Analitičari Washingtonskog Foreign Policya tvrde da bi se tijekom ove godine mogli rasplamsati ratovi na različitim stranama svijeta, pa tako i u Europi

Iako je Trump glavni krivac za napete odnose SAD-a s mnogim zemljama, analitičari Foreign Policya smatraju da nije on jedini krivac za takvu situaciju.

Mnoge probleme izazvao je upravo aktualni američki predsjednik svojim agresivnim ponašanjem, prijetnjama, ucjenama, svojim karakterom i izborom prijatelja i neprijatelja, te činjenicom da se radije okružuje generalima nego li diplomatima.

Ali je sve to posljedica prijašnjih politika Bijele kuće koje je Trump naslijedio i koje će ga zasigurno nadživjeti. Prvi trend – je konstantno slabljenje utjecaja i moći SAD-a počeo je još ratom u Iraku 2003. godine.

Trebao je pokazati američku moć, a pokazao je samo njezine slabosti. Trumpov slogan ‘America First’ dokaz je da će voditi politiku isključivosti i netolerancije.

Njegovo nerazumijevanje važnosti savezništva s dugogodišnjim partnerima i zastrašivanje istih, njegove žalopojke o velikim troškovima američkih prekooceanskih intervencija je samo nedostatak introspekcije, ali i shvaćanja da najveću cijenu plaćaju narodi u kojima se intervencija dogodila.

No ograničavanje intervencija najavljivali su još i Barack Obama i Bernie Sanders, što znači da Trump nije oblikovao javno mišljenje, nego ga samo reflektira.

Ograničenje je u ovom slučaju pitanje količine, s obzirom da je trenutačno po svijetu razmješteno oko 200.000 američkih vojnika.

No, kako se američka moć geografski širi, tako se smanjuje njezin intenzitet pa glavne uloge preuzimaju lokalni naoružani statisti.

Drugi trend je rastuća militarizacija vanjske politike. Prostor diplomacije se smanjivao davno prije nego što je Trumpova administracija preuzela vlast. U svim zonama sukoba, Amerika izgleda kao da je sklonija kršiti međunarodne norme nego li ih poštovati.

Treći trend je erozija multilateralizma. Dok je bivši predsjednik Obama više-manje uspješno poštovao međunarodne sporazume kao što su Pariški sporazum o klimi, trgovinske sporazume i pregovore s Iranom o nuklearnom naoružanju, Trump ne poštuje ništa od toga. Čak i ova dinamika ima dublje korijene.

Animozitet između Rusije i zapadnih sila učinila je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda nemoćnim da rješava velike sukobe, a povijest seže u 2011. i intervenciju u Libiji. U tom kontekstu evo i 10 konflikata na koje bi trebalo obratiti pozornost u 2018.

1. Sjeverna Koreja

Za sada, Sjedinjene Države provode “maksimalnu strategiju pritiska”: provođenje Vijeća sigurnosti na strože sankcije, pritiskom na Kinu da učini više kako bi oslabila sjevernokorejsko gospodarstvo, provodi vojne vježbe u neposrednom susjedstvu šaljući poruku da se ne boji ni vojnog sukoba.

2. SAD – Saudijska Arabija – Iran

Suparništvo će ojačati i druge sukobe na Bliskom istoku, a tri su faktora koja bi na to mogla utjecati – konsolidacija autoriteta Mohammeda bin Salmana, svojeglavog nasljednika krune u Saudijskoj Arabiji; agresivnija strategija Trumpove administracije prema Iranu i kraj teritorijalne kontrole Islamske države u Iraku i Siriji, što bi dopustilo Washingtonu i Rijadu da se usredotoče na Iran.

3. Mjanmar i Rohindže Kriza s Rohindžama u Mjanmaru

ušla je u novu opasnu fazu prijeteći teško stečenoj mjanmarskoj demokraciji, te stabilnosti u toj zemlji, kao i Bangladešu i cijeloj regiji.

Rohindže, koji za sebe vjeruju da su potomci autohtonog mjanmarskog stanovništva koje se s budizma preobratilo na islam prije nekoliko stoljeća. Mjanmarska vlada nikad ih nije priznala kao posebnu etničku skupinu i naziva ih ‘bengalskim muslimanima’.

4. Jemen

Sa 8 milijuna ljudi na rubu gladi, milijun oboljelih od kolere i više od 3 milijuna raseljenih osoba, rat u Jemenu mogao bi se još više razbuktati tijekom 2018. godine.

Nakon razdoblja rastućih napetosti i oružanih napada, bivši predsjednik Ali Abdullah Saleh je u prosincu priopćio kako je njegov Generalni narodni kongres napustio svoje partnerstvo s Hutijima u korist koalicije saudijskih čelnika.

5. Afganistan

Veliki su izgledi da se rat u Afganistanu tijekom ove godine razbukta. Nova američka strategija povećava tempo operacija protiv Talibana s još više američkih snaga, još više zračnih napada i još agresivnijim napadima kopnene vojske i afganistanskih snaga.

6. Sirija

Nakon gotovo sedam godina rata, režim predsjednika Bashar al-Assada ima nadmoć, uglavnom zahvaljujući iranskoj i ruskoj potpori. Ali borba nije gotova.

Veliki dijelovi zemlje ostaju izvan kontrole režima, a Sirija je arena za suparništvo između Irana i njegovih neprijatelja. Kako je islamska država izbačena sa istoka, izgledi za eskalaciju u drugim dijelovima zemlje će se povećati.

7. Regija Sahil

Taj pojas između pustinje i savane, od Atlantskog oceana do Crvenog mora širok je nekoliko stotina do tisuću kilometara i proteže se kroz desetak najsiromašnijih zemalja na svijetu. U njih osam: od Senegala do Čada milijunima ljudi prijeti glad.

8. DR Kongo

Odlučnošću predsjednika Josipa Kabila da se drži na vlasti prijeti eskalacijom krize u Kongu i humanitarnu katastrofu koja je već sad među najgorima na svijetu.

Kabila je trebao sići s vlasti 2017. godine, no produžio je vladavinu do kraja 2018. i novih izbora zbog nejedinstvene oporbe.

9. Ukrajina

Sukob u istočnoj Ukrajini odnio je više od 10.000 života i predstavlja ozbiljnu humanitarnu krizu.

Iako se i dalje ustraje, odnosi Rusije i Zapada vjerojatno se neće poboljšati. Područja koja posjeduju separatisti su disfunkcionalna i ovise o Moskvi.

10. Venezuela

Vlada predsjednika Nicolasa Madura i dalje vodi zemlju prema dnu, istodobno jačajući svoju političku moć. Oporba je implodirala, a izgledi za mirnu obnovu demokracije sve su manji. No, s gospodarstvom u slobodnom padu, Maduro se suočava sa ogromnim izazovima. Očekuje se da će se humanitarna kriza produbiti 2018. godine, budući da BDP nastavlja padati.

Prognoza za 2018. je daljnje pogoršanje situacije i povećani egzodus Venezuelanaca. Sustavni domaći i međunarodni pritisak jedini su način da se vlada natjera na vjerodostojne predsjedničke izbore.
 
(express.hr)

Tijekom proteklih pet godina povećao se broj oružanih sukoba u svijetu, a u 2016. godini ne treba očekivati ​​poboljšanje situacije u području rješavanja vojnih kriza, piše američki “Foreign Policy”

Analitičari američkog lista sastavili su presjek deset najvažnijih i najužarenijih točaka kojima će svjetska zajednica morati posvetiti pažnju tijekom ove godine.

Do najžalosnijih humanitarnih posljedica, prema mišljenju autora teksta, može dovesti nastavljanje sukoba u Siriji, Iraku, Južnom Sudanu, Afganistanu, Jemenu i Čadu.

Na spisku su i unutarnji sukobi u Turskoj (sukob Ankare i Kurda) i u Libiji (gdje i dalje traje građanski rat).

Pored toga, prema mišljenju autora teksta, stanje u Burundija, u kojoj raste nezadovoljstvo stanovništva zbog odluke aktualnog predsjednika da se kandidira po treći put na tu funkciju i situacija povodom Južnog kineskog mora, gdje se SAD pokušava suprotstaviti rastu utjecaja Kine, mogli bi se zakomplicirati ove godine, što bi moglo dovesti do stvaranja novih žarišta.

Foreign Policy piše da većinu nabrojanih sukoba nije moguće riješiti, “jer su u njih umiješane ekstremističke organizacije čiji ciljevi i ideologije ne dozvoljavaju da se rat rješava pregovorima, a to poništava napore za uspostavljanje mira”.

“Vrijeme je da se u 2016. godini odustane od mišljenja da je samo borba protiv nasilnog ekstremizma način da se očuva svjetski mir ili čak način da se rješava kriza u jednoj zemlji, na primer u Siriji”, piše u članku.

Analitičari lista, većina nabrojanih sukoba zahtijeva suradnju na nekoliko razina – među svim sudionicima svjetskih političkih procesa.

“Države moraju udvostručiti svoje napore za pronalaženje sustava političkih dogovora, koriste i najmanje mogućnosti za postizanje kompromisa”, piše Foreign Policy.

Kome pašu vječni ratovi o kojima govori Foreign Policy, očito je i neobrazovanom čovjeku.

Magazin Foreign Policy je glasilo elite u Americi, a njezin trenutni CEO David Rothkopf je bio dobitnik stipendije fondacije Carnegie Endowment čiji je jedan od osnivača i financijatora obitelj Rockefeller.
 
(sputniknews.com/uredio:NSP)

Ako se Zapad bude pitao, ili će Daytonski sporazum biti temeljito izmijenjen, ili će biti ukinuta Republika Srpska, ili će izbiti novi rat na Balkanu. Ali Zapad priznaje i da se ne pita samo on, već i Rusija

James Lyon bio je šef Međunarodne krizne skupine za Balkan u vrijeme kada je Balkan bio u žiži interesiranja zapadne međunarodne zajednice; Međunarodnoj kriznoj skupini među višim savjetnicima i članovima komisije sjede i milijarder George Soros, vodeći američki geostrateg Zbigniew Brzezinski, dva bivša generalna tajnika NATO-a (Javier Solana i George Robertson), bivši glavni zapovjednik NATO Wesley Clark, nekadašnji nacionalni savjetnik za sigurnost SAD Samuel Berger, predsjedavajući Minhenske sigurnosne konferencije Wolfgang Ischinger, Carl Bildt … a “Foreign Policy” je jedan je od uglednijih časopisa koji izlaze na engleskom jeziku.

Pa kada u “Foreign Policy”, prije nekoliko dana, izašavši najedanput iz duboke hibernacije, James Lyon već u naslovu svog teksta upita “Da li se rat sprema izbiti na Balkanu?” (link), i namjeru koja stoji iza teksta valja pročitati više nego pažljivo.

Tim prije što tragova istog razmišljanja ima i na drugim, zvanicnija mjestima …

Lyon piše o Bosni i Hercegovini, a naročito o Republici Srpskoj. Važno podsjećanje na kontekst: propala britanska rezolucija o Srebrenici u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, koja je imala cilj Republiku Srpsku proglasiti za genocidnu tvorevinu, trebalo predstavljati kao uvod u gašenje Republike Srpske.

Uslijedila je kontra-mjera, odluka o održavanju referenduma u Republici Srpskoj o povratku (izvornih dejtonskih) ovlasti u pravosuđu, što se prije svega treba shvatiti kao znak da RS spomenutim namjerama bude ukinuta neće predati bez borbe.

Istovremeno, zapadne namjere da RS, pod plaštom reformi u BiH, bude obesmišljena i pretvorena u praznu ljušturu lišenu ma kakve državolike sadržine, a BiH u centraliziranu državu u kojoj će presudnu riječ imati bošnjački i hrvatski saveznici euroatlantskog Zapada, zasigurno nisu nestale propašću britanske rezolucije.

Od tuda i ne čudi što se najavljenom referendumu Layon protivi žestoko. “Iako će se referendum ticati samo pravosuđa, njegove destruktivne namjere čine ga de facto deklaracijom neovisnosti”, navodi, sasvim na tragu posljednjih EU zaključaka o BiH (12. listopada) u kojima se ocjenjuje da bi “održavanje referenduma ugrozilo koheziju, suverenitet i teritorijalni integritet” BiH.

Umjesto referenduma, EU predlaže “strukturni razgovor o pravosuđu” kakav je svojevremeno već dogovoren između predsjednika RS Milorada Dodika i tadašnje EU šefice diplomacije Catherine Ashton. Lyon, međutim, ovakvu EU politiku “udovoljavanja” Dodiku naziva “dokazano pogrešnom” i, manirom neoliberalnih jastrebova koji već barem desetljeće i pol definiraju američku vanjsku politiku, od Sjedinjenih Država zahtijeva da “preskoče” (override) EU po pitanju BiH i svojim “energičnim i robusnim angažiranjem spriječe predstojeći kolaps Bosne”.

Zašto? Ovdje je zapravo čitava suština: da u nastali “vakuum” ne bi “uskočila Rusija”, koja “kroz sve ove provokacije podržava Republiku Srpsku … Podržavajući Dodika, Putin je u stanju proizvesti ozbiljne probleme Zapadu“, piše Lyon, ističući kao najvažniji među ovim problemima “klimu nestabilnosti koja sprječava EU, SAD i NATO da zadobiju smisleno uporište” na ovom prostoru.

Podsjećamo, i Damon Wilson iz vrlo utjecajne washingtonske savjetodavne skupine Atlantski savjet još u jesen prošle godine pozvao je, poput Lyona, pozvao na istovjetnu akciju i iz istovjetnog razloga; na pojačani transatlantski fokus na Balkan, kako Balkan ne bi skliznuo Vladimiru Putinu i Rusiji u ruke umjesto da čitav ostane pod američkim utjecajem (“Putinov balkanski gambit”).

Ovo jest prevladavajući način mišljenja u krugovima u kojima se u Washingtonu formira američka vanjska politika.

Od tuda je naročito alarmantan popis sugestija i prijetnji Jamesa Lyona. SAD treba imenuovati posebnog izaslanika za Balkan koji će, u ime čitavog Zapada, “ponovno razmotriti Daytonski sporazum s idejom da ga ponovno napiše u potpunosti”.

Tu je i druga mogućnost. “Međunarodna zajednica” – ako Dodik ostane pri referendumu u kome ga, kako piše Lyon, podržava Rusija – “treba ukinuti Republiku Srpsku, što bi, iako ekstremno, bilo moguće uporabom administrativnih i financijskih sredstava”.

I treća varijanta, treća prijetnja koja novo svjetlo baca i na vijesti o američkom naoružavanju hrvatske vojske: “Bošnjaci i Hrvati poveli su rat 1992. kako bi Bosnu očuvali na okupu, i nema znakova da bi Republiku Srpsku danas pustili da ode bez borbe. Ako izbitje nasilje, osjetit će se na čitavom Balkanu. Moglo bi se preliti na Kosovo, u južnu Srbiju, Makedoniju, u regiji Sandžaka u Srbiji u kome su muslimani većina … i koji bi se lako mogao odcijepiti od Srbije”… piše Foreign Policy.

Sve u svemu, zaključuje Lyon, “Washington mora odlučiti sada, a ne kasnije, da li će djelovati proaktivnije kako bi održao Bosnu i Hercegovinu na okupu, a Balkan stabilnim – ili će prepustiti Moskvi uspostaviti pravila”.

Da li je, zaista, Washington spreman na izazivanje novog kaosa na Balkanu poput onoga 1990. kako bi na njemu održao vlastiti utjecaj, ili makar spriječio uspostavu ruskog? Kako će Europska unija u tom slučaju odreagirati, pošto joj bilo kakva kriza na ovom području, usred svih kriza koje je potresaju, nimalo nije potrebna? Da li će takav, eventualni, pokušaj SAD da zapale Balkan gurnuti Hrvatsku još bliže Americi, a Srbiju još bliže Rusiji, u potrazi za zaštitom?

Bilo kako bilo svakih 25 godina se na Balkanu desi neki rat ili veća destabilizacija, nadajmo se da to neće biti pravilo i ovoga puta…
 
(sputniknews.com/uredio:nsp)