Činjenica da SAD gradi carstvo, upuštajući se u ratove kako bi iskorištavale i pljačkale druge države ne počiva na realnim osnovama

Ratovi SAD, koji podrazumijevaju invazije, bombardiranja, okupacije, sankcije, prevrate i tajne operacije nisu proširile tržište, povećale kontrolu niti doprinijele iskorištenju resursa, uključujući radnu snagu.

Umjesto toga, SAD je uništio poduzeća, smanjio pristup sirovinama, uništio ranio ili zamijenio produktivne radnike diljem svijeta i ograničio pristup investicijama i tržištima.

Drugim riječima, globalne vojne intervencije SAD i ratovi koje vode su obrnuto proporcionalni onome što su bili ciljevi prethodnih carstava: Washington je iskoristio i potrošio domaću ekonomiju kako bi se vojno raširio, umjesto da je obogati.

Gradnja carstva u prošlosti

Europa je pravila jaka, profitabilna i obimna carstva koja su obogaćivala “središnju državu”, poticala lokalnu industriju, smanjivala nezaposlenost i povećavala bogatstvo.

Imperijalnim vojnim ekspedicijama je prethodio dolazak većih trgovinskih poduzeća (Britanska istočnoindijska kompanija), a bile su popraćene proizvodnjom, bankarstvom i komercijalnim tvrtkama velikih razmjera. Vojne invazije i politički prevrati su provođene zbog konkurencije u Europi, SAD i Japanu.

Cilj vojnih invazija je bio da se monopolizira kontrola nad najunosnijim ekonomskim resursima i tržištima u koloniziranim regijama. Imperijalna represija je bila usmjerena na stvaranje pitome radničke snage i potčinjavanje lokalnih vlasti.

Imperijalni ratovi su bili početak, a ne kraj. Oni su bili popraćeni inkorporacijom već postojeće elite u administraciju carstva.

“Dijeljenje prihoda” između imperijalnih gospodarskih poduzeća i postojeće elite je bilo ključno za “građenje carstva”.

Postojeća ekonomska aktivnost, koja je uključivala lokalne proizvođače i poljoprivrednike, a koja se natjecala s imperijalnim izvoznicima bila je uništavana i zamijenjena lošijom.

U suštini, vojne dimenzije građenja carstva su zavisile od ekonomskih interesa. Glavni cilj je bio zasipanje lokalnih tržišta proizvodima imperijalnog centra.

Gradnja carstva danas

Rezultati današnjih vojnih intervencija i invazija SAD su u potpunom kontrastu sa rezultatima prošlih imperijalnih sila. Mete vojne agresije se biraju na temelju ideoloških i političkih kriterija. Vojno djelovanje ne prati ekonomska niti kapitalistička poduzeća. Multinacionalne građevinske tvrtke carstva koje grade velike vojne baze u stvari crpe imperijalni trezor.

Današnje intervencije SAD-a nemaju za cilj preuzimanje postojećih državnih organa već komadaju osvojenu državu, desetkujući njene kadrove, profesionalce i stručnjake na svim razinama, omogućujući dolazak najretrogradnijih etnoreligijskih, religijskih i plemenskih vođa koji vode sektaške ratove jedni protiv drugih (primjer bivše Jugoslavije). Drugim riječima, nastaje kaos. Čak i nacisti su u svojoj ekspanzionističkoj fazi odlučili vladati kroz lokalne elite, održavajući administrativne strukture na svim razinama.

Invazije SAD su potčinile čitave društveno-ekonomske strukture: sva produktivna aktivnost je podređena vojnim prioritetima lidera s ciljem da se osvojena država u potpunosti obogalji. Iako je ovakvo osvajanje kratkoročno uspješno, dugoročni rezultati su nefunkcionalne države koje ni na koji način ne doprinose carstvu. Nastaje lanac američkih vojnih baza okruženih neprijateljskim, naveliko nezaposlenim stanovništvom i zaraćenim etnoreligijskom skupinama u desetkovanim gospodarstvima. (primjer bivše Jugoslavije)

Američki način “upravljanja svijetom” se svodi na carstvo propalih država. Dakle, postoji imperijalizam bez carstva, vampirsko ponašanje koje se svodi na isisavanje krvi ranjivih i nemoćnih.

Irak: Vampirska pljačka

Irak je pod Saddamom Husseinom bio ogromni proizvođač nafte i profitabilni partner mnogih većih američkih naftnih kompanija, ali i unosno tržište za izvoz SAD. Bila je to stabilna, ujedinjena i sekularna država.

Rat u Perzijskom zaljevu 1990. godine je doveo do prve faze fragmentacije Iraka i uspostavljanja male kurdske države na sjeveru pod protektoratom SAD. SAD je povukao svoje snage, ali je uveo brutalne ekonomske sankcije, ograničavajući ekonomsku rekonstrukciju nakon uništenja u Zaljevskom ratu.

Sljedeća invazija 2003. godine u potpunosti je uništila ekonomiju i rasparčali državu. Nastala je propala država, američke naftne i energetske tvrtke su izgubile na milijarde dolara, a ekonomija SAD je dovedena do recesije.

Afganistan: Beskrajni ratovi, beskrajni gubici

Rat SAD protiv Afganistana je počeo naoružavanjem, financiranjem i političkom podrškom islamističkih džihadističkih fundamentalista 1979. godine. Sekularna, nacionalna vlada je uspješno uništena. Odlukom da se napadne Afganistan u listopadu 2001. godine, SAD su službeno postale okupator u jugozapadnoj Aziji.

Narednih 13 godina, marionetski režim SAD i okupacijske snage nisu uspjele pobijediti gerilsku vojsku Talibana. Na milijarde dolara je potrošeno, uništavajući ekonomiju i osiromašujući veliku većinu Afganistana. Napori da se uspostavi vojska odana marionetskoj vlasti su propali. Povlačenje oružanih snaga iz Afganistana 2014. godine pokazuje da “građenje carstva” u jugozapadnoj Aziji nije bilo uspješno za SAD.

Libija: Od unosnog partnera do propale države

Libija je pod predsjednikom Gaddafijem evoluirala u većeg trgovinskog partnera SAD i Europe, ali i u utjecajnu silu u Africi. Režim je potpisivao velike i dugoročne ugovore s većim međunarodnim naftnim kompanijama koje je podržavala stabilna, sekularna vlada. Odnos sa SAD i EU je bio profitabilan.

SAD je zatim proveo “promjenu režima” prilikom koje je ubijen predsjednik Gaddafi i veći dio njegove obitelji, a libijska vlada i administrativna infrastruktura su u potpunosti uništeni. Svi investitori su se razbježali. Preko milijun Libijaca i imigracijskih radnika je raseljeno.

Ništa od toga se ne bi dogodilo da je Gaddafi ostao na vlasti. Američki vampir je odnio još jednu žrtvu, koju ni na koji način nije uspio inkorporirati u kraljevstvo. Čak ni imperijalna vojna baza nije uspostavljena u sjevernoj Africi!

Sirija: Rat koji vode teroristi, a ne carstvo

Washington i njegovi saveznici u EU su podržali oružani ustanak u Siriji s nadom da će uspostaviti marionetski režim i inkorporirati Damask u svoje “carstvo”. Napadi plaćenika su uzrokovali smrt oko 200.000 Sirijaca, raselili 30% stanovništva, a naftna polja je okupirala ekstremistička vojska, ISIS. ISIS je desetkovao proameričku plaćeničku vojsku, okupirajući zatim sjever susjednog Iraka.

Strategija SAD je bila da naoruža islamske ekstremiste kako bi zbacili sekularni režim Bashara el Asada u Damasku, a to im se obilo o glavu. Washingtonov rat u Siriji nije proširio “carstvo”, već potčinio postojeće imperijalne ispostave.

Pljačkanje Ukrajine i ruske sankcije

Nakon raspada SSSR, SAD i EU su se proširile na Baltik, istočnu Europu i bivše balkanske komunističke države što je približilo NATO na samu granicu s Rusijom. Zapad je za vrijeme korumpiranog Jeljcinovog režima opljačkao rusku ekonomiju u potpunosti. Dolazak Putina na vlast je primorao SAD i EU da učvrste svoje carstvo preuzimanjem Kavkaza i Ukrajine. Napad marionetskog gruzijskog režima na Osetiju 2012. godine nije bio uspješan, ali to je u stvari samo bila priprema za prevrat u Ukrajini.

Nakon prevrata, uslijedio je ustanak na jugoistoku države koji do danas nije uspješno suzbijen. Čak ni sankcije Rusiji nisu pomogle.

Kijevski režim je sada službeno bankrotirao. Građanski rat na jugoistoku je potpuno uništio ukrajinsku ekonomiju. Ugovori s Rusijom po pitanju plina su propali. Kijev ne može otplatiti svoje dugove. Dakle, ni u Ukrajini se “carstvo” nije uspješno raširilo.

Iran: Sankcije od 100 milijardi dolara ne čine carstvo

Iran je pokazao svoju spremnost da surađuje sa SAD po pitanju Afganistana i Iraka, ali kao regionalna sila ne namjerava postati vazalska država SAD.

Politika sankcija nije proizvela ustanak među Irancima niti je dovela do promjene režima. Sankcije nisu oslabile Iran do te mjere da on postane laka vojna meta. U međuvremenu, Iran je čak ojačao svoje ekonomske i diplomatske odnose s rivalima SAD, Rusijom i Kinom.

Zaključak

Oslanjanje na vojne strategije u 21. stoljeću je potpuno drugačija priča u odnosu na uspješne kolonijalne ekspanzije u 19. i 20. stoljeću, kada je ekonomski razvoj pratio vojne intervencije i političke promjene. Danas imperijalni ratovi uzrokuju ekonomsku propast u domaćoj ekonomiji, ali i beskrajne ratove u inozemstvu koji crpe sredstva carstva.

James Petras (Global Research)
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(webtribune.rs,youtube.com/uredio:nsp)

Analizirajući zbivanja u suvremenom svijetu, politolozi su prepoznali i objavili shemu po kojoj centri moći mijenjaju sudbine čitavih država i stvaraju Novi svjetski poredak

Pročitajte dobro ove točke i primjenite ih na vašoj zemlji, ukoliko ste bili u sličnoj situaciji:

1. Uzmi jednu državu koju želiš za svoj ​​cilj – i nazovi je kriminalnom državom.

2. Podržavaj lokalne teroriste (u toj istoj državi državi) i govori o njima kao o “borcima za slobodu”.

3. Napravi maksimalnu štetu među civilnim stanovništvom – i zahtijevaj što prije međunarodne sankcije i međunarodne snage za intervenciju!

4. Kritiziraj izbore u toj državi i zahtijevaj kontrolu nad njima. Govori da ti izbori nisu slobodni, da su lažirani i da je tamošnja vlada diktatorska.

5. Širi ciljane laži – to se naziva “međunarodni medijski odjek”.

6. Konačno umarširaj u tu državu i uspostavi kontrolu nad njom – nazovi to “mirovna misija”, “oslobađanje” ili “humanitarna intervencija”.

7. Iznesi sve resurse te države i prisvoji ih – nazovi to “stranim investicijama” i “obnavljanjem” (te iste države).

Ovako je još jedna država “oslobođena” i “demokratizirana”.

A sada ponavljaj ovaj postupak toliko često dok sve države koje se suprotstavljaju “poslušnosti” ne budu “oslobođene”.

Pritom ne treba voditi računa o ljudskim životima (osim o vlastitim), a za propagiranje svog dobročinstva i “istinitog” izvještavanja treba obilno koristiti medije.

Kada je misija obavljena, okončaš ovu misiju, pa staviš cijelo svjetsko stanovništvo pred izbor: ili šutite ili ćete doživjeti “sudbinu terorista”.

Sada su mir, sloboda i ultimativna sposobnost djelovanja za slobodno imenovane članove jedne svjetske vlade privedene kraju – “za dobrobit cijelog čovječanstva”.
 
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda*

 
(vestinet,youtube.com/uredio i preveo:nsp)

Intervju koji do detalja secira korake koji jednu zemlju vode u dužničko ropstvo, te pojašnjava zašto je neophodno da se zemlja što prije izvuče iz kandži MMF-a, Svjetske banke i drugih vanjskih izvora financijske pomoći

Na početku iscrpnog intervjua koji je poznati ekonomski analitičar dao za DEPO Portal, profesor Aleksa Milojević citira Johna Adamsa, predsjednika SAD-a od 1797. do 1801. godine, kao šlagvort na priču o ekonomskom porobljavanju “malih” od strane “velikih” i putu u tzv. dužničko ropstvo.

Stoga naš sugovornik u nastavku intervjua detaljnije pojašnjava kako se vrši kolonijalno porobljavanje zemalja koje su “osuđene” na tuđu pomoć:

Prvi put u ljudskoj povijesti zarobljavanje se vrši pomoću bezvrijednog novca. Prirast novca je devet puta veći od prirasta bogatstva i taj novac uglavnom odlazi u dugove i deficite. Svjetski prodavači novca, uglavnom MMF i Svjetska banka, da bi što više prodali novca, odnosno da bi na vlasti što duže zadržavali slabe, nesposobne vlade koje ne znaju proizvoditi nego se zaduživati, izmislili su potpuno neosnovane, neekonomske kriterije mjerenja stupnja zaduženosti.

Rekli su da zaduženost ide ovako: do 40% duga u bruto društvenom proizvodu – niska zaduženost, 40-80% srednja zaduženost, a preko 80% prezaduženost. Naravno da nema ni riječi o kvaliteti bruto društvenog proizvoda i njegovoj strukturi, obujmu izvoza, deficitima i slično.

Umjesto toga, što je, po Vama, stvarno mjerilo stupnja zaduženosti jedne države?

Umjesto ovog krajnje neekonomskog, ekonomsko mjerilo stupnja inozemne zaduženosti je u obimu pritjecanja deviza, odnosno izvoza. Iz izvoza je potrebno podmiriti i inozemni dug i platni deficit.

Kakvi su primjeri drugih zemalja u svijetu koje su se zaduživale i borile sa istim problemima?

Ekonomija je iskustvena znanost, a iskustvo govori da sve zemlje koje su u inozemni dug ušle s većim iznosom od trećine svog izvoza – da su zapale u trajni dug iz kojeg nisu mogle izaći. HRVATSKI JAVNI DUG ĆE DO KRAJA 2014. PREMAŠITI 85 POSTO BDP-a. Zadužili smo svako dijete za 265.000 kuna, a tek do prije par godina je dug po osobi bio 64.000 kuna! Kako to? Kako je Hrvatska uopće došla do 213 milijardi kuna javnog duga koji čini 64 posto BDP-a? Prije nego što rekapituliramo gomilanje duga, podsjetimo da je 60% posto BDP-a svojevrsna crvena linija: kada javni dug preskoči tu liniju, smatra se da država ulazi u dužničke probleme. U posljednjih pet kriznih godina povećan je javni dug u svim članicama EU, osim u Mađarskoj i Švedskoj. Podaci Eurostata govore da je ukupni javni dug zemalja EU povećan sa 74 posto na preko 85 posto BDP-a.

„Postoje samo dva načina da se pokori neka nacija.
Jedan je pomoću mača, a drugi pomoću duga.”
- John Adams –

I sve ovo pod posebnim uvjetima … Da zemlja ima vlastitu centralnu banku i vlastitu monetarnu politiku, kada ima mogućnost da upravljanjem deviznim tečajem upravlja svojim vanjskim dugom. Da postupno devalvacijom potiče izvoz, a ograničava uvoz i tako stječe devize za otplatu. Mi sve to nemamo, tako da je naš položaj znatno teži. Mi nemamo svoju centralnu banku koja ima monetarne nadležnosti. Visoko precijenjena valuta prijeti da se naš inozemni dug uveća i za dva puta koliko je približna precijenjenost valute.

U takvoj, pa skoro mat poziciji, kakva je uloga MMF-a i drugih izvora inozemnih kredita?

Potrebno je primjetiti da MMF u postupku zarobljavanja putem duga ima ulogu završnog udarca. Vrlo moćni narodi su pokleknuli pod tim udarcima. Krene se s humanitarnim pomoćima, savjetima, agencijama za investicije i malim kreditima dugog roka odgode i otplate. Vlast i narod se navikavaju živjeti bez rada. Na tuđem novcu. Kako potreba za stranim novcem raste, humanitarna pomoć se smanjuje, a uvećavaju se iznosi kredita, raznih kreditora.

A onda dolazi MMF sa svojim završnim udarcem. Daju se veliki iznosi kredita s vrlo dugim rokom odgode i vrlo kratkim rokom otplate. Visoke otplatne rate pritišću do nepodnošljivosti. To uglavnom ne preživi ni jedna zemlja. Neće ni naša, ako se ne zaustavimo u zaduživanju.

Pa neke su se, ipak spasile …

Spasile su se samo one zemlje koje su se zahvalile uslugama MMF-a i okrenule se vlastitim izvorima investicija – Koreja, Tajvan, Singapur i slično.

Međutim, BiH, Hrvatska i Srbija nisu usamljene u zaduživanju među zemljama regije; štoviše, njeni susjedi su daleko više zaduženi kod međunarodnih kreditnih institucija i također se nalaze na rubu dužničkog ropstva … Možete li napraviti usporedba zaduženja BiH i onih koje imaju njeni susjedi?

Bosna i Hercegovina je zadužena oko sedam milijardi KM, Srbija oko 60 milijardi KM, Hrvatska oko 100 milijardi KM, a Slovenija oko 120 milijardi KM. Sa ovog stanovišta mi još možemo dišemo. Mogli bismo se osloboditi duga i krenuti u razvoj.

Ovdje je značajno primijetiti i izvore zaduživanja. U povećani dug se ulazi onda kada se ulazi u Europsku uniju ili kada se u nju uđe. Prilikom ulaska u povećani dug se ulazi ispunjavajući onih 35 uvjeta. Zahtijevajući njihovo rješavanje (zaštita okoliša i slično) uglavnom se završi u potrebi novog zaduživanja da bi se problemi riješili.

I onda se završi kao Slovenija ili Grčka …?

Slovenija je imala moćnu ekonomiju s minimalnim vanjskim zaduženjem prije ulaska u EU. A onda, kada je ušla, naglo je upala u ogroman dug, a gospodarstvo joj je oslabilo.

Zanimljivo je da je u Grčkoj dug porastao za 60% posto upravo u vremenu kada su svi “skočili na noge” da joj pomognu, da riješe problem duga Grčke. Rješavanje problema dugova se završilo u povećanju duga. U Grčkoj je objavljena kriza onda kada je dug bio nešto veći od bruto domaćeg proizvoda. A onda su “spasioci” povećali dug za još 60% posto. Izlazi da je cilj ulaska u EU u povećanom zaduživanju.

Slažete li se s tvrdnjama poznatog američkog ekonimist Johna Perkinsa, koje je iznio u knjizi “Prikriveni ekonomski ubojica”, da krediti s Zapada “imaju veliku razornu moć, veću čak i od oružja, upravo za zemlje koje se postave kao potencijalna i poželjna žrtva koju treba odvesti u visoku zaduženost “?

Zarobljavanje putem duga se pokazalo najučinkovitijim i neprekidno se usavršava. Svoj najsavršeniji oblik je dobilo u globalizmu, gdje je gotovo cjelokupan teret zarobljavanja prenesen na domaću vlast. Samo je dovoljno upumpavati neograničenu količinu bezvrijednog novca (bezvrijednog u primanju, a vrlo vrijednog u vraćanju), njime hraniti i održavati slabe vlade na vlasti, a one su onda spremne zbog ostanka na vlasti u potpunosti uništiti vlastiti narod. I nemaju grižnje savjesti. Nemaju moralnog pritiska.

To nije slučaj s Johnom Perkinskom, nekadašnjim djelatnikom MMF-a. Kao zapaženi student Bostonskog sveučilišta brzo se našao u MMF-u, da bi nakon kratke obuke krenuo u misiju zarobljavanja putem duga. Svatko je morao izabrati određenu zemlju koja je po nečemu ekonomski zanimljiva – šume, voda, rude i slično. Kreće se u nerazvijena seoska područja. Oblači se skromno, kao seoski učitelj. Riječnik se spusti, pojednostaviti. Pruža se sitna humanitarna pomoć (popravka krova na školi, WC i slično). Postupno se nastoji približiti vlasti, posebno vladi. To je prvi korak.

Ako se u tome uspije, stvar se iz temelja mijenja. Oblače se najbolja odijela, odlazi “ekipa stručnjaka”, riječnik se diže na najvišu razinu do nerazumljivosti, na stolovima u vladi se šire karte, projekti, komplicirane formule i izračuni o izuzetnom napretku koji se očekuje. Ako se u tome uspije, to je kraj misije. To je Drugi korak.

U Trećem koraku nastupaju financijeri, banke, MMF. Uglavnom to završi u nemogućnosti vraćanja kredita i općem ekonomskom bankrotu. Ako vlada pruži otpor zaduživanju, kreću sljedeće ekipe zadužene za namještanje izbora i svrgavanje postojeće vlasti. Ako se iu tome ne uspije, pokrene se proces uvlačenja u kriminal, posebno drogu. Ako se i u tome ne uspije, kreću “šakali” koji vrše likvidaciju onih koji pružaju otpor.

Dok je John Perkins bio u misiji MMF-a, ubijeni su predsjednici Allende, Arbenz, Che, Roldes, Torilioni, Masadega. Nije više mogao izdržati. Osjećao je silan moralan pritisak. Dao je ostavku. Osjećao je silnu krivnju za stanje u kojem su se našle zemlje nakon njegove misije u njima. Na početku sasvim solidno ekonomsko i društveno stanje, a na kraju, poslije misije MMF-a, silnih dugova – jad, siromaštvo i beznađe.

Povukao se u sobu da piše “Ispovijesti ekonomskog ubojice”. Ni supruzi ni kćerki nije rekao što radi. Bio je siguran da će ga ubiti. Rukopis je poslao na objavljivanje diljem svijeta. Kada je knjiga izašla, nisu ga ubili. Vjerovatno je, kako sam kaže, da bi šteta bila veća od koristi. Svijet je već ugledao istinu o tolikim prevarama koje se kriju iza projekata o razvoju na osnovi dugova.

I kada sve to sumirati i pogledamo situaciju u kojoj se nalazi naša država, dolazimo do ključnog pitanja – je li uopće moguć gospodarski oporavak u zamljama bivše Jugoslavije?

Naše siromaštvo ne potječe iz oskudnosti prirodnih i radom stvorenih bogatstava. Naše siromaštvo potječe od nesposobne, pogrešne vlade koja neće ili ne zna da ta silna posebno prirodna bogatstva spoji s čestitim, vrijednim i sposobnim ljudima, da ih zaposli i da iz toga ostvari silna materijalna bogatstva.

Siromaštvo potječe od pogrešnog gospodarskog i političkog sustava, prije svega od pogrešnog vlasništva. Ako bi se putem reprivatizacije došlo do masovnog dioničkog vlasništva građana i radnika, prirodna bogatstva, umjesto koncesije, prešla u državne ruke, stvorilo miješano vlasništvo, odnosno u nadzornim odborima u podjednakom broju sudjelovali radnici i vlasnici, te ako bi država bila najveći pojedinačni investitor ( investicijski fondovi) – razvoj bi buknuo.

Sve to zvuči obećavajuće, ali koji je prvi i konkretan korak na putu ka izlazu iz dužničkog ropstva?

Potrebno je zahvaliti se uslugama MMF-a i zaustaviti inozemna investiranja. Kada su nešto slično učinili “Južnoazijski tigrovi”, za dvadeset godina povećali su svoj bruto društveni proizvod za četiri puta. Približno takav razvoj imali smo i mi u prethodnoj Jugoslaviji. U vremenu od 37 godina (1952-1989) društveni proizvod je uvećan za blizu sedam puta (7X). U vremenu od 1952. do 1972. godine razvoj je bio brži od sadašnjih “južnoazijskih tigrova”. A za ovih dvadeset poratnih godina mi idemo silaznom linijom. Sada smo siromašniji nego neposredno poslije rata. Naravno, kada bi se izvršio realan obračun bruto društvenog proizvoda.

Dakle, mogućnosti za razvoj su izuzetne. Samo je potrebno ukloniti sustavna ograničenja. Da bi se izašlo iz krize, potrebno je promijeniti gospodarski i politički sustav.

Na kraju, ekonomisti i političari pričaju godinama o oporavku i boljoj ekonomskoj slici, ali se ništa ne događa, i sve je gore i gore. Izlaz leži u ovome: Promjena razmišljanja građana kao pojedinca! Građanin mora početi štediti na osobnoj razini. Time bi se svijest prenijela na zajednicu u globalu. Kapitalizam živi na potrošnji i rasipništvu, koje vodi ka uništenju društva, ekonomije i čovjeka.
 

 
(depo,youtube.com/uredio:nsp)

Gotovo polovica svih radnih mjesta mogla bi biti automatizirana pomoću računala u roku od slijedeća dva desetljeća i “niti jedna vlada se priprema za to niti je spremna” za tsunami društvenih promjena koje će uslijediti.

Današnja analiza budućnosti kroz 2014. utjecaja tehnologije na ljudsko društvo oslikava prilično sumornu sliku budućnosti.

Ona kaže, inovacija (zvana “eliksir napretka”) je uvijek rezultirala gubitkom radnih mjesta, obično su gospodarstava na kraju uspjela razviti nove poslove za te radnike kao kompenzaciju, kao što je bilo u industrijskoj revoluciji u 19. stoljeću, ili revoluciji proizvodnje hrane 20. stoljeća.

No, ritam promjena ovaj put čini se da je bez presedana, tvrdi autor. A rezultat je ogromna količina neizvjesnosti za razvijena i nedovoljno razvijena gospodarstava o tome gdje će slijedeća ‘izgubljena generacija’ naći posao.

On citira istraživanje Oxford Martin škola iz 2013. koja procjenjuje da bi 47% svih radnih mjesta moglo biti automatizirano u sljedećih 20 godina:

“Naši rezultati upućuju na to kako tehnologija ide naprijed, nekvalificirani radnici će se prerasporediti na zadatke koji su neosjetljivi na informatizaciju – npr. odnosno, zadaće koje zahtijevaju kreativnu i socijalnu inteligenciju. Da bi ti radnici pobijedili u toj utrci, oni će morati steći kreativne i socijalne vještine”, kaže studija.

The Economist također ističe da je trenutna razina nezaposlenosti nevjerojatno visoka, ali da je “ovaj val tehnološkog poremećaja na tržištu rada tek počeo”.

Konkretno, The Economist ukazuje na nove tehnologije poput vozača automobila, poboljšanih kućanskih naprava, brže i učinkovitije online komunikacije i analize na području u kojima se ljudi brzo nadomještaju. I dok su novi projekti inovacija služe milijardama ljudi, oni zapošljavaju samo nekoliko ljudi – npr. Instagram, prodan Facebooku u 2012 za 1 milijardu dolara, zapošljava samo 30 ljudi u to vrijeme.

Ti zaključci odjekuju i na drugim poljima. Druga studija, objavljena je 17. siječnja prema kompaniji Aruba Networks, ističe koliko se brzo tradicionalni radni modeli mijenjaju.

Ona kaže da 72% Britanaca sada vjeruje da rade učinkovitije kod kuće, te da je 63% njih potrebno WiFi mreža da bi dovršili svoje zadatke – nije loše za tehnologiju koja jedva standardizirana prije 10 godina.

U nedavnom intervjuu Brynjolfsson je rekao: “Tehnologija je oduvijek uništavala radnih mjesta, i ona je uvijek stvarala nova radna mjesta, i to je funkcioniralo ugrubo u posljednjih 200 godina, ali s početkom 1990-tih, zaposlenost stanovništva je doista počela sa rapidnim padom i to je to. Nezaposlenost sada pada s litice, i ne vraća se nazad. Mislimo da bi fokus politike trebao biti upravo na to sada, kako smisliti i riješiti to. “

BBC je također producirao izvješće koje je ranije ovog mjeseca koja je tvrdila, u blagim tonove, da “roboti koji dolaze – kradu naše poslove”.

“Umjetna inteligencija (AI) je ugrađena u tkivo našeg svakodnevnog života,” kaže šef na Singularity University, Neil Jacobstein.

“Oni se koriste u medicini, u pravu, u dizajnu i cijeloj automobilskoj industriji.”

Izvješće je također istaknulo promjene koje će utjecati na radna mjesta svih vrsta – od kineske tvornice Hon Hai koji je najavila planove za zamjenu 500.000 radnika s robotima u slijedeće tri godine, pravnici, kirurzi i radnici u javnom sektoru.

Mišljenja ostaju podijeljeni oko utjecaja i budućnost tehnoloških inovacija na tržištu radnih mjesta, i nejednakosti bogatstva. The Economist tvrdi da vlade imaju odgovornost prema inovacijama u obrazovanju, oporezivanju i sveobuhvatnom napretku, iako rješenja nipošto nisu očita ili bez neizvjesnosti.

Jedan robot u Hrvatskoj je zatvorio 25 radnih mjesta

Austrija, koja nije najnaprednija na svijetu, na 10.000 stanovnika ima 100 robota, a Hrvatska – četiri.

Paradoks naše ekonomije. Danas je teško uspoređivati iskustva uspješnih zemalja s visokim stupnjem robotizacije i zaostalu hrvatsku industriju. Primjerice, Bojan Jerbić, profesor na Fakultetu strojarstva i brodogradnje, istaknuo je kako se Austrija (koja nije najnaprednija na svijetu) može pohvaliti sa 100 robota na 10.000 stanovnika, dok u Hrvatskoj na isti broj imamo – četiri robota. Pritom treba voditi računa kako postoji visok stupanj korelacije između industrijalizacije, odnosno povećanja učinkovitosti u industriji, s općim uspjehom nacionalne ekonomije.

Međutim, posebni paradoks hrvatske ekonomije u tome je što viša učinkovitost, odnosno robotizacija u Hrvatskoj neće dovesti do masovnog zapošljavanja čak i ako dođe do dramatičnog povećanja ukupnog opsega proizvodnje, istaknuo je Darko Crha iz Data-linka na okruglom stolu “Proizvodnja se vraća kući”. Samo jedan njihov robot koji su sastavili od uvoznih dijelova te razvili domaće vrhunsko integracijsko rješenje omogućio je zatvaranje 25 radnih mjesta. Ne otvaranje. I to je bila investicija koja se vlasniku vratila u samo godinu dana.

Zvonimir Mršić, predsjednik uprave Podravke, samo je potvrdio tezu da nažalost uz povećanje konkurentosti naših kompanija neće doći do snažnog zapošljavanja. Otvaranje samo jednog radnog mjesta u visokoautomatiziranoj farmaciji današnjice stoji čak milijun eura. Automatizacija znači smanjenje broja radnih mjesta, upozorio je Mršić te svoje teze potkrijepio i primjerom prehrambene tvornice Podravke koja je nekad zapošljavala 1200 ljudi, dok nakon modernizacije ima posla za samo tri stotine zaposlenih uz tri i pol puta više kapacitete.

Roboti počeli uzimati radna mjesta i u marketingu

Nakon što u Amazonu i DHL-u leteći dronovi polako zamjenjuju poštare, čini se da se čovječanstvo susreće s još jednim velikim posezanjem tehnologije u radna mjesta. Dok se u prvom slučaju radi manje-više o čisto fizičkom radu, u drugom čak i o djelomično intelektualnom.

Riječ je o robotu koji za marketinšku agenciju premierhealthagency.com radi na prodaji zdravstvenog osiguranja metodom pozivanja potencijalnih kupaca na telefon. Priču je otkrio novinar magazina Time kojeg je nazvala djevojka ugodnog glasa i počela ga ispitivati o njegovom osiguranju, sve dok nije shvatio da je riječ o – robotu.

Nakon što ju je pitao ako je ona prava osoba ili robot, odgovorila je da je prava osoba i nasmijala se. Ali kada ju je pitao da kaže “ja nisam robot”, to nije učinila nego je ponavljala “ja sam prava osoba” i “možda imamo problema s linijom”, uvijek identičnim tonom.

Predstavila se kao Samantha West, a ako je riječ doista o robotu, provjerilo je nekoliko novinara Timea koji su je nazivali natrag i postavljali joj jednostavna pitanja na koja nije znala odgovore, kao na primjer “koje povrće se nalazi u juhi od rajčice”. Također su otkrili da, nakon što dobije odgovore na svoja pitanja, Samatha proslijeđuje telefon pravom čovjeku koji sklapa ugovor.

Iako je jedan zaposlenik tvrtke obećao novinarima da će provjeriti ako za njih radi osoba pod imenom Samantha West, to nikad nije učinio, a u međuvremenu internetska stranica premierhealthagency.com više ne funkcionira, dok je Samanthin telefon stalno zauzet, piše Time.

Prema pisanju drugih portala, koji su krenuli provjeriti ako je ovakva tehnologija moguća, jedna od opcija je da nije riječ o robotu, nego o stvarnoj osobi sa stranim naglaskom koja je unaprijed snimila moguće rečenice za razgovor. Prema istraživanjima, naime, Amerikanci ne reagiraju dobro na marketinške pozive ljudi koji imaju neameričke naglaske.
 
U intervjuu, Bill Gates je potvrdio da će program zamijeniti velik broj radnih mjesta u narednih nekoliko desetljeća. Studija Oxforda sugerira da je gotovo polovica radnih mjesta u opasnosti od automatizacije. Je li tvoje radno mjesto sigurno?

 
(huffingtonpost.co.uk, novilist.hr, vecernji.hr, youtube.com/uredio:mag.Alfred Bošković)

24. ožujka se slavi kao Međunarodni dan vode. To nije samo briga mnogih ljudi trećeg svijeta, nego i građani Europe su prisiljeni braniti svoju vodoopskrbu od pohlepe “investitora” i privatizacije kakvu želi EK.

Je li voda roba, poput cipela ili automobila? Zapravo, pitka voda se u gospodarskom očištu jedva razlikuje od prodaje šljunka ili kakvog rudnog bogatstva. I u jednom i u drugom slučaju su potrebne investicije da bi se došlo do blaga pod zemljom i da bi se ono isporučilo do onih kojima je potrebno.

Zato je i Europska komisija, u općoj pošasti mjera štednje, koncem prošle godine predložila “smjernice za dodjeljivanje koncesija uslužnih djelatnosti” komuna i općina gdje se lokalna uprava zapravo tjera na “otvaranje tržišta” – drugim riječima, na privatizaciju. A to znači i na privatizaciju gradskih vodovoda.

Teško je reći da birokrati u Bruxellesu, još uvijek opčinjeni neoliberalističkim gospodarskim načelima, ne znaju dokazanu činjenicu: privatizacija vodovoda još nikada – i tu jednostavno ne postoje iznimke i zato se može ponoviti: nikada nije dovela do jeftinije i bolje vode za građane.

Voda poskupjela – četiri puta!

Privatizacija vodovoda Londona je završila – potpunim fjaskom

To će rado potvrditi i Humberto Brito iz portugalskoga gradića Pasos de Fereire. I ta komuna je “otvorila tržište” svoje vodoopskrbe i privatizirala svoj vodovod. Rezultat je, svjedoči Brito, prava katastrofa: voda je u kratko vrijeme poskupjela za 400% – i sve veći račun stiže svake godine!

I Velika Britanija je, u svojedobnoj poplavi privatizacije za vrijeme konzervativnih vlada, privatizirala i vodoopskrbu. Najveći sustav vodovoda, Thames Water koji opskrbljuje i metropolu Londona, dopao je šaka njemačkom energetskom koncernu RWE. To mu baš ne služi na čast, jer je i voda u Londonu poskupjela za gotovo 150% – i čitava priča je završila da je vodovod vraćen u javno vlasništvo. Jer makar je RWE izvlačio milijune dobiti, sustav vodovoda je postao toliko dotrajao da je već bila ugrožena i sama vodoopskrba.

Zašto onda Bruxelles ustraje na planovima privatizacije? Nema sumnje, pod maskom mjera štednje se tu provode i sasvim jasni interesi međunarodnih koncerna koji tu vide sjajnu priliku za sigurnu zaradu. Tako se i u jednom Nestle-u zalažu za privatizaciju vodovoda kako bi “građani uvidjeli vrijednost vode koju piju”.

U sustave pročišćavanja i isporuke čiste vode su plaćale generacije poreznih platiša. Tko onda ima uopće pravo prodati tu zajedničku imovinu?

Monopol ostaje monopol

Treba podsjetiti kako takvi koncerni raspolažu sredstvima koja su veća i od proračuna nekih zemalja Europske unije (RWE 53 milijarde eura prometa, Nestle 68 milijardi, Veolia 34 milijarde…) i kako je već i na razini temeljnih ekonomskih pravila takva privatizacija čista glupost i tek pohlepa pojedinih interesnih skupina. Točno je, doduše, da svaki monopol nema razloga spuštati svoje cijene, ali voda je bila i ostaje monopol, čak i kad se privatizira.

Jer, nemate u kući dvije slavine pa da birate iz koje ćete puštati vodu jer je jeftinija. Privatizacijom se ne postiže tržišno natjecanje, nego se tek jedan monopol – države ili komune, zamjenjuje drugim – nekoga koncerna ili financijskog investitora. A dok država ili komuna, već iz pristojnosti i iz straha od nezadovoljstva građana, eventualnu dobit opet ulaže u sam sustav vodoopskrbe, koncerni i privatnici dobit, već po prirodi same stvari – trpaju u svoje džepove!

Ali, i Nestle mora shvatiti kako voda nije čokolada, nego temeljna potreba – možda čak i pravo svakog čovjeka, poput zraka ili sunčevog svjetla. Zato je ova inicijativa Europske komisije izazvala pravu poplavu negodovanja i po prvi put u povijesti se dogodilo da je već ispunjena kvota peticije građana Europske unije koji su se udružili protiv privatizacije vodovoda.

Right 2 Water

Prijestolonasljednik Nizozemske je među najglasnijim protivnicima privatizacije vodovoda.

To je zapravo prilično teško: u Europi za uspjeh peticije treba sakupiti milijun potpisa iz barem sedam zemalja – ali inicijativa Right 2 Water je u samo nekoliko mjeseci sakupila gotovo milijun i tristo tisuća potpisa iz gotovo svih zemalja Europske unije! Zahtjevi ove građanske inicijative su veoma jednostavni: uvjereni su da je voda temeljno ljudsko pravo i traži se od Europske unije da svi građani uživaju u blagodatima čiste vode. Zahtijeva se da voda i vodoopskrba ne postanu predmet trgovine i tržišta i da to bude isključeno iz liberalizacije.

Takve zahtjeve ne podržava samo stotine tisuća građana, nego i brojni pripadnici javnog života, estrade – pa i europskog plemstva, poput nizozemskog prijestolonasljednika Willema-Alexandera koji je među najglasnijim zagovornicima temeljnog prava na vodu. Takva bura nezadovoljstva ipak je dospjela i do ušiju birokrata u Bruxellesu, pa je tako i povjerenik za financijska tržišta Michael Barnier objavio kako je prijedlog promijenjen. Tako bi od privatizacije “mogle biti” izuzete vodoopskrbe koje 80% svojih voda nude samo jednom gradu i 20% njegovoj okolici.

Mogla bi doći vremena kad ćemo biti prisiljeni na neka jeftinija rješenja nego kadu napuniti dragocjenom vodom.

Bruxelles jednostavno – laže!

Problem jest – kako otkriva njemački televizijski magazin Monitor – taj ustupak Bruxellesa je tek bacanje prašine u oči građana Europe. Tako i zastupnica Europskog parlamenta, Heide Rühle upozorava kako se i ta “promjena” u osnovi uopće ne razlikuje od smjernica kojima se teži i Europska komisija i dalje uporno zagovara privatizaciju usluga opskrbe vodom.

Čini se zato itekako potrebnim podržati građansku inicijativu Right 2 Water koja do konca roka, ovog rujna, želi sakupiti dva milijuna potpisa. Građani Hrvatske to još ne mogu učiniti – skupljaju se potpisi samo građana Europske unije.

Ali, nakon 1. srpnja, oni koji ne žele skuplju i lošiju vodu, možda bi mogli nova prava i obveze kao građana Europske unije proslaviti i posjetom web-stranici te inicijative za vodu koja se neće tretirati kao da je šampanjac.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
 
(dw.de,youtube.com/uredio:nsp)
banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata

Ljudi s određenim vrstama oštećenja mozga mogu napraviti bolje poslovne odluke. Ovo je zaključak najnovijeg istraživanja, u kome je dokazano da ljudi koji upliću emocije u poslovne odluke uvijek dobiju loše rezultate.

Povezivanje znanosti o mozgu s ponašanjem u investicijama, znanstvenici dolaze do zaključka da ljudi s oštećenjima u dijelovima mozga za emocije, zaista donose bolje financijske odluke.

Istraživanje je obavljeno na 15 pojedinaca koji su imali neku vrstu oštećenja mozga, kao moždani udar ili neku bolest. Njima je oštećen dio u mozgu koji izaziva bilo kakvu emociju, kao na primjer, strah ili anksioznost. Pojedinci imaju normalan IQ, a područja u njihovom mozgu koja su određena za logiku i kognitivno razmišljanje su netaknuta.

Istraživanja su pokazala da su ovi pojedinci u prednosti u odnosu na ostale ljude što se tiče poslovnih odluka. Bili su spremni riskirati s visokim sumama jer nisu imali nikakav strah od neuspjeha. Dok su pojedinci s neoštećenim emotivnim područjima ulagali sigurnije, na manje sume, i na kraju dobili manji posao i dobitak.

Neki od neurologa vjeruju da dobri investitori ili poslovni ljudi mogu biti veoma vješti u suzbijanju emocionalnih reakcija. “Ti ljudi su jednostavno naučili kako kontrolirati emocije u poslu i mogu biti potpuno isti kao ljudi s oštećenim mozgovima”, kaže znanstvenik.

Koristeći sofisticirane tehnologije, poput magnetske rezonance, može se vidjeti kako mozak reagira na procjene rizika i pravljenja izbora u vezi posla. Istraživači mjere moždane kemikalije i istražuju kako oštećenja određene regije u mozgu utječu na ekonomska odlučivanja.

U kasnim 1990-tim, kada su uspostavljene čvrste veze između psihologije i neurobiologije, bihevioralni ekonomisti su se počeli okretati i neurolozima, pored psihologa za pomoć oko ljudskog ponašanja. Ideja je bila da ako može objasniti fenomen kao depresija ili poremećaj pažnje, mogu se objasniti i druge psihološke funkcije.

Danijel Kahneman, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju je počeo raditi s neurolozima na sveučilištu u Montrealu. U jednom od istraživanja, koristili su igre na sreću da bi vidjeli aktivaciju u mozgu kada pojedinac očekuje pobjedu. Ustanovili su da se u mozgu pokreće ista moždana aktivnost kada dobijete novčanu nagradu kao i kada osjetite dobar okus, ugodnu glazbu ili drogu koja izaziva ovisnost.

Znanstvenici vjeruju da strah ima najveću ulogu u lošim poslovima

Međutim, priča ima i drugu stranu, emocije mogu imati i korisnu ulogu u financijskom odlučivanju, ali to vrijedi van Wall Street-a. Dok su se oštećeni mozgovi pojedinaca dobro pokazali u laboratoriju, u stvarnom svijetu su pali na nekim financijskim odlukama. Tri od četiri pojedinca s oštećenim mozgom su doživjeli stečaj. Njihova nesposobnost osjećaja straha je dovelo do rizičnog ponašanja.

Njihova iskustva su nam pokazala da emocije mogu odigrati ulogu u zaštiti naših interesa, čak i ako ponekad ometaju racionalno odlučivanje.

Ljudi su razvili strah kao odgovor na mehanizam preživljavanja da bi se zaštiti od predatora. Ali u svijetu gdje predatori ne vrebaju iza svakog ugla, taj strah koji je nekada potreban, sada može izazvati preveliku osjetljivost. Reagirajući na strah koji zapravo ne postoji možemo donijeti nelogičan izbor. To je sad situacija koja postoji na burzama. U burzovnom poslovanju strah je veliki minus i ne donosi dobre osobine

“Postoji mnogo mehanizama koji pokreću naše emocije, i ljudska bića nisu baš tako dobro prilagođena suvremenom životu”.
 
(NoviSvjetskiPoredak.com)