Barack Obama, prvi američki predsjednik u posjetu Hirošimi, položio je vijenac u memorijalnom kompleksu posvećenom žrtvama prvog nuklearnog napada u svijetu i tom prigodom pozvao na smanjenje nuklearnih zaliha i čišćenje svijeta od nuklearnog oružja

I to sve u jeku nedavno izglasang američkog ratnog proračuna za 2016.-2017. od 1 bilijarde dolara za obnavljanje američkog nuklearnog arsenala kojeg je Obama potpisao.

“Prije 71 godinu, smrt je došla s neba i svijet se promijenio”, rekao je američki predsjednik nakon što je položio vijenac i odao počast žrtvama napada koji su izvele SAD na taj grad na zapadu Japana 1945. godine, prenosi AFP.

Obama je istaknuo da sjećanje na 6. kolovoza 1945. nikada ne smije izblijedi i da je bombardiranje pokazalo kako “čovječanstvo posjeduje sredstva da uništi samo sebe”.

“Ove duše nam govore, traže od nas da se zagledamo u sebe same”, rekao je predsjednik SAD, dodavši da nas tehnološki napredak bez moralne revolucije može osuditi na propast.

Obama je pozvao i na smanjenje globalnih zaliha nuklearnog oružja, ukazavši da svijet ima zajedničku odgovornost da se zapita kako spriječiti ponavljanje takvih stradanja, navodi AP.

Američki predsjednik se u memorijalnom kompleksu upisao u knjigu posjetitelja, gdje je ostavio poruku:

“Spoznali smo ratne strahote. Hajdemo sada, zajedno, naći hrabrosti da širimo mir i stremimo ka svijetu bez nuklearnog oružja”, kaže najduži ratni predsjednik Amerike u povijesti.

Obama je, također, nakratko razgovarao s ljudima koji su preživjeli bombardiranje Hirošime.

Kao što je i bilo najavljeno, američki predsjednik se nije ispričao za odluku SAD o bombardiranju 1945.

Japanski premijer Shinzo Abe rekao je u memorijalnom kompleksu da Obamina posjeta Hirošimi otvara novo poglavlje pomirenja za SAD i Japan, istakavši da iskreno poštuje Obaminu hrabru odluku da posjeti Hirošimu.

Abe je poručio da tragedija kakva je zadesila Hirošimu nikada više ne smije ponoviti.

Premijer Japana je rekao i da su on i Obama riješeni ostvariti svijet bez nuklearnog oružja, ma koliko to teško bilo, prenosi AP.

Tokio i Washington se nadaju da će simboličan Obamin gesta polaganja vijenca na mjestu gdje je pala prva atomska bomba u svijetu, staviti naglasak na njihovo savezništvo i udahnuti život naporima u cilju ukidanja nuklearnog oružja, zaključuje Reuters.

U Hirošimi je 6. kolovoza 1945, na kraju Drugog svjetskog rata, bačena prva atomska bomba, pri čemu je poginulo ukupno oko 140.000 ljudi.

U samoj eksploziji je stradalo više desetaka tisuća ljudi, dok su ostali preminuli od ozljeda zadobivenih tom prilikom ili od bolesti izazvanih radijacijom tijekom sljedećih tjedana, mjeseci i godina.
 
(fakti.org)

Amerika je jedina zemlja u povijesti koja je pobila ljude atomskom bombom. Nitko nije upotrijebio isto oružje već 70 godina

Barack Obama posjetit će 27. svibnja Hirošimu kao prvi aktivni američki predsjednik koji će to učiniti nakon II. svjetskog rata, no neće se ispričati za atomsku bombu, a u sklopu turneje po Aziji, težišta vanjske politike, posjetit će i Vijetnam, objavila je u utorak Bijela kuća.

O mogućem Obaminu dolasku u Hirošimu prvi je pisao japanski list Nikei krajem travnja, a Bijela kuća u utorak je priopćila da će dolaskom u pratnji japanskog premijera Shinza Abea američki predsjednik istaknuti “trajnu (američku) privrženost miru i sigurnosti u svijetu bez nuklearnog oružja”.

Dolazak u Hirošimu Obami bi mogli zamjeriti u domovini, ako bi se na nj gledalo kao na ispriku, no bit će zacijelo toplo pozdravljen u Japanu, piše agencija AFP. Ocjenjuje logičnim da u Hirošimu ode predsjednik koji je nuklearno razoružanje učinio stupom svoja dva mandata zbog čega je i dobio Nobelovu nagradu za mir.

“On neće propitivati odluku o korištenju atomske bombe na kraju Drugog svjetskog rata. Umjesto toga, ponudit će dugoročnu viziju usredotočenu na našu zajedničku budućnost”, napisao je zamjenik Obamina savjetnika za nacionalnu sigurnost Ben Rhodes.

Hirošima će od 20. do 28. biti jedna od postaja Obamina 10. posjeta Aziji, na koju je njegova administracija prebacila težište vanjske politike kao protutežu kineskoj nadmoći u toj regiji.

U Japanu će Obama sudjelovati na summitu Skupine sedam industrijski najrazvijenijih zemalja svijeta (G7), a posjetit će i Vijetnam, gdje će u žiži razgovora biti trgovinska razmjena, sigurnost i ljudska prava.

Glasine o dolasku Obame u Hirošimu traju mjesecima, a posjet je pripremio i američki državni tajnik John Kerry kada je posjetio taj grad koji je prvi iskusio užase atomske bombe.

“Nikad neću zaboraviti te slike” od kojih “se okreće želudac”, napisao je Kerry 11. travnja nakon posjeta muzeju grada mučenika i pogledao uznemirujuća svjedočanstva nuklearne vatre koja je poharala Hirošimu.

Dana 6. kolovoza 1945. američki bombarder Enola Gay ispustio je atomsku bombu na grad i usmrtio ukupno 140.000 ljudi, a tri dana poslije bomba na Nagasaki uzela je 70.000 života. SAD se nije nikada ispričao za te napade. Većina Amerikanaca smatra da je bombardiranje Hirošime i Nagasakija bilo opravdano kako bi se okončao rat i spasili američki životi. Velika većina Japanaca smatra da bombardiranje nije bilo opravdano.

Prije sudjelovanja na summitu G-7 u Ise-Shimi, Obama će tri dana boraviti u Vijetnamu gdje, po riječima visokog dužnosnika State Departmenta, neće biti donesena nikakva odluka o potpunom ukidanju embarga na oružje.

Obama će biti treći američki predsjednik u posjetu Vijetnamu s kojim je SAD ratovao u sukobu okončanom 1975. Godine 2014. SAD je djelomice ukinuo 40 godina dug embargo na prodaju oružja, ali se službeni Hanoj nada potpunom ukidanju.

“Jedan od glavnih čimbenika za evenutalno ukidanje embarga na oružje je poštivanje univerzalnih standarda ljudskih prava”, rekao je Daniel Russel, pomoćnik državnog tajnika za Aziju i Pacifik.

Vijetnam još oštro kažnjava disidente i protivnike komunističkog režima i zabranjuje sindikate.

Vijetnamska pop zvijezda Mai Khoi koju nazivaju “Vijetnamska Lady Gaga”, bezuspješno se kandidirala za izbore 22. svibnja, no njezina je kandidatura kao i drugih nepodobnih odbačena.

Njezino je mišljenje da Obama treba u Vijetnamu susresti upravo ljude poput nje, a neslužbeno se najavljuje da bi se američki predsjednik mogao sastati s osobama kao što je Mai Khoi.

(jutarnji.hr)

Giles Milton je u svojoj knjizi ‘When Hitler Took Cocaine and Lenin Lost His Brain’ – o nepoznatim dijelovima povijesti – objavio priču o muškarcu koji je preživio dvije nuklearne eksplozije.

Tsutomu Yamaguchi je putovao javim prijevozom u Hirošimi kad je čuo zujeći zvuk motora zrakoplova na nebu. Nije puno razmišljao o tome, jer je ionako bilo ratno doba, te su zrakoplovi vječno prelijetali iznad. Nije mu bilo ni na kraj pameti da je taj motor pripadao američkom bombarderu Enoli Gay, koji je nekoliko sekundi poslije ispustio nuklearnu bombu od 13 kilotona urana na grad.

Kad se zrakoplov približio meti u 8:15 sati ujutro, 6. kolovoza 1945. godine, Yamaguchi je upravo iskoračio iz tramvaja. Pogledao je u nebo i vidio bombarder kako leti iznad. Također je vidio dva mala padobrana. I zatim, bez ikakvog upozorenja, svijet je stao.

“Pojavio se ogroman bljesak na nebu i jednostavno sam odletio.” Mjesto eksplozije bilo je manje od tri kilometra udaljeno od mjesta na kojem je stajao, a detonacija se dogodila 600 metara iznad Hirošime.

Kako je Yamaguchi podigao pogled, vidio je mješavinu vatre i dima u obliku gljive kako se uzdiže visoko iznad zemlje. Od jačine eksplozije su mu popucali bubnjići, a bljesak je uzrokovao privremenu sljepoću.

Eksplozija je bila toliko jaka da je zadobio teške opekline po lijevoj strani tijela. A kad se konačno vratio k svijesti, došuljao se do jednog skloništa i pokušao je shvatiti što se upravo dogodilo. Srećom, susreo je trojicu kolega koji su također preživjeli. Svi su bili mladi inženjeri koji su imali tu nesreću da su na dan eksplozije poslani u Hirošimu.

Proveli su noć zajedno u skloništu od zračnih napada, te su se sljedeće jutro probili kroz more tijela i ruševina do najbliže željezničke postaje koja je radila i krenuli natrag kući – u 320 km udaljen Nagasaki.

Yamaguchiju je bio jako loše, te je otišao na previjanje rana čim je došao doma. No 9. kolovoza, nakon samo dva dana oporavka, osjećao se dovoljno dobro da se vrati na posao.

Drugi udarac

Njegov šef i kolege uznevjereno su slušali opise iz Hirošime, te nisu vjerovali svojim ušima, pitajući ga kako je moguće da jedna bomba uništi čitav grad. U trenutku kad mu je to pitanje postavio šef, točnije u 11:02 sati prije podne, pojavio se jaki bijeli bljesak koji je ispunio čitavu sobu. Yamaguchijeva izrazito osjetljiva koža još jednom je bila izložena vrućini kad je bačen na pod.

“Pomislio sam da me onaj oblak gljive pratio iz Hirošime”, izjavio je kasnije.

Američke zračne snage ispustile su drugu nuklearnu bombu – Fat Man-a – koja je bila puno veći uređaj od onog u Hirošimi, te je čak 25 kilotona plutonija eksplodiralo u dolini u kojoj je smješten Nagasaki.

Razaranje je ovaj put bilo ograničenije, no intenzivnije od onoga u Hirošimi. Poginulo je oko 74.000 ljudi, te je podjednak broj ljudi teško ranjen.

Yamaguchi, njegova supruga i njihova beba uspjeli su preživjeti i proveli su većinu sljedećeg tjedna u skloništu u blizini ostataka koji su ostali na mjestu njihovog nekadašnjeg doma. Pet dana poslije, čuli su da se car Hirohito predao.

Yamaguchijevo preživljavanje obje eksplozije je čudestan događaj, a naknadno se saznalo da je on bio jedan od 160 osoba koje su preživjele obje bombe.

Eksplozije su na njemu ostavile tragove – psihičke i fizičke. Nije više čuo na lijevo uho, privremeno je ostao bez kose, a njegova kćer će se kasnije prisjetiti da je bio sav u zavojima do njezine 12. godine.

Yamaguchi je postao otvoreni javni protivnik nukleranog oružja, sve do duboke starosti, kad je počeo patiti zbog dugotrajne izloženosti radijaciji.

Njegova supruga je oboljela od karcinoma jetre i bubrega 2008. godine i umrla je ubrzo nakon toga, a Yamaguchi je razvio akutnu leukemiju i umro 2010. godine, s 93 godine.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(express.hr,youtube.com/uredio:NSP)

Jedina stvarna nuklearna sila na Bliskom istoku je država Izrael za koju se previđa da ima između 200 i 300 nuklearnih glava. Osim toga Izael je jedina nuklearna sila na svijetu koja nije potpisnik niti jednog sporazuma o nuklearnoj energiji i naoružanju

Nuklearni projektili su do sada primijenjeni samo dva puta u ljudskoj povijesti. Oba puta su imali devastirajuće posljedice koje još i danas trpe Hirošima i Nagasaki. Od tada je proteklo 67 godina i danas je čovječanstvo itekako svjesno moći tog tipa naoružanja. Moć oduvijek ljude privlači i to razorno nuklearno oružje onome tko ga posjeduje jamči određenu stratešku prednost, a samim time i dodatno strahopoštovanje potencijalnih neprijatelja.

Do danas smo već posvjedočili brojnim vojnim intervencijama koje su imale za zadatak preveniranje nuklearne opasnosti. Sjetimo se samo ofenzive na iračkog vođu Saddam Husseina i njegovo nuklearno naoružanje, zatim raznih priča o Gaddafijevom nuklearnom oružju, sada aktualnom Ahmedinedžadovom Iranu i sl. Kad se govori o nuklearnom naoružanju, još uvijek vlada hladnoratovska slika o tome, pa prevladava dojam o Amerikancima i Rusima kao nuklearnim silama, dok ostali tu energiju koriste samo u mirnodopske svrhe proizvodnje električne energije.

Ta slika, nažalost, nije točna i danas u svijetu imamo točno 9 nuklearnih sila. To su Rusija, SAD, Kina, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska kao deklarirane sile, a osim njih tom društvu još pripadaju Sjeverna Koreja, Pakistan, Indija i rijetko spominjani Izrael

Iz navedenog je jasno vidljivo da je jedina stvarna nuklearna sila na Bliskom istoku država Izrael za koju se previđa da ima između 200 i 300 nuklearnih glava. Osim toga Izael je jedina nuklearna sila na svijetu koja nije potpisnik niti jednog sporazuma o nuklearnoj energiji i naoružanju. Izrael je odbio pristupiti “Nuclear Non-Proliferation Treaty” tj. paktu o ne-širenju nuklearnog naoružanja. Izrael se nikad nije jasno očitovao o svom nuklearnom naoružanju, ali ga ni ne niječe.

Razvijali su ga u suradnji sa Južnoafričkom Republikom, koja se doduše javno odrekla svog nuklearnog naoružanja i po tome postala jedinstvena u svijetu. To nuklearno oružje Izraelu daje veliku stratešku prednost u regiji i sigurno žele zadržati tu privilegiranu poziciju. Zbog toga se svim diplomatskim načinima bore protiv najmanjih naznaka pokušaja zemalja u okruženju da proizvedu nuklearno oružje. Osim diplomatskih pokušaja, Izrael je i vojno djelovao.

Poznate su dvije vojne operacije, prva je nazvana Opera i to je bio svojevrsni izraelski preventivni zračni napad na irački nuklearni reaktor 1981. godine. Jedino je tada protestnu notu uložila Francuska, jer je jedan njihov znanstvenik tada poginuo, dok protuzračna obrana Saddama Husseina nije stigla ni reagirati. Druga njihova intervencija Orchard se zbila 2007. godine u Siriji.

Izraelski borbeni zrakoplovi su tada po istom receptu izveli preventivno bombardiranja, ali uz pomoć specijalnih snaga koje su infiltrirane na terenu mete označile laserima. To grubo kršenje brojnih međunarodnih normi nitko nije kritizirao, a sirijski predsjednik Bashar al-Assad je spriječio pad svoga rejtinga tako da je taj incident banalizirao, ocijenivši ga “bombardiranjem praznog i nedovršenog vojnog kompleksa”. Istraživači IAEA na terenu nisu pronašli neke veće inkriminirajuće količine radioaktivnih tvari, a istraga je potrajala do prošle godine kada je naprasno zaključeno da je to bilo postrojenje u kojem je Sirija gradila nuklearno oružje, uz pomoć Sjeverne Koreje.

O dvostrukim mjerilima svjedoči i činjenica da se Saudijskoj Arabiji tolerira razvoj nuklearnog oružja jer je ona zapadnjački saveznik. Kralj Abdullah al-Saud želi svoje energetske potrebe zadovoljavati iz izvora alternativnih nafti koju želi i dalje skupo prodavati. Ista stvar se brani Iranu, nitko ne žali ekonomski snažan Iran, a Rusko i Kinesko savezništvo je iznimno suzdržano.

Situacija s potencijalnom intervencijom na Iran je složenija, iz nekoliko razloga. Izrael nema dovoljno vojne tehnologije da to sam izvede, i bez pomoći SAD-a je za sada to nemoguće, inače bi već sigurno pokušali s kirurški preciznim napadima.

Nemoguće, jer im je Iran van dometa lovaca koji bi se u slučaju napada trebali opskrbljivati gorivom u zraku, a to zahtjeva zračne cisterne i letjelice podrške kojih za sada nemaju dovoljno. Drugi problem je što su Iranska postrojenja ukopana unutar planina i zaštićena s puno modernog cementa, a samo SAD-a posjeduje projektile za penetriranje tako sigurnih bunkera. U slučaju eventualnog napada, letjelice SAD-a mogu poletjeti iz baze u Kuvajtu ili sa nosača zrakoplova.

Opasno je i malo vjerojatno da će Izrael pokušati nešto bez pomoći SAD-a, iako njihova diplomacija neprestano prijeti da oni neće čekati ničiju pomoć ni dozvolu. Obamina aministracija će djelovati ovisno o političkom rejtingu, izbori su za 4 mjeseca i sada si ne mogu dopustiti novi Irak ili novi Afganistan dok bi im jedna brza i efikasna ”mirovna” intervencija koristila. Nažalost Iran je trenutno pretvrd orah za ”blitzkrieg”.

Osim neprijateljstva sa Iranom, Izrael je u napetim odnosima sa danas aktualnom Sirijom i Egiptom. Prvi put se zaratio s njima još 1967.godine. Druga eskalacija sukoba je bila 1973. godine. Oba puta oko istog teritorija, s Egiptom oko poluotoka Sinaj, a sa Sirijom oko Golanske visoravni. Danas su ta dva Izraelska protivnika jako oslabljena i Izrael gomila vojsku na njihovim granicama. U Egiptu su na vlast došla Muslimanska braća, kojima je Mossad tijekom vremena puno incidenata podmetao, a u Siriji se rasplamsao građanski rat. Sa vojno strateškog gledišta ovo je prilika Izraelu da riješi neka pogranična pitanja u svoju korist. Na granici sa Sirijom služe i hrvatski vojnici u sklopu UNDOF mirovne misije, nadgledaju planinu Hermon, oko koje se danas ponovno aktualiziraju nemiri.

Iz svega je vidljivo da Izraelu ne nedostaje potencijalnih meta. Političke i ekonomske volje za intevenciju imaju, a upravo često bezrazložno optuživani SAD je njihova kočnica bez koje bi već bilo otvorenijih sukoba. Izrael optužuje Siriju za pomaganje Hamasa i Hezbolaha te samo čeka izliku za intervenciju. S druge strane izraelski ministar vanjskih poslova nedavno je izjavio: “Više smo zabrinuti zbog Egipta nego zbog Irana”.

Kristalno je jasno tko na Bliskom Istoku posjeduje najsofisticiraniju vojnu tehnologiju, zna se tko ima protektorat najveće vojne sile SAD-a, Izraelska obavještajna mreža je daleko naprednija od susjednih, te ono najbitnije svi znaju tko na Bliskom istoku jedini ima efikasno i spremno za lansiranje nuklearno oružje.
 
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(dnevno.hr, youtube.com/uredio:nsp)

Potrošili su dvije milijarde dolara, današnjih 26 milijardi, na razvoj Projekta Manhattan. Bacili su dvije atomske bombe. Ubili su njima oko četvrt milijuna ljudi. Pokrenuli su utrku u naoružanju koja i dan-danas drži svijet na rubu opstanka

I sve su to učinili ni za što.

Amerikanci su se 1945. godine našli u izuzetno delikantnoj situaciji. S jedne strane, uspješno su istisnuli Japan sa Pacifika i došli do matičnih otoka Zemlje izlazećeg sunca; s druge strane, znali su da će se fanatični Japanci boriti do posljednjeg, da će u slučaju kopnene invazije američke vojske svaka djevojčica biti potencijalno smrtonosni neprijatelj, i da će stradati nekoliko stotina tisuća marinaca, što Pentagon svakako nije želio; s treće strane, Drugi svjetski rat nije mogao završiti bez bezuvjetne kapitulacije Tokija.

Bijela kuća imala je dakle pred sobom jednadžbu čije je rješenje moralo biti dodavanje atomske bombe; na kraju krajeva, ne možeš potrošiti sve te silne novce na neko oružje, a da ga na kraju uopće i ne upotrijebiš, da ne demonstiraš svoju silu, da ne pokažeš svijetu da si ti i samo ti najmoćnija i jedina svjetska supersila, bez obzira što ćeš života lišiti nekoliko stotina tisuća ljudi.

Naravno, bilo je tu i nadmetanje sa Sovjetskim Savezom.

Staljin je tijekom četiri godine rata na Istočnom frontu pokazao da mu žrtvovanje vlastitog naroda zbog oslobođenja zemlje, pobjede i uništenja Hitlerove Njemačke, ne predstavlja nikakav problem. Bile su to godine u kojima su čak i ruska djeca obučavana da se bacaju pod tenkove i žrtvuju ne bi li nacistička soldateska bila protjerana sa sovjetskog tla.

Staljin je također pokazao da ne preza od brutalnog okupiranja “oslobođenih zemalja”, od ustoličavanja svojih marionetskih režima u njima i uključivanja istih u svoje pseudoimperiju. Japan je bio posljednji neprijatelj, posljednji preostali pripadnik Trojnog pakta koji se još uvijek nije predao, koji još uvijek nije položio oružje, i Japan je graničio sa SSSR, na njegovom krajnjem istoku.

Japan je bio savršen za posljednju Staljinovu vojnu avanturu koja će zacementirati Moskvin položaj u svijetu, a ujedno i spriječiti Washington da se svijetu nametne kao jedini lider. Bila je to njegova utrka sa vremenom, utrka sa šefom Bijele kuće, tko god on u datom trenutku bio.

Amerikanci su to znali, a Truman, koji je naslijedio preminulog Roosevelta, nije mogao priuštiti da ga željezni Gruzin sa svog kremaljskog trona preduhitri. Zato je bacio jednu bombu na Hirošimu, a potom još jednu, na Nagasaki. Japanci su se potom predali, šokirani razaranjem koje nuklearno oružje sa sobom donosi. Tako, barem, uči službena povijest.

Prije svega, Vrhovni savjet – kojeg je činilo šest najbitnijih ministara japanske vlade – nije se sastao 6. kolovoza nakon što je bačena prva bomba; prvi sastanak nakon toga bio je 9. kolovoza, na dan kada je bačena druga bomba, ona koja je odnijela manje života, na Nagasaki. Međutim, sastanak je bio zakazan prije bacanja bombe, i počeo je prije nego što je pala, pa prema tome, ni Nagasaki nije mogao biti uzrok tog okupljanja.

Suvremeni povjesničari postavljaju logično pitanje: kakva je to kriza za koju je potrebno tri dana da se okupi vrh države? Očito je da oni onu ljudsku katastrofu u Hirošimi nisu gledali istim očima kojima gledamo mi; pritom, ne može se reći da nisu bili svjesni opsega katastrofe s obzirom da su istog tog dana imali prilično precizan izvještaj sa lica mjesta, a znali su i dobro što znači nuklearno oružje pošto su i sami imali program njegova razvoja.

Na kraju krajeva, bilo im je sasvim svejedno da li su im gradovi stradali u masovnim bombardiranjima ili od jedne jedine bombe; Amerikanci su 1945. godine konvencionalnim oružjem sravnili sa zemljom 68 gradova, napravili 1,7 milijuna beskućnika, ubili 300.000 ljudi i ranili 750.000. Dva grada su iz japanske perspektive su bukvalno bili manje-više.

Čak je Hirošima na drugom mjestu po broju civilnih žrtava, iza grada napadanog običnim bombama, četvrta po broju uništenih četvornih kilometara, sedamnaesta po postotku uništene teritorija. Nakon Nagasakija, ostala su bila samo četiri netaknuta japanska grada s više od 100.000 stanovnika, i šest s između 30.000 i 100.000 žitelja. Toliki je bio generalni opseg uništenja.

Zvuči možda suludo, ali čak su i umjereni japanski političari, oni iz takozvane “mirovne frakcije”, govorili kako će se narod naviknuti na svakodnevna bombardiranja i kako svi moraju istrpiti jer je “diplomaciji potrebno vrijeme”.

Tijekom sastanaka Vrhovnog savjeta, nikada se nije obimno i opširno govorilo o bombardiranjima; bila su spominjana, konstatirana, i to samo u dva navrata, jednom tijekom svibnja i jednom tijekom noći 9. kolovoza, kada je spomenuto da je 13. kolovoza general Anami rekao da atomske bombe nisu bile ništa gore nego obično bombardiranje.

Prema tome, atomske bombe nisu mogle biti uzrok japanske kapitulacije. Morao je postojati neki drugi događaj, neki drugi okidač, nevezan za nuklearno razaranje, i nevezan za Amerikance.

Koji?

Odgovor je jednostavan: Sovjetski Savez. Važnost toga da Staljin ostane izvan rata s Japanom (travnja 1941. godine Tokio i Moskva su potpisali petogodišnju neutralnost koja je i dalje bila na snazi; Hitler je tražio od Japana da napadne SSSR s leđa ali su oni to odbijali i nikada to nisu učinili) je bila jedina stvar o kojoj se na sastancima Vrhovnog savjeta opširno razgovaralo i diskutiralo. Još je lipnja 1945. godine na sastanku Vrhovnog savjeta bilo rečeno da će sovjetski ulazak u rat s njima, ako to toga dođe, “odrediti sudbinu carstva”.

Ni jednog trenutka tih nekoliko posljednjih mjeseci nije bilo sporno da je “Nippon” (kako oni zovu svoju zemlju) izgubio rat, niti da je predaja neminovna. Čak ni “jastrebovi” u vladi to nisu sporili. Sporni su bili uvjeti te predaje. Što znači bezuvjetna kapitulacija? Mogu li možda nekako zadržati neke pokorene teritorije? Koreju, Vijetnam, Burmu, Indoneziju? Dijelove Kine? Najbitniji od svega, hoće li car ostati na svojoj poziciji? Hoće li mu se suditi? Hoće li se njima suditi?

Vrhovni savjet je imao dvije potencijalne strategije. Prva je bila diplomatska, i uključivala je mogućnost da nagovore Staljina da posreduje između njih i ostalih Saveznika, kako bi izvukli maksimum u pregovorima. Druga je bila vojna, i zapravo je bila ideja da se Amerikancima nanesu teški gubici nakon što otpočnu invaziju najavljenu za 1 studeni i time ih natjeraju na pregovore.

Sve se promijenilo 8. kolovoza, dva dana nakon Hirošime, kada je SSSR objavio rat Japanu, izvršio invaziju na Mandžuriju i Sahalinske otoke, za nekoliko sati doslovno počistio trupe koje su se tamo nalazile i počeo se pripremati za invaziju na Hokkaido, najsjeverniji japanski otok i drugi po veličini.

Ovaj događaj je bio izravni uzrok iznenadnog sastanka Vrhovnog savjeta ranog jutra 9. kolovoza. Staljin više nije mogao biti posrednik; dakle, prvi plan je otpao. Ali, ni drugi plan više nije bio provediv, pošto su najbolje vojne trupe čekale Amerikance na jugu, a one na sjeveru se nisu mogle nositi s prekaljenim Rusima; uostalom, svima je bilo jasno da se oni neće moći tući s dvije supersile na dva različita fronta. Također, nije se više moglo računati da će se neprijatelj povući zbog gubitaka jer je Staljin dokazao da ga je briga za gubitke.

Dakle, sat je počeo otkucavati, i odluka se više nije mogla odgađati. Ako Sovjeti izvrše invaziju i pokore Japan, što će se dogoditi s njihovim tisućama godina starim institucijama, što će se dogoditi s kraljem, s dinastijom koja postoji 2.600 godina, s njihovom tradicijom, kulturom, religijom?

Ukratko, što će se dogoditi s onim što Japan jeste i bez čega ne postoji ako njegove otoke okupiraju komunistički, anti-religijski, anti-tradicijski, anti-povijesni Rusi?

Zbog toga, Vrhovni savjet odlučuje odmah se predati Amerikancima, bezuvjetno.

Možda ćemo jednoga dana saznati da li je to bezuvjetno na papiru podrazumijevalo i usmeni dogovor da cara neće dirati; za sada, možemo samo pretpostaviti da je tako, jer su Hirohitu ostavili na prijestolju iako je on odigrao jednu od ključnih uloga u ekspanzionističkoj ratnoj politici svoje zemlje.

Zbog čega desetljećima slušamo da su bombe bile presudne u japanskoj kapitulaciji? Odgovor je jednostavan: to je odgovaralo Americi, koja je zahvaljujući širenju takve slike porasla u očima cijelog svijeta, a odgovaralo je i Japanu jer je od agresora odjednom postao žrtva. Amerikanci su širili svoju percepciju događaja, a japanski dužnosnici su išli na njihovu vodenicu. Dijelom zato što su htjeli da im se umile iz navedenih razloga, a dijelom zato što su morali kako ne bi i sami završili na optuženičkoj klupi zbog ratnih zločina.

Bila je to “win – win” situacija. Jedino je istina bila na gubitku. Istina, i Staljin. Što je gotovo ironično, pošto je Staljin rijetko kada bio na strani istine.
 
KAPITULACIJA JAPANA U BOJI

 
(NoviSvjetskiPoredak.com)