Ne provedete li ključne strukturne reforme, rast hrvatske ekonomije usporit će do 2020. godine na oko dva posto i bit će upola niži od rasta koji će ostvarivati ostale tranzicijske zemlje

To će još više povećati razliku u razvijenosti između Hrvatske i ostatka EU, temeljna je poruka misije MMF-a na kraju njihova redovitog posjeta Hrvatskoj.

Sažeto, MMF ostavlja dvanaest ozbiljnih preporuka i zadataka koji idu za tim da se država bolje organizira i javna sredstva troši racionalnije kako bi se otvorio prostor za veće zapošljavanje, investicije i povećanje dohotka. Hrvatsko gospodarstvo, kažu, raste na krilima turizma i potrošnje oko tri posto, što je dobro, ali trebaju nam i investicije, piše Večernji list.

Previše činovnika

MMF kod porezne politike ide kontra prevladavajućeg mišljenja u zemlji te tvrdi da bi “suvremen i pravedniji porez na imovinu” otvorio prostor za smanjenje poreza koji su manje poticajni za rast, prije svega porez na plaće, parafiskalne namete pa i PDV.

Kod takvog se poreza, kazao je šef misije za hrvatsku Khaled Sakr, mogu predvidjeti olakšice ili izuzeća za starije, socijalne slučajeve. No, općenito i socijalni su transferi jedno od područja koje treba reformirati.

Njih treba bolje usmjeravati i racionalizirati da bi se smanjilo destimuliranje rada i ujedno zaštitile ranjive skupine – naveo je Sakr.

MMF također podsjeća na mjere i reforme koje je Plenkovićeva Vlada navela u Programu konvergencije te ga “potiče” da krene s njima. – Posebno treba istaknuti kako ograničavanje rasta već ionako visoke mase plaća zahtijeva provedbu reforme državne uprave, kojom bi se postupno smanjio velik broj zaposlenih u javnom sektoru i omogućilo nagrađivanje prema učinku te time pridonijelo poboljšanju pružanja javnih usluga – ističe misija MMF-a.

Nadalje, treba povećati doprinose za dopunsko zdravstveno osiguranje i poboljšati prikupljanje dopunskog ukidanjem izuzeća koje je predviđeno za invalide, učenike, studente, nezaposlene, socijalne slučajeve… Mirovinski sustav također je na neodrživoj putanji pa je nužno provesti ključne reforme da bi se riješile stalno prisutne neravnoteže. Bilo bi posebno važno uvesti planirana postupna povećanja dobi za umirovljenje i smanjiti izdašne poticaje za prijevremeno umirovljenje.

MMF ima razumijevanja za razloge zbog kojih je Vlada donijela lex Agrokor jer se i u drugim zemljama tvrtke te veličine restrukturiraju po posebnim propisima.

Utjecaj krize Agrokora zasad je pod kontrolom, ali njegovo restrukturiranje i dalje traje, pa bi se još uvijek mogli pojaviti negativni rizici. Ostali negativni rizici za rast BDP-a uključuju daljnje kašnjenje s provedbom strukturnih i fiskalnih reformi, navodi MMF koji vjeruje da će hrvatska ekonomija ove godine rasti 3,1 posto, no iduće bi usporila na 2,8 posto.

Trenutačni uzlet trebalo bi iskoristiti za daljnju provedbu strukturnih reformi. Najprije bi trebalo smanjiti restriktivnost propisa o privremenom zapošljavanju te o zapošljavanju i smanjenju broja zaposlenika u cilju smanjenja troškova.

Racionaliziranjem i boljim usmjeravanjem socijalnih davanja povećali bi se poticaji za prihvaćanje posla, a poboljšanje usluga skrbi o djeci i propisa o poslovima sa skraćenim radnim vremenom pomoglo bi povećanju participacije radne snage – ističe MMF.

Hrvatska ima vrlo složenu i višerazinsku javnu upravu, što uzrokuje skupe parafiskalne namete, stvara otežano i zbunjujuće okružje za poduzeća i građane te omogućuje korupciju. Te se reforme provode sporo, što je najveća prepreka poboljšanju konkurentnosti i povećanju razine dohotka Hrvatske, navodi MMF.

Javni dug još režite

Povećanje povlaštenih mirovina, vojnih izdataka i prava branitelja, odgovorio je Sakr, trebalo bi kompenzirati smanjenjem nekih drugih rashoda kako bi se zadržala potrošnja u postojećim okvirima.

Članovi Misije preporučuju da se u srednjoročnom razdoblju provedu dodatne mjere, kojima bi se javni dug do 2022. godine smanjio ispod 60 posto BDP-a, što bi pridonijelo smanjenju ranjivosti i troškova financiranja države.

Preporuke MMF-a: porez na imovinu, skuplje dopunsko zdravstveno, viša dob za mirovinu…

1. Prodajte disperziranu i slabo iskorištenu državnu imovinu i smanjite javni dug

2. Socijalna davanja treba racionalizirati i bolje usmjeriti da nisu zapreka za rad

3. Uvedite suvremen i pravedan porez na imovinu i nekretnine, smanjite porez na rad

4. Povećajte dopunsko zdravstveno osiguranje, ukinite izuzeća za dopunsko

5. Vratite HZZO u državnu riznicu, smanjite broj bolnica i centralizirajte nabavu

6. Smanjite administrativno opterećenje poslovanja

7. Previše tvrtki proglašeno strateškim, loše njima upravljate

8. Smanjite poticaje za prijevremeno umirovljenje, dižite dob za mirovinu

9. Ograničite rast mase plaće, postupno smanjujte broj zaposlenih u upravi

10. Digitalizirajte sudske postupke, smanjite troškove pravnog proces

11. Javni dug treba brže smanjivati, poželjno ispod 60 posto do 2022. godine

12. Povećajte fleksibilnost tržišta rada, posebno kod zapošljavanja
 
(vecernji.hr)

„Možemo imati demokraciju ili možemo imati veliko bogatstvo koncentrirano u rukama nekolicine, ali ne možemo imati oboje”

1.) Gotovo je nemoguće isplatiti nacionalni dug:

To je zato što je novac stvoren iz duga. Američki nacionalni dug je 20 bilijuna dolara. To znači da (otprilike) 234 milijuna američkih građana će morati platiti oko 62.000 svaki da bi otplatili dug do kraja. To uključuje bebe, djecu, siromašne i beskućnike. Ima čak i onih koji tvrde da je matematički nemoguće otplatiti dug. I gotovo je svaka zemlja u dugu druge zemlje. To je nova spoznaja u kakvom ludilu funkcionira ovaj svijet.

Bivši guverner FED-a Marriner Eccles je jednom rekao: „Kada ne bi bilo dugova u našem novčarskom sustavu, ne bi bilo ni novca.”

2.) Ne postoji nikakva podloga na kojoj se temelji novac (to je sve iluzija):

„Novčanice Federalnih Reservi se ne mogu otkupiti u zlatu, srebru ili bilo kojoj drugoj robi, i te novčanice nemaju nikakog temelja. Novac nema zaa sebe nikakvu vrijednost.” – Riznica SAD-a

Novčanica dolara je dolar samo zato je su se svi složili da je dolar novčanica i sredstvo plaćanja. Novčanica dolara nije dopušten novac, već „zakonsko sredstvo plaćanja.” Novac se nekada koristio kao temelj “zlatnog standarda” – što znači da je vlada imala 100 dolara vrijednog zlata u sefu od kojih je tiskala novčanicu od 100 dolara koja je zatim plasirana tržište (iako samo zlato ima vrijednost, jer smo se svi složili od pamtivijeka da je to vrijedni plemeniti metal).

Međutim, oni se se odmaknuli zlatnih godina, tako da sada moramo vjerovati vladi na riječ da iza te novčanice od 100 dolara stoji kao temelj zlato vrijedno 100 dolara.

3.) Kako živjeti “izvan mreže”:

„Živi jednostavno, tako da i drugi mogu jednostavno živjeti.” ~ Gandhi

Prema vladi i eliti vi ne bi „trebali” znati kako živjeti “izvan mreže”, jer onda ne možete biti kontrolirani od strane vlade.

Što ste više samodostatni, manje novca korporacije mogu zaraditi na vama. Što više kišnice prikupite, manje ćete morati platiti za vodu tvrtkama. Što više vjetrenjača sagradite i solarnih panela, manje ćete morati platiti Elektroprivredi. Što više uređaja za kompostiranje instalirate, manje ćete morati platiti gradskoj kanalizaciji. Što više posadite bilja u vrtu, manje ćete morati platiti nekome drugome za hranu.

Ukratko: što više postanete neovisni, manje ćete biti ovisni o državi državu. A državi se to ne sviđa, jer oni vole svoj novac daleko više nego što vole vašu slobodu.

4.) Planirano zastarijevanje proizvoda:

„Naoružanje, univerzalni dug i planirano zastarijevanje – ovo su tri stupa zapadnog prosperiteta.” – Aldous Huxley

Govorimo o tome kako oni žele izvlačiti novac iz vas. Planirano zastarijevanje je način na koji tvrtke zarađuju novac od vas oslanjanjajući se na vaše tendencije konzumerizma.

Budimo realni, mi smo nacija potrošača koja ima umjesto mozga Big Mac-ove i iPhone umjesto srca. Trebamo tu drogu sada i brzo.

Planirano zastarijevanje je dizajnirano kod proizvoda da bi potaknulo potrošače da kupe sljedeći proizvod. Sve od tostera do automobila, od mikrovalne pećnice do mobilnih telefona je naprevljeno tako da planirano zastari od strane pohlepnih tvrtki koje znaju da ćete se vratiti po novi proizvod bez obzira na to koliko puta se vaša stvar raspala i nepovratno pokvarila.

5.) Oduzimanje civilne imovine:

Dok policijska brutalnost, iznuda i prekomjerno korištenje ovlasti nisu dovoljni, beskrupulozni policijski službenici sada manipuliraju totalno iskvarenim federalnim i državnim civilnim zakonima vezanim za imovinu građana dajući im pravo da oduzmu imovinu, iskoriste, zadrže ili prodaju bilo koju imovinu koja je navodno uključena u kriminal. Ključna riječ je „navodno”. Budući da se većina imovine oduzima bez i da se provede sudski postupak za kazneno djelo. To je ludo!

Izvorno su ti zakoni stvoreni za velike kriminalne organizacije, no sada se oni koriste isključivo za pojedince, narušavajući živote ljudi zbog sitnih „zločina”. Sve više i više policijskih uprava koristite zakone za oduzimanje imovine u borbi protiv kriminala.

6.) Američki zatvori imaju najviše vlastitog stanovništva od bilo koje druge zemlje (i profitiraju od toga):

Živjeti u onome što se naširoko smatra „zemlji slobodnih”, ovo bi trebao doći kao veliki udarac svakome tko istinski vjeruje u slobodu svoje države.

Ukupna zatvorska populacija je narasla za 500 posto u posljednjih 30 godina. 500 posto! Sjedinjene Države čine manje od 5 posto svjetske populacije, ali imaju gotovo 20 posto ukupne svjetske zatvorske populacije. Iako je kriminal na najnižim razinama u povijesti.

7.) Prisilni porez je krađa:

„Budući da je malo ljudi dovoljno mudro da vladaju sami sobom, još manje je onih dovoljno mudrih koji mogu vladati drugima.” – Edward Abbey

Kada je ste prisiljeni na plaćanje poreza, ne može se reći da živite u slobodnoj zemlji. Kada oporezivanje nije opcija, zemlja koja uvodi poreze i tjera vas da ih plaćate, nije slobodna zemlja. Ako netko u takvoj zemlji ne plati porez, oni vam prijete nasiljem ili zatvorom ako ne platite. To je otvorena iznuda. A budući da se radi o autoritarnoj vlast, to je prava tiranija.

Ako netko želi platiti porez, onda bi ga trebalo pustiti da plati. To je pošteno, jer je to dobrovoljno. No, ako država koristi svoj monopol na nasilje kako bi dobili novac od vas, to nije fer, to je ucjena. To je uistinu tako jednostavno.

8.) Nije „dozvoljeno” biti bez državljanstva:

„Čovjek bez vlade je kao riba bez bicikla.” – Alvaro Koplovich

Osoba bez državljanstva je strani koncept u našem svijetu, iako se može proširiti na sva živa bića „u principu” i „u teoriji”, te je izuzetno teško biti suveren i bez državljanstva. To je zato što je cijeli svijet zaražen bolešću koja se zove etatizam.

To je u prirodi našeg postojanja da mi nikada ne dovodimo to u pitanje. Možemo također biti i riba koja preispituje vodu. No, mi nismo ribe. Mi smo ljudska bića sa sposobnošću duboke logike, višeg rasuđivanja i u osnovi zdravog razuma. To jest, osim ako nismo zagazili u slijepo ropstvo i kratkovidnu podređenost, mi smo voljni ispitivati stvari … Zato smo i ovdje.

9.) Policija vas NIJE zakonski obvezna zaštititi:

„Nema slabosti toliko velike kao lažna snaga.” – Stefan Molyneux

Većina ljudi lažno i u neznanju pretpostavlja da je zakleta dužnost policije da vas zaštiti i služi. Ali, to je zapravo iznimka, a ne pravilo.

Policajac vas može zaštititi i služiti vam čisto iz ljudske dobrote, a ne zato što je on/ona dužan da to učini. Oni se samo ponašaju humano, dok nose značku. Realnost je da vlast ima tendenciju da to sve pokvari. To se posebno odnosi na policiju. A posebno i osobito na policiju koja je obučena da bude tiranska, iznuđivačka, ambiciozna i nasilna u izvršenju jedne etatističke Agende.

10.) Mi živimo u oligarhijskoj plutokraciji sakrivenoj u demokratskoj republici:

„Možemo imati demokraciju ili možemo imati veliko bogatstvo koncentrirano u rukama nekolicine, ali ne možemo imati oboje.” – Louis Brandeis, sudac Vrhovnog suda

U našem svijetu, novac je moć. Novac koncentriran u rukama nekolicine, znači moć koncentriranu u rukama nekolicine. A budući da vlast ima tendenciju da se pokvari ako se zapusti, ljudi moraju biti slobodni da to provjere s vremena na vrijeme, da tiranija ne bi prevladala. No, zbog dalekosežne militarizirizacije policije, ljudi nisu slobodni to provjeriti. I tu mi polako klizimo u tiraniju.

Da živimo u horizontalnoj demokraciji, mi bi imali veće šanse da budemo slobodni. Nema gospodara, nema vladara, i stoga, nema šanse da vlast da postane koncentrirana u rukama nekolicine. Lakše reći nego učiniti, naravno, ali ništa što se učini nikada ne ispadne lako.

Kao što stoji, nemoguće je slobodno živjeti u oligarhijskoj plutokraciji. Plutokrati će jednostavno nastaviti otkup moći stvaranjem opresivnih zakona i „pravnih” iznuda i reketa da bi ljudi bez bogatstva i moći ostali u trajnom stanju siromaštva i nemoći.

Dodaj tome uporabu lobista i bezvrijedne valutu koja se temelji na dugu, i imat ćete naciju prevarenih dužničkih robova koji su u zabludi da žive u slobodnoj demokratskoj republici. (TMU)
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Hrvatski porezni obveznici administraciju plaćaju gotovo 50 posto više u odnosu na prosjek Europske unije, pokazuju podaci Eurostata na temelju brojki iz 2015. godine

Od ukupnog iznosa koji država godišnje troši, čak 19,5 posto odlazi na financiranje općih javnih usluga, u što su uračunati troškovi administracije i otplata javnog duga.

Izraženo u novcu, opće javne usluge koštale su nas 30,5 milijardi kuna, a ukupna potrošnja države 156,5 milijardi. Za usporedbu, prosjek Europske unije za ovu vrstu troška je 13,1 posto.

Po potrošnji na administraciju i javni dug pri samom vrhu EU

Osim što je hrvatska administracija po udjelu u ukupnoj potrošnji države pri samom vrhu – iznad nas je samo Cipar s 25 posto – te što su po rastrošnosti debelo iznad europskog prosjeka, postoci značajno odskaču i od usporedivih zemalja.

Tako na primjer, na administraciju i javni dug u Bugarskoj otpada samo 7,8 posto javne potrošnje, Češkoj 10,3 posto, Poljskoj 11,8 posto, Rumunjskoj 13,5 posto, Sloveniji 13,6 posto, Litvi 12,5 posto, Latviji 14, posto…

Ako pogledamo podatke i za zapadne, znatno bogatije zemlje EU-a, koje imaju daleko efikasniju administraciju, vidljivo je da su i njihovi postoci znatno niži u odnosu na Hrvatsku.

Zemlje koje su poznate po svojoj vrlo efikasnoj administraciji, kao Danska i Njemačka, na administraciju i opće javne usluge troše 13,5 posto ukupnog iznosa javne potrošnje, Austrija 13,3 posto, Irska 13,9 posto, Švedska 14,1 posto, Finska 14,9 posto – uglavnom, značajno manje od Hrvatske.

Kada bi se ti troškovi u Hrvatskoj smanjili na prosjek EU, došli bi do ušteda od otprilike 9 milijardi kuna godišnje.

Javna potrošnja – pola ekonomije

Osim što administracija neracionalno troši ogroman novac, pa se javne financije krpaju zaduživanjem i dizanjem poreza, podaci o javnoj potrošnji prikazani kao postotak BDP-a upućuju i na snažan utjecaj države na ekonomiju.

Javna potrošnja u Hrvatskoj iznosila je 156 milijardi kuna, što je gotovo 47 posto BDP-a. To je otprilike i prosjek Europske unije, ali znatno više od, naprimjer, Irske, gdje je javna potrošnja na razini od 29,4 posto BDP-a.

Kada pogledamo zemlje istočne Europe, javna potrošnja u Poljskoj je na 41,5 posto BDP-a, Bugarskoj 40,7 posto, Rumunjskoj 35,7 posto, Češkoj 42 posto, Litvi 35,1 posto, Latviji 37,1 posto,a iznad nas je Slovenija sa 47,8 posto.
 
(index.hr)

Hrvatska se u posljednjih četvrt stoljeća nije pomakla s mjesta i znatno zaostaje za usporedivim tranzicijskim zemljama, pokazuje graf koji se počeo širiti društvenim mrežama nakon što ga je Mate Rimac objavio na svom Facebook profilu

Radi se o grafu iz članka analitičara Svjetske banke Marcina Piatkowskija, u kojem se opisuje uspjeh poljske ekonomije.

Hrvatsko gospodarstvo stagnira, odnosno u  minusu je u odnosu na 1989. godinu, dok je najuspješnija Poljska čiji BDP je u razdoblju od 1989. do 2013. udvostručen.

Da Hrvatska ima ozbiljne strukturne probleme, vidjelo se i tijekom posljednje krize, jer je među zemljama EU najsporije izašla iz recesije u kojoj je bila čak šest godina.

Stope rasta koje su sada prisutne, ispod 2 posto, nisu dovoljne ni za servisiranje kamata na javni dug, a pogotovo nisu dovoljne da bi se značajnije osjetile na tržištu rada, odnosno smanjile nezaposlenost.

Razlika u standardu između Hrvatske i istočne Europe mogla bi se udvostručiti

Guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić na prošlogodišnjoj konferenciji Zagrebačke burze upozorio je da bi Hrvatska zbog tromosti gospodarstva mogla u budućnosti postati znatno siromašnija u odnosu na usporedive zemlje Srednje i Istočne Europe, poput Latvije, Slovačke i Poljske.

“Naime, i Europska komisija ocjenjuje da, uz Sloveniju i Litvu, Hrvatska ima najlošije izglede rasta u dugome roku. Iako se na prvi pogled razlike među zemljama čine malima, valja reći kako se kroz vrijeme one kumuliraju pa bi se do 2040. razlika u životnom standardu između Hrvatske i najuspješnijih zemalja iz promatrane skupine mogla gotovo udvostručiti.

U pozadini takvih kretanja nalazi se niska stopa zaposlenosti, koja je u Hrvatskoj nakon Grčke najniža u EU, kao i vrlo nizak rast produktivnosti rada.

Uzme li se u obzir i ubrzano starenje stanovništva, koje negativno utječe na veličinu populacije sposobne za rad, jasno je kako hrvatska perspektiva rasta trenutno nije dobra.”, upozorio je prošle godine Vujčić.
 
(index.hr)

Problem je što su dosadašnji lijekovi protiv krize potrošeni. Središnje banke najvećih zemalja masovno su tiskale novac i spustile kamate gotovo na nulu, ali nisu uspjele vratiti gospodarstvo na razinu prije krize

One su uglavnom ispucale svoje streljivo. MMF kaže da su sada na potezu države koje bi gospodarski rast trebale poticati većim javnim investicijama. Kako će to činiti, malo kome je jasno.

Nad svjetskim gospodarstvom navlače se tmurni oblaci. Države bi trebale povećati javne investicije i potrošnju kako bi oživjele ekonomiju kojoj prijeti stagnacija. Ako to ne učine, u svijetu će se obnoviti financijska kriza i gospodarska recesija.

Tako, otprilike, glasi upozorenje koje ovih dana šalje Međunarodni monetarni fond, dok se 189 njegovih članica sastaje na proljetnom zasjedanju u Washingtonu, zajedno sa Svjetskom bankom.

Ta poruka MMF-a nije novost. Ona je samo snažnija nego prije, jer se svjetsko gospodarstvo sve više usporava. Nije više riječ samo o Kini i zemljama u razvoju. O mogućoj recesiji sve se više govori i u SAD-u, u kojem se ekonomija čini razmjerno zdravom.

Stoga je MMF otišao korak dalje. Pozvao je vlade zemalja da već sada pripreme i dogovore mjere koje će usklađeno poduzimati u slučaju izbijanja nove krize.

Promatrače, naime, zabrinjava neprekidan pad svjetske trgovine, osjetno smanjivanje profita kompanija u posljednja dva tromjesečja, kao i hirovito stanje na burzama, koje su od početka godine drastično padale.

Istina, glavne svjetske burze oporavljaju se od sredine veljače, ali kritičari kažu da je to varka. Cijene se vraćaju na staro jer kompanije masovno »kupuju same sebe«. Podižu kredite kako bi ponovo kupovale vlastite dionice i tako umjetno povećavaju svoju vrijednost na burzama.

Zabrinjavajuće je i stanje u bankama. Kad izbije nova financijska kriza, samo tri od osam najvećih američkih banaka moći će je preživjeti bez financijske pomoći države, upozoravaju američki financijski regulatori.

Prema MMF-u, čak 15 posto banaka u svijetu ne može stvarati profit, a najteže je u eurozoni, gdje se to odnosi na svaku treću banku. Problem više nisu samo grčke i ciparske banke, već ponajprije one u Italiji, koje su krcate nenaplativim kreditima. MMF kaže da se zaoštravaju i nevolje u portugalskim te njemačkim bankama.

Svemu tome treba dodati prezadužnost poduzeća i država, kako u razvijenom svijetu, tako i u zemljama u razvoju. Javni dugovi država nisu bili tako visoki još od Velike depresije i Drugoga svjetskog rata, prema ocjeni MMF-a.

Ako se nastave gospodarska stagnacija i pad zarada, u kombinaciji s niskom inflacijom ili deflacijom, teret dugova i dalje će rasti. Samo je pitanje vremena kad će se pokrenuti masovne dužničke krize, u poduzećima i državama.

Kad se to dogodi, lančano će se pogoršati nevolje u bankama i cijeloj ekonomiji. Stanje u svjetskom gospodarstvu već od 2008. nije bilo tako hirovito, pa ga neki iznenadni poremećaj zaista može gurnuti u recesiju.

No, problem je što su dosadašnji lijekovi protiv krize potrošeni. Središnje banke najvećih zemalja masovno su tiskale novac i spustile kamate gotovo na nulu, ali nisu uspjele vratiti gospodarstvo na razinu prije krize.

One su uglavnom ispucale svoje streljivo. MMF kaže da su sada na potezu države koje bi gospodarski rast trebale poticati većim javnim investicijama. Kako će to činiti, malo kome je jasno.

Većina država već je prezadužena, pa nema novca u proračunu. One koje ga imaju, poput Njemačke, smatraju da im velike javne investicije nisu nužne.
 
(novilist.hr/uredio:NSP)

Bivši šef Banke za međunarodna poravnanja (BIS) je nedavno počeo izjavljivati vrlo šokantna predviđanja. BIS nije obična banka, ona je banka svih banaka, a ovaj čovjek je njezin glasnogovornik

“Situacija je puno gora nego što je bila 2007. godine. Nemamo više makroekonomske municije za novu borbu s krizom.”

Dugovi su se nastavili gomilati u posljednjih osam godina te su dosegnuli toliko visoku razinu u cijelom svijetu da predstavljaju ekonomski odron koji samo što se nije dogodio i koji prijeti uništavanjem svega ispred sebe.

Nemamo ih čime servisirati! – crno upozorenje odaslao je William White, predsjednik promatračkog odbora Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD).

U idućoj recesiji, kako tvrdi bivši ekonomist Banke za međunarodna poravnanja, postat će očito kako se većina enormnih dugova neće moći tako lako otplatiti niti reprogramirati, a gomila ljudi naći će se u nebranom grožđu kada njihova imovina doslovno preko noći izgubi na vrijednosti. Upozorenje je stiglo u okviru Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu, i to svim okupljenima.

Najgore u Europi

Jedino pravo pitanje bit će jesmo li sposobni suočiti se sa stvarnošću ili ćemo držati glavu u pijesku koliko god možemo. Da se nešto ovakvo sprema i logično je budući da je cikličnost dugova poznata unazad pet tisuća godina, još od doba Sumerana…

Ono što sada čeka svjetske vlade jest hvatanje u koštac s mnogobrojnim otpisima dugova koji nas očekuju. Samim time, tvrdi White, dogodit će se velika „pretumbacija“ na svjetskom tržištu iz koje će niknuti novi gubitnici, ali i novi pobjednici.

Među ovim prvima, White vidi europske kreditore. Upravo će se na Starom kontinentu dogoditi najveći rezovi, a europske banke već su priznale kako je u optjecaju više od bilijun dolara nenaplativih i loših zajmova koje de facto već sada mogu otpisati. Najviše ih je uzeto od zemalja u razvoju, a sve kako bi se prekrili ili sanirali dosadašnji dugovi. Preciznije, novim zaduženjima (koja postaju teško naplativa ili uopće nenaplativa) saniraju se stari krediti. Zvuči li vam ovo poznato?

Nova pravila „bail outa“ ili financijskog spašavanja, upozorava White, mogla bi opaliti po svima čija je štednja veća od 100 tisuća eura, ili otprilike nešto ispod jednog milijuna kuna.

Otpis dugova velikim državama će oni na kraju platiti – kazao je White na čije bi se riječi svatko trebao zabrinuti, ne samo oni s milijunskim štednjama.

Upravo je White još tamo 2005. godine vrlo jasno izjavio da financijski svijet Zapada ide prema krizi, te da se globalna ekonomija odjednom našla na samom rubu. Preko tog ruba je, kao što svi dobro znamo, i pala početkom 2008. godine krahom tržišta nekretnina u SAD-u i teškom zloupotrebom tzv. financijske poluge. Tada je gorko potvrđena ona izreka (čiji korijeni sežu još u vrijeme prve svjetske ekonomske krize 1929. godine) da „kada SAD kihne, cijeli svijet dobije upalu pluća“.

Novi kreditni mjehur

Ovoga puta bi netko drugi mogao biti kliconoša… Netko tko je u međuvremenu postao toliko moćan da svijet zarazi upalom pluća – Kina.

Naime, kako tvrdi White, nakon propasti globalnog financijskog giganta Lehman Brothersa, centralne su banke povećavajući ponudu novca odnosno kvantitativnog, te stimulirajući niske gotovo nulte kamatne stope kao i posuđivanje dolara zemljama u razvoju i državama istočne Azije, otvorile put stvaranju novog kreditnog mjehura koji bi mogao puknuti bilo kada.

Rezultat – poentira White – jest taj što su sada i te zemlje upale u spiralu duga.

Kombinirano dug javne države i privatnog sektora kod zemalja u razvoju (u svijetu) u prosjeku sada iznosi 185 posto BDP-a. Kod OECD zemalja taj je postotak još veći i iznosi 265 posto BDP-a. U oba slučaja dogodio se rast od zabrinjavajućih 35 posto u odnosu na 2007. godinu.

Tržišta zemalja u razvoju su 2008. i 2009. bila dio rješenja, a danas predstavljaju dio problema – tvrdi White.
Budući da se radi o čovjeku koji je javno upozoravao na posljednju krizu mnogo prije njenog početka, te o jednom od glavnih autora nedavne studije G30 zemalja o budućnosti centralnih banaka, na njegove bi riječi trebalo obratiti pažnju. Bio u pravu ili ne. To je i razlog zbog kojega u “Telegraphu” za koji je White dao intervju napominju kako riječi kanadskog ekonomista “imaju posebnu težinu”.

Sam White se ograđuje od predviđanja preciznog uzroka sljedeće krize, ali napominje kako se svijet opet opasno šeta po ekonomskom rubu.

Globalni financijski sistem izgubio je svoje sidro i kao takav sve će više biti sklon kvaru – kazao je bivši glavni ekonomist Banke za međunarodne pogodbe. Dakle, ne zna se što će točno pokrenuti škarice koje će opet početi “šišati” građane i vlade te pokrenuti nove lavine stečaja, ali jedan od vrlo izglednih kandidata, kao što je spomenuto, mogla bi biti – Kina.

Devalvacija juana

White, naime, u intervjuu “Telegraphu” nije ništa precizirao, ali je napomenuo kako bi devalvacija juana, kineske službene valute, “mogla metastazirati”. A gdje je tu dolar?

Još nismo vidjeli što Kina sve može u valutnim ratovima – kazao je White dodajući kako je i jedan od krivaca novonastalog stanja i manjkava reakcija američkog Sustava federalnih rezervi koji sada ni sam ne zna što bi.

Pročitajte sve o tome što radi Banka za međunarodna poravnanja OVDJE.
 
(slobodnadalmacija.hr/uredio:NSP)

Prezadužena Hrvatska država, uništenog gospodarstva, napokon se predala u ruke bankera i “investitora”, te je rekla DA, netom prije sastavljanja nove Vlade

“Nakon dan i pol razgovora s mandatarom hrvatske Vlade (i guvernerom Hrvatske narodne banke) mogu reći da vrijedi imati na oku Hrvatsku.

Strani investitiori i banke žele održavanje jakog dosadašnjeg tečaja kune i nepromjenjenost monetarne politike.

Prioriteti gospodina Oreškovića i njegova predanost tim ciljevima su izvan svake sumnje, pa će u slučaju da uspije sastaviti Vladu koja će donijeti prikladni reformski program to predstavljati mjerljiv napredak za ovu lijepu državu koja je bila u krizi dugi niz godina i koja zaslužuje bolju budućnost”, ustvrdio je Erik F. Nielsen, glavni ekonomist UniCredita, u povjerljivom investicijskom izvješću poslanom na stotine adresa financijskih investitora, a u kojem se, između ostalog, navode i zapažanja s konferencije u Kitzbühelu.

Nielsen navodi da je konferencija – na kojoj su bili 20 predstavnika središnjih banaka iz Srednje i Istočne Europe, hrvatski premijer, rumunjski ministar financija i ukupno 100 predstavnika financijske industrije iz cijelog svijeta – rezultirala iznimno kvalitetnim i zanimljivim diskusijama i prezentacijama.

Počašćeni Oreškovićem
“Naravno, bilo smo počašćeni sudjelovanjem Tihomira Oreškovića na ovoj konferenciji. Kao što možda znate, gospodin Orešković je imenovan mandatarom hrvatske Vlade, kao prva nestranačka osoba na toj dužnosti, kako bi formirao Vladu koja će pokrenuti hrvatsku ekonomiju.

On dolazi s besprijekornom poslovnom biografijom iz međunarodnog poslovnog svijeta. Stoga nam laska što je došao na našu konferenciju kako bi doznao gledišta najznačajnijih tržišnih sudionika i njihove stavove o bitnim izazovima koji se nalaze ispred Vlade koju će formirati.

Moje glavne preporuke gospodinu Oreškoviću, a to su stavovi i većine sudionika konferencije, odnosile su se na to da Hrvatska mora zaustaviti rast javnog duga, jamčiti nastavak neovisnosti monetarne vlasti, odnosno nastavak monetarne i tečajne politike koje su bile jamac stabilnosti u godinama krize te sam predložio da se u potpunosti odustane od najave ‘monetarne reforme’”, istaknuo je glavni ekonomist UniCredita u svom izvješću.

Privrženost EU

“Također smatram da Hrvatska mora inzistirati na privrženosti Europskoj uniji. Kada su u pitanju konkretne ekonomske preporuke kako bi se postiglo smanjenje udjela javnog duga u BDP-u, naznačio sam da Hrvatska mora provesti fiskalnu prilagodbu od 1,5 posto BDP-a (4,5 milijardi kuna) kako bi proizvela primarni fiskalni suficit od jedan posto BDP-a.

Ta bi prilagodba trebala biti napravljena prvenstveno na rashodovnoj strani, prije nego putem podizanja poreza, a bilo bi dobro da se ta prilagodba napravi u dvije godine. Trebalo nastaviti privatizaciju i reforme u javnom sektoru i pravosuđu te nastaviti mjere kojima se diže konkurentnost”, naglasio je Erik F. Nielsen.

S precijenjenom kunom gube svi

Vezano uz to, nameće se logično pitanje. Kako to da Hrvatska 20-ak godina uporno i uspješno vodi politiku precijenjene kune? I tu je odgovor jednostavan. Zato što bi to glavnim dionicima naše gospodarske scene odgovaralo. Uvoznicima, jasno po sebi.

Također državi i bankama. A i velikom broju kućanstava kojima je, ponudom relativno jeftine uvozne robe, omogućen viši standard od objektivno mogućeg, što je pak pogodovalo političarima. I tako, mnogo je bilo zainteresiranih da HNB vodi politiku kakvu vodi.

Naravno, kako (i) u ekonomiji nema besplatnog ručka, netko i gubi. Očito to su izvoznici i domaći proizvođači kojima jeftini uvoz uništava domaću proizvodnju. (Koliko smo puta proteklih godina čuli da se u Hrvatskoj ništa ne isplati poizvoditi.) Ali na dulji rok gubitnici su svi.

Jer performanse ekonomije se pogoršavaju, raste javni dug, povećava se nezaposlenost, raste siromaštvo i sve je više onih koji su svoju sreću prisiljeni tražiti u inozemstvu, spominje se i bankrot. Tu je šest godina recesije, tu su kontrole EU (fiskalna održivost, makroekonomke neravnoteže). A to se tiče baš svih.

Imperij uzvraća udarac

Zanimljivo je tijekom vremena bilo pratiti prisutnost pitanja realnosti tečaja. Od polovine 90-ih kada je fiksiran 15-ak godina o tome se gotovo i nije govorilo. Tek tu i tamo glas ponekog starog znalca i pokojeg izvoznika. No na njih se gledalo s podsmijehom.

Glavni ekonomisti banaka, koji dominantno utječu na ekonomsko javno mnijenje nacije skupa s HNB-om, poduprti komentatorima u vodećim medijima, pobrinuli su se da takva ekscentrična i kontroverzna razmišljanja budu bagatelizirana. No budući da se posljednjih godina ekonomska situacija u zemlji ozbiljno pogoršala, pitanje precijenjenog tečaja sve jasnije dolazi na tapet.

Što će se dalje događati? Hoće li onaj tko dobije vlast imati snage temeljito promijeniti paradigmu ekonomske politike, u kojoj će temeljni ciljevi biti povećanje broja radnih mjesta u zemlji i rast BDP-a, a ne čvrsta, precijenjena kuna?

Politike koja će značiti kraj pogodovanja interesima onih kojima precijenjeni tečaj konvenira, a uvažavanje interesa ukupne nacionalne ekonomije i društva. Hoće li biti volje da se kaže car je gol i znanja da se osmisle, doziraju i provedu takve mjere, uključivo i rješenje pitanje kredita s valutnom klauzulom? Iskustvo nas uči da neće.

No pitanje tečaja kad-tad će neizbježno doći na red. Ako se sami time ne pozabavimo, učinit će to drugi, MMF recimo.
 

 
(jutarnji.hr,lider.hr/uredio:NSP)

Nedavno je Standard&Poor brazilskim državnim obveznicama odredio rejting ‘smeća’. U međuvremenu, Amerika oporavila, dolar je postao tražena roba, cijena mu je porasla, a dolarska plima za BRICS i druge zemlje u razvoju preokrenula se u oseku

Skupa s drugim zemljama BRICS-a – Rusijom, Indijom, Kinom i Južnom Afrikom, Brazil je još ljetos “upućivao izazov svjetskom financijskom poretku” (Al Jazeera Amerika), “gradio alternativni globalni poredak” (The Huffington Post) i “prekidao dominaciju zapadnih velesila” (RT.com).

No, prošle je srijede bonitetna agencija Standard & Poor’s obveznicama brazilske države odredila rejting “smeća”, što znači da ta zemlja proživljava “krupnu nesigurnost i da je izložena pogubnim poslovnim, financijskim ili ekonomskim prilikama koje bi mogle prouzročiti njezinu nesposobnost da ispunjava svoje financijske obveze”. Time se Brazil priključio Rusiji (a i Hrvatskoj, Bugarskoj, Indoneziji, Turskoj…) koja je u rang “smeća” dospjela još potkraj siječnja ove godine.

Ljetos je, naime, postala operativna Nova razvojna banka (NDB, sa sjedištem u Šangaju) koju je sa sto milijardi dolara kapitala BRICS osnovao “kako bi uspostavio konkurenciju Svjetskoj banci i Međunarodnom monetarnom fondu, multilateralnim institucijama kojima dominiraju SAD i Europa”.

Niti tri mjeseca poslije Rusija velikom brzinom troši državne zalihe, kineski rast se usporava, a Brazil se nalazi na korak od “bankrota”. Kako se to moglo dogoditi?

Najavljuju li ta zbivanja neke opasne promjene u globalnoj ekonomiji? Je li srozavanje Brazila, sedme po snazi svjetske ekonomije sa 200 milijuna stanovnika, u “smeće” samo početak nekog većeg svjetskog ekonomskog i političkog potresa?

Nije riječ samo o BRICS-u, premda bi već i njegova ekonomska veličina bila dovoljna za zabrinutost. Većina “ekonomija u nastajanju” (eng. emerging) i “zemalja u razvoju” (eng. developing), koje se snažno oslanjaju na izvoz sirovina, hrane i energenata, našla se naglo u velikim problemima: prodaja u inozemstvu im se smanjila, cijene njihove robe su potonule, valute im brzo gube vrijednost, pogodila ih je deflacija, državni im proračuni propadaju u deficite, a cijena zaduživanja astronomski raste. Prinos na brazilske državne obveznice uoči degradacije bio je gotovo 15 posto!

Najveći neposredni krivci za takvo stanje su “jaki” dolar i usporavanje rasta Kine, zemlje koja kupuje i troši i do polovice najznačajnijih svjetskih burzovnih roba. Fundamentalni uzrok najnovije krize zemalja u razvoju je, međutim, nastanak ekonomske strukture preosjetljive i neotporne na vanjske i domaće šokove. Veliku ulogu u tome odigrao je donedavno “slabi” dolar.

Proteklih šest-sedam godina novac je zemljama u razvoju doticao i zahvaljujući američkoj ekspanzivnoj monetarnoj politici kojom se Amerika izvlačila iz vlastite Velike recesije. Dolara je bilo u izobilju i po simboličnoj cijeni pa su ga poduzetnici i špekulanti uzimali i ulagali u zemlje u razvoju, točnije u ono čime su one raspolagale, a to su prirodni resursi.

Kupovali su se rudnici, naftna i plinska polja, dionice i obveznice, masovno ulagalo u infrastrukturu, potrebnu i nepotrebnu. Investiranje je preraslo u preinvestiranje. U međuvremenu se Amerika oporavila, dolar je postao tražena roba, cijena mu je porasla, a dolarska plima za BRICS i druge zemlje u razvoju preokrenula se u oseku.

Danas se vidi da Brazil i druge zemlje u razvoju nisu iskoristile dolarsku bonancu da bi svoje privrede učinile zrelijima i raznovrsnijima. “Ukopale su se u prirodne resurse, propustile su razviti i druge vještine svoje radne snage. Nisu povećale produktivnost, nisu poboljšale svoj ljudski kapital i razvile mreže znanja, a vlade su u svojim proračunima nagomilale socijalne troškove koje je teško financirati jednom kada se njihove ekonomije ukoče”, ocijenio je sjajni američki analitičar John M. Mason. A sada dolare treba vraćati.

Brazil je pritom zemlja s najvećim dolarskim obvezama na svijetu. Njezine tvrtke i država prodale su, prema Bloombergu, dolarskih obveznica za oko 160 milijardi dolara. S više od sto milijardi slijede Koreja, Indonezija i Čile. Argentina je na oko 80 milijardi dolara, a po 50-ak milijardi su emitirale Kina, Malezija, Kazahstan, Peru, Kolumbija, Filipini. No, to je tek manji dio njihovih ukupnih dugova.

Brazil prema Economistovu “globalnom barometru” ima ukupni javni dug od 1774 milijarde dolara, koji će se do kraja ove godine popeti na 69 posto njegova BDP-a, što je vrlo slično javnom dugu od 70 posto BDP-a Portorika, zemlje koja je u lipnju proglasila ogluhu na svojih 70 milijardi dolara duga.

Od BRICS-a i Indija ima javni dug od 1500 milijardi dolara ili 54 posto BDP-a, dok je javni dug Rusije zanemariv, samo osam posto BDP-a. No, dug je popis zemalja s javnim dugom većim od sto posto BDP-a.

Od onih koje ne spadaju u najrazvijenije tu su Cipar, Irska, Portugal, Jamajka, Libanon, Grčka. Sve su te zemlje nagomilale državni dug suprotstavljajući se Velikoj recesiji (spašavajući svoje banke i nastojeći slom privatne potrošnje nadoknaditi javnom) i investirajući jeftine i obilate dolare i eure, no danas bi ispuhivanje njihova dužničkog balona moglo svijet odvesti u najveću ekonomsku krizu ikada.

Pouke su već odavna dobro znane, ali uvijek jednako uzaludne. Kad zemlju zadesi slom izvoznih prihoda, ona shvati koliko joj je bilo glupo zanemarivati jačanje domaće privatne potražnje. Kad ne može vraćati inozemne dugove, shvati da joj je bilo puno pametnije zaduživati se u vlastitoj valuti. Kad dolar ojača pa cijena nafte padne, požali što se toliko oslanjala na prirodne resurse. No, sve se te pouke za desetak godina zaborave pa kriza zakuca na vrata uvijek iznova šokantnom pravilnošću.
 

 
(telegraf.rs/uredio:nsp)

Svjetska javnost je već tjednima usmjerena isključivo na dramatičnu ekonomsku krizu u Grčkoj, ali iz vida je ispuštena činjenica da, osim te zemlje na jugu Europe, bankrot samo što nije pogodio još 24 države, među kojima su i Hrvatska, Makedonija i Crna Gora

To je pokazala najnovija analiza kanadske nevladine organizacije Centar za istraživanje globalizacije iz Quebeca, čiji su stručnjaci upozorili da je iznos duga svih ekonomija na Zemlji prema BDP dosegao povijesni rekord od 286 posto.

To, prema njihovim riječima, znači da svaki stanovnik naše planete u ovom trenutku duguje nevjerojatnih 28.000 dolara. Budući da gotovo polovica ukupne populacije u svijetu dnevno živi s manje od 10 dolara dnevno, jasno je da taj dug nikada neće biti vraćen, a kakva situacija čeka najugroženije zemlje, saznat će se za samo nekoliko godina, tvrde kanadski analitičari.

“Jedino moguće rješenje u postojećem sustavu je da se plaćanje odgađa sve dok se piramida duga samoinicijativno ne uruši”, smatraju stručnjaci iz tog centra i dodaju da se upravo na primjeru Grčke pokazalo kako je ta zemlja nakupila toliko duga, iz kojeg doslovno ne postoji izlaz.

“Druge europske nacije pokušavaju pronaći način da se Grčka treći put izvuče, ali to je kao da dug po jednoj kreditnoj kartici otplaćujete drugom. Virtualno, svi u Europi se “utapaju” u dugu. Nacije nikad nisu dugovale ovoliko novca u povijesti, a svakim danom taj iznos se povećava”, naglasili su oni.

Pored 24 zemlje koje se već suočavaju s potencijalnim bankrotom, a čak tri su iz našeg okruženja, još 14 država se dramatično brzo približava ekonomskom kolapsu.

“Ništa drugačije nije ni u Aziji. Prema Bloombergu, kineski dug je na povijesnom rekordu i rapidno se približava iznosu od čak 300 posto BDP. U Japanu je situacija još teža jer njihov dug doseže nevjerojatnih 230 posto”, naveli su iz kanadskog istraživačkog centra.

Banke otvorene, ali PDV šokirao

Nedavno su u Grčkoj na snagu stupile nove mjere štednje, koje obuhvaćaju i povećanje stope PDV, zbog čega je Grke u prodavaonicma dočekala velika neprijatnost – za osnovne prehrambene proizvode morat će dati i po nekoliko eura više.

Skok cijena s nelagodom su dočekali i turisti jer omiljeni grčki specijalitet – giros, košta duplo više na nekim mjestima, odnostno 3,5 ili četiri eura. Danas u Grčkoj ponovno rade i banke, ali je podizanje novca i dalje limitirano. Tako građani umjesto 60 eura dnevno, sada tjedno mogu podići 420 eura.

Teška situacija u financijski najugroženijim zemljama regije

Hrvatska
54,5 milijardi eura je vanjski dug
68 posto BDP iznosi taj dug
4,5 milijuna stanovnika ima ta zemlja
259.324 nezaposlenih je u njoj

Makedonija
6,1 milijardi eura je javni dug
68,68 posto BDP je vanjski dug
2,1 milijuna stanovnika ima ta zemlja
265.370 tisuća nezaposlenih je u njoj

Crna Gora
1,94 milijarde eura je javni dug
69 posto BDP je inozemni dug te zemlje
621 tisuća stanovnika ima ta zemlja
47.600 nezaposlenih je u njoj

Ekonomijama ovih država prijeti potpuni krah

- Armenija
– Belize
– Kostarika
– Hrvatska
– Kipar
– Dominikanska Republika
– El Salvador
– Gambija
– Grčka
– Grenada
– Irska
– Jamajka
– Libanon
– Makedonija
– Maršalovi Otoci
– Crna Gora
– Portugal
– Španjolska
– Šri Lanka
– St. Vincent i Grenadini
– Tunis
– Ukrajina
– Sudan
– Zimbabve
 
 
(mojatv.rs,youtube/uredio:nsp)

banka, banke, krediti, kamata, zajam, otkup zlata, osiguranje, software

Europski konzervativci, osobito u Njemačkoj, uništit Europu i europsku ideju zbog inzistiranja na tome da Grčka otplati dug, ocjenjuje istaknuti francuski ekonomist i profesor na Pariškoj školi ekonomije, Thomas Piketty

Njemačka je najbolji primjer države koja kroz povijest nikada nije platila vanjski dug. Ona nema pravo držati lekcije drugim državama – rekao je Piketty za njemački list “Die Zeit”.

Ni poslije Prvog ni poslije Drugog svjetskog rata, Njemačka nije vratila dugove. Ipak, često je tjerala druge da plate dugove, pa je tako zahtijevala ogromne reparacije od Francuske nakon Francusko-pruskog rata iz 1870. godine, koje je i dobila – navodi francuski ekonomist, a prenosi londonski portal “City AM”

Piketty tvrdi da Njemačka profitira od situacije u Grčkoj, jer toj zemlji produljuje otplatu zajmova po komparativno visokim kamatnim stopama, a također je govorio i o Velikoj Britaniji, koja je, kako je rekao, veći dio svog proračuna potrošila na otplatu dugova nagomilanih za vrijeme Napolenovih ratova nego što je potrošila na obrazovanje.

To se nije smjelo dogoditi, i ne smije se događati danas – ističe on, uz tvrdnju da je potpuno smiješna opcija koja se trenutno preporučuje Grčkoj.

Umjesto toga, Piketty je zatražio mogućnost restrukturiranja dugova diljem Europe, kao i veću fleksibilnost među članicama Europske unije.

Europa je osnovana na temelju oprosta dugova i investicija u budućnost, a ne na ideji beskrajnog kažnjavanja.

Moramo zapamtiti ovo. Oni koji danas žele najuriti Grčku iz eurozone će završiti na smetlištu povijesti.

Ako njemačka kancelarka Angela Merkel želi osigurati svoje mjesto u povijesnim knjigama, onda mora stvoriti rješenje za grčko pitanje, uključujući konferenciju o dugu na kojoj možemo početi od nule. Ali s obnovljenom, daleko jačom fiskalnom disciplinom – zaključio je Piketty.

Kako je Njemačka otplatila dug?

Ekonomist dodaje kako su se kroz povijest iskristalizirala dva načina otplate dugova. Onaj koji se sada nameće Grčkoj, i drugi, puno lakši, koji je koristila i Njemačka.

Jedan način vraćanja duga demonstriralo je Britansko carstvo u 19. stoljeću, nakon vrlo skupih ratova s ​​Napoleonom. To je spora metoda koju sada preporučuju Grčkoj. Carstvo je vratilo dugove kroz strogu proračunsku disciplinu. To je uspjelo, ali trajalo je jako dugo.

Druga metoda je mnogo brža i to je Njemačka dokazala u 20. stoljeću, a sastoji se od tri komponente: inflacije, posebnog poreza na privatno bogatstvo i djelomičnog oprosta dugova – objašnjava Piketty.

Nakon što je završio rat 1945. godine, dug Njemačke iznosio je više od 200 posto BDP-a. Deset godina kasnije, ostao je vrlo mali dio: javni dug bio je manji od 20 posto BDP-a.

U isto vrijeme i Francuska je izvela sličnu stvar. Nikad to ne bismo uspjeli postići tako brzo kroz fiskalnu disciplinu koju danas preporučamo Grčkoj.

Umjesto toga obje države koristile su drugu metodu koju sam spomenuo, a u kojoj je jedna od tri komponente i oprost dugova. Sjetite se samo Londonskog sporazuma iz 1953. kada je 60 posto njemačkog duga otpisano, a unutarnji dugovi su restrukturirani – zaključuje Piketty.
 
 
(agencije,youtube/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=21985"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]