Namjera je “ismijati krhki rasistički ego” Trumpa

Londonski gradonačelnik Sadiq Khan, koji je prethodno izrazio prezir prema predsjedniku Trumpu, odobrio je zahtjev za let balona koji izgleda kao beba Trump u pelenama tijekom državnog posjeta predsjednika SAD-a sljedećeg tjedna.

Balon visine 6 metara je napravio britanski prosvjednik, namjerava preletjeti preko parlamenta, ismijavajući predsjednika tijekom posjeta zbog izgovorenih tvrdnji, rekavši: “Trump ima jako krhak ego”.

“Želimo se pobrinuti da cijela Britanija gleda u njega i smije mu se” – rekao je aktivist prošlog mjeseca za NBC News.

Sada, nakon što je izvorno rekao da ‘Beba Trump’ nije bio legitiman prosvjed, gradonačelnik Sadiq Khan je odobrio ovaj prosvjed, a njegov ured je objavio sljedeću izjavu:

“Gradonačelnik podržava pravo na mirni prosvjed i shvaća da on može biti u mnogo različitih oblika”.

“Njegov gradski operativni tim susreo se s organizatorima i dao im dopuštenje da koriste trg Parlament Square Garden kao uzemljenje za veliki balon” – navodi se u priopćenju.

“Izgleda da je Gradska vijećnica ponovno otkrila svoj smisao za humor. ‘Beba Trump’ će letjeti!” – rekao je Murray za Sky News.

Dodao je kako želi prikupiti više novca za slanje ovog balona na ‘svjetsku turneju’.

“Sada planiramo zadržati ovaj projekt kako bismo mogli pokriti troškove dostave i helija kako bi #TrumpBaby odveli na put oko svijeta, proganjajući njegove diplomatske angažmane gdje god on ide” – napisao je Murray na stranici na kojoj se prikupljaju sredstva za ovaj projekt.

Murray je prikupio sredstva za balon iz javnih donacija, koje su u trenutku pisanja doseglo blizu 17.000 funti.

Stranica javnih donacija otkriva snažan anti-Trumpovski osjećaj prosvjednika, navodeći: “Donald Trump je velika, ljutita beba s krhkim egom i sitnim rukama”.

“On je i rasistički demagog koji je opasnost za žene, imigrante i manjine i smrtna prijetnja svjetskom miru i budućnosti života na zemlji”- izjavljeno je na stranici.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Glavni uzroci neizbježne nove ekonomske krize bit će gotovo isti kao i oni koji su izazvali krizu 2007-2008.

A ona nije nikakva slučajnost ili greška, već scenario osmišljen na Wall Streetu, koji je malom broju ljudi donio nezamislivo bogatstvo, a bijedu milionima u svijetu

Gotovo nezapaženo je prošla vijest od prije nekoliko dana da je odlazeći njemački ministar financija Wolfgang Schauble upozorio da bi zbog rasta javnog i privatnog duga i loših kredita svijet mogao zadesiti još jedna financijska kriza.

U intervjuu za „Financial Times“ on je ukazao na formiranje novih tržišnih balona, potaknutih novcem koji su u ekonomiju upumpale centralne banke.

Schauble se praktično samo pridružio nedavnoj ocjeni nobelovaca da je nova svjetska financijska kriza neizbježna.

Za razliku od šefice američkih federalnih rezervi, Janet Yellen, koja je krajem lipnja rekla da „za naših života više neće biti financijske krize“, 18 dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju je mišljenja da svijetu prijeti nova financijska kriza poput one iz 2008. Mišljenje Janet Yellen ne dijeli ni šefica MMF-a Christine Lagarde, koja također ne isključuje novu svjetsku krizu.

Na tradicionalnom godišnjem okupljanju nobelovaca ekonomista, koje je krajem kolovoza održano u njemačkom gradu Lundau, laureat iz 2000. Amerikanac Daniel McFadden je objasnio: „Mi danas nemamo odgovarajuće instrumente da bismo nadgledali nestabilnosti, regulirali i njima upravljali. Zbog toga je nova financijska kriza jednostavno neizbježna“.

Njihove crne prognoze došle su samo desetak dana poslije slične ocjene Steve Keena, ekonomiste sa Univerziteta Kingston u Londonu, koji je bio jedan od onih koji su predvideli veliku svjetsku ekonomsku krizu iz 2007-2008. godine.

„Još jedna financijska kriza mogla bi biti vrlo blizu ako se ne usvoji znatno drugačiji pristup. Previše smo usredotočeni na državni dug, ali pravi problem je onaj privatni“, objasnio je Keen.

Da li je svijet, zabavljen krupnim političkim temama i konfrontacijama, prespavao prva nedvosmislena upozorenja zbog kojih bi opet mogao biti nespreman za nove izazove poput onih iz 2008? Zašto nam se to dešava, što je pogrešno napravljeno?

Ono na šta upozorava ministar Schauble i grupa uglednih ekonomista, nobelovaca jesu nestandardne mjere monetarne politike, kvantitativne olakšice, koje podrazumijevaju veliko ubrizgavanje likvidnosti u financijske sustave određenih zemalja.

Posljedica tog štampanja novca kojima je Europska centralna banka svakog mejseca otkupljivala u početku državne obveznice članica eurozone, a potom i kompanijske, kako bi upumpala sredstva u njihove financije da bi potaknula ekonomiju, u biti je dovela do umjetnog rušenja kamatnih stopa.

To, nosi veliki rizik da određene aktive dobiju nerealno visoke vrijednosti, a to je ono što se zove financijski balon koji može biti u području nekretnina, u području dionica na burzama ili drugim financijskim imovinama. A uslijed naglog pada nerealne vrijednosti te imovine dolazi do pucanja financijskog balona. Upravo tako je počela prethodna svjetska ekonomska kriza.

Ekspanzivna monetarna politika, koja je sprovedena prije svega sa ciljem da dođe do ekonomske aktivnosti nije donela dovoljan rast realne ekonomije. Rast privatnog i javnog duga nije toliko strašan ako u isto vrijeme imate znatno veći rast ekonomije. Toga, međutim, nema u dovoljnoj mjeri, posebice u eurozoni, napominje on.

Problem je što reformski proces nije završen, problem je što imate potencijal za kreiranje novih financijskih balona i problem je što realni sektor ne raste dovoljno dinamično, posebno u Europskoj uniji.

Umanjenju rizika od izbijanja novih kriza pomoglo bi, ako bi se najznačajnije zemlje svijeta, najvjerovatnije okupljene u G20, dogovorile da se zakonski uredi područje globalne regulacije, ali i supervizije funkcioniranja financijskog sustava.

Glavni uzroci nove krize su gotovo isti kao oni koji su izazvali krizu 2007-2008. A ona, nije nikakva slučajnost ili greška, već scenario osmišljen na Wall Streetu, koji je malom broju ljudi donio nezamislivo bogatstvo, a bijedu milionima u svijetu.

To raslojavanje i gomilanje bogatstva u suvremenom kapitalizmu nije zasnovano na ekonomskim parametrima – produktivnosti, inventivnosti, znanju … već na činjenici da je sustav postavljen tako da je „kapital pobijedio proizvodnju“.

Drugi uzročnik krize iz 2007-2008. godine koji nije otklonjen je ogroman globalni dug koji je, probio granicu 300 posto globalnog BDP-a, što je neodrživo po svim ekonomskim parametrima. Sve države su dužnije danas nego prije krize 2008. godine, te nije problem samo javni dug, odnosno dug država. Privatni dug građana i kompanija, već je izvjesno toliki je da se ne može vratiti.

Poznata financijska kuća, nizozemska grupacija za bankarstvo i osiguranje ING, objavila da je ukupan globalni dug država, stanovništva i kompanija krajem 2016. narastao na najmanje 300.000 milijardi dolara, ne računajući dug u takozvanim nebankarskim financijskim institucijama, poput hedge-fondova, osiguravajućim kompanijama, privatnim fondovima kapitala, brokerima.

Njihov dug se procenjuje na čitavih 100.000 milijardi dolara. Ovaj bankarski sustav u sjeni uglavnom je neregularan, ali zakonski nesankcioniran, i zato mnogostruko rizičniji nego regularni zbog rizičnije poslovne filozofije zajmodavaca ovih sredstava.

Treći bitan uzročnik krize je što dug raste po većoj stopi od rasta gospodarstva.

Financijska deregulacija “jaše” u punom kasu po globalnom tržištu i očigledno nema namjere da kontrolira tok ovog virtualnog kapitala. Istovjetno kao prije deset godina i svjetske krize, financijski inženjeri se bave istim poslom (prevarama) kojim ponovo uvlače čitavu globalnu ekonomiju u novu krizu.
 
(sputniknews.com)

Za vrijeme pomrčine sunca, koje se dogodilo u ponedjeljak, NASA je u suradnji s Državnom sveučilištem u Montani lansirala u stratosferu džinovske balone ispunjene velikom količinom bakterija

Ovaj poduhvat je dio projekta “Eclipse Ballooning Project”, koji će istraživačima pomoći u pripremama za put na Mars.

Momčadi raspoređene diljem SAD poslali su oko 75 balona opremljenih kamerama i tragačima na visinu od 25.000 metara.

Preko 30 balona “odnijelo” je soj visoko otporne bakterije Paenibacillus xerothermodurans zakačene za aluminijske “kupone”.

Znanstvenici se nadaju da će otkriti kako će bakterije reagirati kad se nađu u atmosferi na površini Marsa.

“Moramo biti izuzetno oprezni da ne dovedemo bakterije ili druge sitne organizme na druge planete”, rekla je za “Gizmodo” voditelj projekta i direktorica “Montana Space Grant Consortium” Angela Des Jardins.

“Dok većina ovih sićušnih oblika života, kojih oko nas ima u obilju, neće preživjeti putovanje kroz svemir, podrazumijeva se da se neki otporni tipovi mogu pritajiti tijekom putovanja i preživjeti na površini drugog planeta. Da bismo bili spremni da planete koje posjećujemo ostavimo u stanju u kojem smo ih zatekli, važno je da razumijemo kako se bakterije tamo ponašaju”.
 

 
Baloni su ponijeli i kamere za bilježenje video-zapisa formacija oblaka tijekom pomrčine sunca.

Neki od balona su imali vremenske stanice koje se zovu radiosonde, tako da istraživači mogu promatrati kako se Zemljina atmosfera mijenja tijekom pomrčine.

“Video-zapisima i fotografijama je bilo potrebno dva dana da se vrate na Zemlju”, rekla je Jardinsova.

“Analizu eksperimenta s bakterijama će napraviti znanstvenici u Cornellu i vjerojatno će rezultati biti gotovi za mjesec ili dva. Za analizu atmosferskog odgovora na pomračenje iz naših posebnih balona sa radiosondama, također će trebati mjesec do dva”.

Istraživači očekuju da će mnogo toga saznati kada im budu stigli rezultati analiza napravljenih za vrijeme pomrčine od prije nekoliko dana.

Običan svijet je mogao na internetu pratiti uživo prijenos pomrčine koje su prenosile kamere na balonima.

Postavlja se pitanje, što ako te visokorezistentne i opasne bakterije padnu na zemlju? NASA to zna jer je to već radila.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(sputniknews.com)

Ne treba zaboraviti ni da se nekretninski balon napuhao do pucanja, a tržište nikako da ga počne ispuhivati, pa su banke i pred problemom kamo s tim nekretninama. A deložirani nemaju kamo

U Slavoniji i Baranji su trenutno, prema podacima očevidnika Hrvatske gospodarske komore (HGK), određeni datumi javnih dražbi za 160 nekretnina od kojih se na kuće i stanove, nečiji dom, odnosi polovina, piše Glas Slavonije.

Svih tih 80 nečijih nekretnina koje su idućih tjedana na bubnju, u slučaju da ovršenici ne žele napustiti svoj dom, čine potencijalno poprište za deložacije.

Evidencija HGK pokazuje da još od 2005. godine kuće i stanovi prednjače među ovršenim nekretninama. Dok u posljednje vrijeme ljudi terete stavljaju na drugu imovinu poput oranica, livada i šuma, štiteći tako kuće, stan, dom, u Požeškoj županiji stanje je poražavajuće, od 16 nekretnina koje su pred dražbama njih 13 su kuće i stanovi.

“O deložacijama se ovih dana manje galami, no sve ide istim smjerom. Mislim da je trenutno na djelu neki prešutni dogovor da se o toj golemoj nevolji previše javno ne govori jer vodi u razočaranost u sustav”, kaže odvjetnik Ivan Rude, koji je i sam zastupao više ovršenika prilikom mučnih deložacija.

Do deložacije u pet godina

U stranci “Blokirani” procjenjuju da put od zaduženja, neservisiranja obveza, kredita, do deložacije traje četiri-pet godina. Dopredsjednik Blokiranih Mario Strinavić kaže kako je trenutni osjećaj da deložacija nema kao prije privid. Dapače, Blokirani prognoziraju da bi 2017. i 2018. mogle biti godine masovnih deložacija.

“Privid je da ih nema kao prije jer su banke nekim svojim PR-ovskim potezima odlučile skinuti stigmu socijalne neosjetljivosti, izbacivača ljudi iz njihovih domova”, smatra Strinavić.

Drugim riječima, rizična potraživanja prebacile su se na faktoring-tvrtke koje sada svakodnevno zovu dužnike i više puta dnevno i neumoljivo traže otplatu duga, pa i smanjenog. Strinavić kaže kako su banke faktoring-tvrtkama prodale oko 16 milijardi kuna dugova.

Ne treba zaboraviti ni da se nekretninski balon napuhao do pucanja, a tržište nikako da ga počne ispuhivati, pa su banke i pred problemom kamo s tim nekretninama. A deložirani nemaju kamo.

Strinavić kaže kako banke to ne mogu prodati, na moru još i da, no problem su kuće po Slavoniji, mahom u selima. Cijene su nikakve, no faktoring-tvrtkama odgovara da ih prodaju i ispod cijene jer su i one dug kupile po diskontu. No, samom prodajom nekretnine, upozorava Strinavić, dužnik se nije riješio duga – za preostalu razliku banka će ga i dalje teretiti i on će rasti.

Nove procjene nekretnina

“Dosad je praksa bila da se prodaju nenamjenski, potrošački krediti itd., a u posljednje vrijeme sve je veća pojava da su im prodale i hipotekarne kredite. Naši članovi javljaju da agencije na terenu rade nove procjene nekretnina, pa smatramo da će one znatno ubrzati naplatu tih potraživanja, samim time banke će tako “oprati ruke” da su izbacivači ljudi iz kuća”, kaže Strinavić.

Na upit traže li deložirani pomoć institucija, iz Ureda pučke pravobraniteljice Lore Vidović odgovaraju da su ti pozivi neznatni, uglavnom se odnose na novčane ovrhe.

“Najviše ih je vezano za dvostruke naplate ili dodatne troškove u ovrsi gdje se građani osjećaju nezaštićeno i neravnopravno. Potrebno je vratiti smisao ovrhe – da se dug vrati što prije, a ne da se optereti enormnim kamatama i dodatnim troškovima pa ljudi doslovno grcaju”, kažu u Uredu pučke pravobraniteljice i ističu kako je najveća grupa dužnika onih s dugom od 10.000 kuna.
 
(index.hr)

Ekonomija je evoluirala u korumpirano, mutno, beskorisno i štetno područje istraživanja pod kontrolom šačice ljudi koji upravljaju globalnim financijskim kretanjima, bankarstvom i centralnim bankama i koji ne dopuštaju da se bilo koji istinski stručnjak pojavi u velikim medijima i razotkrije njihovu, profitom i osobnom korišću, vođenu manipulativnu igru

Unatoč tome što su promotori i kreatori ideja, koje moćnici iz financijskog svijeta predstavljaju kao dogmu da je ekonomija znanost, istina je da ona nikada nije bila i nikada neće biti ništa više od – pseudoznanosti. Vremenom je ta nepredvidiva i neuhvatljiva disciplina dokazala da njezine brojne teorije nisu ništa više od toga, posebice kada ih se iskuša u praksi.

Gotovo u pravilu, ti praktični kolegiji na razini država iz neke od brojnih ekonomskih teorija proizvedu neočekivane, ponekad razorne i često suprotne učinke onima koje su njihovi promotori pokušali predstaviti kao neminovnu posljedicu predloženih mjera.

Ekonomija je danas evoluirala u korumpirano, mutno, beskorisno i štetno područje istraživanja pod kontrolom šačice ljudi koji upravljaju globalnim financijskim kretanjima, bankarstvom i posebice centralnim bankama i koji ne dopuštaju da se bilo koji istinski stručnjak pojavi u velikim medijima i razotkrije njihovu, profitom i osobnom korišću, vođenu manipulativnu igru.

To je vrlo štetan način djelovanja, jer umjesto da objasne što se i zašto događa, promotori propalih ekonomskih eksperimenata filozofiraju, dok traže opravdanje za nastali kaos, perući ruke izjavama da se tako nešto nije moglo predvidjeti zbog brojnih faktora koji utječu na ekonomiju.

Ako se ne može predvidjeti rezultat neke ekonomske jednadžbe, i to svaki put s jednakim ishodom kada imamo poznate ulazne parametre, onda ekonomija i nije znanost, jer ne može dokazati da je moguće izračunati rezultat u jednadžbi koja može imati čak i tisuću poznatih faktora. U matematici je uvijek moguće izračunati rezultat, koliko god ima poznatih faktora. Jer, 2+2 uvijek je 4 u matematici, i zato ona jest – znanost.

Dominacija financijskog kapitala

Jedna od mnogih mana današnje mainstream ekonomske doktrine, njezin je statični karakter koji je posljedica zanemarivanja povijesne perspektive. Unatoč značajnim promjenama strukture lokalnih i globalnih tržišta kroz vrijeme, ekonomija se i dalje čvrsto drži apstraktnog, idealiziranog modela kompetitivnog industrijskog kapitalizma stvorenog davnih dana.

Stoga ne iznenađuje, da moderne ekonomske publikacije i većina ekonomskih ‘eksperata’, još uvijek pokušavaju objasniti nedavne cikluse pojava i prsnuća financijskih balona, tradicionalnim teorijama o ekonomsko/poslovnim ciklusima, gdje ekonomsku ekspanziju slijedi kriza, i tako u krug.

Sukladno tome, kreatori fiskalne i monetarne politike propisuju monetarne recepte koji, umjesto da ublaže, smanje ili čak eliminiraju tu frekvenciju kriznih ciklusa koji se redovito pojavljuju u ekonomiji, vuku poteze koji imaju upravo suprotan učinak, pa te krize postaju sve češće i žešće, vrteći se u spirali kojoj se ne nazire kraj.

Ključno je uočiti nužnost ispunjavanja praznine koju većina mainstream ekonomista uopće ne vidi, a to je da dinamička, dugoročna povijesna perspektiva može pojasniti iz kojeg razloga financijska kriza 2008., koja je započela prsnućem nekretninskog balona u SAD-u, da bi se zatim poput požara proširila svijetom i prerasla u globalnu financijsku krizu, iz koje smo ušli u dugotrajnu recesiju ili, u najboljem slučaju, stagnaciju, nije samo jedan od uobičajenih ciklusa recesije iza koje slijedi ekonomski oporavak na koje su navikli.

Ona je znak da se događa nešto mnogo značajnije: temeljita strukturalna promjena, nova faza u razvoju kapitalizma koja stremi postati novi globalni ekonomski poredak, u kojem je dominantan financijski kapital.

Mnoge značajne pojave jasno ukazuju kako današnji financijski kapital nije ono što je bio u prethodnim etapama kapitalizma. Pritom posebnu pažnju treba obratiti na etapu u kojoj je financijski kapital rastao i cirkulirao ekonomijom ruku pod ruku s industrijskim kapitalom.

Jedna od očitih razlika nove epohe financijskog kapitala je ona u kojoj ovaj, oslobođen regulatornih mehanizama, raste i razvija se neovisno od industrijskog (proizvodnog) kapitala. Prije pojave i uspona golemih financijskih institucija i uklanjanja ograničenja financijskom sektoru, uloga financijskog kapitala bila je tek da ‘podmazuje kotače ekonomije’.

Komercijalne banke objedinjavale su novac štediša kao bankovne depozite i usmjeravale ga u obliku kredita tvrtkama u proizvodnom i uslužnom sektoru. U takvim okolnostima, gdje su regulatorni standardi i ograničenja određivali vrstu i vrijednost investicija koje su komercijalne banke i institucije mogle i smjele podržavati, financijski kapital je u velikoj mjeri u stopu pratio industrijski kapital – oba su rasla i širila se gotovo sinkronizirano.

To više nije slučaj u eri dereguliranog financijskog kapitala u kojem se prodaju i kupuju prava vlasništva nad bezbrojnim komadima papira, umjesto da potiču stvaranje prave, nove vrijednosti u obliku opipljivog novog proizvoda ili usluge. Trgovina papirima postala je primarna djelatnost financijskog kapitala i glavna meta za investiranje u kojem napuhavanje cijena ama baš svega čime se trguje, čini glavni izvor profita, usput podržavajući parazitsku ekspanziju financijskog sektora nauštrb realne ekonomije.

Nova doktrina nije samo uporila tradicionalan protok novca iz financijskog sektora prema produktivnim investicijama u realnom sektoru ekonomije, već ga je hakirala – tako da danas kapital teče iz realne ekonomije prema financijskom sektoru, – što vidimo i iz činjenice da banke postaju vlasnici nekadašnjih industrijskih giganata. Kada financijski sektor ispravno funkcionira, on prvenstveno reciklira ‘besposlen’ novac, pretvarajući ga u kapital za investiranje.

30-ak godina deregulacije financijskog tržišta potaknulo je stvaranje novih financijskih instrumenata koji su se uvelike temeljili na prijevarnim Ponzi shemama za stjecanje profita, kojima je isisavan profit iz proizvodnog sektora kako bi financijski sektor, poput parazita, rastao na njihovim plećima. Ono što je nekada bio simbiotski odnos između financijskog i proizvodnog sektora pretvorio se u agresivni parazitizam, gdje je parazit postao veći i snažniji od svog domaćina.

Prijetnja globalnom katastrofom

Jasan indikator ovog zloslutnog trenda isisavanja kapitala iz realnog prema financijskom sektoru je matematika – prava znanost. Ona nam kaže kako je prije 1980. godine i prvih deregulacija financijskog sektora, korporativni profit imao oko 9 posto udjela u BDP-u, a jednako toliko su iznosile i investicije financijskog sektora u realnu ekonomiju.

Do danas, iako je korporativni profit porastao na otprilike 12 posto BDP-a, investicije u realnu ekonomiju smanjile su se na svega 4 posto BDP-a. To, bez ikakve sumnje, znači da sve veći i veći dijelovi korporativnog profita bivaju preusmjereni iz realnog sektora ekonomije u financijski sektor, uglavnom kroz otkup vlastitih dionica, sumnjiva spajanja kompanija u mega-kompanije i naravno, neprijateljska preuzimanja. To je bez ikakve sumnje razlog što investicije u realan sektor postupno nestaju.

S novim načinom djelovanja financijskog kapitala usko su povezani i mehanizmi koji služe za izmještanje kapitala iz realnog u financijski sektor, koje su omogućili centralni bankari uz pomoć političara. I jedni i drugi nisu ništa više od pijuna financijskih aristokrata koji globalnim financijskim sustavom vladaju i upravljaju preko svojih vjernih, bogato plaćenih slugu na pozicijama moći.

Svaka nevolja na tržištu kapitala spremno je pometena pod tepih izdašnim injekcijama jeftinog novca koji se iz centralnih banaka slijeva u komercijalne banke i financijske institucije, navodno da bi se potaknula proizvodnja i otvaranje novih radnih mjesta jeftinim kreditima.

U stvarnosti, taj jeftin novac s nikakvom ili gotovo nikakvom kamatom rijetko završava u realnoj ekonomiji. Opet se ubacuje u financijski sektor kako bi se još više napuhale cijene njihovih papira, ili da se stvore novi tržišni boomovi koje slijede lomove, gdje se svaki lom opet refinancira novim, još većim dozama novca poreznih obveznika, čime njihovi ostali, već prenapuhani baloni postaju još napetiji, s neminovnom sudbinom da prsnu prije ili kasnije.

A kada prsnu, sa sobom donose i novu, višu cijenu koju će porezni obveznici morati platiti za novi bail-out. Jer, oni su too-big-to-fail, pa nema drugog rješenja, kažu, nego da ih se opet izvuče tuđim novcem, inače će nastupiti globalna katastrofa i Mad Max scenarij na ulicama.

Dokle tako misle raditi? Nemoguće je ne primijetiti katastrofu koju takva politika dovlači pred svačija vrata.
 
(dnevno.hr/uredio:nsp)

• Grci nikada ne mogu isplatiti sve što duguju. To je nemoguće. Zato mogu stalno odgađati rokove isplate. Oni upravo to i rade. I vjerojatno će još neko vrijeme moći nastaviti tako

• SAD sam iskopao sebi jamu, zato što nikako nisu htjeli dijeliti s novim akterima, konkretno s Kinom. Zato je ostatak svijeta odlučio preuzeti stvari u svoje ruke. Za Ameriku je to užasno, a za sve ostale – odlično. Potrebna je protuteža dolaru. Zato se pojavila Azijska banka za infrastrukturne investicije

• U narednih nekoliko godina ona bi mogla postati vrlo ozbiljna konkurencija MMF-u i Svjetskoj banci čije vrijeme prolazi. Ne znam da li ste vidjeli njihove projekte i predviđanja, ali situacija je beznadna. Oni su beskorisni. Sljedeći korak je gašenje Svjetske banke i MMF

• Sada mi je ušteđevina u američkim dolarima, ali kroz deset i čak pet godina ne mogu to ni zamisliti. SAD je najveći dužnik u povijesti, dužna je više nego itko drugi u svijetu. To ne obećava ništa dobro u budućnosti

• Trenutno čuvam sredstva u dolarima, zato što će nastupiti nestabilni period u mnogim regijama i ljudi će kupovati dolare jer ne znaju što drugo raditi. Tečaj dolara će, najvjerojatnije, značajno porasti i pojavit će se financijski mjehur. A što će biti dalje, ne znam

Američki milijarder Jim Rogers u ekskluzivnom intervjuu televiziji RT govorio je o mogućoj sudbini američke valute, a prokomentirao je i rusko-grčke odnose.

Hajdemo govoriti o grčkom “planu B”, ili, točnije, “planu P”, kako ga nazivaju po prvom slovu prezimena ruskog predsjednika. Zar Alexis Tsipras od Rusije treba samo novac?

Jim Rogers: Pare su mu prijeko potrebne! Tako da, naravno, odgovor je potvrdan! Rusija je prelijepa zemlja, ali travanj nije najbolje vrijeme za putovanje po njoj. Tsipras dolazi ovamo upravo zbog toga da bi igrao na kartu sukoba Putina i Zapada u svom interesu. Drugim riječima, on pokušava ostvariti i financijske i političke ciljeve.

Vlada SYRIZA-e je izjavila da neće igrati po pravilima EU, barem otvoreno, ali se složila isplatiti MMF-u dug u iznosu 450 milijuna eura. Koliko znam, prva tranša će biti uplaćena uskoro. Zašto su se Grci odlučili za ustupke?

Rogers: Da bi demonstrirali dobru volju. Oni time kao da govore: vidite, mi poštujemo svoje obveze, činimo sve da isplatimo dugove, zato nam pomozite, a mi ćemo se truditi još više.

A što, zar oni imaju izbora?

Rogers: Razumije se da ne! Shvatite, Grci nikada ne mogu isplatiti sve što duguju. To je nemoguće. Zato mogu stalno odgađaju rokove isplate. Oni upravo to i rade. I vjerojatno će još neko vrijeme moći nastaviti tako.

To znači da oni računaju da će u određenom trenutku ti ​​dugovi jednostavno biti zaboravljeni?

Rogers: Upravo tako. Ili, barem, da će moći zataškavaju taj problem dok se u Grčkoj ponovno ne promijeni vlast.

Od koga još Grci mogu tražiti novac?

Rogers: Od Kine, to je trenutno najbogatija zemlja na svijetu. Ali, kao idealan kandidat djeluje Rusija, zato što se u svjetlu događaja u Ukrajini s njom može udružiti protiv EU i SAD. Međutim, Kina u ovom trenutku ima više novca od svih nas zajedno.

Kažite koliko će aktivna biti nedavno osnovna Azijska banka infrastrukturne investicije na planu stavljanje točke na dominaciju dolara?

Rogers: Počnimo od toga da je SAD sam iskopao sebi jamu, zato što nikako nisu htjeli dijeliti s novim akterima, konkretno s Kinom. Tako da je ostatak svijeta odlučio preuzeti stvari u svoje ruke. Za Ameriku je to užasno, a za sve ostale – odlično. Potrebna je protuteža dolaru, potrebno je nešto pomoću čega se može konkurirati dolaru. To je također dobro. Naravno, oni će morati postići rezultate, ali nitko ne očekuje da će se to dogoditi prvog mjeseca ili godine. Potrebno je vrijeme da proces krene kako treba, i to svi razumiju.

To znači Vi smatrate da ona može konkurirati Svjetskoj banci?

Rogers: Ne ove godine, ali u budućnosti sigurno. U narednih nekoliko godina ona bi mogla postati vrlo ozbiljna konkurencija. Vrijeme Svjetske banke i MMF-a prolazi. Ne znam da li ste vidjeli njihove projekte i predviđanja, ali situacija je beznadna. Oni su beskorisni. Sljedeći korak je gašenje Svjetske banke i MMF-a.

Ja sam mislio da je to odavno bilo jasno. Zašto je banka stvorena tek sada, Kina je sigurno imala sredstva za to i ranije?

Rogers: Sve do ovog trenutka nitko naprosto nije imao izbora. Kinu to nije interesiralo, njezino gospodarstvo raste tek posljednjih nekoliko godina. A sada je Kina pomislila: čekajte, mi možemo raditi bolje od Svjetske banke i MMF. Na tome će i raditi.

Kakav učinak će ta banka imati na multipolarni svijet, čiju evoluciju vidimo u posljednje vrijeme?

Rogers: Do sada je dominantna valuta bio dolar, nikakve druge varijante jednostavno nije bilo. Sada će zemlje moći birati. Da li će to biti kompozitna valuta, ili juan, ili nešto treće, tek, ona će biti konkurencija američkom dolaru. Nažalost – ja sam ipak Amerikanac, zato kažem “nažalost” – to će smanjiti utjecaj SAD.

Znači, Vaše predviđanje o dolaru je pesimistično?

Rogers: Sada mi je ušteđevina u američkim dolarima, ali kroz deset i čak pet godina ne mogu to ni zamisliti. SAD je najveći dužnik u povijesti, dužna je nego itko drugi u svijetu. To ne obećava ništa dobro u budućnosti.

Na koga biste se kladili?

Rogers: Trenutno čuvam sredstva u dolarima, zato što će nastupiti nestabilni period u mnogim regijama i ljudi će kupovati dolare jer ne znaju što drugo raditi. Tečaj dolara će, najvjerojatnije, značajno porasti i pojavit će se financijski mjehur. A što će biti dalje, ne znam. Možda će juan zauzeti vodeće pozicije, a možda će se do tog trenutka oporaviti rublja, tko zna.
 
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(webtribune.rs/uredio i preveo:nsp)

Ako provedete neko vrijeme u društvu ljudi zaduženih za monetarnu politiku, čuti ćete kako se stalno ponavlja jedna riječ – “normalizacija”. Većina tih dužnosnika, ali ne svi, shvaća da sada nije vrijeme za stiskanje, da u ovom trenutku kredit mora biti neosjetan, a kamatne stope niske

Pa ipak, ljudi u tamnim odijelima s nestrpljenjem očekuju dan kada će moći vratiti svom uobičajenom poslu i kada će oteti zdjelu s punčem čim se party ponovo zaigra.

Ali što ako svijet u kojem živimo posljednjih pet godina predstavlja “novo normalno”?

Što ako depresijski uvjeti budu potrajali, ne još godinu – dvije dana, nego desetljećima. Možda mislite da su ovakve spekuliacije nešto čime se bavi radikalna margina. One zaista jesu radikalne, ali nisu toliko marginalne.

Mnogi ekonomisti flertuju sa ovakvim idejama već neko vrijeme. A sada su se te ideje preselile u mainstream. Zapravo, argumenti u prilog “sekularne stagnacije” – permanentnog stanja u kojem je depresirano gospodarstvo normalno, s kratkim i rijetkim epizodama pune zaposlenosti – ovakva ideja je nedavno ozbiljno iznijeta na jednom uglednom skupu, velikoj godišnjoj istraživačkoj konferenciji MMF-a. A čovjek koji ih je iznio bio je glavom i bradom Larry Summers. U pravu ste, onaj Larry Summers.

A ukoliko je g. Summers u pravu, sve što su ugledni ljudi govorili o ekonomskoj politici je netočno, i ostati će netočno još dugo.

Larry Summers je počeo od činjenice koja bi trebala bti očigledna, ali je često zanemarena: financijska kriza koja je pokrenula Veliku recesiju sada je daleko za nama. Zaista, po većini mjerenja, završila se prije više od četiri godine. Pa ipak, naša ekonomija je i dalje u depresiji.

Zatim je istaknuo još nešto: prije krize smo imali ogromne balone nekretnina i duga. Međutim, čak i uz ogromnu potrošnju pokrenutu balonima, opće ekonomsko stanje bilo je srednje žalosno – tržište rada je bilo okey, ali nije bilo sjajn , a bum nikada nije dovoljno snažan da proizvede značajan inflatorni pritisak.

G. Summers je iz toga izvukao zanimljivu pouku:

Mi imamo, rekao je on, ekonomiju čije je normalno stanje zapravo stanje nedovoljne potražnje – u najmanju ruku stanje blago depresirane ekonomije – koja se približava punoj zaposlenosti isključivo kada je pogura neki balon.

Ja bih dodao još neke dokaze. Pogledajte dug kućanstava u odnosu na prihode. Taj odnos je bio prilično stabilan od 1960. do 1985., ali drastično je i nezaustavljivo rastao od 1985. do 2007., kada je nastupila kriza. Međutim, iako se kućanstva sve više zadužuju, ekonomske performanse tijekom čitavog razdoblja bile su u najboljem slučaju osrednje, a potražnja nije pokazala nijedan znak da ide ispred ponude. Gledajući unaprijed, očito se ne možemo vratiti na stanje konstantno rastućeg duga. Ali to podrazumijeva slabiju potrošačku potražnju – a kako da se bez nje vratimo na punu zaposlenost?

Ponavljam, dokazi ukazuju na to da je blaga ekonomska depresija postala prirodno stanje svjetske ekonomije, a kratke epizode prosperiteta se javljaju samo uslijed napuhanih balona i neodrživog zaduživanja (primjer cijelog Balkana)

Zašto se to događa? Jedan mogući odgovor jeste usporeni rast stanovništva. (priča o depopulaciji?) Rastuća populacija stvara potražnju za novim kućama, novim poslovnim zgradama i tako dalje; kada se rast uspori, potražnja opada. Radno sposobno stanovništvo u Americi naglo je poraslo 1960-ih i 1970-ih, kako su stasavali baby-boom-eri, a radna snaga rasla je čak i brže jer su žene ulazile na tržište rada. Sve je to sada iza nas. I možete vidjeti posljedice: čak ni u jeku balona nekretnina nismo izgradili ni približno toliko kuća kao sedamdesetih.

Još jedan mogući faktor je uporan trgovinski deficit, koji se pojavio 1980. koji je od tada fluktuirao ali nikada nije nestao.

Zašto je sve ovo važno? Jedan odgovor je da guverneri središnjih banaka trebaju prestati pričati o “izlaznim strategijama”. Laki novac bi trebao biti tu još dugo, kao što vjerojatno i hoće. To, s druge strane, znači da možemo zaboraviti sve one jezive priče o državnom dugu, koje otprilike kažu, “To možda nije problem sada, ali pričekajte samo da kamatne stope porastu.”

Iz šire perspektive, ako naša ekonomija ima stalnu tendenciju ka depresiji, živjet ćemo po obrnutim pravilima depresijske ekonomije – u kojoj je vrlina porok, a razboritost ludost, gdje od pokušaja da se uštedi (uključujući pokušaje smanjenja proračunskog deficita) svi imaju samo štetu – i to dugoročno.

Znam da mnogi mrze ovakve priče. To vrijeđa njihov osjećaj za ispravnost, čak i osjećaj za moral. Ekonomija bi se trebala baviti donošenjem teških odluka (na račun drugih, naravno). Ona ne treba nagovarati ljude da troše više.

Ali kao što je rekao gospodin Summers, kriza “nije gotova dok se ne završi” – a ekonomska realnost je takva kakva je. Trenutno se čini da je to realnost u kojoj će depresijska pravila važiti još vrlo dugo.
 

 

 
(pescanik, youtube.com/uredio i preveo: nsp)

Još jedna nevolja s BRIC – om. U stvari , nikad mi se nije mnogo dopadao taj koncept “BRIC” – Brazil, Rusija, Indija i Kina: Rusija, koja je u suštini petro – ekonomija, uopće se ne uklapa ovdje, a i između ostale tri zemlje postoje ogromne razlike. Međutim, ne može se reći da Indija, Brazil i mnoge druge zemlje sada ne prolaze kroz slične probleme. A ti zajednički problemi definiraju ekonomsku krizu du jour.

Što se stvarno događa? Ovo je varijacija stare priče: investitori su voljeli ove ekonomije, ne mudro ali strastveno, a sada su se okrenuli protiv svoje nekadašnje ljubavi. Prije nekoliko godina, zapadni investitori – obeshrabreni niskim prihodima iz Sjedinjenih država i iz nekriznih zemalja Europe – počeli su gurati ogromne količine novca u razvojna tržišta. Sada su promijenili pravac. Kao rezultat, indijski rupi i brazilski real padaju, kao i indonezijski rupi , južnoafrički rand, turska lira i druge valute .

Je li ovaj zaokret sreće predstavlja veliku prijetnju svjetskoj ekonomiji? Mislim da ne (kaže on prekriživši prste iza leđa). Točno je da su gubitak povjerenja investitora i posljedični pad vrijednosti valuta izazvali ozbiljne ekonomske krize u azijskim zemljama 1997-98. Ali ključni problem tada, u kriznim zemljama, bilo je to što su mnoga poduzeća imala ogromne dugove u dolarima, tako da je pad njihovih valuta praktično izazvao napuhavanje dugova, što je pokrenulo široku financijsku krizu. Taj problem nije potpuno nestao ni sada, ali on sada izgleda puno bezopasnije.

Zapravo, ja sam jedan od onih koji smatraju da je trenutno najveća prijetnja činjenica da će razvojna tržišta panično reagirati – njihove centralne banke će znatno podići kamatne stope da održe svoje valute, što ostatku svijeta sada nije potrebno .

Međutim, čak iako vijesti iz Indije i drugih zemalja nisu apokaliptične, to nisu stvari koje želite čuti dok se bogatije svjetske ekonomije, koje uistinu stoje bolje nego prije nekoliko mjeseci, još uvijek bore s dubokom depresijom i pokušavaju se oporaviti. A ovaj posljednji financijski potres nameće jedno šire pitanje: kako to da smo imali toliko mjehura ?

Sada je jasno da je upliv novca u razvojna tržišta – koji je nakratko podigao brazilsku valutu za skoro 40 posto, što je do sada potpuno poništeno – bio samo još jedna stavka na dugom popisu financijskih balona kroz nekoliko desetljeća. Naravno, postojao je mjehur nekretnina. Ali prije toga smo imali internetski mjehur; prije toga azijskim mjehur sredinom 90 – ih; prije njega mjehur poslovnih nekretnina 80 – ih. Taj posljednji mjehur je natovario ogromne troškove poreznim obveznicima, koji su morali spašavati “uštedi & posudi” institucije.

Radi se o tome da nije oduvijek bilo tako. Pedesete, šezdesete, pa čak ni problematične sedamdesete godine nisu bile toliko sklone mjehurićima. Što se onda promijenilo ?

Jedan popularni odgovor svaljuje krivnju na Federalne rezerve – na politiku jeftinog novca Ben Bernanke-a i prije njega Alan Greenspan-a. Svakako je točno da se FED u proteklih nekoliko godina trudio da spusti kamate, i uobičajenim i nekonvencionalnim mjerama, poput kupnje dugoročnih obveznica . Niske stope su sigurno potaknule ulagače da potraže druga mjesta za ulaganje , uključujući i razvojna tržišta.

Ali Fed je samo radio svoj ​​posao. On i treba spuštati kamatne stope kad je ekonomija depresirana i kad je inflacija niska. Što je s nizom prethodnih balona, koji se sada već protežu do prethodne generacije?

Znam da ima ljudi koji smatraju da je Fed svo vrijeme držao preniske kamatne stope i da je štampao previše novca. Ali kamatne stope su 80 – ih i 90 – ih zapravo bile visoke prema povijesnim mjerilima, dok su čak i u vrijeme mjehura nekretnina bile unutar povijesnih normi. Pritom, zar ne bi trebao pokazatelj pretjeranog tiskanja novca bude porast inflacije? Imali smo niz mjehura kroz nekoliko desetljeća – a inflacija je niža nego na početku.

Dobro, očito je kriva financijska deregulacija – ne samo u Sjedinjenim državama nego i diljem svijeta. U nju spada i ukidanje većine kontrolnih mjera za međunarodno kretanje kapitala. Podivljale banke su bile u središtu mjehura poslovnih nekretnina osamdesetih i mjehura nekretnina koji je pukao 2007. Prekogranični protok vrućeg novca zaslužan je za azijsku krizu 1997-1998, kao i krizu koja sada izbija u razvojnim tržištima – i bio je ključni faktor u današnjoj krizi u Europi.

Ukratko, glavna pouka ovog doba mjehura – pouka koju Indija, Brazil i druge zemlje sada ponovno shvaćaju – je da kada financijskoj industriji dajete odriješene ruke da radi ono što najbolje umije, ona hrli iz krize u krizu.
 
(pescanik.net/uredio: nsp)