U Chicagu, gradu poznatom po epidemiji oružanog nasilja, ovaj vikend bio je posebno krvav. Više od 60 ljudi ustrijeljeno je u 48 sati, od čega je 10 ubijeno

Policija je ovo opisala kao “jedan od najnasilnijih vikenda dosad”, navodeći kako su gotovo sve pucnjave povezane s obračunima među bandama, i zatražila pomoć države i lokalne zajednice u borbi protiv nasilja koje, kako se čini, izmiče kontroli.

Najveći broj pucnjava dogodio se u samo tri sata, između ponoći i tri ujutro u nedjelju. Većina pucnjava dogodila se, kao i dosad, na jugu i zapadu Chicaga.

“Ovo je sad naprosto izvan kontrole. Ovo je ratna zona”

“Ovo je najgore što sam ikad vidio. Trenutno je vruće. Mnogo je tenzija… i moglo bi postati još gore”, komentirao je jedan policajac za Chicago Sun Times.

“Ovo je sad naprosto izvan kontrole. Ovo je ratna zona. Chicago je naprosto poludio”, dramatično je konstatirao pastor i administrator za hitne slučajeve Donovan Prince za CBS.

“Umoran sam od ovoga, svi su u ovom gradu umorni od ovoga. Nastavljamo slati poruku da je u redu počiniti ove zločine ne čineći ništa kao zajednica”, upozorio je danas policijski nadzornik Eddie Johnson u izjavi za novinare.

Johnson je dodao da policija ima “stvarno dobra saznanja o mnogim” osumnjičenim napadačima, ali zasad nitko nije uhićen. “Grad ne gori”, naglasio je, ali i upozorio da članovi zajednice moraju identificirati pojedince koji vrše nasilje.

Policija proziva građane koji ne prijavljuju počinitelje

Apelirao je na one koji “idu u krevet s tim pojedincima navečer i bude se s njima ujutro”. “Netko zna tko je to učinio. Drže mene odgovornim, drže gradonačelnika odgovornim – gdje je njihova odgovornost? Nikad ne čujem da ti pojedinci na ulicama moraju prestati povlačiti okidač”, uzvratio je Johnson na kritike na račun policije.

Gradonačelnik Rahm Emanuel također je pozvao građane Chicaga da ne šute o kriminalu u njihovim četvrtima. “Svi mi koji volimo ovaj grad i zovemo ga domom imamo odgovornost za liječenje naših četvrti”, rekao je Emanuel, dugogodišnji gradonačelnik iz redova Demokratske stranke.

No republikanac Rudy Giuliani, bivši gradonačelnik New Yorka i trenutni odvjetnik predsjednika Donalda Trumpa, okrivio je upravo Emanuela i “jednopartijsku vladavinu demokrata” u Chicagu za eskalaciju nasilja. Giuliani je, nehotice ili ne, netočno napisao da su se dogodila “63 ubojstva u Rahm Emanuelovom Chicagu” – 63 ljudi je ustrijeljeno, a od toga je 10 podleglo ozljedama. Dodao je da će Emanuelova “ostavština” biti “više ubojstava nego ikad prije”.

Chicago kao Irak?

Sam Trump nekoliko je puta najavio da će savezne vlasti intervenirati u Chicagu, a prošle je godine izjavio da su ubojstva u Chicagu dosegla “razmjere epidemije”. Zbog činjenice da je u Chicagu od 2001. do danas ubijeno više Amerikanaca nego u Iraku i Afganistanu zajedno, Chicago je dobio neslavni nadimak “Chiraq”, što je spoj imena Chicago i Irak.

S druge strane, dužnosnici napominju kako je broj pucnjava i ubojstava u Chicagu ustvari u padu ove godine: pucnjava je manje 30% u odnosu na 2017., a ubojstava 25% manje, kako je naveo šef policije Fred Waller.

Međutim, posebno je alarmantno to što je, kako je objasnio Waller, većina nasilja ovog vikenda bila posljedica toga što su napadači neselektivno pucali na gomile ljudi. “Počinitelj ili neka suparnička banda vidi veliku grupu ljudi… i pucaju u gomilu, bez obzira koga pogodili. Neće nas pregaziti ta mala grupa, taj mali element koji vrši ova bezobzirna djela”, rekao je Waller.

U pucnjavama u Vjetrovitom Gradu i žrtve i počinitelji uglavnom su mladi Afroamerikanci, kako se navodi u BBC-jevoj reportaži iz 2016. nazvanoj “Izgubljene ulice Chicaga”. Te je godine postavljen neslavni 20-godišnji rekord po broju ubojstava – više od 500 ljudi ubijeno je te godine na ulicama trećeg najvećeg grada u SAD-u.

Prošle godine zbog ove krize formirana je Akcijska jedinica za oružje u Chicagu, sastavljena od policajaca, pripadnika Nacionalne garde, saveznih agenata i obavještajnih specijalaca.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik CC” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(index.hr)

Brutalan ledeni val koji je posljednjih dana okovao Chicago navodi stanovnike ovog grada da razmišljaju o preseljenju u toplije krajeve

Kako je Chicago trenutno jedno od najhladnijih mjesta na planetu, znanstvenici su ustanovili da je čak hladniji od Marsa !

Iz NASA-e potvrđuju da je na površini Marsa, u “dolini znatiželje” temperatura minus dva stupnja Celzija, dok je u Chicagu trenutno minus šest stupnjeva, s tim da je temperatura padala do čak minus dvadeset stupnjeva , i to u ponedjeljak ujutro.

Sve je u potpunom kolapsu i cijeli grad izgleda kao da je nastupilo ledeno doba. Ljudi izbjegavaju izaći iz kuća.

Pored Marsa, Chicago je trenutno hladniji i od Južnog pola gdje je prosječna temperatura minus 12 stupnjeva.

Međutim, ipak postoje mjesta na Zemlji koja su hladnija od Chicaga, a to je Sjeverni pol sa svojom srednjom temperaturom od minus 18 stupnjeva i Sibir gdje temperature mogu dostizati i preko minus 30 stupnjeva Celzija.
 

Today’s forecast high temps across much of Canada and the upper midwest are colder than the last reported high from Mars by @MarsCuriosity pic.twitter.com/bGYWG3yIOa

— Mars Weather (@MarsWxReport) 15. prosinca 2016.

 
(telegraf.rs)

Podzemna skloništa će zašititi “visokovrijedne pojedinace” iz “javnosti”

U panici pripadnici elite kupuju luksuzne bunkere ispod zemlje za preživljavanje, otporne na bombe jer se boje masovnih građanskih nemira koji bi mogli biti na horizontu.

Tvrtka koja stoji iza izgradnje ovog kompleksa,Vivos, kaže da su objekti za “zaštitu visokovrijednih pojedinaca” u slučaju apokaliptičnog scenarija u kojem će “milijuni nestati ili još gore, boriti se za opstanak kao žrtve”.

“Gdje ćete ići kada pakao i kaos udari?”, pita se promotivna reklama za luksuzna skloništa.

Najveći objekt, pod nazivom Europa Jedan, se nalazi se u Njemačkoj, te je “jedan od najznačajnijih fortifikacijskih i masivnih podzemnih skloništa za opstanak na Zemlji, duboko ispod vapnenačke planine” i “sigurno osiguran od javnosti, iza zatvorenih i osiguranih zidova, neprobojnih vrata”.

Novinarka Lynn Parramore je rekla da je posjetila i neke druge bunkere na drugim lokacijama poput Indiane koji se nlazi u bivšem komunikacijskom objektu još iz doba Hladnog rata.

“Sagrađen tijekom Hladnog rata da izdrži 20 megatonske eksplozije, rasprostire se kroz nekoliko kilometara, podzemni kompleks može smjestiti do 80 ljudi, u trajanju od najmanje jedne godine potpuno autonomnog preživljavanje, bez potrebe za izlaskom na površinu”, navodi promotivna reklama za bunker na web stranici tvrtke Vivos.

Glavna snaga prodaje tvrtke Vivos je lokacija objekta, koji je “sigurnoj udaljenosti od linije Novog Madrida i stoga je dobro skrovište za bijeg od “događaja tipa tsunami”.

“Kada idete po zemlju osjećate se kao da ste u vrlo lijepom hotelu”, rekla je Parramore.
 

 
“Ovo je za bogate ljude koji su zabrinuti zbog raznih katastrofa scenarija, ali zajednička tema među njima je strah od građanskih nemira, strah od ustanka onih “99%” ljudi“, dodala je.

Jedinice u nekim od podzemnih skloništa, koja također dolaze s godinu dana opskrbom hranom i vodom, kreću se već od 35.000 dolara, ali oni najluksuzniji se prodaju za čak 3 milijuna dolara.

“Nema jamstva da će naša rasa nastaviti i dalje, dakle to naša je odgovornost da učinimo sve što je u našoj moći da opstanu”, upozoravaVIvos web stranicu, koja poziva elitiste da im se obratite za daljnje informacije.

Kao što smo izvijestili prošli tjedan, milijunaši se panično sele iz Chicaga i drugih velikh gradovima zbog zabrinutosti oko rasnih napetosti i porasta stope kriminala.

“Oko 3.000 osoba s neto imovinom od $ 1 milijun ili više” je napustilo Chicago u zadnjih godinu dana prema pisanju Chicago Tribunea.

Pariz i Rim se također vidi masovni egzodus milijunaša, dok bogata elita također pravi sobe panike u svojim velikim gradskim stanovima zbog straha od potencijalnih građanskih nemira i brutalnog porasta kriminala.
 

 
(NoviSvjetskiPoredak.com)

Odluka Velike porote iz Fergusona da policajca Darren Wilsona oslobodi optužbe za ubojstvo afroameričkog tinejdžera Michael Browna je bezdušna, ali ne iznenađuje. Ovaj slučaj treba sagledati u kontekstu povijesti istraga i kaznenih progona u značajnijim slučajevima policijskog nasilja, kao i sustavne i rasističke policijske brutalnosti u Americi

Mislim da će ovaj pregled biti koristan pokretu za pravdu u slučaju Michaela Browna i svima koji su uključeni u širu borbu protiv policijskog nasilja u Americi.

Ono što slijedi je, dakle, kratka povijest najpoznatijih slučajeva u kojima je revolt američke javnosti prisilio pravni sustav da se pozabavi slučajevima rasno motivirane policijske brutalnosti, pri čemu postignuti rezultati nisu bili, blago rečeno, zadovoljavajući.

Chicago

Tijekom posljednjih 45 godina Chicago je, kada je kazneno gonjenje pripadnika policije za torturu u pitanju, tipičan primjer ravnodušnosti i zataškavanja od strane dužnosnika.

Dana 4. prosinca 1969, vođe Crnih pantera Fred Hampton i Mark Clark brutalno su ubijeni u policijskoj raciji u koju su bili umiješani državni tužitelj oblasti Cook i “Cointelpro” program Federalnog istražnog biroa (FBI). Negodovanje javnosti dovelo je do federalne istrage o kršenju ljudskih prava. Unatoč nalazu da su policajci tijekom racije ispalili više od 90 hitaca kao odgovor na samo jedan Crnih pantera, Velika porota 1970. nije podigla optužnicu, već je u svom izvješću podjednako okrivila i počinitelje i žrtve.

Zbog gnjeva javnosti nakon ove odluke, imenovan je specijalni tužitelj koji je bio suočen s ekstremnim otporom dužnosnika. On je uspio podignuti optužnicu protiv policije i državnih tužitelja odgovornih za planiranje i provođenje racija – ali ne za ubojstvo i pokušaj ubojstva, već samo za ometanje pravde.

Slučaj je na sudu dospio pred suca s političkim vezama, koji ga je odbacio ne zatraživši čak ni vidjeti obranu optuženih dužnosnika. Gnjev je i ovoga puta, naročito u afroameričkoj zajednici, bio toliko žestok da je tjedan dana nakon što je 1972. donesena ova presuda, smijenjen glavni tužitelj Edward V. Hanrahan.

Skandalizujući slučaj policijske torture “Jon Burge” još jedan je upečatljiv primjer. Dokazi koji su tijekom godina otkrivani pokazali su da je skupina detektiva čikaške policije, većinom bijelaca i predvođena Jon Burgeom, u razdoblju od 1972. do 1991. mučila najmanje 120 Afroamerikanaca.

Još su 1982. državnom tužitelju županije Coocke, Richard M. Daleu, ponuđeni čvrsti dokazi mučenja, ali on nije ispitao, niti je optužio Burgea i njegove ljude. Dale-ev kabinet se narednih sedam godina nastavljao služiti priznanjima žrtava iznuđenih torturom. Mnoge od ovih ljudi je poslao u zatvor, osudivši na smrt desetoricu, premda ih je kasnije spasio moratorij na smrtne kazne iz 2000. i pomilovanje tadašnjeg guvernera George Ryana iz 2003.

Godine 1989. lokalno državno odvjetništvo odbilo je otvoriti istragu o tome, a isto su učinili i ministarstvo pravosuđa 1996. i državni tužitelj okruga Cook Richard Devine pet godina kasnije. Zbog neprekidnog pritiska javnosti, istraga torture dodijeljena je 2001. politički povezanom specijalnom tužitelju. Međutim, nakon istrage koja je trajala četiri godine i koštala sedam milijuna dolara, i on je odbio podići optužnicu objavivši umjesto toga zataškavajući izvještaj koji je Dalea, Devinea i brojne visoke dužnosnike čikaške policije – oslobodio optužbi.

Tek je 2008. državni tužitelj optužio Burgea za krivokletstvo i ometanje pravde, za što je 2010. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri i pol godine. Nakon toga, međutim, državni tužitelj je odbio za ista djela goniti i Burgeove suučesnike.

New Orleans

Chicago nije usamljeni primjer toga koliko je teško isposlovati pravdu za žrtve policijskog nasilja. U New Orleansu je 1980. skupina bijelih detektiva odgovorila na ubojstvo bijelog policajca teroriziranjem tamošnje crne zajednice Alžira, ubivši pritom četvero nedužnih ljudi i mučeći mnoge druge “booking and bagging” metodom: prebijanjem osumnjičenih telefonskim imenicima i gušenjem plastičnim vrećama navučenim preko glave.

Od sedmorice policajaca protiv kojih je ministarstvo pravde podnijelo optužnice za narušavanje ljudskih prava mučenjem jedne od žrtava – trojica su osuđena. Nijedan nije optužen za četiri ubojstva, niti za druga djela mučenja.

Neposredno nakon uragana Katrina, pripadnik policijskih snaga New Orleans-a usmrtio je 2005. hicem iz pištolja nenaoružanog Afroamerikanca Henry Glover-a, nakon čega je nekoliko njegovih kolega spalilo tijelo kako bi zataškali zločin. Policajci iz New Orleansa pucali su i ubili i dvojicu nenaoružanih Afroamerikanaca na mostu Danciger.

Nakon loše provedene istrage državnih vlasti, Odjel za ljudska prava pri Ministarstvu pravosuđa podiglo je optužnicu protiv policajaca umiješanih u ova dva slučaja i dobilo presude za neke od glavnih počinitelja. Međutim, prizivni sud Petog okruga poništio je presudu u slučaju Glover, a sudac je, navodeći kršenje procedure od strane vlade, napravio izuzetan korak odobrivši optuženim policajcima u slučaju Danciger novo suđenje.

New York

Jedan pripadnik newyorkške policije je 1997. u toaletu policijske stanice seksualno napao Abnera Luima, američkog građanina haićanskog podrijetla, gurnuvši mu u rektum polomljenu dršku metle. Luimin napadač je potom optužen za kršenje ljudskih prava, dok su trojica njegovih suučesnika optuženi za prikrivanje zločina.

Pošto se Luimin napadač izjasnio krivim, njegovi suučesnici su osuđeni, ali je prizivni sud Drugog županije poništio presude na temelju tvrdnje da među odvjetnicima policajaca postoji sukob interesa. Nakon što su osuđeni po drugi put, prizivni sud je ponovo poništio presude, ali sada na temelju tvrdnje da nije postojalo dovoljno dokaza za umišljaj.

Četvorica pripadnika Odjela za ulične zločine newyorkške policije ispalila su 1999. godine 41 hitac u Amadu Diala, emigranta iz Gvineje koji je posegao za novčanikom, pogodivši ga 19 puta. Policajci su optuženi za ubojstvo drugog stupnja i slučaj je preseljen na sjever države, gdje ih je porota oslobodila.

U srpnju 2014. godine, pripadnici newyorkške policije uhitili su Afroamerikanca Erik Garner-a jer je navodno prodavao cigarete bez taksativnih markica. Stegli su ga za vrat, što je zakonom zabranjeno, oborili licem prema zemlji is rukama na leđima, nabili mu lice u pločnik, gdje je nekoliko minuta kasnije umro od posljedica srčanog udara. Ovaj smrtonosni napad, koji je i snimljen, trenutno je pod istragom Specijalne velike porote, imenovane od strane okružnog javnog tužitelja.

Los Angeles

Jedan od najozloglašenijih slučajeva bilo je i brutalno premlaćivanje Rodney King-a od strane petorice pripadnika losanđeleske policije 1991. godine. Brutalnost je najvećim dijelom zabilježena na snimci koja prikazuje i kako nekoliko policajaca stoji u blizini, ne poduzimajući ništa da se premlaćivanje bespomoćnog čovjeka zaustavi.

Četvorica policajaca otpuženi su na državnoj razini za napad smrtonosnim oružjem i primjenu prekomjerne sile. Suđenje je preseljeno u okrug s većinski bijelim stanovništvom i trojica policajaca su oslobođeni svih optužbi, dok je četvrti oslobođen optužbe za napad smrtonosnim oružjem, kao i još nekih manjih optužbi. Međutim, porota nije uspjela donijeti presudu za primjenu prekomjerne sile.

Nakon gnjevnog ustanka afroameričke zajednice Los Angelesa koji je rezultirao smrću pedeset i troje ljudi i oko dvije tisuće ozlijeđenih, američko ministarstvo pravde podiglo je optužnice protiv četvorice policajaca, a savezna porota osudila je dvojicu, a ostale oslobodila.

Kolovoza prošle godine, pripadnici losanđeleske policije ubili su nenaoružanog i mentalno oboljelog Afroamerikanca Izel Ford-a, koji je po izjavama svjedoka ubijen s leđa dok je ležao na zemlji. Unatoč masovnim prosvjedima, do danas nema istrage Velike porote, izvješće o obdukciji tek treba biti objavljen, a ni policija Los Angelesa nije završila internu istragu.

Oakland

Kasnih devedesetih u Oaklandu u Californiji, policijska postrojba zvana “Rough Riders” je sustavno premlaćivala, lažno optuživala i podmetala narkotike Afroamerikancima za koje su tvrdili da dilaju drogu. Protiv četvorice “Ridersa” Okružno javno tužilaštvo podiglo je optužnice i suđenje je preseljeno u okrug u predgrađu. Kolovođa je pobjegao iz zemlje i suđeno mu je u odsutnosti.

Nakon jednogodišnjeg suđenja pred podijeljenom porotom u kojoj nije sjedio niti jedan Afroamerikanac, policajci su oslobođeni osam optužbi, a porota je zapela na preostalih 27 točaka. Nakon urgiranja tadašnjeg gradonačelnika Jerry Browna, policajcima nije ponovo suđeno.

Također u Oaklandu, u ranim jutarnjim satima uoči dočeka nove 2009, pripadnik policijskih snaga BART (Bay Area Rapid Transit – željeznički sustav San Francisca) pucao je i ubio mladog Afroamerikanca Oscar Grant-a, koji je u staničnoj gužvi ležao nenaoružan, lica okrenutog ka zemlji. Pucnjava i ubistvo zabilježeni su na snimci i izazvali su militantne prosvjede u Oaklandu.

Još jedna bijela porota odbacila je optužbe za ubojstvo, proglasivši policajca umjesto toga krivim za ubojstvo iz nehaja. Ubojica Oscara Granta proveo je manje od godinu dana iza rešetaka, da bi zatim ministarstvo pravde otvorilo istragu o kršenju ljudskih prava, ali nikakve optužnice nisu podignute.

Milwaukee

Potaknuta programom CompStat koji promovira agresivan rad policije, izvjesna jedinica bijelih policajaca iz Milwaukee-ja zaustavljala je u razdoblju od 2007. do 2012. i nezakonito pretresala do gole kože više od 70 Afroamerikanaca, za koje su tvrdili da su pod istragom zbog trgovine drogom. Tijekom tih pretresa, obično vršenih na ulici, policajac koji je za to bio zadužen zavlačio im je ruke u donje rublje i pretraživao im genitalije i anuse.

Kada se saznalo za ovu izuzetno nezakonitu praksu, javni tužitelj okruga Milwaukee podigao je optužnicu protiv kolovođe grupe, Michael Vagnini-a, za brojne slučajeve seksualnih napada, nezakonitih pretresa i službenih prekršaja, dok su trojica pripadnika druge jedinice također optuženi za sudjelovanje u dva pretresa. Zapovjednik jedinice i još nekoliko njezinih pripadnika koji su prisustvovali mnogim pretresima – nisu bili optuženi.

Optuženim policajcima dopušteno je da se izjasne krivima za blaže prekršaje te je Vagnini dobio 36 mjeseci zatvora, dok su kazne ostale trojice sveukupno iznosile manje od mjesec dana zatvora. Izjasnivši se krivima, obećano im je da neće biti optuženi za kršenje federalnih građanskih prava.

Istrage obrazaca i prakse

Ovi slučajevi samo su vrh ledenog brijega kada je riječ o slučajevima u kojima rasističko policijsko nasilje nije podvrgnuto podjednakoj pravdi pred zakonom. Nedavno je ministarstvo pravde odbilo u Little Rocku u Arkansasu kazneno goniti policajce koji su ubili Eugene Elison-a, vremešnog Afroamerikanca koji je šetao ispred svoje kuće sa štapom u ruci, iako su postojali dokumentirani izvještaji o nedavnim ubojstvima crnih muškaraca koja su počinili policajci u gradovima Chicago, Houston, San Antonio, Beaver Creek u Ohio i u Sarasoti u Floridi.

Američki kongres je 1994. godine, priznavši da je kršenje discipline i nasilje ipak bilo sustavno u mnogim dijelovima zemlje, donio 42.US Code Section 14141, dajući ovlaštenje ministarstvu pravosuđa da podiže optužnice protiv policijskih odjela navođenjem obrazaca i praksi neustavnog ponašanja, te da dobavlja širok spektar sudskih naloga, nagodbi i neovisnih promatrača kako bi se reforme takvih praksi implementirale.

Iako bez dovoljno ljudi, Odjel za obrasce i prakse pri ministarstvu pravde ustremljivao se tijekom posljednjih 20 godina na sistemske i diskriminatorne nedostatke u zapošljavanju, nadzoru i kontroli u brojnim policijskim odjelima. Posebno sramna djela ili čitav niz djela policijske brutalnosti često potaknu Odjel da započne istragu, a njegovi odvjetnici onda pokreću nagodbe ili sudske naloge u Cincinnatiju, Pittsburghu, Stubenvilu u Ohiou, New Orleansu, Portoriku, Oaklandu i Miamiju.

Odvjetnici koji su se bavili slučajevima iz Little Rocka zatražili su prošlog mjeseca od ministarstva pravosuđa da provede istragu o obrascima i praksama u losanđeleskoj policiji, a Odjel sada navodno istražuje praksu policije grada Fergusona. Iako ove istrage nisu univerzalni lijek, one nude mehanizme za razotkrivanje i reformu nesumljivo neustavnih policijskih praksi, a pokazale su i koliko je sustavno policijsko nasilje i dalje rasprostranjen problem.

U svjetlu ove povijesti, predodređeni neuspjeh pristrasnog lokalnog tužitelja u podizanju optužnice protiv Darren Wilsona ne bi nas trebalo iznenaditi. Međutim, pokret za pravdu za Michaela Browna skrenuo je veliku pozornost na širom zemlje rasprostranjeni problem sustavnog i rasističkog policijskog nasilja.

Prije samo dva tjedna, slučaj Brown je zajedno sa Burge-ovim slučajevima mučenja predstavljen Odboru Ujedinjenih naroda protiv torture u Genevi. Pokret bi sada trebala usmjeriti svoju pažnju ka ministarstvu pravosuđa i da za Wilsona zatraži podizanje federalne optužnice za povredu ljudskih prava, kompletnu istragu obrazaca i prakse u policiji Fergusona i šire zaustavljanje sustavnog i rasističkog policijskog nasilja.

Kako nas povijest bitke protiv rasističkog policijskog nasilja nepogrešivo uči, javni prosvjed i uznemirenost moraju nastaviti, ne samo u Fergusonu, nego diljem zemlje. Jer, kako je to prije mnogo godina ispravno primijetio Frederick Douglas, sila ne staje dok je ne zaustaviš.
 

 

 
 
(pescanik,youtube.com/uredio i preveo:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=19517"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Krajnja ljevica se uzdiže u Americi, a radikalni komunisti diljem nacije dolijeću na prosvjede u Fergusonu. Da li bi Ferguson mogao biti iskra koja će pokrenuti značajan komunistički pokret u Americi?

Naravno da nisu svi koji su umiješani u prosvjede komunisti, komunisti su zapravo manjina prosvjednika, ali stalno se nalaze na čelu prosvjeda i koriste bijes i frustraciju koju je prouzročila smrt Michael Browna kako bi promovirali radikalnu ljevičarsku ideologiju.

Puno je susretljivija omladine iz siromašnih zajednica. Iako su se republikanci visoko kotirali na prošlim izborima, ankete pokazuju da se mladi sve više pomiču u smjeru ljevice.

Prema jednoj od anketa, 49% Amerikanaca od 18 do 29 godina pozitivno reagira na riječ “socijalizam”. Iste snage koje su potpaljivali pokret Occupy Wall Street, ponovo su naišle na plodno zemljište za prosvjede.

Sljedećih 10 znakova ukazuju na to da su se komunisti infiltrirali u prosvjede u Fergusonu:

1. Komunistički baneri su vidno istaknuti na prosvjedima u Fergusonu, New York Cityju i drugim gradovima diljem nacije.

2. Flajeri na kojima piše da se Darren Wilson optužuje za “rasističko ubojstvo” dijele komunističke grupe. Zapravo, adresa web stranice te iste skupine, “Revolucionarna komunistička progresivna radnička partija”, nalazi se lecima.

3. Bilo je izvještaja da su nasilni komunistički aktivisti iz Chicaga pristigli u Ferguson autobusom prošlog kolovoza s namjerom da donesu nevolje.

Ta skupina komunista je izazivala policiju molotovljevim koktelima u noći 13. kolovoza dok su lokalni prosvjednici mirno prosvjedovali. Tada je policija odgovorila suzavcem i dimnim bombama. Njihov navodni cilj je dovesti do ogromnog nasilja i da se rašire svuda po regiji, ne bi li napravili revoluciju. Priča se da vidno odudaraju od ostalih prosvjednika u pogledu reagiranja na policiju i reportere.

4. Tijekom prošlog tjedna, komunisti iz Chicaga su se ponovno sjatili u Ferguson u velikom broju, ponosno ističući banere i verbalno provocirajući policiju u Fergusonu.

5. Nakon Dana zahvalnosti, komunisti su viđeni kako prosvjeduju ispred trgovine Walmart u Fergusonu.

6. Skupina prosvjednika je u petak ispred zgrade suda ponavljala iznova frazu: “Jedina opcija je komunistička revolucija”.

7. Postoji snimak u kojem komunista prekida konferenciju za novinare u Fergusonu koja se emitirala na nacionalnoj televiziji.

8. Jedno je kada se prosvjeduje zbog nepravde, a drugo je javno paliti američku zastavu. To je nešto što komunističke skupine vole raditi i to je simbol duboke mržnje prema toj državi.

9. Mainstream mediji zapravo spominju pojavljivanje komunističkih grupa na prosvjedima u Fergusonu diljem nacije. Tako je CBS Seattle nedavno izvijestio o priključivanju “komunista” i “palestinskih skupina” protestima u Portlandu, Oregon.

10. WND je zabilježio da je glavni organizator pokreta Occupy Wall Street učio demonstrante u Fergusonu kako “simuliraju kaos”.

U pitanju je veteranka u organiziranju uličnih prosvjeda, Lisa Fithian, poznatija i kao “Profesor Okupator”.

Lisa Fithian je legendarna organizatorica koja je jednom prilikom objavila da želi “stvoriti krizu, jer je kriza ona granica na kojoj su promjene moguće”.

Važno je još jednom napomenuti da nisu svi prosvjednici komunisti, već samo manjina, ali i komunisti i druge radikalne ljevičarske organizavije koriste sukobe kako bi promovirali svoju radikalnu filozofiju.

Temelji su već postavljeni. Manjina glasača je već desetljećima odana demokratima, a u ovom trenutku se agenda demokratske partije prilično poklapa sa 10 stavki Komunističkog manifesta.

Nije da su republikanci mnogo drugačiji. Zapravo, mnogi “republikanci” su u ovom trenutku bijesni socijalisti, ali to je tema za neku drugu priliku.

Amerika se polako ali sigurno pomiče ka ljevici, a krajnja ljevica je samo tražila iskru.

Ferguson je konačno osigurao tu iskru, zbog čega Amerika možda nikada više neće biti ista.

Danas se vatra revolucije širi po ulicama Fergusona, ali tko zna što će se dešavati diljem nacije za par godina.
 

 

 
 
(webtribune.rs,youtube.com/preveo:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=19388"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Iako su mnogi pozdravili ovu objavu, mrgodno na nju gledaju konzervativci u Crkvi koji bi sve to strpali pod tepih te žrtve koje pitaju zašto je čekao do sada

Dokumenti objavljeni na stranicama datiraju od 1966. godine do danas, a riječ je priznanjima seksualnog maltretiranja, pismima i optužbama. Velika većina imena žrtava zlostavljanja su zacrnjena. Američki mediji pišu kako je riječ o mučnim i šokantnima dokumentima u kojima se otkrivaju detalji zlostavljanja djece od strane svećenika.

Kardinal Francis Eugene George (77), nadbiskup u Chicagu, odlučio je “očistiti ormare od kosturâ” prije svoga skorog odlaska u mirovinu (nasljednik Blase Joseph Čupić imenovan je 20. rujna, ali će biti ustoličen 18. studenoga). Kardinal George je na mrežnu stranicu svoje nadbiskupije ( http://docinfo.archchicago.org/ ) bez ikakve prisile dao “iskrcati” više od 15.000 stranica dokumenata koji se odnose na 36 svećenika, od reda optuživanih za spolno maltretiranje malodobnika, barem jednom, pod uvjetom da je optužba bila potkrijepljena dokazima.

Dakle, očišćenih od onih svećenika koji bi eventualno bili samo žrtve kleveta. Ali svećenicima koji su s razlogom optuženi (i uglavnom zabašureni) objavljen je cijeli fascikl: sva pisma upućena njima, sva pisma od njih zaprimljena – i sve optužbe na njihov račun, neke sročene desetljećima nakon napastovanja, kad je žrtva smogla snage shvatiti da nije ona krivac, a neke odmah nakon nekoliko dana (kako su obično reagirale bijesne i očajne majke).

Početna stranica dokumenta s imenima svećenika

Neka imena (osobito žrtava) zacrnjena su, radi zaštite privatnosti. Neki su svećenici izostavljeni (npr. o. Edward Maloney, čiji su dokumenti pošteđeni objavljivanja jer to je bio dio njegove pogodbe s javnim tužiocem). Ali i ono što se čita mjestimice je i mučno i grozno.

Moralna bijeda

Posrijedi su dokumenti od 1966. do 2013., dakle kada su nadbiskupi bili i Georgeovi prethodnici kardinali Cody i Bernardin.

Ima tu svega: kopija službenih dopisa otipkanih strojopisom, bilježaka ili pisama tintom, cedulja. I cijelo more jada i moralne bijede svećenika koji se nisu ustručavali ni u samoj sakristiji skinuti do gola pred raspelom i pohotno drpati 8-godišnjeg dječaka, na sam Badnji dan, kao što je učinio Daniel McCormack, optužen za napastovanje ukupno trojice malodobnika. U Fernandelovim filmovima o don Camillu raspelo je govorilo, a u Chicagu (i još kojegdje, na žalost) ostajalo je nijemo, jer nema drugoga glasa ako ne odjekuje u duši vjernika. Jadni Krist. Jadna djeca.

Nadbiskupija u Chicagu već je isplatila više od 130 milijuna dolara (više od 100 milijuna eura) u nagodbama sa žrtvama svećenika pedofila.

Već ranije, u siječnju, kardinal George je objavio oko 6000 stranica dokumenata o 30 svećenika pedofila, ali tada to nije bila njegova slobodna volja, nego obaveza koju je preuzeo nagodbom sa chicaškim tužiocem Jeffom Andersonom.

Ovaj put je kardinal – barem sada – odlučio izložiti svoju savjest, napisavši na Mreži i ovo: “Ne možemo izmijeniti prošlost, ali se nadamo da možemo ponovo izgraditi povjerenje kroz pošten i otvoren dijalog”. I dodao: “Spolno zlostavljanje djece je zločin i grijeh”.

Shematski prikaz zločina svećenika u kojem uz ime stoji i vremenski period kada su se zločini događali

Na žalost, to nije bilo shvaćeno, ili barem primijenjeno, dok sudovi u Americi (a tek zatim u Irskoj, Njemačkoj, Poljskoj, čak i u Italiji) nisu počeli kažnjavati svećenike zločince, ponegdje i njihove biskupe zbog zataškavanja, i dok nisu – osobito u Sjedinjenim Državama – udarili katoličke dijeceze nesmiljeno po džepu, ondje gdje se oprost ne dobiva tek pokorom i molitvom, nego materijalnom štetom, tolikom da se probudila i savjest.

Ljudsko licemjerje

Nevjerojatna isprepletenost prijekora, licemjerja i zataškavanja izrazito je vidljiva, na primjer, iz fascikla o. Gregoryja Millera, koji je pun pohvalnih pisama kojima je praćeno njegovo napredovanje u nadbiskupijskoj hijerarhiji, ali i brojnih prijekora. Tako se na jednoj od stranica njegova dosjea ( http://docinfo.archchicago.org/static/pdfs/docs/miller_gary_m-aoc_017852-018126.pdf ) nalazi sažet opis kako je o. Miller

“u svom stanu u rektoratu naveo XX-a da skine svoju odjeću; i o. Miller je skinuo svoju odjeću i stekao erekciju; o. Miller je svojom rukom pomilovao XX-ovu nogu dvaput, onda je položio svoju ruku na XX-ov trbuh i počeo je pomicati prema njegovu genitalnom području…”.

Ostatak je izostavila arhidijeceza, očito smatrajući da je i ovaj opis dovoljan i da ne treba draškati eventualni pedofilski voajerizam čitalaca dokumenta koji je postao javan. Iako je još 2004. u njegov dosje unesena opaska o nepodobnu ponašanju s malodobnicima, ipak je kancelar
Nadbiskupije Jimmy Lago 2008. uputio pismo u Jolliet u Illinoisu informirajući (zapravo: dezinformirajući) tamošnjeg župnika da na ručun o. Millera nema nikakvih optužbi za nepodobno ponašanje, odnosno, u drugom pismu, da je “osoba dobroga moralnog karaktera i reputacije”. Mašallah! Tek 2012. je Milleru zabranjeno da ostane nasamo s osobom mlađom od 18 godina i da ulazi u školu. A prve optužbe na njegov račun datiraju iz školske 1972.-1973. godine dok je bio kapelan u župi South Byron.

Tek je 2012. Miller pitao, neobaviješten ispovjednik, a “što je to spolno zlostavljanje” i izrazio čuđenje što to mogu biti “i druge radnje, a ne samo penetracija”. Kao da mu je Clinton bio kateheta.

Nisu dečkići nego curice bile mete oca predatora Williama Lupa (“lupo” je vuk na talijanskome, a mjesnim crvenkapicama šuma se, neočekivano, otvarala u župi). Otac Lupo je optužen da se ukazao posve gol u krevetu 14-godišnjoj djevojčici, a djelomično obnažen drugim dvjema tinejdžericama blizu svog tuša pored spavaonice, te da se kroz otprilike šest godina “strastveno grlio i ljubio” s najmanje trima adolescenticama.

Ugodno s korisnim je spajao o. Joseph Savage ( http://docinfo.archchicago.org/static/pdfs/docs/savage_joseph_e-aoc_019941-020099.pdf – opet nomen est omen: na engleskome njegovo prezime znači: Divljak). Dečke je ne samo silovao (u smislu da ih je navodio na radnje izjednačene kazneno sa silovanjem, jer nisu bili ni u dobi ni u situaciji da samostalno odlučuju o stupanju u spolne odnose), nego ih je slao u pljačku po obližnjim episkopalnim (tj. anglikanskim) crkvama odakle su mu donosili oltarske i ine dragocjenosti. Ne, nije suspendiran, nego je distribuirajući Presvetoga dočekao i zlatnu misu dok mu je nadbiskup bio kardinal John Patrick Cody.

Udar na Krista

Uostalom, koga zanimaju ostali podaci – slobodan mu je pristup na Internet.

Kardinala Georgea sada neki na sva usta hvale, jer je širom otvorio vrata arhiva i izložio javnosti podatke. Malo ih je, uistinu, koji su se usudili to učiniti.

Ima, naravno, i onih koji mu tu njegovu odluku vrlo otvoreno zamjeraju. S jedne strane to su tzv. tradicionalisti, koji smatraju da svaki takav otkriven skandal umanjuje prestiž i samoga Krista, ne samo Njegove Svete Crkve (iako je apsolutno bogohulno povezivati Isusa i njegove riječi sa svinjarijama i zločinima počinjenima u njegovo ime ili pod okriljem njegove Crkve, kao što je jasno i odrešito, uz dlaku nekim uplašenim kardinalima, pa i svome nasljedniku, rekao sv. Ivan Pavao II. o Pepelnici za Velikog jubileja Svete 2000. godine). Oni insistiraju da se prljavo rublje pere u familiji, a da se javnosti, i vjerničkoj i inoj, smije pokazivati samo blistava fasada, na ponos vjernih i na zavist svih ostalih.

S druge strane to su same žrtve i njihove udruge. David Clohessy, ravnatelj Mreže preživjelih žrtava svećeničkih spolnih zlostavljanja (SNAP), prigovara da su sva ta obavještenja morala biti objavljena godinama ranije, da su se i kardinal George i ostala njegova braća u biskupstvu morala koncentrirati prvenstveno na žrtve i njihovu zaštitu i rehabilitaciju (kao što je u svim prilikama govorio vidno potreseni papa Benedikt XVI.), a ne prvenstveno na reputaciju i izbjegavanje sudskih tužbi.

Pranje prljavih gaća

Uostalom, papa Frane je već prošle godine u svibnju, tek što je stupio na dužnost, imenovao posebno ad hoc Povjerenstvo za zaštitu malodobnih, te je i u toj stvari, kao i u mnogo čemu inome, izrazito i uporno insistirao na otvorenosti i javnosti, što razjaruje pobornike zatvorenih vrata i internog “pranja prljavih gaća”.

Kardinal George je imenovao posebnog savjetnika za slučajeve zlostavljanja Johna O’Malleyja, koji je Associated Pressu izjavio da je kardinal nadbiskup htio da sve bude objavljeno dok je on još na dužnosti.

“Zanovijetala” kažu da je bilo bolje da je to učinio netom je stupio na dužnost, 1997., a ne sada kada je napušta.

Što se tiče Hrvatskog zakona…. pogledajte u VIDEU:
 

 

 
(jutarnji, index, youtube.com/uredio: nsp)

Još jednom su vremenski uvjeti iz prve ruke pokazali da teorija zavjere globalista, elite i manipulatora u svezi Globalnog Zatopljenja ne drži vodu.

Natrag u prošlost 2009. godine, globalist Al Gore je hrabro izjavio da bi “cijeli sjever i polarna kapa mogla ostati potpuno bez leda u idućih pet do sedam godina”. Pa, to ispada da je laž, uz gotovo sve drugo što je Al Gore pričao. Istina je da polarna kapa zapravo raste. Ona je za 50% posto veća nego što je bila u ovo vrijeme prošle godine!

I kao što ćete pročitati u nastavku, šokantno izvješće UN-a koji je nedavno procurilo u javnost pokazuje da se planet nije zapravo zagrijavao u posljednjih 15 godina. Dakle, ako ste ostali bez daha slušajući predviđanja da će “globalno zatopljenje” uskoro donijeti apokalipsu, možete prestati brinuti.

S druge strane, tu je sve veća zabrinutost o tome što će “globalno hlađenje” će uskoro napraviti na planeti kako smo svjedočili i počeli trpiti početak najhladnijih zima u zadnjih nekoliko desetljeća.

Zahvaljujući neobično mirnom solarnom ciklusu i neobično velikom broju vulkanskih erupcija, globalne temperature padaju. A ako to hladno vrijeme potraje, moglo bi dovesti do masovnih globalnih problema. Razdoblja vrlo niskim temperaturama kroz povijest su rezultirala masovnim neuspjesima kod usjeva i pojavom brojnih gladi na planetu. Može li se to desiti uskoro nama?

Donosimo 16 znakova da je “globalno zatopljenje” bila laž i da smo sada ušli u razdoblje globalnog hlađenja …

1. Prema izvješću UN-a koje je procurio u javnost, apsolutno je potresla vjernike “globalnog zatopljenja”, zemlja se nije zagrijala značajnije u posljednjih 15 godina.

2. Količina leda koja pokriva Arktik je porasla za 50% posto u odnosu na isto vrijeme u 2012.

3. U samo tjedan dana krajem studenog, kombinacija od 1000 novih rekorda niskih temperatura i sniježnih padalina je zabilježena u Sjedinjenim Državama.

4. U samo tjedan dana u prosincu, kombinacija od 2000 novih rekorda niskih temperatura i sniježnih padalina je zabilježena u Sjedinjenim Državama.

5. Dana 15. prosinca, 53% posto u Sjedinjenim Država je bilo prekriven snijegom. To je najviša razina na ovaj datum u posljednjih 11 godina.

6. Snježna oluja koja se prostirala više od 1.000 milja udarila je u Novoj Engleskoj u nedjelju.

7. Neka područja New Yorka su zatrpana sa oko šest metara snijega prije nekoliko dana.

8. Chicago je iskusio najhladnije temperature u prosincu u gotovo 20 godina.

9. Dana 7. prosinca, grad Eugene, Oregon je zabilježio najnižu temperaturu od 11. prosinca 1972.

10. Prije nekoliko dana, tri metra snijega su zatvorile ceste u Jeruzalemu. To je najgora snježna oluja u Izraelu od 1953.

11. Gust snijeg je pao i na dijelove Saudijske Arabije. To se smatralo iznimno neobično.

12. Nedavni snijeg u Turskoj je bio toliko velik da je zatvorio 900 prometnica.

13. Temperature su pale tako nisko da su neke sirijske ratne izbjeglice umirle od hladnoće.

14. Kairo, Egipat je upravo dobio prvi snijeg u posljednjih 100 godina.

15. U Kanadi je bilo tako hladno da su nedavne Arktičke Zimske Igre u biatlonu bile prisiljene se održati u zatvorenom prostoru .

16. Prema NASA-inim satelitskim podacima, temperatura od minus -135 stupnjeva celzijusa je zabilježena na Antarktiku još u srpnju.

Zašto se sve ovo događa?

Pa, broj jedan faktor koji utječe na našu klimu je divovska vatrena lopta koja se zove Sunce oko koje se naš planet vrti. Nedavno je objavljemo da je solarna aktivnost pala na najnižu razinu u poslijednjih 100 godina. Slijedi citat članka sa Space.com koji je nedavno opisao ono što se trenutno događa …

Sunčevi trenutni današnji ciklus prostor-vrijeme je anemičan u posljednjih 100 godina, kažu znanstvenici.

Naša zvijezda je sada na “solarnom maksimumu”, vrhuncu faze svoje 11-godišnje ciklusa aktivnosti. No, ovaj solarni maksimum je slab, a ukupni trenutni ciklus, poznat kao Solarni Ciklus 24, dočarava usporedbe sa slavnim slabašnim Solarnim Ciklusom 14. u ranim 1900-ima, rekli su istraživači.

“Nitko od nas živ nikada nisam vidio tako slab ciklus. Tako da ćemo naučiti nešto”, Leif Svalgaard Sveučilišta Stanford je rekao novinarima danas (11. prosinca) na godišnjem sastanku Američke geofizičke unije.

Drugi faktor koji je uzrok svega ovog hladnog vremena je dramatičan porast vulkanske aktivnosti.

Kroz ljudsku povijest, vulkanske erupcije su proizvele neke od najhladnijih zima ikada zabilježenih, a 2013. je svjedočila rekordnom broju vulkanskih erupcija. Čini se da nešto događa u zemljinoj kori. Mainstream mediji ne govore o tome puno, ali danas vidimo zapanjujući porast vulkanske aktivnosti diljem planeta.

Istina je da vulkani mogu utjecati na našu klimu daleko više nego što je moglo normalno ljudsko djelovanje iakda. Kad ogromna količina vulkanskog pepela biva izbačena u atmosferu, to može imati veliki utjecaj na globalnu temperaturu, a posljedice mogu biti vrlo dramatična. Sljedeći povijesni primjeri dolaze iz Wikipedije …

Učinci vulkanske erupcije na nedavnim zime su skromne u povijesnom mjerilu, ali kroz povijest su bile značajne.

Nedavna, 1991. eksplozija Mount Pinatubo, stratovulkan na Filipinima, prouzročio je pad globalne temperature za oko 2-3 godine.

U 1883., eksplozija vulkana Krakatau stvorila je zimske uvjete. Četiri godine nakon eksplozije je bilo neobično hladno, a zima 1887-1888 je uključivala snažne snježne oluje. Rekordne snježne padaline zabilježene su tada u cijelom svijetu.

1815. erupcija planine Tambora, a stratovulkan u Indoneziji, prouzrokovao je sredinom ljeta mraz u državi New York i snijeg u lipnju na području New Englanda i Newfoundlanda i Labradora, kod kojih je ta godina postala poznata kao “godina bez ljeta” – 1816.

Bilješka koju je napisao Benjamin Franklin 1783. okrivila je neuobičajeno hladno ljeto 1783. zbog vulkanske prašine koja je dolazila iz smjera Islanda, gdje je erupcija Laki vulkana ispustila ogromne količine sumpornog dioksida, što je rezultiralo smrću mnogo otočne stoke i katastrofalnoe gladi u kojoj je poginula četvrtina islandskog stanovništva. Temperatura sjeverne hemisfere je pala za oko 1°C u godini nakon erupcije vulkana Laki.

U 1600., vulkan Huaynaputina u Peruu je eksplodirao. Studije su pokazale da je 1601. bilo jako hladno.

Rusija je imala razdoblje svoje ​​najgore gladi u 1601-1603. Od 1600 do 1602., Švicarska , Latvija i Estonija su imale iznimno hladne zime. Berba grožđa za vino je kasnila 1601. u Francuskoj, i u Peruu i Njemačkoj, proizvodnja vina je te godine propala. Stabla breskve su tada cvjetala kasno u Kini, a jezero Suwa u Japanu je bilo zamrznuo, jako rano te godine.

Tako da mi sada idemo prema sličnom vremenskom razdoblju?

Da li će niže temperature dovesti do masovnih propadanja usjeva i raširene globalne gladi?
 

 
(preveo: mag. Alfred Bošković / uredio: nsp)

Kako je Einstein uništio fiziku? Je li Albert Einstein bio najpametniji čovjek i najveći znanstvenik koji je ikada živio? Milijuni ljudi vjeruju kako je odgovor na ova pitanja potvrdan. Ali Roger Schlafly ima potpuno drugačije mišljenje kojim smanjuje značaj najpoznatijeg znanstvenika XX stoljeća

Zašto?

Schlafly predstavlja uvjerljive dokaze da su drugi vodeći fizičari i matematičari prije i uporedo s Einsteinom, napravili jednako važne pomake u teoriji relativnosti i srodnim područjima. Što više, Schlafly sugerira kako je Einstein ukrao od drugih znanstvenika ideje koje su tako postale Einsteinova najveća otkrića.

Je li Einstein doista bio toliko veliki znanstvenik?

Službena priča glasi ovako:

Albert Einstein, mladi činovnik u Švicarskom uredu za patente, je u jednom potezu potpuno transformirao fiziku iz statične trodimenzionalne znanosti u četvorodimenzionalni, zapanjujući univerzum prostora i vremena, kroz briljantni i samostalni “eksperiment misli” koji uključuje gravitaciju, kretanje, prostor i vrijeme.

Einstein je također napravio pothvat bez presedana koji uključuje razumijevanje prirode svjetlosti i energije, i on je bio prva osoba koja je shvatila ekvivalenciju između energije i mase. Einsteinova otkrića, ne samo da su transformirala modernu fiziku, već su oblikovala način na koji shvaćamo svemir.

Schlafly se s ovim stajalištem u potpunosti ne slaže:

“Sve je to mit. Einstein nije izmislio teoriju relativnosti, točnije nije ni izmislio većinu ostalih stvari koje mu se pripisuju. “

Schlafly je ovakvim stavovima stvorio vrlo hrabar i uvjerljiv slučaj.

Roger Schlafly je impresivnom količinom podataka zaokružio spomenutu tematiku, zahvaljujuci doktoratu na polju električnog inženjerstva s Princetona i doktorata iz matematike sa Sveučilišta Kalifornije – Berkeley. On je predavao na Sveučilištu u Chicagu i na Sveučilištu Kalifornije u San Cruzu, gdje živi i radi dan danas.

Schlafly može bez problema raspravljati o čestičnoj fizici, teoriji relativnosti i kvantnoj teoriji s najboljim znanstvenicima iz ovih područja, on je u stanju analizirati vektore, bozon, teoriju struna (string theory) – koju prezire, simetriju (koja ga privlači) i Kuhnovo preokretanje paradigmi (koje ne može podnijeti), i brojne druge znanstvene kerefeke. Schlafliy je pomalo nalik na “Einsteina”, iako bi najvjerojatnije odbio takvu usporedbu i smatrao bi ju krajnje neinteligentnom.

Schlafly revidira radove impresivnih (iako zaboravljenih) matematičara i fizičara koji su doprinijeli za vrijeme i prije ere u kojoj je djelovao Einstein.

Kratka ali fenomenalna lista imena koje je spomenuo, uključuje francuskog matematičara i dobitnika Nobelove nagrade – Henri Poincaré-a (kojeg je britanski filozof Bertrand Russell nazvao najvećim čovjekom kojeg je izrodila Francuka), pionira nizozemske fizike i dobitnika Nobelove nagrade – Hendrik Antoon Lorentz-a, i škotskog fizičara i matematičara – James Clerk Maxwella.

Prema Schlaflyjevim otkrićima, Maxwell je prvi stvorio kovanicu “relativnost” i bio je prva osoba koja je objasnila teoriju relativnosti povezujući masu i energiju. Maxwell je napisao znanstveni rad u dva masivna toma 1873. godine s naslovom: „Treatise on Electricity and Electro-Magnetism“ koji je po mišljenju Schlaflijevom generirao “najvažnije formule u povijesti znanosti.”

Schlafly tvrdi slijedeće: “Poincaréove naknadna rasprava o relativnosti je stvorila teoreme koje su bili matematički identični Einsteinovim, a većina njegovog rada je napravljena prije radova koje je navodno stvorio Einstein. Lorenz i Poincare su stvorili svaki najvažniji aspekt teorije relativnosti, i sve radove na ovu temu su objavili daleko prije Einsteina.”

Pa ipak svi ovi važni ljudi iz svijeta znanosti su uglavnom zaboravljeni dok je Einsteinova reputacija dosegla demagoški status.

Zašto je to tako?

E = MC ²

Mladi Albert Einstein ne samo da je živio u vrijeme eksplozivnog rasta znanosti i teoretske fizike, već ga švicarski ured za patente zaposlio kao fizičara da bi lakše odobravao patente na istom polju, što mu je dalo direktnu mogućnost da prvi baci pogled na nova znanstvena otkrića. U isto vrijeme Einstein postaje svjestan važnosti intelektualnog vlasništva i autorskih prava.

Einsteinova poznata formula E = MC ² je, na primjer, u stvari objavljena od strane Olin de Prett u nepoznatom talijanskom žurnalu i to dvije godine prije nego li je Einstein proglasio svojom izmišljotinom. Također moramo napomenuti kako je Einstein tvrdio kako je kompletna teorija plod njegovog samostalnog rada te kako je bez ičije pomoći došao do nje. Schlafly pokazuje kako je Poincare također publicirao teoriju relativnosti prije samog Einsteina.

I zaista, Schlafly tvrdi da je Einstein “posudio” mnoge ideje od drugih znanstvenika, a koje je proglasio svojim vlastitim idejama, uključujući i postulat da je brzina svjetlosti konstantna, kao i posebnu relativnost, ideja da su energija i masa razmjenjive (E = MC ²).

“Einsteinovo razumijevanje specijalne relativnosti je inferiornije od Poincareovog. Svaki esencijalni dio specijalne teorije relativnosti, je Poincare bolje i uspješnije objasnio, iako je Einstein imao iste ideje, Poncare ih je ranije objavio od Einsteina.“

Pa vi se šalite gospodine Schlafly!

Ne, ovo nije šala.

Prema Schlaflyjevim saznanjima, otkriće specijalne teorije relativnosti je izašlo na svjetlost dana puno prije Einsteinovog objavljivanja 1905. Dokazi o znanstvenim procesima koji su prethodili objavljivanju specijalne teorije relativnosti su puno brojniji nego što se to smatra. To može objasniti zašto Einstein nije dobio Nobelovu nagradu za rad o relativnosti, točnije on nije ni izmislio kovanicu “relativnost” niti je bio prva osoba koja je napravila saznanja o samoj relativnosti.

U stvari, H.A. Lorentz je 1902. dobio Nobelovu nagradu zbog rada na teoriji relativnosti, a to se dogodilo tri godine prije nego što je Einstein objavio prvi znanstveni rad o istoj temi. Tek 1921. je Einstein dobio Nobelovu nagradu za doprinos razumijevanju fotoelektričkog efekta.

Bez obzira na dokaze, Einsteinovih pet radova koji su objavljeni 1905. godine se smatraju revolucionarnim. Ali pitanje ostaje: da li su ideje isključivo njegove? Schlafly tvrdi da nisu, i za to ponovno daje brojne dolaze. Schlafly tvrdi kako je Einstein konstantno pozajmljivao ideje drugih znanstvenika bez da im je odao priznanje za to.

Schlafly pokazuje kako je koncept kretanja i vremena kao “četvrte-dimenzije” prethodio Einsteinu za cijelo desetljeće. H.G. Wells je spekulirao o ovom konceptu u noveli pod imenom “The Time Machine” koja je izašla 1894. godine. Schlafly kaže kako je sledeće godine Lorentz napisao znanstveni rad u kojem je “predložio koncept lokalnog vremena za objekt koji se giba.” Poincare je napisao dva znanstvena rada, jedan 1898. godine i još jedan 1900. godine u kojima istražuje odnose između kretanja i vremena.

Schlafly citira dijelove iz knjige izdane 2005. pod nazivom: “Henri Poincare and Relativity Theory” – “Henri Poincare i teorija relativnosti” koju je napisao ruski fizičar A.A. Logunov, u kojoj se Logunov žali na Einsteinove sljedbenike koji su ga uporno precenjivali dok su u potpunosti ignorirali Poenkareove zasluge.

Nama je poznato iz publikacija Einsteinovih pisama kako je odbijao priznati zasluge svojoj prvoj ženi koja je mu je pomogla u stvaranju specijalne teorije relativnosti. Također je odbio priznati zasluge svima drugima od kojih je posuđivao ideje. Njegova prva žena fizičarka Marija Marić je surađivala s Einsteinom na istraživanjima o relativnosti.

Kasnija izdanja Einsteinovih radova uopće u sebi nemaju spomene o referencama na druga istraživanja, pa ipak pisao je pisma u kojima se žalio kad god nije dobio ono što je želio. Einstein je koristio medije i novine sa vijestima kako bi promovirao sebe, on je to radio mnogo više nego li i jedan današnji znanstvenik. Do kraja života je Einstein nastavio ignorirati originalne izvore svojih radova kao i sve ljude koji su doprinijeli njegovim istraživanjima.

Pa ipak, nakon što je Einstein dobio Nobelovu nagradu, on je sav novac koji je dobio od Nobelove zaklade predao svojoj bivšoj ženi Mariji Marić, no postoje indicije da je to uradio samo da bi dobio razvod.

Zbog svega navedenog Schlafly tvrdi kako je Einstein plagijator te smatra da je njegov znanstveni rad objavljen 1905. toliko precijenjen da se ne može usporediti ni s jednim drugim slučajem:

“Ni jedan drugi znanstveni rad se nije toliko hvalio, pa ipak on je potpuno nečasno neoriginalan. Einstein definitivno zaslužuje znanstvene pohvale, ali uglavnom zbog rafiniranja tuđih znanstvenih ideja.”

Na kraju, Schlaflyjevi navodi mogu potvrditi od strane nepristranih povjesničara znanosti, ako oni uopće postoje. U međuvremenu, Schlafly je predočio izuzetno snažne dokaze koji prkose široko rasprostranjenom stanovištu o tome da je Einstein potpuno sam izmislio monumentalna znanstvena otkrića.

Knjiga ‘Kako je Einstein uništio fiziku’ ne piše samo o Einsteinu kao čovjeku, već raspravlja i o tome kako su nastale globalne promjene u fizici zahvaljujući određenim radovima koji su napravljeni u posljednjem stoljeću. U knjizi također otkrivamo kako je nastao kult oko Einsteina i koliko isti kult nastavlja utjecati na modernu znanost i to u negativnom smislu. Schlafly tvrdi da je isti doveo do bespotrebnog uskogrudnog teroriziranja koje često ne vodi nigdje.

Einstein je novi Aristotel. Fizičari vole ismijavati Aristotela zbog njegove nekvantitativne teorije fizike, zbog njegovih misaonih eksperimenata, zbog njegovog nedokazanog realizma, i zbog njegovih (navodnih) pokušaja da objasni svijet prema onome kako je zamišljao taj isti svijet, a ne prema onome kakav je. Najvažnije od svega, ismijavaju se Aristotelovi sljedbenici jer su idealizirali svog učitelja i zbog toga jer su ga slijepo slijedili.

Aristotel je bio veliki genij, Aristotelovo rezoniranje je bilo iznimno utjecajno preko jednog tisućljeća. No Einsteinova slava je bazirana na radovima drugih ljudi, a njegova ostavština je zasnovana na praćenju nenaučnih snova. Danas se Einstein idealizira više nego li se Aristotel ikada idealizirao. Einsteinovi obožavatelji su od njegovih radova napravili subjekt koji je sterilniji od tisućljeća stare Aristotelove fizike.

Srednjevjekovni su monasi debatirali o tome koliko anđela može plesati na vrhu pribadače. Moderni teoretičari fizike nisu napravili nešto takvo, ali su pisali znanstvene radove koji su podjednako bedasti. Na primjer, pisali su radove o alternativnim svemirima, gubitku informacija u crnim rupama, dodatnim dimenzijama, i Boltzmannovim mozgovima. Većina njih je preokupirana teorijom struna, koja u stvari nema veze sa stvarnim svijetom. I svi oni tvrde kako prate Einsteinove snove.

Jedan popularni balon od sapunice koji po Schlaflyju potpuno vodi na pogrešan zaključak je formula koja uključuje odnose mase i energije, ta famozna jednadžba glasi E = MC ². Schlafly tvrdi kako su se oko te jednadžbe stvorili široko rasprostranjeni pogrešni zaključci. Povezivanje ove formule s projektom Manhattan iz Drugog svjetskog rata (u kome je stvorena atomska bomba) je jedan takav primjer.

E = MC ² nije čak ni bila potrebna za stvaranje atomske bombe. U njoj nema ni jednog traga o tome kako bi se trebao cijepati atom, ili kako stvoriti nuklearnu lančanu reakciju, ili bilo koji drugi potreban korak koji bi pomogao u stvaranju atomske bombe. Relativnost nije potrebna čak ni da bi se razumio način na koji se energija oslobađa iz urana ili plutonija unutar bombe, jer se ovako otpuštanje energije uveliko shvaća uz pomoć istraživanja na polju elektromagnetizma ….

Predviđanja o masi unutar domene relativnosti je ispitivao i testirao Njemački fizičar Walter Kaufmann 1901., godine, točnije prije nego li je Einstein išta napisao.

Schlafly, također objašnjava kako je HG Wells, a ne Einstein, prvi publicirao rad u kojem se spominje ideja o atomskoj bombi.

Schlafly nas podseća da je Einstein proveo većinu svog znanstvenog istraživanja, radeći na “velikoj ujedinjenoj teoriji” fizike koja nikada nije urodila plodom. On također navodi kako su mnogi današnji fizičari jednako afektirani s Einsteinovom ambicijom s namjerom stvaranja preokreta u paradigmama, što bi ih pak katapultiralo na znanstveni pijedestal.

Schlafly vjeruje kako su sve te stvari oštetile znanost jer su u potpunosti zanemarili i zamijenili tradicionalnu praksu “opservacije-hipoteze-ekperimentacije-metodologije” u korist “elitnih intelektualaca koji inzistiraju na dobivanju najvećih pohvala u (često apstraktnim) radovima koji nisu mjerljivi niti imaju racionalne prednosti. “

Iako Schlafly tek nekoliko puta spominje Einsteinovo židovstvo, itekako povezuje ovu činjenicu s obožavanjem Einsteina od strane elitnih medija i akademske zajednice, te je identificira kao “fenomen gurua” što je najbolje vidljivo u knjizi “The Culture of Critique: An Evolutionary Analysis of Jewish Vkljucenost in Twentieth-Century Intellectual and Political Movements” u kojoj je vidljivo na koji su način židovski intelektualci, kao što su; Freud, Boas i Trocki, postali fokus i kultni idoli Židova diljem svijeta.

Sve to se događalo na isti način na koji su karizmatični rabini bili obožavani od strane tradicionalnih Židova. Vid apstraktnog teoretiziranja koji odbacuje metodologiju na temelju opservaciji-hipotezi-eksperimentaciji je jako lako uočljiv u Freudovom teoretiziranja i Frankfurtskoj školi koja je u potpunosti odlučila svoje radove zasnovati na teoretiziranju i nedostatku empirijskih podataka.

U prošloj generaciji smo imali priliku vidjeti kako su Freud-ove teorije potiho i nježno potisnute u kreativnu mješavinu kvazi znanstvenih pretpostavki pomiješanu sa seksualnim fantazijama i terapeutskim prodavanjem magle.

(O ovim temama se već raspravljalo. Dan Michales je u tekstu pod nazivom: “Ethnic Conflict in German Physics” opisao neprijateljstvo između Nijemaca koji su bili privrženi metodologiji opservacije-hipoteze-eksperimentiranja i židovskih fizičara koji su bili “dogmatični” intuitivni, nadasve apstraktni i teoretski.

Nijemci su također bili ljuti na činjenicu da su domaći i strani Židovi nakon završetka školovanja u Njemačkoj, brzo dobivali ogroman publicitet i zasluge za istraživanja koje su preuzeli od njemačkih i drugih znanstvenika. Kevin McDonald je primijetio sličan fenomen u psihologiji, sociologiji i biologiji, te je otkrio slične tendencije u tradicionalnoj židovskoj teologiji:

“Ove grupe vide svijet kroz leće nefalsificirane apstraktne teološke teorije, one su okupljene oko karizmatičnih rabina, dok su “heretici” i ostali nekonformisti protjerani iz tih istih skupina.”)

Židovski izvori

Schlafly malo što govori o nadmoćnim židovskim izvorima koji stoje iza modernog Einsteinovog obožavanja, pa ipak citira Disneya, Time Magazine i New York Times (tri dominantno židovske institucije) s kojima daje primjer konglomerata medija koji su agresivno reklamirali Einsteinovo idolopoklonstvo.

1999. godine je Time proglasio Einsteina “Osobom stoljeća”. Einsteinov popularni status, najvećeg intelekta na planeti, bi se trebao pobliže promotriti i tada bi shvatili da se događa nešto zaista čudno, jer ni jedan drugi znanstvenik u ljudskoj povijesti nije ni izbliza dobio takav tretman. Smatramo li doista da su Einsteinovi doprinosi nauci veći od Newtonovih? Ili smatramo da je “teorija relativnosti” promijenila naš pogled na svijet (ili religiju) kao što je to uradila Darwinova teorija evolucije uz pomoć prirodne selekcije? Ne, Einstein zaista nema tolike zasluge.

Zapravo 99% ljudi smatra da je Einstein bio autor različitih velikih otkrića u fizici, dok ostatak znanstvenika ostaje potpuno nepoznat i bez zasluga. Zašto bi ljudi postali obožavatelji osoba čije pothvate čak i ne razumiju? Nakon svega, čak i ako su neka Einsteinova otkrića (koliko god ona važna ili nevažna bila) imala utjecaja na znanost, ona uopće nisu imala utjecaja niti su imalo transformirala živote običnih ljudi.

Je li obožavanje Einsteina imalo nekakvu drugačiju svrhu? Schlafly nam to ne otkriva.

Osim Einsteina, Schlafly se koncentrira i na brojne ezoterične teorije koje su danas popularne među teoretskim fizičarima. No to zapravo nije način na koji je Einstein upropastio fiziku, osim ako niste pobornici teorije o sub-atomskim česticama. Nemojte se zavaravati, Schlafly-jeva knjiga nije zamjena za uvodni tečaj o fizici.

Ako odlučite pročitati, budite spremni na susret s riječima i konceptima koji uključuje kvarkove, bozone, leptone, vektore, fermione, kvantnu gravitaciju, teoriju struna (za koju Schlafly smatra da je apsurdna i gubitak vremena), super simetriju i paradigme kvantne mehanike od kojih boli glava.

Što se tiče kultiviranja Einsteinove vrhunske reputacije, Schlafly postavlja pitanje “Zašto?” Bez da na njega pokušava odgovoriti.

Schlafly besprijekorno dokazuje kako je Einstein imao mnoge pomagače, te da je njegov osobni život bio sve osim svetačkog. U stvari, prema podacima dva biografa (Roger Highfield i Paul Carter) Einstein je bio serijski ženskar koji je napustio barem jedno od svoje djece. Doduše, Einsteinove se ljubavne avanture ne mogu usporediti s onima recimo Dr. Martina Luthera Kinga ili JFK-ja, no pametni profesor svakako nije bio besprijekorni svetac. Einstein je u potpunosti uživao u seksualnim povlasticama jer je bio svjetski poznata osoba.

Je li Einsteinova veličina i priznatosti kultivirana na način daleko od shvaćanja obična čovjeka?

Židovski genije

Einstein je najprominentniji židovski znanstvenik u cijeloj povijesti. Od njegove smrti koja se dogodila prije pola stoljeća, njegov status je neprekidno rastao. Einstein je sebe opisivao kao socijalistu, anti-nacionalistu, i predanog cionistu – točnije prezentirao je stajališta koja su bila prevladavajuća među Židovima za vrijeme njegovog života. Schlafly nas podsjeća kako je Einstein također bio komunistički simpatizer te ga osuđuje da je bio egomanijak.

U normalnom svijetu bi Einsteinova kolekcija simpatija i filozofija mogla stvoriti po koju kontroverzu. Ako je neko znanstveni genij to ne znači da je ta ista osoba i politički genij. No u današnjem “politički ispravnom” univerzumu, Einsteinova stajališta (i kontroverze) dobivaju uglavnom neosporne pohvale.

Einstein je postao nedodirljiva ikona i monumentalni simbol židovske intelektualne superiornosti. Kad tome dodamo i “navode” kako je Einstein pobjegao iz nacističke Njemačke, bez obzira što je on iz Njemačke izašao bez ikakve drame i problema, počinjemo se pitati, tko se zapravo treba zamarati nepotrebnim detaljima?

Evo što o pedigreu i karakteru Albert Einstein-a piše židovstvom opsjednuta web-stranica (JewOrNotJew.com):

Imali smo Leonardo da Vinci-ja. Ne možemo ništa reci protiv Newtona. Thomas Edison je bio velikan. Arhimed, Pitagora, Aristotel, Platon i Sokrat, sve su geniji iz prošlosti. Kopernik? Galileo? Descartes? Ne, hvala. Mi imamo Alberta Einsteina …. najpametnijeg čovjeka koji je ikada živio na planeti.

Imenica “genije” se danas olako koristi. Nogometni treneri su genijalci! Filmski redatelji su geniji! Bilo tko s imalo IQ-a je genije! Ova riječ je izgubila svoje značenje. Ali se necemo raspravljati o semantici, mi ćemo ovdje raspravljati o tome da li je netko Židov ili nije.

Albert Einstein: Genije. Židov.

Ali zašto bi netko bi netko dobio tako velike počasti? Svi dokazi koje će vam ikada biti potrebni se mogu dobiti iz jednog Einsteinovog citata:

“Židov koji negdje usput izgubi svoju vjeru, ili koji usput pokupi neku drugu, je još uvijek Židov.” Osim toga ako su nacisti nečiji rad proglasili “židovskom fizikom”, ako je netko odlučio podržati državu Izrael bez da je njen građanin, neko ko je postao prototip za toliko korištenu riječ “genije” zasigurno zaslužuje najvece počasti.

Albert Einstein: najpametniji čovjek koji je ikada živio na planeti. Židov.

Jasno nam je da su tvorci teksta na web stranici JewOrNotJew.com ne samo ‘ludi’ za Židovima već da jako vole Einsteina i državu Izrael – te da su prihvatili radikalnu definiciju riječi “Židov.” Što se tiče ljudske rase, čini se da ona ima različita mišljenja o svemu tome.

Ovi obožavatelji pasmine se najvjerojatnije nalaze na kakvoj listi za promatranje poneke vladine agencije, naravno ako one nisu s židovskim predznakom. No ako su oni Židovi onda je to po njima fenomenalno!

Einsteinovi obožavatelji govore na široko i na daleko o židovskom identitetu, etnocentrizmu i trenutnoj židovskoj moći. Oni nas također obavještavaju o stanju američke kulture.
 
(vestinet (The Bellarmine Report)/uredio:nsp)

Barack Obama: “Sjedinjene Američke Države su napokon polako izašle iz krize, dok Europa još tone!”

Stopa ubojstava u financijski uništenom istočnom dijelu grada St. Louisa danas premašuje nacionalni prosjek za čak sedamnaest puta. Ovo je najveći prosjek u cijelom SAD-u, a državni odvjetnik Wiggington sve uspoređuje s Divljim Zapadom. Kako je i policiji srezan budžet za dodatnih 33%, teško je očekivati bilo kakav napredak.

Neoliberalni kapitalizam i privatni FED, kao i nedavna recesija i globalna kriza utjecali su na sve države svijeta, a upravo je SAD možda i najlošije prošao – ukoliko pričamo o srednjoj klasi. Izuzev bankara, građani su dodirnuli dno. Detroit je od grada s najvećim BDP-om postao kapitalistička ruševina, a ništa bolje nije niti u Las Vegas-u ili New York-u gdje ljudi žive u ‘alternativnim’ naseljima.

Američki blogeri već se duže vrijeme bave ovim pitanjem, a bloger Investment Watch opisao je cijelo stanje kroz 24 alarmantna znaka da sve ide u krivom smjeru.

1. U Detroitu je čak 70.000 zgrada napušteno ili u ruševnom stanju

Gradonačelnik Dave Bing je tako srušio oko 6.700 opasnih ili napuštenih domova, a nitko nije niti pokušao ostvariti njihovu sanaciju. Do danas se brojka tih nekorištenih zgrada popela na nevjerojatnih 70.000, no nitko ne razmišlja o mogućem korištenju za beskućnike već je jedina opcija rušenje.

2. Jedna trećina površine Detroita (140 kvadratnih milja) je napuštena ili nekorištena

Određeni dijelovi ovog grada tako izgledaju kao Černobil, a očigledno je i da je ekonomska katastrofa utjecajna poput nuklearne. Stanovništvo je palo za čak 25%, a očekuje se još rapidniji pad.

3. Predgrađe Phoenixa prije krize bilo je ‘meka’ građevinskih poduzetnika s cijenom od 90 dolara po  kvadratnom metru zemljišta. Danas je cijena pala na svega 9 dolara

Iz tog razloga i u Arizoni možemo vidjeti ‘gradove duhova’ koji podsjećaju na postapokaliptički SF. Ljudi odavno žive u neljudskim uvjetima, šatorima, kampovima ili podzemnim željeznicama i ne postoji inicijativa za drugačije strategije.

4. Chicago zatvara 54 javne škole

Kolaps budžeta ovog nekad ekonomski iznimno snažnog grada došao je do alarma, pa je jedna od strategija ‘krpanja’ i gašenje škola, što će učenike usmjeriti ka skupim privatnim ustanovama ili školovanju kod kuće.

5. Baltimore je 2013. godine imao proračunski deficit od 3.2 milijarde dolara

Takva činjenica ipak ne zabrinjava lokalne čelnike, pa će se obratiti za bailout službenoj administraciji SAD-a. Na taj način se dug rješava dugom, pa stručnjaci apostrofiraju da s obzirom na troškove ovaj potez neće oporaviti gospodarstvo grada.

6. Stopa ubojstava u financijski uništenom istočnom dijelu grada St. Louisa danas premašuje nacionalni prosjek za čak sedamnaest puta

Ovo je najveći prosjek u cijelom SAD-u, a državni odvjetnik Wiggington sve uspoređuje s Divljim Zapadom. Kako je i policiji srezan budžet za dodatnih 33%, teško je očekivati bilo kakav napredak.

7. Propast predgrađa diljem SAD-a

Statistika je neumoljiva, pa je tako jasno vidljivo kako je u 91 od 100 najvećih predgrađa SAD-a zabilježen veliki pad zaposlenosti koji bi, ukoliko se ovo nastavi, mogao izazvati potpuni slom rubnih dijelova grada i okretanje ka kriminalu.

8. U posljednjih deset godina država Michigan ostala je bez 48% svih poslova vezanih uz proizvodnju

Iz tog razloga se povećanje uvoza ubrzano povećava, pa bi do 2020. veći dio država mogao ovisiti isključivo o tom aspektu što su poražavajuće brojke za trenutnu administraciju.

9. Gotovo 50% sve gradske rasvjete u Detroitu ne radi

Broj od 85.000 gradskih svjetiljki je danas prepolovljen, iz razloga što siromašni dio stanovništva krade žice od bakra i preprodaje ih. To su očajni postupci, pa gradska vlast ipak ima dozu fleksibilnosti iako nema novaca za nadomjestak i popravak.

10. El Centro i Yuma su dosegnuli stopu nezaposlenosti od 25%

To je izuzev nacionalnog rekorda dokaz kako su prigradska područja u kolapsu, što zbog odlaska stanovništva, što zbog sve snažnije stope kriminala.

11. Preko 1.000 ljudi živi u tunelima pod Las Vegasom

Već smo pisali o ovakvim slučajevima, u kojima se stanovništvo istjerano iz vlastitih domova sve češće odlučuje na život u improviziranim naseljima.

12. Nasilni zločini u Oaklandu su se u prošloj godini povećali za 23%

Ukoliko ne brojimo samoubojstva, broj nasilnih zločina sve je veći, a takav moment najvidljiviji je u Oaklandu gdje su dvije velike bande preuzele zakon u vlastite ruke. Tako je samo u drugoj polovici 2012. počinjeno čak 2.000 oružanih pljački. Vlast se ne želi pozabaviti problemom ‘zbog nedostatka financija’.

13. U Oaklandu je tijekom 2012. godine čak 11.000 domova, auta i poslovnih mjesta opljačkano putem provala

To je samo dodatak na gore navedeni podatak, a matematikom dobivamo brojku od nevjerojatne 33 pljačke svakoga dana.

14. Jedinica za antigangstersko djelovanje u Chicagu broji svega 200 policajaca

S obzirom na nedostatak financija, srezan je broj ‘udarnih’ policajaca, pa je tako danas omjer 200:100.000 s brojem policijskih službenika i kriminalaca povezanih uz gangsterske skupine. Samim time je stvoreno plodno tlo za čitav niz kriminalnih aktivnosti.

15. Broj ubojstava u Chicagu jednak je broju ubojstava u cijelom Japanu

Ništa bolje nije niti drugdje, a prosjek ubojstava u Chicagu sličan je onima u Salvadoru, Ruandi, Siera Leoneu ili Zimbabveu.

16. Stopa ubojstava u Flintu, Michigan, veća je od one u Bagdadu

Grad veličine Osijeka kojeg je ‘proslavio’ Michael Moore u prošloj godini imao je 66 ubojstava, što je u postotku veći broj od najgorih svjetskih prijestolnica.

17. Da je New Orleans država, bio bi drugi na svijetu po stopi ubojstava

Kada se gleda postotak ubojstava na broj stanovnika, ovaj razoreni grad bio bi odmah iza Belizea. Ovakvi frapantni podaci samo su plod maćehinske strategije Vlade prema potopljenom području.

18. Meksički narko karteli su proteklih godina djelatnost u SAD-u podignuli za preko 2.000%

U 2006. su meksički narko karteli poslovali unutar 50 različitih gradova u SAD-u s potencijalnim padom, a već 2010. iskoristivši ekonomski kolaps gospodare u čak 1.286 gradova. Današnja brojka je nepoznata i pitanje je samo koliko je ovaj postotak dodatno narastao.

19. Dva milijuna stanovnika New Yorka živi na bonovima za hranu

Brojka je 2007. godine bila na nešto manje od milijun, danas je narasla na preko dva milijuna. To je neposredni dokaz da je mnogima voda došla ‘do grla’.

20. U prošloj godini broj beskućnika u NY-u povećao se za 19%

Dodatni problem je to što ova brojka raste iz godine u godinu, bez potencijalnog pada i rješenja za situaciju. Podzemne željeznice tako postaju sve logičnije rješenje za očajne Amerikance.

21. Svako treće dijete u SAD-u živi bez oca

Osim financijske propasti, SAD-om se širi i obiteljska kriza. Gotovo polovica brakova završava razvodima, a najviše za sve ispaštaju djeca. Roditelji često posežu za samoubojstvima ili odlascima u zatvore.

22. 45% sve djece u Miamiju živi na rubu gladi

Afrika je svima pojam oskudice, no takva praksa sve bliža je i u samom SAD-u. Siromaštvo u najranijoj životnoj dobi jednosmjeran je put ka kriminalnim djelatnostima.

23. U Clevelandu iznad 50% djece živi u potpunom siromaštvu

Još jedan od gradova gdje djeca plaćaju danak bankarskim poigravanjima. Život bez obitelji, hrane i krova nad glavom postaje stvarnost.

24. Detroit je najsiromašniji grad SAD-a, a čak 60% sve djece nema niti dva obroka na dan

Za kraj je ostavljen najdramatičniji primjer. Nekada najbogatiji grad postao je najsiromašniji, ljudi žive u šatorima i pitanje je dana kada će eskalirati nasilje.

Banke bacile SAD na koljena – Život u podzemlju i šatorima, razorene obitelji i samoubojstva kao rezultat deložacija

Iako se mnogi analitičari na prst krivnje uperen prema bankama vade na činjenicu da su ‘ljudi sami potpisivali takve ugovore koji su uzrok deložacijama’, odgovor je daleko dublji. Vlast otvoreno simpatizira banke putem zakona i onemogućavanja zaštite građana, pa se događaju slučajevi kada banke uzimaju nekretnine čak i kada je dug gotovo otplaćen. Unatoč tome što su mnoge banke i investicijske kuće direktno odgovorne za krizu nesavjesnim poslovanjem, malo su ili nikako kažnjene.

Gotovo nevjerojatne brojke objavili su brojni blogeri i britanski The Daily Mail, a tiču se sve većeg broja Amerikanaca koji iz više razloga, najčešće bankarskih deložacija, sele i doslovno žive u napuštenim tunelima podzemnih željeznica, ‘šatorskim gradovima’ ili pak u prirodi, daleko od moderne civilizacije.

Život u podzemlju

Tri grada koja se trenutno ističu po životu u podzemlju su Las Vegas, New York i Kansas City. ‘Tunelski ljudi’, kako su prozvani u medijima, žive pod ulicama velikih gradova i unatoč objavama kako je recesija stvar prošlosti – sve je veći broj beskućnika. Distopijska SF literatura je tako realnost, bez obzira što Zemlju nije zadesila apokalipsa. Kampovi u podzemlju Kansasa su se suočili i s novim problemima jer ih policija nastoji uništiti zbog ‘nesigurnog okoliša’.

Lokalne vlasti pak etiketiraju stanovnike naselja kao ‘zapuštenu sirotinju koja živi u smeću i prljavim pelenama’. S obzirom da su pelene zbilja i pronađene, to je još jedan dokaz očaja jer su obitelji prisiljene odgajati djecu u tom mračnom okruženju. Pretpostavka je da u tunelu samo pod Kansasom živi preko 1.000 ljudi, a grad unatoč agresivnom nastupu nije omogućio nikakav drugi smještaj.

‘Ljudi krtice’ i ‘Trolovi’ žive u mraku, vlazi i gladi

Niti pod Las Vegasom nije bolje. Tamošnji labirint tunela duljine oko 200 milja dom je za 1.000 ljudi koji su nazvani ‘Trolovima’. Bungalovi, šatori i kreveti najbolji su opis ovog prebivališta. U New Yorku je pak u tijeku opća mobilizacija policije u želji da se ljude potjera iz ovakvih podzemnih nastambi. ‘Ljudi krtice’ zbog tih razloga ne žive u organiziranom podzemnom društvu već odvojeno, samotno i skriveno.

NY Post je pisao o tim prostorijama. ‘Njihov svijet je prepun tekućine, uskih prostora, shizofrenih susjeda, gladi, vrućine i hladnoće. U prehrani se oslanjaju na ostatke iz restorana i smeće, a broj im je u protekloj godini narastao za čak 19%’. Tuneli su sve popunjeniji i nastaje stroži režim primanja u ovakve zajednice u mjestima gdje postoji organizirana struktura i upravljanje.

‘Šatorski gradovi’ postali stalno prebivalište

Oni koji nisu pronašli svoje mjesto u podzemlju, žive u daleko većim i organiziranijim ‘šatorskim gradovima’. Ovi tipovi naselja su prije godinu, dvije bili u centru medijskih zbivanja, da bi danas sukladno s propagandom ‘ekonomskog oporavka’ bili u potpunosti ignorirani. Naselja se rapidno povećavaju, a i sve su stabilnija jer žitelji nemaju dugoročne planove o odlasku.

‘Šatorski gradovi’ danas su evoluirali i stanovnici sve češće grade i drvene ili montažne kuće, a lokalne vlasti se protiv toga bore s nedostatkom građevinskih dozvola i racijama. Procjena je da preko milijun djece školske dobi nemaju krov nad glavom, što je porast od nevjerojatnih 57% naspram 2007. godine. No, i ovdje su beskućnici uspjeli doskočiti organima vlasti.

Nomadska automobilska naselja trauma za djecu

Tako je sve prisutniji i novi format gradova sa stotinama kamp kućica i vozila parkiranih u prirodi. Ljudi su posljednje novce ‘iz čarape’ utrošili u stare kombije, automobile i kamp kućice te su nakon deložacija odlučili živjeti u ovakvim nomadskim naseljima. Sociolozi i psihijatri smatraju kako na tisuće djece odrasta u posve novim uvjetima što će se u budućnosti odraziti na sliku Amerike u cjelini.

‘Vršnjaci mi se smiju nakon što čuju da živim s tatom i braćom u kombiju, pa me je sramota tako što i priznati. Srećom, pa me ne zadirkuju, a i to je ionako samo život i činimo ono što činimo. Možda nismo dio ‘vašeg svijeta’, ali ne smatram to zlostavljanjem’, izjavio je u intervjuu dječak pod imenom Austin Metzger, koji se školuje u očevom kombiju uz braću, gdje su završili nakon otkaza i majčine smrti.

Zatvori i samoubojstva kao posljednja opcija

Iz tog razloga su učestalija i kriminalna djela koja na koncu odvajaju obitelji, pa roditelji nerijetko završavaju u zatvoru, a djeca u domovima. Stručnjaci navode da je ponekad čak i takvo uništavanje nukleusa ‘najbolje rješenje u očajnoj situaciji’. Danas je u američkim zatvorima nevjerojatnih 25% svih svjetskih zatvorenika, a šokantna činjenica je kako je trećina od tog enormnog postotka u zatvoru zbog problema s plaćanjem dugova.

Završni akt očaja koji ponajviše zabrinjava stručnjake je samoubojstvo. Među muškarcima SAD-a ovo je sedmi uzročnik smrti uopće, a katastrofalne proporcije ovaj trend poprima nakon što se zaključilo da je na trećem mjestu uzročnika smrtnosti kod mladića od 15-24 godine. Samoubojstvo zbog PTSP-a je na drugom mjestu dok je novac na prvom. Krajnji problem je ipak to što mediji i znanstvena zajednica i dalje ne promatraju širu sliku ovog ‘monetarnog nasilja’.

Uzroci su banke pod protekcijom vlasti

Iako se mnogi analitičari na prst krivnje uperen prema bankama vade na činjenicu da su ‘ljudi sami potpisivali takve ugovore koji su uzrok deložacijama’, odgovor je daleko dublji. Vlast otvoreno simpatizira banke putem zakona i onemogućavanja zaštite građana, pa se događaju slučajevi kada banke uzimaju nekretnine čak i kada je dug gotovo otplaćen. Unatoč tome što su mnoge banke i investicijske kuće direktno odgovorne za krizu nesavjesnim poslovanjem, malo su ili nikako kažnjene.

Teret su iz tog razloga platili građani, a banke su se još dodatno okoristile situacijom te su uzele i stvarne vrijednosti, poput nekretnina. Paralelno država ulaže ogromne količine novca u gotovo nebitne stvari, bez prave brige o ugroženim građanima. Mikro primjeri makro situacija su tako eskalirali u dugotrajnom PTSP-u za milijune mladih koji odrastaju bez krova nad glavom i roditelja, a budućnost će pokazati kolika je zapravo dubina ove očajne situacije i postoji li šira slika zbog koje se sve događa.
 
(activistpost.com/uredio: nsp)

Koliko god neki nekatolički događaj, praznik ili slično, bio zamaskiran i uokviren u ovozemaljski sladunjavi, ‘humanistički’, ili kakav drugi okvir, u njegovoj suštini je samo jedno – vjekovna borba zla protiv dobra, borba za ljudske duše između đavolskog nakota i Nebeskih sila.

Božijom voljom Katolička Crkva je ustrojila proslavljanje i praznovanje praznika tijekom godine koji su usklađeni s potrebom ljudskih duša za spasenjem u Kraljevstvu nebeskom, međutim, sluge ada i đavola trude se da uz pomoć svojih podanika među ljudima, cijelom svijetu, a posebno katočličkim narodima , nametnuti praznovanje nekih nekatoličkih “praznika”, čije je pravo značenje skriveno od širih narodnih masa, a čiji je pravi znak vrlo dobro poznat kreatorima tih “praznika” i ceremonija prilikom samog praznovanja.

Takav jedan “blagdan” je i “1. maj – praznik rada”! Četvrta Božja zapovjed kaže: “Sjećaj se dana odmora da ga svetkuješ; šest dana radi i svrši sve svoje poslove, a sedmi dan je odmor Gospodu Bogu tvojemu”. Iz ove zapovjedi proizilazi da tijekom godine imamo 52 tjedana u tjednu za koje nam je sam Gospod Bog zapovjedio da ne radimo, da odmaramo, i da taj dan posvetimo Gospodinu Bogu!

Zar to ne znači da nam je Gospodin Bog na kraju svake sedmice ustanovio blagdan – odmor od rada? Zbog čega nam onda treba još neki tamo “praznik rada”?

I tko je i zbog čega ustanovio da taj “praznik rada” bude baš 1. maja? Adam Weishaupt je rođen 1. svibnja 1748. godine u židovskoj obitelji koja je početkom 17. stoljeća pokrštena od strane rimokatolika u njemačkom gradu Ingolstadt.

Bio je rimokatolički “svećenik” i jezuit koji je odlučio po svaku cijenu postati poznat te je priznao Lucifera za svog gospodara i počeo baviti vještičarenjem i sotonizmom.

Zapanjio se kada je saznao da je dan njegovog rođenja vezan za drevno pogansko vjerovanje i običaj praznovanja poganskog blagdana Beltane u čast prirode i plodnosti, kojeg su pogani praznovali 30. travnja, i sotonističkog praznika valpurgijske noći, koja je praznovana u noći između 30. travnja i 1. maja.

Tada je odlučio na svoj 28. rođendan, 1. svibnja 1776. godine, osnovati tajno sotonističko bratstvo Iluminati (prosvijetljeni) ili perfekcionisti.

Cilj tog bratstva bio je i ostao da jednom svjetskom revolucijom srušiti dosadašnji način života, poredak i moralne norme, te izazvati stvaranje Novog svjetskog poretka!

Koliko su Iluminati uspjeli u svojim ciljevima, dovoljno je pogledati simbol američke imperije – američki dolar. Pun je judeo-masonskih simbola kao što su nedovršena piramida sa svevidećim okom, a u dnu piramide rimskim brojevima napisana godina 1776.

Na traci ispod piramide na latinskom jeziku piše “NOVUS ORDO SECLORUM” što u prevedenom smislu znači “novi svjetski poredak”, itd. …

Tako je Adam Weishaupt sa Iluminatima odlučio cijelom svijetu nametnuti organizirani “doček 1. maja “i praznovanje sotonističkog praznika “valpurgijske noći “, čijim bi se praznovanjem cijeli svijet poklonio Luciferu!

Nedostajala im je još samo maska ​​kojom bi sakrili pravo značenje tog “praznika”, te ga tako pod nekom prihvatljivijom maskom nametnuli cijelom čovječanstvu!

Iluminati su, koristeći svoj veliki utjecaj u Americi, potaknuli i organizirali demonstracije radnika u Chicagu i sukob radnika s policijom. Sve to su tempirali za 1. maj 1886. godine!

Koristeći utjecaj Karl Marx-a (njemački židov), koji je bio član tajnog društva “Liga pravednih” (jedan od ogranaka Iluminata), koji je on imao na radnički pokret, Iluminati su uspjeli nametnuti da se 1. svibnja (maja) praznuje kao “praznik svih radnika”. 1889. godine u Parizu je održan Prvi kongres komunističke Druge internacionale.

Na tom kongresu nisu bili prisutni samo komunisti, nego i masoni, razni spiritisti i druge sumnjive ličnosti iz Europe i svijeta. Okultizam i spiritizam su bili duboko ukorijenjeni u komunizmu.

Kako su sve konce vukli Iluminati i drugi masoni, na kongresu u Parizu su riješili ustanoviti da se svake godine praznuje proljetni praznik rada, i da bude (za široke narodne mase) u spomen čikaških radnika palih u obračunu s policijom.

Za dan praznovanja su određeni 1. i 2. MAJ! Dakle, Iluminati, masonski red koji je u službi Lucifera, i koji su osnovani 1. svibnja 1776. godine, odredili su da cijeli svijet treba slaviti 1. svibnja pod maskom “humanizma i zaštite prava radnika”!

Vrlo brzo su sve vlade svijeta (a u svim vladama glavnu riječ vode masoni) prihvatile ovaj “blagdan” i uvele u svojim državama praznovanje “1. svibnja – praznika rada “.

Time su Iluminati uspjeli u svojoj namjeri da se svi narodi svijeta poklone Luciferu praznujući “1. maj “, a misleći da ga svetkuju u svrhu obilježavanja borbe čikaških radnika za svoja prava.

Što su “Beltane” i “Valpurgijska noć”?

“Beltane” je drevni paganski sotonistički blagdan u čast prirode i plodnosti, kojeg su pogani obilježavali 30. travnja.

Tom prilikom su palili vatre, igrali i plesali oko stupa oko kojeg su vezivali trake raznih boja, a koji simbolizira muški spolni organ. U tim ritualnim igrama pominjali su i drevna demonska božanstva Vaala, Zelenog čovjeka, Pana, Zelenog Juraja itd. …

Kada bi pali u trans obuzeti demonima, orgijali su do zore. U produžetku “Beltane”-a pogani su nastavljali praznovati “Valpurgijsku noć”. Drevni europski pogani su vjerovali da se u noći s 30. travnja na 1. svibnja sva nečista sila svijeta skuplja u Njemačkoj, na gori Broken, te da se demoni skupljaju na svojevrsnoj smotri kako bi se u strojevim koraku poklonili sotoni!

Ovaj poganski sotonistički blagdan je opisao i Goethe u svom djelu “Faust”. Inače, “Valpurgijska noć” je jedan od najvažnijih sotonističkih praznika i redovno podrazumjeva ritual prinošenja ljudskih žrtava Luciferu! Sotonista Anton Lavey je u “Valpurgijskoj noći” osnovao sotonističku crkvu.

On je smatrao događaj  “Valpurgijska noć” najdemonskijim praznikom, kada vještice i demoni orgijama “slave” dolazak proljeća. Na žalost, komunizam je i našem Katoličkom Hrvatskoj narodu podmetnuo praznovanje ovih sotonističkih praznika pod maskom “praznika rada – 1. maja “.

Praznovanje “1. maj” se toliko usadilo u svijest naroda da ogromna većina katolika Hrvata, čak i cijele obitelji 1. svibnja odlaze u prirodu, pale vatre, roštiljaju i praznuju “praznik rada”, uglavnom ne znajući skriveno značenje ovog “praznika”! Praznovanjem “prvomajskih praznika” katolici Hrvati se odriču Gospodina Isusa Krista i poklanjaju se sotoni!
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(vestinet.rs)