Aktivistica Setsuko Thurlow, 85-godišnjakinja koja je preživjela napad na Hiroshimu 6. kolovoza 1945. zalaže se za razoružanje nuklearnog naoružanja

“Nijedno ljudsko biće ne bi smjelo doživjeti ono što sam ja doživjela”, kazala je novinarima Thurlow, koja je u vrijeme napada imala 13 godina i sada je aktivistica ICAN-a.

Svijet je izgledao potpuno uništen prije 73 godine, kada su američke nuklearne bombe pale na Hirošimu i Nagasaki

Danas, može li se čovječanstvo okupiti i spriječiti katastrofu da se opet ponovi?

Pogledajte video aktivistice za razoružanje nuklearnog naoružanja i preživjelu iz Hiroshime, Setsuko Thurlow:
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik CC” i odaberite “Prijevod titla”*

 
NoviSvjetskiPoredak.com

NIJEMCI SU JEDNU SVOJU A-BOMBU BACILI KOD KURSKA I CIJELI SOVJETSKI PUK PRETVORILI U PEPEO

Japan uobičajenim ceremonijama obilježava 72-godišnjicu američkog atomskog napada na Hiroshimu i Nagasaki.

Danas su nuklearne bombe i tisuću puta razornije. Međutim, i bačene na japanske gradove bile su više nego dovoljno moćne.

Od samih atomskih eksplozija i njihovih posljedica, u Hirošimi je poginulo 140.000, a u Nagasakiju –74.000 ljudi, uglavnom civili, žene i djeca. Tako je čovječanstvo ušlo u atomsku eru.

Neki su uvjereni da su SAD primijenile atomsko oružje protiv Japana da bi SSSR prodemonstrirale svoju moć – da bi Staljin znao svoje mjesto u novom Američkom svijetu. To je dijelom točno, ali se prešućuje ono što je u svemu interesantnije i strašnije.

“Atomska epopeja” je i danas tajna iza sedam brava.

Zna se da su Nijemci prvi počeli raditi na atomskom oružju, ali da je, zbog nečega, zatajio njihov organizacijski talent i da njihov atomski program nije ničim posebnim rezultirao. Nabacuje se da je za to kriva sama ideologija nacizma koja je Njemačku lišila mozgova židovskih atomskih fizičara.

Američki general – Leslie Groves, koji je rukovodio “projektom Manhattan”, odnosno proizvodnjom atomske bombe – još je dodavao da su Nijemci podbacili i zato što se A-bombom nije bavio Wehrmacht.

Amerikanci naglašavaju da je samo njihova formula bila ispravna. A oni su se odlučili za A-bombu da štede sredstva i da u projekt uključe i strane znanstvenike, uglavnom Židove i ljevičare. A tom im je omogućilo da brzo stignu i prestignu Nijemce i da brzo dođu do bombe i da je primjene.

Međutim, u američkoj službenoj verziji postoji masa nepodudarnosti.

Iako su potrošili mnogo više novca nego Nijemci, njihov projekt “Manhattan” je krajem 1944. bio u slijepoj ulici. Nedostajali su im i punjenje i infracrveni beskontaktni detonator. Drugim riječima: imali su samo prototip prljave bombe neznatne snage. A već 1945. su imali najmanje dvije bombe i neophodne količine urana.

Moguće je da su u to vrijeme već imali još nekoliko A-bombi. Ali, otkud im sve to?

Pa, otuda!

“Poklon” je stigao velikom podmornicom U-234. Ona se s njemačkim i dvojicom japanskih znanstvenika uputila ka Japanu, a prevozila je kontejnere sa uranom-235 kojeg je bilo dovoljno za dvije atomske bombe, plus – one infracrvene detonatore. A i još mnogo što drugo. U podmornici je bio i sam izumitelj tih detonatora.

Sve to je iz utrobe podmornice preuzeo osobno Robert Oppenheimer u čijoj nadležnosti je bio znanstveni dio “Manhattana”.

Otada je Amerikancima sve krenulo kao po loju. Već 16. srpnja 1945. su testirali plutonijski bombu implozivnog tipa u Los Alamosu: “Debeljka” kojeg su 9. kolovoza bacili na Hiroshimu.

Zar vam se u ovome ništa ne čini čudnim? Jer, bombu su prvo testirali, pa potom primijenili. Čudno je, pored ostalog, i to što Amerikanci nisu imali “punjenje” ni za jednu jedinu bombu, a onda odjednom – čak za dvije bačene na Japan i za jednu isprobanu u Los Alamosu. Nije bilo detonatora, a onda se pojavili – niotkud.

“Mališa” – bomba bačena na Hirošimu – bila je uranijumskom bomba topovskog tipa. Takvu bombu je izmislio neki američki kapetan Parsons, ali se Amerikanci njome nisu ozbiljno bavili. Neki tvrde ta bomba ima “englesko porijeklo”, da su njeni “crteži” stigli iz Velike Britanije. Moglo bi se dodati da je do “crteža” došla britanska špijunaža. Ali, gdje?

U Njemačkoj! Ovo je toliko bliže istini što je i sam Oppenheimer jednom prilikom priznao da ta bomba ima “njemačko porijeklo”.

U svemu ipak postoji još jedna tajna.

“Debeljka” su testirali u laboratorijskim uvjetima, a već kroz nekoliko tjedana bacili na Japan. Kakva brzina!

Ovo nije pretjerivanje. Treba samo pažljivo gledati fotografije o tom “proizvodu” testiranom s njemačkim detonatorima u srpnju 1945. u Los Alamosu. Taj “proizvod” je bio tako ogroman da ni danas u svijetu nema bombardera koji bi bio u stanju tu bombu podignuti u zrak. Da nije bilo njemačke “pomoći”, Amerikancima bi bilo potrebno još nekoliko godina da tu bombu usavrše i smanje njene dimenzije.

Ovo znači samo jedno: Amerikanci su isprobali to čime su raspolagali i zaključili da će kroz nekoliko godina imati svoje a-bombe, pa riješili da japanske gradove bace – njemačke bombe!

Amerikanci su “Mališu” bacili na Nagasaki i bez prethodnog testiranja. Nisu ni morali jer su tu bombu prethodno više puta isprobali Nijemci.

Mnogo je indicija da su “Mališe” njemačke bombe. Njihovi originalni crteži su bili najstroža tajna sve do danas. Sa popratnim tekstom na njemačkom.

Nijemci su službeno bili obaviješteni da njihova zemlja radi na “moćnom oružju” koje će osigurati preokret u ratu u korist njihove zemlje i da zato treba još samo malo izdržati.

Hitler je na takvom oružju zaista radio. U Njemačkoj je atomsko oružje ne samo isprobavano, nego i primjenjivano.

Sačuvana su svjedočenja i da su Nijemci upotrijebili atomsko oružje da bi probili pozicije sovjetske armije u bici na Kurskoj dugi. Na tom mjestu je u pepeo pretvoren cijeli streljački puk, zajedno s konjima.

U svezi s njemačkim atomskim udarima spominje se i Krim. Nijemci su svoje bombe u borbi isprobavali i južno od Lübecka i na otoku Rigen.

Mussolini je neposredno prije svoje pogibije pisao da Hitler ima tri atomske bombe i da će ih vrlo brzo primijeniti, što će osigurati prijelom u dotadašnjem ratovanju u korist Njemačke.

Zbog čega ih Hitler nije upotrijebio? Iz čovjekoljublja sigurno nije.

Nedostajalo mu je sasvim malo vremena, a njegovo okruženje se potom možda nije usudilo primjeni novo i strašno oružje protiv neprijatelja koji prema Njemačkoj nisu imali nikakve dobre osjećaje.

U tome je bilo i računice.

Moguće je bilo udariti po Londonu prvom balističkom raketom u svijetu V-2 s atomskom bombom (ili bombama). Tu raketu je bilo nemoguće presresti i uništiti. Moguće je bilo i poslati dalekoletne bombardere s nekoliko bombi na New York (u Norveškoj su Nijemci imali 40 aviona za prelet Atlantika). Moguće je bilo nekoliko bombi baciti i na sovjetske trupe u nadiranju i uništiti nekoliko Staljinovih korpusa, ali Staljina to ne bi zaustavilo.

Sve je to bilo moguće, ali ne bi bilo dovoljno za preokret u ratu. Njemačka bi izgubila, a osveta saveznika bila bi tako strašna da nikakve Njemačke danas ne bi bilo …

Inače, moguće je da se Hitlerovih dviju atomskih bombi negdje na jugu Njemačke domogao “Alsos”, odred komandosa kojima je zapovijedao Boris Paškovski, ruski pravoslavni svećenik koji je bio ljuti antikomunist i pukovnik pod zapovjedništvom Dwighta Eisenhowera koji je slao divizije da pročešljaju i dijelove Njemačke koji je trebao pripasti SSSR-u i Francuzima.

Paš i njegovi suradnici su odatle odvozili sve što je imalo veze s njemačkim atomskim programom: atomske reaktore, opremu, “punjenje” za bombe, znanstvenike i najvažnije stručnjake …

Prema ironiji sudbine, i Japan je bio na pragu atomskog kluba. Svoju prvu atomsku probu izveo je – i to sasvim uspješno – na moru. Samo nekoliko dana nakon tragedije Nagasakija …

Amerikanci su na Japan bacili Hitlerove A-bombe, a onda nastavili raditi na svojima. U suštini, Sjedinjene Države i SSSR su svoje atomske bombe proizveli skoro pa u isto vrijeme.

Amerikanci tek “dlaku” ranije. Zato i nisu mogli ucjenjivati Staljina koji je znao da svoje bombe nemaju, a da su njemačke već upotrijebili …
 
(fakti.org)

Barack Obama, prvi američki predsjednik u posjetu Hirošimi, položio je vijenac u memorijalnom kompleksu posvećenom žrtvama prvog nuklearnog napada u svijetu i tom prigodom pozvao na smanjenje nuklearnih zaliha i čišćenje svijeta od nuklearnog oružja

I to sve u jeku nedavno izglasang američkog ratnog proračuna za 2016.-2017. od 1 bilijarde dolara za obnavljanje američkog nuklearnog arsenala kojeg je Obama potpisao.

“Prije 71 godinu, smrt je došla s neba i svijet se promijenio”, rekao je američki predsjednik nakon što je položio vijenac i odao počast žrtvama napada koji su izvele SAD na taj grad na zapadu Japana 1945. godine, prenosi AFP.

Obama je istaknuo da sjećanje na 6. kolovoza 1945. nikada ne smije izblijedi i da je bombardiranje pokazalo kako “čovječanstvo posjeduje sredstva da uništi samo sebe”.

“Ove duše nam govore, traže od nas da se zagledamo u sebe same”, rekao je predsjednik SAD, dodavši da nas tehnološki napredak bez moralne revolucije može osuditi na propast.

Obama je pozvao i na smanjenje globalnih zaliha nuklearnog oružja, ukazavši da svijet ima zajedničku odgovornost da se zapita kako spriječiti ponavljanje takvih stradanja, navodi AP.

Američki predsjednik se u memorijalnom kompleksu upisao u knjigu posjetitelja, gdje je ostavio poruku:

“Spoznali smo ratne strahote. Hajdemo sada, zajedno, naći hrabrosti da širimo mir i stremimo ka svijetu bez nuklearnog oružja”, kaže najduži ratni predsjednik Amerike u povijesti.

Obama je, također, nakratko razgovarao s ljudima koji su preživjeli bombardiranje Hirošime.

Kao što je i bilo najavljeno, američki predsjednik se nije ispričao za odluku SAD o bombardiranju 1945.

Japanski premijer Shinzo Abe rekao je u memorijalnom kompleksu da Obamina posjeta Hirošimi otvara novo poglavlje pomirenja za SAD i Japan, istakavši da iskreno poštuje Obaminu hrabru odluku da posjeti Hirošimu.

Abe je poručio da tragedija kakva je zadesila Hirošimu nikada više ne smije ponoviti.

Premijer Japana je rekao i da su on i Obama riješeni ostvariti svijet bez nuklearnog oružja, ma koliko to teško bilo, prenosi AP.

Tokio i Washington se nadaju da će simboličan Obamin gesta polaganja vijenca na mjestu gdje je pala prva atomska bomba u svijetu, staviti naglasak na njihovo savezništvo i udahnuti život naporima u cilju ukidanja nuklearnog oružja, zaključuje Reuters.

U Hirošimi je 6. kolovoza 1945, na kraju Drugog svjetskog rata, bačena prva atomska bomba, pri čemu je poginulo ukupno oko 140.000 ljudi.

U samoj eksploziji je stradalo više desetaka tisuća ljudi, dok su ostali preminuli od ozljeda zadobivenih tom prilikom ili od bolesti izazvanih radijacijom tijekom sljedećih tjedana, mjeseci i godina.
 
(fakti.org)

OTREŽNJUJUĆE SAZNANJE: U ČETVRTOM SVJETSKOM RATU BI SE KORISTILE TOLJAGE I KAMENE SEKIRE

U samom scenariju nuklearnog rata nema ništa novo. Sa pojavom nuklearnog oružja takav scenarij razmatrale su sve zemlje koje ga imaju.

Povremeno je sve dolazio do bezumlja i situacija se toliko usijavala, da je, izgledalo, na primjer, u razdoblju Karipske krize, da samo što nije počela posljednja bitka.

Ali, upravo je shvaćanje da će to biti baš posljednja bitka, i da će se u “Četvrtom svjetskom ratu” koristiti toljage i kamene sjekire, tjeralo usijane glave da se malo ohlade.

Na taj način, u stvarnosti je nuklearno oružje u vojne svrhe korišteno samo prvi i (nadajmo se) posljednji put – u Hiroshimi i Nagasakiju. Pravda, slika je bila takva, da je shvaćanje onoga što se dogodilo dovoljno sve do danas.

Međutim, vojni vrhovi i znanstvenici nisu mogli ne razrađivati različite scenarije nuklearnog rata. Razmatrale su se različite varijante. Paralelno se povećavala “utrka u naoružavanju”.

Krajem 80-tih godina prošlog stoljeća količina nuklearnog oružja u svijetu je bila takva, da bi u slučaju njegovog istovremenog eksplodiranja, zemlja bi se mogla uništiti nekoliko puta. Ali, sudionike procesa je najviše zanimalo: “da li je moguće napraviti takav scenarij nuklearnog rata u kojem bi zemlja koja zada prvi udarac bila jedini beneficijar konflikta?”

To jest – da li bi, “ispucavši” svoje oružje, potom nastavila sama živjeti u dijelu planete koji je preostao. Primjerice, je takva koncepcija dobila naziv “Ograničeni nuklearni rat”.

Točku na to pitanje stavio je SSSR, prvo smislivši, a zatim primjenivši sustav “perimetra”, koji je na Zapadu dobio naziv “Mrtva ruka”.

Na praktičnom planu, “perimetra” je sustav za automatsko upravljanje masovnim nuklearnim udarom čija je namjena da garantirano dostavi borbena naređenja najviše komande SSSR ( sada RF) do zapovjednih mjesta i sustava za lansiranje strateških raketa u slučaju da su linije za vezu iz nekog razloga oštećene.

To jest sustav koji osigurava odmazdu eventualnom protivniku čak i u slučaju da se nema više kome dati odgovarajuće naređenje. Pri tom, “perimetru” je alternativni zapovjedni sustav za sve rodove vojske koje u svom naoružanju imaju nuklearno oružje.

Od samog početka sustav je bio projektiran kao potpuno automatski (za zajamčeni uzvratni nuklearni udar) i, u slučaju masovnog napada, sposoban je donesti odluku o uzvratnom udaru ili samostalno, ili uz minimalno učešće čovjeka. To svojstvo “perimetra” aktivno koriste holivudski scenaristi i redatelji kada snimaju filmove poput “Terminator. Sudnji dan”.

Mnogi nazivaju postojanje sustava amoralnim (osobito se takvi glasovi čuju na Zapadu). Međutim, suštinski je to u ovom trenutku jedini obuzdavajući faktor koji omogućava da se održi relativno mirni status quo. Pošto nijedan agresor zdravog razuma, dok postoji “perimetar”, neće sebi dozvoliti da izvede preventivni nuklearni udar.

Po riječima jednog od kreatora sustava – Vladimira Jariniča, “perimetar” je također svojevrsno osiguranje u slučaju da ruska vrhovna komanda donese brzopletu odluku na temelju neprovjerenih informacija. Tako, kada dobiju signal iz sustava koji upozorava na raketni napad, rukovoditelji države imaju mogućnost da ga aktiviraju, a zatim čekati sam nuklearni napad, znajući da se će se odmazda agresorima svejedno dogoditi. S takvim pristupom, potpuno se isključuje mogućnost donošenja odluke o uzvratnom nuklearnom udaru u slučaju lažne uzbune.

Sustava je postao operativan u siječnju 1985. godine. Treba reći da u SAD postoje ili su barem postojali slični sustavi.

Ispostavlja se da je najstrašnije oružje istovremeno i najbolje sredstvo za očuvanje mira. I dok ono postoji, postoji nada da će biti sačuvan mir, možda loš, ali bez nuklearnog rata.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(fakti.org)

Bomba bačena na Hiroshimu nije bila jedini razlog zašto su se Japanci predali, bez obzira što udžbenici tvrdili, a to nije niti jedina neistina u koju mnogi vjeruju

70 godina nakon što je SAD bacio nuklearne bombe na Hirošimu i Nagasaki, i dalje postoje kontroverze i dezinformacije u vezi odluke Amerikanaca da koriste nuklearno oružje u Drugom svjetskom ratu.

Donosimo vam pet najrasprostranjenijih mitova.

1. Bomba je okončala rat

Pomisao da je nuklearna bomba glavni razlog zašto su se Japanci odlučili predati 15. kolovoza 1945. godine posebno je raširena među mladim Amerikancima kojima se to već desetljećima ‘servira’ u školskim udžbenicima. No nakon svega nekoliko minuta s japanskom vladom, otkrit ćete složeniju priču.

Naime, prema japanskim zapisima, može se zaključiti da je neočekivan ulaz Sovjetskog Saveza u rat s Japanom, 8. kolovoza, vjerojatno bio veći šok za Tokijo od nuklearne bombe koja je pogodila Hirošimu dva dana ranije.

Sve do tog trenutka Japanci su se nadali da će Rusi, koji su prethodno potpisali pakt o nenapadanju s Japanom, djelovati kao posrednici pri privođenju rata kraja.

Povjesničar Tsuyoshi Hasegawa napisao je u svojoj knjizi ‘Racing the enemy’ sljedeće riječi: “Zaista, sovjetski napad, a ne bomba u Hirošimi, uvjerio je političke čelnike da završe rat”. No ta dva događaja skupa, plus ispuštanje druge bombe na Nagasaki 9. kolovoza, bile su više nego dovoljne za predaju.

2. Bomba je spasila pola milijuna američkih života

U postratnim memoarima, bivši američki predsjednik Harry Truman prisjetio se kako su mu vojskovođe rekli da bi u invaziji Japana moglo poginuti oko pola milijuna Amerikanaca. Tom brojkom ‘razbacivali’ su se oni koji su željeli opravdati korištenje nuklearnog oružja, iako nije ni na koji način potvrđeno vojnim procjenama u ono vrijeme.
 

 
Povjesničar sa Stanforda, Barton Bernstein, naišao je na podatak da je Komitet za zajedničke ratne planove sredinom lipnja 1945. godine predvidio da bi invazijom Japana, koja je trebala početi 1. studenog, Amerika mogla iskusiti gubitke od 193.000 ljudi, od čega bi ih 40.000 umrlo.

3. Jedina alternativa bombi bila je invazija Japana

Odluka da se posegne za nuklearnim oružjem obično se predstavlja kao krajnji potez očajnika ili barem jedna od dvije opcije (bacit ćemo bombu ili sletjeti na obalu). No iza jednostavnog odabira konvencionalnog bombardiranja i pomorske blokade Japana, postojale su još dvije opcije.

Jedna je bila demonstracija nuklearne bombe prije ili umjesto korištenja vojne sile: mogao se isprobati učinak bombe na nenaseljenom pustom otoku ili u pustinji, ispred pozvanih gledatelja iz Japana i drugih zemalja, ili se njome mogao srušiti vrh planine Fuji, izvan Tokija.

Opcija s demonstracijom odbijena je iz praktičnih razloga, budući da su u kolovozu 1945. godine postojale svega dvije bombe, a ona korištena u demonstraciji mogla se pokazati neuspješnom.

Druga alternativa bila je prihvaćanje uvjetne predaje Japana. SAD je zahvaljujući prisluškivanju saznao da se Japanci najviše pribojavaju da se njihov car Hirohito ne bi tretirao kao ratni zločinac. ‘Carska klauzula’ bila je konačna prepreka japanske kapitulacije, jer je predsjednik Frank Roosevelt inzistirao na bezuvjetnoj predaji, a Truman je jednostavno nastavio tražiti iste uvjete nakon Rooseveltove smrti sredinom travnja 1945. godine.

Iako je SAD na kraju dočekao bezuvjetnu predaju Japana, ‘carska klauzula’ je na kraju, u afektu, odobrena. “Nemam nikakve želje srušiti Hirohita u očima njegovog naroda”, uvjerio je general Douglas MacArthur diplomate u Tokiju nakon predaje, piše Washington Post.

4. Japanci su upozoreni prije pada bombe

Amerikanci su izbacili pamflete iznad mnogih japanskih gradova, u kojima su japanske civile poticali da pobjegnu prije nego na njih bace bombe. Nakon deklaracije u Potsdamu 26. srpnja 1945. godine, koja je pozvala Japance na predaju, pamfleti su upozoravali da će doći do brzog i potpunog uništenja ako Japan ne izvrši što se od njega traži.

U radijskom obraćanju, Truman je izjavio da će s neba padati takve stvari kakve Zemlja nikad nije vidjela, zbog čega su mnogi smatrali da su građani i više nego dobro upozoreni da slijedi nuklearni napad. Često se koristilo upravo to opravdanje da su Japanci upozoreni.

Ali nikad nisu posebno upozoreni gradovi koji će postati mete, budući da su se Amerikanci pribojavali da bi u tom slučaju pripravni Japanci mogli srušiti njihove zrakoplove koji su nosili bombe.
 

 
A budući da su japanske gradove uništavali (i to redovito) i prije, nije bilo razloga da ljudi obrate posebnu pozornost na deklaraciju ili Trumanov govor.

5. Bomba je iskorištena kako bi se stekla diplomatska prednost nad Rusijom i dokazala se kao bonus u prvim godinama Hladnog rata

Ovu tvrdnju često su koristili povjesničari koji su tvrdili da su se američki političari nadali da će bomba završiti rat protiv Japana prije nego sovjetski ulazak u rat pruži Rusima važnu ulogu u mirovnim sporazumima koji su tek trebali uslijediti.

Korištenjem bombe, Amerikanci su uz to željeli impresionirati Ruse svojim novim oružjem, kojim u to vrijeme nije raspolagala niti jedna druga zemlja na svijetu.

No u stvarnosti, vojna planiranja, a ne diplomatske prednosti, diktirala su vrijeme korištenja nuklearnog napada. Bombe su trebale biti bačene čim budu gotove.

Poslijeratna politička razmatranja zaista su utjecala na izbor ciljeva za bombardiranje. Glavni ratni tajnik, Henry Stimson, naredio je da se povijesno i kulturno značajan grad Kyoto izbriše s liste ciljeva, na što je Truman brzo pristao. A kao i Stimson, i Trumanov glavni državni tajnik James Byrnes nadao se da će bomba biti bonus u posljedičnim diplomatskim ophođenjem s Rusima, iako su obojica na kraju ostala razočarana.

Naime, u rujnu 1945. godine Byrnes se vratio s prvog postratnog sastanka s ministrima vanjskih poslova u Londonu, tvrdeći da su Rusi “tvrdoglavi, svojeglavi i ne mogu se lako preplašiti”.
 
(express.hr,youtube/uredio:nsp)

Samo čudovište može narediti i baciti atomsku bombu na jedan grad i na civile i gledati posljedice užasa nakon toga. Samo jedan narod u povijesti je to napravio, američki narod

Svega nekoliko tjedana prije no što su Sjedinjene Američke Države iskoristile najsnažnije oružje koje je čovjek ikada napravio, Nagasaki se uopće nije nalazio na popisu gradova – potencijalnih meta za bacanje atomske bombe.

Na njegovom se mjestu na popisu nalazio negdašnji japanski glavni grad – Kyoto.

Popis gradova meta načinilo je vijeće američkih generala, vojnih dužnosnika i znanstvenika. Kyoto, u kojemu se nalazi više od 2000 budističkih hramova i šintoističkih svetišta, među kojima je čak 17 lokacija na popisu UNESCO-ove svjetske kulturne baštine, nalazio se na samom vrhu te liste.

Meta je urbano industrijsko područje s populacijom od milijun stanovnika – opisivali su Kyoto na sastancima spomenutog vijeća.

Uz to, članovi vijeća smatrali su kako će stanovnici Kyota ‘prije cijeniti značaj atomske bombe kao nove tehnologije’.

Kyoto je vojska vidjela kao idealnu metu jer tijekom Drugog svjetskog rata uopće nije bombardiran, stoga su brojna industrijska postrojenja imperijalnog Japana bila preseljena tamo. To je uključivalo i neke od ključnih tvornica – objašnjava Alex Wellerstein, povjesničar znanosti na njujorškom Stevens institutu tehnologije.

Američki znanstvenici u vijeću također su preferirali baciti bombu na Kyoto zbog brojnih sveučilišta i mislili su kako će stanovnici shvatiti da atomska bomba nije ‘još jedno oružje’, već da se radi o točki prekretnice u ljudskoj povijesti, dodaje Wellerstein.

Međutim, početkom lipnja 1945., američki ministar rata Henry Stimson naređuje da se Kyoto skine s liste meta. Smatrao je da je grad od prevelike kulturne važnosti i da nije vojna meta.

Kyoto

Vojska se teško mirila s micanjem Kyota pa su ga neprekidno vraćali na popis sve do kraja srpnja kada je Stimson otišao direktno tadašnjem američkom predsjedniku Harry S. Trumanu – ističe Wellerstein.

Nakon rasprave s predsjednikom, Stimson je u svoj dnevnik pod datum 24. srpnja 1945. zapisao da je Truman ‘bio vrlo sklon njegovu prijedlogu’, računajući da bi ogorčenje nakon uništenja toliko kulturnih vrijednosti učinilo poslijeratno pomirenje s Japanom i njegovo svrstavanje na američku stranu nemogućim te da bi se cijelo područje okrenulo Sovjetima.

Napetosti koje su kasnije dovele do Hladnog rata već su se ‘kuhale’ i zadnja stvar koju su Amerikanci htjeli u tom trenutku je ojačati komunistički utjecaj u Aziji.

I tako je na listu umjesto Kyota došao Nagasaki. Međutim, ni Hirošima ni Nagasaki nisu bili prave vojne mete.

Kako znamo danas, stotine tisuća civila među kojima su bili i žene i djeca su ubijeni. I dok je Kyoto tada zaista bio, i danas jest, grad poznat po svojoj kulturi, drugi gradovi su također imali vrijednu imovinu.

To upućuje na mogućnost da je Stimson zapravo Kyoto s liste htio skinuti iz nekih privatnih razloga – navodi Wellerstein.

Poznato je kako je Stimson više puta posjetio Kyoto tijekom 1920-ih kada je bio upravitelj Filipina, tada pod američkom kontrolom. Neki povjesničari ističu da je taj grad bio i destinacija njegova medenog mjeseca te da je bio veliki ljubitelj japanske kulture. S druge strane, upravo je Stimson stajao iza masovnog progona američkih građana japanskog porijekla i njihova slanja u logore. Tvrdio je da su ‘njihove rasne karakteristike takve da ih nikada nećemo razumjeti ili im moći vjerovati.’

To je djelomično bio jedan od razloga zašto je potpuno druga osoba u poslijeratnim desetljećima pobirala zasluge za spašavanje Kyota.

Bilo je općeprihvaćeno kako je američki arheolog i povjesničar umjetnosti Langdon Warner, a ne kontroverzni ministar rata, bio taj koji je savjetovao američke vlasti da ne bombardiraju kulturne vrijednosti, među kojima je bio i Kyoto. Štoviše, u Kyotu i Kamakuri, još jednoj potencijalnoj nuklearnoj meti, Warneru su podigli spomenike.

U svojoj knjizi iz 1995. godine ‘Bacite atomsku bombu na Kyoto’, japanski povjesničar Morio Yoshida navodi da je Warner slavljen kao spasitelj japanske kulturne imovine kao dio američke poslijeratne propagande.

Tijekom američke okupacije Japana nakon rata, tema atomskih bombi bila je podvrgnuta cenzuri i postala je društveni tabu – pojašnjava Wellerstein.

No, ne samo da Truman zapravo nije nimalo mario za japanske kulturne vrijednosti, ‘Zemlju izlazećeg sunca’ opisao je kao ‘strašno okrutnu i neciviliziranu naciju’ nazivajući Japance ‘zvijerima’ koje nisu zaslužile ni čast ni suosjećanje zbog njihova napada na američki Pearl Harbour.

Upravo su takva mišljenja rezultirala nagađanjem da su Amerikanci bacili atomske bombe na Japan, a ne Njemačku, zbog – rasizma. Bacanje bombe na bijelo stanovništvo moglo je u to vrijeme predstavljati veći tabu od bombardiranja Japanaca.

Danas predsjednika Trumana u jednakoj mjeri i slave i kritiziraju zbog bacanja atomskih bombi. Inače, povjesničari navode kako je ‘zeleno svjetlo’ za korištenje atomskog oružja dao tek nakon 3. kolovoza, a da su prije toga sve detalje pripremali njegovi podređeni, dok on u cijeli postupak i detalje nije bio pretjerano uključen.

Profesor Wellerstein tvrdi da postoji dokument koji dokazuje da je Truman ostao zatečen devastacijom koju je napravila prva bomba, ‘Little boy’, posebice brojkom ubijenih žena i djece, kao i posljedicama druge i snažnije bombe, ‘Fat Man’, koja je pogodila Nagasaki tri dana kasnije.

‘Gljiva’ atomskog oblaka nad Nagasakijem

Odluka o drugom gradu došla je od generala Leslieja Grovesa, vojnog ravnatelja projekta atomske bombe, koji je predsjedao ranije spomenutim vijećem i izgubio bitku da Kyoto ostane na vrlu liste meta. U svome pismu 19. srpnja 1945. piše da je atomsku bombu na Japanu želio iskoristiti najmanje dva, a najviše četiri puta.

Dakle, na današnji dan prije 70 godina, umjesto tisuća hramova i svetišta, u plamenu su završili stanovnici Nagasakija, grada koji uopće nije bio na početnoj listi meta. Štoviše, nije bio ni primarna meta Fat Boya. Naime, nepovoljni vremenski uvjeti iznad drugog ciljanog grada Kokure natjerali su pilote da promijene lokaciju bacanja atomske bombe.

U neku ruku, bilo bi perverzno danas tvrditi da je Henry Stimson spasitelj Kyota, s obzirom da su dvije atomske bombe ipak bačene i ostavile su nesagledive posljedice na ljudske živote i globalne odnose.

Inače, još je jedna bomba bila planirana za bacanje. Trebalo se to dogoditi 19. kolovoza, ali Japan se predao četiri dana ranije. Treća meta, vjeruje se, bio je Tokio, točnije Careva palača.

Unatoč patnji i strahu koji su preživjeli, potpuno je uobičajeno da mnogi Japanci danas tvrde kako su atomske bombe bile potrebne za okončanje rata. Međutim, pitanje je bi li tako gledali na svoju sudbinu da su umjesto Nagasakija i Hirošime, s lica zemlje zbrisani Kyoto i Tokio…

Nagasaki se nakon 70 godina sjeća druge atomske bombe

TOKIO, 9. kolovoza 2015. (Hina/AFP) – Tri dana nakon Hirošime, Nagasaki se u nedjelju prisjetio atomskog napada koji je prije 70 godina sravnio sa zemljom taj grad na zapadu Japana i pobio oko 74.000 ljudi.

Dana 9. kolovoza 1945. u 11,02 sati u eksploziji atomske bombe bačene na Nagasaki uništeno je 80 posto zgrada, među kojima i glasovita katedrala Urakami.

U nedjelju u isto vrijeme (4,02 sata po srednjoeuropskome vremenu) stanovnici su minutom šutnje odali počast žrtvama i oglasila su se zvona po čitavome gradu poznatom po velikoj kršćanskoj zajednici.

Bomba “Debeljko” trebala je biti bačena na Kokuru, sjeverno od Nagasakija, gdje je bila velika tvornica oružja. No zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta američki bombarder B-29 morao je promijeniti metu.

“Pozivam mlade da slušaju što im to govore stariji i razmišljaju što mogu učiniti za mir”, rekao je gradonačelnik Nagasakija Tomihisa Taue pred 6700 ljudi, među kojima su bili japanski premijer Shinzo Abe, američka veleposlanica u Japanu Caroline Kennedy i izaslanici iz 75 zemalja.

Usto je pozvao “američkog predsjednika (Baracka) Obamu i predstavnike zemalja koje posjeduju atomsko oružje” da dođu u Nagasaki.

Japanski premijer Shinzo Abe polaže vijenac

Premijer Shinzo Abe je, kao i u četvrtak u Hirošimi, opetovao spremnost Japana da se zauzima za nuklearno razoružanje i za neširenje nuklearnog oružja.

“Ponovo ističem spremnost Japana, jedine zemlje koja je pretrpjela udar atomske bombe, da predvodi svjetski pokret protiv atomskog oružja”, rekao je, nabrojavši nekoliko međunarodnih skupova na kojima će, obećao je, prenijeti tu poruku.

Tri dana prije Nagasakija, prva atomska bomba “Mališan” bačena na Hiromšimu odnijela je 140.000 života. Ta će dva bombardiranja američkih snaga nagnati Japan da 15. kolovoza 1945. položi oružje, što je označilo kraj rata na Pacifiku.

Zbog radijacije i teških bolesti koje su se razvile, broj ljudi koji su umrli od posljedica dviju atomskih bombi je u kolovozu 2014. dosegao brojku od 450.000, od kojih je 292.325 žrtava iz Hirošime, a 165.409 iz Nagasakija.
 

 
(jutarnji.hr,youtube/uredio:nsp)

Potrošili su dvije milijarde dolara, današnjih 26 milijardi, na razvoj Projekta Manhattan. Bacili su dvije atomske bombe. Ubili su njima oko četvrt milijuna ljudi. Pokrenuli su utrku u naoružanju koja i dan-danas drži svijet na rubu opstanka

I sve su to učinili ni za što.

Amerikanci su se 1945. godine našli u izuzetno delikantnoj situaciji. S jedne strane, uspješno su istisnuli Japan sa Pacifika i došli do matičnih otoka Zemlje izlazećeg sunca; s druge strane, znali su da će se fanatični Japanci boriti do posljednjeg, da će u slučaju kopnene invazije američke vojske svaka djevojčica biti potencijalno smrtonosni neprijatelj, i da će stradati nekoliko stotina tisuća marinaca, što Pentagon svakako nije želio; s treće strane, Drugi svjetski rat nije mogao završiti bez bezuvjetne kapitulacije Tokija.

Bijela kuća imala je dakle pred sobom jednadžbu čije je rješenje moralo biti dodavanje atomske bombe; na kraju krajeva, ne možeš potrošiti sve te silne novce na neko oružje, a da ga na kraju uopće i ne upotrijebiš, da ne demonstiraš svoju silu, da ne pokažeš svijetu da si ti i samo ti najmoćnija i jedina svjetska supersila, bez obzira što ćeš života lišiti nekoliko stotina tisuća ljudi.

Naravno, bilo je tu i nadmetanje sa Sovjetskim Savezom.

Staljin je tijekom četiri godine rata na Istočnom frontu pokazao da mu žrtvovanje vlastitog naroda zbog oslobođenja zemlje, pobjede i uništenja Hitlerove Njemačke, ne predstavlja nikakav problem. Bile su to godine u kojima su čak i ruska djeca obučavana da se bacaju pod tenkove i žrtvuju ne bi li nacistička soldateska bila protjerana sa sovjetskog tla.

Staljin je također pokazao da ne preza od brutalnog okupiranja “oslobođenih zemalja”, od ustoličavanja svojih marionetskih režima u njima i uključivanja istih u svoje pseudoimperiju. Japan je bio posljednji neprijatelj, posljednji preostali pripadnik Trojnog pakta koji se još uvijek nije predao, koji još uvijek nije položio oružje, i Japan je graničio sa SSSR, na njegovom krajnjem istoku.

Japan je bio savršen za posljednju Staljinovu vojnu avanturu koja će zacementirati Moskvin položaj u svijetu, a ujedno i spriječiti Washington da se svijetu nametne kao jedini lider. Bila je to njegova utrka sa vremenom, utrka sa šefom Bijele kuće, tko god on u datom trenutku bio.

Amerikanci su to znali, a Truman, koji je naslijedio preminulog Roosevelta, nije mogao priuštiti da ga željezni Gruzin sa svog kremaljskog trona preduhitri. Zato je bacio jednu bombu na Hirošimu, a potom još jednu, na Nagasaki. Japanci su se potom predali, šokirani razaranjem koje nuklearno oružje sa sobom donosi. Tako, barem, uči službena povijest.

Prije svega, Vrhovni savjet – kojeg je činilo šest najbitnijih ministara japanske vlade – nije se sastao 6. kolovoza nakon što je bačena prva bomba; prvi sastanak nakon toga bio je 9. kolovoza, na dan kada je bačena druga bomba, ona koja je odnijela manje života, na Nagasaki. Međutim, sastanak je bio zakazan prije bacanja bombe, i počeo je prije nego što je pala, pa prema tome, ni Nagasaki nije mogao biti uzrok tog okupljanja.

Suvremeni povjesničari postavljaju logično pitanje: kakva je to kriza za koju je potrebno tri dana da se okupi vrh države? Očito je da oni onu ljudsku katastrofu u Hirošimi nisu gledali istim očima kojima gledamo mi; pritom, ne može se reći da nisu bili svjesni opsega katastrofe s obzirom da su istog tog dana imali prilično precizan izvještaj sa lica mjesta, a znali su i dobro što znači nuklearno oružje pošto su i sami imali program njegova razvoja.

Na kraju krajeva, bilo im je sasvim svejedno da li su im gradovi stradali u masovnim bombardiranjima ili od jedne jedine bombe; Amerikanci su 1945. godine konvencionalnim oružjem sravnili sa zemljom 68 gradova, napravili 1,7 milijuna beskućnika, ubili 300.000 ljudi i ranili 750.000. Dva grada su iz japanske perspektive su bukvalno bili manje-više.

Čak je Hirošima na drugom mjestu po broju civilnih žrtava, iza grada napadanog običnim bombama, četvrta po broju uništenih četvornih kilometara, sedamnaesta po postotku uništene teritorija. Nakon Nagasakija, ostala su bila samo četiri netaknuta japanska grada s više od 100.000 stanovnika, i šest s između 30.000 i 100.000 žitelja. Toliki je bio generalni opseg uništenja.

Zvuči možda suludo, ali čak su i umjereni japanski političari, oni iz takozvane “mirovne frakcije”, govorili kako će se narod naviknuti na svakodnevna bombardiranja i kako svi moraju istrpiti jer je “diplomaciji potrebno vrijeme”.

Tijekom sastanaka Vrhovnog savjeta, nikada se nije obimno i opširno govorilo o bombardiranjima; bila su spominjana, konstatirana, i to samo u dva navrata, jednom tijekom svibnja i jednom tijekom noći 9. kolovoza, kada je spomenuto da je 13. kolovoza general Anami rekao da atomske bombe nisu bile ništa gore nego obično bombardiranje.

Prema tome, atomske bombe nisu mogle biti uzrok japanske kapitulacije. Morao je postojati neki drugi događaj, neki drugi okidač, nevezan za nuklearno razaranje, i nevezan za Amerikance.

Koji?

Odgovor je jednostavan: Sovjetski Savez. Važnost toga da Staljin ostane izvan rata s Japanom (travnja 1941. godine Tokio i Moskva su potpisali petogodišnju neutralnost koja je i dalje bila na snazi; Hitler je tražio od Japana da napadne SSSR s leđa ali su oni to odbijali i nikada to nisu učinili) je bila jedina stvar o kojoj se na sastancima Vrhovnog savjeta opširno razgovaralo i diskutiralo. Još je lipnja 1945. godine na sastanku Vrhovnog savjeta bilo rečeno da će sovjetski ulazak u rat s njima, ako to toga dođe, “odrediti sudbinu carstva”.

Ni jednog trenutka tih nekoliko posljednjih mjeseci nije bilo sporno da je “Nippon” (kako oni zovu svoju zemlju) izgubio rat, niti da je predaja neminovna. Čak ni “jastrebovi” u vladi to nisu sporili. Sporni su bili uvjeti te predaje. Što znači bezuvjetna kapitulacija? Mogu li možda nekako zadržati neke pokorene teritorije? Koreju, Vijetnam, Burmu, Indoneziju? Dijelove Kine? Najbitniji od svega, hoće li car ostati na svojoj poziciji? Hoće li mu se suditi? Hoće li se njima suditi?

Vrhovni savjet je imao dvije potencijalne strategije. Prva je bila diplomatska, i uključivala je mogućnost da nagovore Staljina da posreduje između njih i ostalih Saveznika, kako bi izvukli maksimum u pregovorima. Druga je bila vojna, i zapravo je bila ideja da se Amerikancima nanesu teški gubici nakon što otpočnu invaziju najavljenu za 1 studeni i time ih natjeraju na pregovore.

Sve se promijenilo 8. kolovoza, dva dana nakon Hirošime, kada je SSSR objavio rat Japanu, izvršio invaziju na Mandžuriju i Sahalinske otoke, za nekoliko sati doslovno počistio trupe koje su se tamo nalazile i počeo se pripremati za invaziju na Hokkaido, najsjeverniji japanski otok i drugi po veličini.

Ovaj događaj je bio izravni uzrok iznenadnog sastanka Vrhovnog savjeta ranog jutra 9. kolovoza. Staljin više nije mogao biti posrednik; dakle, prvi plan je otpao. Ali, ni drugi plan više nije bio provediv, pošto su najbolje vojne trupe čekale Amerikance na jugu, a one na sjeveru se nisu mogle nositi s prekaljenim Rusima; uostalom, svima je bilo jasno da se oni neće moći tući s dvije supersile na dva različita fronta. Također, nije se više moglo računati da će se neprijatelj povući zbog gubitaka jer je Staljin dokazao da ga je briga za gubitke.

Dakle, sat je počeo otkucavati, i odluka se više nije mogla odgađati. Ako Sovjeti izvrše invaziju i pokore Japan, što će se dogoditi s njihovim tisućama godina starim institucijama, što će se dogoditi s kraljem, s dinastijom koja postoji 2.600 godina, s njihovom tradicijom, kulturom, religijom?

Ukratko, što će se dogoditi s onim što Japan jeste i bez čega ne postoji ako njegove otoke okupiraju komunistički, anti-religijski, anti-tradicijski, anti-povijesni Rusi?

Zbog toga, Vrhovni savjet odlučuje odmah se predati Amerikancima, bezuvjetno.

Možda ćemo jednoga dana saznati da li je to bezuvjetno na papiru podrazumijevalo i usmeni dogovor da cara neće dirati; za sada, možemo samo pretpostaviti da je tako, jer su Hirohitu ostavili na prijestolju iako je on odigrao jednu od ključnih uloga u ekspanzionističkoj ratnoj politici svoje zemlje.

Zbog čega desetljećima slušamo da su bombe bile presudne u japanskoj kapitulaciji? Odgovor je jednostavan: to je odgovaralo Americi, koja je zahvaljujući širenju takve slike porasla u očima cijelog svijeta, a odgovaralo je i Japanu jer je od agresora odjednom postao žrtva. Amerikanci su širili svoju percepciju događaja, a japanski dužnosnici su išli na njihovu vodenicu. Dijelom zato što su htjeli da im se umile iz navedenih razloga, a dijelom zato što su morali kako ne bi i sami završili na optuženičkoj klupi zbog ratnih zločina.

Bila je to “win – win” situacija. Jedino je istina bila na gubitku. Istina, i Staljin. Što je gotovo ironično, pošto je Staljin rijetko kada bio na strani istine.
 
KAPITULACIJA JAPANA U BOJI

 
(NoviSvjetskiPoredak.com)