Njemački pokret krajnje desnice Reichsbuerger je narastao na gotovo 16.000 članova, dok su neki od njih počeli organizirati vlastito oružano krilo i pripremaju se za „Dan X”, izvijestio je njemački Focus, pozivajući se na obavještajne izvore

Zapanjujuća objava je došla u središte pozornosti ranije ovog tjedna nakon što je njemački magazin Focus objavio izvješće navodeći procjenu domaće obavještajne agencije, u BSK.

Odgovarajući na Fokusov zahtjev za komentarom, agencija BSK zadužena za praćenje ekstremističkih skupina koje prijete ustavnom poretku je izjavila da je broj članova Reichsbuergera (građana Reicha na njemačkom) porastao na 15.600 u siječnju – što je dramatičan porast više od 50 posto u roku od jedne godine.

#Najveći broj ekstremista je u Bavarskoj, gdje je agencija zabilježila oko 3.500 „Građana Reicha”. Bivši centar njemačkog nacizma slijedi pokrajina Baden-Wuerttemberg sa 2.500, i Sjeverna Rajna-Vestfalija sa 2200 članova. Dalje na popisu su pokrajine Niedersachsen sa 1.400, i Saska sa 1.300 Reichsbuergera.

Osim toga, ekstremistički pokret navodno njeguje planove za uspostavu oružanog krila i nasilnih akcija, piše Fokus. „Oni su se počeli pripremati za Dan X”, rekao je neimenovani dužnosnik, a navodno se odnosi na dan obračuna, odnosno ustanka protiv vlade.

Reichsbuerger, labavi savez nacionalističkih grupa proširio se diljem zemlje, vjerujući da je nezakonita suvremena Njemačka i njene političke institucije koje vodi marionetska vlada postavljena od strane pobjednika u Drugom svjetskom ratu.

Mnogi članovi skupine smatraju se ekstremnom desnicom. Oni tvrde da se stari njemački Reich – koji je prestao postojati 1945. nakon kapitulacije nacističke Njemačke – treba vratiti u svoje granice prije 1937. godine, koje su uključivale veliki dio područja u Poljskoj, Češkoj i drugim susjednim zemljama.

U prošlosti su članovi pokreta Reichsbuerger često percipirani kao ekscentrični teoretičari zavjere, ali niz napada na policiju je potaknuo njemačku vladu da se pozabavi sa ovim ekstremistima.

Radikalna pokret je napunio naslove novina na državnoj i međunarodnoj razini u listopadu prošle godine kada je 47-godišnji entuzijast za oružjem Wolfgang P., pucao i ubio policajca na njegovom pragu.

Na dan kada se pucnjava dogodila, policijski službenici su stigli u kuću Wolfganga P. u bavarskom gradu Georgensgmuendu, kada je čovjek već bio naoružan puškom i nosio kevlar prsluk, počeo pucati, i ispucao ukupno 11 komada streljiva. Tri policajaca su ozlijeđena, a jedan je kasnije umro u bolnici.

U kolovozu 2016., Adrian Ursache, bivši pobjednik natjecanja za Mistera Njemačke je otvorio vatru na službenike i bio ozlijeđen tijekom policijske racije na kuću koja pripada njegovim roditeljima, jer je proglasio samostalnu državu, „Ur”.
 
U svibnju 2014. godine, policija u pokrajni Rheinland-Vestfalija je uhitila samoproglašenog vladara izmišljene države nazvane „Germanitia”. (RT)
 
NoviSvjetskiPoredak.com

I. Europski izbori potvrdili su tendenciju koja se već godinama uočava diljem kontinenta: spektakularni uspon ekstremne desnice. Riječ je o pojavi nezapamćenoj još od 1930-ih.

U mnogim zemljama ovaj pokret je dobio između 10% i 20% posto glasova; danas je u tri zemlje (Francuskoj, Britaniji, Danskoj) već dostigao 25% do 30% posto. Štoviše, utjecaj krajnje desnice je veći od njenog biračkog tijela: njene ideje kontaminiraju i “klasičnu” desnicu, pa čak i dio socijalno neoliberalne ljevice.

Francuski slučaj je najozbiljniji, jer je uspjeh Nacionalnog fronta nadmašio čak i najpesimističnija predviđanja. Kako je nedavno napisano u uvodniku na sajtu Mediapart, “pet minuta je do dvanaest”.

II. Krajnja desnica je vrlo raznolika i kreće se od otvoreno nacističkih stranaka poput “Zlatne zore” u Grčkoj do buržoaskih sila koje su savršeno integrirane u institucionalnu političku igru, poput UDC u Švicarskoj.

Zajednički su im šovinistički nacionalizam, ksenofobija, rasizam, mržnja prema imigrantima – naročito “neevropljanima” – i Romima (najstarijem narodu ovog kontinenta), islamofobija i antikomunizam.

Tome se u mnogim slučajevima mogu dodati antisemitizam, homofobija, mizoginija, autoritarnost, preziranje demokracije i eurofobija. Što se tiče drugih pitanja – na primjer, stavova za ili protiv neoliberalizma i sekularizma – ovaj pokret je podijeljen.

III. Bilo bi pogrešno vjerovati da su fašizam i antifašizam pojave koje pripadaju prošlosti. Naravno, danas nemamo masovne fašističke stranke koje se mogu usporediti s NSDAP u Njemačkoj 1930-ih, ali ni tada se fašizam nije ograničavao samo na ovaj model: španjolski frankizam i portugalski salazarizam veoma su se razlikovali od talijanskog i njemačkog modela.

Veliki dio današnje Europske krajnje desnice djeluje u izravno fašističkom i / ili neo-nacističkom okviru: to vrijedi za grčku “Zlatnu zoru”, mađarski Jobbik i ukrajinske stranke Svoboda i Desna sektor; ali i nešto drugačije, za francuski Nacionalni front, austrijski FPO, i belgijski Vlaams Belang, čiji su osnivači održavali bliske veze s povijesnim fašizmom i snagama koje su kolaborirali s Trećim rajhom.

U drugim zemljama poput Nizozemske, Švicarske, Britanije i Danske – krajnje desničarske stranke nemaju fašističko porijeklo, ali s fašizmom dijele rasizam, ksenofobiju i islamofobiju. Jedan od argumenata kojim se često dokazuje da se krajnja desnica promijenila i da više nema mnogo veze s fašizmom jeste njeno prihvaćanje parlamentarne demokracije i izbornog puta do vlasti.

Prisjetit se da je izvjesni Adolf Hitler postao kancelar Njemačke legalnim glasanjem u Reichstagu, i da je maršala Petena za šefa države izabrao francuski parlament. Kad bi Nacionalni front došao na vlast izbornim putem – što nažalost više nije hipoteza koja se može odbaciti – što bi ostalo od demokracije u Francuskoj?

IV. Ekonomska kriza koja razdire Europu od 2008. gotovo svugdje (osim u Grčkoj) više je pomogla krajnjoj desnici nego radikalnoj ljevici.

Ove dvije sile su neusporedive, za razliku od europske situacije tridesetih, kada je u mnogim zemljama antifašistička ljevica rasla usporedo s fašizmom. Današnja krajnja desnica je nesumnjivo profitirala od krize, iako ona ne objašnjava sve: u Španjolskoj i Portugalu, dvjema državama najteže pogođenim krizom, krajnja desnica je ostala marginalna.

I u Grčkoj, iako je “Zlatna zora” eksponencijalno rasla, to se odvijalo u sjeni uspona Sirize, koalicije radikalne ljevice. U Švicarskoj i Austriji, zemljama koje je u velikoj mjeri kriza zaobišla, rasistička krajnja desnica često dobiva preko 20% posto glasova. Tako da se treba čuvati ekonomističkih objašnjenja koja često daje ljevica.

V. Povijesni čimbenici su nesporno odigrali neku ulogu: duga antisemitska tradicija rasprostranjena u nekim zemljama; izdržljivost kolaboracionističkih struja iz Drugog svjetskog rata; i kolonijalna kultura koja prožima stavove i ponašanje dugo nakon dekolonizacije – ne samo u bivšim imperijama, nego u skoro svim europskim državama. Svi ovi faktori djeluju u Francuskoj i pomažu da se objasni uspjeh stranke Marin Le Pen.

VI. Koncept “populizma” koji koriste neki politolozi, mediji, pa čak i dio ljevice, potpuno je neadekvatan za objašnjavanje ove pojave i služi samo širenju konfuzije.

Ako se u Latinskoj Americi od 30-ih do 60-tih termin populizam upotrebljavao da definira nešto sasvim konkretno – vargasizam, peronizam itd. – Njegova europska upotreba od 90-ih do danas sve je manje jasna i precizna. Populizam se definira kao “politička pozicija koja se svrstava uz narod protiv elite”, što važi za skoro svaku političku stranku ili pokret.

Kada se upotrebljava za stranke krajnje desnice, ovaj pseudokoncept ih – svjesno ili nesvjesno – legitimira, čini prihvatljivim, ili čak primamljivim – jer tko još nije za narod protiv elite? – Pažljivo izbjegavajući uznemiravajuće izraze: rasizam, ksenofobija, fašizam i ekstremna desnica. Neoliberalni ideolozi također svjesno mistifikatorski koriste “populizam” da spoje krajnju desnicu i radikalnu ljevicu, pa ih označavaju kao “desničarski populizam” i “ljevičarski populizam”, budući da su i jedni i drugi protiv neoliberalnih mjera, “Europe” itd.

VII. Ljevica u cjelini, s rijetkim izuzecima, ozbiljno je potcijenila ovu opasnost. Nije vidjela podizanje smeđeg vala, pa tako nije vidjela ni potrebu da preuzme inicijativu u antifašističkoj mobilizaciji. Za određene struje na ljevici, koje krajnju desnicu tumače kao puki nusprodukt krize i nezaposlenosti, moraju se napasti uzroci, a ne sama fašistička pojava. Takvo tipično ekonomističko rezoniranje razoružalo je ljevicu pred desničarskom rasističkom, ksenofobičnom i nacionalističkom ideološkom ofenzivom.

VIII. Nijedna društvena skupina nije imuna na smeđu kugu. Ideje krajnje desnice, naročito rasizam, zagadile su veliki dio ne samo sitne buržoazije i nezaposlenih, nego i radničke klase i mladih ljudi. Ovo je naročito primjetno u slučaju Francuske.

Ove ideje nemaju veze s realnošću imigracije: podrška nacionalnom frontu, na primjer, bila je osobito visoka u nekim ruralnim područjima koje nikad nisu vidjele nijednog imigranta. A Roma imigranata, koji su nedavno bili predmet histerične rasističke kampanje – uz nesebično sudjelovanje tadašnjeg “socijalističkog” ministra unutarnjih poslova Manuela Valsa – ima manje od dvadeset tisuća u čitavoj Francuskoj.

IX. Druga “klasična” ljevičarska analiza fašizma jeste da se u suštini radi o instrumentu krupnog kapitala za gušenje revolucije i radničkog pokreta. Budući da je radnički pokret danas vrlo oslabljen i da revolucionarna prijetnja ne postoji, krupni kapital nema interes da podrži desničarske pokrete, pa tako rizik od smeđe ofanzive nema.

To je još jedno ekonomističko tumačenje koja ne uzima u obzir autonomiju nekog političkog fenomena – birači zaista mogu izabrati stranku koja nema potporu krupne buržoazije – i po svemu sudeći zanemaruje činjenicu da krupni kapital može prilagoditi na najrazličitije političke režime bez mnogo predomišljanja.

X. Ne postoji čarobna formula za borbu protiv krajnje desnice. Moramo biti inspirirani – uz odgovarajuću kritičku distancu – antifašističkim tradicijama iz prošlosti, ali moramo i biti kreativni kako bismo reagirali na nove oblike ove pojave.

Moramo znati da kombiniramo lokalne inicijative s dobro organiziranim i strukturiranim unitarnim sociopolitičkim i kulturnim pokretima, i na nacionalnoj i na kontinentalnom planu. Ponekad je moguće udružiti se s duhovima “republikanizma”, ali organizirani antifašistički pokret može biti učinkovit i vjerodostojan samo ako ga predvode snage izvan dominantnog neoliberalnog konsenzusa.

To podrazumijeva borbu koja se ne može ograničiti samo na jednu zemlju, već se mora organizirati na razini Europe u cjelini. Borba protiv rasizma, kao i solidarnost s njegovim žrtvama, jedna je od osnovnih komponenti ovog otpora.
 

 
(pescanik, youtube.com/uredio: nsp)

Iskreno, oni koji se daju u rasizam i predrasude mogu jednostavno biti prilično neinteligentni.

Istraživanje je pokazalo da oni koji gravitiraju prema društveno konzervativnim ideologijama su skloniji formiranju i držanju rasističkih stavova i predrasude, jer konzervativne ideologije naglašavaju hijerarhiju i “otpor promjenama”. No, svi znamo da je napredak upravo zbog “napretka” jednako besmislen.

Moguće je da oni koji imaju duboko ukorijenjene predrasude i rasističke stavove, možda zapravo jednostavno ne znaju za bolje, ili su kognitivno osakaćeni da bi bili bez predrasuda. Nekoliko studija ukazalo je na to da postoji jaka veza između netolerancije, rasizma i predrasuda u cjelini, sa smanjenim kognitivnim sposobnostima, i nižom integrativnom složenošću (stavljajući različite, zasebne ideje zajedno).

U analizi dvaju skupova podataka velikih razmjera, utvrđeno je da je niža inteligencija u djetinjstvu predviđa veći rasizam u odrasloj dobi. Sekundarna analiza skupine podataka, također je potvrdila prediktivni utjecaj loših vještina apstraktnog razmišljanja o anti-homoseksualnim predrasudama. Osobe s nižim kognitivnim sposobnostima su razotkriveni da su manje u interakciji sa pojedincima drugih rasa.

Isto tako vrijedan, taj podatak ne treba značiti da su svi rasisti niske inteligencije: vrlo je vjerojatno da su neki samo manipulativni psihopati.

No, otkriće sugerira da su ta djeca s manje inteligencije imaju veću vjerojatnost da će uspostaviti i održati rasističkih, homofobni i drugi “maloumni” pogled predrasuda.

U jednom istraživanju provedenom u SAD-u, znanstvenici Hodson i Busseri su usporedili 254 ljudi s istom količinom obrazovanja, ali koji imaju različite razine sposobnosti u apstraktnom razmišljanju. Oni su otkrili da ljudi koji su bili lošiji u apstraktnom razmišljanju su češće pokazivali ​​predrasude protiv homoseksualaca. To zapravo ne čudi da oni koji su manje tolerantni će se prikloniti strani koja ima “zatvoreni mozak”, jer im možda nedostaje sposobnost da apstraktno ili kritički razmišljaju o informacijama.

RASIZAM > IQ

Razumijevanje korijena rasizma i predrasuda moglo pomoći da ih se eliminira (predrasuda). Programi protiv predrasuda mogu potaknuti sudionike da vide stvari iz gledišta druge grupe, ali te mentalne vježbe bi mogle biti previše naporne za osobe s niskim kvocijentom inteligencije, rekao je Hodson .

Umirovljeni američki državnik dr. Ron Paul, je izjavio da je slobodarski pokret neprijatelj svim rasizma:

“Rasizam, jednostavno govoreći, je ružan oblik kolektivizma, razmišljanje koje ljude strogo vidi kao ČLANOVE GRUPA umjesto kao POJEDINCE”

Dokazano: Evo zašto rasisti i konzervativci imaju niži IQ!

Zašto su manje inteligentni ljudi skloniji konzervativizmu? ‘Jedna od glavnih značajki konzervativizma su struktura i red, formirani kako bi se lakše shvatio kompliciran svijet’, rekao je Hodson.

Dr. Brian Nosek, psiholog sa Sveučilišta Virginia, dodao je kako je ‘stvaran svijet kompliciran i neuredan’. ‘Ideologije žele riješiti nered pa nameću jednostavno rješenje, prema tome ne iznenađuje da ljude sa slabijim kognitivnim sposobnostima privlače pojednostavljene ideologije.

Ekstremni Desničari od malih nogu

Profesor Briain Nosek koji je, također, sudjelovao u navedenoj studiji, istaknuo je da su rezultati studije pokazali kako nemogućnost djece s nižom inteligencijom da shvate i prihvate mišljenja drugih, posebno osoba koje pripadaju drugoj naciji ili klasi, jasno pokazuju da će se u jednom trenutku tijekom života prikloniti desničarskim ideologijama.

Kako bi utvrdili moguću povezanost između visine inteligencije i političke orijentacije, kanadski profesori su ispitanike, između ostalog, pitali o njihovom mišljenju o ulozi žena u društvu i utjecaju ustanova na promociju autoriteta.

Također, ponašanje prema drugim rasama i nacijama, profesori sa sveučilišta Brock u Kanadi mjerili su na temelju odgovora ispitanika na pitanje “protive li se raditi s osobama drugih rasa i nacija” i njihovog stupnja opće inteligencije.

Istraživanje je izazvalo oluju na internetu: liberali kažu kako ono potvrđuje njihove sumnje o konzervativcima, a konzervativci tvrde da je istraživanje krivo protumačeno. Što vi mislite? Jesu li konzervativni ljudi zaista manje inteligentni ili je to samo političko mišljenje zamaskirano u znanost?
 
(preveo: mag. Alfred Bošković / uredio: nsp)

Globalizacija je proces kojim se u današnjem svijetu postupno ukidaju ograničenja protoka roba, usluga, ljudi i ideja među različitim državama i dijelovima svijeta, odnosno ideologija koja za cilj ima njegovo opravdanje. Cilj svih globalizatora je stvoriti jedinstvenu svjetsku vlast, s tim što su kolektivističke ideologije kao boljševizam , fašizam i nacionalsocijalizam to željeli stvoriti silom, dok liberalizam to nastoji provesti djelovanjem ekonomskih zakona i slobodnog tržišnog liberalizma. Ako se zanemare različite ideološke maske raznih globalizatora kojima su privlačili sljedbenike, globalizacija je težnja za stjecanjem političkog, vojnog, obavještajnog, novčarskog, proizvodnog, medijskog ili trgovačkog monopola na svjetskom nivou.

Neoliberalni globalizam

Liberalni individualizam izrastao na pozitivnim stavovima ekonomskog liberalizma, temelji se na zagovaranju potpune slobode pojedinca, slobodnom tržištu s jednakim šansama za sve, te indiferentnosti prema obitelji, naciji i vjeri. Liberalizam je uspio stvoriti na nivou pojedinih nacionalnih država vrlo snažna gospodarstva, ali je na svjetskom nivou imao daleko manje uspjeha.

Zbog toga je u gospodarski najrazvijenijim državama, nakon propasti komunizma razvijena ideologija neoliberalizma koja javno zagovara potpuno slobodnu tržišnu konkurenciju na svjetskom nivou, ali je stvarno nastoje nametnuti samo slabijim državama, dok se sami služe prikrivenim protekcionizmom, raznim oblicima financijske agresije i valutnih ratova, namjernim izazivanjem privrednih kriza, a kada im je neophodno nije im strano ni izvođenje provokacija, radi izazivanja oružanih sukoba.

Metode globalizacije

Kao najlukavija ideologija za stjecanje svjetske vlasti liberali su najduže opstali zahvaljujući tome što su njihovi javni ciljevi pozitivni i sukladni pozitivnoj tržišnoj selekciji prema sposobnostima, iako im je tajno djelovanje često potpuno suprotno, usmjereno izigravanju slobodne tržišne konkurencije i održavanju vlasti u rukama uske elite.

Običaj modernih globalista je javno zagovarati jedno, a na tajnim sastancima raznih elitnih «klubova» koji uključuju državne funkcionare, poduzetnike, znanstvenike, bankare, novinare i ostale «uglednike», donositi suprotne dogovore o tom kome obavještajne službe trebaju dostavljati povjerljive podatke o potezima konkurencije, kome treba krasti takve podatke; kome treba pomoći, a kome uskratiti pomoć; koga državne inspekcijske službe trebaju zaobilaziti, a koga pojačano nadzirati; koje znanstvene projekte treba financirati, a koje kočiti; koga treba financirati, a koga ne; u kojim medijima se treba oglašavati, a u kojima ne; koga preko medija treba napadati, a koga hvaliti. Sve to suprotno je načelima slobodne tržišne konkurencije i predstavlja poništenje tržišnog mehanizma selekcije prema sposobnosti.

Uspjesi globalizma

Stvaranje svjetske financijske piramide moći je početkom 21. stoljeća prošireno je na veći dio svijeta. Uspostavljena je stanje u kojoj su najutjecajniji veliki dioničari najvećih svjetskih kompanija, a najveći dioničari u ovoj svjetskoj financijskoj piramidi ponekad nastoje uskladiti svoje interese na svjetskom nivou, ali se ponekad znaju i sukobiti, što se može primijetiti kroz valutne ratove između SAD-a, Kine, Rusije i Eurozone.

Kako bi sve angloameričke, formalno samostalne banke i multinacionalne korporacije djelovale usklađeno razrađeni su detaljni strateški planovi borbe protiv konkurencije, a pojedini zadaci iz tih planova preneseni su na specijalizirane međunarodne organizacije kao što su MMF, WB , WTO i slične. Strateški cilj ove interesne skupine sastavljene od nekoliko stotina financijskih, trgovačkih i proizvođačkih obitelji je zadržati postojeće pozicije, spriječiti razvoj konkurenata, te po mogućnosti proširiti svoje pozicije.

Perspektive antiglobalizma

Antiglobalistički pokreti mogu uspjeti u svojim nastojanjima protiv negativnih efekata globalizacije samo povratkom na stvarni ekonomski liberalizam, bez zakulisnih obavještajnih igara, bez prikrivene monopolizacije i ograničavanjem svih oblika financijske agresije. Najvažnije sredstvo im je internet kojim mogu širiti informacije o tajnim dogovorima političara, bankara i vlasnika medija koji manipuliraju masama.

Globalni parlament ( 624 mjesta )

Globalni parlament sa 1.000 mjesta izgledao bi ovako, kada bi ga sačinjavali samo predstavnici neautoritarnih zemalja :

Lijeve stranke (49): Ovaj blok bi obuhvaćao Die Linke, Syriza, ali naročito bi bili zastupljeni predstavnici indijskog Trećeg fronta.

Lijevi centar (200): Ovdje su obuhvaćene stranke Socijalističke internacionale, Progresivnog saveza, Foruma Sao Paolo, a najveći dio bi činio Ujedinjeni progresivni savez predvođen indijskim Kongresom.

Zeleni (3): Po jedan zastupnik iz Njemačke, Japana i Meksika.

Centar (121): Ova grupa bi obuhvaćala stranke Liberalne internacionale, razne centrističke formacije, a najveci kontingent bio bi iz redova američkih demokrata.

Desni centar (222): Ova vrlo široka kategorija obuhvaćala bi glavne europske konzervativne stranke, američke republikance, indijski BJP, Liberalno-demokratsku partiju Japana i razne umjerene islamske stranke. Članovi Međunarodne demokratske unije ili Internacionale demokratskog centra ili EPP, spadaju u ovu kategoriju .

Ekstremna desnica (15): Ovaj blok obuhvaća francuski Nacionalni front, turski MHP i japansku Partiju obnove, kao i islamiste iz Indonezije .

Ostali (14): Ovdje spadaju Partija pet zvjezdica Beppe Grillo-a i tajlandski Pheu.

Globalni parlament (1000 mjesta )

Ovako bi izgledao globalni parlament, ako bi i autoritarnim državama bilo omogućeno sudjelovati.

Globalni parlament (1000 mjesta)

Ovako bi izgledao globalni parlament sa detaljnije razloženim autoritarnim poslaničkim mjestima.

Kraljevine (7): Saudijska Arabija , Emirati , i jordanski blok

Teokracije (11): Iran

Ostali autoritarni (125): Gdje se spajaju Putin , centralnoazijske republike, Nigerija itd.

Komunistička partija (233): Blok predvođen Kinezima, gdje spadaju predstavnici Vijetnama, Sjeverne Koreje i Kube

Europska unija kao cjelina, naravno, ne bi bila značajno predstavljena u globalnom parlamentu. A ovaj trend ce se samo pojačavati. Da damo jedan primjer: kada je Mussolinijeva Italija osvojila Etiopiju, to je više nego udvostručilo stanovništvo ove afričke zemlje. Do 2050., predviđa se da će Etiopija imati više nego dvostruko brojniju populaciju od Italije. Čak i najveće europske zemlje su brojčano beznačajne na globalnoj razini.

Predstojeći europski izbori mogu dovesti do sada najfragmentiranijeg Europskog parlamenta. Unatoč konsolidaciji europskog partijskog sustava, može se očekivati ​​porast tenzija između glasovanja prema ideološkoj i nacionalnoj ravnini. Na globalnoj razini, ove tendencije će biti još izraženije.

Zanimljivo je razmisliti kako bi ovaj globalni parlament glasovao o pitanjima kao što su migracija, trgovina, financije ili klimatska politika. Možda bi bio u sjeni Globalne komisije ili izvršavao naloge Globalnog savjeta pod kontrolom država članica ?

Metodološke napomene:

Podaci o populaciji preuzeti su od Svjetske banke, uzimajući starije od 14 godina kao potencijalne birače.

Broj zastupničkih mjesta za svakoj zemlji je dobiven dijeljenjem globalnog biračkog tijela sa 1000 i proporcionalnim dodjeljivanjem rezultata na temelju veličine biračkog tijela zemlje.

Zastupnička mjesta za svaku stranku na nacionalnoj razini dodijeljena su prema D’Ontovom sustavu, s cenzusom od 5%. U Indiji su mjesta dodijeljena koalicijama umjesto pojedinačnim strankama, zbog kompleksnosti takvog zadatka.

Izborni rezultati su uglavnom preuzeti s Wikipedije, vodeći računa o najnovijim rezultatima.

Tamo gdje su postojali i okružni i proporcionalni rezultati, korišteni su proporcionalni.

Zemlje su svrstavane u demokratske ili nedemokratske na temelju Demokratskog indeksa EIU 2012 s iznimkom Egipta, koju smo svrstali u autokratsku grupu .

Stranke koje su dobile predstavnike na nacionalnoj razini svrstavane su u različite blokove po autorovom sudu. Očigledno ostaje mnogo prostora za poboljšanje i usavršavanje.
 

 
(pescanik, wikipedia.com, youtube.com/uredio: nsp)

Ekstremna desnica u vremenima ekonomske i društvene krize uvijek uspijeva naći put za svoje zloglasne ideje i ideale, a ugrožene su uvijek iste skupine: imigranti i manjine

Grčka i Cipar predvode u porastu nacionalizma i desničarenja po Europi, a posljednji događaj koji je samo još više produbio tenzije bilo je ubojstvo mladog hip-hopera u Grčkoj prošlog vikenda. Imigranti, anarhisti i ljevičari postali su već rutinske mete, a rijetko koji slučaj bude procesuiran, isto kao što i počinitelji uglavnom ostaju neotkriveni. No nisu samo Grčka i Cipar žarišta bujanja ekstremne desnice koja uvijek u vremenima ekonomske i društvene krize uspijeva naći put za svoje zloglasne ideale i ideje, iako su te dvije zemlje posljednjih mjeseci doživjele pravi procvat desne struje.

Imigranti su početkom tjedna bili meta nasilnih prosvjeda u Švedskoj pod imenom ‘Stolt Svensk Nationalist’, odnosno ‘Ponosni švedski nacionalisti’, a organizirala ga je Svenskarnas Parti. Riječ je o rubnoj neonacističkoj organizaciji kojoj je glavni cilj da Šveđani budu jedina etnička grupa u Švedskoj. Prosvjed je, kao i slični prosvjedi do sada, završio sukobom između nacionalista i pristaša lijeve, liberalnije opcije.

U njima susjednoj Norveškoj imigranti i manjine također su postali ugrožene skupine, kao i u Danskoj, u kojoj se dogodilo pravo udruživanje desnih i ekstremnih skupina koje zajednički organiziraju brojne protestne skupove kojima se traži izbacivanje imigranata iz Danske i zabrana njihova daljnjeg dolaska. Val ksenofobije zahvatio je i Poljsku, Mađarsku, Španjolsku, Francusku, pa čak i Nizozemsku koja se uvijek smatrala najotvorenijom prema imigrantima i manjinama.

Depresija, visoka i rastuća nezaposlenost i sve niži standard u svakoj zemlji dižu tenzije, a desne političke struje u Europi su osim nepovoljnih društvenih i ekonomskih trendova dobile i odličan vjetar u leđa zahvaljujući izrazito ekstremnoj grčkoj stranci Zlatna Zora, koja je na izborima prošle godine osvojila 18 zastupničkih mandata u grčkom parlamentu.

Zlatna Zora je naima najbliža definiciji fašističke stranke od Drugog svjetskog rata i njezini članovi to čak ni ne skrivaju, iako grčki političari nerado priznaju da je Zlatna Zora upravo to. Osim što imaju prešutnu podršku grčke vlade, članovi Zlatne Zore jako dobro surađuju i s grčkom policijom koja je u suradnji s njihovim članovima u manje od godinu dana privela oko sto tisuća imigranata na provjeravanje dokumenata. Iako se za samo šest posto njih ispostavilo da u Grčkoj borave ilegalno, privođenja se još uvijek nastavljaju.
 

Neonacističko selo

 
Organizacija ‘Doctors of the world’ ukazala je na još jednu posljedicu širenja ekstremne desnice. U svom izvješću koje su nedavno predstavili u Briselu, naveli su da se u nekim europskim zemljama, zbog velikog pritiska na zdravstvo, događaju situacije da se čak i imigrantima s urednim papirima ograničava zdravstvena zaštita. Skupine koje su i ranije bile ugrožene, poput ilegalnih imigranata i političkih azilanata, imaju smanjena zdravstvena prava čak i do sedamdeset posto, a ksenofobija u zdravstvu najviše je prisutna u Španjolskoj. Prema njihovim podacima, oko osamdeset posto ljudi koji su se obratili za pomoć organizaciji ‘Doctors of the world’ u svojim zemljama nisu imali nikakvu mogućnost dobiti zdravstvenu pomoć osim ako nisu bili spremni platiti punu cijenu koju su bolnice od njih tražile.

Svoje apsurde ima i Italija za koju se činilo da je napredovala nakon što je Cecile Kyenge izabrana za prvu crnu ministricu u povijesti. No, prije nekoliko dana ispred njezinog ureda nepoznati su počinitelji ostavili tri lutke prekrivene krvlju. To je samo jedan u nizu napada koje ona doživljava gotovo svakoga dana otkad je postala ministrica integracija. Ne štede je čak ni kolege iz parlamenta, prije svih članovi nacionalističke Forze Nuove, a član Sjeverne lige ju je nedavno bez ikakvih posljedica u parlamentu usporedio s orangutanom.

Analitičari upozoravaju da značaj takvog širenja desnice ne treba umanjivati, jer pristaše im ne dolaze više samo iz ruralnih područja i starije populacije. Među najvećim pristašama danas su im nezaposleni i to oni koji posao traže jako dugo, stanovnici predgrađa i mladi. Iako desne stranke u pravilu nemaju ama baš nikakvo rješenje za ekonomske probleme, sa svojom populističkom demagogijom vrlo lako manipuliraju masama, naročito onima koje se osjećaju izdanima od političara za koje su glasali.
 
 
(tportal.hr, youtube.com/uredio: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=15763"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]