – [link to en.wikipedia.org]
Tony D’Aloisio – [link to en.wikipedia.org]
Alistair Darling – [link to en.wikipedia.org]
Sir Howard Davies – [link to en.wikipedia.org]
Etienne Davignon – [link to en.wikipedia.org]
David Davis – [link to en.wikipedia.org]
Benjamin de Rothschild – [link to en.wikipedia.org]
David Rene de Rothschild – [link to en.wikipedia.org]
Evelyn de Rothschild – [link to en.wikipedia.org]
Leopold de Rothschild – [link to en.wikipedia.org]
Joseph Deiss – [link to en.wikipedia.org]
Oleg Deripaska – [link to en.wikipedia.org]
Michael Dobson – [link to en.wikipedia.org]
Mario Draghi – [link to en.wikipedia.org]
Jan Du Plessis – [link to en.wikipedia.org]
William C. Dudley – [link to en.wikipedia.org]
Wim Duisenberg – [link to en.wikipedia.org]
Edward Duke of Kent – [link to en.wikipedia.org]
Edward Earl of Wessex – [link to en.wikipedia.org]
Elizabeth II Queen of the United Kingdom – [link to en.wikipedia.org]
John Elkann – [link to en.wikipedia.org]
Vittorio Emanuele Prince of Naples – [link to en.wikipedia.org]
Ernst August Prince of Hanover – [link to en.wikipedia.org]
Martin Feldstein – [link to en.wikipedia.org]
Matthew Festing – [link to en.wikipedia.org]
François Fillon – [link to en.wikipedia.org]
Heinz Fischer – [link to en.wikipedia.org]
Joschka Fischer – [link to en.wikipedia.org]
Stanley Fischer – [link to en.wikipedia.org]
Niall FitzGerald – [link to en.wikipedia.org]
Franz Duke of Bavaria – [link to en.wikipedia.org]
Mikhail Fridman – [link to en.wikipedia.org]
Friso Prince of Orange-Nassau – [link to en.wikipedia.org]
Bill Gates – [link to en.wikipedia.org]
Christopher Geidt – [link to en.wikipedia.org]
Timothy Geithner – [link to en.wikipedia.org]
Georg Friedrich Prince of Prussia – [link to en.wikipedia.org]
Dr Chris Gibson-Smith – [link to en.wikipedia.org]
Mikhail Gorbachev – [link to en.wikipedia.org]
Al Gore – [link to en.wikipedia.org]
Allan Gotlieb – [link to en.wikipedia.org]
Stephen Green – [link to en.wikipedia.org]
Alan Greenspan – [link to en.wikipedia.org]
Gerald Grosvenor 6th Duke of Westminster – [link to en.wikipedia.org]
Jose Angel Gurria – [link to en.wikipedia.org]
William Hague – [link to en.wikipedia.org]
Sir Philip Hampton – [link to en.wikipedia.org]
Hans-Adam II Prince of Liechtenstein – [link to en.wikipedia.org]
Harald V King of Norway – [link to en.wikipedia.org]
Stephen Harper – [link to en.wikipedia.org]
François Heisbourg – [link to fr.wikipedia.org]
Henri Grand Duke of Luxembourg – [link to en.wikipedia.org]
Philipp Hildebrand – [link to en.wikipedia.org]
Carla Anderson Hills – [link to en.wikipedia.org]
Richard Holbrooke – [link to en.wikipedia.org]
Patrick Honohan – [link to en.wikipedia.org]
Alan Howard – [link to en.wikipedia.org]
Alijan Ibragimov – [link to en.wikipedia.org]
Stefan Ingves – [link to en.wikipedia.org]
Walter Isaacson – [link to en.wikipedia.org]
Juan Carlos King of Spain – [link to en.wikipedia.org]
Kenneth M. Jacobs – [link to en.wikipedia.org]
DeAnne Julius – [link to en.wikipedia.org]
Jean-Claude Juncker – [link to en.wikipedia.org]
Peter Kenen – [link to en.wikipedia.org]
John Kerry – [link to en.wikipedia.org]
Mervyn King – [link to en.wikipedia.org]
Glenys Kinnock – [link to en.wikipedia.org]
Henry Kissinger – [link to en.wikipedia.org]
Malcolm Knight – [link to en.wikipedia.org]
William H. Koon II – [link to www.knightstemplar.org]
Paul Krugman – [link to en.wikipedia.org]
John Kufuor – [link to en.wikipedia.org]
Giovanni Lajolo – [link to en.wikipedia.org]
Anthony Lake – [link to en.wikipedia.org]
Richard Lambert – [link to en.wikipedia.org]
Pascal Lamy – [link to en.wikipedia.org]
Jean-Pierre Landau – [link to en.wikipedia.org]
Timothy Laurence – [link to en.wikipedia.org]
James Leigh-Pemberton – [link to en.wikipedia.org]
Leka Crown Prince of Albania – [link to en.wikipedia.org]
Mark Leonard – [link to en.wikipedia.org]
Peter Levene – [link to en.wikipedia.org]
Lev Leviev – [link to en.wikipedia.org]
Arthur Levitt – [link to en.wikipedia.org]
Michael Levy – [link to en.wikipedia.org]
Joe Lieberman – [link to en.wikipedia.org]
Ian Livingston – [link to en.wikipedia.org]
Lee Hsien Loong – [link to en.wikipedia.org]
Lorenz of Belgium Archduke of Austria-Este – [link to en.wikipedia.org]
Louis Alphonse Duke of Anjou – [link to en.wikipedia.org]
Gerard Louis-Dreyfus – [link to en.wikipedia.org]
Mabel Princess of Orange-Nassau – [link to en.wikipedia.org]
Peter Mandelson – [link to en.wikipedia.org]
Sir David Manning – [link to en.wikipedia.org]
Margherita Archduchess of Austria-Este – [link to en.wikipedia.org]
Margrethe II Queen of Denmark – [link to en.wikipedia.org]
Guillermo Ortiz Martinez – [link to en.wikipedia.org]
Alexander Mashkevitch – [link to en.wikipedia.org]
Stefano Massimo Prince of Roccasecca dei Volsci – [link to en.wikipedia.org]
Fabrizio Massimo-Brancaccio Prince of Arsoli and Triggiano – [link to en.wikipedia.org]
William Joseph McDonough – [link to en.wikipedia.org]
Mack McLarty – [link to en.wikipedia.org]
Yves Mersch – [link to en.wikipedia.org]
Michael Prince of Kent – [link to en.wikipedia.org]
Michael King of Romania – [link to en.wikipedia.org]
David Miliband – [link to en.wikipedia.org]
Ed Miliband – [link to en.wikipedia.org]
Lakshmi Mittal – [link to en.wikipedia.org]
Glen Moreno – [link to en.wikipedia.org]
Moritz Prince and Landgrave of Hesse-Kassel – [link to en.wikipedia.org]
Rupert Murdoch – [link to en.wikipedia.org]
Charles Napoleon – [link to en.wikipedia.org]
Jacques Nasser – [link to en.wikipedia.org]
Robin Niblett – [link to en.wikipedia.org]
Vincent Nichols – [link to en.wikipedia.org]
Adolfo Nicolas – [link to en.wikipedia.org]
Christian Noyer – [link to en.wikipedia.org]
Sammy Ofer – [link to en.wikipedia.org]
Alexandra Ogilvy Lady Ogilvy – [link to en.wikipedia.org]
David Ogilvy 13th Earl of Airlie – [link to en.wikipedia.org]
Jorma Ollila – [link to en.wikipedia.org]
Nicky Oppenheimer – [link to en.wikipedia.org]
George Osborne – [link to en.wikipedia.org]
Frederic Oudea – [link to en.wikipedia.org]
Sir John Parker – [link to en.wikipedia.org]
Chris Patten – [link to en.wikipedia.org]
Michel Pebereau – [link to en.wikipedia.org]
Gareth Penny – [link to en.wikipedia.org]
Shimon Peres – [link to en.wikipedia.org]
Philip Duke of Edinburgh – [link to en.wikipedia.org]
Dom Duarte Pio Duke of Braganza – [link to en.wikipedia.org]
Karl Otto Pohl – [link to en.wikipedia.org]
Colin Powell – [link to en.wikipedia.org]
Mikhail Prokhorov – [link to en.wikipedia.org]
Guy Quaden – [link to en.wikipedia.org]
Anders Fogh Rasmussen – [link to en.wikipedia.org]
Joseph Alois Ratzinger (Pope Benedict XVI) – [link to en.wikipedia.org]
David Reuben – [link to en.wikipedia.org]
Simon Reuben – [link to en.wikipedia.org]
William R. Rhodes – [link to en.wikipedia.org]
Susan Rice – [link to en.wikipedia.org]
Richard Duke of Gloucester – [link to en.wikipedia.org]
Sir Malcolm Rifkind – [link to en.wikipedia.org]
Sir John Ritblat – [link to en.wikipedia.org]
Stephen S. Roach – [link to en.wikipedia.org]
Mary Robinson – [link to en.wikipedia.org]
David Rockefeller Jr. – [link to en.wikipedia.org]
David Rockefeller Sr. – [link to en.wikipedia.org]
Nicholas Rockefeller – [link to www.nicholasrockefeller.org]
Javier Echevarria Rodriguez – [link to en.wikipedia.org]
Kenneth Rogoff – [link to www.imf.org]
Jean-Pierre Roth – [link to en.wikipedia.org]
Jacob Rothschild – [link to en.wikipedia.org]
David Rubenstein – [link to en.wikipedia.org]
Robert Rubin – [link to en.wikipedia.org]
Francesco Ruspoli 10th Prince of Cerveteri – [link to en.wikipedia.org]
Joseph Safra – [link to en.wikipedia.org]
Moises Safra – [link to en.wikipedia.org]
Peter Sands – [link to en.wikipedia.org]
Nicolas Sarkozy – [link to en.wikipedia.org]
Isaac Sassoon – [link to en.wikipedia.org]
James Sassoon – [link to en.wikipedia.org]
Sir Robert John Sawers – [link to en.wikipedia.org]
Marjorie Scardino – [link to en.wikipedia.org]
Klaus Schwab – [link to en.wikipedia.org]
Karel Schwarzenberg – [link to en.wikipedia.org]
Stephen A. Schwarzman – [link to en.wikipedia.org]
Sidney Shapiro – [link to en.wikipedia.org]
Nigel Sheinwald – [link to en.wikipedia.org]
Sigismund Grand Duke of Tuscany Archduke of Austria – [link to en.wikipedia.org]
Simeon of Saxe-Coburg and Gotha – [link to en.wikipedia.org]
Olympia Snowe – [link to en.wikipedia.org]
Sofia Queen of Spain – [link to en.wikipedia.org]
George Soros – [link to en.wikipedia.org]
Arlen Specter – [link to en.wikipedia.org]
Ernest Stern – [link to www.sourcewatch.org]
Dennis Stevenson – [link to en.wikipedia.org]
Tom Steyer – [link to en.wikipedia.org]
Joseph Stiglitz – [link to en.wikipedia.org]
Dominique Strauss-Kahn – [link to en.wikipedia.org]
Jack Straw – [link to en.wikipedia.org]
Peter Sutherland – [link to en.wikipedia.org]
Mary Tanner – [link to en.wikipedia.org]
Ettore Gotti Tedeschi – [link to it.wikipedia.org]
Mark Thompson – [link to en.wikipedia.org]
Dr. James Thomson – [link to en.wikipedia.org]
Hans Tietmeyer – [link to en.wikipedia.org]
Jean-Claude Trichet – [link to en.wikipedia.org]
Paul Tucker – [link to en.wikipedia.org]
Herman Van Rompuy – [link to en.wikipedia.org]
Alvaro Uribe Velez – [link to en.wikipedia.org]
Alfons Verplaetse – [link to en.wikipedia.org]
Kaspar Villiger – [link to en.wikipedia.org]
Maria Vladimirovna Grand Duchess of Russia – [link to en.wikipedia.org]
Paul Volcker – [link to en.wikipedia.org]
Otto von Habsburg – [link to en.wikipedia.org]
Hassanal Bolkiah Mu’izzaddin Waddaulah Sultan of Brunei – [link to en.wikipedia.org]
Sir David Walker – [link to en.wikipedia.org]
Jacob Wallenberg – [link to en.wikipedia.org]
John Walsh – [link to en.wikipedia.org]
Max Warburg – [link to en.wikipedia.org]
Axel Alfred Weber – [link to en.wikipedia.org]
Michael David Weill – [link to en.wikipedia.org]
Nout Wellink – [link to en.wikipedia.org]
Marina von Neumann Whitman – [link to en.wikipedia.org]
Willem-Alexander Prince of Orange – [link to en.wikipedia.org]
William Prince of Wales – [link to en.wikipedia.org]
Dr Rowan Williams – [link to en.wikipedia.org]
Shirley Williams – [link to en.wikipedia.org]
David Wilson – [link to en.wikipedia.org]
James Wolfensohn – [link to en.wikipedia.org]
Neal S. Wolin – [link to en.wikipedia.org]
Harry Woolf – [link to en.wikipedia.org]
R. James Jr. Woolsey – [link to en.wikipedia.org]
Sir Robert Worcester – [link to en.wikipedia.org]
Sarah Wu
Robert Zoellick – [link to en.wikipedia.org]

 
preneseno sa chasvoice.blogspot.com,novusordosec.webs.com / uredio : nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=8207"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]