Istraživači sa Sveučilišta Harvard napravili su zanimljivo i veselo otkriće u pogledu vjetroelektrana, koje zapravo uzrokuju veće globalno zagrijavanje nego izgaranja fosilnih goriva

Dok neki za masovne vjetroelektrane neki kažu da su ti „obnovljivi“ izvori energije naša budućnost, dva naučnika sa Harvarda otkrila su da elise ovih masivnih metalnih čudovišta stvaraju veće zagrijavanja atmosfera nego elektrana na ugljen, kao jedan istaknuti primjer dobivanje energije iz fosilnog goriva za koju klimatski alarmisti tvrde da stvara globalno zagrijavanje.

Zapravo, vjetroturbine više “zagađuju” atmosferu toplinom od bilo kojeg izvora energije koji troši fosilna goriva koja se trenutno koriste, što samo pokazuje da je takozvana “čista” energija, barem u ovom slučaju, mit.

Objavljen u časopisu Joule, znanstveni rad je zaključio da, ukoliko bi svu električnu energiju u Sjedinjenim Državama proizvodile vjetroturbine, površina kontinentalnih država povećala temperaturu za šokantnih 0,24 Celzijevih stupnjeva.

Ta je brojka znatno veća od smanjenja temperature od 0,1 stupnja Celzijusa, koju klimatski fanatici žele postići „dekarbonizacijom“ elektroenergetskog sektora Amerike prije kraja ovog tekućeg stoljeća.

“Ako gledate u budućnost sljedećih 10 godina, vjetroelektrane će zapravo imati – na neki način – više utjecaja na klimu od ugljena ili plina” – kaže David Keith, profesor primijenjene fizike i javne politike na Harvardu, i jedan od dva koautora ove studije.

“Ako gledate u budućnost za sljedećih tisuću godina, tada će energija vjetra biti znatno čistija od ugljena ili plina” – dodao je u izjavi je.

Ako nam je preostalo manje od 12 godina prije nego što se svijet završi zbog globalnog zagrijavanja, tada vjetroelektrane nisu nikakav spas.

U najboljem slučaju, prelazak na vjetroelektrane sa fosilnih goriva će tek postati vidljiv na tempraturi nakon 100 godina – i tek nakon što planet prođe kroz masivno povećanje temperature u godinama prije.

Ako je upozorenje američke globalističke kongresnice Aleksandre Ocasio-Cortez (AOC) o tome kako će svijet nestati za 12 godina zbog „globalnog zagrijavanja“ zapravo istinito, onda to znači da vjetroelektrana neće raditi na spašavanju našeg planeta, čak i ako se cjelokupna infrastruktura za proizvodnju energije zamijeni u ovom trenutku vjetrelektranama.

“Naša analiza sugerira da – gdje je to izvedivo – možda ima smisla provoditi projekte dobivanja električne energije iz solarne energije i malo manje iz vjetra”, pažljivo je napomenuo Keith.

Ali čak i solarni paneli stvaraju zagrijavanje, i to sada znamo, iako na manjim razinama od vjetroelektrana.

Uprkos tome, oni su bolja opcija od vjetroelektrana, koje ne samo da štete naporima za „hlađenje“ planeta u kratkom roku, već i stvaraju bolest kod mnogih ljudi koji žive u blizini.

Kako ovo novo istraživanje objašnjava, kada vjetroelektrane izvlače energiju iz zraka, one učinkovito usporavaju vjetar, što mijenja “razmjenu topline, vlage i zamaha između površine i atmosfere”.

Iako je stupanj preko kojeg se to događa ovisi o stalno promjenjivim vremenskim i klimatskim obrascima, sasvim je prihvatljivo da energija vjetra teško može biti rješenje za globalno zagrijavanje za koje klimatski fanatici i dalje tvrde da jest.

“Na taj način stvaramo više zagrijavanja sa vjetroelektranama pokušavajući smanjiti globalno zagrijavanje”, napisao je jedan korisnik Twittera kao odgovor na vijest.

“A kažu da smo mi ljudi pametni?”

Novi-Svjetski-Poredak.com

Globalisti očajnički žele uplašiti cijeli svijet u uvjerenju da je ugljični dioksid (CO2) neka vrsta „onečišćujuće tvari“ koju čovjek mora iskorijeniti kako bi se spriječilo zagrijavanje planeta do točke potpunog uništenja

U isto vrijeme je mainstream znanost napravila strašnu pogrešku jer je tako nehotice priznala da su razine CO2 su zapravo mnogo veće bile i prije nego su ljudi postojali na Zemlji.

U procesu širenja straha o razinama CO2 i dostizanje kritične razine u današnje vrijeme, nova “istraživanja” od strane ogranizacije American Geophysical Union (AGU) tvrde da, ako se nešto ne učini sada da se preokrene ovaj navodni katastrofalan trend prema gušenju planeta od strane CO2, ukupna emisije CO2 „bi se mogla podudarati sa onima iz posljednjeg razdoblja efekta stakelnika na Zemlji“, što AGU kaže da se dogodio tijekom razdoblja „paleocensko-eocenskog termalnog maksimuma“ prije otprilike 56 milijuna godina.

Čekaj malo, ali što je uzrokovalo da razine CO2 dosegnu epske razmjere prije 56 milijuna godina prije nego što su ljudi postojali?

AGU ne želi to pojasniti, niti se bavi činjenicom da prije 56 milijuna godina nije bilo ni vozila koja stu trošila fosilna goriva. Drugim riječima, nešto drugo je uzrokovalo da se razine CO2 povećaju “opasne” razine u to vrijeme, što nadalje implicira da takozvani “staklenički plinovi” koji uzrokuju današnju klimatsku anksioznost ni na koji način nisu nastali ili inicirani od čovjeka.

Ironično, AGU-ov najnoviji napad straha o klimatskim promjenama i globalnom zatopljenju zapravo govori upravo suprotno od onoga što je ova organizacija namjerala.

Umjesto da govore da su ljudi odgovorni za povećanje razine CO2, AGU je pokazao da razine CO2 rastu i padaju zbog neke druge sile prirode koja nema apsolutno nikakve veze s bilo kojom vrstom ljudske aktivnosti.

Osim ako AGU nekako može dokazati da su ljudi postojali na Zemlji prije 56 milijuna godina i da su vozili automobile, koristili iPhone i jeli govedinu – što bi u potpunosti proturječilo i osporilo teoriju evolucije, onda je to jedini logičan zaključak iz novog istraživanja AGU-a da je globalno zagrijavanje potpuno neovisno o ljudskim bićima, TOČKA! Slučaj zatvoren.

Pitamo se hoće li AGU uopće primijetiti te očite proturječnosti svojstvene njegovom navedenom istraživanju, a kamoli staviti dva i dva zajedno i izdati javno priopćenje priznajući da su klimatska promjena koju je stvorio čovjek potpuna prijevara.

Nadajmo se da će neki članovi javnosti koji stalno potiču ovaj problem, barem primijetiti, a možda i preispitati legitimnost propagande koju su često izgovarali kao “znanstvenu činjenicu”.

Iako se nadamo čudu, takav je scenarij moguć samo ako postoji dovoljno pojedinaca koji slobodno misle i koji su u stanju prekinuti veze sa svim grupnim razmišljanjem i odlučiti se za sebe koristeći stvarnu logiku da niti jedno od ovih scenarija globalnog zagrijavanja nema nikakvog smisla.

“To je ono u što su se pretvorile takozvane „klimatske promjene“. To je opasan KULT šarlatanstva. Kao i svi kultovi, oni koji su duboko usađeni u kult zahtijevaju da se svi ostali pridruže njihovom kultu ili da budu zauvijek utišani.”

Novi-Svjetski-Poredak.com

Parlament je povijesno podržao zakon koji ukida ulaganja u ugljen, naftu i plin

Irska je prva zemlja u potpunosti prestati ulagati u fosilna goriva, javljaju britanski mediji.

Irski parlament podržao je glasovima 90 prema 53 ovaj povijesni prijedlog zakona, koji ukida investicije u ugljen, naftu i plin, koje je dosad pružao Irski strateški fond za investicije, dio Republičke agencije za upravljanje trezorom.

Thomas Pringle, zastupnik koji je predložio ovaj zakon, rekao je da je to poruka “globalnim korporacijama da se njihova stalna manipulacija znanosti o klimi, negiranje postojanja klimatskih promjena i njihova kontroverzna praksa lobiranja kod političara širom svijeta više neće tolerirati”.

Teret klimatskih promjena

“Ne možemo prihvatiti njihove postupke dok milioni siromašnih ljudi u nerazvijenim državama nose teret klimatskih promjena, trpeći glad, masovna iseljavanja i civilne nemire kao posljedice”, rekao je.

Prijedlog zakona vjerovatno će biti usvojen narednih mjeseci nakon što ga razmotri Ministarstvo za financije, piše Independent.
 
(balkans.aljazeera.net)

Svjetski moćnici su očajni! Reklamiranje lažnih klimatskih promjena i globalnog zagrijavanja ne ide po planu. Ljudi se sve više bude i počinju razotkrivati ovaj lažni plan elite kojim bi porobili čitavo čovječanstvo

Odlučili su uložiti još više novaca u ove laži i upregnuti najpoznatije medijske zvijezde na zemaljskoj kugli. Ovi promotori su obično glumci, koji su prošli sve masonske rituale i članovi su tajnih društava.

Upravo jučer navečer, 30. listopada, na kanalu National Geographica u 171 zemlji i na 45 jezika počet će televizijsko prikazivanje dugometražnog dokumentarca „Before the flood“ („Prije potopa“), nazvanog „globalnim putopisom o svijetu u krizi“.

Film je to koji govori o opasnim posljedicama klimatskih promjena, o tome koliko su te promjene daleko otišle, zašto još uvijek postoje ljudi koji ih poriču i je li već prekasno da bismo nešto učinili. Režirao ga je Fisher Stevens, inače glumac, poznat i kao koproducent Oscarom 2010. godine nagrađenog dokumentarca „The Cove“ o lovu i pokolju dupina u Japanu.

No kao jedan od producenata, ali prije svega kao prezentator, film „Prije potopa“ nosi glumačka superzvijezda Leonardo DiCaprio, oskarovac, od 2014. godine ambasador Ujedinjenih naroda za klimatske promjene,, među slavnim osobama najslavniji i najpoznatiji ekološki aktivist i zagovornik sprječavanja globalnog zagrijavanja.

Ime prodaje sve

Film „Prije potopa“ svoju je međunarodnu premijeru imao 9. rujna na kanadskom Toronto Film Festivalu; 15. listopada na London Film Festivalu održana je i europska premijera,od 21. listopada može ga gledati kino-publika u New Yorku i Los Angelesu, no upravo će televizijsko prikazivanje širom svijeta omogućiti da milijuni, čak milijarde ljudi pogledaju ovaj dokumentarac, privučeni – ako ne temom – barem imenom poznatog glumca. U tome i jest stvar – marketinšku moć imena iskoristiti da bi se što veći broj ljudi upozorilo na globalne promjene koje se tiču svih nas.

Već sam naziv „Prije potopa“ – dan prema motivima iz triptiha „Vrt naslade“ nizozemskog slikara Hieronima Boscha – sugerira da nam prijeti katastrofa biblijskih razmjera. DiCaprio u filmu obilazi svijet posjećujući lokacije koje pokazuju zastrašujući način na koji djeluju klimatske promjene.

Tijekom tri godine snimanja bio je u Miamiju poplavljenom za sunčanog dana, u Indoneziji devastiranoj višedesetljetnom sječom kišnih šuma koje se uništava za račun plantaža palmi i proizvodnje palmina ulja; pokazao je efekte beijinškog zagađenja zraka, upozorio na propadanje koraljnih grebena…

Prošlogodišnji američki Dan nezavisnosti, 4. srpnja, proveo je na otoku Baffin u kanadskom dijelu Arktika, s ekologistom Enricom Salaom, istraživačem National Geographica, koji je radio studiju o topljenju leda: ispostavilo se da do 2040. godine na tom području ljeti leda više neće biti.

Impresivan je popis Dicaprijevih sugovornika: u filmu je razgovarao sa znanstvenicima, političarima, poduzetnicima, čak i s papom. Kad je netko poznat i slavan kao Leo DiCaprio, otvorena su mu vrata i poduzetnika Elona Muska, i Ban-Ki moona, čak i vrata Bijele kuće – razgovarao je, naime, i s Barackom Obamom koji je glavni svjetski zagovarač globalnog zagrijavanja, ali i s papom Franjom. Sve su to svjetski moćnici!

Sa svojim sugovornicima DiCaprio je razgovarao postavljajući pitanja ne samo o tome što se događa, nego i kako problem riješiti. Svi se slažu da je nužan prijelaz s fosilnih goriva na obnovljive izvore energije te da treba plaćati porez na korištenje fosilnih goriva. Indijska znanstvenica dr. Sunita Narain upozorava da pitanje načina života i potrošnje treba staviti u centar klimatskih pregovora – dok u Indiji, recimo, 300 milijuna ljudi, gotovo koliko cjelokupno stanovništvo SAD-a, uopće nema struju, Amerikanac troši električne energije koliko jedan i pol Francuz, 2,2 stanovnika Japana, 10 Kine, 34 Indije i 61 Nigerije.

Doprinos smanjenju globalnog zatopljenja može dati svatko smanjujući svoj ‘ugljični otisak’; DiCaprio poziva na bojkot proizvođača palmina ulja, prelazak s goveđeg na pileće meso, budući da plinovi koje stoka oslobađa u ogromnom postotku doprinose efektu staklenika itd.

Zamjerke

Iako se DiCaprijev doprinos populariziranju klimatskih i okolišnih problema smatra vrlo značajnim, iako se film „Before the flood“ u tom kontekstu smatra najutjecajnijim još od „Neugodne istine“ („Inconvenient Truth“) filma u režiji Davisa Guggenheima utemeljenog na djelovanju bivšeg američkog potpredsjednika Ala Gorea oko upoznavanja javnosti s problemom klimatskih promjena – glasni su i kritičari filma, i to ne samo oni malobrojni koji „ne priznaju znanstvene istine“ ili zagovornici interesa industrije koja počiva na korištenju fosilnih goriva, itd. DiCapriju se, među ostalim, zamjera upravo njegova bliska ‘klimatska’ veza s Alom Goreom koji mu je, kaže, i otvorio oči u vrijeme dok o opasnostima globalnog zatopljavanja nije imao pojma. Ala Gorea, naime, prati glas da je ‘zelen’ samo iz osobnih interesa i zbog vlastitih ulaganja u industriju obnovljivih izvora energije.

DiCapriju se, također, zamjera da ‘popuje’ o potrebi smanjenja emisija stakleničkih plinova, a pritom je njegov vlastiti otisak kompromitiran letenjem u mlažnjacima – ‘gutačima’ fosilnog goriva, stanovanjem u prevelikim kućama itd.

Nema sumnje da svi imamo dobrobiti od fosilnih goriva, kaže na to DiCaprio, priznajući da njegov vlastiti ugljični otisak doista jest jači i dublji nego većini ljudi.

No treba uvažiti da on i radi što može – među ostalim, donira milijunske iznose u zaštitu okoliša, oceana, divljih životinja: u Belizeu je još prije desetak godina kupio otočić Blackadore Caye devastiran neodrživim turizmom, što je praksa koju je odlučio preokrenuti, omogućiti lokalnom okolišu da se oporavi i potom otvoriti luksuzno odmaralište koje će poslovati isključivo po ekološkim principima, itd.

Nije znanstvenik i nema potrebna znanja, ali ‘povlaštenu perspektivu’ koju mu je slava omogućila koristi kako bi snimao filmove kakav je „Before the Flood“, razgovarao s najutjecajnijim ljudima na svijetu i na taj način doprinosio promjeni svijesti kod dijelom apatične, dijelom nezainteresirane, a dijelom nepovjerljive javnosti.

Koliko su samo novaca potrošili da nas uvjere da su bili na Mjesecu? To isto sada rade sa globalnim zagrijavanjem.
 

 
(slobodnadalmacija.hr)

Prvih šest mjeseci bili su 1,3 stupnjeva Celzija topliji od predindustrijskih vremena, no da li je formula kojom se to izračunava – točna?

Zemlja je ove godine toliko topla da bi najviša razina globalnog zatopljavanja koju su prije samo par mjeseci dogovorili svjetski lideri na summitu u Parizu mogla uskoro biti probijena.

Oko 200 država u prosincu je dogovorilo radikalni rez upotrebe fosilnih goriva kako bi ograničili rast prosječne svjetske temperature na ispod 2 stupnja Celzija od predindustrijskih vremena, s težnjom da on bude na 1,5 stupnja Celzija.

Usprkos tome, čini se da će 2016. biti najtoplija godina u povijesti, potaknuta i El Ninom koji grije Tihi ocean, prenosi Svjetska meteorološka organizacija Ujedinjenih naroda. Prvih šest mjeseci bili su 1,3 stupnjeva Celzija topliji od predindustrijskih vremena.

Mnogi znanstvenici smatraju da će granica određena u Parizu biti probijena već početkom sljedećeg desetljeća, zbog čega će debata o globalnom zatopljenju biti o tome je li moguće smanjiti globalni termostat.

Klimatski stručnjaci sastat će se od 15.-18. kolovoza u Ženevi kako bi pripremili izvještaj Ujedinjenih naroda o cilju od 1,5 stupnja Celzija, koji su zatražili svjetski lideri u Parizu. Probijanje granice jedno je od važnih pitanja u pripremnim dokumentima za taj izvještaj.

Zemlje u razvoju vide probijanje granice kao izdaju bogatih država, te recept za još gore toplinske udare, poput onih na Bliskom istoku ove godine, te topljenje grenlandskog leda koji bi mogao dovesti do potonuća otočnih država.

“Postoji rizik da je ‘probijanje granice’ skliska padina prema slabijoj ambiciji”, smatra Emmanuel de Guzman, tajnik klimatske komisije Filipina koja predsjeda skupinom od 43 država u razvoju, nazvanu Forum ranjivih na klimu (CVF).

Taj pogled su zauzeli i neki atletičari na Olimpijadi u Riju, noseći natpis “1,5 – rekord kojeg ne smijemo srušiti”, što je dio kampanje koju vodi CVF, čije su članice države poput Bangladeša, Maldiva ili Guatemale.

Republikanski kandidat za predsjednika SAD-a Donald Trump izrazio je sumnju da je promjena klime uzrokovana ljudskim djelovanjem, te je najavio da će odbaciti Pariški dogovor ako bude izabran, dok ga Hillary Clinton snažno podržava.

Granica od 1,5 stupnja mogla bi biti probijena kroz pet godina ako se nastave dosadašnji trendovi svjetskih emisija stakleničkih plinova, u čemu predvode Kina i SAD.

Sjećate li se poznatog klimatologa Lord Christopher Moncktona koji je priznao da je formula za izračunavanje temperature globalnog zagrijavanja kriva i da se dobiva po njoj čak i do tri puta veći rezultat. Pročitajte…
 
(express.hr)

Norveška će zabraniti sve automobile na fosilna goriva u sljedećih 10 godina u nastojanju da postane jedna od najvažnijih ekološki progresivnih nacija na svijetu

Političari u Norveškoj su priopćili kako će iskorijeniti sve benzinske automobile do 2025. godine kako bi se postiglo ambiciozan cilj da svaki se svaki automobil u zemlji pokreće na zelenu energiju.

Prema norveškim novinama Dagens Naeringsliv, “FRP će ukloniti sve benzinske automobile”, naslov na koji upućuje populistička desničarska stranka Framstegspartiet i Napretka stranka.

Ipak, postoje neki demantiji od strane drugih predstavnika desničarskih stranaka da je ovakav potez potvrđen.

Ako ovaj zakon prođe, on će biti posebno značajan, jer se veliki dio norveških sredstava i proračuna oslanja na naftnu industriju.

U izvješću također slijedi najava da će Norveška postati prva zemlja u svijetu koja će zabraniti krčenja šuma.

Govoreći o mogućem zabrani ne-električnih automobila 2025. godine, Elon Musk, izvršni direktor američke tvrtke Tesla Motors koja proizvodi električne automobile, je pohvalio najavu.

“Upravo sam čuo da će Norveška zabraniti prodaju automobila na fosilna goriva od 2025.”, napisao je.

“Kakva nevjerojatna i strašna zemlja. Bravo dečki!!”.

Ipak, dok su Demokratska stranka i Liberalna stranka potvrdili izvješće Dagens Naeringsliva, FRP je rekao je potez još uvijek na razmatranjeu, prema novinama Aftenposten.

Ako mjera u potpunosti bude potvrđena, to će biti ambicioznije od prijedloga Laburističke stranke da zabrane prodaju novih dizelskih i benzinski automobila do 2030. godine.

Četiri stranke, koji vladaju zajedno kroz sustav proporcionalne zastupljenosti, također su se složili da se provede novi klimatski porez na električnu energiju.

Oko 24 posto automobila u toj zemlji već radi na struju, a Norveška je veliki proizvođač obnovljive energije, a više od 99 posto električne energije je pokrivno hidroenergijom.

Norveška ima za cilj utrostručiti kapacitet vjetroelektrana do 2020. godine, s novih 3 milijarde dolara ulaganja u sektor koji je odobren u 2013. godini.
 

Just heard that Norway will ban new sales of fuel cars in 2025. What an amazingly awesome country. You guys rock!! pic.twitter.com/uAXuBkDYuR

— Elon Musk (@elonmusk) 3. lipnja 2016.

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Švedska vlada je objavila kako želi postati jedna od prvih svjetskih nacija koja će okončati svoju ovisnost o fosilnim gorivima

U skladu s tim ciljem će iz budžeta za 2016. potrošiti dodatnih 546 milijuna dolara na obnovljive izvore energije i akcije povezane s klimatskim promjenama.

Rok za dostizanje ovog ambicioznog cilja još nije poznat, no kako su lani najavili planove za grad Stockholm, koji bi postao neovisan o fosilnim gorivima do 2050., moguće je da se radi o sličnom vremenskom okviru.

Možda se može činiti kako je ovaj cilj vrlo teško postići, no Švedska već dobiva dvije trećine električne energije iz ne-fosilnih izvora energije, pretežno putem hidroelektrana i nuklearnih elektrana, a sada će se usredotočiti na povećanje potencijala energija dobivenih putem solarnih i vjetro elektrana, a također će raditi na više održivom načinu rada industrije transporta.

Većina povećanja proračuna financirat će se većim porezima na benzinska i dizel goriva.

Vlada Švedske se odlučila na ovaj potez nakon što je Švedska prošlog ljeta pretrpila ekstremne toplinske valove i jedan od najgorih požara i obvezali su se poduzeti razne akcije kako bi zaštitili svoje građane od posljedica klimatskih promjena u budućnosti.

Najveći poticaj će dobiti solarna energija – 58,4 milijuna dolara godišnje između 2017. i 2019. godine, što je osam puta više od trenutnog proračuna. Također, novac će se trošiti i na razvoj pametnih energetskih mreža, tehnologija za pohranu obnovljive energije, razvoj sustava električnih autobusa, subvencija za ekološka vozila, strategija za klimatske prilagodbe i adaptacije stambenih objekata kako bi bili energetski učinkoviti.

Savjetnik švedskog premijera, Johan Rockström, je na press konferenciji izjavio kako 2015. godina pruža šansu da se u dogovoru sa svim zemljama svijeta promijeni smjer prema novom razvojnom putu, te uspije u stvaranju blagostanja za sve ljude i to ne po cijeni koju će platiti planet Zemlja već u suradnji s njim.

Švedska nije jedina zemlja koja će raditi na neovisnosti o fosilnim gorivima; Havaji su nedavno najavili svoje planove da postanu prva američka država koja će se opskrbljivati isključivo obnovljivom energijom, Kostarika se već 75 dana napaja se energijom iz 100% obnovljivih izvora, a Danska je u srpnju uspješno proizvela 140 % električne energije iz energije vjetra.

Rezultati su dobri, no za sada još ne postoji način za pohranu obnovljive energije za kasniju uporabu. Nadajmo se da će Švedska imati uspjeha u razvoju novih tehnologija za pohranu energije, te da će ovaj primjer slijediti i sve ostale države svijeta kako bi Zemlju očuvali i za buduće naraštaje.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(nexus-svjetlost.com,youtube/uredio:nsp)

Kako stvari mogu izgledati tako dobre, a ipak biti tako loše? “Civilizacija je pod zavjerom … Suvremeni život je predstavljen tihom gomilom komotnog naroda koji se ne prestaje zavaravati” (John Buchan 1875-1940)

Postoje dva načina kako stvari mogu izgledati dobro, iako cijela civilizacija ide u propast.

1. Ne treba “odmah platiti” – možeš živjeti od svog “početnog kapitala”

Početkom 1980-ih, osnovana je tvrtka u SAD koja je započela raditi na prodaji računalnih programa. Četvorica mladih ljudih su skupili oko 170.000 dolara koje su zaradili, uštedjeli ili su njihovi roditelji uštedjeli i uložili zajedno s njima. Njihov plan je bio razviti i reklamiraju novi program za obradu teksta koji će biti bolji od tada popularnog programa WordStar, i da će tako postati bogati.

Sa svojih početnih 170.000 dolara oni su iznajmili drugi kat jedne male zgrade s uredima. Imali su pet privatnih ured, salu za konferencije i zajednički dio za pomoćnike koje će zaposliti. Angažirali su dizajnersku tvrtku koja će napraviti zaštitni znak, memorandum za pisma i veliki znak na ulaznim vratima.

Uzeli su u zakup četiri automobila marke Saab, kao automobile poduzeća, kupili su stolove od hrastovine i kožne direktorske stolice. Angažirali su lokalnog cvjećara da postavi i održava lončanice, i lokalnog prodavača ribica da postavi i održava akvarij. Isplaćivali su sebi plate po 30.000 dolara godišnje i pozvali su određene ljude da rade kod njih i obećali im dobru plaću.

Ovi momci su bili dobri programeri i znali su sve o kompjuterima. Nije bilo sumnje da oni mogu napraviti pristupačan i vrlo profitabilan kompjuterski program za obradu teksta. Oni koji su prvi put došli kod njih bili su impresionirani – oni i njihove prostorije odisali su ljepotom i ukazivali na uspješan i napredan biznis.

Mlada djevojka u prijemnoj kancelariji bila je vedra i učinkovita, četiri osnivača su bila lijepo obučena u luksuzna odijela s kravatama, a njihov tepih je pokazivao lijepe plave linije od čišćenja vakumskim usisavačem. Imali su kvalitetni kopirni stroj, aparat za uništavanje iskorištenih povjerljivih dokumenata, stroj za pripremu pisama i dobre kompjutere – sve po mjeri uspješnog biznisa. Sve prvoklasno i najbolje.

Oni su sjedili u sali za konferencije, oko njihovog hrastovog stola u udobnim kožnim foteljama, i samouvjereno su govorili kao su naumili da postanu multimilijunaši, i svatko tko investira u njihov biznis također će postati milijunaš. Njihov plan je bio da polovicu svoje pažnje usmjere na dobivanje novca od investitora, a pola na stvaranje i reklamiranje njihovog novog proizvoda. Oni su sebi postavili rok od 12 mjeseci da iznesu svoj novi program na tržište.

Neki klijenti su odbili sudjelovati u tom projektu jer su vidjeli da će se ova nesretna priča završiti i sa drugim nazovi preduzimačima, i bili su sigurni kuda sve to ide.

Šest mjeseci kasnije, imali su 20 zaposlenih ljudi i svi su bili u akciji. Njihov proizvod će uskoro biti gotov i oni su već oštampali pozivnice za predstojeću svečanu najavu. Osigurali su zaposlenje za građane i prostorije gdje će oni raditi, povećali su broj automobila na šest, i dovoljno su povećali svoj početni kapital u banci koji je sada iznosio četvrt milijuna dolara. Oni još uvijek nisu ništa proizveli niti prodali, ali su izgledali vrlo uspješno. Stvari su izgledale odlično, a život je bio dobar.

Nakon još šest mjeseci, pročulo se da zatvaraju firmu. Četiri vlasnika su povisila svoje plaće za pet puta i tvrtka je ostala bez novca prije nego što je iznijela svoj proizvod na tržište. Tvrtka i ureda su izgledali sjajno, blještavo i moćno sve do dana kada su zaposlenici dobili obavijest da se firma zatvara u roku od 24 sata. Investitori su izgubili sve što su uložili jer su vlasnici potrošili njihov ulog prije nego što su počeli bilo što zarađivati.

2. “Ponzijeva shema”

Ponzijeva shema je još jedan način u kojoj se stvari odvijaju dobro za svakoga, sve do dana kada se desi iznenadni i katastrofalan kolaps. Priča o američkom poduzetniku Ponziju je i fascinantna i poučna.

Godine 1917., Charles Ponzi je bio putujući moler na Floridi. Prvi svjetski rat je upravo završio, a financijski sustavi Europe su bili razoreni. Ponzi, naslutivši mogućnost da se obogati na poslijeratnoj financijskoj konfuziji, došao je na ideju kako postati milijunaš, iako će uništiti živote milijune ljudi.

Krajem 1919. godine, Ponzi je otišao u Boston i iznajmio ured na Pie Alley, gdje je otvorio tvrtku koju je nazvao “Sigurna mjenjačnica” (Securities Exchange Company). Njegova tvrtka, kako je tvrdio, osnovana je da otkupljuje međunarodne poštanske kupone u Francuskoj i Njemačkoj (čije su valute tada bile uvelike obezvrijeđene) i da ih prodaje u SAD za američku valutu, i tako ostvaruje profit u razlici između vrijednosti propalih francuskih i njemačkih valuta i dolara. Takva shema je, u stvari, bila nemoguća, ali Ponzi je imao sreću, kao i njegovi prvi ulagači.

Ponzi je nudio 50% zarade za ulaganja u roku od samo 45 dana, i više od 40.000 ljudi u Bostonu je uložilo svoj novac kod njega. Prvih nekoliko tisuća ljudi koji su izvršili ulaganje dobili su nazad veliki novac, uključujući i obećani profit, a Ponzi je uzimao novac od novih ulagača da bi isplaćivao zarade.

Prvi ulagači su rekli svojim prijateljima o brzom načinu stjecanja zarade i ta vijest se brzo širila. U jednom trenutku, Ponzi je imao nekoliko desetaka zaposlenih službenika na Pie Alley koji su radili do kasno u noć brojeći gomile novca koji se skupljao – više od 15 milijuna dolara za manje od 6 mjeseci.

Charles Ponzi

Na vrhuncu svog uspješnog poslovanja, Charles Ponzi je bio pozdravljen od jednog novinskog reportera kao najveći Talijan koji je ikada živio.

“Niste u pravu”, odgovorio je s neobičnom skromnošću. “To je bio Kolumbo koji je otkrio Ameriku, i Marconi koji je otkrio radio.”

Kasniji nepovoljni izvještaji u istom bostonskom listu konačno su uzrokovali da prestane priljev novih ulagača. Bez novog novca koji bi dolazio, on nije mogao isplaćivati “profit” svojim prethodnim ulagačima, tako da je zatvorio tvrtku, odnoseći sa sobom posljednju paru tisuća naivnih ulagača.

Sličan događaj se desio u Albaniji 1996. godine, što je zamalo dovelo do pada državne vlade. Više od četvrtine stanovnika Albanije stavilo je svoju ušteđevinu u jednu od nekoliko velikih Ponzijevih shema pokrenutih od lokalnih kriminalaca. Prethodni predsjednik Albanije, Sali Berisha, kazao je da vlada nije željela zaustaviti primjenu Ponzijeva sheme jer su smatrali da su takve stvari normalne na jednom slobodnom tržištu i vlada nije željela miješati u funkcioniranju kapitalizma.

Albanci su demonstrirali i protestvovali, ali nije bilo koristi. Njihov novac im se nikada neće vratiti. Slične stvari su se događale u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni….u kompanijama pod nazivom Amway ili Diamond, multilevel marketing, koji je zapravo Ponzijeva shema vezana za proizvode koji su skupi ili s druge strane, koji nemaju preveliku vrijednost

Izvori našeg fosilnog goriva: početni kapital ili Ponzijeva shema?

Današnji svijet momentalno živi i raste na temelju svog “akumuliranog izvora” energije (sunčeve svjetlosti) pohranjene u fosilnom gorivu (nafta, ugljen, plin). Je li svijet funkcionira kao Ponzijeva shema ili kao “uspješna” računalna tvrtka? Naše je mišljenje da smo bliži kompjuterskoj tvrtki, iako postoje elementi oba koncepta.

Naša Zemlja sadrži ograničene količine fosilnih goriva. Iako postoje različiti podaci kada će se oni potrošiti, nitko ne negira da će se to dogoditi i mi imamo jasan osjećaj što to znači. Ova goriva omogućuju veliku svjetsku aktivnost koja naizgled ima svrhu i važnost, a ta aktivnost uzrokuje trajne i nepovratne promjene na uvjete za život na ovoj planeti i na ljude.

Kada će ova goriva nestati?

Oni koji su zaradili veliki novac u prethodnom razdoblju prosperiteta možda misle da imaju dobre šanse preživjeti, i ako ne dođe do svjetskih epidemija ili nuklearnog rata, oni su možda u pravu. Oni mogu čak i povući sa sobom jedan mali dio preostale populacije, u slučaju da se takve stvari dese u svijetu gdje postoji ekonomija u kojoj bogatstvo najimućnijih polako prelazi na niže klase ljudi. Manje sretnima mogu preostati imanja s hranom i ekvivalent energije koju su ulagači dobili u Ponzijevoj shemi i od računalne tvrtke – malo ili ništa.

Kada su momci iz računalne tvrtke zatvorili svoje poduzeće, oni su jednostavno otišli i započeli novi posao od koga su zarađivali. Ali, kada naša svjetska ekonomija počne zatvara izvore nafte, mi jednostavno ne možemo zatvoriti vrata i otići “uzeti drugi izvor energije”. Sa jedne strane, kroz tisućljetnu povijest mogli smo vidjeti da kada nestaju izvori goriva, dolazi do pojave ratova. (Više o tome u narednim poglavljima). Sa druge strane, naši “drugi izvori energije” još nisu dovoljno razvijeni.

Ali, postoji dobra vijest u ovom trenutku: ne-fosilni izvori energije postoje i njihovo korištenje je sve veće. Na žalost, dobitnik Pulitzerove nagrade (Pulitzer Price) Ross Gelbspan u svojoj knjizi “Toplina je oslobođena” (The Heat Is On) iz 1997. godine, pokazuje da američka naftna industrija i industrija ugljena sprječavaju razvoj takvih tehnologija. Kao što Gelbspan to jasno pokazuje, mi trebamo proširiti razvoj alternativnih izvora energije, tako da kad nafta iščezne bude nešto što će naša djeca moći koristiti.

Možemo li pronaći izlaz iz ove situacije?

U međuvremenu, mi smo ohrabreni od strane stručnjaka i ekonomista kako “izađemo iz ovih problema”. Rješenje je prvi put predloženo u Engleskoj 1954. godine od strane R.A. Butler-a, britanskog ministra financija, koji je predožio da umjesto da uspostavljamo specifične ciljeve vezano za porast stanovništva, kao što je izgradnja određenog broja stanova ili novih željezničkih pruga, vlada treba jednostavno da se fokusira na jednoj čvrstoj stopi rasta populacije od 3 %. Sa tom stopom, on je izračunao, do 1980. godine svaki čovjek u Britaniji će biti dva puta bogatiji.

U stvari, taj scenarij se završio upravo onako kako je Butler predvidio, na temelju jedne studije iz 1989. godine napravljene od strane irskog ekonomiste Richard Douthwaithe-a. Međutim, problem je bio da je također svaki drugi indeks bio udvostručen. Udvostručilo se bogatstvo ljudi koji se nalaze na vrhu piramide primanja.

Dakle, to znači da kada su u pitanju primanja najsiromašnijih, da osoba koja je primala 10 milijuna britanskih funti godišnje sada prima 20 milijuna, a osoba koja je primala tisuću funti sada prima 2 tisuće … je u stvari slijepa ulica u kome se nalaze siromašni, iako se njihov “životni standard” neznatno poboljšao.

U tom procesu desila se “društvena i ekološka katastrofa”, da citiramo Douthwaithe-a. Kriminal se povećao 8 puta, nezaposlenost se povećala, kronična oboljenja i mentalne bolesti su skočile, a stopa razvoda brakova je eksplodirala. Sve to je bilo ono što je Douthwaithe najprije predvidio, a kasnije bilo zabilježeno.

Na sličan način, život se promijenio na gore u SAD. Svakog dana u prosjeku 100.000 američke djece nosi pištolje, i 40 njih biva ubijeno ili ozlijeđeno tim pištoljima, iako se većina toga događa nesretnim slučajem ili kao samoubojstvo. Jedna nedavna naljepnica na automobilima kaže: “Naoružano društvo je učtivo društvo”. Neki se čude da proizvođač ovakve naljepnice misli da su današnje škole mnogo bolje od onih iz prošle generacije. San o stabilnoj obitelji zamijenjen je realnošću o armiji naoružane djece s jednim roditeljem – takvih je više od jedne polovice u američkom narodu.

Širom svijeta vidimo da rapidni rast stanovništva pritišće sve nacije i da najveću bol doživljavaju ljudi i obitelji koji nisu povezani sa vladajućom društvenom elitom koja kontrolira ekstremnu moć i bogatstvo (bilo da je ta elita ekonomska, politička ili vojna).

Tehnologija, ako ništa drugo, ubrzava taj proces. Na primjer, na početku 20. stoljeća 90% svih ratnih gubitaka bilo je među vojnicima, a na kraju tog stoljeća imamo da je visoko razvijeno oružje s daljinskim upravljanjem (koje uništava mnogo učinkovitije i štiti vojnike od izravnih ratnih djelovanja), i naširoko umnožavanje visoko učinkovitog oružja, preokrenulo taj odnos: 90 posto smrtnih slučajeva u svim današnjim ratovima je na strani civila. Više od 20 milijuna ljudi je poginulo u ratovima od Drugog svjetskog rata, a od ta 82 poznata rata 79 njih su bili unutarnji sukobi koji su najteže pogodili civile.

I najveći dio tih ratova je vođen da bi se ostvarila kontrola nad izvorima kao što su šume, obradivo zemljište, nafta, ugljen i minerali.

Na mitingu svjetskih bankara u Hong Kongu 25. rujna 1977. godine, predsjednik Svjetske banke, James D. Wolfenson je istaknuo da više od 3 milijarde ljudi – što predstavlja više od pola ljudske populacije na Zemlji, i tri puta više nego cjelokupna ljudska populacija na Zemlji 1800. godine – se bori danas za život s manje od dva dolara dnevno.

“Mi živimo u vrijeme tempirane bombe, i ako nešto odmah ne poduzmemo, ona će eksplodirati u lice naše djece”, kazao je Wolfensohn. Otprilike u to vrijeme Populacioni Institut (Population Institute) iz Washingtona objavio je izvješće da su 82 nacije (više od polovice svjetskih država) sada dostigle kritično stanje kada ne mogu proizvesti dovoljno hrane, niti imaju izvore platiti uvoz hrane da bi adekvatno zadovoljile potrebe svog stanovništva.

Kriza u oceanima

Najgušće ljudske populacije su uvijek bile blizu morskih obala, djelomično zbog lakog prijevoza, ali uglavnom jer je more povijesni izvor ljudske prehrane. Morska hrana ne predstavlja samo tradicionalnu hranu za veliki dio svijeta – to je sirovina za preživljavanje, osobito za otoke kao što su Japan ili Tajvan koja nemaju dovoljno kopnene površine za rast potrebne količine hrane neophodne kopnenim životinjama ili ljudima koji se hrane biljkama.

Godine 1994, organizacija za poljoprivredu i prehranu pri Ujedinjenim Nacijama (UN Food and Agriculture Organization) objavila je izvještaj koji kaže da je 70% posto zaliha ribe iz oceana potpuno iskorišteno ili “prekomjerno iskorišteno”. Ovaj izvještaj je bio osporavan od strane korporacija koje love ribu u velikim količinama, koje su vršile pritisak (uz pomoć velikog novca) na političare, tako da je izvještaj bio uvelike ignoriran diljem svijeta.

Ali, 15. svibnja 2003, u poznatom znanstvenom časopisu “Nature” morski biolozi Ransom A. Myers i Boris Worm objavili su detaljnu i temeljitu analizu podataka skupljnih tijekom 50 godina, šokirajući svijet i sa aspekta politike i sa aspekta znanosti:

“Analize podataka iz pet oceanskih bazena otkriva dramatično smanjenje broja krupnih grabežljivih riba (tuna, morski psi, sabljarke i druge) od napretka industrijskog ribarenja”, kaže zaključak ove analize. Dalje se kaže kako su “oceani izgubili više od 90 posto velikih grabežljivih riba, s potencijalno ogromnim posljedicama za ekosustav”.

Autori ukazuju kako su Ujedinjeni Narodi u pravu kada “tvrde da tri četvrtine svjetskih ribnih rezervi je iskorišteno do njihovih granica opstanka ili iznad toga”, i ističu da su njihovi podaci točniji nego prethodne informacije temeljene na podacima dobivenim od trgovaca ribom, koji mogu biti nerealni “.

Dodatne informacije stižu od izvještaja samih ribolovaca, kažu oni. Neposredno nakon Drugog svjetskog rata, japanski ribolovci su duboko u Pacifičkom oceanu obično hvatali 10 krupnih riba na svakih 100 mamaca postavljenih na udice poredane u nizu (koji bi bio često dug 1,5 kilometar ili više). Danas samo jedna od sto udica donosi ribu.

Naše zemljište postaje manje plodno, bolesti biljaka se šire i šume nestaju, geni od genetski modificiranih biljaka (GMO) prelaze u prirodu s nepredvidljivim konsekvencama, a sada otkrivamo da su naša odstupnica – oceani – skoro istrošeni.

Drevne bolesti se ponovno pojavljuju

Ali, naš gusto naseljeni svijet nije samo pod udarom rata, siromaštva i gladi. Mnogi znanstvenici upozoravaju na mogućnost širenja velikih zaraznih bolesti nastalih našim velikim brojem i naglom pokretljivošću diljem svijeta. 21. kolovoza 1997. godine, Associated Press je izvijestio da je trogodišnji dječak iz Hong Konga umro prije sedam dana od posljedica jedne vrste gripe koji nikada ranije nije viđen među ljudima.

Ova gripa je vjerojatno preskočila barijeru s jedne vrste ptica (što se očito dogodilo s gripom koja je ubila 20 milijuna ljudi diljem svijeta 1918. godine), i bio je smrtonosan, a identificiran je u laboratorijima SAD-a i Nizozemske kao vrsta gripe H4N1 tip-A , za koji ne postoji cjepivo.

Sljedećeg dana, ista agencija je objavila da je jedan čovjek iz Michigana nedavno zaražen novom vrstom sveprisutne bakterije Staphylococcus aureus, koja je otporna na sve poznate antibiotike, uključujući najnoviji i najjači antibiotik ikad razvijen – vankomicin.

Jedan medicinski epidemiolog iz Centra za kontrolu bolesti (The Center for Disease Control) u Atlanti, Dr. William Jarvis, kazao je za ovo prvo otkriće smrti od bakterije stafilokoke u SAD da je sada “vrijeme odbrojano”.

Tri dana kasnije, časopis “Wall Street Journal” je izvijestio o drugom slučaju bakterije stafilokoka otpornog na vankomicin u SAD, kod pacijenta u bolnici u New Jerseyu. Od tada, ovaj slučaj se pojavljuje diljem svijeta.

U 5. Knjizi Mojsijevoj 28:22 tekst spominje “suhu bolest”, ime najčešće korišteno za tuberkulozu do prije oko 50 godina. “Suha bolest”? Iako neki mogu to odbaciti kao zlu slutnju – konačno, tuberkuloza se ne spominje na naslovnim stranama u američkim novinama ili na TV-u ovih dana – ipak, razmotrimo sljedeće činjenice koje ukazuju na iznenađujuće novu realnost po pitanju tuberkuloze u svijetu:

Jedan nedavni izvještaj pripremljen od strane vlade SAD kaže: “Među zaraznim bolestima, tuberkuloza je vodeći ubojica odraslih ljudi u današnjem svijetu i predstavlja ozbiljan izazov međunarodnom javnom medicinskom radu, prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO – World Health Organization).

Briga o svjetskim razmjerima zaraze tuberkulozom je tako velika da je u travnju 1993. godine Svjetska zdravstvena organizacija proglasila tuberkulozu kao ‘globalnu opasnost’ – što predstavlja prvu deklaraciju takve vrste u povijesti svjetske zdravstvene organizacije.^“

Ovaj izvještaj nastavlja ulazeći u detalje o razmjerima postojeće situacije: “Ljudi se danas u svijetu zaraze tuberkulozom doslovno na svaki otkucaj kazaljke – jedan čovjek u sekundi.

CIJELA TREĆINA CELOKUPNE SVJETSKE POPULACIJE JE DANAS ZARAŽENA BACILOM TUBERKULOZE. (Naglasak je naš: imajmo na umu da samo 5-10% “zaraženih” ljudi postaje “aktivno bolesno”).

… Tuberkuloza ubija momentalno više odraslih ljudi svake godine nego sida, malarija i tropske bolesti zajedno.”

Jedan od problema s tuberkulozom je što se ona vrlo lako širi. Kao što američko ministarstvo zdravlja ističe: “Kao i prehlada, a suprotno od side, ova bolest (tuberkuloza) se širi putem zraka i putem slučajnog kontakta.

Kada zaraženi ljudi kašlju, kišu, govore ili pljuju, bacili tuberkuloze iz njihovih pluća se izbacuju u zrak gdje mogu ostati letiti satima i da budu udahnuti od strane drugih ljudi. Ako se ne izliječi, osoba s aktivnom tuberkulozom će obično zaraziti 10-15 drugih ljudi u razdoblju od jedne godine. “

Ali, zar nas znanost ne može spasiti? Na žalost, ispostavlja se da je suvremena medicinska znanost ono što UZROKUJE veći dio problema. Dok se tuberkuloza širi tako rapidno, naročito u onom dijelu svijeta koji je u razvoju, gdje je gustoća stanovništva velika, pojavljuju se novi i skoro neizlječivi oblici tuberkuloze kao rezultat neadekvatnog korištenja anti-tuberkuloznih lijekova od strane liječnika i bolnica.

Označeni kao “tipovi tuberkuloze koji su otporni na više vrsta lijekova” (multi-drug-resistant ili MDR-TB), ovi tipovi bacila tuberkuloze gotovo uvijek dovode do bolnih smrti u agonijama.

Kako je američko ministarstvo zdravlja istaklo: “Ne postoji lijek za neke tipove tuberkuloze koje su otporne na više vrsta lijekova i postoji zabrinutost da se oni mogu brzo proširiti diljem svijeta. Iako su čvrsti podaci oskudni, istraživači procjenjuju da je više od 50 milijuna ljudi zaraženo tipovima tuberkuloze koji su otporni na barem jedan od lijekova protiv tuberkuloze. “

Mislite li da je to možda problem sa zemljama Trećeg svijeta? Jedan tekst u časopisu “Nature” ističe da je ova bolest već “osobito opasna” u New York Cityju i Los Angelesu, i da se širi preko cijele SAD. Tuberkuloza putuje tako brzo kao čovjek koji kašlje u zrakoplovu, autobusu ili vlaku.

U medicinskom časopisu za kirurge uključene u operaciju prsnog kođa “Chest”, autori ističu da u SAD-u postoji “alarmantno vraćanje negativnog trenda u slučajevima tuberkuloze” koje je počelo oko 1984. godine. Oni otvoreno tvrde:

“Tijekom prošlog desetljeća, slučajevi zaraze sidom i tuberkulozom popeli su se do proporcija epidemije u nekoliko glavnih gradova SAD-a.

U bolničkom centru Bellevue na Manhattanu, slučajevi tipova tuberkuloze koji su otporni na više vrsta lijekova povećali su se 7 puta u 1991. godini, ako se usporede sa bilo kojom od prethodnih 20 godina.”

A to je, naravno, samo jedna bolest. Druge bolesti koje zabrinjavaju uključuju hantavirus, encefalitis, koronavirus koji uzrokuje SARS, smrtonosni gripu iz 1918. godine koji se danas ponavlja (ovaj virus je bio “pažljivo” izoliran od strane istraživača krajem 1997. godine tako da se mogao “proučavati” – oni su pronašli nekoliko žrtava koji su bili zaleđeni ispod slojeva vječitog leda u sjevernoj Europi), Pfisteria piscicida koja je desetkovala rukavce i vodene puteve na istočnoj obali SAD-a, sida i desetke drugih bolesti.

Postoje čak problemi za one koji jedu meso sa “zaraženim” proteinima (poznati kao prioni), otkriće za koje je jedan znanstvenik dobio Nobelovu nagradu 1997. godine. Iako je ovo otkriće u obliku bolesti ludih krava u Velikoj Britaniji tijekom 1980-ih izazvalo svjetsku zabrinutost zbog te naročite manifestacije priona, postoje i mnoge druge, i one se šire i među životinjama koje čovjek hrani i među svjetskom ljudskom populacijom.

Čak i u svjetlu ovih i drugih činjenica o potencijalnim opasnostima i postojećim nesrećama izazvanih našim eksplozivnim rastom, oni koji ukazuju da bi trebalo razmotriti i druge nepovoljne trendove ušutkavaju se kao da su ludi ili ekološki fanatici, ili se odbacuju kao oni koji ignoriraju osnove ekonomije … ili kao da su “protiv rasta” stanovništva. Međutim, zapazimo da ušutkivanje provode uglavnom oni na vrhu rastuće piramide “bogatstva”, koji prijete uništavanju naše planete.

Stvari mogu izgledati dobro jednostavno zato što mi ne vidimo ili ne čujemo što se događa

Sljedeći razlog zbog koga stvari mogu izgledati dobro je to, što općenito, ljudi su vrlo neinformirani o stanju ostalog dijela svijeta. Knjiga objavljena u Americi pod nazivom “Svjetski almanah i knjiga činjenica” (World Almanac and Book of Facts) čak ni ne navodi glad ili siromaštvo kao kategoriju. Međutim, ona sadrži iscrpan popis američkih kompanija, sveučilišnih profesora, glumaca, članova američkog kongresa i sportaša.

Kako je moguće da najprosperitetnija nacija na Zemlji, s daleko najrazvijenijim medijima, bude tako neinformirana? To je jedno važno pitanje.

U svakodnevnim vijestima često se reklamiraju velike multinacionalne kompanije koje prednjače u uništenju okoliša, a također među sto najvećih korporacija u Americi pet njih su vlasnici televizijskih mreža koje emitiraju večernje vijesti, što nije mali razlog zašto su Amerikanci loše informirani.

Mi moramo plaćati pretplatu na televiziju, ali ona sada nije adekvatan način da saznamo što se događa.

Također, nije suprotno zakonu da novinske organizacije lažu stanovništvo. 14. veljače 2003. godine, prizivni sud drugog distrikta na Floridi odlučio je da TV program Fox nije izvršio kazneno djelo kada je ova televizijska korporacija angažirala novinarku Jane Akre da objavi lažnu informaciju o onome što zna.

Ona i njezin producent (muž) Steve Wilson napravili su istraživački izvještaj koji je postavio pitanje o tome kako mliječne tvrtke na Floridi tajno ubacuju u krave hormon rBGH, koji je produkt genetskog inženjeringa napravljen od strane tvrtke Monsanto.

“Svaki urednik ima pravo da sakrije istinu”, kazao je Wilson, “i svaki reporter će vam reći da se to događa s vremena na vrijeme kada sebični interes TV kompanija nadvlada interes javnog mnijenja. Ali, kada televizijski menadžeri, koji nisu novinari, imaju tako malo poštovanja za javnu istinu da oni angažiraju reportere da emitiraju lažnu informaciju i izvrću istinu da bi se ulagivali nekome ili da bi izbjegli neugodnu informaciju od posebnog interesa koja objašnjava što se tu dogodilo, to je trenutak da svaki odgvorni novinar ustane i kaže: ‘Ne želim u tome sudjelovati.’ To je ono što smo Jane i ja kazali na suđenju. “

Međutim, oni su izgubili parnicu, a sud na Floridi je sada učinio službenim transformaciju ranije poštovane profesije novinarstva u profitabilno propagandno sredstvo bogatih korporacija.

Nakon presude, Wilson je rekao:

“Željeli smo da kažemo istinu potrošačima na Floridi o jednoj velikoj kemijskoj tvrtki i jednom moćnom lobiju proizvođača mliječnih proizvoda koju su oni željeli sakriti od javnosti. To je trebao biti izvještaj za koji bi se dobila nagrada.

Mi smo naučili tešku lekciju, a to znači da vi danas možete biti spaljeni kadgod TV kompanije stave veću pozornost na reklamu koja ide tijekom vijesti nego na objavljivanje istinitih informacija. “

Iako su Walter Cronkite i Ralph Nader svjedočili na suđenju Akreovom o važnosti poštenog izvještavanja u demokratskom društvu, sud je odlučio da je TV kanal Fox imao pravo naruči da njihovi reporteri lažu ili dobiju otkaz. Reporteri diljem svijeta gledali su ovo suđenje sa zabrinutošću, i kada je presuda donesena, uređivači programa “PR Watch” Sheldon Rampton i John Strauber su rekli: “Novinari će analizirati ovaj slučaj i njegove implikacije. Ako su TV program Fox i kompanija Monsanto mogli uništiti karijeru dvoje reportera, isto se može dogoditi svakom drugom. “

Također, u svojoj nekorektnoj produkciji vijesti, ovaj medij nam pokazuje idealizuranu realnost, a ne istinu o životu na ovom svijetu. Na primjer, ljudi beskućnici se rijetko viđaju na televizijskim programima. Međutim, ta realnost je ono što polako, ali uočljivo, kao dio SAD-a počinje nalikovati posljedice siromaštva u Bombaju.
 
(vestinet.rs/uredio: nsp)

Public Service Europe: Intervju s Noam Chomsky-im

S obzirom na nestabilnost u Iranu i dugoročno gledajući, vidite li potencijal za Treći svjetski rat, budući da čovječanstvu prijeti oskudica prirodnih resursa i izgledne su nestašice hrane, vode i nafte?

Ne mislim da nam se bliži Međunarodna rat oko resursa, ali problem prirodnih resursa je ozbiljan. Što se tiče fosilnih goriva, nije da nam ih ponestaje – u stvari su vrlo lako dostupna. Korištenje fosilnih goriva ima vrlo stvaran utjecaj na izglede za opstanak. Nedavni izvještaji o emisijama Međunarodne agencije za energiju i Ministarstva energetike SAD-a pokazuju da su najcrnji scenariji Međuvladinog panela o klimatskim promjenama bili previše konzervativni. Možda nam je preostalo još svega nekoliko godina dok ne dođemo do točke u kojoj se prozor zatvara i više ništa ne možemo učiniti. To je ozbiljna stvar. Nove tehnike produženja primjene fosilnih goriva, hidraulično lomljenje i tome slično s plinom iz škriljca i bitumenskim pijeskom u Kanadi, izuzetno su opasne. Ne samo jer produžuju uporabu fosilnih goriva, već i jer imaju štetne posljedice na okolinu. Zahtijevaju obilnu upotrebu vode, koja je i sama sve oskudniji izvor. Ne samo da crpe vodu, već i truju lokalnu vodu kemikalijama. Ta su nastojanja, mislim, prilično zloslutna.

Što se tiče Irana, teško je išta predvidjeti, ali možemo pokušati shvatiti što se događa. Tako se, primjerice, u onome što nazivamo međunarodnom zajednicom – a to znači Sjedinjene Države i onaj tko se u tom trenutku s njima slaže (obično mala svjetska manjina) – Iran opisuje kao glavna prijetnja miru i svjetskom poretku. Ali većina ljudi na svijetu uopće s time nije suglasna. Tako su nesvrstane zemlje, koje sačinjavaju većinu svjetskog stanovništva, snažno podržale pravo Irana da obogaćuje uran i razvija nuklearnu energiju kao potpisnik sporazuma o neširenju atomskog naoružanja. Zanimljivo pitanje, dakle, koje sebi možemo postaviti glasi: zašto vide Iran kao prijetnju?

Čini se da postoji autoritativni odgovor na to – naime, odgovor koji nude Pentagon i američke obavještajne službe u svojim podnescima Kongresu na temu globalne sigurnosti. Oni su vrlo jasni – kažu da Iran ne predstavlja vojnu prijetnju; ima nisku vojnu potrošnju i praktično nikakav kapacitet za razmještaj snaga izvan svog teritorija. Njegove su vojne strategije, kažu, obrambene i usmjerene ka odvraćanju napada do nastupa diplomacije; i kažu da bi, ako Iran razvija nuklearnu strategiju, ona bila dio sustava odvraćanja. Ipak zaključuju da je ta zemlja najgora moguća prijetnja. Zemljama koje smatraju da imaju pravo koristiti silu po volji gdje god požele sustav odvraćanja je, naravno, prijetnja. Analiza se nastavlja tvrdnjom da Iran destabilizira regiju u blizini svoje teritorije. Što to točno znači? Destabilizira li mi Srednju Ameriku šireći ondje svoj utjecaj?

Ali razlozi koje navodi međunarodna zajednica su da bi Iran s nuklearnim oružjem, koji je i bez bombe već destabilizirao Irak i Afganistan, bio velika prijetnja Izraelu, a doveo bi i do daljnje destabilizacije regije utoliko što bi sve obližnje zemlje, uključujući Saudijsku Arabiju, također poželele bombu?

Pretpostavka je da, kada napadamo i uništavamo zemlje koje graniče sa Iranom, to znači da ih stabiliziramo – a kada Iran širi svoj utjecaj na zemlje blizu svoje granice, on ih destabilizira. To nam govori mnogo o nama samima. Sumnjam da bi Saudijska Arabija poželjela nuklearno oružje osim radi prestiža, a ionako se već nalazi pod zaštitom nuklearnom SAD-a. Zamisao da bi Iran ikada upotrijebio nuklearno oružje toliko je suluda da mislim da na svijetu ne postoji vojni analitičar koji uopće vjeruje u tu mogućnost. Kada bi samo jedan projektil opremili nuklearnom glavom, cijela bi zemlja vjerojatno bila izbrisana. Jedini slučaj iranske invazije u prošlom stoljeću bio je pod šahom, s podrškom SAD-a, kada je osvojio par arapskih otoka u Perzijskom zaljevu.

To je to. S druge strane, Izrael je pet puta napao svog sjevernog susjeda Libanon i provodi nezakonite naseljeničkim aktivnosti na okupiranim područjima, a ima stotine komada nuklearnog oružja. Tko tu kome prijeti? Ne radi se o točki gledišta; radi se o pretpostavci da posjedujemo svijet. Sagledate li tu pretpostavku, ona izgleda smiješno. Usput, to ne znači da Iran nije prijetnja. On je strašna prijetnja za vlastito stanovništvo, primjerice, ali ne može se reći da je u tome usamljen slučaj.

Koliko će tih problema povezanih s nestašicom prirodnih resursa prema vašim očekivanjima riješiti ljudska domišljatost i moderna tehnologija – drugim riječima, je li moderna Utopija moguća?

To nitko ne može predvidjeti, ali svakako postoje teoretske mogućnosti. Primjerice, kada bi alternativna održiva energija mogla doseći dovoljne razmjere – moguće je, u načelu, prevladati nestašicu vode desalinizacije. Ali vrlo smo daleko od tog postignuća. U međuvremenu, imamo izuzetno ozbiljne probleme. Moje jutarnje novine danas su izvijestile o vrlo sumornim posljedicama suše koja se čini najgorom u povijesti Meksika. Naglo kolebanje klime, koje su predvidjeli globalni modeli promjene, bilo je posljednjih godina prilično upadljivo. Mi se time ne bavimo. U stvari, Kongres SAD-a nedavno je zaustavio svaku istragu o tome imaju li klimatski ekstremi u prethodnih nekoliko godina ikakve veze s globalnim zagrijavanjem. A kažu i zašto, kažu: “Ako dopustimo istragu, mogli bismo svratiti pozornost na tu prevaru od globalnog zagrijavanja”. Ne žele priznati da se odvija globalno zagrijavanje ili da ono ima išta s ljudskim djelovanjem. Ako je to slučaj u najbogatijoj i najmoćnijoj zemlji na svijetu, tada smo baš kao leminzi koji skaču sa stijene.

Mislite li da postoji dojam da nekim strankama odgovara globalno zagrijavanje jer bi to moglo otvoriti nova područja za iskorištavanje fosilnih goriva i minerala – mislite li da to igra ulogu u guranju glave u pijesak kojem mnogi pribjegavaju kada se govori o klimatskim promjenama?

Pa, izvlačenje dodatnih količina fosilnih goriva je kao dolijevanje benzina na vatru. Moglo bi donijeti više potrebnih minerala, ali škodljivi utjecaji globalnog zagrijavanja mogli bi biti razorni.

Države članice Europske unije poput Ujedinjenog Kraljevstva otvaraju tržištu javne nacionalne zdravstvene službe i aktivno traže američke tvrtke za zdravstvenu zaštitu kao potencijalne pružatelje usluga.   Je li to prema vašem mišljenju dobra ideja kada sustav u Sjedinjenim Državama ne uspijeva zbrinuti za mnoge milijune ljudi bez adekvatnog zdravstvenog osiguranja?   I, općenitije, ima li nekih pouka koje europski sustavi socijalne zaštite i javnih službi mogu izvući od SAD-a?

Pa, mogu naučiti što treba izbjegavati. Činjenice su prilično jasne i nimalo kontroverzne.Troškovi zdravstvene zaštite per capita dvostruko su viši nego u drugim zemljama članicama Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj. Rezultati nisu među najboljima. U stvari, često su prilično slabi. I, kako rekoste, milijuni ljudi nemaju nikakvo zdravstveno osiguranje. Štoviše, milijuni su umrli zbog manjka zdravstvene zaštite. Postoje dijelovi američkog sustava koji su jednako učinkoviti kao u Europi – Administracija veterana, primjerice, a razlog tome je što je ona nacionalizirani program zdravstvene zaštite s preventivnom brigom i drugim mjerama. Državi je, prema tome, dopušteno pregovarati o cijenama lijekova. Ali to joj je zakonom onemogućeno u privatizacionom sustavu, s očitim posljedicama. Privatni sustav nema tu redukciju cijena i poticanje pozitivnih rezultata kao nacionalni.

Stoga, ako je pitanje treba li Europa preći na vrlo nefunkcionalni sustav sa sustava koji funkcionira prilično dobro, tada je teško razumjeti zašto se to pitanje uopće postavlja. Pravo pitanje mora biti treba li SAD prijeći na sustav kakav imaju druge industrijalizirane zemlje po dvostruko nižoj cijeni per capita i sa općenito boljim rezultatima. Postoji dobar razlog zašto je američki sustav toliko neučinkovit: zato što je to jedini privatizirani sustav. Ipak su privatne osiguravajuće tvrtke biznisi. Njihov je cilj zaraditi novac, a ne izliječiti ljude.

Proširimo li temu rasprave, u američkom sustavu visokog obrazovanja težište je više na primijenjenim nego na osnovnim istraživanjima. Kako se Europa okreće sličnom akademskom modelu kao u SAD-u kroz marketizaciju sveučilišta, biste li im savjetovali da to ne čine?

Prvo, na američkim sveučilištima postoje opsežna temeljna istraživanja. Patenti, publikacije, Nobelove nagrade i tako dalje iz područja temeljnih istraživanja ponajviše potječu iz SAD-a. Uzmimo sveučilište, Massachusetts Institute of Technology, koje to dobro ilustrira – kada sam 1950-ih godina došao ovamo, to je bila inženjerska škola gdje su studenti učili kako primijeniti tada dostupnu tehnologiju. Tijekom godina načinila je značajan pomak ka fakultetu zasnovanom na znanosti. Ovdašnji studenti od 1960-ih godina ne pohađaju tečajeve specijaliziranih inženjerskih vještina, poput civilnog ili mehaničkog inženjerstva. Upisuju samo kolegije iz temeljnih istraživanja, i to iz dobrih razloga. Tehnološke promjene su postale mnogo brže i morate razumjeti osnovnu znanost kako biste držali korak s budućim događajima.

Ali Amerika je puno bolja u stvaranju kompanija proizašlih iz sveučilišta i plasiranju proizvoda na tržište.   SAD se čini mnogo proaktivniji u uključivanju ulagača rizičnog kapitala u stimulativno financiranje i tako dalje.

Način na koji sustav ovdje u osnovi funkcionira jest da državni sektor, koji je ekonomski dinamičan, pribavlja sredstva i razvija jezgru znanosti i tehnologije putem vladinih laboratorija i javno financiranih sveučilišta kao i putem opskrbe, značajnog oblika razvoja. Jednom kada se obavi osnovni posao, uglavnom unutar javnog sektora, predaje se privatnom kapitalu radi komercijalizacije i profita. U tom stadiju nastupa rizični kapital. Uzmimo revoluciju u informacijskoj tehnologiji – računala, internet i satelite. To je desetljećima bio dio državnog sustava. Prvi digitalni kompjutori bili su proizvedeni 1950-ih godina i nisu bili upotrebljivi u poslovnom svijetu. Računala su konačno postali komercijalno utrživi kasnih 70-ih godina, to je puno vremena. Internet je bio prisutan u javnom sektoru gotovo 30 godina prije nego što je postao dostupan za ostvarenje privatnog profita. To uvelike vrijedi i za farmaceutske proizvode.Komercijalna upotreba slijedi mnogo kasnije od temeljnih istraživanja. To je sustav koji donekle funkcionira.

Ovdje u Europi upravo smo posvjedočili još jednom summitu EU koji je postigao vrlo malo u smislu iznalaženja radikalnih rješenja za krizu eurozone. Gledajući izvana, kakav je vaš dojam o Europskoj uniji; kako vidite njene institucije i države članice; i mislite li da je ekonomska kriza eurozone argument u korist Sjedinjenih država Europe?

Kriza eurozone rađa samu sebe. Europa pokušava nametnuti štednju u doba skore, ako ne i već prisutne recesije. To je recept za katastrofu. Svaki ekonomist to zna. U stvari, Međunarodni monetarni fond upravo je objavio studiju 150 slučajeva štednje pod recesijom i svi su katastrofalni. To upravo možete vidjeti u Velikoj Britaniji; ekonomski pad sada traje dulje nego u doba Velike depresije. Štednja samo pogoršava stvari. Potrebna je ekonomska stimulacija za koju Europa ima sredstava, a koja bi omogućila zemljama prerasti situaciju i prebrode pad.

Doduše, situacija u Europi jako varira, a Grčka ima problema. Ali pogledajmo, recimo, Španjolsku. Do pucanja balona nekretnina, ta zemlja je imala proračunski višak. Probleme ne uzrokuju dugoročne vladine mjere potrošnje. Španskom balonu nekretnina, dakako, nikada nije trebalo biti dopušteno potrajati. Ali to je bio uglavnom lokalni problem, a ne temeljni problem vladine potrošnje i sa stimulacijom ekonomije Španjolska bi ga trebala moći prevladati.

Ako Europu u budućnosti ne čeka nastavak i produbljenje integracije, koja je alternativa? I kako Europa može razriješiti trenutnu ekonomsku krizu?

Pravi potez bio bi ekonomska stimulacija i napuštanje krutog pravila Europske središnje banke o stopi inflacije od 2%. Jedini argument koji vidim za to je klasni rat. To oslabljuje radništvo i pomaže u uništenju socijalne države, ali nije izlaz iz europskih ekonomskih problema. ESB je uvelike pod kontrolom Njemačke – iako, moram reći da je u posljednjih nekoliko tjedana pomalo ublažio svoju politiku, ali treba učiniti još mnogo više. Njemačka je ekonomija u posljednje vrijeme vrlo uspješna, a veliki dio njenog uspjeha oslanja se na činjenicu da ima europsko tržište.Ona sada ima odgovornost povesti sustav u smjeru rasta i razvoja, a ne ga još dublje potopiti u začaran krug štednje, stagnacije rasta, nemogućnosti otplate duga i tako dalje – a upravo se to događa. Što se tiče ovog vakuuma vodstva među europskim čelnicima – pa, bojim se da tu zasad nema nekih naznaka promjene.

Koja su vaša gledišta na takozvani “rat protiv terorizma” i prijetnju koju zapadnim nacijama sada predstavljaju islamski fundamentalisti?

Cijeli koncept rata protiv terorizma prilično je intrigantan. Rat protiv terorizma prvi je proglasio Ronald Reagan 1981. godine. Kada je njegova administracija stupila na dužnost, najavili su da će im u središtu pažnje biti ono što su nazvali državno kontroliranim međunarodnim terorizmom.Nazvali su ga kugom modernog doba, povratkom barbarstva u naše vrijeme i tako dalje. Velik dio reganovske politike bio je aktivno vođen tim principom. Tako je, primjerice, 1988. godine Reganove administracija proglasila Afrički nacionalni kongres jednom od najzloglasnijih terorističkih skupina na svijetu. To je bilo opravdanje za potporu apartheidu u Južnoj Africi, ne samo za njegove zločine u zemlji već iu inozemstvu, koji su vjerojatno odnijeli više od milijun života.

U Srednjoj Americi, koja je bila glavna meta Reganovog rata protiv terorizma, to je dovelo do stravičnih zločina. U Gvatemali je poklano oko 100.000 Maja u nečemu što je zapravo bio genocid. Bio je to državni teror. U Salvadoru je ubijeno približno 75,000 ljudi. Bio je tu i napad na Nikaragvu i SAD su bile izložene osudi zbog nezakonite uporabe sile, što znači terorizma. SAD su u stvari posvuda pokrenule veliki teroristički rat pod oznakom rata protiv terorizma. To je gotovo izbrisano iz povijesti jer je neprivlačno o tome razmišljati, ali je činjenica. Nastavlja se i dalje, zapadnjački državni teror ostaje značajan fenomen.

No, postoji i islamski teror. To je istina. I, naravno, na to se koncentriramo jer teror je ono što oni čine nama, a ne ono što mi činimo njima. To je vrlo uska i ograničena definicija. Problem islamskog terora svjesno preuveličavaju SAD, Britanija, Francuska i drugi. Primjerice invazija na Irak, obavještajne službe – CIA, MI6, sve – predvidjele su da će ona vjerojatno pojačati teror, što se i dogodilo. Teror se u prvoj godini povećao na oko sedam puta, prema statistikama vlade SAD-a. Mnogo je toga nedavno izašlo na vidjelo u Chilcotovoj istrazi u Velikoj Britaniji, ali znalo se i prije. Akcije kojima se pojačava terorizam jednostavno nisu način borbe protiv terora.

Nakon napada al-Kaide 11. rujna, postojao je izbor. Napadi su bili prilično oštro osuđeni unutar džihadskog pokreta, bilo je fatvi na britanskim sveučilištima i tako dalje. Sve je to dobro proučeno u akademskoj literaturi. Dakle, izbor je bio: ili pokušati izolirati al-Kaidu odvajajući je od skupine do koje pokušava doprijeti – džihadskog pokreta, muslimanskog stanovništva i tako dalje – i zatim je napasti, ako to ima smisla. Ili drugi izbor, koji je u osnovi bio slijediti naredbe Osame bin Ladena i započeti ratove u muslimanskom svijetu koji bi bili shvaćeni kao ratovi protiv islama i stoga mobilisali još više terorista. Ovo slučajno nije samo moje mišljenje. Zapravo citiram vodeće američke obavještajne specijaliste. SAD su slijedile bin Ladenov recept; njegovi su najbolji saveznici bili u Washingtonu. Prijetnja terorizma nije trivijalna i postoje načini da se s njom izađe na kraj, ako želite umanji prijetnju, a postoje i drugi načini reagiranja ako vas nije briga za terorizam i želite produži prijetnju. Na žalost, to su oni koje slijedimo.

U međuvremenu, i sami obilato provodimo teror. O tome se ne govori mnogo, ali pogledajmo, na primjer, zapadnu hemisferu. Najgori prekršitelj ljudskih prava na zapadnoj hemisferi svakako je Kolumbija. Samo u posljednjih nekoliko godina, prema kolumbijskoj vladi, gotovo je 140.000 ljudi ubijeno u paravojnom teroru blisko povezanom s vojskom koju obilato financira SAD. U stvari, američko financiranje Kolumbije daleko nadmašuje financiranje drugih zemalja zapadne hemisfere i postoji dugotrajna korelacija, dokazana u akademskoj literaturi, da je američka pomoć u vrlo bliskoj vezi s kršenjima ljudskih prava. Znači, s državnim terorom i drugim vrstama represije. Ima i mnoštvo drugih primjera. 1990-ih godina jedan od najgorih terora u europskoj regiji vršen je u jugoistočnoj Turskoj, koja je dio Organizacije Sjevernoatlantskog ugovora.

A redovito vidimo izvještaje da se takve stvari još i danas događaju u Turskoj.

Da, ponovno uzima maha, ali 90-ih je bilo uistinu strašno. Na tisuće gradova i sela je uništeno, desetine tisuća ljudi ubijeni, a milijuni izbjeglica protjerani. A sve to u sklopu NATO-a 80 % posto oružja dolazilo je iz SAD-a, a sudjelovale su i europske zemlje. To čak nisu ni dvostruki standardi. U neku ruku, to je jedan jedini standard – ono što mi radimo njima je u redu, ono što oni rade nama je nepodnošljivo.

Osvrćući se na prošlogodišnje glasovanje UN-a o palestinskom statusu države, jeste li bili razočarani ili iznenađeni nedostatkom   podrške Palestini   od strane Europe i SAD-a?

Sa strane SAD-a to je bilo predvidljivo i nimalo iznenađujuće. Ali Europa se, mislio sam, ponijela iznenađujuće kukavički. Europa je naprosto pokleknula pod pritiskom SAD-a, a nije morala. Pomislio sam kako postoji šansa da Europa pokaže hrabrost i integritet i zauzme samostalno stajalište. Ali nije, popustila je.

I konačno, koja su glavna nova istraživačka područja na kojima sada radite?

Pišem, radim i govorim o dugoročnijim pitanjima. Primjerice, dogodila se značajna promjena u SAD-u i, naravno, u globalnim gospodarstvima. U SAD-u je nakon 1970-ih godina uslijedio nagli preokret stotina godina američke povijesti, koja je svjedočila ne baš ugodnim usponima i padovima, ali je u cjelini imala putanju u smjeru razvoja, ekonomskog rasta, industrijalizacije i napretka, ljudskih prava i tako dalje . Na tom je putu neugodnih varijacija, ali to je bila uopćena tendencija.To se 1970-ih počelo obrtati. Ekonomija se pomakla kao financijalizacija, golemom porastu uloge financijskog kapitala i seljenja proizvodnje na prekomorske lokacije. Tako se proizvodnja nastavlja i imate iste vlasnike i menadžere, ali proizvodite u Kini umjesto u Ohiju. To su bile velike promjene koje sežu i izvan Amerike.

Njemačka je zadržala snažnu proizvodnju i izvoznu ekonomiju, ali drugdje u Europi došlo je do promjena u mnogim pogledima. Neki su komentatori opisali financijske institucije kao larvu koja izjeda ekonomiju iznutra. Mislim da je to točno. Te promjene pokrenule su začarani krug u kojem ubrzana koncentracija bogatstva – uglavnom u financijskom sektoru i sitnom segmentu društva – vodi do koncentracije političke i zakonodavne moći, što nastavlja krug prema fiskalnoj politici i deregulaciji. Tada imate državu koju se redovito poziva da priskoči u pomoć u ekonomskim krizama i izravne posljedice tih procesa koji se odvijaju još od vremena Reagana i Thatcher-ove. To su privatizacija profita i socijalizacija duga.

U međuvremenu, politički sustav raspada se na komadiće. Troškovi izbora strahovito su porasli i to tjera političke stranke sve dublje u korporativne profite do te mjere da sada, ako želite uticajno mjesto u Kongresu, morate ga kupiti. Nekada bi vas do položaja predsjednika odbora dovelo iskustvo i zasluge. Sve to vodi ka stvarima kao što je farsa koju upravo sada promatrate na republikanskim predizborima i to je opasno. Konačno je došlo do neke javne reakcije na te procese i to bi moglo biti značajno.
 
 
(vestinet.rs/uredio: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11956"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Izvješće iz 2011. godine, financirano od strane Europske komisije i World Wildlife Fund-a opisuje: modele drakonskih mjera kontrole stanovništva, osobnih poreza na ugljik, vladinih kontroliranih medija, i ​​legalizacije dobrovoljne i potpomognute eutanazije u svim zemljama EU.

EU financirani pilot Projekt pod nazivom Ujedinjena Planetna Gospodarska Mreža (One Planet Economy Network – OPEN: EU) izradila je dokument u 2011. koji nije privukao nikakvu pozornost kod svih mainstream ili alternativnih medijskih kuća. Do sada, je bilo tako.

Scenariji prema Jednom Planetnom gospodarstvu u Europi do 2050

Dokument pod nazivom scenariji prema Jednom Planetnom gospodarstvu u Europi se sastoji od nekoliko scenarija ili “Puteva” koje EU može slijediti da bi postigla zamišljeno “Ujedinjeno Planetarno Gospodarstvo”.

Financirano od strane Europske zajednice, u sklopu “Sedmog okvirnog programa” i World Wildlife Fund-a, dokument studiozno slijedi scenarijo tipa Agende 21. U dokumentu, zasićenog pojmovima kao što su “održivost” i “ekološki otisak”, autor opisuje četiri različita puta prema onome kako ga grupa opisuje kao “ujedinjeno planetarno gospodarstvo”. Kao što je navedeno na samom početku izvještaja:

“Postoje četiri priče koje pružaju alternativu, ali ne i nužno ideal, vizije tranzicije ka Jednom planetarnom gospodarstvu u Europi do 2050. Oni predstavljaju i ilustriraju život u Europi 2050. godine  i političke postavke koje su potrebne kako bi se podržao prijelaz na ove zajedničke krajnje točke pod različitim pretpostavkama o budućnosti. “

Ove četiri “priče” /scenarija su navedene u planu:

1: Pamet i Briga
2: Brzo Naprijed
3: Prijelomna točka
4: Usporenost

Da biste dobili jasnu sliku o drakonskim sredstvima predviđenim prema zamišljenom globalnom kraju, biti će potrebno citirati autore ovdje izravno i u potpunosti, posebno iz scenarija “Prijelomna točka”. U “postavkama scenarija” spomenuto je sljedeće:

“EU mora poduzeti snažne mjere za ograničavanje rasta populacije, kako u Europi, ali je još važnije u ostatku svijeta, u vrijeme kada tehnološke inovacije stagniraju i globalna nestašica (npr. fosilnih goriva i poljoprivrednog zemljišta) guraju cijene prema gore. U nekim europskim zemljama, životni vijek stagnira, u drugima pada “.

Malo dalje, pod poglavljem “Demografija” čitamo slijedeće:

“Počevši od 2012, jedna od mjera za kontrolu rasta stanovništva biti će izbacivanje dječjih naknada za obitelji sa više djece. Do 2020, benificije će imati samo oni pod uvjetom da imaju do maksimalno 2 djece. (u Kini se to već provodi). Kao što je gospodarstvo u cjelini je postalo radno intenzivno, imigracijske politike su bile opuštenije kako bi privukli nisko kvalificiranu radnu snagu, posebice za poljoprivredni sektor. To dodatno pridonosi socijalnoj napetosti u EU. Bilateralni trgovinski odnosi zahtijevaju od trgovinskih partnera provedbu mjera populacijske kontrole. “

Iako dokument prekriva svoje “politički-relevantno” modeliranje pod namjerno nejasnim izrazom “scenario”, mnogi od navedenih mjera se zapravo već provode. Kada autori navode da “bilateralni trgovinski odnosi zahtijevaju od trgovinskih partnera provedbu mjera populacijske kontrole”, valja istaknuti da su takvi zahtjevi su već provedeni.

U članku UN & Svjetska banka su prisilile suverene nacije na prihvaćanje globalnog diktata reduciranosti, dokazano je izvan svake sumnje da se takve trgovinske ponude temelje na temelju reduciranosti populacije i da su već u provedbi. U 2007. Svjetska banka “raspravlja” ulogu banke u takvim zahtjevima kakvi se objašnjavaju u detalje:

“Banka ima potencijalnu komparativnu prednost za rješavanje ovih pitanja na najvišim razinama politike zemlje, ne samo s kolegama Ministarstvom zdravstva, već i sa dužnosnicima iz financija i planiranja. To je važno s obzirom na povećanje priznanja da je politička ekonomija ključan čimbenik u provedbi populacijskih i reproduktivnih zdravstvenih programa, posebno kod “visoko-plodnih” zemalja.”

Dokument navodi dva naroda koji su trenutno pod ovim režimom kontrole stanovništva od strane Svjetske banke. U prvom primjeru, Niger, Svjetska banka već ima u provedbi takozvana “mjerila” kako narod mora živjeti – kako bi uživali stalnu potporu Svjetske banke.  U slučaju Nigera, MMF  ju smatra kao “prezaduženu siromašnu zemlju” – i stoga lako podčinjavanu:

“Rast stanovništva je dokumentiran, a stanovništvo ESW-a (Ekonomski i Sektor Rada) planirano. Nacionalna Strategija Stanovništva i reproduktivnog zdravlja  je ne samo CAS-ovo (Country Assistance Strategy) mjerilo, već i za kreditiranje, dok je reproduktivno zdravlje uključeno u jedan od stupova CAS-a. “

“Visoki natalitet i brzi porast stanovništva nisu samo priznati kao glavni problem, već se plodnost također koristi kao jedan od CAS mjerila. Štoviše, stanovništvo ESW-a je planirano, i naknadno dostavljeno.”

Unutar ovog običnog tehnokratskog jezika istina modus operandi je objašnjena i partneri banaka u zločinu su prozvani posve otvoreno:

Opet. Dokument iz 2011. naglašava da je “trgovina je ograničena sa zemljama bez mjera populacijske kontrole.” Drugi problem je naveden pod scenarijem “Prijelomne točke” – označava dramatičnu ekspanziju propisa EU vlade:

“U 2050.”, stoji u tekstu, “Europljani su prisiljeni usvojiti zelene navike života, na primjer, zabrana pojedinačnog dužeg putovanja na veće udaljenost. Već do ove faze, zračni promet će biti preskup za većinu ljudi. Državne kontrole i jaki utjecaj na sve dostupne kanale obrazovanja, medija i marketinga širiti će poruku usvajanje kalupa i percepcije održivosti.”

Agenda 21 scenariji za stanovništvo,  također su razrađeni:

“Većina Europljana živi u gusto naseljenim urbanim područjima u kompaktnom, učinkovitom stanovanju. Većina kućanstava sastoje se od tri ili manje članova obitelji. Životni četvrti su skromne, energetski učinkovite i sadržavaju pametne mjerače (struje, plina…) koji omogućuju kontrolu opterećenja i praćenje stanja korištenja, te s tim ciljem provoditi redukcije, ili odsjeći struju ako je potrebno.”

“U 2015., dobrovoljno i potpomognuto samoubojstvo (eutanazija) će postati legalno u svim zemljama EU.”

Do 2020, većina medija čvrsto su pod kontrolom Vlade, a koristiti će se za upravljanjem ponašanja”.

Posljednji scenario skiciran od strane skupine EU financiranog projekta, pod nazivom “4. Usporenost (Slow Motion)”, spominje da je “Europska monetarna politika snažno usklađena s ciljevima Ujedinjenog Planetarnog Gospodarstva. Europska središnja banka i nacionalne banke preuzele bi ulogu dizajniranu da kormilari europskim gospodarstvom u skladu s ciljevima jednog planetarnog gospodarstva.“

Dokument navodi mnogo više stvari koje nisu spomenute u ovom članku. Agenda 21, pod bilo kojim imenom se predlaže, doslovno je ugrađena u velikim korporacijama i vladama. Iz toga razloga su sve njihove izjave i publikacije “dah” njegove inherentne tiranije, i stoga moraju biti izložene i razotkrivene.
 
(NoviSvjetskiPoredak.com)