Najjača europska ekonomija ima druge najveće svjetske rezerve zlata, nakon Sjedinjenih Država, ali desetljećima gotovo ništa od oko 3400 tona žutog metala nije se moglo pronaći na njemačkom tlu

Zato je definitivno sve što sja na novoj izložbi u njemačkoj središnjoj banci, otvorenoj kako bi se napokon podigao veo tajni s golemih nacionalnih rezervi dragocjenog metala i uvjerilo skeptike da ono uopće postoji.

Najjača europska ekonomija ima druge najveće svjetske rezerve zlata, nakon Sjedinjenih Država, ali desetljećima gotovo ništa od oko 3400 tona žutog metala, danas vrijednog zapanjujućih 117 milijardi eura, nije se moglo pronaći na njemačkom tlu.

Kako bi zlato osigurali od moguće sovjetske invazije tijekom hladnog rata, a i zbog drugih povijesnih razloga, Nijemci su svoje zlatne poluge čuvali u trezorima središnjih banaka u New Yorku, Londonu i Parizu.

Suočena s velikim javnim pritiskom, Bundesbanka je odlučila polovinu svojih zlatnih rezervi pohraniti u domovini, što se radilo zadnjih pet godina nizom tajnih pošiljki iz Amerike, Britanije i Francuske.

Sada se čuvaju u neprobojnom dijelu podruma sjedišta Bundesbanke u Frankfurtu.

Banka je, međutim, povijesno najvrednije primjerke odlučila izložiti u svom Muzeju novca. Izložba “Zlato – Blago Bundesbanke” otvorena je do rujna. Jedan od središnjih izložaka je i zlatna poluga izlivena 1917. u Londonu, jedna od najstarijih zlatnih poluga njemačkih zlatnih rezervi.

Tu su i zlatne kovanice iz razdoblja rimskog cara Konstantina. A posebno mjesto dobile su kovanice načinjene od zlata izvađenog iz Rajne i Dunava. “

“Mislim da nema teme koja više pobuđuje pozornost građana od zlata”, rekao je član uprave Bundesbanke Carl-Ludwig Thiele.

“Radimo ovo kako bi građanima pokazali da su zlatne poluge ovdje, da pokažemo transparentnost”, dodaje Thiele.

Zlato je fascinantno

Godinama se oko njemačkih zlatnih rezervi raspredali mitovi. Povijesni korijeni ove neobične činjenice leže u šezdesetima kada je Njemačka, zahvaljujući „njemačkom privrednom čudu“ počela naglo gomilati zlatne rezerve, bez kojih je posve ostala tijekom Drugog svjetskog rata.

Tada je zaključeno da zbog hladnog rata i opasnosti od sovjetske invazije poluge budu premještene “zapadno od Rajne”.

Tijekom financijske krize prije desetak godina krenule su prve javne kritike na činjenicu da Njemačka, unatoč promijenjenim geopolitičkim okolnostima zbog kojih su rezerve preseljene u inozemstvo, svoje zlato ne vraća kući.

Najglasnija u tome bila je desno populistička Alternativa za Njemačku (AfD), koja tada još nije bila protuuseljenička stranka nego stranka kritičarka eura.

AfD tada dospijeva na naslovnice dobro osmišljenjom kampanjom “Vratite njemačko zlato kući”.

Neki su čak prethodno počeli dovoditi u pitanja postojanje njemačkih zlatnih rezervi.

Sada se 1710 tona nalazi u Frankfurtu, oko 1200 ih je za svaki slučaj ostalo u New Yorku i oko 430 u Londonu.

Iz Pariza su u potpunosti povučene sve rezerve s obzirom na to da je Francuska također u eurozoni pa u slučaju krize zajedničke valute zalihe zlata ne bi bile od neke pomoći.

Iako zlato više nije sudbonosno važno za financijske sustave kao nekoć, ono ostaje “sidro stabilnosti”, sigurna luka u teškim vremenima, objašnjava Bundesbanka.

Za Nijemce, koji u nacionalnoj podsvjesti još imaju strahove od hiperinflacije Weimarske Republike, opipljivost zlata ima trajnu privlačnost.

“Bilo je impresivno vidjeti zlato izbliza”, kaže posjetitelj izložbe Bernhard Loederbusch. “Ono utjelovljuje sve: novac, moć, pohlepu. Zbog njega su ljudi ubijali jedini druge. Zlato je fascinantno”, rekao je.
 
(vecernji.hr)

Njemačka je proces vraćanja svog zlata pokrenula još 2013. godine, kada se plemeniti metal počeo povlačiti iz Francuske

Jedna od manje poznatih povijesnih činjenica je da je tadašnja država Zapadna Njemačka u vrijeme Hladnog rata svoje zlatne rezerve skrivala u inozemstvu zbog straha da bi u slučaju invazije svojih komunističkih susjeda ostala bez njih. Tako su zapadni Nijemci dragocjeni metal pohranili u Londonu, Parizu i New Yorku, gdje su glavna tržišta zlata.

Kako piše Mail Online ovih dana, sada ujedinjena Njemačka dogovorila se s novom američkom administracijom te je iz SAD-a dopremila pohranjeno zlato. Naime, Njemačka središnja banka objavila je da je prošli mjesec vratila 111 tona zlata koje je bilo čuvano u Federalnim rezervama u New Yorku. Naglasili su da je to posljednji dio od 300 tona čiji je transfer počeo još u rujnu prošle godine, ali se cijeli proces do sada držao u tajnosti.

Trenutna cijena 300 tona zlata na svjetskom tržištu iznosi $11,587,772,089.57.

Navedeno zlato Zapadna Njemačka zaradila je zahvaljujući trgovinskim viškovima u 1950-im i 1960-im godinama prošlog stoljeća te ga je odmah transferirala u SAD i zapadne zemlje zbog navedenog straha od SSSR-a i njezinih komunističkih satelita.

Njemačka je proces vraćanja svog zlata pokrenula još 2013. godine, kada se plemeniti metal počeo povlačiti iz Francuske. Do sada je iz Pariza vraćeno 105 tona zlata, a prema najavama do kraja ove godine iz glavnog grada Francuske trebalo bi biti vraćeno preostala 91 tona.

Kako je izjavio Carl-Ludwig Thiele, član upravnog odbora središnje banke – Bundesbank,: „Prijenosi su provedena bez ikakvih prekida ili nepravilnosti“. Dodao je da cijeli transfer ne bi prošao glatko da nisu naišli na razumijevanje Trumpove administracije. „Imamo odnos povjerenja“, rekao je Thiele.

Bundesbank je već doniijela oko 850 tona zlata kući iz Londona između 1998. i 2001. što je preračunato oko 32 milijarde dolara, ali je u Londonu još ostalo oko 432 tona ili 12,8 posto.

Njemačka, naravno, nije objavila nikakve detalje o tome kako se ova ogromna količina zlata transferirala put Frankfurta, ali možemo zamisliti koje su sigurnosne mjere pratile cijelu operaciju.

Carl-Ludwig Thiele na kraju je naglasio da je plan da svi transferi budu dovršeni do 2010. godine, ali o detaljima nije želio govoriti.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(dnevno.hr)

Najveći dio njemačkih zlatnih rezervi nalazi se u trezorima u inozemstvu. To zlato već odavno nitko nije vidio. Zato Državni ured za reviziju od središnje banke traži detaljnu kontrolu.

U krizna vremena zlato pruža sigurnost. Sada, kada je dužnička kriza poljuljala zajedničku europsku valutu, njemački političari i Državni ured za reviziju odjednom su se sjetili zlata. Je li njemačka središnja banka Bundesbank posljednjih godina uopće sama kontrolirala leže li sve poluge još uvijek u trezorima američkih, britanskih i francuskih središnjih banaka? Tamo se, naime, nalazi najveći dio njemačkog zlata. U trezorima njemačke središnje banke u Frankfurtu nalazi se samo oko 30 posto zlatnih rezervi.

Državni ured za reviziju, neovisna ustanova koja kontrolira državne financije, istražila je po nalogu saveznog parlamenta ima li Bundesbank uopće točan uvid u zlatne rezerve. Već mjesecima se od središnje banke zahtijeva da obavi detaljnu kontrolu, umjesto da samo povremeno baci pogled na rezerve ili se oslanja na pismene potvrde stranih središnjih banaka.

Zašto je zlato izvan zemlje?

Sjedinjene Američke Države imaju 8.133 tone zlata, a Njemačka bi s 3.396 trebala biti odmah na drugom mjestu. Njemačko zlato bi bilo vrijedno više od 130 milijardi eura. Trenutačna rekordna cijena zlata tu bi vrijednost mogla još više povećati. Zlatne poluge su važan dio rezervi središnjih banaka eurozone. Članice eurozone raspolažu s više od 10.787 tona zlata, a Europska središnja banka s više od 502 tone. Austrija ima 280 tona, zadužena Grčka 111 tona, Portugal 382, a Španjolska 281 tonu.

Zašto se njemačke zlatne poluge nalaze u inozemstvu? To navodno ima veze s Hladnim ratom jer je postojao strah od sukoba između Istoka i Zapada na njemačkom teritoriju, pa je bilo sigurnije pohraniti zlato u inozemstvu. To na prvi pogled zvuči logično, no povjesničari smatraju da za to postoje drugi razlozi. “Danas to više nije tako poznato, ali Nijemci su 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća na teret zapadnih sila ostvarivali velike dobiti. I dok su oni trebali vojnu zaštitu, Amerikanci, Britanci i Francuzi su bili kronično u stisci s novcem”, objašnjava povjesničar Werner Abelshauser. Te su zemlje od Njemačke dobivale povoljne kredite, a deponiranje njemačkog zlata u njihovim trezorima trebalo je stvoriti veće međusobno povjerenje.

Nema sumnje u strane trezore ?!

Bundesbank je u međuvremenu reagirao na zahtjeve Državnog ureda za reviziju i priopćio da nema sumnje “u integritet, ugled i sigurnost” stranih trezora. Središnja banka također tvrdi da je iz postojećih dokumenata i kontrolnih postupaka već desetljećima vidljivo da su zlatne rezerve nedirnute. Državni ured za reviziju ne sumnja u poštenje stranih partnera, ali traži strožu kontrolu. Sada je Bundesbank obećao da će tijekom iduće tri godine dopremiti 150 tona zlata iz New Yorka u Njemačku. Zlato će biti rastaljeno kako bi se preispitali njegova kakvoća i količina.

Kako će se obaviti taj transport? Najvjerojatnije ne onako kako su to učinili Francuzi 1966. godine. Oni su navodno, barem se tako špekulira, poluge iz New Yorka dopremili podmornicama. Tadašnji francuski predsjednik Charles de Gaulle je inzistirao na povratku zlata iz trezora američke središnje banke u Francusku. De Gaulle ni pod koju cijenu nije htio biti ovisan o Sjedinjenim Američkim Državama.

Zašto je Bundesbanka  tajno povukla dvije trećina svojeg Zlata iz Londona ?

Prije dva dana je izvješteno da je njemački sud revizora zahtijevao da njemačka središnja banka, Bundesbanka, provjeri i napravi reviziju svojih službenih zlatnih zaliha koje se sastoje od 3.396 tona, čuvane uglavnom izvan zemlje u gradovima New York, London i Pariz, prema službenim dokumentima.

Također je pozvao na repatrijaciju (povratak u domovinu) oko 150 tona u naredne tri godine da bi se provela kvalitetna inspekcija volfram zlata. Danas, iznenađujući razvoj, putem medijske kuće Telegraph smo saznali da nitko drugi nego ta ista Bundesbank-a koja uzrokuje beskrajne noćne more za sve ostale europske narode u bankrotu zbog svojeg inzistiranje za zvuk novca, odlučila je dobrovoljno povući dvije trećine svojih zlatnih fundusa čuvanih od strane  Engleske Banke (Bank of England).

Prema povjerljivom izvješću na koje se poziva The Telegraph, Buba (Bundesbank) je zahtjevala povratak 940 tona, smanjujući svoju BoE (Bank of England) pričuvu od 1440 tona u 2000. godini na 500 tona u 2001. godini navodno “jer su troškovi skladištenja previsoki.” To je otprilike idiotski izgovor kao kad je Fed otkazao svoje izvješćivanje od M3 u 2006, jer “su troškovi prikupljanja temeljnih podatka prevagnuli njihovu prednosti”. Pa zašto BuBa vraća svoje zlato? Ambrozije Evans-Pritchard ima ideju:

Pomak je došao kad je euro bio najslabiji, srozao se na 0,84 dolara u odnosu na dolar. Ali, drugi razlog  je isto tako kad je Bank of England rasprodavala većinu britanskih zlatnih rezervi – po tržišnim cijenama – po nalogu iz Gordona Browna.

“Možda su odlučili da je Bank of England posudila previše zlata, i odlučili su da je sigurnije da dovedu to zlato doma. Riječ je o identifikaciji.

Da li je Bundesbanka samo predvidjela krajnji scenario  propalog europskog merkantilističkog eksperimenta na početku, te je odbila napustiti svoju najdragocjeniju imovinu u rukama bankara oligarhije koji bi, poznavajući ih, sve učinila u njihovoj moći kako bi osigurala i sačuvala zlatne rezerve, jednom “kad sranje udari u ventilator”. Naravno, BuBa-ino neporicanje poricanja potvrđuje i ovo:

Bundesbanka je rekla da ima puno povjerenje u “integritet i neovisnost” svojih skrbnika, te daju detaljne račune svake godine. Ipak, to ukazuje na daljnje korake kako bi osigurali svoje rezerve“.  “To bi također moglo značiti preseljenja dio fundusa”, rekao je on.

Ipak, ono što je ostalo neizrečeno u svemu gore je da Njemačka nije učinila ništa krivo! To jednostavno traženje prigovora o tome što Njemačka s pravom posjeduje.

I ovdje je poanta pitanja: u globaliziranom sustavu, u svakoj suverenosti povećava se pokornost prema snazi kreditnog stvaranja globalne “cjeline”, takav mora napustiti sve misli suverene neovisnosti na ulazu i zagrliti “novi svjetski poredak”.

Jer u tom trenutku, koji će doći s vremenom, ne samo BuBa, već i svaka druga banka, korporacija, i pojedinac, će se otimati za svoje zlato koje se nalazi u nekom trezoru u Londonu, New Yorku, Parizu, ili u prijateljskom trezoru banke u njihovoj ulici, i umjesto toga će pronaći samo friško ispražnjeno spremište s duhovito napisanom zadužnicom umjesto zlatne cigle od jedne kile.
 
(dw.de,infowars.com)

Imidž burzovnih špekulanata se kreće između divljenja i prezira. Oni traže slabe točke država te ih napadaju. To načelo je prije dva desetljeća spektakularno primjenio George Soros napadom na britansku Nacionalnu banku.

Georga Sorosa danas jedni u svijetu slave kao propovjednika slobodnog tržišta, dok ga drugi napadaju kao bezobzirnog burzovnog žonglera. On sam sebe vidi kao filantropa koji se zalaže za slobodu na svim razinama društva – kako u ekonomiji tako i u politici. U Hrvatskoj, jednako kao i i čitavoj regiji jugoistočne i istočne Europe, Soros je najpoznatiji kao osnivač Zaklade Otvoreno društvo (Open Society Foundations), koja znatnim financijskim sredstvima pomaže rad brojnih nevladinih organizacija, prije svega onih koje se zalažu za uspostavu slobodnog i demokratskog društva. Što se financijskih sredstava tiče to mu nije problem – ekonomski magazin Forbes procjenjuje bogatstvo ovog 82-godišnjaka na oko 14 milijardi američkih dolara.

Trenutno je pod velikim pritiskom burza u Madridu

Taj novac Sorosu nije pao s neba. On ga je zaradio – burzovnom špekulacijom. Kako mu je to uspjelo? Vratimo se u 1992. godinu. Tada je Europska Unija, mjereno brojem zemalja članica – 12 – bila još mini-unija. Njemačka je upravo politički bila ponovno ujedinjena, što ju je koštalo ogromne sume novca. Njemačko ujedinjenje je tadašnji politički i ekonomski ustroj u Europi poprilično promijenilo, zemlja se ozbiljno zadužila što je dovelo do rasta inflacije. Kako bi spriječila daljnji rast cijena Njemačka savezna banka (Bundesbank) je povećala svoju osnovnu kamatu – iznos kamate za zajmove koje ta banka daje drugim bankama. Time je njemačka marka postala skuplja.

Cijena ujedinjenja Njemačke

To je tada bilo moguće, budući da još nije postojala zajednička valuta euro i nacionalne banke su bile samostalne u svojim odlukama. Ali zemlje Europske Unije su ipak bile usko povezane i u monetarnom smislu i to u okviru Europskog deviznog sustava (EWS). Ključni element tog sustava je bilo stabiliziranje međusobnog tečaja pojedinih valuta unutar jednog unaprijed zadanog okvira.

Spekulant i filantrop – Ameriöki investor i milijarder George Soros

Povećanje njemačke osnovne kamate prisililo je međutim i druge zemlje na sličan korak, kako bi spriječile prevelik pad vrijednosti vlastite nacionalne valute. U to vrijeme je prije svih britanska funta bila znatno precijenjena. U to vrijeme je i američki dolar počeo gubiti na vrijednosti, što je pritisak na Europu samo još povećalo.

Krimić u Londonu

Tu slabost sustava je George Soros znao iskoristiti. On je 1930. rođen u Mađarskoj, obitelj je usprkos židovskom porijeklu uspjela preživjeti nacistički režim. Nakon rata se obitelj seli u Veliku Britaniju, gdje Soros završava studij ekonomskih znanosti, a 1956. odlazi u Sjedinjene Američke Države. Soros tamo dolazi s 5000 dolaza u džepu, ali se zahvaljujući uspješnim poslovima na burzi ubrzo pretvara u bogataša. Te 1992. godine on je vidio pod kakvim se pritiskom nalazi britanska vlada, djelomično i zbog vrlo lošeg stanja državne blagajne, te je došao do zaključka da će London ili morati

1992. je u Velikoj Britaniji na vlasti bila vlada Johna Majora

znatno smanjiti vrijednost funte, ili će morati istupiti iz EWS-a. On je zajedno s nekolicinom drugih investitora prikupio velike količine novca kako bi ciljano oslabio britansku funtu. U tu svrhu je velike količine funti s kojima je raspolagao počeo mijenjati u njemačku marku i francuski franak.

Britanska Nacionalna banka je reagirala i počela je u velikom stilu kupovati funte, kako bi stabiliziala kurs, ali bez uspjeha. Zbog toga je 16. rujna 1992. britanska osnovna kamata povećana s 10 na 12 posto, kako bi se privukli investitori da ulažu u funtu, a samo nekoliko sati kasnije je kamata povećana čak na 15 posto. Ali Soros i drugi spekulanti na tu ponudu nisu pristali i nastavili su čekati. U 19 sati tog dana je britanski ministar financija objavio da zemlja istupa iz sustava EWS-a. Taj dan je u povijest Velike Britanije ušao kao “crna srijeda”. A Soros je u jednom danu zaradio milijardu dolara i postao legendom.

Špekuliranje bez granica

Do svog odlaska u mirovinu prošle godine, dakle kao 81-godišnjak, Soroš je cijelo vrijeme bio aktivan u traženju slabih točaka pojedinih država i u špekuliranju protiv njih. A istovremeno je postao i uzor brojnim “učenicima”.

Danas se u sekundama pokreću milijarde eura širom svijeta

Pogotovo u vrijeme financijske i dužničke krize njih se često proglašava glavnim krivcima. Političari rado upiru prstom u njih i navode ih kao glavne krivce za lihvarske kamate koje prezadužene države moraju plaćati na financijskom tržištu. Ti političari međutim pritom rado zaboravljaju da nisu špekulanti uzročnici krize, već samo tu krizu koriste za ostvarivanje profita. A zadatak je politike da žonglerima na burzama, koji u sekundi “okreću” milijarde eura, postave jasna pravila igre.

U posljednja dva desetljeća se ukupan obim burzovnih špekulacija umnogostručio – uz pomoć specijalnih financijskih konstrukata je moguće klađenje kako na rastuće tako i na padajuće tečajeve pojedinih valuta, ili cijena sirovina, prehrambenih proizvoda ili državnih obveznica. Jednako kao i prije 20 godina tako ni danas ne postoje dostatni mehanizmi koji bi to spriječili. I tako državama preostaje samo da dovedu u red svoj državni proračun – inače će se na kraju veseliti samo burzovni špekulanti i mešetari.

Anglosaksonska rješenja za eurokrizu

George Soros se obogatio burzovnim mešetarenjima. On smatra da je krizna politka EU-a potpuno pogrešna. Prije svega, politika Njemačke vlade, koja će, smatra on, Europu odvesti u novu depresiju.

Konferencija Instituta za novo ekonomsko razmišljanje (INET) kojeg financiraju George Soros i drugi američki multimilijunaši, bila je najavljena vrlo ambicioznim ciljem. U Berlinu se želio predstaviti novi ekonomski pristup nacionalnim gospodarstvima, a koji će u većoj mjeri u obzir uzimati kompleksnost stvarnog stanja. Predstavljene su mogućnosti djelovanja koje bi politika mogla primijeniti, a gotovo se sve temelji na teoriji Johna Maynarda Keynesa po kojoj država treba imati veći upliv na gospodarstvo.

Europa štedi do vlastitog istrebljenja

George Soros nudi svoja rješenja za krizu eura

Konferenciju je započeo osobno George Soros, koji je iskoristio priliku za promidžbu vlastite knjige koja je objavljena i na njemačkom. Svoju aktualnu misiju ovaj milijarder, koji je svoje bogatstvo stekao burzovnim špekulacijama, vidi u spašavanju eura. On najveću opasnost za euro vidi u Njemačkoj saveznoj banci, odnosno kancelarki Angeli Merkel. Njene ideje o politici štednje odvest će Europu u depresiju sličnu onoj iz 1930, tvrdi Soros. Zapravo, smatra on, europski bi fiskalni aparat, zajedno sa sustavom koji koči daljnje zaduživanje, trebao biti promijenjen a Njemačka bi se trebala usmjeriti na isplate novca zemljama EU-a koje su u krizi.

Stoga ne čudi što njemačka kancelarka Merkel i njen ministar financija Wolfgang Schäuble nisu prihvatili poziv da sudjeluju na ovoj konferenciji i tako osobno saslušaju primjedbe na svoju politiku. A primjedbe dolaze prije svega iz anglosaksonskog ugla. Sudionici konferencije s kontitentalnog dijela Europe bili su u manjini.

Neomerkantilizmom za rast u “PIIGS”u

Jedan od njih, nekadašnji čelnik Njemačke banke Norbert Walter ustrajao je na merkantilizmu i obrani njemačke politike tgovinskog viška. Ipak, a to je opisao kao “neomerkantilizam”, ovaj bi višak trebalo investirati u inozemstvu, posebno u visoko zaduženim europskim zemljama poput Grčke. Zauzvrat bi se te zemlje trebale obvezati da će uz veliku pomoć stručnjaka iz inozemstva modernizirati svoju gospodarsku i upravnu strukturu.

Anglosaksonskim ekonomistima se ne sviđa njihova poliitka – Duo Merkel/Schäuble

Iz jedne od tzv. PIIGS zemalja (Portugal, Irska, Italija, Grčka i Španjolska) dolazi i atenski profesor ekonomije Yanis Veroufakis. Slično kao i Walter on je pozvao na, kako ih je sam nazvao, “produktivne investicije” zemalja EU-a s trgovinskim suficitom u zemlje koje su se našle u krizi. Time bi se stimulirao rast gospodarstva, stvorila radna mjesta a državi omogućilo da skuplja nove poreze. Sadašnja politika štednje guši primjerice bilo kakav gospodarski rast. Umjesto da se Grčkoj daju krediti za vraćanje dugova, njoj bi trebalo dati novac za refinanciranje kreditnih instituta. Veroufakis polazi od toga da od navedenih prezaduženih europskih zemalja, Grčka u svakom slučaju neće nikad biti u stanju vratiti novac koji je dužna.

Jedna od posljedica depresije u rubnim europskim zemljama bit će i sve veća polarizacija među stanovništva zemalja zajmodavaca i stanovnika zaduženih zemalja. U tom je kontekstu na konfereniciji spominjana i dezintegracija EU-a.

Demokratski deficit u krizi EU-a

Isto je tako europskim političarima više puta predbacivano da svojim građanima ne prikazuju dovljno vjerno stanje u kojem je gospodarastvo. Umjeto toga, stalno si novim kreditnim paketima kupuju vrijeme. Alternativa bi zapravo bila ili odlučnije kročiti putem europske federacije, čime bi se prava pojedinih zemalja morala u velikoj mjeri predati u ruke središnjih europsklih institucija, a u to bi ulazili i financijski transferi. IIi pak treba ozbiljno računati s propašću eurozone.

Špekulanti poput Sorosa izgladnjuju svijet

Suša u SAD i Indiji izazvala je izostajanje žetve, a strah od nove krize s namirnicama raste. Kako cijene ne bi još više divljale, nekoliko banaka u Njemačkoj obustavilo je burzovne špekulacije životnim namirnicama.

Kada je u Obali Bjelokosti sezona dobra i urod kakaa bogat, njegova cjena je niska jer ga ima dovoljno. Tada ga špekulanti masovno otkupljuju po toj niskoj cijeni i nadaju se lošoj žetvi sljedeće godine. Ako su u pravu, cijena kakaa raste i oni ostvaruju veliku zaradu. To se desilo kada je u Obali Bjelokosti izbio građanski rat – u svijetu je došlo do nestašice kakaa, glavne sirovine za proizvodnju čokolade i na scenu su stupili špekulanti.

Banke mijenjaju politiku

Suša pogoduje špekulantima

Od velike krize hrane 2008. špekulanti se nalaze pod pojačanom prismotrom kritičara. Iako pravno gledano oni djeluju sasvim legalno, kao i svi trgovci pokušavaju po što nižoj cijeni kupiti neku robu i po što višoj ju potom prodati, špekulacije prehrambenim sirovinama imaju i jednu drugu dimenziju: dizanjem cijene hrane oni potiču pojavu gladi širom svjeta, jer siromašni sebi više ne mogu priuštiti ni osnovne živežne namirnice. To prelazi granice običnog poslovanja i ulazi u sferu moralnog djelovanja.

Upravo zbog te moralne dimenzije je njemačka Commerzbank odlučila obustaviti do daljnjeg špekulacije cijenama životnih namirnica. Ovu odluku je pozdravila nevladina organizacija Foodwatch te istakla da bi i druge banke trebale slijediti njen primer.

Ipak pohvala Commerzbanci čini se da baš i nije ugodna, zbog čega odgovorni nisu bili spremni za razgovor s novinarima Deutsche Wellea. Martin Ricker iz Foodwatcha objašnjava razloge šutnje: „U interesu je banke očito da ne preplaši svoje mušterije, koje i nadalje žele investirati na tom polju. Zato banka tu svoju odluku ne ističa u javnosti. Ali u našem interesu je da navedemo primjere u kojima se banke opraštaju od jedne poslovne oblasti iz preventivnih razloga.“ U međuvremenu ni Dekabank ni Landesbank Baden-Württenberg više ne nude finansijske investicije na bazi osnovnih životnih namirnica.

Pri tom je to bio unosan posao. Jer mnogim se investitorima isplati ulaganje novca u namirnice. Potražnja širom svijeta raste uslijed rasta stanovništva, a to znači i rast cijena te ma kraju rast profita. Uz to su za sadnju biljaka koje se koriste za proizvodnju biogoriva potrebne obradive površine koje onda nedostaju za sadnju biljaka za proizvodnju hrane.

Za hranu 80 posto zarade

Aktuelna suša u SAD i Indiji samo je još više podigla cene. Soja je od lipnja poskupjela za 30 posto, a kukuruz za 50 posto. I u Indiji su zbog slabih monsunskih kiša izostale žetve. A što je manje žetvi i što je njihov prinos manji, to su više cijene.

Pritom zarada na jednoj strani znači glad na drugoj. „U najsiromašnijim zemljama svijeta ljudi moraju izdvojiti 80 posto prihoda za hranu. Otuda i najmanji porast cijena vodi ka tome da ljudi sebi ne mogu priuštiti hranu“, kaže Ricker.

15 posto rasta cijena hrane dešava se zbog špekulacija

Od 2008., kada je započela aktualna kriza hrane, došlo je do nemira u više od 30 država širom svijeta zbog povećanja cijene hrane. Bankama prebacuje da špekulacijama još više dižu cijene namirnica. Mada među ekonomistima ne postoji jedinstveno mišljenje o tome, u kojoj mjeri špekulacije utječu na cijenu hrane, nesumnjivo je da taj negativan utjecaj postoji. Po mišljenju Rafeale Schneidera, stručnjaka iz nevladine organizacije Foodwatch „oko 15 posto rasta cijena hrane dešava se zbog špekulacija“.
 
izvor: dw.de
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=10691"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]